Egipatska mitologija

**Učlanjen** : 05.09.2012

Egipatsko shvaćanje izgleda svemira

* Nun - ocean prema heliopoliskom mitu, bog prema hermopoliskom mitu.
* Ra - bog Sunca, ima glavu orla, u Starom i Srednjem kraljevstvu kralj bogova.
* Amon-Ra - spoj Ra i Amona, boga Tebe, staroga grada.
* Amaunet - prva Amonova žena, nastala iz Nuna.
* Mut - božica majčinstva, druga Amonova žena.
* Khonsu - bog Mjeseca, zajedno sa svojim roditeljima Amonom i Mut zaštitnik Tebe.
* Khepri - bog jutarnjeg Sunca, skarabej.
* Atum - bog zalazećeg Sunca, ovnova glava, spoj s Raom (Ra-Atum).
* Šu - bog zraka.
* Tefnut - božica vode, kiše i vlage, lavlja glava.
* Hator - božica-krava, "oko boga Ra", zaštitnica mrtvih.
* Geb - bog Zemlje i vegetacije.
* Nut - božica neba, majka zvijezda i bogova.
* Oziris - potomak Nut i Geba, njihov najstariji sin, bog plodnosti.
* zida - božica ljubavi, braka i života, Ozirisova žena.

Svećenik s maskom Anubisa, Seneđemova grobnica

* Set - bog glave vuka, vladar pustinja.
* Neftis - božica noći i grobnica, Setova žena, Ozirisova ljubavnica.
* Anubis - bog-šakal, prvotno kralj podzemlja, nezakoniti Ozirisov sin.
* Horus - bog-sokol, postoje dva Horusa - sokol i bog ljudskog tijela i sokolove glave.
* Četiri Horusova sina - četiri boga, štite kanope i mumije, pomažu im moćne božice.
* Thoth - bog-ibis, zaštitnik pisara, bog Mjeseca.
* Sekhmet - božica-lavica, ratnica, okrutna i osvetoljubiva.
* Seshat - božica pisanja, mudrosti i znanosti, zapisničarka bogova.
* Neit - božica rata, drevna sjverna božica, vlada lukom i strijelom, "Majka Bogova".
* Tawaret - božica-vodenkonja, zaštitnica djece i trudnica.
* Hapy - bog Nila i vode, daje plodnost Zemlji, važniji seljacima od samog Ra.
* Ma'at - božica istine, pravde i svemirskog reda, smatrana faraonovom sestrom, nadgledava rad cijelog svemira.
* Sobek - bog-krokodil, bog plodnosti, skriven u močvari.
* Selkis - božica škorpiona i liječenja, zaštitnica mumija i faraona.
* Bes - bog veselja i plesa, čudni patuljak, pratitelj Tawaret.
* Ptah - bog umjetnosti, prema memfiskoj mitologiji, stvoritelj neba i Zemlje, Atumov otac.
* Hnum - bog-ovan, lončar, stvorio je ljude na svom lončarskom kolu.
* Min - bog plodnosti muškaraca i erekcije, "Bik Svoje Majke".
* Huh - bog nebeske vječnosti i beskonačnosti, jedan od stvoritelja svijeta, uz Nuna i Amona.
* Kek - bog tame, stvoritelj svemira.
* Apop - kobra, dijete Neit, neprijateljica Ra.
* Ammut - čudovište od više dijelova, proždire zle ljude.
* Dvije dame - sestre blizanke, Wadjet i Nekhbenet.
* Sfinga - čudovište ljudske glave i lavljeg tijela, premda može imati glavu ovna, poznata je Velika sfinga u Gizi.

Vaganje srca, Knjiga mrtvih pisara

* Feniks - sveta čarobna dvospolna ptica, spominje se i u Kini.
* Heqet - božica-žaba, znak života i plodnosti.
* Meretseger - božica-kobra, zaštitnica Doline kraljeva u Tebi.

Ra, glavno egipatsko božanstvo tijekom Starog i Srednjeg kraljevstva

Egipatska mitologija je jedna od mitologija koja se zasniva na totemizmu, odnosno vjerovanju u svete životinje. Karakteriziraju je božanstva s ljudskim tijelom i glavom životinje, s tim da postoje iznimke. Jedna od glavnih dijelova religije drevnog Egipta jeste vjerovanje u zagrobni život, čemu svjedoči velik broj pronađenih grobnica, među kojima su piramide najveće, zatim velik broj mumija, statua, ali i brojna božanstva povezana sa zagrobnim životom. Većina bogova ima ankh, sveti znak života.

Egipćani su se klanjali bogovima, štovali ih i prinosili im žrtve. Smatrali su ih gospodarima svijeta. Vjerovali su u tisuće bogova. Tako je bilo uvijek, osim za razdoblja Amarne. Po naredbi faraona Ekhnatona, hramovi su zatvoreni, a izgrađen je novi grad - Amarna. U Amarni su štovali Atona - Sunčev disk. Prikazima starih bogova uništavana su lica. Za vrijeme invazija Grka, Thoth je povezivan sa Hermesom. Tijekom vladavine Rimljana, uvedeno je kršćanstvo, te su hramovi zatvoreni. Izdana je naredba da se zabrani štovanje poganskih bogova. Tada je Egipat preživio sve, osim gubitka svojih bogova.

Svemir

Stvaranje

Prema egipatskoj mitologiji, prvotno je postojao ocean Nun, koji se spominje kao i bog. Iz njega je izronio brežuljak. Ali postoje 3 mita o nastanku bogova iz Nuna. Prvi potječe iz Heliopolisa, Grada Sunca, te govori da je na početku iz Nuna rođen bog Sunca. Izvorni mit kaže da je to Atum, ali je poslije u mitu spominjan Ra. U Novom kraljevstvu, mit govori da je Amon-Ra bog Sunca. Bog Sunca je ispljunuo Šua i Tefnut, blizance, a iz njegovog oka je nastala Hator. Drugi mit dolazi iz Memfisa, gdje se vjerovalo da je stvoritelj svega i Atumov otac Ptah, bog umjetnika. Treći mit, iz Hermopolisa, kaže da je na početku postojao i ocean Nun, i bog Nun. Bog Nun imao je ženu Naunet, a oboje su bili vodene sile. Uz njih su bili još neki bogovi, a važniji su Amon i Amaunet. Amon u ovom mitu nije Sunce, već život.

Izgled svemira

Egipćani su vjerovali da svemir čine bogovi koji su personifikacije elemenata prirode. Geb je Zemlja, on leži dolje. Na njemu je Šu, zrak, koji razdvaja Geba od Nut, neba. Nutino tijelo je nebo, a njime se kreću Sunce, Mjesec i zvijezde. Ocean Nun je oko Geba te predstavlja sva mora, a nalazi se i na nebu pa je nebo plavo. Većina drugih bogova živi na nebu, dok Oziris sa mrtvima živi u podzemlju - Duat. Rijeka Nil je sveta rijeka, a njezin bog je Hapy, personifikacija vode i obilja. Set je vladar pustinja koje okružuju dolinu Nila.

Zagrobni život

Egipćani su vjerovali u život poslije smrti. To vjerovanje potječe iz sage o Izidi i Ozirisu. Oni su vladali Egiptom na početku. Njihov brat Set bio je ljubomoran na njih, pa je skovao urotu. Postoje tri inačice mita o tome kako se Set riješio Ozirisa - prva kaže da se pretvorio u krokodila, druga da se pretvorio u vodenkonja, a treća, Plutarhova verzija, kaže da je Oziris žrtva urote. Set je ubio Ozirisa, i nastala je smrt. Anubis i Izida su ipak oživjeli Ozirisa, koji je postao vladar carstva mrtvih. Kad bi čovjek umro, njegova bi duša došla u podzemlje - Duat, gdje bi mu se sudilo. Duši bi postavili mnoga pitanja i naveli grijehe. Anubis bi stajao kraj vage i motrio srce i pero koje simbolizira Ma'at, božicu pravde i istine. Ako bi duša prošla, Thoth bi to zabilježio, a Horus bi dušu odveo Ozirisu, do kojeg su stajale Izida i Neftis.

Pokojnik bi uživao u pogrebnom životu, a mogao se pridružiti posadi Ra, koji je svakog dana putovao nebom donoseći ljudima svjetlost i toplinu. Postojale su posebne Knjige mrtvih i čarolije koje su svećenici čitali pri izvođenju obreda. Pokojnika bi mumificirali i položili u grobnicu.

Povezivanje s grčkom mitologijom.

Grčka i egipatska mitologija imaju mnogo zajedničkog. Na primjer, Nun je u Grcima bio Pont ili Okean, bog mora. Amon, egipatski kralj bogova tijekom Novog kraljevstva, Grcima je bio Zeus. Neitin grčki pandan je Atena. Grci su smatrali da su Thoth i Anubis jednaki Hermesu, pa je nastao Hermanubis. Oziris je izjednačen s Dionizom, a Set s Tifonom. Hator je Grcima nimfa Io, a Izida Demetra. Grcima su, doduše, bogovi životinjskih glava bili bizarni i neobični, ali su neke prihvatili.

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 05.09.2012

Ra

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ra (ar. رع) (ponekad izgovarano kao „Ri“ po Koptima i „Fra“, i kasnije kao Amon Ra, direktnog značenja „Sunce“) je bilo glavno božanstvo u religiji Starog Egipta do pete dinastije. Ra je uglavnom identifikovan kao Sunce, a središte njegovog kulta je bio Heliopolis, što na grčkom znači „grad Sunca“.

Po Volisu Badžu, Ra je bio jedini bog egipatskog monoteizma, od kojeg su svi ostali bogovi bili samo faze, manifestacije i oblici[1]. Himna bogu Ra (oko 1370. p. n. e. je bila napisana da naglasi panteističku prirodu Ra da bi se odbranila od nastupajućih politeističkih religija. U ovoj himni je opisano nekoliko božanstava, ne kao posebnih bića, nego kao oblika boga Ra. Na primjer:

**„Neka je molitva tebi, o Ra, ti uzvišena moći, koji ulaziš u odaje Amenta, gle tvoje tijelo je Temu“.
**„Neka je molitva tebi, o Ra, ti uzvišena moći, koji ulaziš u tajnu palatu Anubisa, gle tvoje tijelo je Kepera.“

Tokom kasnijeg perioda staroegipatske istorije, Ra je bio obuhvaćen u bogu Horusu, kao Ra-Horakti. Ra je gospodario nebom, zemljom i podzemnim svetom, a takođe je bio povezivan sa sokolom.

Zna se da riječ „Ra“ znači „Sunce“, ali postoji i mišljenje da riječ može biti varijanta ili povezana sa riječju „kreativan“. Kako je njegov lik stvoren u egipatskom panteonu, Ra obično zamjenjuje Atuma kao otac, djed i pradjed božanstava Eneada, i postaje stvaralac svijeta. Vjerovatno je takođe da je Ra stvorio Sekmeta, koji je potom postao Hator, boginja u obliku krave, nakon što je dovoljno kaznila ljudski rod kao osvetničko Oko Ra, pa se za Ra obično kaže da je otac od oboje i brat Ozirisa. Na kraju, po vjerovanju ljudi su stvoreni od suza boga Ra, te su se Egipćani nazivali „stadom boga Ra“.

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 05.09.2012

Nun

[You must be registered and logged in to see this image.]

Stvaranje Nun

Nun je okean u egipatskoj mitologiji. On je prvi okean, a iz njega je nastalo ostrvo na kojem je rođen bog Sunca Amon-Ra.

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 06.06.2011

Otok postanka

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema drevnoj egipatskoj mitologiji, prije stvaranja Svijeta i Svemira, postojao je хaos u obliku nepregledne vodene mase. Voda je potpuno prekrivala Zemlju i nije bilo ni ljudi ni bogova. Tada je odjednom iz vode izronio otok od blata, a doskora na taj otok spustila se božanska ptica. Ponekad, ta božanska ptica u obliku je sokola, ponekad poprima oblik ptice ibis, a ponekad je to ptica benu ili poznatiji feniks. Nakon toga iz tame su se niotkud pojavili prvi polubogovi, te stanu oni ubirati trsku, šaš i lotos i započnu graditi prvobitno sklonište za božansku pticu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ova sfera ili mitološka skupina vjerovanja drevnih Egipćana proizašla je iz prirodnih osobina koje su se izmjenjivale u drevnom Egiptu svake godine, a dakako radi se o poplavama životvorne rijeke Nil. Nakon što bi se Nil izlio iz svog korita postajao je doista nepregledna vodena masa iz koje se kasnije njegovim povlačenjem u prvobitno korito pojavljuju blatni (muljeviti) otoci na kojima će niknuti bogati usjevi. Kako bi se božanstvo zaštitilo izgrađen mu je zaklon od trstike i palminih stupova koje su prvi polubogovi ukrasili lotosovim cvijetovima. Kasnije se to prvobitno svetište dograđuje novim prostorijama koje služe prvim polubogovima, pa dodatnim hodnicima i tako je nastalo svetište u kojem je dominantnu poziciju, a koja je nadvisila sve ostale građevine, imalo prvobitno sklonište za božansku pticu. Kasnije to će postati velelepni hramovi koji će čuvati od pogleda znatiželjnika kip božanstva, a ljubomorno će ga čuvati potomci onih prvih polubogova – svećenici. Ubrzo će u kultnim (vjerskim) središtima niknuti hramovi, a svećenici će se natjecati u uvjeravanju sljedbenika da je upravo njihov hram izgrađen na prvobitnom otoku postanka na koji se spustila božanska ptica.

Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]

Gost

Egipatski Mit o Izidi i Ozirisu jedan je od najpoznatijih mitova uopće. Božica neba Nut i bog zemlje Geb roditelji su posljednjih pet bogova u nizu kozmogeneze (Oziris, Set, Izida, Neftis, Horus). Oziris je (kao prvorođeni sin) preuzeo pravo na Gebovo prijestolje i vladao Egiptom. Ozirisova supruga bila je Izida. Set je želio preoteti Ozirisovo prijestolje i u tu svrhu se odlučio za ubojstvo. Set je uz pomoć sedamdeset dva zavjernika naveo Ozirisa da legne u sarkofag koji mu je tobože ponuđen na poklon, a onda su ga zatvorili i bacili u rijeku. Kad je Oziris umro, Izida je tražila njegovo tijelo. Voda je odnijela lijes u Biblos na jedan tamarisov grm. Iz grma je izraslo drvo i sarkofag se našao na njegovoj krošnji. Kad ga je Izida našla, u obliku ptice spolno opći s Ozirisom i začinje sina – Horusa mlađeg. Set je ponovno našao Ozirisovo tijelo, rastrgao ga je na četrnaest dijelova i razbacao diljem Egipta. Izida je opet krenula u potragu za tijelom. Pomagao joj je Anubis, a na mjestima gdje su našli dijelove Ozirisa Izida je utemeljila svetišta. Anubis je obavio mumifikaciju Ozirisa. Zatim je Oziris uskrsnuo i postao vladar drugog svijeta. Ozirisov sin Horus se zavjetovao da će osvetiti oca i preuzeti prijestolje od Seta, no to je već drugi mit.

Gost

Antički izvori
O ovom mitu najviše doznajemo od antičkih autora. Naime, unatoč tome što je sam mit vezan uz Egipat, on u egipatskim izvorima nikada nije pronađen zapisan u cijelosti. Poznat je ponajviše zahvaljujući antičkom autoru Plutarhu. Ovo je samo jedan od mnogobrojnih primjera u kojima je i više nego očito pokazana važnost takvih izvora, no upravo su ovakve vrste izvora često krivo ili pristrano interpretirane kod suvremenih autora. Zadaća je antičke historiografije kao spoznaje o pojedinim događajima i osobama bila normativni sadržaj, vjerodostojnost te da očiglednost filozofije, etike i politike potkrijepi primjerima. No, ukoliko uzmemo u obzir kontekst vremena, razumljivo je zašto je put ove znanosti bio upravo takav. Možda se u ovoj činjenici krije veličina historiografije kao znanosti, jer ju možemo pratiti iz raznih aspekata, što nam proširuje vidike i pomaže pri shvaćanju duha vremena. Tako je i sa antičkom historiografijom. Iako je njezina svrha bila sasvim drukčija, ona nam ne donosi samo primjere i prepričavanja događaja, već nam daje direktan uvid u kontekst vremena. Za Mirjanu Gross je „grčko – rimska,tzv. klasična antika položila velikim dijelom temelje kasnijem razvoju zapadne kulture, pa je zato i kolijevka historijske znanosti.“
Sastavnice antičke historiografije su grčka i rimska historiografija. Možda nam najbolji opis grčke historiografije daje ponovo Mirjana Gross: „U doba kada je njihovo društvo bilo na prijelazu između mitskog i razumnog poimanja svijeta, Grci su postavili temelje historiografiji.“ Spomenuti „prijelaz“ nam možda može pomoći shvatiti zašto je grčka historiografija upravo takva. Ona nam je ponekad i teško čitljiva, a kamoli shvatljiva. Smatram da problem leži u činjenici što se spoznaje o svijetu i životu nisu ujednačeno mijenjale, niti je takvo što za očekivati ni tada a ni danas. Zbog toga je nerijetko čitanje grčke historiografije zahtjevno.
Utjecaj grčke historiografije vidimo kod rimskih pisaca. Ona im služi kao obrazac, ali joj daju novi pečat povezujući je s prošlošću putem kulta predaka u rimskoj obitelji. Kod rimskih autora vidljiva je jedinstvena interpretacija grčke historiografije.

Gost

Herodot: Povijest

Prvo djelo grčke historiografije napisao je Herodot iz Halikarnasa (o. 484 – o.420), a poznajemo ga pod pojmom „otac historije“, kako ga je Ciceron nazvao. Ono što još vežemo uz Herodota jest da je prvi upotrijebio pojam „historia.“ Ipak, nama je ovdje mnogo važniji Herodotov odnos prema onome što čuje, što zapisuje i zašto. Herodot nam sam daje odgovor na ovo pitanje na početku Povijesti:
“Ovo je prikaz istraživanja Herodota Halikarnašanina zato da ono što su ljudi napravili ne padne s vremenom u zaborav, i da velika i čudesna djela što su ih izvršili i Grci i barbari ne ostanu bez uspomena, kao ni ostali događaji, pa ni razlog zbog kojeg su međusobno zaratili.“
Kod Herodota je vidljiva određena doza kritičnosti. Sam kaže da prenosi sve što čuje, no nije svemu za vjerovati. Također razlikuje više vrsta informacija, i prema tome razlikuje pouzdanost istih. On nastoji provjeriti istinitost i vjerodostojnost podataka koje zapisuje. Zbog toga se koristi i mnogim primjerima za određene teze, a kako je mnogo putovao, inspiracije mu nije nedostajalo. Herodotova „Povijest“ sadrži gomilu informacija, o svakojakim narodima, zemljama i običajima. Tako govori i o egipatskog religiji. On opisuje vjerovanja i njihovu praksu, te ih ujedno i objašnjava. Herodot neprestano uspoređuje grčke i egipatske bogove, toliko da ponekad koristi ime grčkog boga za egipatskog boga s kojim ga je poistovjetio. Ovo ponekad otežava čitanje, ukoliko se dobro ne poznaje grčka i egipatska mitologija. Možda se to najbolje vidi iz sljedećeg primjera:
„Prije tih ljudi bogovi su vladali Egiptom i živjeli zajedno sa smrtnicima, i to tako da je uvijek jedan od njih bio najmoćniji: posljednji je tako u Egiptu imao vlast Horus, sin Ozirisa, kojega Grci nazivaju Apolonom; on je zbacio Tifona s prijestolja i posljednji je tako zavladao Egiptom. A Oziris se na grčkom jeziku zove Dionis.“

Gost

Plutarh: O Izidi i Ozirisu

Plutarh (o. 45 – 125) je rimski autor, glasoviti pisac biografija. On je jedini među antičkim autorima prepričao u cijelosti mit o Ozirisu. Djelo u kojem se nalazi mit jest „O Izidi i Ozirisu“, konkretno, počinje u dvanaestom poglavlju ( do dvadesetog) gdje Plutarh iznosi legendu koju želi ispričati na najkraći mogući način, odstranjujući sve što bi bilo nepotrebno i suvišno. Djelo „O Izidi i Ozirisu“ vjerojatno je napisano 120. godine i jedno je od posljednjih Plutarhovih rukopisa.
Egipatska religija o kojoj Plutarh govori, više je mješavina egipatskih, grčkih i drugih utjecaja pomiješanih sa filozofskim strujanjima kasnije antike. Plutarh, kao i Herodot, govori o egipatskim bogovima uspoređujući ih s grčkim, što i nije čudno ako uzmemo u obzir kontekst vremena. Također nailazimo na elemente platonizma i pitagorizma, posebno prisutnih pri pokušaju objašnjenja promjena u prirodi, svemirskih tijela, odnosno svega onog što okružuje čovjeka, što je na koncu svrha i karakteristika mita. Plutarh ide toliko daleko da izvodi cijelu teogoniju i kozmogoniju, kako bi objasnio sam početak svijeta i života. On opisuje svako podneblje i pojedine prakse, vjerovanja i rituale vezane za nj. Objašnjava koje životinje se gdje štuju, a koje ne i zašto, govori o strahovima, o godišnjim dobima i zašto su upravo takva kakva jesu. Ono što je bitno, jest da Plutarh navodi više tumačenja u nekim vjerovanjima i praksama za koja je čuo i daje određene kritike. Plutarh na kraju mita napominje:
„To su najvažniji dijelovi legende. Izostavio sam najpotresnije događaje kao što su Horusovo sakaćenje i Izidino odsijecanje glave.“
Unatoč tome što iz samog djela možemo doznati da ni ovaj opis mita nije potpun, a i sama Plutarhova verzija pokazuje snažan helenistički utjecaj, ipak nam ovaj izvor služi kao primarni i najbliži onom što možemo znati i na što se možemo pozivati prilikom interpretacije.

Gost

Suvremeni izvori

Igor Uranić: Stari Egipat; povijest, književnost i umjetnost drevnih Egipćana

Igor Uranić u ovoj knjizi donosi prepričan mit o Izidi i Ozirisu, prema Plutarhu, no također nailazimo na mnoštvo prevedenih tekstova, kao na primjer iz Tekstova piramida, Knjige mrtvih, Tekstova sarkofaga i drugih tekstova možda ne toliko zvučnih i poznatih, no svakako dragocjenih za poznavanje egipatske kulture.
Autor nas na dobar način upoznaje sa cjelokupnim kontekstom unutar kojeg smješta egipatsku religiju i svjetonazor uopće. Kako bi na što bolji način potkrijepio tvrdnje, on koristi izvorne tekstove (već gore navedeno) i time definitivno opravdava svoju percepciju Egipta. Što se tiče samog mita o Ozirisu, autor objašnjava njegovu ulogu u književnosti, arhitekturi, skulpturi, religiji, astronomiji, računanju vremena, ukratko, razlaže ulogu mita u tumačenju svijeta i života drevnih Egipćana. Prema ovome, možemo samo zamisliti koliko je važnu ulogu imao mit, obzirom da je utjecao i oblikovao tolike aspekte života.
Ono što Uranića čini zanimljivim tumačem mita o Ozirisu jest sličnost koju nalazi u osobi Krista i osobi Ozirisa. Njihovu povezanost prikazuje na pomalo dramatičan način:
„Štoviše, čini se da je Oziris od svih bogova staroga vijeka božanstvo koje se najviše približava ideji Krista. Ta je sličnost to izraženija što je priča o Ozirisu bliža promišljanju univerzalne ljudske kobi – života i smrti. Baš kao što Isus nakon čuda i božanske objave, na kraju u svojim mukama dijelu sudbinu obična čovjeka, tako i Oziris (budući da umire mučeničkom smrću) postaje paradigma nutarnje čovjekove duhovnosti i čovjek bog koji mu je zbog svoje ljudske sudbine najbliži.“

Gost

Igor Uranić: Ozirisova zemlja; egipatska mitologija i njezini odjeci na Zapadu

Kao i u gore navedenoj knjizi, tako i u ovoj Uranić donosi sažeti mit, ponovo se služeći Plutarhom. No za razliku oStarog Egipta, ovdje autor ulazi u srž samog mita i promišlja ga na jedan filozofski i pomalo poetičan način. Počevši sa samim mitom, autor nastavlja tumačiti simboliku lika Ozirisa, njegovog imena i analizira inačice imena. Uranić radi komparaciju lika Ozirisa i njemu oprečne, Izide. Oni su zapravo kompatibilna božanstva, u osnovi su muški i ženski aspekt jedne te iste božanske snage – moći prokreacije i obnove života.
Uranić također tumači rasprostranjenost ovog mita, no drži kako je nemoguće zamisliti recepciju jednog egzotičnog kulta bez poznavanja doktrine koja ga prati. No, zasigurno je takvoj raširenosti kulta doprinijelo i variranje pri značenju simbola, jer je poznato da je egipatsko mišljenje bilo sklono komparativnosti. Možda je upravo zbog ovoga ponekad lako povezati Ozirisa sa osobom Krista. Naime, Uranić smatra da je Ozirisov misterij najzrelija i najdublja religiozna ideja koja se ikad pojavila u Egipćana, a povezanost s Kristom se vidi u segmentu uskrsnuća, i na temelju toga smatra da nije isključeno da je Kristov misterij zapravo inačica mita o Ozirisu. Uranićev smisao za tumačenje mita kao filozofije života očit je:
„Oziris je prototip čovjekova života. On se rađa. Postiže vrhunac i umire. Zatim će na drugom svijetu uskrsnuti. Poput čovjeka, i njegova je besmrtnost u čovječanstvu, u prokreaciji. Sin nasljeđuje oca. On je ono što je njegov otac bio. Svaki čovjek nakon smrti postaje Oziris. Svaki čovjek koji se rodi jest Horus. I svatko ponavlja taj ciklus.“

Gost

Petar Selem: Izidin trag

Selem se u ovoj knjizi bavi egipatskih kultnim spomenicima na području rimskog Ilirika. Da bi mogao što objektivnije interpretirati pojavu Izidinog kulta, on ulazi u samu srž njezinog lika i simbolike koju ona donosi. Vjerojatno je da se Izidin kult toliko rasprostranio upravo zbog njezinih brojnih atributa. Možda odavde dolazi i ranije spominjano helenističko preoblikovanje egipatskih bogova.
Ono što je zanimljivo kod Selema, da za razliku od Uranića koji tvrdi da je nemoguće zamisliti recepciju jednog egzotičnog kulta bez poznavanja doktrine koja ga prati (gore navedeno), on tvrdi:
„Dubinu izidinskog kulta ne treba dakle vidjeti samo u broju vjernika i nazočnosti predmeta izričito kultne namjene. Ta se dubina očituje u činjenici da jedan car uzima upravo egipatske sfinge kako bi iskazao zamisao svoje božanstvenosti, da ljudi vjeruju u magijsku moć nekog egipatskog kipića ili amulet, da izidinska ili egipatska figuracija prodire i u dekorativne namjene, dakle u široki raspon ukusa, u široko područje kulture.“

Gost

Bruna Kuntić – Makvić: H EIKΩN H KAΛH

Bruna Kuntić – Makvić nam u ovom članku donosi interpretaciju Izidinog kulta kod Rimljana, i to na primjeru kipa koji je postavljen u hram Venere Roditeljice. Autorica se služi piscima koji su suvremenici i svjedoci događaja, jer kip u njihovo vrijeme još uvijek tamo stoji. Dakle, prema Apijanu iz Aleksandrije Cezar je tijekom trijumfa dao 46. g. pr. Kr. postaviti Kleopatrin lik u hram Venere Roditeljice. Dion Kasije u opisu Oktavijanovih trijumfa 29. g. pr. Kr. spominje zlatnu Kleopatru u Afroditinu hramu. Zbog ovih različitih zapisa o istom događaju, postoje i različita tumačenja u literaturi. Ipak, ova dva autora se nadopunjuju. Ako se povežu, može se zaključiti da je Cezar uz kultni kip Venere Roditeljice dao postaviti Kleopatrin kip za koji se u 2. stoljeću smatralo da stoji u izvornom obliku.
Logično je da je kip „morao biti doličan rimskom svetištu kako bi pridonio propagandnim učincima julijevskoga sakralnoga kompleksa.“ Moguća su dva tumačenja: helenistička Izida ili Izidina svećenica s Kleopatrinim licem koje se mogla tumačiti kao Venerina štovateljica ili Veneri srodna božica. Izidin kult je u Apijanovo i Dionovo vrijeme općeprihvaćen. Rimljanima to nije smetalo, jer je vladala tolerancija prema privatnim manifestacijama Izidinog kulta, što je karakteristično za njih (naravno, dokle netko sam ne pomisli da je bog).

Gost

Celestin Tomić: Misterijske religije i kršćanstvo

Tomić članak počinje proučavanjem samog korijena riječi mysterion, a nakon toga donosi značajke nekih misterijskih religija (eulizinski misterij, Dionizijev kult, Kult Velike Majke, Izidin kult, mitraizam). Na posljetku, autor uspoređuje misterijske religije s kršćanstvom. Tomić misterijske religije definira kao kultove koji se temelje na starim mitovima.
Što se tiče mita o Izidi i Ozirisu, kojeg ukratko opisuje prema Diodoru i Plutarhu, autor u svakom slučaju nastoji izbjeći i opovrgnuti svaku povezanost Ozirisa s Kristom. Ipak, u većini njegovih argumenata uočljiva je prisutnost dvostrukih kriterija. Tomić smatra da se ne može na temelju studija misterija stvoriti opća „teologija“, pa ipak kad se radi o kršćanstvu koristi pojam misterija (pashalnog misterija, smrt i uskrsnuće) iz kojeg se može i na kraju krajeva se i izvodi cijeli kršćanski nauk. Unatoč tome što Tomić odbija bilo kakvu povezanost kršćanstva s mitom o Ozirisu, smatra da mit ipak odražava čežnju za vječnim životom, za životom u Bogu, no ipak na kraju to može ostvariti samo navještaj pashalnog otajstva. Dok iza kršćanstva stoji povijesni događaj koji je neponovljiv, iza misterijskih religija stoje elementi cikličkog:
„Nemoguće je temeljni navještaj kršćanstva, pashalni misterij, smrt i uskrsnuće Isusa Krista izvesti iz ovih misterijskih religija. Ti mitski bogovi predočuju umiranje i buđenje prirode. K tome, veći dio godine borave u Podzemlju. Napokon, ne govori se o izvornom uskrsnuću nego o buđenju uspavanog boga.“

Iz svega prethodnoga vidljiva je različitost u interpretacijama mita o Izidi i Ozirisu. No, ne može se reći da tema nije razrađena i u većini slučajeva dobro argumentirana. U slučaju mita o Ozirisu, ni sami antički izvori nisu dosljedni. No, moramo shvatiti da historiografija nije uvijek imala ulogu koju ima danas, i nije bila sama radi sebe, već u službi nečeg a često i nekog drugog. Ipak se kod gore navedenih antičkih autora može uočiti kritičnost, i pokušaj ne samo izvještavanja, već i razumijevanja onog o čemu se govori. Unatoč tome što nam možda takva vrsta izvora ne donosi informacije u potpunosti (na kakve samo navikli kad se bavimo novijom poviješću), one su itekako dobar podložak i primarni izvor u pokušaju rekonstruiranja prošlosti.

Gost

Mit o Ozirisu, Izidi, Horusu i Setu
Egipatska religija obiluje mnogobrojnim mitovima. Najpoznatiji su mitovi o Ozirisu i Izidi i borbi između Horusa i Seta. Detaljno ih je opisao grčki pisac Plutarh (o. 46. – iza 120. g. po Kr.). Tijekom svoga života Plutarh je napisao oko 227 raznih djela. Najpoznatija djela su mu Izida i Oziris, u kojoj govori o egipatskoj religiji i Usporedni životopisi, u kojima je paralelno prikazao živote glasovitih grčkih i rimskim vojskovođa, političara i državnika. Prema Plutarhu Oziris je bio prvi gospodar zemlje koji je prve divlje ljude naučio jesti, obrađivati zemlju i uzgajati stoku. Također ih je naučio štovati bogove i pisati, a sastavio je i prve zakone. Njegov brat Set bio je željan vlasti pa je uz pomoć zavjerenika ubio Ozirisa čije je tijelo bacio u Nil. Ozirisova žena Izida nakon duge potrage pronašla je tijelo mrtvog muža te je začela sina Horusa.
Kada je Set saznao da je Izida pronašla Ozirisa dao se u potragu za tijelom. Nakon što ga je pronašao rasjekao ga je na četrnaest dijelova koje je potom razbacao po Egiptu. Izida se ponovno dala u potragu za dijelovima tijela. Pronašla je sve osim njegova spolovila. Izida je od sakupljenih dijelova tijela obnovila mrtvo tijelo muža, obavivši pritom obred balzamiranja putem kojeg je Ozirisa vratila u život. On je od tada gospodar svijeta mrtvih. Nakon što je njihov sin Horus odrastao, zaratio je sa stricem Setom. Poslije dugog suđenja i borbe dvaju bogova, Horusu je vraćeno njegovo pravo na prijestolje Gornjeg i Donjeg Egipta. Faraon se stoga u egipatskoj mitologiji štovao kao utjelovljenje Horusa i gospodar čitave zemlje. Pročitajte dio Plutarhova teksta u kojom je opisano Ozirisovo vladanje na zemlji i njegovo ubojstvo.
Kada je Oziris počeo kraljevati posvetio se obraćanju Egipćana od života u neimaštini i divljaštvu navodeći ih da se upoznaju s plodovima zemlje, donoseći im zakone i podučavajući ih da štuju bogove. Putovao je zemljom promičući civilizaciju. Rijetko je bio primoran upotrijebiti oružje jer je u većini slučajeva naklonost ljudi pridobio razumnim uvjeravanjem, a ponekad ih je znao očarati pjesmama i ostalim glazbenim vještinama. Zato Grci vjeruju da je Oziris zapravo Dioniz. Tifon se za Ozirisove odsutnosti nije usudio išta poduzimati zahvaljujući tome što je Izida bila na oprezu i održavala red. Kada se Oziris vraćao s putovanja, Tifon mu je postavio zasjedu uz pomoć etiopske kraljice Arso i sedamdesetdvojice zavjerenika. Tajno uzevši mjeru Ozirisova tijela Tifon je naredio da se načini veličanstven, raskošno ukrašen kovčeg i donese na gozbu. Svi su uzvanici bili zapanjeni i očarani kovčegom, a Tifon je u šali obećao da će pokloniti kovčeg onome kome bude odgovarao po veličini. Jedan za drugim uzvanici su lijegali u kovčeg, ali nikome nije odgovarao. Na kraju je Oziris legao u kovčeg i mogao se u njemu ispružiti koliko je dug. U tom su se trenutku svi prisutni bacili na kovčeg da ga zatvore. Jedni su zakivali poklopac a drugi su ga pečatili rastopljenim olovom. Dovršivši posao kovčeg su odnijeli do rijeke i otisnuli ga prema moru tanitskim rukavom Nila koji je još i danas poznat kao “prokleti”, a preziru ga svi Egipćani. (Plutarh, Izida i Oziris, 13)

Gost

Egipatski svijet mrtvih

[You must be registered and logged in to see this image.]

Egipćani su vjerovali da nakon smrti i ukopa svaka osoba prelazi u svijet mrtvih. Međutim, svatko je prije nastavka života morao proći veliki sud bogova. Suđenje se održavalo u velikoj prijestolnoj dvorani podzemnog svijeta mrtvih, a njegov postupak je detaljno opisan u Knjizi mrtvih. Vrhovni sudac i bog svijeta mrtvih bio je Oziris, a uz njega su na prijestolju sjedile božice Izida i Neftida. Na suprotnoj strani sjedila su četiri Horusova sina koji su bili čuvari kanopskih žara u koje su se spremali unutrašnji organi pokojnika (jetra, pluća, želudac i crijeva) nakon mumifikacije. Suci su bili lokalni bogovi četrdesetdva egipatska okruga.
Preminuli se prilikom suđenja obraćao svakome sucu, zazivajući ga imenom kako bi dokazao da ga poznaje i da ga se ne boji. Svaki preminuli morao je prilikom suđenja dokazati da je čist od svih grijeha. Tot, zapisničar bogova, zatim je na velikoj vagi vagao srce umrlog. Na jednoj strani vage stajalo je srce, a na drugoj pero, simbol božice pravde Maat.
Ako se prilikom suđenja dokazalo da je preminuli čist od svih grijeha mogao je nastaviti život u svijetu mrtvih i jedriti s istoka na zapad nebeskim Nilom. Prilikom drugog života u svijetu mrtvih preminuli je mogao ribariti, drugovati s prijateljima i uživati u jelima kojima su ga opskrbili njegovi potomci.

Gost

Egipatska mitoogija, poput mnogih drugih, poseduje zaista mnogo bogova. Neki od njih su imali tu sreću da održe svoju “popularnost” tokom svih ovih vekova, pa čak i da se infiltriraju u različite segmente pop kulture i javnog života. Amon Ra, Apofis, Izis, Oziris, Bastet, samo su neki od božanstava kojima su se stari egipćani obraćali, i u koje su verovali.

Međutim, egipatska mitologija nam otkriva i bogove koji su manje poznati od ovih navedenih, ali, u neku ruku, mnogo sablasniji i mračniji. U nastavku se upoznajte sa deset bogova staroga Egipta za koje do sada verovatno niste čuli.

[You must be registered and logged in to see this image.]

#1 Maftet

Maftet se smatra ranim božanstvom i obično je opisivana kao mačka, odnosno, kao žena sa glavom geparda. Maftet je bila personifikacija pravde, ali i zaštitnica od otrovnih životinja, poput zmija i škorpija. Ime joj znači “ona koja brzo trči”.

Bila je usko povezivana sa izvršenjima, odnosno egzekucijama, te je niste viđali samo kada vas je oslobađala od zmija. U nekim opisima, prikazivana je kao mačka koja je bila deo dželatskog osoblja i sudila je ljudima u Duatu (deo svemira gde odlaze mrtvi). Ukoliko ste imali tu nesreću da budete faraonov neprijatelj, verovalo se da biste u zagrobnom životu bili obezglavljeni Maftetinom šapom.

#2 Amut

Amut, obožavateljka mrtvih, još jedno je mitsko biće koje niste želeli da sretnete u zagrobnom životu. Ruku na srce, više je izazivala strah nego što je bila predmet obožavanja. Amut je, zapravo, bila demon, sastavljena od delova velikih životinja, koje su mogle da ugroze i pojedu antičkog čoveka: imala je glavu krokodila, prednji deo tela od lava, a zadnji deo od nilskog konja.

E egipatskoj mitologiji, ulazak u podzemni svet je podrazumevao i odstranjivanje određenih vitalnih organa iz tela umrle osobe. Nakon smrti, bog Anubis je merio i upoređivao te organe (u ovom konkretnom slučaju srce preminulog) sa perom boginje Maa, oličenjem istine, pravde i kosmičkog reda. Ukoliko je, kojim slučajem, srce bilo teže od pera, proglašavano je “nečistim” i davano je Amut da ga pojede, osuđujući pokojnikovu dušu na večni nemir i lutanje.

#3 Šezmu

Šezmu (Šizmu) je predstavljao niže božanstvo, i smatran je bogom egzekucije, klanja, krvoprolića, krvi i vina. Iako na prvi utisak, vino i nema neke preterane veze sa prethodno navedenim stvarima, verovalo se da je Šezmu odstranjivao glave prestupnika i ubacivao ih u vinsku presu, kako bi pravio vino specifičnog ukusa. Tim vinom je želeo dobrodošlicu u zagrobni život svim pravedno umrlim ljudima.

#4 Babi

[You must be registered and logged in to see this image.]

“Bik među babunima”, Babi je bio poznat po dvema stvarima: po moćnom penisu, koji je koriščen kao jarbol na barci kojom su prevožene duše, kao i po tendenciji da se hrani unutrašnjim organima. Predstavlja još jedno božanstvo podzemnog sveta, i preminulom je mogao da bude vrlo koristan ili veoma štetan.

Babi je bio poput mača sa dve oštrice: s jedne strane, njegovo ime ste prizivali ukoliko ste želeli da imate dobar seksualni zagrobni život, s obzirom da je on alfa babun sa neprestanom erekcijom, ali ste, sa druge strane, rizikovali da vas ubije na licu mesta i pojede vam sve organe, jer je od njih živeo.

#5 Ahti

Bila je boginja sa glavom ose i telom nilskog konja, samo da bi istakla u kakvoj zavadi je bila sa svetom. Veoma malo se zna o njenom životu i preživljavanju, osim činjenice da je bila prkosna. Utisak je da je bila zaista prkosna, imajući u vidu fizički izgled sa kojim je morala da se nosi.

#6 Satet

Satet je imala dve strane svoje ličnosti, poput Nilskih poplava čije je otelotvorenje bila. Predstavljala je božanstvo plodnosti i nudila je ćupove isceljujuće nilske vode svojim podanicima i vernicima. Ipak, i pored ove dobre strane, često je prikazivana u borbenom izdanju, sa lukom i strelom. Pored plodnosti, Satetin domen je uključivao i svet lova i rata. Ona je bila čuvar egipatske južne granice, i sa neverovatnom preciznošću je u krvi ubijala sve faraonove neprijatelje.

#7 Menhit

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kao još jedna mačka boginja, Menhit je bila ratno božanstvo, sa izraženom agresivnošću i ubilačkim tendencijama. E egipatskoj mitologiji, boginje sa glavom lava su bile najopasnije. Često je prikazivana kao žena drugih ratnih bogova – Mentua i Anhura, i sa njima u paru, predstavljala je kombinaciju koju želite da izbegnete. Njeno ime označava “koljačicu”, odnosno “onu koja masakrira”!

#8 Mizis (Mahes)

Sin mnogo pozatijih bogova Basta i Raa, Mizis je predstavljao božanstvo koje je dovođeno u vezu sa ratom i vremenom, dvema stvarima koje su drastično mogle da pođu po zlu. Voleo je da se hrani ratnim zarobljenicima. Osveta prema neprijateljima jedna je od glavnih odlika većine najstrašnijih egipatskih bogova.

#9 Paht

Još jedno lavlje božanstvo. Paht je povezivana sa lovom, i svoje noći je provodila po pustinji lutajući za potencijalnim plenom. Kao i sa ostalima, ni sa Paht niste imali apsolutno nikakve šanse. Zbog čestog lutanja po zabačenim predelima, dovođena je u vezu i sa pustinjskim olujama, još jednom pojavom koja je kod starih egipćana izazivala ultimativni strah.

#10 Am-Heh

Egipatski podzemni svet je zaista bio jedno zastrašujuće mesto. Pored Amute i Babija, vrlo lako ste mogli da nabasate i na Am-Heh. Čovek sa glavom izopačenog lovačkog psa, Am-Heh se svojim izgledom, savršeno uklapao u sablasnu sliku pakla. Njegovo ime znači “proždrljivac miliona”, i odgovarao je samo Atumu, ocu svih bogova. Nijedan drugi bog ne bi mogao da ga spreči da vas pojede!

Gost

Egipcani su zamišljali da je nebo boginja. Slikovito su je prikazali kao kravu koja stoji na zemlji
i koju podupiru druga bozanstva, sa suncevim camcem, koji plovi po njenom zvezdanom trbuhu koji je bio nebeski okean, ili kao vitku dugu ženu koja se nadvija nad zemljom i koju podrzava Šu, bog vetra ili vazduha, ili lanac visoke planine koja obrubljuje zemlju.
Ispod nje lezi kružni okean u cijem središtu je Geb, bog zemlje, koji potrbuške leži sa rastinjem koje nice iz njegovih leda.
Jedan deo zemlje bio je crven, a na njemu su boravili pustinjski divljaci, a drugi deo je bio crn, a to su bile plodne zemlje nilske doline.
Vode okeana ili Nila tekle su i u podzemni svet, prebivalište mrtvih, koji je bio ogledalo neba i po kojem je plovio suncev nocni camac.
Sunce, najvažnije egipatsko bozanstvo, imalo je mnogo imena, a u tumacenju njegovih funkcija bila su izvanredno raznolika. Kao suncani disk zvalo se Aten; kao sunce koje se diže ime mu je Khepri, veliki insekt skarabej što pred sobom valja suncanu kuglu baš kao što na zemlji skarabej pred sobom valja grudvu balege u koju je položio svoja jaja pa ce iz nje izbiti zivot; kao sunce koje se popelo do svoga zenita zvalo se Ra, vrhovni bog heliopolisa; a kad je zalazilo poput stara coveka, zvalo se Atum.
Ono se zvalo i Horus, a kad se taj lik spojio sa Raovim likom kao Ra-Harakte, videli su ga kao mlado sunce na obzorju, kao krilati suncev disk.
Govorilo se da se svakog jutra rada kao zlatno tele nebeske krave ili da ga svake noci proguta nebeska žena koja ga dnevno ponovo rada. Katkada se mislilo da trajno ne plovi po okeanu neba ili podzemnog sveta, vec da boravi na jednom otoku u nebeskom okeanu u cijim se vodama kupa svakog jutra ili da živi na obzoru ili na poljima blaženih.
Za njega se takode govorilo da je jaje što ga svakog dana snese „Velika gakuša” – Geb, zemlja, u obliku vodene ptice – ili soko pegama išaranih krila koji leti kroz prostor, ili sokolovo desno oko – dok je levo oko mesec.

I za mesec se govorilo da je brat sunca i sin Nut, neba. Katkada su ga poistovecivali sa Ozirisom a neki put sa bogom mudrosti Totom koga su prokazivali kao ibisa ili psoglavog babuna. Njegovi drugi likovi su bili Aah i Khonsu.
Zvezde su bile deca boginje neba, krmace, koja ih je radala ujutro a uvece prozdirala. Ili su pak bile duše mrtvih i služile kao dvorjani kralju sunca Rau. Zvezda Danica dvorila je sunce te mu je svako jutro nosila dorucak i prala mu lice.
Drevni Egipcani su zamišljali da je svemir u pocetku bio ispunjen prvobitnim okeanom zvanim Nun.
Iako su ga katkad uporedivali sa velikim prostranstvom nabujalih voda, na što su ih nesumljivo pobudivale poplave Nila, Nun nije imao površine: on je potpuno ispunjavao svemir pa se moglo smatrati da je slican kosmickom jajetu.
Vode Nuna bile su nepokretne ili ustajale. Ne zna se jesu li Egipcani cvrsto verovali da Nun možda ili redovno rada zivot; nastavi li se govoriti o analogiji sa nabujalim vodama Nila, svakako se može videti da su Egipcani bili ocevici ocigledno cudesne pojave da vode koje se povlace iza sebe ostavljaju bare koje ubrzo vrve živim životinjama.
No nema jasnih podataka o tome sta su Egipcani mislili kako je poceo proces stvaranja: ako je bio svojstven Nunu, koji je bio bezoblican i vecan, zašto se stvaranje zaista dogodilo u odredenom casu vecnosti vremena.

Drugo shvatanje što su ga kosmogonije uopšteno prihvatale bilo je ono o praiskonskom brežuljku koji se izdignuo iz Nuna. Svestenici svih cetiri velikih kultnih središta tvrdili su da njihov hram stoji na mestu toga praiskonskog brežuljka; verovatno su prvi to tvrdili heliopoliski sveštenici, ali su drugi hramovi zbog vlastitog ugleda morali tu istu povlasticu svojatati za sebe.
Nema sumnje da su prve piramide bile simbolicki prikazi praiskonskog humka, a licile su mu i lestve na obalama Nila koje su služile za merenje visine povodnja koji oploduje zemlju.
Katkada se zamišljalo da ce, kao što zemlja izranja iz nabujalih voda Nila koje ce je konašno jednoga dana opet preplaviti, tako i zemlju, koja je izronila iz Nuna, opet progutati praiskonsko veliko vodeno prostranstvo.

Gost

Božanstva „Prvog doba“
Nun
Nun (ili Nu) bio je haos ili praiskonsko vodeno prostranstvo u kome je bio sav svet, a čuvale su ga četiri dvopolne žabe i sedam zmijoglavih božanstava. Atum se rodio iz Nuna kojeg su stoga zvali „ocem bogova”, iako je njegov sin bio veći od njega.
U Hermopolisu Nuna su zvali „beskrajnost, ništavilo, nigde i mrak”. Prikazivali su ga kao bradata muškarca ili ponekad sa žabljom glavom, kao kukca ili kao zmiju koja do pasa ustaje iz vode i diže ruke da bi poduprla sunčev čamac u kome je skarabej podigao sunčani kolut. Skarabeja podržavaju Izida i Neftis te posada čamca uključivši Šua i Geba; popratni tekstovi opisuju ih kao bogove koji izlaze iz Nuna. No u tekstovima se kaže da Nun nema površine jer po prvobitnoj shemi on ispunjava celi svemir; nebo se odelilo od površine zemlje samo posredovanjem Šua, vazduha. Smatralo se da Nun još uvek postoji jer je on voda koja se nađe kad se duboko kopa, na primer za bunar, a on je bio i burne nabujale vode Nila. Katkada se verovalo da će vode Nuna koje okružuju zemlju što na njima pluta jednoga dana ponovo obaviti svet i da će se Amon vratiti u svoj prvobitni oblik zmije, a tada će Oziris umesto Raa ploviti po vodama Nuna. Međutim, uopsteno, Nun je bio koristan bog jer se brinuo za Šua i Tefnut pri njihovu rođenju, a pretpostavljalo se da on pazi na demonske sile haosa što ih predstavljaju zmije te da ih drži na uzdi.
Atum
Atum (ili Tem ili Tum) bio je davni bog Heliopolisa i preddinastičko božanstvo sunca. Heliopoliski teolozi tumačili su da njegovo ime znači „dovršeni” što upućuje na njihovo verovanje da je stvorio sam sebe iz Nunovih voda voljnim naporom ili snagom izrečene reči -izgovarajući svoje vlastito ime. Zvali su ga i Neb-er-djer, „Gospodar granice” ili Sveopšti bog. On je bio osnivač Heliopoliske eneade te se zvao Bik eneade -što upućuje na njegov kult životinje, naime na kult bika Mnevisa. Ponekad se mislilo da je Atum
nastao kao zmija u Nunu i da mu je suđeno da se vrati u taj oblik, no zbog njegova poistovećenja s Raom zmije su postale njegovi neprijatelji. Katkad su ga prikazivali s ikneumonovom glavom jer se nekada kad ga je napala zmija preobrazio u ikneumona da bi je požderao. Međutim, češće su ga prikazivali kao bradata čoveka, obično starijeg koji tetura prema zapadnom obzorju kao sunce koje zalazi. Kao tvorca bogova i ljudi, zato i kao tvorca božanskog poretka na zemlji i na nebu, zvali su ga Gospodar dveju zemalja i kao takvog prikazivali su kako nosi pšent, dvostruku krunu Gornjeg i Donjeg Egipta i kako drži ankh, žezlo, znak života i simbol kraljevske časti. Prvobitno dvopolan i kao Iusau jedini roditelj prvog božanskog para, Šua i Tefnut, Atum je kasnije dobio dve žene -Iusas i Nebhet Hotep.
Ra
Ra (ili Re ili Phra) bio je bog koji otelotvoruje sunce u njegovoj snazi te njegovo ime jednostavno znači sunce. Rano su ga poistovetili s bogom stvoriteljem Atumom iz Heliopolisa, njegova glavnog kultnog središta. Iako se katkada smatralo da je Atum
stvorio Raa, češće se govorilo da je Ra izronio iz Nuna naporom svoje vlastite volje. Mislilo se da se digao iz praiskonskih voda obuhvaćen laticama lotosova cveta koje se oko njega ponovo zatvaraju kad se svake noći u njega vraća, ili da se rodio u obliku
feniksa, ptice Bennu, i sleteo na piramidalan vrh obeliska, na kamen Benben, koji je simbolizovao sunčanu zraku. Najsvetiji predmet Raova hrama u Heliopolisu bio je tajkamen Benben čije su pozlaćene ploče hvatale i odražavale jutarnje sunce. Govorilo se da je mesto na kojem je hram baš sam praiskonski brežuljak, a da je Benbenova kuća u njegovom središtu. Ponekad se govorilo da Ra ima ženu, Rat ili Iusas ili Urt-Hikeu („Veliku u vračanju”) ili čak Hator, ali se češće, kao i za Atuma, govorilo da je sam stvorio prvi božanski par, Šua i Tefnut. Oni su pak stvorili Geba i Nut čija su deca bila Oziris i Izida, Set i Neftis. Inače se za samog Raa govorilo da je sin Geba i Nut u obliku krave. Ra se svakog jutra rađao kao tele, te je rastao i u podne postao bikom,
kad je oplodio svoju majku kao Kamefis („Bik svoje majke”), a uveče je umro da se sledećeg jutra ponovo rodi kao svoj vlastiti sin. Zatim se verovalo da se izlegao iz jaja što ga je Ptah oblikovao od ilovače ili snesao Geb u obliku guske. Ponekad se
govorilo da je Hator Raovo dete kao što su Oziris, Set, Horus i Ma’at. Raa su zvali „ocem bogova” i njihovim poglavarom ili kraljem. Za njega se govorilo i da je otac ljudskog roda i svih drugih živih stvorova za koje se mislilo da su izrasli iz njegova znoja i njegovih suza. Suze je prolivalo Raovo oko čija je posebnost bila da je odvojeno od Raa i da ima svoju dušu. Jednoga se dana nije vratilo, te je Ra poslao Šua i Tefnut da ga natrag dovedu; oko se opiralo i u borbi prolivalo suze. Iz tih suza nastali su ljudi -što je možda igra reči jer „suze” i „ljudi” na egipatskom slično zvuče. Već smo ispričali verziju mita da je Atum poslao oko da bi potražilo Šua i Tefnut kad su se izgubili u mračnim vodama Nuna. Tom prilikom oko je bilo nagrađeno time što je smešteno na Atumovo čelo. No druga verzija govori da je oko svojevoljno otputovalo te je Ra poslao Tota, mesec, da ga dovede natrag; kad se oko, ili sunce, vratilo Rau, ono se razbesnilo jer je ustanovilo da ga je zamenilo drugo oko (možda i mesec). Tot je međutim smirio prvotno oko, a Ra ga je umirio tako da ga je u obliku zmije ureusa smestio na svoje čelo „gde je moglo vladati celim svetom”. Oko ili ureus postalo je stvarni vladar sveta i kao takvo nosili su ga faraoni kao simbol svojega veličanstva i svojega porekla od boga sunca. U početku je Ra, međutim, sam vladao na zemlji svemirom koji je stvorio. Njegova je vladavina bila neka vrsta zlatnog doba poznatog Egipćanima kao „Prvo doba” kad su na zemlji zajedno živeli ljudi i bogovi. Kad je Ra bio mlad i krepak, čvrsto je vladao, a moć božanskog poretka, Ma’at, bila je neosporna. Raovi dnevni postupci bili su uvek isti. Nakon odevanja i doručka koji mu je donela zvezda Danica, što se kasnije obnavljalo u obredima u hramu, Ra bi krenuo iz Benbenove kuće u Heliopolisu i u Šuovoj pratnji dostojanstveno bi prošao kroz dvanaest pokrajina (tj. dnevnih sati) svojega kraljevstva. Katkada bi njegov temeljiti nadzor dojadio njegovu narodu pa su se pobunili, kao protiv letnje žege, ali su bili nemoćni protiv moćnoga kralja. Jednom se prilikom zmija Apep urotila s Raovim neprijateljima da bi ga ubili pri izlasku sunca, ali su bili savladani u bitki koja je trajala celi dan. Jednom drugom zgodom Ra je uzeo oblik mačke ili lava da bi Apepi odrubio glavu. No kako je Ra stario, njegova je snaga popuštala: postao je starac, nečist, a slinio je iz drhtavih usta. Prigodice je poneko božanstvo nastojalo iskoristiti njegovu staračku duševnu malaksalost. Kako ćemo kasnije izvestiti, Izida je gotovo sasvim uspela, a i Oziris je katkada bio s njime u sukobu. U legendi o velikoj svađi između Horusa i Seta (koja se može dobro povezati s predistorijskim suparništvima koja su završila ujedinjenjem pod faraonima koji su poštovali Horusa) videćemo da su svi drugi bogovi bili neskloni Rau kao sucu. Konačno su i ljudi postali svesni Raove slabosti te su kovali zaveru protiv njega govoreći: „Njegovo je veličanstvo ostarelo. Njegove su kosti srebro, njegovo meso je zlato, a njegova je kosa pravi lapis lazuli”. Ali je Ra znao što se zbiva te je potajno sazvao bogove, svoje državne pomoćnike, da mu savetuju kako da uguši bunu. Bogovi jedan za drugim iznosili su svoje mišljenje, a Nun je govorio za sve njih rekavši da je njegov sin Ra još uvek moćan, moćniji od svoga oca i da još uvek uliva strah.
On bi morao ostati na svojemu prestolu i svratiti svoje oko na buntovnike. Na to su se ljudi sklonili u gore, no Ra je izaslao svoje oko u obliku svoje kćeri Hator ili Sekmet, lavice. Hator je ubrzo savladala ljude te je htela da ih sve uništi. No Ra je bio pravedan, pa je želeći da u svojoj tvorevini sadrži božanski poredak obuzdao Hator. Međutim je Ra nakon svih tih nevolja osećao bol i umor te je želeo da se povuče iz sveta. Stoga se u obliku krave popeo na Nut, a ona ga je digla u nebo. Drugi su se bogovi prilepili uz njegov trbuh i postali su zvezde. Tako su se razdvojili nebo i zemlja, bogovi i ljudi te je stvoren sadašnji svet. Bog sunca Ra odrekao se svoga položaja vladara sveta u korist boga meseca Tota koji je ljudima natrag doneo svetlo. Tako su Egipćani tumačili zašto sunce svakog dana uveče zalazi te ga zamenjuje mesec. Ra je zbog svoje dobrote pomoću Tota opskrbio ljude zaštitnim čarolijama da bi ih očuvao od zla na zemlji, a njegovo nebesko kraljevstvo postalo je zagrobni svet u kome su se mogli nadati večnom blaženstvu. Drugi su mitovi govorili da je Tot samo pisar i da je presto na zemlji prešao na Geba ili na Šua i Geba, a na nebu na Nut. Ti novi vladari vladali su pomoću eneade. Od onog vremena kad se Ra vratio na nebo, bio je za njega uspostavljen nepromenljiv red. Svet su ograničavale gore koje su podupirale nebo na čijem je podnožju bila Naunet, po hermopoliskoj doktrini Nunova žena. S tih gora pojavio se Ra. Sunce se stoga dnevno ponovo javljalo ili iz vodenog bezdana ili pak kao sin boginje neba. Ono se na istoku pomaljalo iza Manu, gore sunčanog izlaska, i prolazeći između dveju sikomora započinjalo je svoj put nebom u čamcu koji se zvao Manjet ili „Čamac miliona godina”. Raa je pratio niz bogova koji su bili posada čamca. U njoj su bili Geb i Tot i personifikacije različitih vidova sunčeve snage, naročito Hu -službeni izraz tj. vlast i tvorevina božanskom (ili kraljevskom) odlukom, Sia -um te Hike -čarolija. Ponekad je i Horus bio član posade i stajao uz kormilo
čamca, dok je Tot stajao na pramcu i uništavao sve Raove neprijatelje. Kad je Ra plovio nebom, nosio je dvostruku krunu Egipta u kojoj su bile spojene crvena kruna Donjeg Egipta i bela kruna Gornjeg Egipta. Kao i na kruni faraona, na čelu se videla
zmija ureus koja je rigala vatru na sve neprijatelje. Glavni Raov neprijatelj bila je Apep ili Apofis, velika zmija koja je živela u
Nunovim vodama ili u dubinama božanstvenog Nila i koja je svakoga dana nastojala da nebeskom čamcu zakrči put. To je bio ozbiljan izazov za Raa, a mislilo se da u tojlegendi Apep predstavlja prvobitni, odbačeni oblik samoga boga sunca dok je ležao u
Nunovim vodama pre no što je počeo stvarati svet. To bi tumačilo Apepinu moć i njenu neobičnu srdžbu zbog dnevnog putovanja sunca nebom; to bi takođe tumačilo zašto je u tim svakodnevnim borbama Ra na kraju uvek pobeđivao. U mitu o velikoj svađi Set je tvrdio da on stoji na pramcu sunčeva čamca i da pobeđuje sve Raove neprijatelje te ih baca u bezdan. Egipćani su tumačili da je nevreme časovita pobeda zmije Apep. Isto tako kad je bila potpuna pomrčina, Egipćani su zamišljali da je Apep progutala
sunčev čamac. Katkada se mislilo da se Ra ujutro rađa kao dete, da do podneva sazreva i da uveče postaje drhtav starac koji će noćas umreti. Ta se legenda podudara s mitom o njegovojvladavini na zemlji. Prema tome je Ra, ukrcan za svoje noćno putovanje, dobio ime Auf-Ra ili Auf što znači „meso” ili „truplo”. Za svoga putovanja kroz dvanaestsatni mrak Ra je plovio u drugom čamcu, Mesektetu ili noćnom čamcu. Taj se čamac ponekad prikazivao kao zmija s glavom na obema krajevima. Danju je Raa pratila posada bogova u kojoj su opet bili Hu, Sia i Hike. Noću je na pramcu čamca stajao bog Upuaut, otvarač putova.
Prema drugom verovanju, duše preminulih faraona (a kasnije i drugih ljudi) služile su u obliku zvezda kao posada sunčevih čamaca. „One koje nikad ne mogu zaći” bile su zvezde koje danju ne zalaze, ali su nevidljive zbog sunčeve svetlosti; one su činile danju posadu. „One koje se nikada ne mogu umoriti” bile su zvezde koje se vide samo kratko vreme noću; te su bile noćna posada, a zamišljalo se da jedna za drugom izmiču prema Zapadu (što je za Egipćane podzemni svet) gde dostižu noćni čamac na njegovu putu kroz nevidljivi deo sveta koji se zvao Duat. Za vreme dvanaest noćnih sati opasnosti s kojima se suočavao Ra bile su čak veće od onih s kojima se susretao danju. Opet se suočavao sa zmijom Apep, svojim večnim neprijateljem. No u podzemnom svetu svaka od dvanaest pokrajina, što ih je Ra morao posetiti za vreme mrklih sati, bila je puna čudovišnih zmija i demona koji su pretili postojanju mrtvih personifikovanih u preminulom bogu suncu Aufu. Kao za duše umrlih ljudi, govorilo se da su pređašnji oblici boga sunca, Atum, Ra i Khepri, bili pokopani u podzemnom svetu. Kad je Auf plovio duž reke podzemnog sveta, pred njega su izlazili različiti bogovi koji su živeli u pojedinim pokrajinama podzemnog sveta da bi teglili njegov čamac, jer nijedan vetar nije mogao prodreti u Duat. Oni su bili pod upravom boginje sati koja je pomoću lozinke koju je samo ona znala,
otvarala vrata koja vode u sledeći sat. No to nisu bili ljubazni duhovi. Bila su to nakazna stvorenja u obliku zmija s dve glave na svakom kraju, kao ona iz četvrte pokrajine, ili u obliku goleme zmije koja je na leđima nosila glave četiri bradonja. Ta se poslednja zmija, koja je boravila u šestoj pokrajini, zvala „žderač duhova”, a govorilo se da je za Aufa nevidljiva. Četiri čoveka na njenim leđima bili su Horusovi sinovi -Imset, Hapy, Duamutef i Kebehsenuf -a ta su božanstva nadzirala Kanopske posude u kojima su se nakon balzamovanja čuvala pluća, jetra, želudac i creva preminulog čoveka. Govorilo se da ta zmija proždire Raove i Ozirisove neprijatelje. U kasnijem verovanju o Ozirisu taj stvor uzeo je drugi oblik, Ammita, i proždirao je duše onih koji nisu „na čestitu glasu”. Taj kratki opis nekih stanovnika dvanaest pokrajina daće pojam o tajanstvenom užasu i nevidljivim opasnostima što ih u sunčevim mitovima predstavlja carstvo podzemnog sveta; kako ćemo videti kad budemo razmatrali Ozirisov mit, podzemni će svet kasnije postati carstvo u kome se čovek može nadati večnom životu. No čak i kad su ta verovanja prevladavala, živi su morali vršiti čarolije i čarobnjačka bajanja da bi branili mrtve duše od demona koji prete i koji ih napadaju na njihovu putu. Aufova uloga u podzemnom svetu bila je delom ta da kratko osvetli duše preminulih kad prolazi kroz njihovo carstvo. On bi išao od jedne do druge pećine i slušao burno odobravanje stanovnika podzemnog sveta koji su nestrpljivo čekali svetlost koju je nosio, a pošto je otišao, ponovo bi upadali u duševnu patnju mraka. Pošto bog sunca savlada sve opasnosti podzemnog sveta, pa i zmiju Apep, koju probode noževima i sapne u lance, stigne do dvanaeste provincije. Ponekad se mislilo da ta ima oblik zmije kroz koju je prolazilo telo Auf-Raa da bi se rodio iz njenih usta kao što se dnevno rađao iz Nuta. Tako se on ponovo dizao da sjaji na zemlji. Bogovi iz pratnje vukli su njegov čamac (lađu Manjet),a bog sunce, ujedinjen s Kheprijem, ponovo se dizao na nebo. Oblik Aufa bio je odbačen, a videlo se kako leži postrance. Videlo se kako je Šu, bog vazduha,spreman da preuzme sunčani kolut u svoje ispružene ruke baš kao što je uveče boginja istoka predavala iz jednoga čamca u drugi sunčani kolut boginji zapada. Takva su bila najuopštenija prihvaćena shvatanja o dnevnom sunčevom ciklusu, ali je i dalje bilo drugih mišljenja, možda uglavnom u prostom narodu. Jedno je bilo da je Ra sin boginje neba Nut koju su prikazivali kao kravu. Zamišljalo se da je Ra tele koje njegova majka svakoga jutra ponovo rađa i guta. To bi objašnjavalo zašto je Ra-Atuma ponela na nebo boginja krava Nut kad je odlučio da se povuče iz sveta pošto je gotovo zatro ljudski rod. Katkada se takođe zamišljalo da je sunce Nunov sin;hermopoliska doktrina govorila je da se svakog jutra diže iz otvorenih latica lotosova cveta koji pluta na Nunovim vodama, a kad bi se lotosove latice uveče ponovno sklopile, obuhvatile bi i Raa. Raa su katkada prikazivali kao jednostavan kolut koji se vozi u čamcu, ali se najčešće slikovito prikazivao kao čovek sa sokolovom glavom zbog toga što su ga poistovetili s Horusom, pređašnjim velikim bogom Egipta koji je bio ili sunce ili čije je desno oko bilo sunce. Glavu je krunio sunčani kolut koji opasuje zmija ureus koja na Raove neprijatelje riga vatru, a bog, u toj pojavi poznat kao Ra-Harakhte, nosio je ankh i žezla uas. Slično su slikovito prikazivali i Aufa osim što je sunčani kolut bio smešten između ovnovih rogova -što je možda preuzeto od Knuma ili od svetoga Mendesova ovna koga su smatrali za Ozirisovu dušu. Raa su prikazivali i
kao božansko dete u lotosovu cvetu, kao pticu Bennu koja u zoru sleće s kamena Benben i svojim glasom nagovešta poruku stvaranja, kao sokola, kao lava ili mačku u kojem je obliku raskomadao Apep, kao bika Kamefisa ili bika Mnevisa, ili jednostavno kao starca koji sedi ili hoda, čiju glavu kruni sunčani kolut oko kojega je omotana zmija ureus. U tom poslednjem obliku obično su ga smatrali za Atuma, sunce koje zalazi. Raa su gotovo sasvim poistovetili s faraonom kome je bio zaštitno božanstvo. Mislilo se da je faraon Horus, Raov sin, a da nakon smrti postaje Ra. Isprva je samo faraonu bilo dopušteno da poštuje Raa, no bog je postao manje grozan kad je i drugima bilo dopušteno da o njemu razmišljaju. Istovremeno je postao državni bog a ne samo
faraonov bog. Faraon je sada postao Horus, Ozirisov sin, a ne Horus sunce. Neki mitovi prikazuju Raa slabim pa čak i smešnim -bogom bogova pa ipak žrtvom okolnosti koji je posredovao samo kad je bilo bezuslovno potrebno. Ipak je sačuvao svoju moć kao glavni bog u jednom ili drugom od svojih mnogih prikaza ili povezivanja s drugim bogovima, čak i kad je Ozirisov kult bio na vrhuncu, zbog izrazitog poistovećivanja s kraljevskim domom kao branitelj moralnog i političkog poretka u ovom životu. Raa su poštovali u hramovima svih drugih bogova jer je vrhovni sveštenik svih tih svetilišta bio božanski faraon, a kultovi su i tu bili po uzoru na Raov kult u Heliopolisu. Glavni oblik kulta bio je ritualno čišćenje simbolično za Raovu čistoću kao stvoritelja, kao uzdržavatelja istinitosti na zemlji i kao suca umrlih. Prema heliopoliskim teolozima, Ra je za svoju ženu izabrao ženu jednoga Raova sveštenika preuzevši njegov oblik. Opšteći s njime rodila je tri sina koji su postali prva tri faraona Pete dinastije. Nakon toga su sve faraone smatrali za prave Raove sinove. Stoga su faraoni mogli zahtevati ne samo da im je vlast kao izravnu baštinu predao Horus (tj. Horus sunce, a ne Horus Ozirisov sin) nego da su tako tesno povezani sa suncem da njihov redosled sudeluje u neminovnom ponovnom rađanju sunca nakon smrti. Kraljevske naredbe imale su prema tome božanski autoritet. Kakoje faraon bio jedini posrednik između Raa i egipatskog naroda, faraon je mogao očekivati da će narod vrlo savesno vršiti svoju dužnost da molitvama osigura da njegova duša srećno izbegne opasnosti podzemnog sveta. Jer upravo kao što je bilo bitno za plodnost i blagostanje egipatske zemlje i njenih stanovnika da sunce mora izlaziti svakoga jutra, tako je bilo bitno da duša preminulog faraona mora biti zaštićena i da njegov sin, novo Raovo otelotvorenje, mora biti isto tako poštovan. Kad su preminulog faraona kasnije poistovetili s Ozirisom, govorilo se da je Ra na zemlju poslao Anubisa da sastavi raskomadanog Ozirisa da bi se tako omogućilo njegovo uskrsnuće. Zatim su Oziris i Ra zajedno vladali na nebu i u podzemnom svetu.

Odlomak iz knjige Bogovi i mitologija drevnog Egipta - Ivan Prihosko

Gost

Khepri
Khepri ili Kepera bio je jedan Raov lik koji personifikuje mlado sunce u zoru koje srdačno dočekuje Aufa na kraju noćnog putovanja. On je bio sunce koje se rađa, a čije ime znači i „onaj koji stupa u život” i „skarabej”. Često se moglo videti kako
insekt skarabej pred sobom gura grudvu hrane koju zakopava da bi je mogao nesmetano jesti. Egipćani su mislili da je u toj grudvi jaje koje skarabejeva ženka leže u grudu svoga vlastitog izmeta. Oni su stoga smatrali skarabeja simbolom boga sunca koji se sam obnavlja jer su mislili da se skarabej rađa iz svoje vlastite tvari. Zbog njegove moći samoobnavljanja Kheprija su ponekad poistovećivali sa stvoriteljem, Neb-er-djerom ili Atumom, te su ga povezivali s Ozirisovim zagrobnim životom. Prikazivali su ga kao čoveka sa skarabejevom glavom ili kao skarabeja koji pred novim suncem gura njegov kolut. Katkada je iza njega bilo naslikano jučerašnje sunce.

Šu
Šu i njegova sestra blizanka Tefnut činili su prvi božanski par heliopoliske eneade, a stvorio ih je Ra. Šu je bio oličenje vazduha, a njegovo ime, koje znači „dizati”, potiče od njegova najvažnijeg čina u mitologiji, odvajanja svoje dece Geba, zemlje, i Nut, neba, što je imalo za posledicu stvaranje sveta kako ga ljudi znaju. Po drugima, Šu je po Raovoj naredbi, potaknut rodoskrvnom ljubomorom, sam sebe ugurao između Geba i Nut te ih tako rastavio jer su bili čvrsto zagrljeni. Ili se pak govorilo da je Ra naredio Šuu da podrži Nut jer joj se zavrtilo u glavi kad je u liku krave podizala Raa u nebeske visine. Šua su obično prikazivali kao bradata čoveka koji stoji ili kleči na Gebu uzdignutih ruku da bi poduprio Nut. Na glavi je imao nojevo pero, hijeroglif svoga imena, ili četiri velika ptičja pera koja simbolizuju četiri potporna stuba neba koja su podupirala Nut. Katkad su ga prikazivali kao lava ili vazdušni stub. Takođe se govorilo da Šuovo ime znači „biti prazan”, a u nekim tekstovima smatrali su ga za prazninu proglašenu bogom. U drugim su mu tekstovima pridavali veću važnost kao bogu vazduha. U kasnijim tekstovima Šu je oličenje božanskog uma. On je prema tome postao neposredni izvršitelj Atumova stvaranja i stoga otelotvorenje Atumove najveće moći. Tako je Šu bio bog koji je pokrenuo stvaranje oblikujući svet razdvojivši zemlju i ne bo. Ta je legenda dala povoda stanovitom sporu o tome tko je najstariji bog, Nun, Atum ili Šu, a čini se da su neki egipatski teolozi mislili da su sva trojica rođena istovremeno. Katkad se mislilo da je Šu bog svetla te su ga prikazivali kako on, a ne Nut, visoko drži sunčani kolut. Neki tekstovi Nove države izjednačavali su ga s Ra-Harakhteom. Iako se ponekad govorilo da je Tot nasledio Raa kao kralja na zemlji, uopšteno se mislilo daje Šu naslednik svojega oca. On je širom zemlje bogovima sagradio mnogo hramova od kojih je svaki pročeljem bio okrenut prema četiri nebeska stuba, njegovojpalati na istočnom obzorju. Ta palata, nazvana Het Nebes, bila je moćno i nedokučivo svetilište, ali su Apepini sinovi, koji su boravili u pustinji, napali Egipat i prouzrokovali velika razaranja, iako nisu mogli osvojiti svetilišta, te su ih bogovi pobedili i odagnali. Međutim je nakon toga Šu oboleo i izgubio vid. U njegovoj palati buknuo je razdor, a njegovo kraljevstvo zadesile su nevolje. U isto se vreme Šuov sin Geb zaljubio u svoju majku Tefnut i žalostan naokolo lutao. Napokon se vratio u palatu za dana dok mu je otac bio u nebu, silovao je Tefnut i prigrabio presto. Šu se nije usudio sići na zemlju koju su ispunili mrak i oluja.

Gost

Tefnut
Tefnut, Šuova sestra i žena, za koju se govorilo da s njime ima jednu dušu, bila je oličenje životvorne rose i vlage. Njene suze su padale na zemlju kad je svome suprugu pomagala da podupire nebo, pretvorile su se u biljke koje daju tamjan. U memfiskoj kozmogoniji Tefnut su poistovećivali s Ptahovim jezikom ili sa simbolom sredstava za stvaranje; u toj funkciji ona se združila sa svojim bratom Šuom kao otelotvorenje vrhovne božanske sile. Inače su je katkada poistovećivali s boginjom Ma’at, duhom
svetskog poretka, čime je dobivala čak pozitivnije duhovno značenje. Tefnut je imala i sunčani značaj te je sa Šuom svakoga jutra dočekivala novorođeno sunce kad je ono izbijalo iz istočnih gora. Katkad su smatrali da je Horusovo levo oko i da je kao Raovo oko nekoć pobegla u nubijsku pustinju u obliku lavice ili risa. Ra je poslao Šua, u obliku lava, i Tota da je dovedu natrag. Prerušivši se u babune dovukli su je do Planina izlaska sunca, Ozirisova rodnog mesta, te ju je Tot čarolijama savladao. Govorilo se da je njeno venčanje sa Šuom bilo nakon toga, ali se ponekad mislilo da se udala za Tota kad se vratila iz Nubije i kad je Ra stavio Tefnut na svoje čelo kao groznu zmiju ureus. Tefnut su zbog toga slikali kao lavicu, ili s lavljom glavom, koja nosi sunčani
kolut i zmiju ureus. Kad su je pak smatrali zaštitnicom Raa i faraona, pokatkad su je prikazivali kao ureus. Ona je bila i zaštitnica Ozirisa, a kad je taj preminuo, s njime su je poistovetili.

Anhur
Anhur (ili Onuris) bio je poistovećen sa Šuom pošto je ovaj iz Nubije natrag doveo Tefnut, a njegovo je ime značilo „onaj koji je natrag doveo daleku” ili „nebeski potporanj”. Jedna verzija mita govorila je da je Horusovo oko u obliku boginje lavice Sekmet ukrala gazela te ga odvela u nubijsku pustinju. Anhur, bog Tinisa Sebenitosa, blizu Abida, ponovo je natrag doveo oko. Na povratku oženio se lavicom koja se zatim zvala Mehit ili Mai-hesa. Anhura su prema tome gotovo poistovetili s Horusom ratnikom, a slikovito su ga prikazivali kao princa odevenog u dugu tuniku koji uvis diže jednu ruku ili obe ruke ili iz bojnih kola ubija svoje neprijatelje. On je poput Šua na glavi nosio četiri velika ptičja pera, a smatralo se da štiti od neprijatelja, zlih duhova i štetnih životinja. Njegov se kult proširio i postao je popularan od Nove države sve do ptolemejskog doba, za razliku od Šuova kulta, pa su ga i obični ljudi zazivali kao osloboditelja koji će ih braniti i nositi njihov ljudski teret te se tako vid njegovih povezivanja sa suncem i s verovanjem u Ozirisu udomaćio do čega je došlo zbog susedstva sa Abidom.

Geb
Geb (ili Keb, Seb), zemlja, bio je po opštem mišljenju sin Šua i Tefnut, a sa svojom sestrom bliznakinjom Nut tvorio je drugi božanski par. No katkada se govorilo da je otac Raa, sunca, i Tota, meseca, te su ga zvali „otac bogova”. Pre stvaranja sadašnjeg sveta Geb je bio čvrsto zagrljen s Nut. No to se Rau nije sviđalo pa je naložio Šuu da ih razdvoji. Kad su se odvojili, stvoreni su prostor i svetlo. Geb je bio zemlja, a njegovo telo, koje su prikazivali kako leži ispod Nut, poduprlo se na laktove savivši kolena pa je na površini zemlje stvorilo gore i doline. Zelene mrlje ili biljke što se u papirusima vide na njegovu telu simbolički su prikazivale njegov vid boga raslinja. Geba su katkada prikazivali kao gusku, „Veliku gakušu”, ili s guskom na glavi jer se govorilo da u tom obliku nosi jaja iz kojih se izleže sunce kao ptica Bennu. U drugo doba prikazivali su ga kao „Nutina bika”. Geb i Nut bili su roditelji Ozirisa i Iziđe, Seta i Neftis. Ponekad se govorilo da Ra ili Atum izravno uručuju Gebu presto zemlje imenujući Nut za kraljicu neba. No uopšteno se mislilo da je Geb bio treći božanski kralj pošto je istisnuo svojega oca Šua.
Oluje i tama, koje su došle nakon toga kako je Geb preoteo presto i silovao svoju majku, trajale su devet dana, ali se tada razvedrilo, a Geb je bio priznat za kralja. Ipak je trpio zbog nezakonitog prisvajanja. Nakon sedamdeset i pet dana krenuo je na put da poseti različite delove svoga kraljevstva, a na istoku je čuo za veliku hrabrost svojega oca i kako je Šu ojačao stavivši na glavu zmiju ureus. Geb je odlučio da i na svoju glavu stavi zmiju te je posegnuo da otvori škrinju u kojoj je bila zmija, ali je zmija odmah izdahnula smrtonosan otrov; to je ubilo sve Gebove pratioce, a Geb je bio opečen te ga je mučila vrućica. Nikakav lek nije ga mogao izlečiti, pa su mu bogovi savetovali da se obrati na Raov aart. Aart u kamenom kovčegu stavljen je na Gebovu glavu, a
vrućica je popustila. Nekoliko godina kasnije, kad su aart oprali u svetom jezeru blizu Het Nebesa, pretvorio se u krokodila Sebeka i hitro skliznuo u vodu. Geb je sada želeo da vlada po božanskom poretku koji su uspostavili njegovi prethodnici te je ispitivao svoje savetnike o gradnji hramova, o ustanovljivanju noma i naselja, o izgradnji gradova i zidova i o radovima navodnjavanja što ih je izvršio njegov otac. Kad je naučio sve pojedinosti, Geb je izjavio da će ispraviti pustošenja do kojih je
došlo za prošlih godina vladanja njegova oca baš kao što je Šu to nastojao u korist svoga oca Atuma. To je i učinio izgradivši još više gradova i uspostavljajući red i blagostanje. Kad je živio 1773 godine, Geb je odlučio da se povuče s položaja u korist Horusa
i Seta. Kako ćemo videti, zbog Setova negodovanja -jer je želeo da baštini celu kraljevinu -došlo je do dugotrajne svađe.
Geb je preuzeo Totovo mesto kao glasnik i sudac u Raovu kraljevstvu. Katkad se govorilo da je Geb, a ne Ra, kao sudac koji je predsedao raspravi o rešenju spora između Horusa i Seta dodelio presto Horusu. To je bila prva rasprava nakon što je Geb uzašao na nebo. Geb je bio i član Raove posade u sunčevom čamcu. Na uspomenu Gebova veštog vladanja na zemlji kraljevski presto bilo je poznato kao „Gebov presto”.

Gost

Oziris
Oziris je bio drevno božanstvo žita čiji su sledbenici, koji su verovatno došli iz Sirije, poistovetili svoga boga s božanstvom pastira zvanim Andjeti i nastanili se u preddinastičko doba u njegovu gradu u Delti. Sa sobom su iz Sirije doneli svoj kultni objekt ili fetiš, poznat kao stub djed, za koji se mislilo da predstavlja četiri potporna stuba koji se vide jedan iza drugoga, ili čovečju kičmu ili najverovatnije sirijski kedar s potkresanim granama; nakon toga nazvali su svoj grad Djedu. Grad je kasnije bio nazvan Per-Usire ili Busiris po Usireu, egipatskom obliku Ozirisova imena. Značenje toga imena je neizvesno, ali se tumačilo da ono znači „stvarati presto” i sedište ili snaga oka. Ozirisov kult plodnosti ubrzo se proširio, očigledno mirnim putem, i na mnoga druga egipatska područja. Rano je došlo i do bogovih veza s pogrebnim obredima jer je za vreme Pete dinastije apsorbovao pogrebne bogove Abida, a preminuli faraoni s njime su bili poistovećeni. Uskoro je pogrebni vid postao najvažniji, a smatralo se da je Oziris vrhovni bog Egipta. No u verovanjima „Prvoga doba” mitologija je uvrstila Ozirisa u heliopolisku eneadu, pa se lako moglo zamisliti da je taj bog rastinja sin boga zemlje Geba. U Plutarhovoj raspravi imamo potpun prikaz Ozirisova kulta, a njegovu
ispravnost potvrđuju stanovite pojedinosti u Tekstovima piramida i drugi dokumenti iz ranoga doba. Prema njima Nut je rodila Ozirisa u Tebi prvoga od pet umetnutih dana što ih je stvorio Tot za Nut jer ju je voleo. Pri Ozirisovu porodu čuo se glas u hramu
koji je izvikivao da se rodio veliki i dobri bog ili da je vladar svega ušao u svetlo. Ra je priznao Ozirisa za svoga naslednika, a zapravo se katkada govorilo da je rodio i Ozirisa i Horusa, dok je Tot rodio Izidu, a Geb samo Seta i Neftis. Takođe se govorilo da su se Oziris i Izida zaljubili dok su još bili u majčinoj utrobi i tamo stvorili Horusa starijeg. Oni su u svakom slučaju bili oženjeni, a Oziris je nasledio presto svoga oca Geba. Prema legendama o Ozirisu ljudi Prvoga doba bili su još divlji ljudožderi, ali ih je
Oziris poučio mogućnostima civilizacije učeći ih što će jesti i kako će uzgajati letinu, uključivši žito i vinovu lozu. On ih je učio kako će poštovati bogove, a za njih je sastavio i zakone. Pri njegovu radu pomagao mu je njegov pisar Tot koji je pronašao umetnosti i nauke te stvarima dao imena. Oziris je vladao snagom uveravanja, a ne silom, a upotrebio je iste metode i kad je odlučio da poučava i ostali svet pošto je civilizovao Egipat. Ostavivši Izidu kao namesnika dok je bio odsutan, Oziris je krenuo na taj zadatak u pratnji mnogih muzičara i manjih bogova. Dokazivanjem i pevajući himne nagovorio je narode koje je posetio da slede primer njegovih podanika, pa ih je učio kako će uzgajati pšenicu, ječam i vinovu lozu, kako će graditi gradove i, u Etiopiji, kako će regulisati priticanje Nila pomoću kanala za natapanje i brana. Za njegove odsutnosti kraljevstvom je upravljala Izida, kojoj je pomagao Tot, ali su je kruto mučile spletke Seta koji je ne samo žudeo za prestolom nego je bio i zaljubljen u nju te je nastojao izmeniti postojeći poredak. Ubrzo nakon Ozirisova povratka, Set kome su pomogli etiopska kraljica Aso i sedamdeset i dva zaverenika, odlučio je da ukloni Ozirisa. O pojedinostima te urote i njenim posledicama izvestićeemo kasnije; no ukratko, dvadeset i osme godine vladanja, sedamnaestog dana Hatorina meseca (kasnije april ili februar) Oziris je pao u ruke zaverenika, a Set je njegovo telo bacio u nabujale vode Nila. Izida je tražila i našla njegovo telo i svojim vlastitim čarobnjačkim moćima te uz pomoć Tota, Neftis, Anubisa i Horusa vratila je Ozirisa u život. No Oziris je već pripadao svetu mrtvih pa iako je nakon uskrsnuća mogao zahtevati da mu se vrati presto, radije je zadržao svoje kraljevstvo u zemlji mrtvih prepuštajući svomu posmrtnom sinu Horusu da na zemlji traži svoja prava. To je bila jedna verzija Ozirisova mita. No čini se da je bilo više verzija te priče o Ozirisu. Možda je više nego u slučaju bilo kojeg boga legenda o Ozirisu u toku istorije pretrpela mnoge izmene. U rano doba on je u nacionalnoj religiji zacelo bio sporedan bog; njegov mit nije isprva pripadao nijednom velikom kozmogonijskom sustavu nego je bio podređen porodici bogova poštovanih u Heliopolisu, Hermopolisu, Memfisu i Tebi. Sveštenici tih središta, bojeći se da ne bi popularni Ozirisov kult posvuda preplavio njihove vlastite kultove, prihvatili su kao gotovu činjenicu bogove što ih je narodna mašta povezala u ljudsku porodicu. Upravo to što je Ozirisov mit ustanovio porodicu objašnjava što se nadaleko proširio. Oziris koji pati, glava uzorne porodice i uzorni kralj, konačno je postao najvažniji član božanske porodice. Budući da Oziris u tome moćnom i uopštenom obliku zapravo nije pripadao ranim egipatskim religijskim sastavima, opsežnije razmatranje njegova kulta ostavićemo za jedan kasniji odeljak. Čini se da se oblik Ozirisova kulta, o čemu smo upravo izvestili, može osnivati na postojanju stvarnoga kralja, a da rasprostiranje mirnim putem blagodeti civilizacije jamačno u mitu odgovara uvrštenju bogova Delte u Ozirisovu obitelj i mirnom širenju njegova poštovanja sve do Abida, te da tako ujedinjuje Donji i Srednji Egipat. Uobičajeni oblik nešto je drugačiji; o njemu ćemo govoriti kad budemo raspravljali o Izidi i Setu. To je mnogo složeniji mit i objašnjava zašto je Oziris uopšteno prihvaćen kao bog mrtvih i kako se mogao naročito povezati s dobrobiti kraljevskog doma. Kao bog mrtvih Oziris je bio vrlo popularan; iako se čini da je svoju mitsku karijeru započeo kao prilično zastrašujući duh podzemnog sveta, na kraju je za svoje poštovatelje predstavljao nadu u večni srećni život na drugom svetu kojim vlada pravedan i dobar kralj. Pretpostavljalo se da je to kraljevstvo ili ispod Nuna ili na severnom nebu ili na zapadu, a bila je to bogata, plodna zemlja. Oziris je zadržao svoju najraniju povezanost s plodnošću zemlje i poljoprivredom. Mitovi su ga poistovetili sa cikličnim obrascem rađanja, rasta, smrti i obnavljanja u poljoprivrednim godinama; on je bio izvor i bit žita, vinove loze i drveća. Kao izvor plodnosti njegova se smrt povezala s Nilom koji se smanjuje, a njegovo uskrsnuće s povodnjem Nila; s vremenom su i sunce s njegovim dnevnimumiranjem i ponovnim rađanjem poistovetili s Ozirisom. Njegovo suparništvo s bratom Setom smatralo se za večitu suprotnost između plodnog Nila i neprijateljske pustinje, između života i smrti. Poštovali su ga u celom Egiptu, obično kao porodičnu trijadu s Izidom i njegovim posmrtnim sinom Horusom. Glavna kultna središta bila su Busiris, njegov prvotni dom u Delti, i Abid, u Srednjem Egiptu, kroz celu zabeleženu istoriju kultno središte mrtvih, a bilo je blizu Nedita, za koji se govorilo da je onde bio ubijen i da je Izida tu našla njegovo telo. Tu je Oziris bio poznat kao „Prvi od zapadnjaka”; taj naslov preuzet je od prvobitnog boga Abida Khenti-Amentiua, a značio je kralj mrtvih. Počevši od Stare države faraone su pokapali u Abidu, a kasnije su tamo sahranjivali plemiće i druge ili su im podizali pogrebne stele blizu svetilišta. Konačno su svi Egipćani nastojali hodočastiti u Abid,osobno ili po zastupniku, pa već ako ne za vreme svoga života, a ono barem kao lik u svojim pogrebnim obredima. Ozirisa su prikazivali kao mrtvog kralja, a izvan ovoja mumije videle su se samo ruke da bi čvrsto držale znamenje njegove vrhovne vlasti, pastirsku palicu i bič (katkada zvan i mlat za kažnjavanje grešnika). Njegovo telo bilo je obojeno crveno radi zemlje ili zeleno radi raslinja, imao je bradu, a na glavi je nosio krunu atef koja je bila sastavljena od bele krune Gornjeg Egipta i od dvaju crvenih pera Busirisa,
kojima su katkad dodavali sunčani kolut i par rogova. Ozirisa su uopšteno prikazivali kao nepokretan lik koji stoji ili sedi na svom prestolju, ali su ga slikali i pri njegovu uskrsnuću kako se napola diže iz svojega odra, a predstavljali su ga i kao stub djed i
kao kutiju za koju se govorilo da je u njoj njegova glava.

Gost

Izida
Izida (ili Eset) takođe je prvobitno bila nezavisno i popularno božanstvo čiji su sledbenici u preddinastičko doba boravili u severnoj Delti, u Sebenitosu. Poput Ozirisa i zbog istih razloga Izida je mitološki bila uvršćena u heliopoliski sustav. I ona je konačno u sebi ujedinila božanstva heliopoliskog panteona te je na kraju bila poistovećena ili pobrkana sa svim boginjama kao velika boginja majka. Rano se govorilo da je žena Ozirisa, boga susedne zapadne Delte, a njenim su imenom, koje znači „presto”, hteli označiti da personifikuje Ozirisov presto. Bila je kći Geba i Nut, rođena četvrtoga umetnutog dana, a za nju se govorilo da je rodila Horusa općeći s Ozirisom ili dok je još sama bila u materici ili nakon Ozirisove smrti. Izidu su prvenstveno poštovali zbog uloge koju je igrala nakon Ozirisove smrti. Njena je uloga u mitu o Ozirisu, dok je on vladao na zemlji, mala; jedino znamo da se udala za brata i da mu je pomagala u njegovoj prosvetiteljskoj misiji te je ustanovila brak i učila žene kućanskim veštinama i mlevenju žita, predenju lana i tkanju. No prema nekima ona je kao boginja majka poučavala Ozirisa u poljoprivrednim poslovima. Njeno prvobitno značanje Velike čarobnice odražavao se u njenim čarobnjačkim moćima i u poznavanju umeća lečenja čemu je uz Totovu pomoć učila ljude. Za odsutnosti svoga muža za vreme njegove prosvetiteljske misije mudro je vladala i budno je pazila na svoga brata spletkara Seta. Ubrzo nakon Ozirisova povratka, Set je pozvao Ozirisa na gozbu na kojoj je pokazao lepu škrinju tako izrađenu da pristaje kralju. Kao za šalu Set je rekao da će škrinju pokloniti onome gostu koji bude mogao u nju leći. Više njih je pokušalo, ali bez uspeha, pa su tada nagovorili Ozirisa da i on pokuša. Čim je Oziris u nju ušao. Set i njegovi drugovi zaverenici zatvorili su pokrov i čvrsto su ga pribili. Zatim su škrinju opteretili olovom i bacili u Nil. Kad je Izida za to doznala, obukla je udovičke haljine, odrezala je kosu i plačući krenula da pronađe škrinju i mrtvo telo svoga muža. Lutala je zemljom i svakoga koga bi srela upitala bi je li video škrinju; napokon je naišla na neku decu koja su joj rekla da su videli kako je nose prema moru duž tanitskog ogranka Nila. Sad je božanska objava obavestila Izidu da je škrinju more odnelo u Biblos u Feniciji gde ju je izbacilo na obalu podno jednog tamarisa. To je drvo potpuno obraslo škrinju. Malakander, kralj Biblosa, divio se velikom obujmu drva, posekao ga je i upotrebio kao potporni stub u svojoj palati. Izida je pošla u Biblos. Kraljica Astarta nedavno je rodila sina, a Izida se sprijateljila s njenim sluškinjama. Sluškinje su se vratile u palatu prožete božanskim mirisom Izide, a kad je Astarta to primetila, pozvala ju je k sebi te je Izidu uzela za dadilju svojega novorođenog sina. Izida je pokušala upotrebiti svoju moć kako bi na dete prenela besmrtnost tako da je dete dojila samo svojim prstom, a noću ga stavljala u posvećeni plamen koji pročišćava da bi sagorela smrtno svojstvo njegova tela. No jednoga je dana kraljica nenadano zatekla novu dadilju kako u obliku lastavice obleće oko velikog drva. Njeni povici na uzbunu razbili su čaroliju pa je dobra prilika da njen sin bude besmrtan bila nepovratno izgubljena. Boginja je sada otkrila svoj pravi identitet, a kralj joj je dao stub. Ona je odmah rasekla tamaris i otkrila škrinju; zatim je pala na nju i tako glasno jadikovala da je novorođenče umrlo usred te buke. Kralj je ipak Izidi pribavio brod da se njime sa škrinjom vrati u Egipat, a poslao je i svoga starijeg sina da je prati. Čim se ukrcala, otvorila je škrinju te je iskalila svoj teški jad koji ju je ponovo obuzeo. Mladić, začuđen, priđe joj, ali se ona prema njemu okrenula tako besno da je umro od straha -prema drugima pao je nauznak u more. Jedan od razloga njene velike i duboke žalosti bila je činjenica da Izida nije Ozirisu rodila sina, te nije bilo naslednika prestola koji bi osujetio Setove namere.
Međutim, Izida je pomoću svojih čarolija bila kadra začeti po svome mrtvom mužu i to, kako neki kažu, dok je čučala u obliku lunje tugujući nad njegovim telom. Kad se Izida vratila u Egipat, krila se u močvarnom tlu Delte blizu Buta da bi od Seta sakrila da je našla Ozirisovo telo i činjenicu da očekuje dete. No, Set je slučajno pronašao kovčeg dok je za mesečine lovio po barovitom tlu. Prepoznao je telo mrtvog brata, raskidao ga na četrnaest delova te ih razbacao po kraljevstvu. Izida je strpljivo ponovo počela tražiti telo svojega muža te pronašavši jedan po jedan deo brižljivo ih je čuvala. Na mestu gde je našla pojedini komad održala je pogrebni obred i postavila stelu nadajući se da će Set biti uveren da su delovi zaista pokopani na zasebnim mestima. Sve ih je našla osim penisa koji je Set bacio u Nil gde ga je pojeo nilski rak koji je zbog toga bio proklet. No Izida je izradila drugi te je rekonstruisala muževo telo i namazala ga skupocenim uljima. Tada je najpre obavila obrede balzamovanja i time je Ozirisa vratila u život večni, jer se u Egiptu uvek smatralo da večni život duše zavisi od potpune očuvanosti fizičkog tela. Pri poslu
pomagala joj je njena sestra Neftis, a prema nekim verzijama pomagali su i Anubis, Tot i Horus pa čak i četiri Horusova sina. (Do takvih protivrečja došlo je dakako zbog kasnijih dodataka i povećanja važnosti verovanja u Ozirisa.)Pošto je Izida ponovo sastavila i balzamovala muževljevo telo, Set ju je uhvatio i bacio u zatvor. Set je bio besan što su Ozirisu iskazane pogrebne počasti, ali nije shvatao da je njegovo telo zaista sastavljeno u celinu i da je uskrsnuo. No uz pomoć Ozirisova vezira Tota Izida je uspela pobeći i pred Setom sakriti činjenicu da je začela dete. U pratnji sedam zmija koje su je štitile našla je utočište u baruštinama uz Buto te je onde rodila Horusa. Radovala se što je Ozirisu rodila naslednika i otada je živela u očekivanju dana kad će sin dovoljno odrasti da osveti svoga oca i da traži svoju baštinu jer nikoga nije bilo da osporava što je Set prigrabio presto. Izida nije imala sredstava za život za sebe i sina te je stoga bila prisiljena da izađe iz skrovišta i da prosjači. Jednoga dana, kad je povazdan boravila napolje, ostavivši detešce skriveno u šašu, vratila se i našla ga kako se polumrtvo grčevito svija. Set, koji nije mogao da u svojem stvarnom liku uđe u baruštinu, uzeo je lik zmije otrovnice, dogmizao je do Horusa te ga ujeo. Izida je bila očajna, prividno sama u svetu: njen otac, majka i njen stariji brat (Oziris) bili su mrtvi; njen mlađi brat (Set) bio joj je
nepomirljiv neprijatelj, a njena sestra Neftis bila mu je žena. Izida se stoga obratila svim ljudima. Oni koji su boravili u baruštinama i ribari odmah su došli nudeći joj pomoć te su plakali od sućuti, ali nitko nije poznavao čarolije koje bi Horusa izlečile od toga otrova. Izida je nagađala da je uzrok zla Set: trovanje je poprimalo kosmičke razmere i predstavljalo opasnost da bi načelo zla i opačine moglo zatrti otelotvorenje nevinosti i dobrote. To je bio prvi znak velike borbe između Horusa i Seta, s kojom ćemo se ponovno susresti u priči o Horusu. Izida je zazvala u pomoć velikog boga. Njenu su molbu čuli u „Čamcu miliona godina”, koji se zaustavio kad se primaknuo do njene blizine; Tot je sišao sa čamca da bi govorio s Izidom te pošto je izrazio čuđenje što nije mogla rešiti stvar svojim moćima, uveravao ju je da joj na raspolaganju stoji Raova moć. Kad se sunčeva lađa zaustavila, s njome se zaustavilo i svetlo, a Tot je rekao Izidi da će mrak trajati sve dok se Horus ne izleči. Izida gotovo nije mogla verovati da Tot može u Raovo ime rešiti stvar, ali su ona i Tot shvatili značenje toga što se sunce zaustavilo sve dok se Horus ne izleči: to je
značilo da će, ako Horus umre, sve što je Ra stvorio, celi svet, biti poništeno te da će Set, počelo zla, biti vrhovni vladar; Izida je želela da sama bude Horus da ne bi morala videti posledice njegove smrti. Međutim, Tot ju je utešio rekavši da će magična zaštita, koju će imati Horus, ubuduće imati istu moć kao sunce. Tada je Tot, u ime sunca, bajanjem isterao otrov iz Horusova tela govoreći da će sunce stati, da neće biti hrane, da beda nikad neće napustiti ovaj svet, da će vladati večni mrak, da će izvori
presušiti, da neće biti letine ni raslinja sve dok se Horus ne izleči. Te moćne čari boga sunca Raa nadvladale su otrov, te su se Izida i svi stanovnici baruština veselili. Tot joj je tada predao dete na njegu govoreći da je sada ona za njega odgovorna na zemlji. Ra i Oziris bditi će nad njim, a Izida će proširiti njegov kult te delovati da ga ljube i poštuju. Na kraju je Tot obavestio Raa o svom uspehu rekavši da je njegov sin Horus spašen.
Ta priča, koja je duboko dirala Egipćane zbog svoje osećajne uzvišenosti, bila je i simbol odnosa faraona prema Rau i narodu. Horus se smatrao za praoblik faraona, a poruka priče bila je da se Ra u prvom redu bavi dobrobiti svoga „sina”, faraona, i da
ga može zaštiti od svih napada njegovih neprijatelja, ali je i narodu bila dužnost da faraona ljubi i poštuje i da ga štiti koliko može. Ako bi faraon zapao u opasnost, srušio bi se sav svetski poredak, a sam bi narod nužno izumro. Izida je mogla Horusa, dok je ležao skriven u baruštini Delte, zaštititi od svake opasnosti koja bi mu zapretila. Ona je, kako smo videli, bila vešta u lečenju, a raspolagala je i mnogim čarolijama budući da ju je poučio Tot. Često je pokazivala kako može obuzdavati Hikea, čarobnjaka, koji je redovno bio Raov pratilac i pomagač. Govorili su da se, kad je na zemlji živela kao žena i bila vrlo milovidna i
privlačna, umorila od života među ljudima pa je zaželela da bude medu bogovima i zvezdama. Htela je znati ne bi li mogla postati vladaricom zemlje i gospodaricom boginja te se nadala da će od Raa iznuditi taj položaj naučivši njegovo tajno ime. U egipatskom mišljenju bilo je s verovanjima u magično čaranje ili čarolije povezano shvatanje da poznavanje imena neke osobe daje moć nad tom osobom -ili zbog toga što to otkriva ključ njena identiteta (osoba je zaista bila neodeljiva od svoga imena) ili
zbog toga jer to omogućuje da se protiv te osobe izriču čarolije. Izida je iskoristila činjenicu da je Ra starac i da slini iz usta. Od pljuvačke koja je pala na tlo i prašine oblikovala je zmiju i smestila ju je na Raovu dnevnom putu kroz Dve zemlje. Idući dan, kad je Ra mimo prolazio, guja ga je ujela. Iz Raa je izbila vatra, a gromko je zaviknuo te su se svi bogovi sjatili oko njega. Moćan bog nije mogao sam sebe lečiti od rane koju mu je zadalo stvorenje koje nije sam stvorio, a nijedno Raovo dete nije moglo pomoći.
Sada mu priđe Izida, naoko bezazleno, i zabrinuto ga upita što se dogodilo. „Zar vas je otrovala zmija? Je li moguće da se neko vaše stvorenje okrenulo protiv vas, te vas napalo? Savladaću ga svojim čarolijama! Prisiliću ga da uzdrhti kad vidi vaše
veličanstvo!” Tada je Ra objasnio kako ga je na njegovu dnevnom putu napala zmija i rekao Izidi kakvu strašnu bol u sebi oseća. „To nije vatra, a nije ni voda. Jer ja sam hladniji od vode i vrući sam od vatre, a sve se moje telo znoji. Drhtim, a oko mi treperi te
ne mogu videti neba”. Izida je uzvratila: „Kažite mi svoje ime,,božanski oče, jer čovek živi kad se izgovara njegovo ime.” Na to je Ra odgovorio: „Ja sam stvoritelj zemlje i gora i svega što je na zemlji. Ja sam stvorio vodu i ja sam stvorio nebo i ja sam tamo
smestio dušu bogova. Kad otvorim oči, pojavi se danje svetlo, a kad ih zatvorim, pada noć. Na moju zapovest izbijaju tajanstvene vode Nila. Stvorio sam sate i dane. Ja dajem znak za godišnje svečanosti i stvaram reku. Ja sam Khepri ujutro, Ra u podne, a Atum uveče”. No ona nije izlečila Raa jer on još nije odao svoje tajno ime. Izida je postojano tvrdila da ništa ne može učiniti dok joj ne poveri svoje pravo ime. Čim joj ga poveri, moći će ga izlečiti. Na kraju je Ra shvatio da nema druge nego da ga
poveri Izidi. Krijući se od ostalih bogova, udesio je da tajno ime direktno pređe iz njegovih grudi u Izidine grudi, a istovremeno joj je zabranio da ga bilo kome drugom otkrije osim svomu sinu Horusu. Tada je Izida pozvala sina i rekla mu da je Ra obećao
da će mu prepustiti oba svoja oka, a tek je tada stala bajanjem isterivati otrov. U tome mitu možemo videti, kao i u mitu o Izidi i Horusu u baruštinama, pokušajda se slikovito objasni kako je vrhovna vlast prenesena na Ozirisovu trijadu, a posebno kako je vlast sunca prešla na Horusa ili na faraona, njegovu zemaljsku sliku i priliku. Izidin kult zadržao se gotovo u svim razdobljima egipatske istorije -na otoku Fili u Gornjem Egiptu svakako su je poštovali do šestog stoleća n.e. Izmenila je svoje obličje kao što je to učinio i Oziris, te su je poput njega i dalje poštovali i u njenim novim likovima. Tako je važan vid njena poštovanja bio lik boginje plodnosti. Dok je Oziris predstavljao povodanj Nila, Izida je simbolizovala egipatsku zemlju koju je trebalo
štititi od Seta, pustinje. Kao neka vrsta boginje majke ona je preuzela sva Hatorina i Nutina obeležja te je postigla da se njena sunčana mitologija i ikonografija uključe u pogrebnu mitologiju. Izidu su ipak uglavnom poštovali kao vernu ženu i žalobnicu. U toj ulozi često su je prikazivali kao lunju u pratnji Neftis, koju su takođe prikazivali kao lunju, a obe kako čuvaju Kanopske posude ili kako čuče na oba kraja sarkofaga. Drugda se videlo kako krilima s dugim perjem štiti preminulog (Ozirisa ili druge koji su bili s njime poistovećeni). Izidu su najčešće prikazivali kao ženu s prestolom na glavi -hijeroglifom njena imena. Drugda pak nosila je na glavi kolut između pera i kravljih rogova; to potiče od njena poistovećenja s Hator. Katkada je imala kravlju glavu; kako ćemo izvestiti, to je bila glava koju joj je dao Tot kad je njenu odsekao Horus zato što je osujetila njegovu osvetu Setu. Katkada su Izidu prikazivali kao ženu s polumesecom na glavi ili okrunjenu lotosovim cvećem ili klasjem žita ili kako drži rog obilja. Na kipovima često su je prikazivali kako doji dete Horusa, a poštovali su je kao zaštitnicu dece, naročito protiv bolesti. Njeno naročito znamenje bio je „tat”, „Izidin pojas” ili „Izidin čvor” za koji su mislili da predstavlja plodonosne moći.

Gost

Set
Set (ili Seth ili Sutekh) bio je drugi od prvobitnih bogova, verovatno iz Libije, koga su po svemu sudeći njegovi sledbenici poštovali kao fetiš, kao krokodila i nilskog konja. Njihov glavni grad bio je Nubt, kasnije prozvan Ombos, u Gornjem Egiptu,
iako su poput Horusovih sledbenika bili prošireni po celoj zemlji. Čini se da nije bilo velikog suparništva s kultovima Ozirisa i Izide, a, kako smo videli, mislilo se da oni pripadaju istoj porodici budući da se Set rodio trećeg umetnutog dana kao treći Nutin
sin. Bio je oženjen svojom sestrom bliznakinjom Neftis. Kasnije su se Setovi sledbenici morali opirati severnim sledbenicima Horusa koji su ujedinili dve zemlje pod Menesom, što se u mitologiji odražavalo kao svađa. Kad su došli Raovi sledbenici, Setovi su sledbenici očigledno potisnuti u Gornji Egipat. Kraljevi Ra ubrzo su se poistovetili s Horusom. Međutim,severni Horusovi
sledbenici ipak su živeli u miru sa svojim susedima u Delti, a njihov je bog bio uključen u Ozirisovu porodicu kao sin Izide i Ozirisa. Svađa se zato usredsredila na neprijateljstvo između Seta i njegova nećaka Horusa. Set je opravdavao svoju parnicu
posumnjavši u zakonitost Horusova porekla -a Horus, koga su zvali Ozirisovim sinom, stvarno nije pripadao istoj porodici kao Horus koji je osnovao Prvu dinastiju. Ozirisovi sledbenici klevetali su Setov značaj od onoga časa kad se rodio. Tvrdili su
da on nije ni rođen u pravo vreme ni na pravom mestu jer se sam izvukao iz majčine utrobe i probio kroz njen bok. On je imao crvene oči i crvenu kosu, a crvena je boja za Egipćane bila boja nečastivog. Već smo spomenuli Plutarhovu opširnu verziju mita
o Ozirisovoj vladavini, o Setovoj ljubomori i o njegovu bratoubistvu. Međutim, čini se daje Plutarh izostavio neke pojedinosti ili da je druge pogrešno shvatio. Kao što smo drugde videli, Setova ljubomora nije bila neosnovana. Prvobitno je naime Geb odredio
da se njegovo kraljevstvo mora podeliti između njegovih sinova, da Gornji Egipat pripadne Setu, a Donji Egipat Ozirisu. Tek pošto je Set protestvovao protiv deobe, tražeći za sebe celo kraljevstvo, uopšte mu se osporilo pravo na bilo koji deo
domovine. Prema jednoj drugoj verziji Oziris i Set počeli su vladati prema Gebovojpodeli, no Geb je zaključio da je Set loš vladar pa je njegov deo dao Ozirisu. Kad je Oziris zatim krenuo da osvaja druge zemlje ostavivši Egipat u rukama žene i kad je on
osim toga upotrebljavao samo miroljubiva sredstva, Set se kao ratnički bog morao naljutiti. Set je kao priliku za napad na život svoga brata izabrao svečanosti koje su se održavale u Memfisu u slavu Ozirisova trijumfalnog povratka; tu je on, kako priča
Plutarh, namamio Ozirisa u kovčeg koji će mu biti sarkofag. Drugi izveštaji iznose da se ubistvo dogodilo u Neditu, blizu Abida u Srednjem Egiptu i pripovedaju da je Set jednostavno zgrabio Ozirisa i bacio ga u Nil, celoga ili raskomadavši njegovo telo na
četrnaest ili šesnaest delova. Neki su govorili da su Izida i Neftis našle telo na obali u Neditu, drugi su dopuštali da se ubistvo dogodilo u Memfisu jer su govorili da su Izida i Neftis to videle i u Memfisu pokopale telo, no drugi su opet verovali da su telo
nizvodno otplavili povodnji Nila i da je konačno ostalo da počiva među rogozima ili biblusima baruštine Delte gde su ga Izida i Neftis našle i uskrsnule. (Biblus se kasnije pogrešno tumačio kao Biblos u Feniciji.) No svi se slažu da je Set, kada je Izida našla
sklonište u Delti da bi rodila i dojila svoga sina Horusa, tražio Izidu i nastojao da je progoni. Pa i to iznenađuje, jer je Izida došla pod okrilje boginje Buto koja nije bila samo lokalna boginja nego i zaštitno božanstvo kraljevstva Donjeg Egipta. Set je bio dakako povezan s Gornjim Egiptom čak i u legendi o Ozirisu; a kad tražimo dokazni materijal iz ranijeg doba, nalazimo da je bio poznat kao gospodar Gornjeg Egipta. Ombos, njegovo glavno kultno središte, bio je blizu svetilišta boginje Nekhebet, zaštitnice Gornjeg Egipta. Čini se da su u rano dinastijsko doba Egipat prilično prijateljski delili Set i Horus, a poslednji je bio poznat samo kao gospodar Donjeg Egipta. Faraoni Prve i Druge dinastije obraćali su se Nubuima, „dvama gospodarima”, a ponekad su ih prikazivali kao čoveka s dve glave: jedna je bila glava Horusa sokola, a druga Seta životinje. Set je imao važnu ulogu u krunidbenom obredu, a čak su se u Srednjoj državi on i Horus prikazivali kako zajedno čine simboličke geste koje znače samtaui ili ujedinjenje dveu zemalja, ovijajući biljke Severa i Juga oko amblema ujedinjenja što je označavalo temelj božanskog poretka.
Iako su Seta i dalje shvatali kao boga pa su mu se obraćali kao „Veličanstvu Setu” -što je naziv kojim su oslovljavali samo Raa, a ne druge bogove -a kad se pojačao Horusov kult i položaj Horusa (starijeg) kao jedinoga Raova baštinika, zamislili su da su jako zavađeni. Za vreme jedne žestoke borbe Horus je uškopio Seta, a Set je kao crna svinja iščupao Horusovo neučvršćeno oko, mesec; prema tome mitu Seta su ponekad poistovetili s pomrčinom i opadanjem meseca pa se govorilo da ga svakog meseca
napada jer je u njemu Ozirisova duša. No Horus je ponovno progledao, a sud bogova dodelio mu je celo kraljevstvo. Kad su se mitovi o Horusu i Ozirisu isprepleli, neprijateljem je postao Ozirisov sin Horus, a Set ubicom Ozirisa. Sud bogova presudio je u korist Horusa, ali je Ra, kao predsednik suda, dosledno podržavao Setove zahteve jer iako su Horusa smatrali za Raova sina,
mislili su da je i Set njegov sin. Ra je zaista zavisio od Seta: ovaj je kao ratnički bog bio najvažniji među onima koji su bili u sunčevu čamcu da bi branili Raa od neprijatelja, naročito od njegova najdugotrajnijeg i najopasnijeg protivnika zmije Apep ili Apofis. Za vreme rasprave, koja je trebala rešiti spor između Horusa i Seta, Set se hvastao svojom hrabrošću jer dnevno brani Raa te je zahtevao da mu se zbog njegove velike valjanosti dosudi kraljevstvo. No, u Knjizi mrtvih opisano je kako Set nije bio zadovoljan samo time što ima čast da brani glavara bogova. Bilo je to više njegovo hvalisanje nego prava hrabrost, pa kad je ubio Apep, delom pomoću lukavstva, obratio se Rau da objavi pobedu te je tražio da Ra mora priznati kako je on vredan divljenja. Izazovno je govorio Rau da noseći sa sobom svoj nakit (svoje božanske znakove moći) sada može prestati skrivati da je Apep mrtva. Set je napokon opomenuo Raa da dobro s njim postupa inače će on protiv njega dići svoje oluje i
gromove. Na to je Ra zapovedio svojoj posadi da istera Seta, što su oni učinili, a Nut je nazvala Seta brbljivcem. Zatim se Ra, rešivši se uznemirivanja, pojavio u svom božanskom osvitu. Taj mit spaja dva Setova lika. Njegova prisutnost u dobrom liku kao Apepina protivnika bila je vrlo važna za sigurnost Raova dnevnog putovanja, ali je isto tako bilo vrlo važno da Set bude isteran iz lađe pre no što božansko društvo krene napred. Poslednji zahtev nesumnjivo objašnjava zašto su Seta retko kada slikali u prikazima sunčeva čamca jer je njegovo mesto zauzeo Tot. Po jednoj verziji mita Set je bio kažnjen time što je morao da na leđima nosi Ozirisa ili da se pobrine za povoljan povetarac da bi Ozirisova lađa mogla jedriti -što je skromna ali korisna služba. Po jednoj drugoj verziji Set je bio prognan na nebo gde je, za „utehu” što je izgubio presto, bio uvršćen u sazvežđe Veliki Medved; bilo mu je dopušteno da kao bog vetrova i oluje podiže toliku buku kakvu je hteo. Najobičnije se shvatalo da je Set,
pošto je izgubio svoje dosta neplodno severno kraljevstvo, bio upućen na granicu pustinje kao oličenje suše i kao bog stranaca.
To poslednje poistovećenje olakšalo je njegov uspon na vlast pod stranim faraonima Hiksima iz Petnaeste dinastije koji su ga povezali sa svojim vlastitim mesopotamskim bogom Sutekhom. Drugo razdoblje u kome je Set ponovo stekao ugled bilo je samo za Devetnaeste dinastije kad su neki od Ramsesa, želeći da se takmiče s vojničkom hrabrošću Hiksa, nadevali sebi imena kao na primer „drag Setu”. No ta je obnova bila kratkoga veka, a zatim je trajno prevladao Ozirisov kult, a Setov je sve više opadao dok nije za Dvadeset i šeste dinastije postao oličenje zloduha te je tada poistovećen sa svojim starim protivnikom zmijom Apep. Za Dvadeset i druge dinastije mnogi su prikazi Seta, uključivši i aluzije na njega na spomenicima, bili izgrebeni ili nadomešteni slikama Tota ili Sebeka, boga krokodila. Seta su prikazivali ili kao takozvanu tifonsku životinju ili tako da joj je glava bila na
čovečjim ramenima. Ta se neobična životinja duge savijene gubice, četvrtastih naćuljenih ušiju i uspravnoga kitnjastog repa nije mogla identifikovati, iako neki misle da bi to mogao biti vepar u čijem je obličju Set jednom zgodom napao Horusa. Sa Setom su bili u vezi pustinjske životinje, svinje i veprovi, nilski konji, krokodili i zmije.

Gost

Neftis
Neftis je bila druga Nutina kći, a rodila se petog umetnutog dana; iako je bila udata za Seta, bila je odana Ozirisu, a njeno ime Nebhet zapravo znači „kućegospodarica”, pa se misli da se to odnosi na Ozirisovu palatu. Kao žena boga suše i oluja Neftis nije imala dece. Njena je najveća želja bila da ima dete s Ozirisom te ga je opila ili se prerušila u Izidu da bi ga zavela. Plod njihove veze bio je Anubis, ali iz straha od Setove osvete Neftis je izložila dete čim se rodilo. Ubrzo nakon toga Set je ubio Ozirisa, a Neftis je utekla od svoga muža. Pridružila se Izidi koja je tražila Ozirisovo telo i poverila svojoj sestri tajnu o Anubisu. Izida je našla dete tražeći Ozirisa u baruštinama Delte te ga je prisvojila. Neftis je nakon toga pratila Izidu u svim njenim nevoljama; Izida ju je štitila, a i druge koji su pobegli iz straha od Seta, primenjujući svoje čarobnjačke moći preobražavanja tako da su se mogli sakriti u oblike različitih životinja. Kad su dve sestre našle Ozirisovo telo, zajedno su ga balzamirale; zatim su Izida i Neftis, kao lunje, žalovale nad mrtvim telom. Na isti je način „Neftis”, kad je preminuli bio poistovećen s Ozirisom, u pogrebnim obredima žalovala pri uzglavlju sarkofaga, dok je „Izida” stajala ili čučala uz podnožje. Poput Izide ona je prekrila i štitila preminulog svojim krilima s dugim perjem; u tom obliku često su je prikazivali na sarkofazima. Za nju se govorilo da je u Ozirisovoj sudnici prijatelj mrtvih.

Horus
Ime Horus je latinizovani oblik egipatskog imena Hor koje, kako se čini, znači „lice”, a na boga sokola promenili su ga rani osvajači nilske doline. Božanstvo soko bilo je ponajpre bog neba, dok su sunce i mesec bili njegove oči, što bi moglo objasniti ime Hor. Zbog toga što je bio znamenje osvajačkog naroda sokol je postao simbol ratničkog boga i pobedonosnog vođe. Kad se pak smatralo da je nadmoćan, stali su verovati da je kralj njegovo zemaljsko otelotvorenje. To se verovanje kasnije ukrutilo u
dogmu, te su kraljevi uzimali ime Horus kao jedno od svojih vlastitih imena. Istovremeno su vladajući kraljevi bili Raovi sledbenici koji su Horusa poistovetili sa suncem. Međutim, narodno ga je shvatanje (za razliku od državne religije) poistovetilo s Ozirisovim sinom. Uzajamno uticanje tih dvaju poistovećivanja bilo je najobilniji izvor tvorbe mita jer su Egipćani u kasnije doba pobrkali sunčanog Horusa i istoimenog boga u Ozirisovu mitu, iako su ta dva Horusa u mnogim vidovima potpuno različiti. Rešenje zbrke nije bilo isto u različitim kultnim središtima, pa se tako može razlikovati barem petnaest važnih bogova Horus. Iako su bili pobrkani, ti se oblici mogu grubo podeliti u sunčane i Ozirisove prema poreklu koje se u mitu pripisuje Horusu. Oni u kojima je
Horus bio sin Atuma ili Raa ili Geba i Nut bili su sunčani, dok su oni u kojimaje Horus bio Izidin sin, bili Ozirisovi. Najpre ćemo razmotriti Horusove sunčane oblike.

Haroeris
Haroeris (ili Harver), jedan od najranijih Horusovih oblika, potiče od ujedinjenja boga sokola s domaćim bogom Verom, s „onim koji je velik”, s bogom svetla čije su oči bile sunce i mesec. Haroerisa su poštovali kao Mekhenti-irtija, čije ime znači „onaj na čijem su čelu dva oka”, ili u noćima bez meseca kao Mekhenti-en-irtija. U tom je vidu bio pokrovitelj slepih. Mekhenti-irtija ili Hormertija prikazivali su kako u rukama drži dva udjata ili Horusove oči ureus. Govorilo se da je Haroeris, ili Horus stariji, Hatorin sin, a katkada i njen muž. On je bio i brat Ozirisa i Seta. Već smo pre spomenuli njegovu veliku borbu sa Setom zbog nasledstva u kojoj mu je Set iščupao oči; taj mit bio je u različitim oblicima prenesen na Horusa, sina Ozirisova, a u tim verzijama Horus jedno oko izručuje Oziri su kao obeležje života, zadržavajući za sebe samo jedno oko. Horus se tada popeo na presto koje mu je opravdano dosudio sud bogova. Tako je mit dopustio Horusu dvaju oka da uzmakne pred Horom Nubtijem, „Horusom pobednikom Seta”, ili Horusom iz Ombosa (Setova kultnog središta) i pred drugim oblicima boga sokola u kojima su Horusa
poistovetili s Raom.

Horus Behdeti
Horus Behdeti bio je oblik Horusa starijeg koga su poštovali u zapadnoj Delti u Behdetu. Kad su se njegovi sledbenici proširili u Gornji Egipat, kultno središte ustanovili su u Edfuu, koji je postao poznat kao Behdet Gornjeg Egipta, zvan i Hierakonpolis. Kao Raov sin i naslednik, Behdeti je bio oblik Horusa prilagođenog heliopoliskom sustavu, ali ipak nije bio potpuno poistovećen s Raom. Egipćani su povezanost Horusa s Edfuom tumačili ovako: Za vladavine Raa, ne kao boga sunca nego kao zemaljskog kralja Gornjeg i Donjeg Egipta, kraljevska vojska bila je u Nubiji kad su kralja obavestili da se protiv njega u Egiptu kuje zavera. Čini se da su urotnicima pomagale zloćudne sile, ili su to možda bili neka vrsta demona, a njihov je vođa bio Set. Kralj je odjedrio nizvodno te je, iskrcavši se u Edfuu, naredio svomu sinu Horusu da se bori s neprijateljima. Horus je uzleteo na nebo, uzeo svoj lik krilatoga sunčanog koluta i ugledavši neprijatelje sleteo da ih napadne; zadao im je takve gubitke da su pobegli. Kad je kralj čuo za taj divlji beg, kao nagradu za njegovu hrabrost podelio je svomu sinu naslov Horus od Edfua. Međutim, neprijatelji još nisu bili poraženi jer su se pretvorili u krokodile i nilske konje pa su napali Raov čamac. No, Horus i njegovi sledbenici ponovo su ih naterali u beg gađajući ih harpunima. Uzevši ponovo oblik krilatoga sunčanog koluta i smestivši se na pramcu lađe Horus je progonio preživele širom celoga Gornjeg i Donjeg Egipta te ih je strašno porazio. Pred Raom je Setu odrubio glavu te ga vukao po celom Egiptu. U drugom delu te priče osobe su se donekle izmenile jer su Horusa, Raova sina, pobrkali s Horusom, sinom Ozirisovim. Vođa neprijatelja bio je sada Set, ponovno rođen i Ozirisov neprijatelj. Set je uzeo oblik zmije te se borba nastavila širom Donjega Egipta sve do granice Azije. Međutim, pobedio je Horus koji je uzeo oblik štapa sa sokolovom glavom i s kopljem trokrakrakog šiljka. Da bi potvrdio tu pobedu, opet je otplovio uzvodno u Gornji Egipat i savladao jednu drugu pobunu. U znak nagrade za tu pobedu Raje odredio da se krilati sunčani kolut mora smestiti na sve hramove i svetilišta svih bogova da bi štitio od neprijatelja. Stoga su Horusa Behdetija najčešće prikazivali kao krilati sunčani kolut isklesan nad vratima svetilišta, ili je pak kao sokol u borbenim prizorima lebdeo nad faraonom čvrsto držeći kandžama tučak ili mlatilo, znak kraljevskog dostojanstva, i prsten večnosti. Takođe se pojavljivao kao čovek sa sokolovom glavom na kojoj su dve krune. Jedan od njegovih simbola bio je štap sa sokolovom glavom, Setovo oruđe za uništavanje. Kad ga je nosio, prikazivali su ga kao čoveka sa sokolovom glavom. Na bareljefima u njegovu hramu u Edfuu bio je prikazan kako vodi Ra-Harakhteovu vojsku protiv Seta. Kako je uvek sam bog u bitku vodio svoju vojsku, očigledno su već smatrali da se Horus ne može razlikovati od Raa.

Gost

Anubis
Anubis je bio božanstvo pas ili šakal čiji kult, kako se čini, vuče poreklo iz Tinisa blizu Abida, ali se rano proširio po vrlo mnogim egipatskim krajevima. Budući da je šakal pustinjska životinja, Egipćani su Anubisa povezali sa zapadnom pustinjom, postojbinom mrtvih. On je preuzeo naslov pogrebnog boga Khenti-Amentiua, što znači „Prvi od zapadnjaka”, ali ga je zatim prisvojio Oziris.
Čini se da je Anubis prvotno bio bog smrti samo za faraona. Mislilo se da je u rano doba faraon mogao ritualno biti ubijen tako da ga pri kraju dvadeset osme godine njegova vladanja ujede zmija otrovnica. Kad je došao kraj, pojavio bi se pred faraonom Anubis (ili sveštenik koji ga zastupa) sa zmijom. Iako se taj postupak ******, Anubis je ostao kao najavljivač smrti, a prikazivali su ga kao ratnika koji nosi bodeže i sklupčanu zmiju ili kobru. U vezi s tim zanimljivo je da su Ozinsa ubili nakon toga kako je dvadeset i osam godina sedeo na prestolju. Budući da je Anubis mogao predviđati da će imati istu sudbinu smrtnika, povezivali su ga sa čarolijama i vračanjem. Slikali su ga na dnu zdela čaranja tako da je vidovnjak prvo ugledao Anubisa kako predvodi druge bogove koji su došli da otkriju tajnu budućnosti. Kada su Anubisa poistovetili s Ozirisovim zagrobnim svetom, govorilo se da je on sin Neftis i Ozirisa. Videli smo kako je Neftis prevarila Ozirisa te joj je dao toga sina, i kako mu je Izida spasila život kad ga je našla nakon Ozirisove smrti kad su je do njega doveli psi. Izida je posvojila dete koje je, kad je odraslo, postalo njen čuvar. Pošto je Ozirisovo telo bilo obnovljeno, Anubis, koji je dobro poznavao lekove i otrove, pribavio je pomasti i retke lekove pomoću kojih je zajedno s Izidom i Neftis balzamovao Ozirisa. Anubis je zatim obavio pogrebne obrede za Ozirisa, obrede što ih
je sam izumeo i koji su potom bili uzor za sve pogrebne ceremonije. Međutim, prema drugim predanjima, glavni vršilac obreda bio je Geb, kome su pomagali Anubis i Tot. Po kasnijem verovanju Anubis je imao tri važne funkcije. On je nadzirao ispravno
balzamovanje tela i njegovu obnovu. On je mumiju primao u grob, obavljajući obred otvaranja usta, i sprovodio je duše do Polja rajskih žrtava polažući ruke na mumiju da je štiti. Najvažnije je od svega da je nadzirao vaganje duše, brižno pazeći na vagu
koju je često krunila njegova glava, da bi video jesu li tasovi u ravnoteži. Njegov je sud bio od bitne važnosti jer su ga redom prihvatali Tot, Horus i Oziris. Anubisa su prikazivali kao čoveka sa šakalovom glavom; ili kao psa koji prati Izidu; ili kao šakala ili psa koji leži na postolju ili na grobu. Njegov je simbol bila crna i bela volovska koža poprskana krvlju, a visila je na jednoj motki, ali je njeno značenje neizvesno.

Upuaut
Upuaut (ili Vepvavet), božanstvo vuk, bio je prvobitno lokalni bog Asyuta ili Likopolisa u Srednjem Egiptu. Budući da su ga poistovećivali s Khenti-Amentiuom iz Abida, bio je tesno povezan s Anubisom, a nekada su ga i zamenjivali s njim. Njegovo
ime je značilo „otvarač putova”, a kao bog rata čini se da je bio u ratu predvodnik kraljevih prvih bojnih redova. Kad se združio s Ozirisom, mislilo se da ga je pratio na njegovu osvajanju mirnim putem, a kasnije su ga zvali Ozirisov osvetnik i govorili da
je Ozirisov sin. Međutim se čini da je u druga vremena bio jedan Ozirisov oblik i u tom izrazu bio je poznat kao Sekhemtaui, „Snaga dveju zemalja”. Govorilo se da Upuaut stoji na pramcu Auf-Raove lađe kad ona plovi po reci podzemnog sveta, a slikali su ga u istom položaju i u Ozirisovoj lađi. Međutim, uglavnom su ga poštovali zbog njegove uloge kao otvarača putova prema Zapadu, podzemnom svetu, kako mrtvim dušama pokazuje put kroz to mračno carstvo. Upuauta su prikazivali kao vuka koji uspravno stoji ili kao čoveka s vučjom glavom koji se ponekad vidi kako na sebi ima oklop i kako nosi oružje.

Tot
Tot, čija je životinja bio ibis ili psoglavi babun, bilo je staro božanstvo, ali je njegovo poreklo ponešto tajanstveno. Čini se da je došao iz Delte,jer je mnogostruko povezan s drugim bogovima Delte, ali mu je glavno kultno središte bilo u Srednjem Egiptu u Ešmunenu (Al-Ashmunayn) ili Hermopolisu. On je imao važnu ulogu u mnogim mitovima, a imao je raznovrsna svojstva, ali je verovatno počeo kao pogrebno božanstvo. Međutim je u Hermopolisu ponekad zamenjivao „Veliku gakušu” ili Geba kao pticu
koja nosi kozmičko jaje i tako stvara svet. Prvobitnu oktoadu iz Hermopolisa zvali su „Totove duše”. Tot je bio stvoren snagom reči pa su ga zvali pronalazač govora. Prema verovanju hermopolitanaca rodio je sam sebe te se na početku vremena pojavio na
lotosovu cvetu. Tot je igrao ulogu i u heliopoliskoj i u memfiskoj kozmogoniji, međutim su ga opisivali i kao Raovo srce što je personifikacija i njegova božanskog uma kao stvoritelja i njegova jezika sa stvaralačkom moći. On je bio jedan od branitelja u posadi Raova sunčevog čamca. No najveću uslugu je učinio Rau kad je našao i doneo njegovo oko kad je ono u obliku Tefnut pobeglo u Nubiju. Kako smo spomenuli, ponekad se govorilo da se Tot venčao s Tefnut kad se vratila. Govorilo se da je Ra stvorio mesec da nagradi Tota ili da je dopustio Totu da ga stvori i da je postavio Tota da noću bude na nebu njegov zastupnik. Drugim rečima, jedno se oko pradavnog sokola neba poistovetilo s Totom koji je tako asimilovao Aaha, pređašnjeg boga meseca. Bio je poznat i kao Beli kolut, upravljač živih bogova zvezda, a zbog njegova postojanoga, odmerenog kretanja nebom zvali su ga „Bik među zvezdama”. Bilo je naravno da se bog meseca poveže s vremenom, pa su Tota zvali merač vremena, što se simbolički izražavalo palminom granom koju je držao u ruci. Njegove su se funkcije prema tome lako proširile te su ga zvali pronalazač matematike, astronomije i tehnike. Njegovo matematsko umeće omogućilo je bogovima da točno mere svoje pobede. Stoga je bio računovođa bogova, ali i Raov sekretar. Egipćani su direktno povezivali i matematiku i astronomiju s magijom i čaranjem. Tot je bio veliki Gospodar magije pa kad je kao vidovnjak služio kralju Ozirisu, učio ga je ne samo umeću civilizacije nego je i Izidu učio raznim čarolijama čime je stekla naslov Velika čarobnica. Totove čarolije omogućile su Izidi da oživi Ozirisa i da po njemu začne nakon što je bio ubijen. On ju je takođe učio čarolijama pomoću kojih je lečila sve bolesti kojima je žrtva bio Horus dok je rastao u baruštinama Delte. Sam Tot bajanjem je, po Raovu odobrenju, izlečio dete od smrtonosnog otrova kojim ga je Set gotovo ubio. Kao što je Tot našao i doneo Raovo oko, tako je kao bog medicine mogao ponovo namestiti Horusovo oko kad ga je iščupao Set kao crna svinja. Jedna druga uloga pomagala je Totu u njegovoj funkciji velikog čarobnjaka. To je bila uloga učitelja božjih reči ili znakova pisanja, a uopšteno se govorilo da ih je on izumeo. Tu je jasna veza s magijom jer su tekstovi bili ključ za sve religijske tajne. Pretpostavljalo se da je sam Tot svojom rukom napisao knjigu o magiji i četrdeset i dva svezaka koji su sadržavali sve znanje sveta. Za vreme Osamnaeste dinastije ti su svesci bili izneseni pred sud radi potvrde jer je znanje o božanskom poretku bio važan predmet zakona po kojima se vladalo kraljevstvom. Tot je bio poznat kao pisar bogova, kao redoviti zapisničar i objavljivač njihovih odluka, pa su ga stoga smatrali za glasnika bogova. Zbog toga su ga u grčkom
razdoblju poistovetili s Hermesom. No kao Raova pisara i tajnika poštovali su ga pisari i svi učeni ljudi u Egiptu, uključujući dakako i sveštenike. Oni su ponekad bili skloni tomu da preterano uzveličaju ulogu svoga boga zaštitnika. Oni su na primer
zahtevali da umrli faraon koji je danju bio ujedinjen s Raom noću bude izjednačen s Totom, mesecom. Međutim, za vreme Amon-Raove prevlasti Tota su konačno uputili na dužnost pisara i boga znanja te je njegova funkcija kao boga meseca postala
nevažna dok su mu naravno poricali funkciju demijurga, stvoritelja sveta. U oziriskom verovanju Tot je dobio nove uloge i dodatnu važnost. Kao tvorca svetih zakona Egipta Tota su prikazivali kao branitelja pravde i miritelja. To je isprva bila njegova uloga i u velikoj svađi između Horusa i Seta. No Tot je u prvom redu bio tražilac istine; on je ubrzo pristao uz pravednu stvar te je glasno i često izjavljivao da je Horus u pravu, a da je Set lažac. Kako smo videli, Tot je bio zastupnik Ozirisove porodice. Pred sudom bogova što ih je pozvao Set tako je dobro branio Ozirisa da je presuda odmah donesena u prilog Ozirisu te je proglašeno da je „na čestitu glasu”. Zatim je Tot izneo pred sud Horusov slučaj. Ovoga puta njegova je zadatak bio svakako teži jer je Horus stajao pred sudom kao neiskusan mladić koji zaista ne bi mogao vladati, ali je Set, budući da nije bio siguran u svoje razloge, bio dovoljno mudar te je predložio da se spor reši fizičkom borbom. Osim toga, Seta je podupirao Ra-Harakhte koga su bogovi možda potajno ismejavali, ali ga nisu mogli izigrati. I sudac i branitelj imali su u toku duge rasprave neobične doživljaje sa Setom. Set je naime progutao Ra-Harakhteovo oko koje mu je vraćeno tek kad je Set bio prisiljen da ga izbljuje. Tot se rodio -ili ponovno rodio -iz Setove glave budući da je Izida primenila svoje čarobnjačke moći pa je učinila da je Set zatrudneo osvetivši se za njegove homoseksualne napade na njena sina. Set je veoma voleo loćiku, pa je ona nabrala nekoliko svežih prhkih listova i za njega pripravila jelo. To je jelo s užitkom pojeo -i začeo je. Izida je Horusovo seme pomešala s lišćem loćike. To je Ra-Harakhte uzeo kao znak da su Setove klevete bile lažne pa je pomogao da se parnica reši u prilog Horusu. Odonda su Tota često povezivali s Ozirisovom sudnicom. On je stajao blizu vage, pa kad je Anubis objavio rezultat, Tot je to zabeležio u svoju glavnu knjigu. Oziris je prihvatio ono što su rekli Tot i Anubis. Tot je zacelo iskoristio Setovu propast, kao što je hteo prisvojiti i njegov kult. Budući da je poput Seta bio bog podzemnog sveta, mogao ga je zameniti u njegovim najvažnijim funkcijama. Tako se, zajedno s Horusom, viđao kako pri kraljevojkrunisanju obavlja obrede čišćenja što je obred koji prožima kralja čistoćom i snagom Gospodara dveju zemalja. Ako se Set na pradavnim spomenicima pojavljuje u dinastičkim funkcijama, njegov se lik često menjao u Totovo obličje što je bilo lako zbog sličnosti njegove zavijene njuške s Totovim i ibisovim kljunom. Tota su najčešće prikazivali kao čoveka s ibisovom glavom koji nosi polumesec i kolut. Kao bog mrtvih nosio je Ozirisova obeležja: krunu s kolutom, ureus i rogove. Kao Aaha prikazivali su ga kako stoji na Ma’atinu simbolu kao mumija obrijane glave s mladenačkim uvojkom Khonsua, a nosi polumesec i uštap. Njegov srebrni čamac prevozio je duše mrtvih po noćnom nebu. Slikali su ga i kao psoglavog babuna, životinju drevnog boga Astena, s kojim se izjednačio.

» Grčka mitologija
» Mitologija Mezopotamije
» Indijska mitologija
» Slovenska mitologija
» Mitologija Afrike