Alice in ChainsBio je to Seattle, Washington. Jedan običan vikend u daleko odmakloj 1987. godini. Pive, joint i ugodan razgovor na veselom tulumu, naveo je, tada još strance Jerry Cantrella i Layne Staleyja da počnu maštati o zajedničkom Bio je to Seattle, Washington. Jedan običan vikend u daleko odmakloj 1987. godini. Pive, joint i ugodan razgovor na veselom tulumu, naveo je, tada još strance Jerry Cantrella i Layne Staleyja da počnu maštati o zajedničkom rock & roll životu. Layne je pjevao u glam rock bendu, znao je tu i tamo umlatiti bubnjeve, a Jerry je već tada imao reputaciju mladog i maštovitog gitarista. Upoznavši i ostatak kasnije nastalog benda - Mike Starra i dečka njegove sestre - Sean Kinneyja, počelo je jedno dugo, šokantno i turbulentno prijateljstvo.
Svom bendu nadjenuli su ime Diamond Lie, te su već 5. kolovoza 1987. održali svoj prvi koncert. Promjena imena došla je brzo, i kao Alice In Chains, dobre preporuke od metalaca u sjevero-zapadnim Sjedinjenim državama, već 1989. donose im ugovor s Columbia Records. Iste godine izdaju svoj prvi EP nazvan "Man In The Box", s kojeg naslovna pjesma okreće heavy metal svijet naglavačke, i uz vrhove top lista na gotovo svim televizijama, radio postajama i underground klubovima, radi odličan temelj za prvi pravi album "Facelift" u 1990.
Sviranje po svome gradu i prvi rasprodani koncert 22.12. donio im je nekoliko nominacija za Grammy i American Music Award, te sudjelovanje na kultnom filmu "Singles" koji je okupio gotovo sve tadašnje umjetnike iz kolijevke, kasnije nazvanog, grungea. Spektakularne turneje sa Slayer, Van Halen, Iggy Pop i Megadeth napravile su odličan uvod u najsvjetlije trenutke njihove karijere.
Veliki komercijalni uspjeh albuma "Nevermind" od Nirvane pomogao je cjelokupnoj Seattle sceni i pokret nazvan grunge počeo je dobivati sve više i više poklonika. Mali akustični EP "Sap" koji je ime dobio po snu bubnjara Sean Kinneyja u kojem je sanjao da su snimili album i nazvali ga "Sap" jer bio "Sappy", te najpoznatiji uradak Alice In Chains Dirt donijeli su slavu u njihove živote. Radio hitovi "Would" i "Rooster", te odlične "Them Bones", "Angry Chair" i "Down In A Hole" omogućile su uspješnu turneju na kojoj je Layne čak i slomio stopalo, ali im je velika ljubav prema bednu omogućila da ne propuste ni jedan datum, te da Layne sve koncerte otpjeva u invalidskim kolicima.
Uslijedio je novi akustični EP "Jar Of Flies", sviranje Lollapalooza koncerata i kratka pauza. Tome su potpomogli promjena basista istih imena (Ozzy Osbourneov basist Mike Inez umjesto Mike Starra), lagano razilaženje u mišljenjima Jerryja koji je uvijek naginjao prema mainstream glazbi dok je Layne u svojem pomalo narkomanskom svijetu uvijek naginjao prema undergorund sceni, te sviranje vlastitih projekata. Layne se udružio s ekipom iz Pearl Jama i s Mad Season snimio album "Above", dok je Mike Inez svirao sa Slashom u njegovim Slash's Snakepit.
Ipak, 1995. zadnji puta se vraćaju u studio da snime jedan odličan album koji je radi tronogog psa i čovjeka na naslovnici neslužbeno nazvan "Tripod" iako je pravo ime albuma bilo jednostavno "Alice In Chains". Naslovnicu je opet inspirirao bubnjar Sean, jer se sjetio tronogog psa koji ga je pratio kada je kao klinac raznosio novine. Album je bio mračan i žestok, te je im je još jednom donio odlične kritike i prvo mjesto na Billboardu, ali i još jedan poraz na dodijeli Grammy nagrada.
Koncerata, navodno zbog puno (i previše) droge nije bilo, pa je prva živa izvedba nakon izlaska bila "Unplugged" i nastup na Kiss reunion turneji, gdje se unatoč rukavica i sunčanih naočala već vidjelo poljuljano zdravstveno stanje Staleyja. To je ujedno bilo i zadnje što smo vidjeli od Alice In Chains. Kraj, kakav god on bio, bio je jako blizu.
Službene potvrde o raspadu nikada nije bilo, ali je u nemogućnosti da Staleyja natjera na neki odgovorniji rad, Jerry odlučio izdati svoj solo album. 1998. izašao je "Boggy Depot", kojega su slijedile razne kompilacije Alice In Chains koje su bend pokušale održati na životu, s nadom da će jednog dana ipak nastaviti stvarati glazbu, a ne svoje naslijeđe bespovratno ostaviti bendovima kao Godsmack, Nickelback, Puddle Of Mudd i Creed, koji se jasno bili pod utjecajem njihovih radova.
2002., u trenucima kada je Jerry Cantrell pripremao svoj drugi album "Degradation Trip", dogodilo se ono čega se svaki fan Alice In Chains bojao. Svaka naznaka da će činjenica što je Jerry surađivao sa svima iz Alice In Chains svijeta osim Laynea, ponovo jednog dana pokrenuti bend, umrla je zajedno sa karizmatičnim pjevačem.
Naime, 5. travnja, isti dan kada si je i Kurt Cobain oduzeo život 8 godina ranije, Layne Staley je preminuo zbog predoziranja kombinacijom heroina i kokaina. Njegovo beživotno tijelo pronađeno je u njegovu stanu dva tjedna kasnije, te je smrt službeno opisana kao "Aktuna intoksikacija zbog učinka kombinacije opijata i kokaina".
Jerry je cijeli svoj album povukao iz prodaje kako bi na ponovno izdanoj verziji ipak zahvalio i posvetio ga čovjeku bez kojega ne bi u glazbenom svijetu postigao toliki uspjeh. Album je posvetio životu i smrti Layne Staleya, čovjeka koji je tog tužnog dana obistinio riječi iz s njihovog prvog hita "I'm the man in the box".
(Wikipedija)