Hamza Humo

Hamza Humo je rođen 30. decembra 1895. godine u Mostaru gdje je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Beču. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij historije umjetnosti u Zagreb, potom u Beč i konačno u Beograd.

Od 1923. godine uređuje list Zabavnik, a od 1923. do 1931. urednik je časopisa Gajret, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. godine uređuje bošnjački list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. Po motivima romana Adem Čabrić snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože.

Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine



Bibliografija

Nutarnji život. Pjesme. Mostar, 1919.
Strasti. Pripovijetke. Beograd, 1923.
Grad rima i ritmova. Pjesme. Geca Kon. Beograd, 1924; - 2. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1975.
Sa ploča istočnih. Pjesme. Beograd, 1925.
Grozdanin kikot. S. B. Cvijanović. Beograd, 1927; - Seljačka knjiga. Sarajevo, 1953; 1956; 1958; 1962; - Trunkener Sommer. Uebers. B. Jaenchnichen. Berlin, 1958; - Frankfurt a/M, 1961; 1962; - Svjetlost. Sarajevo, 1962; - Trunkener Sommer. Dortmund, 1968; - Grozdanin kikot. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1983; 1984; 1989.
Pod žrvnjem vremena. Pripovijetke. Sarajevo, 1928.
Od prelaza na Islam do novih vidika. Rasprava. Sarajevo, 1928.
Slučaj Raba slikara. Novele. Sarajevo, 1930.
Pripovetke. Srpska književna zadruga. Beograd, 1932.
Ljubav na periferiji. Pripovijetke. Beograd, 1936.
Zgrada na ruševinama. Roman. Beograd, 1939.
Za Tita. Pjesma. Sarajevo, 1946.
Pjesme. Sarajevo, 1946.
Hasan opančar. Pripovijetke. Sarajevo, 1947.
Adem Čabrić. Svjetlost. Sarajevo, 1947; 1951.
Poema o Mostaru. Sarajevo, 1949.
Tri svijeta. Drama. Sarajevo, 1951.
Perišićeva ljubav. Pripovijetke. Sarajevo, 1952.
Izabrane pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1954; 1968.
Hadžijin mač. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1955; 1964; 1967.
Sabrana djela. Knjiga I-VI. Izbor, redakcija i predgovor Muhsin Rizvić. Svjetlost. Sarajevo, 1976.
Jablan do neba. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
Izbor iz djela. Veselin Masleša. Sarajevo, 1982.


Wikipedia

odlomak




Davno, davno živio je u ovim stranama jedan narod, a nazivao se Bogumilima. Bili su to dobri ljudi, a kada bi ko od njih umro, metali bi mu na grob po onu jednu veliku stijenu, jednu od onih što se i dan-danas bijele dolje na Radešu. A onaj najveci stećak, urešen cvjetovima,. to je nadgrobni nišan kneza Trpimira. .

I tako u kneza Trpimira bila kćerka Grozdana, a najljepši momak u selu zvao se Grozdan. Najbolje se bacao kamena s ramena, a iz lova se nikad nije prazan vraćao svojoj kući. Bio je siromah. Imao je staru majku, jednu njivu pred kućom, veliku kamenu posudu za kišnicu i žrvanj pod dubom u dvorištu.

I tako se oni voljeli, Grozdan i Grozdana, a knez Trpimir ni da čuje za to. U predvečerje sjedjela bi Grozdana u vinogradu pod kućom i slušala kako Grozdan, čak na drugoj strani sela, svira samo njoj, Grozdani, i čezne za njom.

- Lijepa Grozdano, - svirao je on - O, da si kćerka i crnog vraga i samog vukodlaka, uveo bih te u moju kuću i bila bi sretnija nego u dvoru tvog oca bogatog.

- Grozdano, lijepa djevojko, prolaze opojna proljeća i site jeseni, a ja uzalud sviram na moje dvojnice, sviram tvoje najmilije pjesme i sa zvijerima se borim da zaboravim na tugu svoju.

- Grozdano, ljepa djevojko, jesi li srca kamena, ili ti kneževski ponos ne da da ljubiš sirotana Grozdana?

- Cvjetaju ljubice, a ja tugujem. Zore vinogradi, a ja samujem.
O lijepa Grozdano, svisnuću od želje za tobom!

I vračara Domulja slušala je dugo ovu tužnu pjesmu, i pogledala u čini i saznala sve.

I tako jednog dana, Domulja pođe u kuću kneza Trpimira i zateče Grozdanu gdje tuguje u bašti pod smokvom.

- Dobar dan, Grozdano, lijepa djevojko! - rece joj vračara Domulja. - Što si tako tužna? Reci baki da te izliječi!

Jer ja liječim od svakog uroka, svake tuge i bolesti. Grozdano, lijepa djevojko, ja znam: ti voliš Grozdana, moga susjeda, najljepšeg momka u selu, što najdalje baca kamena s ramena i nikad se prazan ne vraća iz lova.
Tako je govorila vračara Domulja, a Grozdana je pristala da se potajno sastane sa Grozdanom, čim vračara upita za savjet Zmijskoga Cara i napravi čini.

DRUGOVIMA POSLIJE DVANAEST SATI


U mome zavicaju jablani šume
I sija mjesec pun.
U mome zavicaju gugutka guce,
Rijeka ljulja cun.

Koliko puta nocu umoran
Ispruzam ruke za jablanovima tim!
Koliko za djetinjstvom zazalim puta,
Za krikom ptica u bašti!
U snu mi proplace srce;
Cujem ga kako jeca.
Budim se i prste grcim.
Koliko puta ovdje u ovom gradu
Zivot mi izgleda gramzljivo spleten cvor!
Dok tamo u mome zavicaju,
Ocinski šumi bor.

Prijatelji
Ja ovdje samo za vas zivim.
Moj osm'jeh kora je hljeba.
Radost je moja topla mis'o
I prostor što gledam pod parcem neba.
Nocu kada nicete vi
Kod "Ginica", "Zore", "Jelena dva",
Ili u Stojana kod "Tri šešira"
Dajemo osmjehe jedni drugima.

I misli dajemo naše
Dok rijeci iz srca izviru uz caše
I zvone kao lira.

U mome zavicaju modre se vode
I lasta gnijezdo vije.
U mome zavicaju ja nemam gnijezda.
Svud za mnom ide moja zvijezda,
Mozak i ruke dvije.

Prijatelji,
Koliko misli i napora
Brzi nam dani nose,
Dok neopazice sijede nam kose
I nicu ljudi novi!
Zato dijelimo osm'jeha više!

Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna caša!
Skoro ce po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša.
Osjecate li bilo ovoga grada
I struje njegove što i nas nose?
Koliko nas uporno stane
I prste u asfalt zabode tvrdo
I svaki misli da je brdo,
Digne se pa opet pa'ne.
A on, grad, dzinovski raste.
Mi postajemo sve manji i manji.

Naš otpor biva sve tanji i tanji.
Svjesni smo toga. Znamo.
I tada misao pred nama sine -
Mi našem gradu treba
Bolju dušu da damo.

U mome zavicaju pjevaju pjesme
Peruci na rijeci platno.
Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu
I nešto što još štedi mi zivot,
Vjerujete, srce zlatno.

Prijatelji prošlosti i novih dana,
Ja ne znam za dosadu - bolest dama -
Niti me se ticu podmukle spletke,
Ni šta ce ko reci.
Ja volim borbu za bolji zivot
Što sve nas vodi sreci.
I vjeru u bolje dane.
Ja zvijezde trpam u dzepove;
Ne mislim na šušanj banknota.

Ja volim kad rijeci bujica nosi,
Kada iz oka misao grije,
Ja volim kad dah drugarstva vije
Nekad do zore rane.
Ja volim zivot, pjesmu, zene.
Paganski nerv u meni bije.
Ja volim zivot u bijele dane,
Volim ga kada košava brije.

U mome zavicaju vinograd zori
I zene feredze nose.
U mome zavicaju najviše ima
Kamenja i bijede bose.
Pa ipak kad jednom sklopim oci,
Zelja ce posljednja biti:
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose.

Hamza Humo

Zvuci u srcu
Ponesoh zvuke iz rodnog kraja
I cio vijek ih čujem;
Oni me prate na javi, u snu
Da iz njih ljepotu kujem.
U srcu su se mome svili
Da svaki blijesak uma vode,
Mirise trava oni su pili
Životnu radost da rode.
Ti zvuci moje rodne strane
Puni su sunca i vedrih noći,
Puni su bijesa oštre bure,
Puni čokota kad soći.
Oni su izvor radosnih boja
I burni kao proljećne vode
Što hrle put strana nepoznatih
Ljubavlju srca da plode.
Oni su uvijek dirali srce
Treptajem njeznim do suze,
Oni su bili i mržnje i kliktaj
Kad krvnik slobodu uze.
I niko te zvuke ne priguši
Ljudskim srcem što vole,
Oni se upiše u osmijeh svaki,
Zagrljaj istine gole.
Pa ipak to srce raniše ljudi
Iako kuca za dobro svijetu,
Al’ strijelu uvijek iščupah hrabro
Da pjesmu nosi u letu.
I sada, kada mi kose sijede,
Nije mi žao što dani bježe,
Jer kao bljestavi života snovi
Ti zvuci u djelu leže.

U orašju
U orašju u širokom
Vrelo podne zrake toči,
U orašju u širokom zlata bliješte.
Sve je tiho, bolno tiho,
Mlada vrba žučno soči.
Kroz orašja kroz široka
Vode teku, nose dane
Ko i lane.
Avaj tugo !
Bijelim platnom runo zlatno,
Moje dane uplakane.
U orašju u širokom
Zlatne vode, zlatne dane
Tkaje lisno zelen-granje.
Sve je tiho, bolno tiho.
Šumi rijeka,
Neko pjeva :
Aoj nane, mila nane,
Lele meni !
Odnese mi tiha voda
U nepovrat mlade dane.
Aoj nane, mila nane,
Lele meni -
Teške li su noći same !

Prijatelji
Ja ovdje samo za vas živim.
Moj osm’jeh kora je hljeba.
Radost je moja topla mis’o
I prostor što gledam pod parčem neba.
Noću kada ničete vi
Kod “Ginica”, “Zore”, “Jelena dva”,
Ili u Stojana kod “Tri šešira”
Dajemo osmjehe jedni drugima.
I misli dajemo naše
Dok riječi iz srca izviru uz čaše
I zvone kao lira.
U mome zavičaju modre se vode
I lasta gnijezdo vije.
U mome zavičaju ja nemam gnijezda.
Svud za mnom ide moja zvijezda,
Mozak i ruke dvije.
Prijatelji,
Koliko misli i napora
Brzi nam dani nose,
Dok neopazice sijede nam kose
I niču ljudi novi!
Zato dijelimo osm’jeha više!
Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna čaša!
Skoro će po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša.
Osjećate li bilo ovoga grada
I struje njegove što i nas nose?
Koliko nas uporno stane
I prste u asfalt zabode tvrdo
I svaki misli da je brdo,
Digne se pa opet pa’ne.
A on, grad, džinovski raste.
Mi postajemo sve manji i manji.
Naš otpor biva sve tanji i tanji.
Svjesni smo toga. Znamo.
I tada misao pred nama sine -
Mi našem gradu treba
Bolju dušu da damo.
U mome zavičaju pjevaju pjesme
Perući na rijeci platno.
Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu
I nešto što još štedi mi život,
Vjerujete, srce zlatno.
Prijatelji prošlosti i novih dana,
Ja ne znam za dosadu – bolest dama -
Niti me se tiču podmukle spletke,
Ni šta će ko reći.
Ja volim borbu za bolji život
Što sve nas vodi sreći.
I vjeru u bolje dane.
Ja zvijezde trpam u džepove;
Ne mislim na šušanj banknota.
Ja volim kad riječi bujica nosi,
Kada iz oka misao grije,
Ja volim kad dah drugarstva vije
Nekad do zore rane.
Ja volim život, pjesmu, žene.
Paganski nerv u meni bije.
Ja volim život u bijele dane,
Volim ga kada košava brije.
U mome zavičaju vinograd zori
I žene feredže nose.
U mome zavičaju najviše ima
Kamenja i bijede bose.
Pa ipak kad jednom sklopim oči,
želja ce posljednja biti:
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose.

Očajnik
Zašto nad gradom mjesec
Miluje visine plave?
Zašto se vjetrovi grle
S granjem u tihoj noći?
Niko mi da kaže neće.
U bašti sjedim sam.
Pijem ko ubica.
Iz moga srca u mjesečinu
Polijeću jata crnih ptica.
Devet punih godina
Prolazim kraj vaših vrata,
A tvoj mrki otac
Okreće od mene glavu.
Devet godina od čežnje
Pijem za tobom, draga.
Duša mi je teška.
Pijem ko ubica.
Umrlo od veselje,
O sudbo čemerna moja,
Što čamiš ko šargija pusta
Popucalih žica!

Oproštaj s Mostarom

Drugovi mojih probdjelih noći i dana,
Ovi su jesenji dani posljednji osmjesi neba.
Tužnu baladu pjeva nadošla Neretva sa strana.
Posljednji jesenji dani, koro bijelog hljeba!
Djevojko dunjo moja, djevojko dunjo rana!
Pozni jesenji dani bistri, zlatni đerdani
Smiju se nad našim gradom;
Kroz njih galebi kruže.
Jesi li tužan, druže,
Skoro će tmurni dani.
Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje hljeba nema, a snovi pokopani.
Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani?
Zar sve u tebe posta nemaština roblje?
O pustoj grani vise ti gladni dani.
Po baščama tvojim neutješna sjeta.
Tužno guču kumre kroz tihu mahalu što vene.
I od dragane svoje uvijek na izmak ljeta
Put bijela svijeta mnogi će mladić da krene
I ostaviće sve i tanka minareta.
Zloslutno guču kumre po krovovima pločnim.
Radost avlija vene i cvijeća bokori svježi.
Sumorno vežu žene i svojim usnama sočnim
Šapću imena draga.
U dušam’ pustoš leži.
O, zbogom grljenja ljetna u šaptanjima noćnim!
O, zbogom i vi noći ko žene od želja pijane!
Zbogom aleje bijele pune uzdaha i strasti
Kad mjesec kao sanjiv pauk žedno vas ispijat’ stane
I grad naš ko priča istočna počne u nebo rasti!
Zbogom! Skoro će ko strava hladna jeza da pa’ne.
Doći će jesenje kiše – vijesnici tužnih dana.
Crni oblaci snijeće strepnje prozeblog straha.
O, kako li su teški putevi siromaha!
Nestalo zdravica.
Nestalo ljetnog žara
Što sprži i strast i sočne vinograde.
Put dalekog juga bježe jata ptica.
Skoro će voz da krene.
O, zbogom, moj lijepi grade!
U tebi ostavljam najljepše pejsaže
I mnoga mila lica.

Njezine misli
Čempresi se crne na mjesečini
Osamljeni kao misli moje.
Sama sam, o sama u bašti!
Utišali vjetrovi u granama stoje.
Kako naša kuća čudno u mjesečinu gleda
Ko uspravan mrtvac opremljen u bijelo.
I srce moje šuti
Ko da je crnim zaliveno vinom.
Dragi,
U čije li se bijele noćas zalutao ruke?
O, ne reci! Šuti!
Dugo ću te čekati pod našim jasminom.
Misli su moje
Ko drhtaj sjene od smokvina lista
Na bijelom zidu u avliji našoj.
Dragi,
I tvoje milovanje meko je ko igra sjene.
Bolna sam od čekanja.
O, hoćeš li doći?!

Nemir
Jasmini cvjetaju i bašte listaju.
Prolaze behari.
O, bijelo ruho moje djevojačko,
Što truneš pusto u staroj sehari!
U zelen ćup svakog jutra
Bacam po kamičak
I tako brojim dane iščekujuć’ tebe,
O dragi, tugo moja ranjena!
Suzama zalivam đerđef,
A katmer i jasmini venu u avljiji našoj.
I jeseni venu, i zime dolaze,
I puste duge noći jezde bijelim ravnima.
Budim se.
Vrisnem iza sna ko preplašena ptica:
- Ko kuca zvekirom na vrata!
- O nije ništa, ništa -
To moje srce bije
I dolje u aharu zveči
Lanac našega ata.

Jesenji rastanak
Mirjano, momo Mirjano,
Kraj vaših taraba dunja žuti.
Jesen je, jesen.
Guču kumrije.
U lišću po baštama tuga šuti.
O, zbogom, momo Mirjano!
Moji su teški carski drumovi;
Po njima pjevaju topole,
Po njima osviću zore
I kiridžije svoje
Pjevaju široke pjesme.
Haj!
Mirjano, momo Mirjano,
Teško mi kasa umoran konj
Ko poslije mučnoga boja.
Jesen je, jesen.
Guču kumrije.
Jesen, o tugo moja!

Čuvar
Plavi se veče.
Vaskravaju svjetla
I velik, crven mjesec ko krvav čuvar
Nad našim gradom bdije.
Modre se brda i kao svjetlovi
Nad našim gradom dižu se,
I mjesec ko veličanstven Bog
Korača preko njih.
O, Bože !
Kako su mali ljudi u gradu našem
I mislo njihove
Manje su od kućica njihovih !
I dok gore visoko, visoko
Ko same ljepote
Zvijezde se klanjaju i smiješe,
Ja ležim na brijegu
I mislim dugo, dugo
O svom djetinjstvu
Što kao bajka negdje
Tamo dodje u našoj bašti snijeva,
O majci mojoj i o mnogim milim
Kojih već odavno nema, nema.
I mjesec već u visinama šuti
I svjetla na varskrsavaju više.
Noć je.
Samo trska sanjivo šušti na brijegu.
A ja još po cijele sate
Snatrim i šutim.
Tiho je.
Samo moja lula
Svjetluca na brijegu
Ko ivanjski krijes.

Čekanje
Sred tihe noći srebren mjesec stoji.
Bijeli jasmini mirišu u avliji vašoj.
Gore visoko pod strehama pločnim
Zaćutali su golubovi u širokoj tišini.
Moj dom je pust.
Sjedim u bašti sam.
Čekam na nekog -
Ah, niko doći mi neće!
Samo jasmini mirišu u avliji vašoj
I mjesec se smije kroz smokvino lišće.
Kroz noć vjetrovi šapuću.
šuti grad.
U mjesec dižu se minareta
K’o bijele požudne ruke, -
A on mi se kroz granje podrugljivo smije:
- Sad raspleće kose.
Sadefli joj nanuli kraj postelje bliješte.
O, uzalud, uzalud je sve, draga!
Tvoj otac mrko gleda na me.
A oko kuće vašse
Zidovi su viši od gradskih bedema.

LJUBAVNA PJESMA


Sadrvani stari pod beharom sapcu zacarane rijeci
Sjene blijede mrtve prisluskuju kradom
Ti spavas draga
Behar pada na te na noge i grudi ti gole
Juzna strana noci puna napregnutih tajna pokrila je tebe
Mjesecina tvoja tijelo pije
Usne se tvoje micu
mole
a vjedje snatre
Ti sama goris u ovoj blijedoj
zaspaloj noci
- noc mrtvih sjena i mjesecine bijele
Munnare kô utvare mlade gole
blijeste se s osmijehom
ukocenim bezbojnim
i bonim kao u mrtve
mlade zene
U mjesecinu se dizu
Zvonik strasno zao i mrk na mjesecini suti
Niza nj se smrt spusta
kroz crna okna vreba
ledeno se ceri
i slusa krikove noci
Masivna kubeta i kapije stare mrko sute
u sebi crne utvare kriju
vjecne tajne u sjenama tonu
i strasna djela snuju
Cempresi ukoceni nicu iz tamnih sjena kao iz
grobova crnih
mrki hladni nepomicni cekaju na strazi da se dzini
bore
mrko gledaju na loznicu tvoju sto na njoj strasti gore
Behar pada na te na noge i grudi
ti gole
Mjesecina tvoje tijelo pije
usne se tvoje micu
mole
Vjedje snatre
Ja uzalud cekam
Sapucu sadrvani stari
Pritiste me tajna starinskoga grada
I u neke crne kapije me mami.

Hamza Humo

Ja, Hamza Humo, kovač vjetrova sanja
I sijač u vječnost proćerdanih dana,
Jurišam na stvarnost,
Prelazim bojišta,
Iskrivih koplja, izlomih štite.
Srce mi raste k'o mesnat cvijet,
K'o rana iz koje krv teče.
Ja ne znam gdje će me ostavit' dan,
A gdje zateći veče."
(iz pjesme Vihor)

"Skoro će tmurni dani.
Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje kruha nema, a snovi pokopani.
Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani?"
(iz pjesme Oproštaj s Mostarom)

"Nije misao koplje da joj sagledaš metu. A
ni ljubav rijeka da joj u dno uroniš."
(iz pjesme Hanarin pogled)

"...oni koji biraju puteve utrte,
ne pale svjetla onima koji dolaze!"
(iz pjesme Hanarin pogled)

Pjesma je došla spontano, i spontano je nestala
„Naposletku moram da priznam i dve svoje slabosti: volim lepe žene i dobro vino“, zapisao je Hamza Humo u knjizi Sa strana zamagljenih, koju je pripremio 1928. godine Jovan Kršić.

I, upravo, i kada smo zakazivali razgovor – predložio je da to bude Klubu inžinjera i tehničara, na obali Miljacke – tamo je najbolje crno, dalmatinsko vino. Pio je, s velikim uživanjem, to vino i pričao, zastajući za trenutak, prisećajući se minulnih vremena. Radovao se što će mu Veselin Masleša izdati izabrane pjesme.

Poslednji sevdalija naše poezije pomalo setno priča o Sarajevu, o Mostaru, o Beogradu, Pešti, o drugovanjima i putovanjima… Priča se i priseća se kako su nastali njegovi romani, pesme…

NOVINAR

Napisali ste Labudovu pjesmu. Znači li to da ste ostavili pero?

HUMO

Da, što se pjesme tiče. Sada pomalo pišem, kada sam raspoložen, svoja osjećanja, uspomene na ljude, na vrijeme koje je prošlo… A tu Labudovu pjesmu najviše i volim. Jer, čini mi se – to je kruna svega što sam napisao… A, eto, sada mi se čini da nikad nisam ni pisao pjesme. Pjesma je došla spontano, i spontano je nestala… Kažu, bez muke se pjesma ne ispjeva – a ja sam ih lako pisao… Pjesma je navirala sama… Ja inače u životu ništa teško nisam radio…

NOVINAR

Vi ste najstariji živi pisac ovog podneblja. Šta vas okupira?

HUMO

Polako pišem ugodne i neugodne uspomene. Ovih drugih ima više. Lijepe uspomene su kao lijepi zraci koji vas obasjavaju i u tamnim trenucima, a ružne uspomene vas progone, uvijek kucaju na savjest… Počeo sam pisanjem uspomena iz djetinjstva – koje je bilo bezbrižno: između Cima i Mostara… I rat sam proveo u Cimu. Prodavao sam parče, po parče zemlje – da bih živio. Ostala je samo jedna njiva. I danas tamo odlazim. Odem tako da se prisjetim – uberem grožđa, smokava, trešanja, svega. I gledam u zelenilo – borove, čemprese… Vid mi slabi, žao mi je da oslijepim, kao moj otac…

NOVINAR

Poznavali ste i družili ste se sa mnogim piscima…

HUMO

Moji drugovi – pjesnici, pripovjedači, skoro svi su – otišli… Pomrli su, samo ja ostah… Drugovao sam sa Simom Pandurovićem, sa Veljkom Petrovićem, Milanom Rakićem, Radetom Draincem, a od Tina sam bježao: bio je stalno pijan, prljav… Kad se sjetim tog boemskog Beograda, stajališta u PEN-klubu, pa „Kod tri seljaka“ na ćevapčićima! Rakić je naročito volio crno vino i ćevapčiće… Ne. Nikada nisam pripadao nekoj grupi, pravcu, niti su me te priče, diskusije interesovale.