Arktik i Antarktik

Na severnom geografskom polu Severnjaca je tacno iznad glave posmatraca, zajedno sa njom i sazvezdje Mali medved ciji je ona deo.Zato su stari Grci celu severnu oblast nazivali ( grcki arktos znaci "medved").Dakle,Arktik je "zemlja ispod sazvezdja Malog medveda".

Poreklo imena nije sporno,ali sta je to ustvari Arktik?

Arktik nije kontinent!Moglo bi se reci da je Arktik, severna oblast koja obuhvata najsevernije delove Evroazije i Severne Amerike kao i mnoge arhiplelage rasejane na ogromnom prostrostranstvu severnog ledenog okeana.Za granicu Arktika je uzeto krajnje zanimljivo resenje.Naime,geografi su se dogovorili da za granicu, uzmu liniju koja spaja mesta cija je srednja godisnja temeratura najtoplijeg meseca 10 C.Ta linija je ujedno najsevernija granica suma.Od ukupne povrsine Arktika 70% cine vodena prostranstva Severnog ledenog okeana i susednih deset mora.Ostalih 30% cini kopno:Grenland,severni deo Evroazije,i Severne Amerike,Bafinova i Elzimirova zemlja,Kanadski arhipelag,Špicberška ostrva,sva ruska ostrva u Severnom ledenom okeanu itd.
       

     Nasuprot Arktiku,s druge strane Zemljine polulopte lezi juzna polarna oblast koja se naziva Antarktik ( u prevodu "nasuprot Arktiku").Sredisnji deo Antarktika zauzima kontinent koji se naziva Antarktida.
Osima delova Antarktide,Antarktik zauzima i najjuznije delove Tihog,Indijskog i Atlanskog okeana, ivicna mora Antarktide i ostrva smestena u njima.Granica Antarktika se odredjuje, kao pojas u kome se hladne antarkticke vode sastaju sa relativno toplijim vodama sa severa.Ova granica vijuga u pojasu izmedju 50 stepeni S i 60 stepeni S.Povrsina Antararktika je dva puta veca od povrsine Arktika,s tim da kopno kopno zauzima samo 1/4 Antarktika.

Otkrice geografskih polova ,dolazak do njih, je bilo prvenstveno pitanje prestiza,i slave pojedinaca.Do samih polova ljudi su stigli tek pocetkom XX veka.
Na Severni pol prva je stigla 1909 god. americka ekspedicija koju je predvodio Robert Piri.Na juzni pol prve su stigle norveska ekspedicija na celu sa Raolom Amundsmenom ( malo tesko za izgovoriti ali..) decembar 1912 i pet nedelja kasnije britanska ekspedicija Roberta Skota.
Mnogo vazniji dogadjaji u istoriji istrazivanja Arktika i Antarktika bili su otkrivanje pomorskih puteva duz njihovog oboda.
Ipak, osim u nazivu izmedju Severnog i Juznog geografskog pola,postoje i neke slicnosti.A takodje tu su i velike razlike.

                          *SLICNOSTI  IZMEDJU GEOGRAFSKIH POLOVA*

* oba pola su tacke u kojima rotaciona osa prodire kroz povrsinu Zemljine lopte.
* oba pola su podjednako udaljena od ekvatora ( po 10000)
* u oba pola se sastaju svi meridijani
* Severni pol je centar severne,a Juzni juzne Zemljine polulopte
* Na oba pola ,zvezde nocu,a Sunce danju, opisuju predivne dnevne putanje paralelne horizontu.
* na oba pola Sunce,u letnjoj polovini godine ne zalazi (polarni dani) a zimi ne izlazi nad horizont ( polarna noc).
* nad horizontima oba pola Since ne moze imati vecu visinu od 23,27 stepena.
* sa oba pola postoji samo jedna "strana sveta",  na Severnom polu-jug, a na Juznom polu-sever.
* kuda god da se krene sa oba pola,ako se uporno drzi isti pravac, mora se doci na drugi pol
* u oblasti oba pola orijentacija pomocu kompasa nema smisla
* na oba pola caruje hladnoca,sneg i led
       

          RAZLIKE IZMEDJU GEOGRAFSKIH POLOVA (POLARNIH OBLASTI)



*nad severnim geografskim polom uvek se vidi jedno isto zvezdano nebo ( severna nebeska hemisfera)
-nad juznim geografskim polom uvek se  vidi jedno isto nebo ( juzna nebeska hemisfera)
*tacno nad severnim geografskim polom (u zenitu) na nebeskom svodu  nalazi se zvezda severnjaca
-iznad juznog geografskog pola nema ni jedne sjajne zvezde
*Na Arktiku, kao i na celoj severnoj Zemljinoj polulopti , glavnu ulogu u orientaciji ima Veliki medved
- na Antarktiku,kao i na celoj juznoj zemljinoj polulopti glavnu ulogu u orijentaciji ima sazvezdje Juzni krst
*severni geografski pol se nalazi na ledenom pokrivacu okena
-juzni pol se nalazi na kontinentalnom ledniku
*Arktik je pretezno,jednoliko nisko i ravno ledeno prostranstvo
-Na Antarktiku postoje visoke planine i duboke depresije
*Na Arktiku zive polarni (beli) medvedi
-Na Antarktiku nema polarnih medveda
*na Arktiku nema pingvina
-na Antarktiku zive pingvini
*na Severnom polu nema stalne naucno-istrazivacke ekspedicije
-na Juznom polu postoji stalna naucno-istrazivacka stanica


Izvor:Net

Otkrivena tajna najmisterioznijih planina na Zemlji


Planinski lanac Gamburtsev na Antarktiku veliki je poput evropskih Alpa, međutim dugo se nije znalo da postoji jer je potpuno prekriven večnim ledom. Njegovo otkriće 1950-ih godina bilo je veliko iznenađenje jer je većina naučnika do tada verovala da se ispod belog pokrivača na pustom kontinentu sveta nalazi tek bezlična ravnica.


Planinski masiv na Antarktiku: Gamburtsev masiv


Nova istraživanja, predstavljena u časopisu Nature, pokazala su da se lanac formirao pre nešto više od milijardu godina. Gamburtsev je važan jer naučnici veruju da je upravo od njega počelo širenje leda Antarktikom. Razotkrivanje njegove istorije trebalo bi da stručnjacima omogući da razumeju ne samo davne promene klime već i moguće scenarije koji nas očekuju u budućnosti.

"Istraživanje ovih planina bilo je neverovatan izazov, ali uspeli smo da otkrijemo fascinantnu priču", rekao je dr. Fausto Ferakioli iz "British Antarctic Surveya", voditelj međunarodnog projekta AGAP koji je 2008. i 2009. nadletao kontinent uzduž i popreko snimajući radarom planinske sisteme skrivene pod ledom. Članovi AGAP-a obavili su i niz drugih merenja poput gravitacionih i magnetnih polja.



Priča o nastanku i opstanku antarktičkog lanca počinje negde pre više od milijardu godina, davno pre nego što su se na Zemlji razvili složeni oblici života, u vreme kada su se kontinenti okupljali i stvarali golemu kopnenu masu koja je poznata kao Rodinija. U njihovim sudarima uzdigle su se planine, ali je stvoren i debeli gusti koren u Zemljinoj kori. Kroz stotine miliona godina vrhunci planina postupno su erodirali tako da se očuvao samo hladan koren. Pre nekih 250 do 100 miliona godina, u vreme dinosaurusa, kora je u blizini starog korena počela da se razdvaja i otvara. Ovo otvaranje zagrejalo je i obnovilo koren i dalo mu snagu potrebnu da ponovno podigne zemlju i stvori nove planine. Konačno su glečeri i reke oko planina izdubili nizine i stvorili današnji izgled venca. Naučnici veruju da su se ti glečeri pre nekih 35 miliona godina postupno raširili i spojili, i stvorili Istočni antarktički ledeni krov u kojem su nestale planine Gamburtsev.

Ovi rezultati bi trebalo da podstaknu finansiranje daljih istraživanja i bušenja u kojima bi mogli da se prikupe uzorci stena i slojeva leda starijih od milion godina kako bi se definitivno potvrdila nova teorija. Testiranje vazduha u drevnom ledu trebalo bi da otkrije koncentracije različitih gasova poput uglje dioksida u ondašnjoj atmosferi.



vesti/online

A R K T I K

Dobio je ime og grcke rijeci ARKTIS - sto znaci sjever .Eskimi tim imenom nazivaju bijelog medvjeda koji zivi u ovim oblastima.Arktik se nalazi u oblasti Sjevernog ledenog okeana, u cijem je sredistu Sjeverni pol.Na rubovima okeana nalaze se dijelovi evroazijskog kopna,Sjeverne Amerike i Grenlanda.



Oko 2/3 arktickih oblasti zahvata Sjeverni ledeniokean ,koji je najvecim dijelom prekriven relativno tankim ledenim slojem .Temperatura vode na povrsini iznosi oko -1 ,zimske vazdusne temperature se spustaju do - 40 ,a u ljetnim mjesecima se krecu od 0 do 1 stepen.Ispod povrsine leda temperatura morske vode raste do 4 na dnu okeana. U kratkom ljetnom periodu sante ne rubu okeana se otapaju , lome i plivaju kao specificno lakse po povrsini okeana.Slomljene ledene bregove nose morske struje i vjetrovi . Nekada su te ledene sante predstavljale veliku opasnost za plovidbu ,jer su nosene hladnim polarnim strujama dopirale do sjevernog dijela Atlantika. Tako je u sjevernom Atlantiku nastradao nekada najveci putnicki brod TITANIK 1912 godine, koji je prevozio putnike iz Evrope u Ameriku.Plovidbu sjevernim pomorskim putem olaksava uticaj tople Golfske struje,koja temperaturu okeana znatno ublazuje do luke Murmansk.Brojne ekspedicije su u XX vijeku pokusale da bolje upoznaju ovu oblast sa ciljem da dodju do Sjevernog pola ali im to nije uspjelo.To je uspio ostvariti americki pomorski kapetan Robert Edvin Piri 1908 godine .U svom dnevniku Piri je tada zapisao : " Oko mene nema vise sjevera , istoka i zapada.U svim pravcima se nalazi samo jug . Jedan polarni dan i jedna polarna noc ovde je citava godina ."

Stanovnistvo



Oblast Arktika ima sada 700.000 stanovnika uglavnom pripadnika zute rase.Na ruskom kopnu zive razna lovacka plemena: Nenci , Aleuti , Jenisejci , Cukci , Tunguzi , Eskimi i Indijanci . zimskom periodu Arktik je pretezno okovan ledom pa stanovnici prezivljavaju u kucama od leda koje nazivaju " iglu".Bave se lovom i ribolovom,a u posljednje vrijeme i rudarstvom,gdje zive u savremenije opremljenim kucama.



Zivotinje

Nihova najvaznija kopnena zivotinja je irvas .U posjetu im povremeno dolaze u ljetnom periodu radoznali turisti , sa debelim novcanikom . Od morskih riba najvise se love haringei bakalari , a od sisara tuljani , morzevi i kitovi.Danas bijelih medvjeda ima svega 150 primjeraka.

A n t a r k t i k



Suprotno Arktiku i zivotnom prostoru bijelog medvjeda nalazi se Antarktik ali tamo nema bijelih medvjeda.Antarktik zauzima najveci dio povrsine Juzne polarne oblasti.U njegovom sredistu se nalazi Juzni pol .Antarktik je najusamljeniji kontinent koji zbog najvece hladnoce i najdebljeg ledenog pokrivaca nije stalno naseljen.To je u stvari prostrana visoravan prosjecne visine 3000 do 4000 m.Ova oblast se moze podijeliti pravcem Rosovo -Vedelovo more na dva dijela Zapano i Istocni.



Ova oblast je zbog izolovanog geografskog polozaja udaljenost i surove klime najkasnije otkriven.Otkrili su ga Ronald Amudsen i Robert Skot.Medjunarodna ekspedicija istrazivanja je utvrdila da se ispod debelih naslaga leda , u kopnenoj podlozi , nalaze velike rezerve mineralnih bogatstava i da je bogat zivot u susjednim okeanskim morima po kojima plivaju ogromne sante leda koje stalno pristizu sa rubova ledene visoravini.Ona je takodje utvrdila da se sa iskoristavanjem Antarktika vezana sudbina covjecanstva u najgusce naseljenim priobalnim dijelovima Zemlje.





Antarktik, poslednja divljina na Zemlji

Antarktik je najhladniji, najsušniji i najvetrovitiji kontinent. Ujedno je i prostor na kojem se nikada nisu vodili ratovi, a uticaj čoveka je sveden na minimum.

Počeci komercijalnog turizma na Antarktiku datiraju od šezdesetih godina dvadesetog veka. Turisti posećuju ovu ekstremnu destinaciju u potrazi za zadivljujućim pejzažima, uzbudljivim iskustvima i dinamičnim životinjskim svetom.

Na put u zemlju leda kreće se iz južne Argentine luksuznim brodovima ili avionima a sedmodnevni aranžman iznosi oko deset hiljada evra. Skromniju varijantu nudi jedna australijska avio-kompanija, koja organizuje jednodnevne ture iznad Antarktika.

Turistička sezona traje od novembra do marta, kada dnevne temperature prelaze 0°C. Najviše turista ima u februaru, kada se mogu videti kitovi. Glavne aktivnosti turista na Antarktiku su krstarenja, obilasci istraživačkih stanica, ronjenje i pešačke ture. Najposećenija mesta su Južna Šetlanska ostrva, poznata do vegetaciji i živopisnim plažama, Južna Džordžija – dom kraljevskih pingvina i foki kao i kanal Lemer.

Antarktika ima oko 14 milijuna km² i sigurno je jedno od najljepših i najmanje posjećenih mjesta na svijetu. Vjetar dostiže brzinu i do 320 km na sat, a temperature koje padaju do -89°C te je ovo odredište idealno za prave avanturiste. Sav živi svijet na Antarktici prilagodio se životu u ekstremnim uvjetima i napravio je Antarktiku fascinantnim mjestom za istraživanje i promatranje prirode. Ljudi na Antarktici jedinstven su primjer suživota, jer su posade brodova kao i zaljubljenici u ekologiju došli ovamo iz svih krajeva svijeta. Osjećaj slobode i ispitivanje osobnih mogućnosti jedinstvena je prilika za uživanje u jednostavnosti i mirisu svježeg slanog zraka koji dolazi s nepreglednog oceana.
Tijekom ljeta, u najtoplijem mjesecu siječnju, temperatura uz obalu penje se na svega nekoliko stupanjeva iznad nule. To je doba godine kad milijuni ptica selica dolaze u ovaj kraj i gnijezde se na kontinentu i okolnim otocima. Mora su bogata brojnim vrstama rakova – pravi raj za kitove, pingvine i ptice. Ovdje žive i različite vrste tuljana i morskih leoparda.

Antarktik: Ispod leda otkriven klanac veličine Grand Kanjon



Tektonski rov, veličine američkog Velikog Kanjona, otkriven je ispod ledenog pokrivača na zapadnom dijelu Antarktika.Britanski naučnici, koji stoje iza ovog otkrića, vjeruju da je upravo ovaj klanac odgovoran za topljenje leda i povećanje nivoa mora.

Klanac, dubok 1,5 kilometara, širok 10 i dug 100 kilometara, otkriven je pomoću radara koji se koriste za mjerenje subglacijalne topografije, kazao je u izjavi za AFP glaciolog Robert Bingem.

„Zamislite Veliki Kanjon, ali ispunjen ledom i sakriven ispod jednog kilometra debelog leda”, kazao je naučnik, dodajući da su svi u timu bili iznenađeni njegovom veličinom.

Razdoblja pojavljivanja ledenih doba

Tijekom geološke prošlosti poznata su razdoblja za vrijeme kojih je dolazilo do zaleđivanja kontinenata, glacijacije (stvaranja ledenjaka) i naglog zahlađenja. Te promjene su se kroz Zemljinu prošlost dogodile nekoliko puta i poznate su pod nazivom LEDENA DOBA.

Smatra se da su prva ledena doba, točnije njih tri nastupila u prekambriju (prije 940 i 615 milijuna godina). Zatim je uslijedilo ledeno doba u devonu (prije oko 400 milijuna godina), te u gornjem karbonu i permu (otprilike prije 295 milijuna godina). Kronološko pojavljivanje tih razdoblja također je vidljivo iz tablice 1 koja prikazuje cjelokupnu prošlost Zemlje. Tragova tih starih oledbi ima vrlo malo, no neki su pronađeni u Africi, Aziji, Americi i Australiji. Na tim područjima pronađeni su tiliti (više ili manje povezan morenski materijal) koji su bili naneseni u višim predjelima, ali su u kasnijim razdobljima mnogim geološkim promjenama bili pomaknuti.

Uzroci pojavljivanja ledenih doba

Također, kao i kada je u pitanju broj i razdoblje u kojem se pojavljuju, veliki problem za znanstvenike bio je i pravi uzrok ledenih doba. Tako su se s vremenom stvorile mnoge teorije ili skupine teorija o nastanku ledenih doba.

Prva skupina bila je ona koja je uzroke ledenih doba tražila u Svemiru,Suncu i međusobnom položaju Zemlje i Sunca. Jedna od teorija iz te skupine bila je da prostor kroz koji je putovao Sunčev sistem nije uvijek bio jednake temperature i da je do razlika u temperaturi došlo zbog plinova i prašine u pojedinim područjima. Tu teoriju podupiru i neka suvremena znanstvena dostignuća. Druga teorija je bila da je Sunce promjenjiva zvijezda koja u nekim razdobljima isijava više, a nekima manje topline. Iduća teorija bila je kako je za tako drastične klimatske promjene bilo odgovorno premještanje Zemljinih polova.


Druga skupina teorija uzroke ledenih doba tražila je na samoj Zemlji.

Jedni su smatrali da je do ledenih doba došlo zbog promjene smjera strujanja toplih, a posebno hladnih morskih struja. Drugi su pak smatrali kako porijeklo ledenih razdoblja leži u promjeni visine kontinenata što je utjecalo na pravac vjetrova i padalina.

Pristalice treće skupine teorija smatrali su kako se uzrok ledenih doba krije u atmosferi Zemlje. Pretpostavljaju kako atmosferski uvjeti mogu drastično utjecati na dizanje i spuštanje temperature. Posebno važnu ulogu ima količina ugljičnog dioksida i prašine u atmosferi. Smanjenjem količine ugljičnog dioksida snizila bi se temperatura na Zemljinoj površini. Dok bi povećana količina čestica prašine onemogućavala dolazak Sunčevih zraka do Zemlje i tako smanjila temperaturu unutar atmosfere. Sve navedene teorije vrlo su stare (nastale su uglavnom u 19. stoljeću) i većina njih je u potpunosti odbačena. No sve teorije, pa i one koje se još uvijek smatraju mogućima sadrže u sebi mnoge nelogičnosti i ne daju nam odgovore na velik broj pitanja.

Sedamdesetih godina 19. stoljeća i hrvatski geolog Gjuro Pilar, profesor geologije na Mudroslovnom fakultetu iznio je svoju teoriju o postanku ledenih doba. Prema njoj su uzroci glacijacije primarno povezani s periodičnom perturbacijom, tj. narušavanjem pravilnog kretanja Zemlje. Po Pilaru, glavni čimbenik koji je utjecao na uspostavljanje glacijacije bio je zrak, odnosno promjene energije vjetrova kao posljedica prije navedenih perturbacija. O točnosti ove teorije, kao u ostalom i svih drugih teorija može se diskutirati i pitanje je hoće li se pravi razlozi ledenih doba ikada moći sa sigurnošću utvrditi.

Posljednje ledeno doba

Posljednje ledeno doba nastupilo je u ne tako davnoj geološkoj prošlosti, točnije u kvartaru-prije otprilike 2 milijuna godina.

ledeno doba svoj je vrhunac doživjelo u pleistocenu, koji se dijeli na glacijale i interglacijale. Glacijali su bili ledena razdoblja u kojima se kontinentalni led širio daleko na jug, te se usporedno s tim snježna granica spuštala mnogo niže nego što je danas. U kvartaru je sveukupno bilo pet glacijala i to kronološkim redom : Donau , Ginc, Mindel, Ris i Virm. Ti glacijali dobili su imena po rijekama u području Alpa (Günz, Mindel i Riss) te jezeru Würm. Donau je dobio ime po rijeci Dunav, no postojanje tog glacijala je upitno. U Sjedinjenim Američkim Državama su bila četiri glacijala i to redom:
Nebrascan, Kansas, Illinois i Wisconsin. U Njemačkoj su bila samo tri glacijala, koji su također dobili imena po rijekama (Elster, Saale i Weichsel) Službeni i opće prihvaćeni nazivi glacijala su oni koji potječu od naziva alpskih rijeka, dok se ostali nazivi koriste na lokalnoj razini (Njemačka, SAD) za imenovanje glacijala koji su na tom području trajali približno paralelno s alpskim glacijalima. Glacijali su bili različitog trajanja i isto tako različitog intenziteta. To isto vrijedi i za svaki interglacijal. To su bila razdoblja između dva glacijala u kojima je temperatura bila viša, a led se povlačio u visoke sjeverne predjele. Neki znanstvenici tvrde kako mi živimo u jednom takvom razdoblju, te kako će nakon određenog broja godina ponovno nastupiti glacijal.

Život u vrijeme posljednjeg ledenog doba

Živi svijet u ledeno doba najviše su obilježile promjene. Kao što je već spomenuto u jednom od prethodnih poglavlja životinje su često mijenjale stanište, tražeći bolje životne uvjete. Te su seobe bile moguće za vrijeme glacijala kada se spuštala razina mora te je bio otvoren put do otoka ili čak drugih kontinenata. Zajednice živog svijeta također su prolazile kroz mnoge evolucijske promjene prilagođavajući se na taj način životnim uvjetima.

Biljni svijet

Vegetacija karakteristična za ledena doba bila je tundra, koja je rasla uz rubne dijelove ledenjaka i bila vrlo otporna na hladnoću. Vrlo čest bio je sobov lišaj te mahovine. Drveća u onakvom obliku kakav mi poznajemo nije bilo. No postojala su ˝drvca˝ - polegli patuljasti grmovi bijelih cvjetova –sitnolistasta fresnica, te poleglo razgranato drvce do jedan metar visoko, gusto dlakavih grančica i sitnog, gotovo okruglog lišća- patuljasta breza. Podalje od rubova leda prostirale su se hladne stepe. To su biljne zajednice raznih vrsta trava, prošarane grmljem i rijetkim šumarcima. Protezale su se od istoka do zapada Amerike, te od francuske obale Atlantika preko srednje Europe do dalekih krajeva istočnog Sibira. Još južnije nalazili su se različiti tipovi šuma u kojima su najzastupljeniji breza i bor. Osim te dvije vrste bili su tu još lijeska, brijest, smreka, jasen, jela, grab, hrast, joha i lipa. Granice između navedenih vegetacijskih pojaseva nisu bile strogo određene već su se pomicale ovisno o tome je li bilo razdoblje glacijala ili interglacijala.

Životinjski svijet



Životinje koje su naseljavale Zemljinu površinu tijekom ledenog doba vrlo su zanimljive i neobične. U mnogobrojnoj grupi životinja posebno su se isticali sisavci. Oni su u ledenom dobu bili rasprostranjeni u svim klimatskim pojasevima. Zahvaljujući svojim fiziološkim osobinama, sisavci su se mogli prilagoditi najrazličitijim životnim uvjetima, čak i onim najkritičnijim uz rubove kontinentskog leda.

Jedan od najimpresivnijih sisavaca ledenog doba bio je VUNASTI MAMUT(Mammuthus primigenius). On je bio jedina vrsta slona uopće prilagođena hladnim životnim uvjetima. Živio je u posljednjem glacijalu ledenog doba, za vrijeme najvećeg zahlađenja. Kretao se prostorima tundre i hladne stepe, uz rubove široko rasprostranjenog kontinentskog leda Europe i Azije. Migrirao je u Sjevernu Ameriku preko Beringova prolaza koji je za vrijeme glacijala bio zaleđen i prohodan. Vunasti mamut mogao je postići visinu od šest metara i težiti nekoliko tona. Posebna prilagodba za oštru klimu u kojoj je živio bila mu je gusta smeđa dlaka koja je prekrivala čitavo tijelo. Na glavi je imao ˝kapu˝ u kojoj su bile nakupljene zalihe masnog tkiva koje je služilo kao rezervni spremnik energije za razdoblja u kojima nije mogao doći do hrane. Također je imao velike, unatrag zavinute kljove kojima je razgrtao snijeg u potrazi za hranom. Hranio se raznim stepskim biljkama, te granjem raznog zimzelenog raslinja, vrbe, breze i brijesta. Mamuti su se kretali u velikim krdima, najčešće u područjima nizina gdje je vegetacija bila bujnija. Izumrli su prije petnaestak tisuća godina, a njihovi ostaci nađeni su u dolinama rijeka koje su bile zahvaćene pleistocenskom oledbom, te u Sibiru gdje su pronađeni čitavi zamrznuti primjerci.



Osim mamuta na prostorima tundre i hladne stepe Europe i Azije živio je i VUNASTI NOSOROG(Coelodonta antiquitatis), jedini nosorožac koji se ikada prilagodio hladnim klimatskim prilikama. Razvio se u Aziji, a zatim proširio Europom. Dužina mu je bila do tri i pol metra a visina dva metra. Tijelo mu je bilo prekriveno dugom, gustom, tamnosmeđom dlakom. Na glavi je imao dva roga, a prednji je kod starijih mužjaka mogao dostići duljinu i od jednog metra. Hranio se niskim stepskim raslinjem, te mladim granama četinjača i vrbe. Fosilni ostaci vunastog nosoroga pronađeni su na brojnim lokacijama u Europi i Aziji, pa čak i potpuno sačuvani u Sibiru, u vječno zamrznutom tlu. Izumrli su sa završetkom ledenog doba, prije petnaest tisuća godina.


U istim krajevima kao mamute i nosoroge nalazimo i SOBOVE (Rangifer tarandus). Živi primjerci sobova postoje i danas i to na područjima Islanda, Norveške, sjeverne Finske, sjeverne Rusije i uopće Arktičke regije svijeta. Sobovi mogu narasti do dva metra u dužinu i do metar i pol u visinu. Teže od 150 do 300 kilograma. Tijelo im je prekriveno gustim sivosmeđim krznom koje zimi postaje bijelosivo(kako bi se prilagodilo boji okoliša što im je pomoć u bijegu od prirodnih neprijatelja). Na glavi imaju snažne, široko razgranate rogove. Sobovi su jedina vrsta iz skupine jelena kod koje i mužjaci i ženke imaju rogove. Naravno, rogovi kod ženki su mnogo manji. Hrane se sobovim lišajem, raznim vrstama trava i zeljastih biljaka, a uz to često jedu gljive i male glodavce. Zahvaljujući jako dobrom njuhu pronalaze hranu i ispod debelih naslaga snijega koju vrlo vješto kopaju rogovima i širokim lopatastim papcima.



U područjima tundre također je obitavalo i MOŠUSNO GOVEDO (Ovibos moschatus), koje i danas živi u najhladnijim prostorima Kanade, na Grenlandu, Islandu i u sjevernoj Norveškoj. Za vrijeme glacijala obitavalo je i u Sibiru, Njemačkoj, Engleskoj i SAD-u.



dugačko je oko dva metra, a visoko oko jedan metar. Tijelo im je snažno, prekriveno gustom, tamno smeđom dlakom koja je na nekim mjestima duga i do jedan metar. Na glavi mu se nalazi par rogova svinutih prema dolje i na van. Hrani se travom, mahovinom i polarnom vrbom, a živi u krdima koja broje šest do devet jedinki(veća krda karakteristična su za razdoblja oskudice ili opasnosti).


Još jedna životinja koja je obitavala u hladnim predjelima je POLARNA LISICA (Alopex lagopus).
Taj grabežljivac i danas živi u hladnijim područjima. Dugačka je oko 65 centimetara, visoka 30, a teži 9 kilograma. Dlaka joj je smeđa, dok zimi postaje snježno bijela što joj olakšava lov. Hrani se glodavcima, strvinama, pticama, kukcima te raznim bobicama.



Glavna hrana polarnih lisica bili su LEMINZI-mali glodavci koji su i danas česti u Arktičkim prostorima Sjeverne Amerike i Euroazije. Tijelo im je dugo 10 do 15 centimetara prekriveno dugom dlakom različitih boja. Žive u velikim skupinama. Vrlo su dobro prilagođeni životu u hladnim uvjetima te su čak razvili sposobnost razmnožavanja ispod snijega



atlas.geog.pmf.unizg.hr

Još jedan neprijatelj leminga je i velika kuna ŽDERONJA (Gulo gulo) koja je za vrijeme ledenog doba bila veoma rasprostranjena. Dugačka je oko 80 centimetara, tamno smeđeg krzna sa bijelim i žućkastim mrljama na čelu u bokovima. Prehrana joj je slična kao kod polarne lisice. Danas ju možemo naći na području tundre na samom sjeveru.


Na prostorima južnije od tundre, na područjima stepe također su živjele razne životinje. Jedna od njih bila je STEPSKI BIZON (Bison priscus) , predak danas živućih bizona. Bio je vrlo velik, dužine oko tri metra, a visine preko dva metra. Težio je do 1500 kilograma. Tijelo mu je bilo prekriveno crvenosmeđom dlakom koja je bila posebno dugačka na vratu, prsima i plećkama. Na glavi je imao zavinute rogove, mnogo veće od onih koje imaju današnji bizoni. Hranio se travom, niskim grmljem i lišćem bjelogorice. Kretao se u velikim krdima u potrazi za ispašom. Za velikih zahlađenja migrirao je skroz do juga Europe, pa čak i na tim područjima ima njegovih fosilnih ostataka. Izumro je prije desetak tisuća godina



Vrlo česta životinja u stepskim travnatim područjima bilo je IZUMRLO GOVEDO (Bos primigenius). Bilo je vrlo slično današnjem domaćem govedu, no mnogo veće.


Jedna od najzanimljivijih životinja tih prostora bio je GOLEMI JELEN (Megaceros gigantens). Pripadao je jednoj od najvećih vrsta jelena koja je ikad živjela na Zemlji. Imao je ogromne lopataste rogove, raspona i do četiri metra, a svaki je rog težio oko 40 kilograma. Ta vrsta izumrla je prije desetak tisuća godina.


Još neke od životinja koje su živjele na stepskom području ledenog doba su glodavac STEPSKA ZVIŽDARKA, SAIGA ANTILOPA, DIVLJI KONJ, LOS i mnoge druge životinje. Sve one i danas postoje, a nalazimo ih u hladnijim područjima Sjeverne Amerike i Euroazije.


Pojedini sisavci ledenog doba problem nepovoljnih klimatskih uvjeta rješavali su na taj način što su veći dio godine provodile u špiljama. Neke od tih životinja su ŠPILJSKI MEDVJED



ŠPILJSKA HIJENA



I ŠPILJSKI LAV. Sve te životinje su sa završetkom ledenih doba izumrle.

Osim sisavaca, za vrijeme ledenog doba živjele su i mnoge ptice, koje i danas naseljavaju sjeverna područja i visoke planine. Zahvaljujući svom načinu života koji uključuje seobe sa jednog na drugo područje, ptice su problem velikih hladnoća rješavale tako što su odselile u područja manje hladnoće. Ptice grabljivice selile su za svojim plijenom, dok su ostale odlazile u krajeve gdje su rasle biljke potrebne za njihovu prehranu.

Još jedna skupina životinja koje su naseljavale Zemlju u vrijeme pleistocenske oledbe bili su kukci. Oni su kao fosili vrlo rijetko sačuvani, pa njihova rasprostranjenost u ledeno doba još nije dobro proučena, a znanstvenici mogu samo pretpostavljati koje su vrste živjele u područjima pleistocenske tundre i hladne stepe.

Također, vrlo važna životinjska skupina bili su puževi. Njihovi fosilni ostaci u stijenama pomažu u rekonstruiranju mnogih događanja u vrijeme ledenog doba. Pretpostavlja se da su još mnoge životinje živjele u vrijeme posljednjeg ledenog doba, ali su sa njegovim završetkom izumrle, a fosilni ostaci nisu sačuvani tako da o njima ne postoje nikakvi podaci.

atlas.geog.pmf.unizg.hr