Bijelo Dugme

Bijelo dugme, najpoznatija jugoslovenska rok grupa, osnovana u Sarajevu 1973. godine. Izdala je devet albuma u periodu od 1973. do 1989. godine. Bijelo dugme je nastalo iz grupe Jutro, a novo ime je usvojilo 1. januara 1974. Vođa i jedini stalni član grupe bio je gitarista Goran Bregović, dok su se na mestu pevača menjali Željko Bebek, Mladen Vojičić Tifa i Alen Islamović. U grupu su dolazili i iz nje odlazili iz različitih razloga basisti Zoran Redžić, Jadranko Stanković, Sanin Karić i Ljubiša Racić, bubnjari Goran Ivandić, Milić Vukašinović i Dragan Jankelić i klavijaturisti Vlado Pravdić i Laza Ristovski.

Grupa se raspala zbog rata u bivšoj Jugoslaviji, a ponovo se okupila na oproštajnoj turneji 2005. u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Besplatni koncert kod Hajdučke česme 1977. i oproštajni koncert u Beogradu 2005. su jedni od najposećenijih koncerata na ovim prostorima.


Nastanak

Goran Bregović u detinjstvu nije pokazivao posebno zanimanje za muziku, pa je izbačen iz niže muzičke škole kao lenština i netalentovan violinista. Međutim, nakon što mu je majka kupila prvu gitaru, počeo je naporno vežbati, i osnovao je prvi sastav u osnovnoj školi. Željko Bebek je pevao je u grupi Kodeksi, jednom od poznatijih sarajevskih sastava tog vremena. Na jednom koncertu Bebek je zapazio Bregovića i preporučio ga kolegama iz grupe.

U leto 1969. godine Kodeksi su otišli na tezgu u dubrovački Splendid bar gde su svirali klasičan letnji repertoar za turiste. Tu su od od Italijana Renata Pacifika dobili ponudu da sviraju u njegovom klubu u Napulju. Uoči isteka prvog dvomesečnog ugovora, Bregović je prvi put prešao na solo gitaru. Kao basista angažovan je Zoran Redžić koji je u to vreme svirao u sastavu Čičci. Zoran je doveo i kolegu iz grupe, bubnjara Milića Vukašinovića.

Kodeksi su do tog trenutka svirali u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. Milić Vukašinović je u grupu doneo uticaj grupa Led zepelin i Blek sabat, pa su dve sedmice po njegovom dolasku dobili otkaz na svim mestima na kojima su svirali. Posle otkaza u Napulju su jedva preživljavali, a Bebek se nakon svađe s ostatkom grupe vratio u Sarajevo. Ostala trojica su nastavila nastupati pod imenom Mića, Goran i Zoran. Krajem godine po njih su u Italiju došli Goranova majka i Zoranov brat Fadil i vratili ih kući.

Bregović se upisao na Filozofski fakultet, a u jesen 1971. godine gitarista Ismet Arnautalić ga je pozvao da formiraju grupu Jutro u kojoj su se našli i Zoran Redžić, bubnjar Gordan Matrak i pevač Zlatko Hodnik.

U Jutru se Bregović prvi put ogledao kao kompozitor. Iako godinu dana nije razgovarao s Bebekom, ipak ga je pozvao kada su početkom 1972. godine dobili termine u studiju. Snimili su „Patim, evo deset dana“ koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro, dok je A-stranu zauzela pesma „Ostajem tebi“. Pesmu „Patim evo deset dana“ Bregović je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao na odsluženje vojnog roka, ali su ostali čekali njegov povratak.

Tokom Bebekovog boravka na odsustvu snimili su još četiri pesme: „Kad bi' bio bijelo dugme“, „U subotu mala“, „Na vrh brda vrba mrda“ i „Hop-cup“ od kojih su se prve dve, početkom 1973. godine pojavile na singlu u izdanju Radio Kruševca. Nezadovoljan pravcem kojim se Jutro kretalo, Ismet Arnautalić ih je napustio krajem 1972. godine i sa sobom odneo pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se natezali tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran „Ipe“ Ivandić, koji je pre toga svirao u sastavu Rok i klavijaturista Vlado Pravdić, koji je stigao iz Indeksa. Sredinom godine, posle svađe, Jutro je napustio Zoran Redžić, a njega je zamenio Jadranko Stanković.

Budući da je u Ljubljani već delovao sastav pod imenom Jutro, a publika ih je znala po pesmi „Kad bi' bio bijelo dugme“, grupa je 1. januara 1974. godine službeno nazvana Bijelo dugme. U to vreme su u studiju sarađivali sa Batom Kostićem, gitaristom JU grupe. Bregović je kasnije isticao kako je ta saradnja puno uticala na njegovu dalju muzičku orijentaciju, posebno kada je upotreba folka bila u pitanju.


1974—1977

Novi snimci „Top“ i „Ove ću noći naći bluz“ ponudili su tek osnovanoj sarajevskoj izdavačkoj kući Diskoton. Tadašnji muzički urednik Diskotona Slobodan Vujović ih je odbio uz objašnjenje da su pretrpani i da će morati čekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, članovi Bijelog dugmeta su istog dana potpisali petogodišnji ugovor sa Jugotonom. Kada su shvatili da basista Jadranko Stanković ne odgovara, otpustili su ga i marta 1974. godine pozvali nazad Zorana Redžića.

Sledeći singl s pesmama „Glavni junak jedne knjige“ i „Bila mama Kukunka, bio tata Taranta“ gotovo istovremeno su te 1974. godine objavili Jugoton i Diskoton, jer je Bregović, suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i sa Diskotonom ugovor za singl. Prvi veći nastup imali su na festivalu „BOOM“ u Ljubljani 10. maja 1974. godine kada su predstavljeni kao nove nade. Tog leta su svirali u hotelu „Kroacija“ u Cavtatu i pripremili materijal za prvi album.

Treći singl, sa pesmama „Da sam pekar“ i „Selma“, objavili su 30. avgusta 1974. godine; on je predstavljao prelomni trenutak njihove karijere. Obe ih pesme izbacuju u prvi plan i predstavljaju istinski početak onog što će kasnije postati „dugm(et)omanija“.

Tokom septembra sviraju kao predgrupa Jugoslovenskoj pop selekciji Tihomira Asanovića, a sledećeg meseca ljubljanskom studiju „Akademik“ za dvadesetak dana snimaju debi album „Kad bi' bio bijelo dugme“ koji je objavljen već krajem novembra. Pre toga, 9. novembra učestvuju na Skopskom festivalu, gde izvode pesmu Grigora Koprova. U želji da se uoči ploče što više pojavljuju u medijima, pretrpeli su „najveću bruku u karijeri“, kako je kasnije objašnjavao Bregović. Bebek je nevešto pevao na makedonskom, a sindikalni festival nikako nije bio okruženje za njih. Sledeće večeri nastupili su u beogradskom Domu sindikata na rođendanskoj proslavi tada legendarne emisije Radio Beograda „Veče uz radio“, gde su uz Pop mašinu, Smak i Crne bisere, brzo osvojili publiku.

Zagrebački menadžer Vladimir Mihaljek im je organizovao nastup u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe 16. novembra 1974.

Debitantski album od samog je početka imao odličnu prodaju. Bio je zapakovan u provokativan omot Dragana S. Stefanovića koji će i ubuduće dizajnirati omote njihovih ploča. Album je doneo seriju pesama koje je zagrebački novinar Dražen Vrdoljak nazvao „pastirski rok“. U pesmi „Ne spavaj mala moja muzika dok svira“ je početak priča o Bregovićevoj sklonosti plagijatima, jer je u njoj primetan uticaj pesme Čaka Berija „Rock n roll music“.

Mihaljek je krajem februara 1975. godine organizovao Kongres rok majstora na kome su predstavljena četvorica najboljih domaćih gitarista. Budući da je iza svega stajao Jugoton i Mihaljekova želja da progura Bijelo dugme, cela akcija je bila tome podređena. Nezvanično, na takmičenju je pobedio Radomir Mihajlović Točak, ali kako on nije bio Jugotonov izvođač, nije uvršćen u četvorku najboljih. Tu su se našli Vedran Božić iz sastava Tajm, Josip Boček (eks Korni grupa), Bata Kostić i Goran Bregović. Svako od njih je snimio jednu stranu na duplom albumu „Kongres rok majstora“ (Jugoton 1975). Bregović se opredelio da radi sa svojom grupom, a pratio ga je i Zagrebački gudački kvartet. Tu su se našle pesme „Ima neka tajna veza“ (na tekst Duška Trifunovića), „I kad prođe sve, pjevaću i tad“, „Znam za jedno tiho mjesto“ i instrumental „Minijatura za moju majku“. Četvorka je krenula i na turneju, a pratili su ih članovi JU grupe, bez gitariste Dragog Jelića koji je tada bio u JNA. U to vreme Dugme je objavilo singl sa pesmom „Da mi je znati koji joj je vrag“, a zatim su krenuli na iscrpljujući jugoslovensku turneju. Već u proleće 1975. godine važili su za najpopularniji jugoslovenski sastav.

Uoči snimanja druge ploče povukli su se u selo Borike u Podrinju i počeli pripremati ploču koja je morala potvrditi kako početni uspeh nije bio slučajan. Album „Šta bi dao da si na mom mjestu“ sniman je tokom novembra 1975. godine u londonskom Er Rikording Studiju sa engleskim producentom Nilom Harisonom. Bas gitaru je svirao Željko Bebek pošto je Zoran Redžić uoči snimanja teško povredio prst leve ruke. Tekst za naslovnu pesmu napisao je Duško Trifunović, a autor ostalog materijala bio je Bregović.

Veliki je hit bila pesma „Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac“, a sjajno su prošle i „Došao sam da ti kažem da odlazim“, „Ne gledaj me tako i ne ljubi me više“, te naslovna pesma. Ploča izrazito raskošnog pakovanja prodala se u tiražu većem od 200.000 primeraka, pa su u Jugotonu izmislili naziv „dijamantska ploča“ (pošto do tog trenutka nijedan album nije prodao u tolikom tiražu).

Odmah po objavljivanju ploče, Bijelo dugme je otišlo na turneju po Kosovu i Makedoniji. Umesto Zorana Redžića, bas je svirao Mustafa Kurtalić. Najavljen je bio veliki koncert za Novu godinu u beogradskoj Hali sportova uz Pop mašinu, Buldožer i Kod. Iako se intenzivno reklamirao, koncert je bez objašnjenja otkazan. Grupa je bila pozvana da za Novu godinu svira predsedniku Titu u Hrvatskom narodnom kazalištu. Dežurni iz protokola prekinuli su njihov nastup posle nekoliko minuta jer su se preplašili glasne muzike. Budući da je Zoran Redžić otišao u JNA, u grupu je stigao Ljubiša Racić, gitarista i vođa grupe Formula 4. Racić je dobio ulogu privremenog basiste, a prvi zadatak mu je bila jugoslovenska turneja. U Sarajevu ih je gledalo 15.000 ljudi, a u Beogradu su tri puta prodali dvoranu Pionir što pre njih nikom nije pošlo za rukom. Dugme(to)manija je uzela pun zamah, a po novinama su se rasplamsale polemike.

Marta 1976. godine PGP RTB objavljuje retrospektivni album Gorana Bregovića na kom su se našli prvi snimci grupe Jutro, ali i pesme koje je uradio za Zdenku Kovačiček, Biseru Veletanlić i Jadranku Stojaković. Početkom aprila 1976. godine članovi grupe su se spremali da sviraju jugoslovenskim iseljenicima u SAD. Međutim, posumnjali su da je u tu organizaciju umešana i hrvatska emigracija pa su odustali od koncerata, ali su ipak otišli u Ameriku. Tamo su snimili Ivandićev singl s pesmama „Džambo“ i „Vatra“ i Bebekov s pesmama „Milovan“ i „Goodbye, America“. U junu članovi grupe odlaze na radnu akciju Kozara 76 što je bio vešt Bregovićev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji. Bregović, Bebek i Racić su se sa radne akcije vratili odlikovani udarničkim značkama. Početkom jeseni u JNA su otišli Ipe Ivandić i Vlado Pravdić, a na njihova mesta su regrutovani Milić Vukašinović iz Indeksa, dok je prelazak Laze Ristovskog iz grupe Smak odjeknuo kao fudbalski transfer.

Treći su album opet pripremali u Borikama. Ploča se trebalo zvati „Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje“ po pesmi Duška Trifunovića koju je svojevremeno izvodila Jadranka Stojaković. Bregović nije stigao napraviti muziku, pa je smislio naslov „Hoću bar jednom da budem blesav“. To nije odgovaralo Jugotonu pa je nađena kompromisna varijanta „Eto baš hoću“.

Album je opet sniman u Londonu, producent je opet bio Nil Harison, a bas gitaru još je jednom svirao Bebek. Album je objavljen 20. decembra 1976. godine. Na ploči se našla ambiciozna (pretenciozna) balada „Sanjao sam noćas da te nemam“, kao i „Loše vino“ iz repertoara Zdravka Čolića (za koju je svojevremeno muziku napisao Bregović, a tekst Arsen Dedić), jednostavna „Ništa mudro“ koja je mnoge podsetila na „It's Only Rock 'N Roll“ Rolingstonsa, te folklorom inspirisane „Slatko li je ljubit tajno“ i „Dede, bona, sjeti se, de, tako ti svega“.

U međuvremenu je Ljubiši Raciću dozlogrdilo da svira velike koncerte za mali honorar, pa je tražio povišicu - a dobio otkaz. Zamenio ga je Sanin Karić (eks Teška industrija). U aprilu 1977. njih trojica odlaze na turneju po Poljskoj gde održavaju devet koncerata. Najavljivani kao „Vodeća jugoslovenska grupa mladog pokolenja“ izazvali su oduševljenje publike nenaviknute na glamurozni rok. Po povratku, grupi su se priključili Zoran Redžić, koji je odslužio vojsku i Ipe Ivandić, koji je proglašen privremeno nesposobnim za služenje vojske.

Jugoslovenska turneja nije tekla glatko. Koncerte su pratili mnogi tehnički problemi, odziv publike bio je manji, a svađe unutar benda žestoke. Nakon prekida turneje po jadranskoj obali izgledalo je kako su pred raspadom. Otkazani su koncerti u Zagrebu i Ljubljani na kojima su trebali snimati živi album. Kritike koncerata su bile suzdržane i grupi je prvi put posle četiri godine krenulo slabije.

Po ideji novinara Petra Popovića odlučeno je da 28. avgusta 1977. godine, kao oproštaj pred Bregovićev odlazak u JNA, održe besplatan koncert kod beogradske Hajdučke česme. Poseta je nadmašila sve planove organizatora. Procene su se kretale od 70.000 do 100.000, no to je u svakom slučaju bio najveći skup poklonika u dotadašnjoj istoriji domaće rok muzike. Posle predgrupa Zdravo, Tako i Leb i sol, na pozornicu je izašlo Bijelo dugme, odsviralo uspešan koncert i izašlo iz krize. Deo te atmosfere zabeležen je u filmu Nije nego reditelja Miće Miloševića. Kasnije se pokazalo da snimak nastupa tehnički nije dobar, pa su 25. oktobra iste godine u sali „Đuro Đaković“ u Sarajevu odradili još jedan nastup. Ti su snimci uvršteni su na album „Koncert kod Hajdučke česme“. Naslov je delimično opravdan jer su za ploču koristili reakciju publike kod Hajdučke česme.

Po završetku miksovanja koncertne ploče, Bregović je otišao u vojsku u Niš. Bila je to pauza za grupu, ali ne i za njene članove. Željko Bebek je objavio solo album „Skoro da smo isti“ i naišao na loše kritike i slab prijem publike. Laza i Ipe su snimili u Londonu album „Stižemo“ koji se pojavio 10. septembra 1978. godine. Poneseni svojim radom, uz dosta teških reči po štampi, oprostili su se od Bijelog dugmeta. Upravo zbog toga Dugme nije sviralo na rok večeri tradicionalnog susreta jugoslovenskog stvaralaštva mladih „Mladost Sutjeske“ 11. juna iste godine. Uz obrazloženje da Bregovića nisu pustile vojne vlasti, na Tjentištu su se kao posmatrači pojavili samo Bebek i Redžić. Zato je Bregović stigao u Sarajevo nekoliko dana kasnije da na Devetom kongresu Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine primi plaketu u ime grupe. Uoči objavljivanja albuma „Stižemo“ uhapšen je Ipe Ivandić zbog posedovanja 3 kg hašiša. Zbog specifičnog psihičkog stanja, Ivandić je na izdržavanje kazne otišao tek početkom 1981. godine.


1978—1983

Bijelo dugme se okupilo u jesen 1978. godine sa novim bubnjarom Điđijem Jankelićem i povratnikom Vladom Pravdićem. Okuplja se u Niškoj Banji, gde započinje pripreme za novu ploču. U Studio V Radio Beograda ušli su početkom januara sledeće godine.

Objavljivanje albuma „Bitanga i princeza“ pratio je niz cenzorskih intervencija Jugotona. Omot Dragana S. Stefanovića na kojem ženska noga udara muško međunožje ocenjen je vulgarnim i odbijen. Iz pesme „Ala je glupo zaboravit' njen broj“ izbačena je psovka „Koji mi je moj“, dok je iz balade „Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš“, stih „a Hrist je bio kopile i jad“ promenjen je u „A on je bio kopile i jad“. Aranžman za „Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“ napisao je Ranko Rihtman, a za „Kad zaboraviš juli“ Vojkan Borisavljević. Na ploči se se pored pored navedenih našle i pesme „Na zadnjem sjedištu mog auta“, „Bitanga i princeza“, i emotivne balade „Kad zaboraviš juli“ i „Ipak poželim neko pismo“ u kojima su ih pratili simfonijski orkestar i hor. Produkciju je opet radio Nil Harison. Unakažena bezličnim omotom Jugotonovog dizajnera Ivana Ivezića, ploča se pojavila sredinom marta 1979. godine i doživela jednoglasne ovacije publike i kritike. Ploča je tiražno oborila prethodne rekorde, a kritičari lista „Zdravo“ proglasili su je pločom godine.

„Bitanga i princeza“ je bila uvod u spektakularnu turneju sa simfonijskim orkestrom i horom. U Beogradu su pet puta rasprodali halu Pionir, a sav prihod su uplatili postradalima od zemljotresa u Crnoj Gori. Na velikim koncertima ih je pratio hor „Branko Krsmanović“ i simfonijski orkestar. Na stadionu JNA 22. septembra organizovali su koncert pod nazivom Rok spektakl ’79. Uz brojne predgrupe: Opus, Suncokret, Siluete, Parni valjak, Generacija 5, Kako (kasnije Piloti), Prljavo kazalište, JU grupu, Revolver, Metak, Bumerang, okupili su oko 70.000 posetilaca. U to vreme Bregović je prvi put radio muziku za film i to za Lične stvari Aleksandra Mandića. Pesme „Pristao sam biću sve što hoće“ (na tekst Duška Trifunovića) i „Šta je, tu je“ objavljene su i na singlu.

Tokom 1980. godine novi val je uzdrmao jugoslovensku rok scenu. Bregovićev odgovor na novi val je bila ploča „Doživjeti stotu“. U pesmama „Ha ha ha“ i „Tramvaj kreće“ Bregović prvi put postaje politički angažovan i do neprepoznatljivosti menja aranžmane starih pesmama i nastoji da zvuče modernije. Bebek je obrijao svoje čuvene brkove, a čitav bend je skratio kosu na „propisanu“ pank dužinu.

Turneja započinje u Sarajevu, a završava u zagrebačkom klubu Kulušić gde snimaju drugi koncertni album. LP je pod nazivom „5. april ’81“ štampan u ograničenom tiražu od 20.000 primeraka. Sem starih pesama, tu se našla obrada hita Indeksa „Sve ove godine“. U Beogradu su te godine svirali u više navrata. Pored dva promotivna koncerta u Pioniru, početkom septembra su se pojavili na rok festivalu na Hipodromu (na kojoj im je predgrupa bila tada slabo poznata engleska grupa Ajron mejden), a odsvirali su tri nastupa uoči i posle Nove godine u hali Pinki. Početkom 1982. godine svirali su u Austriji, u Insbruku u okviru manifestacije na kojoj je budući domaćin zimskih olimpijskih igara bio u poseti bivšem. Na povratku su im na carini zaplenili opremu i odrezali prilično visoku kaznu. Da bi se finansijski potkrpili, tokom jula i avgusta 1982. godine održali su turneju po Bugarskoj na kojoj su odsvirali četrdeset jedan koncert. Procenjuje se da ih je tokom tih mesec i po dana videlo preko 120.000 ljudi. Budući da je Điđi Jankelić aprila meseca otišao u JNA, na turneji je za bubnjevima sedeo Garabet Tavitjan, bivši član grupe Leb i sol. Po izlasku iz zatvora, grupi se krajem 1982. godine pridružio Ipe Ivandić.

Početkom 1983. godine Bregović je uz Dugme i pesnika Duška Trifunovića snimio ploču za decu „A milicija trenira strogoću“. Prvobitno je bilo zamišljeno da na njoj peva Seid Memić Vajta, ali kako je on bio zauzet, tu ulogu je obavio dečak Ratimir Boršić Rača.

U februaru 1983. godine grupa je objavila album „Uspavanka za Radmilu M.“ kojim je Bregović planirao oproštaj od publike i da posle turneje rasformira grupu. Kao gost, na snimanju je učestvovao Vlatko Stefanovski.

Politički angažman nije izostao ni na ovoj ploči. Opšta situacija na Kosovu je bila loša, a Dugme je snimilo „Kosovsku“, pesmu koju Bebek pevao na albanskom. „Uspavanka za Radmilu M.“ uključuje nekoliko klasičnih Bregovićevih poskočica, te seriju predivnih balada - „Ako možeš zaboravi“, „Ne plači“, „U vrijeme otkazanih letova“ i izvrstan instrumental u naslovnoj pesmi.

Planirano je bilo da koncert na Beogradskom sajmu 24. aprila bude poslednji, ali je odziv publike ubedio Bregovića da odustane od prekida rada. Bebek je međutim, snimio drugi solo album „Mene tjera neki vrag“ i definitivno napustio grupu 23. aprila 1984.


1984—1989

Novi pevač postao je mladi Sarajlija Mladen Vojičić Tifa. Bregović je upražnjeno mesto ponudio i Alenu Islamoviću, ali je on, strahujući da bi se Bebek ipak mogao vratiti u Bijelo dugme, ostao sa Divljim jagodama. Dugme je s Tifom provelo leto u Rovinju gde su uvežbavali novi materijal, a album se pojavio u decembru 1984. godine. Bregović je u to vreme sa Zdravkom Čolićem osnovao izdavačku kuću Kamarad, a za distributera nove ploče angažovan je Diskoton. Album je jednostavno nazvan „Bijelo dugme“, a na omotu je objavljena reprodukcija Kosovke devojke Uroša Predića.

Ploča opet predstavlja folku sklonog Bregovića, a gosti su Orkestar narodnih instrumenata RTV Skoplje, Ladarice, ali i Bora Đorđević koji s Bregovićem i Tifom peva u „Pediculis Pubis“ i koautor je teksta.

Laza Ristovski je ponovo postao punopravni član grupe. Bregović je na album uvrstio i obradu himne Hej, Sloveni. Preradio je i svoju staru pesmu „Šta ću, nano, dragi mi je ljut“ koju je svojevremeno snimila Bisera Veletanlić uz pratnju JU grupe. Uz novi tekst i aranžman pesma je, pod nazivom „Lipe cvatu“, postala najveći hit s nove ploče. Odličan prijem kod publike imale su i „Padaju zvijezde“ (koja podseća na pesmu „Jump“ grupe Van Hejlen), „Lažeš“, „Da te bogdo ne volim“ i „Jer kad ostariš“. Publika tokom turneje slabo prihvata novog pevača, a zbog problema sa alkoholizmom i drogama i svađe sa Bregovićem, Tifa napušta Dugme. Poslednji nastup sa grupom je imao 2. avgusta na koncertu u Moskvi kada su Bijelo dugme i Bajaga i instruktori predstavljali Jugoslaviju na Svetskom festivalu omladine i studenata. Tifa je otišao na dosluženje vojnog roka, a kasnije je uhapšen zbog posedovanja droge.

Novi pevač je postao Alen Islamović koji je u međuvremenu napustio Divlje jagode, razočaran njihovim neuspesima u Engleskoj. Nova ploča trebala je biti najprovokativnija u diskografiji grupe, ali ne samo zbog naslova „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“. U intervjuu Petru Popoviću 1994. godine Bregović govori o tome kako je zamislio ovu ploču:

"Cijela ploča „Pljuni i zapjevaj, Jugoslavijo“ imala je taj neki mali koncept koji je trebalo da bude zaokružen, međutim, nije se mogao ostvariti. Bilo je zamišljeno da se pojave svi državni neprijatelji na jednom mjestu.

Pisao sam „Ružica si bila“ za Vicu Vukova, mislio sam da stavim na omot Miću Popovića, htio sam da pjeva Tempo. Ali, čim smo krenuli u kontakt sa Vicom Vukovom, Udba je odmah počela da prati menadžera Raku; nakon sastanka sa Vicom u Zagrebu njega su uhapsili na aerodromu u Sarajevu.
Ja sam išao na sastanak sa Mićom Popovićem, a onda me molio direktor Diskotona, pošto je on znao da me prate, da se ne upuštam u to. Niko nije htio da štampa ploču na kojoj pjeva Vice Vukov, a na omotu ima Miću Popovića."

Na omotu se konačno našla kineska propagandna slika koja prikazuje moderni revolucionarni ples. Uvodna pesma na ploči je snimana sa partizanom i narodnim herojem Svetozarom Vukmanovićem Tempom u pratnji Gorana Bregovića i štićenika doma za napuštenu decu Ljubica Ivezić iz Sarajeva, koji peva staru revolucionarnu temu „Padaj silo i nepravdo“.

Osim politički obojenih, tu se našao i instant hit „Hajdemo u planine“ i „ A i ti me iznevjeri“ kao i balade „Noćas je k’o lubenica pun mjesec iznad Bosne“, „Te noći kad umrem, kad odem, kad me ne bude“, „Ružica si bila, sada više nisi“. Iako su ove pesme postigle veliki uspeh kod široke publike, stariji obožavaoci Bijelog dugmeta nisu bili zadovoljni glasovnim mogućnostima Alena Islamovića, te su tražili povratak Željka Bebeka.

Dvostruki živi album „Mramor, kamen i željezo“, snimljen na turneji, pojavio se krajem 1987. godine. Naslovna pesma obrada je starog hita zagrebačke grupe Roboti, a na ploči se našlo šesnaest pesama koje daju uvid u biografiju grupe: od prvih singlova do poslednjeg studijskog albuma. Posle turneje grupu je tiho napustio Vlado Pravdić i posvetio se poslu s računarima.

Krajem 1988. godine izašao je album „Ćiribiribela“ s „Đurđevdanom“ kao mega-hitom. Iskoristivši stih Đorđa Balaševića A ja nisam s onom koju volim i staru romsku temu, Bregović je uz pratnju orkestra Feata Sejdića, napravio pesmu koja će postati najveći hit Bijelog dugmeta. Na snimanju ploče, kao gosti su se pojavili Hor srpske pravoslavne crkve, Prvo beogradsko pevačko društvo, klapa Trogir, bubnjar Vlada Golubović (iz Bajage i instruktora) i basista Nenad Stefanović Japanac.

Političke teme su bile pristune i na ovom albumu u vidu spajanja himne Lijepa naša i pesme Tamo daleko. Publika u Hrvatskoj i Srbiji loše je primila ovaj miks i žestoko zviždala tokom njegovog izvođenja na koncertima. Ostatak albuma čine pesme „Nakon svih ovih godina“, „Evo zakleću se“, „Napile se ulice“, „Ako ima boga“, „Šta ima novo“.

Početkom 1988. godine Bijelo dugme polazi na dvomesečnu turneju, ali posle koncerta u Derventi, Alen Islamović mučen bolovima u bubrezima napušta grupu i odlazi kući u Bihać. Turneja se naglo prekida, otkazuju se koncerti u Kini i Sovjetskom Savezu, a Bregović odlazi u Pariz. Niko tada nije pomislio da će do sledećeg koncerta najpopularnije grupe bivše Jugoslavije proći čak šesnaest godina. Pravi razlozi za raspad grupe nisu nikada otkriveni, ali većina ljudi misli da je raspad SFRJ izazvao raspad grupe, jer je grupa često smatrana za simbol jedinstva naroda Jugoslavije.
Posle Dugmeta

Po napuštanju grupe, Alen Islamović je objavio solo album „Haj, nek se čuje, haj nek se zna“. U proleće 1990. godine izlazi kompilacija balada „Nakon svih ovih godina“ nastalih u periodu od 1983. do 1988. godine.

Željko Bebek se po izbijanju rata preselio u Zagreb i nastavio karijeru, Zoran Redžić je otišao u Finsku, a Mladen Vojičić Tifa je tek 1995. napustio Sarajevo i otišao u Nemačku. Ipe Ivandić se po izbijanju rata preselio u Beograd gde je tragično nastradao 13. januara 1994. godine.

Bregović je nastavio uspešnu karijeru kompozitora filmske muzike koju je započeo radovima na filmovima Kuduz i Dom za vešanje. Tokom devedesetih postaje jedan od najpoznatijih evropskih etno kompozitora, potpisuje ugovor s velikom izdavačkom kućom Univerzal, te sa svojim Orkestrom za svadbe i sahrane nastupa u elitnim koncertnim dvoranama. U bazilici Sen Deni, na festivalu nazvanom Od Baha do Bregovića, premijerno izvodi svoj oratorijum Moje je srce postalo tolerantno.

Bregović je odbijao ideju o ponovnom okupljanju Bijelog dugmeta. U mnogim intervjuima izričito je odbijao svaku mogućnost da ikad više izađe na pozornicu kao rok gitarista. Dolazak novog milenijuma i gotovo svetski uspeh samo ga je učvrstio u takvom stavu.

Ipak, pod sponzorstvom moćne Koka-Kole Bregović je ponovo okupio grupu koja tokom juna 2005. održala spektakularne oproštajne koncerte u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.


Nasledstvo

Bijelo dugme je udarilo temelje jugoslovenske rok scene i najbolji je izdanak sarajevske škole pop-roka. Bijelo dugme je inspirisalo mnoge izvođače iz različitih muzičkih žanrova, uključujući Garavi sokak, Severinu, Prljavo kazalište, Leteći odred itd. Čak su i neki mlađi, kritički nastrojeni muzičari (kao što je pevač Pips, Čips i Videoklipsa Riper) izjavljivali da je Bijelo dugme bilo deo njihovog detinjstva. U rok dokumentarcu „Sretno dijete“ iz 2003. gitarista Prljavog kazališta je izjavio da „štagod da je Bijelo dugme radilo, i svi ostali su radili“.[4]

Bijelo dugme još uvek ima veliku armiju obožavalaca: njihovi koncerti iz 2005. u Sarajevu (stadion Koševo) i Zagrebu (stadion Maksimir) su rasprodati za nekoliko sati. Koncert na beogradskom hipodromu je privukao oko 250.000 obožavalaca, dok je više od 20.000 njih ostalo van hipodroma.


Članovi grupe

*Vokali

Željko Bebek - vokal, bas gitara (1973—1984)
Mladen „Tifa“ Vojičić - vokal (1984—1985)
Alen Islamović - vokal (1985—1989)


*Gitaristi

Goran Bregović - gitara (1973—1989)
Jadranko Stanković - bas gitara (1974)
Zoran Redžić - bas gitara (1974—1975, 1977—1989)
Ljubiša Racić - bas gitara (1975—1977)
Sanin Karić - bas gitara (1977)


*Klavijature

Vlado Pravdić - klavijature (1973—1976, 1978—1987)
Laza Ristovski - hamond (1976—1978, 1985—1989)


*Bubnjevi

Goran „Ipe“ Ivandić - bubnjevi (1974—1976, 1977—1978, 1982—1989)
Dragan „Điđi“ Jankelić - bubnjevi (1978—1982)
Milić Vukašinović - bubnjevi (1976)


Diskografija

*Studijski albumi

Kad bi' bio bijelo dugme - 1974
Šta bi dao da si na mom mjestu - 1975
Eto! Baš hoću! - 1976
Bitanga i princeza - 1979
Doživjeti stotu - 1980
Uspavanka za Radmilu M. - 1983
Kosovka djevojka - 1984
Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo - 1986
Ćiribiribela - 1988


*Koncertni albumi

Koncert kod Hajdučke česme - 1977.
5. april ’81 - 1981.
Mramor, kamen i željezo - 1987.
„Iz sve snage“, Večernji list - 2005.


*Singlovi

Top / Ove ću noći naći bluz (Jugoton 1974.)
Glavni junak jedne knjige / Bila mama Kukunka bio tata Taranta (Jugoton 1974.)
Glavni junak jedne knjige /Avanture malog Ju Ju (Diskoton 1974.)
Da sam pekar / Selma (Jugoton 1974.)
Da mi je znati koji joj je vrag / Bluz za moju bivšu dragu (Jugoton 1975.)
Ima neka tajna veza / I kad prođe sve, pjevat ću i tad (Jugoton 1975.)
Ne gledaj me tako i ne ljubi me više / Sve ću da ti dam, samo da zaigram (Jugoton 1975.)
Playing the part / Da sam pekar (promotivno izdanje Jugoton 1975.)
Džambo / Vatra - Ipe Ivandić (Jugoton 1976.)
Milovan / Goodbye America - Ž. Bebek (Jugoton 1976.)
Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac / Ne spavaj mala moja muzika dok svira (Jugoton 1976.)
Eto! Baš hoću! / Došao sam da ti kažem da odlazim (Jugoton 1976.)
Bitanga i princeza / Dede, bona, sjeti se, de tako ti svega (Jugoton 1979.)
Pristao sam, biću sve sto hoće / Šta je tu je (Jugoton 1979.)
Dobro vam jutro Petrović Petre / Na zadnjem sjedištu mog auta (Jugoton 1980.)


*Kompilacije

Singl ploče (1974—1975) - Jugoton 1982.
Singl ploče (1976—1980) - Jugoton 1982.
Iz sve snage - Jugoton, 1975. ; Croatia Records 1995.
Velike rok balade - Jugoton, 1984.
Rok & Rol - Croatia Records 1988.
Ima neka tajna veza - PGP RTB Komuna 1994. Omot ove kompilacije krasi slika Dragana Maleševića Tapija, "Radost bankrota".
Sanjao sam noćas da te nemam (rok balade) - Croatia Records 1994 .
Rok & Rol: Najveći hitovi ’74—’88 - Croatia Records 1994 .
Balade - Hi-Fi centar 1998.
Kolekcija 6 BOX - prvih šest studijskih albuma - Croatia Records 2005.


wikipedia

Bijelo Dugme


Bijelo dugme bez ikakve sumnje najpoznatija rock grupa bivše Jugoslavije, osnovana je u Sarajevu 1974. godine. Iako mladi, osnivači su bili već iskusni glazbenici.

Goran Bregović, skladatelj, gitarist i neprikosnoveni šef Bijelog dugmeta rođen je 22. ožujka 1950. godine u Sarajevu. U djetinjstvu nije pokazivao osobito zanimanje za svirku, pa je izbačen je iz niže muzičke škole kao lijenčina i netalentiran violinist. Stvari su se promijenile kad mu majka kupuje prvu gitaru – počinje naporno vježbati i već u osnovnoj školi osniva prvi sastav.
Željko Bebek, rođen 16. prosinca 1945. godine u Sarajevo, pjevao je u grupi Kodeksi, jednom od poznatijih sarajevskih sastava tog vremena. Na jednom je koncertu Bebek zapazio Bregovića i preporučio ga kolegama iz grupe.
U ljeto 1969. godine Kodeksi odlaze na tezgu u dubrovački Splendid bar gdje sviraju klasičan ljetni repertoar za turiste. Usput od Talijana Renata Pacifika dobivaju ponudu da sviraju u njegovom klubu u Napulju. Uoči isteka prvog dvomjesečnog ugovora Bregović prvi put prelazi na solo gitaru. Kao basista angažiran je Zoran Redžić koji je u to vrijeme svirao u sastavu Čičci. Zoran je doveo i kolegu iz grupe, bubnjara Milića Vukašinovića. Kada su se sva četvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom pravcu.
Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno živjeli, svirali su u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. Milić Vukašinović ih inficira Led Zeppelinima i Black Sabbathom, pa dva tjedna po njegovom dolasku, dobvaiju otkaz na svim mjestima gdje su svirali.
U Napulju jedva preživljavaju, a nakon žestoke svađe s ostatkom grupe Bebek se vraća u Sarajevo. Ostala trojica nastavljaju nastupati kao Mića, Goran i Zoran. Krajem godine po njih dolaze Goranova majka i Zoranov brat Fadil i vraćaju ih kući.

Bregović upisuje Filozofski fakultet, a u jesen 1971. godine gitarist Ismet Arnautalić ga poziva da formiraju grupu Jutro u kojoj su se našli i Zoran Redžić, bubnjar Gordan Matrak i pjevač Zlatko Hodnik.
U Jutru se Bregović prvi put ogleda kao kompozitor. Iako punih godinu dana nije razgovarao s Bebekom, kada su početkom 1972. godine dobili termine u studiju, ipak pozva starog pjevača. Snimili su Patim, evo deset dana koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro, dok je A-stranu je zauzela danas zaboravljena Ostajem tebi. Pjesmu Patim evo deset dana Bregović je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao u vojsku, ali su ostali čekali njegov povratak.
Tokom Bebekovog boravka na odsustvu snimili su još četiri pjesme: Kad bi' bio bijelo dugme, U subotu mala, Na vrh brda vrba mrda i Hop-cup od kojih su se prve dvije, početkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan pravcem kojim se Jutro kreće, Ismet Arnautalić ih je napustio krajem 1972. godine i sa sobom odnio pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se natezali tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran Ipe Ivandić, koji je prije toga svirao u sastavu Rok, te klavijaturista Vlado Pravdić koji je stigao iz Indexa.
Za novo ime su se odlučili relativno lako. Budući da je u Ljubljani već djelovao sastav pod imenom Jutro, a publika ih je znala po pjesmi Kad bi' bio bijelo dugme, grupa je 1. siječnja 1974. godine službeno nazvana Bijelo dugme.
Nove snimke Top i Ove ću noći naći blues ponudili su upravo osnovanom sarajevskom Diskotonu. Tadašnji muzički urednik Slobodan Vujović ih je odbio uz objašnjenje da su pretrpani i da će morati čekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana su potpisali petogodišnji ugovor sa Jugotonom, a loša procjena Diskotona predstavlja najveći poslovni kiks u povijesti jugoslavenske diskografije.
Sljedeći singl s pjesmama Glavni junak jedne knjige i Bila mama Kukunka, bio tata Taranta gotovo istovremeno su te 1974. godine objavili Jugoton i Diskoton jer je Bregović, suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i s Diskotonom ugovor za singl. Prvi veći nastup imali su na BOOM festivalu u Ljubljani 10. svibnja 1974. godine kada su predstavljeni kao nove nade. Tog ljeta su svirali u hotelu Croatia u Cavtatu i pripremili materijal za prvi album.
Treći singl sa pjesmama Da sam pekar i Selma objavljuju 30. kolovoza 1974. godine i on predstavlja prijelomni trenutak njihove karijere. Obje ih pjesme izbacuju u prvi plan i predstavljaju istinski početak onog što će kasnije postati dugmetomanija.
Tokom rujna sviraju kao predgrupa Jugoslavenskoj pop selekciji Tihomira Asanovića, a sljedećeg mjeseca ljubljanskom studiju Akademik za dvadesetak dana snimaju debi album Kad bi' bio bijelo dugme koji je objavljen već krajem studenog. U to vrijeme rade sa agilnim zagrebačkim menadžerom Vladimirom Mihaljekom i on im organizira svirku u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe. Petnaest tisuća okupljenih ljudi dočekalo ih je s oduševljenjem.
Debitantski album od samog je početka imao odličnu prodaju. Zapakiran u provokativan omot Dragana S. Stefanovića koji će i ubuduće dizajnirati njihove ploče, album je donio seriju dopadljivih pjesama koje je zagrebački novinar Dražen Vrdoljak nazvao pastirski rock. Ipak, pjesma Ne spavaj mala moja muzika dok svira označava početak priča o Bregovićevoj sklonosti plagijatima, budući da je u njoj primjetan utjecaj Berryjeve skladbe Rock n Roll Music.
Uoči snimanja druge ploče povukli su se u selo Borike u istočnoj Bosni i počeli pripremati novi album, koji je morao potvrditi kako prvi uspjeh nije bio slučajan. Album Šta bi dao da si na mom mjestu sniman je tokom studenog 1975. godine u slavnom londonskom tonskom studiju Georgea Martina, producenta Beatlesa, Air Recording Studios s engleskim producentom Neilom Harrisonom, inače tada producentom grupe Cockney Rebel. Snimanje im je organizirao i nadgledao glazbeni urednik Jugotona Veljko Despot.
Bas gitaru je svirao Željko Bebek, jer je Zoran Redžić uoči snimanja teško povrijedio prst lijeve ruke. Tekst za naslovnu pjesmu napisao je Duško Trifunović, a autor ostalog materijala bio je Bregović.
Bijelom dugmetu na koncertu u zagrebačkom Domu sportova dijamantnu ploču Jugotona predaje Veljko Despot, 1975.
Ogroman je hit bila pjesma Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac, a sjajno su prošle i Došao sam da ti kažem da odlazim, Ne gledaj me tako i ne ljubi me više, te naslovna skladba. Urednik izdanja bio je Veljko Despot. Ploča iznimno raskošna omota prodala se u tiražu većem od 200 000 primjeraka, pa je zbog njih Jugoton izmislio dijamantu ploču, jer su prvi dostigli tako visoke tiraže. U Sarajevu ih je gledalo 15 000 ljudi, a u Beogradu su tri puta prodali dvoranu Pionir što prije njih nitko nije uspio. Dugmemanija je uzela pun zamah.
Početkom 1976. godine odlaze u SAD. Tamo su snimili Ivandićev singl s pjesmama Džambo i Vatra, te Bebekov s pjesmama Milovan i Goodbye, Amerika. U lipnju članovi grupe odlaze na radnu akciju Kozara 76 što je bio vješt Bregovićev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji. Početkom jeseni u JNA su otišli Ipe Ivandic i Vlado Pravdić, a na njihova mjesta su regrutirani Milić Vukašinović iz Indexa, dok je prelazak Laze Ristovskog iz grupe Smak odjeknuo kao nogometni transfer.
Treći su album opet pripremali u Borikama. Ploča se trebala zvati Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje po pjesmi Duška Trifunović. Bregović nije stigao napraviti muziku, pa je smislio naslov Hoću bar jednom da budem blesav. To nije odgovaralo Jugotonu pa je nađena kompromisna varijanta naslova Eto! Baš hoću!
I ovaj album je sniman u Air studiju u Londonu u organizaciji Veljka Despota, producent je opet bio Neil Harrison, a bas gitaru još je jednom svirao Bebek. Album je objavljen 20. prosinca 1976. godine. Urednik izdanja ponovo je bio Veljko Despot. Na ploči se našla ambiciozna balada Sanjao sam noćas da te nemam, kao i Loše vino Arsena Dedića, jednostavna Ništa mudro, koja je mnoge podsjetila na It's Only Rock N Roll Rolling Stonessa, te folklorom inspirirane Slatko li je ljubit tajno i Dede, bona, sjeti se, de, tako ti svega.
Jugoslavenska turneja nije tekla glatko. Koncerte su pratili mnogi tehnički problemi, odaziv publike bio je manji, a svađe unutar benda vrlo žestoke. Nakon prekida turneje po jadranskoj obali izgledalo je kako su pred raspadom. Otkazani su koncerti u Zagrebu i Ljubljani na kojima su trebali snimati živi album. Kritike koncerata su bile suzdržane i grupi je prvi put poslije četiri godine krenulo slabije. Trebalo je smisliti nešto veliko.
Po ideji novinara Petra Popovića odlučeno je da 28. kolovoza 1977. godine, kao oproštaj pred Bregovićev odlazak u JNA, održe besplatan koncert kod beogradske Hajdučke česme. Posjeta je nadmašila sve planove organizatora. Procjene su se kretale od 70 000 do 100 000, no to je u svakom slučaju bio najveći skup poklonika u dotadašnjoj povijesti domaćoj rock muzike.
Poslije nekoliko predgrupa na pozornicu je izašlo Bijelo dugme, odsviralo uspješan koncert i izašlo iz krize. Kasnije se pokazalo da snimka nastupa tehnički niije dobra, pa su 25. listopada iste godine u sali Đuro Đaković u Sarajevu odradili još jedan nastup. Ti su snimci uvršteni su na album Koncert kod Hajdučke česme. Naslov je djelomično opravdan jer su za ploču koristili reakciju publike kod Hajdučke česme.
Po završetku miksanja koncertne ploče, Bregović je otišao u vojsku u Niš. Bila je to pauza za grupu, ali ne i za njene članove. Željko Bebek je objavio solo album Skoro da smo isti i naišao na loše kritike i slab prijem publike.
Laza i Ipe su snimili album Stižemo i uz dosta teških riječi, oprostili se od Bijelog dugmeta. Pokazalo se međutim da ne stižu nigdje - Ipe Ivandić je uhićen zbog posjedovanja 3 kg hašiša i osuđen na tri godine zatvora.
U jesen 1978. godine Bijelo dugme pojačano novim članom, bubnjarom Điđijem Jankelićem i povratnikom Vladom Pravdićem okupilja se u Niškoj Banji gde započinju pripreme za novu ploču. U Studio V Radio Beograda ušli su početkom siječnja sljedeće godine.
Objavljivanje albuma Bitanga i princeza pratio je niz cenzorskih intervencija Jugotona. Omot Dragana S. Stefanovića na kojem ženska noga udara muško međunožje ocijenjen je vulgarnim i glatko odbijen. Iz pjesme Ala je glupo zaboravit' njen broj izbačena je psovka Koji mi je moj, dok je iz ključne balade Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš, stih A Hrist je bio kopile i jad promijenjen je u A on je bio kopile i jad.
Unakažena bezličnim omotom Jugotonovog kućnog dizajnera, ploča se pojavila sredinom ožujka 1979. godine i doživjela jednoglasne ovacije publike i kritike. Urbana i potpuno lišena folk utjecaja, donijela je pored navedenih i pjesme Na zadnjem sjedištu mog auta, Bitanga i princeza, i emotivne balade Kad zaboraviš juli i Ipak poželim neko pismo u kojima su ih pratili simfonijski orkestar i hor. Bitanga i princeza srušila je sva tiražne rekorde i bila uvod u spektakularnu turneju sa simfonijskim orkestarom i horom.
Tokom 1980. godine novi je val temeljito uzdrmao jugoslavensku rock scenu. Bregovićev je odgovor na omladinsku revoluciju iz garaže bila ploča Doživjeti stotu. Ne samo da u pjesmama Ha ha ha i Tramvaj kreće Bregović prvi put postaje politički angažiran, nego do neprepoznatljivosti mijenja aranžmane starih pjesmama i nastoji da zvuče modernije. Bebek brije svoje čuvene brkove, a čitav bend krati kosu na "propisanu" punk dužinu.
Turneja započinje u Sarajevu, a završava u zagrebačkom klubu Kulušić gdje snimaju drugi koncertni album. LP je pod nazivom 5. april '81 štampan u ograničenom tiražu od 20 000 primjeraka.
Početkom 1983. godine Bregović je uz Dugme i pjesnika Duška Trifunovića snimio ploču za djecu A milicija trenira strogoću Prvobitno je bilo zamišljeno da na njoj pjeva Sead Memić - Vajta, ali kako je on bio zauzet, tu ulogu je obavio dječak Ratimir Boršić - Rača.
U veljači 1983. godine grupa je objavila album Uspavanka za Radmilu M. kojim je Bregović planirao oprosti od publike i da posle turneje rasformira grupu. Kao gost, na snimanju je učestvovao Vlatko Stefanovski.
Politički angažman ne izostaje ni ovog puta. Opća situacija na Kosovu vrlo je loša, a Dugme snima Kosovsku, pjesmu koju Bebek pjeva na albanskom. Uspavanka za Radmilu M. uključuje nekoliko klasičnih Bregovićevih poskočica, te seriju predivnih baladu - Ako možeš zaboravi, Ne plači, U vrijeme otkazanih letova i izvrstan instrumental u naslovnoj pjesmi.
Planirano je bilo da koncert na beogradskom Sajmištu bude posljednji, ali je izuzetan odziv publike naveo Bregovića da odustane od prekida rada. Bebek je međutim, snimio drugi solo album i definitivno napustio grupu.

Novi pjevač postao je mladi Sarajlija Mladen Vojičić – Tifa. Dugme je s Tifom provelo ljeto u Rovinju gdje su uvježbavali novi materijal, a album se pojavio u prosincu 1984. godine. Nazvan je jednostavno Bijelo dugme, a na omotu je objavljena reprodukcija Kosovke devojke Uroša Predića.
Ploča opet predstavlja folku sklonog Bregovića, a gosti su Orkestar narodnih instrumenata RTV Skoplje, Ladarice, ali i Bora Đorđević koji s Bregovićem i Tifom pjeva u Pediculis pubis i koautor je teksta).

Laza Ristovski ponovo postaje punopravni član grupe. Bregović postaje ovisan o malim političkim provokacijama, pa snima obradu himne Hej Slaveni. Preradio je i svoju staru pjesmu Šta ću, nano, dragi mi je ljut koju je svojevremeno snimila Bisera Veletanlić. Uz novi tekst i aranžman, pod nazivom Lipe cvatu postala je najveći hit s nove ploče. Izvrstan prijeme kod publike imale su i Padaju zvijezde (koja neobično sliči pjesmi Jump grupe Van Halen), Lažeš, Da te bogdo ne volim i Jer kad ostariš. Publika tokom turneje slabo prihvaća novog pjevača, pa Tifa napušta Dugme i odlazi na odsluženje vojnog roka.

Novi pjevač postaje Alen Islamović koji je u međuvremenu napustio Divlje jagode, razočaran njihovim neuspjesima u Engleskoj. Nova ploča trebala je biti najprovokativnija u diskografiji grupe, ali ne samo zbog naslova Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. U intervjuu Petru Popoviću 1994. godine Bregović govori o tome kako je zamislio ovu ploču.
Cijela ploča Pljuni i zapjevaj, Jugoslavijo imala je taj neki mali koncept koji je trebalo da bude zaokružen, međutim, nije se mogao ostvariti. Bilo je zamišljeno da se pojave svi državni neprijatelji na jednom mjestu.
Pisao sam Ružica si bila za Vicu Vukova, mislio sam da stavim na omot Miću Popovića, htio sam da pjeva Tempo. Ali, čim smo krenuli u kontakt sa Vicom Vukovom, Udba je odmah počela da prati menadžera Raku; nakon sastanka sa Vicom u Zagrebu njega su uhapsili na aerodromu u Sarajevu.
Ja sam išao na sastanak sa Mićom Popovićem, a onda me molio direktor Diskotona, pošto je on znao da me prate, da se ne upuštam u to.. Niko nije htio da štampa ploću na kojoj pjeva Vice Vukov a na omotu ima Miću Popovića.
Na kraju se na omotu našla kineska propagandna slika koja prikazuje moderni revolucionarni ples. Ploču otvara snimka na kome partizan i narodni heroj Svetozar Vukmanović - Tempo u pratnji Gorana Bregovića i štićenika doma za napuštenu djecu Ljubica Ivezić iz Sarajeva, pjeva staru revolucionarnu temu Padaj silo i nepravdo.
Osim politički obojenih, tu se našao i instant hit Hajdemo u planine kao i balade Noćas je k'o lubenica pun mjesec iznad Bosne, Te noći kad umrem, kad odem, kad me ne bude, Ružica si bila, sada više nisi. Iako su ove pjesme postigle veliki uspjeh kod široke publike, stariji fanovi benda nisu bili nimalo zadovoljni glasovnim mogućnostima Alana Islamovića, te su zazivali povratak nikad prežaljenog Željka Bebeka.
Dvostruki živi album Mramor, kamen i željezo, snimljen na turneji, pojavio se krajem 1987. godine. Naslovna pjesma obrada je starog hita zagrebačke grupe Roboti, a na ploči se našlo šesnaest pjesama koje daju uvid u biografiju grupe: od prvih singlova, do posljednjeg studijskog albuma. Poslije turneje grupu tiho napušta Vlado Pravdić i posvećuje se poslu s kompjuterima.
Krajem 1988. godine izašao je album Ćiribiribela s Đurđevdanom kao mega-hitom. Iskoristivši stih Đorđa Balaševića A ja nisam s onom koju volim i staru cigansku temu, Bregović je uz pratnju orkestra Fejata Sejdića, napravio pjesmu za sva vremena.
Provokacija nisu izostale ni ovog puta – bile su smještena u spajanju himne Lijepa naša i pjesme Tamo daleko. Publika u Hrvatskoj i Srbiji loše je primila ovaj miks i žestoko zviždala tokom njegovog izvođenja na koncertima. Ostatak albuma čine pjesme koje bi teško ušle na kompilaciju najboljih trideset - Evo zakleću se, Napile se ulice, Ako ima boga, Šta ima novo.
Početkom 1989. godine Bijelo dugme polazi na dvomjesečnu turneju, ali poslije koncerta u Derventi Alen Islamović mučen bolovima u bubrezima napušta grupu i odlazi kući u Bihać. Turneja se naglo prekida, otkazuju se koncerti u Kini i Sovjetskom Savezu, a Bregović odlazi u Pariz. Nitko tada nije pomislio da će do slijedećeg koncerta najpopularnije grupe ex Jugoslavije proći čak šesnaest godina.
Željko Bebek po izbijanju rata seli u Zagreb i nastavlja karijeru, Zoran Redžić odlazi u Finsku, a Mladen Vojičić - Tifa tek 1995. napušta Sarajevo i odlazi u Njemačku. Ipe Ivandić je po izbijanju rata seli u Beograd gdje je tragično nastradao 1994. godine.
Bregović nastavlja iznimno uspješnu karijeru skladatelja filmske muzike koju je započeo radovima na filmovima Kuduz i Dom za vešanje. Tokom devedesetih postaje jedan od najpoznatijih europskih ento skaldatelja, potpisuje ugovor s velikom izdavačkom kućom Universal, te sa svojim Orkestrom za svadbe i sprovode nastupa u elitnim koncertnim dvoranama. U bazilici Saint Denis održava se festival nazvan Od Bacha do Bregovića gdje se premijerno izvodi njegov oratorij Moje je srce postalo tolerantno.
Devedesetih godina prošlog stoljeća međutim, Bregovićevo srce nije bilo nimalo tolerantno prema ideji o ponovnom okupljanju Bijelog dugmeta. U mnogim je intervjuima decidirano odbijao svaku mogućnost da ikad više izađe na pozornicu kao rock gitarist. Dolazak novog milenija i gotovo svjetski uspjeh, samo ga je učvrstio u takvom stavu.

Nije stoga bilo puno onih koji su odmah bili spremni povjerovati u vijest objavljenu krajem veljače 2005. godine gdje se tvrdilo da se Bijelo dugme opet okuplja. Ipak, točnost ove vijesti brzo je potvrđena, te je pod sponzorstvom moćne Coca-Cole Bijelo dugme tokom lipnja odsviralo spektakularne oproštajne koncerte u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu pred više od dvjesto tisuća gledatelja.

Albumi

Kad bi bio bijelo dugme
1. Kad bi bio bijelo dugme
2. Blues za moju bivšu dragu
3. Ne spavaj mala moja muzika dok svira
4. Sve ću da ti dam samo da zaigram
5. Selma
6. Patim evo deset dana

Šta bi dao da si na mom mjestu
1. Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac
2. Hop cup
3. Došao sam da ti kažem da odlazim
4. Ne gledaj me tako i ne ljubi me više
5. Požurite konji moji
6. Bekrija si cijelo selo viče, e pa jesam, šta se koga tiče
7. Šta bi dao da si na mom mjestu

Eto! Baš hoću!
1. Izgledala je malo čudno u kaputu žutom krojenom bez veze
2. Loše vino
3. Eto! baš hoću!
4. Dede bona, sjeti se, de, tako ti svega
5. Slatko li je ljubit tajno
6. Ništa mudro
7. Ne dese se takve stvari pravome muškarcu
8. Sanjao sam noćas da te nemam

Bitanga i princeza
1. Ala je glupo zaboravit njezin broj
2. Ipak, poželim neko pismo
3. Kad zaboraviš juli
4. A kolko si ih imala do sad
5. Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš
6. Bitanga i princeza
7. Na zadnjem sjedištu moga auta

Doživjeti stotu
1. Doživjeti stotu
2. Lova
3. Tramvaj kreće
4. Hotel, motel
5. Pjesma mom mlađem bratu
6. Čudesno jutro u krevetu gđe Petrović
7. Mogla je biti prosta priča
8. Zažmiri i broji
9. Pristao sam biću sve što hoće
10. Svi marš na ples

Uspavanka za Radmilu M.
1. Polubauk polukruži poluevropom
2. Drugovi i drugarice
3. Kosovska
4. U vrijeme otkazanih letova
5. Zašto me ne podnosi tvoj tata
6. Ako možeš zaboravi
7. Ovaj ples dame biraju
8. Ne plači
9. Uspavanka za Radmilu M.

Iz sve snage
1. Top
2. Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac
3. Ne spavaj mala moja muzika dok svira
4. Došao sam da ti kažem da odlazim
5. Bekrija si cijelo selo viče, e pa jesam, šta se koga tiče
6. Sve ću da ti dam samo da zaigram
7. Da sam pekar
8. Ne gledaj me tako i ne ljubi me više
9. Hop cup
10. Da mi je znati koji joj je vrag
11. Selma

Ćiribiribela
1. Ćiribiribela
2. Đurđevdan je, a ja nisam s onom koju volim
3. Lijepa naša
4. Neću to na brzaka
5. Napile se ulice
6. Ako ima Boga
7. Nakon svih ovih godina
8. Evo zakleću se
9. Šta ima novo

Kosovska djevojka
1. Hej Slaveni
2. Padaju zvijezde
3. Meni se ne spava
4. Za Esmu
5. Jer kad ostariš
6. Lipe cvatu, sve je isto ko i lani
7. Pediculis pubis
8. Aiaio radi radio
9. Lažeš
10. Da te bogdo ne volim

Mramor kamen i željezo
1. Mramor kamen i željezo
2. Milicija trenira strogoću
3. Svi marš na ples
4. Na zadnjem sjedištu moga auta
5. Top
6. Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš
7. Ako možeš zaboravi
8. Selma
9. Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac
10. Ne spavaj mala moja muzika dok svira
11. Meni se ne spava
12. Odlazim
13. Lipe cvatu, sve je isto ko i lani
14. Pristao sam biću sve što hoće
15. Lažeš
16. Sanjao sam noćas da te nemam

Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo
1. Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo
2. Zamisli
3. Pun mjesec iznad Bosne
4. Kada odem, kad me ne bude
5. A i ti me iznevjeri
6. Zar ne vidiš da pravim budalu od sebe
7. Hajdemo u planine
8. Pjesma za malu pticu
9. Ružica si bila sada više nisi





(Wikipedija)

Najljepša Bregina pjesma.

Meni su ove najdraze..