Zaim Imamović

**Učlanjen** : 18.12.2021

Njegovo ime, kao estradnog narodnog umjetnika, interpretatora, kompozitora, ostalo je upisano u antologiju sevdalinke i pjesama drugih naroda. Većinu svoga života proveo je u tumačenju i interpretiranju sevdalinke.
Po rođenju iz Mrkonjić Grada, nakon godinu dana sa svojim roditeljima prelazi da živi u Travnik i nastanjuju se na periferiji zvanoj “Bojna”. Tu je proveo petnaestak godina, dok se 1936. godine nije nastanio u Sarajevu gdje provodi najveċi dio svog života.

U Sarajevu je učio tekstilni zanat, a pomalo je svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. Njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili su članovi MKUD “Gajret”.
Na probi MKUD “Gajret” horovođa Cvjetko Rihtman pristao je da čuje Zaima kako pjeva i odmah ga zadržao. Zaim je tekstilni zanat napustio u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u horu nastupao je na zabavama Društva prateći se sam uz harmoniku.
Prava njegova karijera počinje 10. aprila 1945. godine. Tada pristupa Radio stanici Sarajevo. Svojim glasom i osjećajem opija slušaoce. Upravo tih dana Radio Sarajevo počinje sa emitovanjem programa i okuplja pjevače. Sarajevo je bilo metropola sevdaha, pa su mnogi pjevači imali želju da ostanu i da žive u njemu, jer je u poslijeratnim danima, iza 1945. godine, jedini put afirmacije bila Radio stanica Sarajevo. Mnogi od ovih pjevača postali su veterani sevdalinke i divne narodne izvorne pjesme, koje je u to vrijeme naročito Radio Sarajevo arhiviralo i emitovalo. Ipak, najveći veteran pjesme je bio Zaim.

U to vrijeme se Zaim predstavio sa tri melodije po kojima smo ga zapamtili: “Gledaj me draga”, “Mujo kuje konja po mjesecu” i “Konja vodim, pješke hodim”. Njegovi uzori su bili danas skoro zaboravljeni pjevači: Rešad Bešlagić iz Tuzle i Sulejman Džakić. Nakon Drugog svjetskog rata na njegovom repertoaru su se našle i novokomponovane narodne pjesme bliske izvornom narodnom melosu. U svojim kompozicijama je i pisac teksta i kompozitor muzike. Često je sarađivao u tandemu kao pisac teksta ili kompozitor muzike sa Jozom Penavom tadašnjim rukovodiocem Tamburaškog orkestra Radio Sarajeva.

Također je sarađivao sa veoma cijenjenim harmonikašem i vođom Narodnog orkestra Radio Sarajeva Ismetom Alajbegovićem-Šerbom sa kojim je bio nerazdvojan sve do njegove smrti 28. jula 1987. godine, a na tekstove pisca Safeta Kafedžića je komponovao muziku. Također je sarađivao i sa tekstopiscem Nikolom Škrbom. Prva novokomponovana pjesma koju je Zaim zapjevao bila je kompozicija Joze Penave “Bosno moja poharana”, a zatim “Sarajevo, behara ti tvoga”. Od pomenute pjesme se nije odvajao, uvijek bi je među prvima stavljao na repertoar. Taj njihov zajednički biser je u pravom smislu obogatio bosanskohercegovački narodni melos.

Pored bosanskohercegovačkih sevdahlinki pjevao je i pjesme drugih naroda. Naročito mu je bio blizak melos sandžačkih muslimana, a pjesmu “Kafu mi draga ispeci oh aman, aman, dušo za mene” uvrstio je u svoj repertoar. Nastupao je na dosta koncerata u duetu sa Nadom Mamulom, a u dijalogu je snimio nekoliko pjesama sa prvom damom sevdaha Izetom Selimović-Bebom.
A to su pjesme: “Hajde dušo da ašikujemo”, “Evo mene u tom kolu” Sa Nadeždom Cmiljić i grupom pjevača u dijalogu pjeva “Hercegovačku zdravicu”. Pjevao je sa Safetom Isovićem, te Milom Petrovićem “Zvijezda tjera mjeseca”, “Igrali se konji vrani”, te u duetu sa Milom Petrovićem “Zelen lišće goru kiti” (Đure Jakšića). Često je nastupao u mješovitoj grupi narodnih pjevača koja je djelovala u Radio Sarajevu između 60-ih i 70-ih godina.

Negdje 50-ih godina u tvornici “Jugoton” iz Zagreba, za nepuna tri dana snima trideset tri pjesme na petnaestak gramofonskih ploča i jednu LP ploču koje su bile vrlo krhkog kvaliteta (78 okretaja).
Zaim je izraziti tenor, s lijepo obojenim glasom, jasnom dikcijom i izrazitim smislom za melizmatičko ukrašavanje melodija koje je interpretirao. Snimio je mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajeva koje su preuzimale i druge radio i televizijske stanice u zemlji i inostranstvu. Nastupao je i snimao audio kasete, gramofonske ploče pjevajući sa svojim sinom Nedžadom. Obišao je mnoge države i gradove, a bio je sa pjesmom i na nekoliko kontinenata. Učesnik je karavana pod nazivom “Sevdah putuje Evropom”. Svuda je dočekivan i ispraċen ovacijama.

Zaim Imamović Hqdefault-2

Jedinstvena emocija u glasu
Predstavljao je našu narodnu pjesmu dostojanstveno i na najprofesionalniji način. U vrijeme kada je bio najpopularniji najmanje je zarađivao. Živio je od plate skromnog službenika Radio Sarajeva čiji je zadatak, uz ostalo bio da putuje, pjeva i uveseljava bez honorara, a počesto i bez putnih dnevnica se iste večeri morao vraċati u Sarajevo.
Gostovao je u Parizu, Beču, Sofiji i na Bliskom istoku, a učestvovao je i na međunarodnom festivalu narodne muzike u marokanskom gradu Marrakech kao predstavnik jugoslavenske radiotelevizije. Također je predstavljao našu zemlju na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru.

6. aprila 1979. godine Skupština grada Sarajeva nagrađuje ga Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”.
Svoje posljednje stihove napisao je ratne 1993. u Sarajevu:
Svud po svijetu kuda sam hodio
naše želje, pozdrav pronosio.
Ostat će Bosna kao što je bila
k’o biser sjajna, ponosna i mila.
Za cijeli svoj život drugovanja sa narodnom muzikom dobio je mnoga priznanja. RTV Sarajevo je snimila i u nekoliko navrataa emitovala jednosatnu emisiju o Zaimu Imamoviću pod nazivom “Čovjek i vrijeme”. Nastupao je s mnogim veteranima narodne muzike, a u prvoj emisiji RTV Sarajeva pod nazivom “Sijelo na vrelu Bosne”, te u serijalu “Priče o starim gradovima” i u posljednjem serijalu emisija pred sami rat 1992. godine pod nazivom “Meraklije” urednika Vehida Gunića i muzičkog urednika Spasoja Beraka-Spase. U ovom serijalu je imao nekoliko svojih pjesama odmah u početku emisije, a u podnaslovu “Pjesme srca”.

Učesnik je mnogih festivala, naročito festivala “Ilidža” na kojima nikada nije ostajao bez priznanja i nagrada žirija ili publike. Na festivalu “Ilidža 1969. godine” uz poznate muzičke stručnjake postaje i sam član žirija. Na vrhuncu karijere snimio je bezbroj lijepih pjesama za arhiv Radio Sarajeva. Među njima je i pjesma “Lov lovio Muhareme”. Na melodiju davno nastalu u narodu, pjesnik Safvet-beg Bašagić darovao je tekst, a Zaim svoju interpretaciju “Evo ovu rumen ružu”. Sa ovom pjesmom Zaim se proslavio i smatrao je draguljem naše baštine.
Zaim Imamović preminuo je 02. februara 1994 godine u Sarajevu.

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

Po rođenju iz Mrkonjić Grada, nakon godinu dana sa svojim roditeljima prelazi da živi u Travnik i nastanjuju se na periferiji zvanoj “Bojna”. Tu je proveo petnaestak godina, dok se 1936. godine nije nastanio u Sarajevu gdje provodi najveċi dio svog života.

U Sarajevu je učio tekstilni zanat, a pomalo je svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. Njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili su članovi MKUD “Gajret”.

Na probi MKUD “Gajret” horovođa Cvjetko Rihtman pristao je da čuje Zaima kako pjeva i odmah ga zadržao. Zaim je tekstilni zanat napustio u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u horu nastupao je na zabavama Društva prateći se sam uz harmoniku.
Prava njegova karijera počinje 10. aprila 1945. godine. Tada pristupa Radio stanici Sarajevo. Svojim glasom i osjećajem opija slušaoce.

Učitelj onima koji su trebali naučiti kako se to postaje uzor u fahu, bez naročitog publiciteta.

Kako se postaje poštovan, autoritativan i jedinstven bez trunke rivaliteta u sebi. Zaim Imamović Zaim-imamovic.jpg

Zaimova karijera nije obojena samo glazbenom kvalitetom, nego i dobrom dušom koja ga je krasila i činila drugačijim od ostalih sevdalija

Zaimova karijera nije obojena samo glazbenom kvalitetom, nego i dobrom dušom koja ga je krasila i činila drugačijim od ostalih sevdalija

Znao je za čas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. I te stvari je on odlično svirao. Mi smo uvijek pjevali na radiju uživo.
Znali smo ja i Šerbo i pod klavirom spavati, da budemo u šest sati na prvoj emisiji. Inače, morali bismo u četiri ustati da dođemo iz kasarne (onda smo bili vojska, u kasarni) do šest sati. Nego, lijepo se mi zamotamo dekama, pa spavaj pod klavirom! Eh, knjiga bi se mogla napisati o tim našim zgodama…”

Zaim Imamović je gostovao u Parizu, Beču i na Bliskom istoku, a sudjelovao je i na međunarodnom festivalu narodne muzike u marokanskom gradu Marakešu kao predstavnik jugoslavenske radio-difuzije.

6. aprila 1979. godine Skupština grada Sarajeva nagrađuje ga Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”.
Učesnik je mnogih festivala, naročito festivala “Ilidža” na kojima nikada nije ostajao bez priznanja i nagrada žirija ili publike. Na festivalu “Ilidža 1969. godine” uz poznate muzičke stručnjake postaje i sam član žirija. Na vrhuncu karijere snimio je bezbroj lijepih pjesama za arhiv Radio Sarajeva. Među njima je i pjesma “Lov lovio Muhareme”. Na melodiju davno nastalu u narodu, pjesnik Safvet-beg Bašagić darovao je tekst, a Zaim svoju interpretaciju “Evo ovu rumen ružu”. Sa ovom pjesmom Zaim se proslavio i smatrao je draguljem naše baštine.
Zaim Imamović preminuo je 02. februara 1994 godine u Sarajevu.

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

» Damir Imamović