|
| |
Autor | Poruka |
---|
Tena Super Član
Poruka : 534
Lokacija : U susjedstvu..:)
Učlanjen : 03.02.2013
| Naslov: Irena Vrkljan Sre 20 Feb - 10:21 | |
| Irena Vrkljan 1930.-Irena Vrkljan pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica , rođena je 21.08.1930. godine u Beogradu. Sa roditeljima 40-tih godina proteklog stoljeća seli u u Zagreb, gdje završava gimnaziju i diplomira na Filozofskom fakultetu Željela je studirati slikarstvo, no diplomirala je arheologiju, jer se u to vrijeme umjetnost nije smatrala sigurnim poslom. Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je poezijom, zbirke “Krik je samo tišina” 1954. prva od desetak zbirki poezije; sa Zvonimirom Golobom prevela 30 romana s njemačkog jezika, potom “Doba prijateljstva” 1963., te “Soba, taj strašni vrt” 1966. Godine 1966. odlazi u Berlin te upisuje Odsjek režije na berlinskoj Akademiji za film i televiziju na kojoj diplomira 1970. godine. Osim poezije i proze napisala je mnoštvo radijskih drama i scenarija za dokumentarne filmove, drame, a prevodila je s njemačkoga. Do 1984. godine objavila je desetak zbirki poezije, no tek je s ispovjednom prozom “Svila, škare”, prevedenom na engleski jezik. koja je proglašena jednom od najvećih inovacija u hrvatskoj književnosti, postala je poznata široj javnosti., Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, od zbirke Krik je samo tišina (1954.) do zbirke Doba prijateljstva 1963., piše poeziju blisku nadrealističkim postulatima da bi se od zbirke Soba, taj strašni vrt 1966. okrenula analitici egzistencije, autorefleksiji i subjektivnoj gnoseologiji. Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, obilježena unutarnjim i vanjskim egzilom – prelaskom u Berlin, u drugi jezik i kulturu. Poetski zaokret naznačuje zbirka U koži moje sestre 1982. s rasutim identitetom i inventurom vlastite intime kao novim i trajnim tematskim opsesijama. Te će opsesije puni umjetnički oblik i estetski kapital dobiti u autobiografskom romanu Svila, škare 1984. u kome se pričom o vlastitu životu i fragmentima tuđih biografija otkriva specifičan senzibilitet, topika i retorika ženskog pisma. Potraga za vlastitim identitetom, prepoznavanje sebe u tuđim biografijama, naporan proces samospoznavanja i samopotvrđivanja kroz umjetničku kreaciju, kroz pisanje shvaćeno kao terapeutsko sredstvo u oslobađanju od tereta prošlosti i u osobnoj katarzi, obilježit će romane Marina ili o biografiji 1987., Berlinski rukopis 1988. i Dora 1991. S romanom Svila, škare ta djela karakteristične fragmentarne strukture čine autobiografsku tetralogiju u kojoj se dijelovi međusobno dopunjuju, objašnjavaju i bogate stalno novim podacima. Vrijeme ljubaviKad prođe ova neobična mjesečina Koja je provalila daleki put od mene do tebe, Plašljivo obojena srebrom, kad odleti drhtava ptica koja živi od topline moje ruke, i još me osvaja, sitnim koracima približava nebo, mojim otvorenim očima, kad prođe ovo sporo i teško ljeto vezano svojim remenom za jesen, kad stanu svi satovi koji su otkucavali opojne i bujne vrtove, poslije tople kiše, kad sve prođe, pretvorit ću se u zrno pijeska sto ga nosi vjetar prema središtu usamljene zvijezde, bit ću voda koja ispire šljunak i od toga postaje mutna i umorna, bit ću prazan trg sa sjenom nećijih stopa stablo obraslo šutljivim bršljanom što vene, samo sjećanje na samu sebe, u času umiranja, jednostavna riječ zaboravljena u grlu, nikad izgovorena, pokušaj smješka koji se hrani podnebljem jedne pjesme, koju nisam znala ispjevati ni proživjeti. |
| | | Tena Super Član
Poruka : 534
Lokacija : U susjedstvu..:)
Učlanjen : 03.02.2013
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Sre 20 Feb - 10:22 | |
| Žeđ
Nebo upija moju površinu gladna vatra prži razinu mojih očiju nebo upija moju mokru kožu sastavljenu od prozirnih struja Moje glatko telo ranjeno školjkama moju dubinu i miris slanog karjolika alga Nebo traži vlagu mojih ostrva i vuče me bezdan u usijani pjesak lave i razdire mi put Sunce je nezasitan nož zaboden u središte žeđi u ovo more pepela Nebo upija moje krošnje i pali lisnato meso mog hrasta na rubovima zemlje nebo proždire moje sokove i suši med u krvotoku debla Razdire korjenje mojih stopla moje prste moj mrak Nebo je gladno među haljina ljeta i spaljuje moj potiljak Sunce je nezasitan nož zaboden u središtu žeđi u ovu šumu pepela Oborena kao igračka strave ja branim ovaj prag i okus žita Ja se savijam do mulja do napukle kore mog čela ja vičem a nebo je nezasito ono je crno srce na vratima sunca |
| | | Tena Super Član
Poruka : 534
Lokacija : U susjedstvu..:)
Učlanjen : 03.02.2013
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Sre 20 Feb - 10:23 | |
| Ja zovem
Neka dođe velika tišina Neka se reke udalje od obala i telo nek napusti dubinu vlastite krvi Jer ja više ne poznajem granicu svog krika Ne vidim više daljinu između dva neba ne osećam krv U ovaj suton sastavljena od dva oblika patnje U ovu plahost koju nose stupovi lagani od nevinosti ljeta U ovaj san ja dozivam reči nage i bez uspomena Ja dozivam agoniju hladniju od snjega u disanju moje kože U ove plohe tuge u ovu tamu Ja zovem vjetar koji briše obrise gorkih planina Vjetar zaborava Ja dozivam pčele da lancima bez zvukova zarobe tu travu taj plamen tvoga imena |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Uto 27 Jan - 15:11 | |
| Željela sam biti krotka pred sudbinom Kao more
I kupiti joj vjetar, Sunčan obruč snova, Željela sam kao more Mnogo topline za moj glas Zaleđen na dnu opake noći, Željela sam i tražila Okomite sjene na mom tijelu Malo umora u mojoj kosi I jedno sasvim malo sunce Za moje oči Nagnute u sebe,
Kao more,
Željela sam I zaustavila Krhki stroj srca, Koji postavlja zamke Nalik na magične predjele, I koji opominje ove zjene Da ne lutaju neumitnim nebom,
Kao more. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Uto 27 Jan - 15:11 | |
| Među pogledima koji su do ruba puni poruge i zime nismo znali sačuvati malu škrinju s našim rukovanjem, nismo se tražili pokraj predmeta što postaju zli, ubojiti i opasni i mrze naše tijelo, zastali smo da beznadne i tako sumorne slike objesimo na zidove što izdaju sudbinu ove bezimene priče, dok vrijeme ljušti naslagu uspomena i gradi maglu, i gradi saonice, kada je snijeg odavno zaboravljen, i kada lavine donose nove brodove, a onih starih ima već previše da bismo na svima mogli ploviti. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Uto 27 Jan - 15:12 | |
| Neka dođe velika tišina Neka se reke udalje od obala i telo nek napusti dubinu vlastite krvi Jer ja više ne poznajem granicu svog krika Ne vidim više daljinu između dva neba ne osećam krv U ovaj suton sastavljena od dva oblika patnje U ovu plahost koju nose stupovi lagani od nevinosti ljeta U ovaj san ja dozivam reči nage i bez uspomena Ja dozivam agoniju hladniju od snjega u disanju moje kože U ove plohe tuge u ovu tamu Ja zovem vjetar koji briše obrise gorkih planina Vjetar zaborava Ja dozivam pčele da lancima bez zvukova zarobe tu travu taj plamen tvoga imena |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Uto 27 Jan - 15:12 | |
| RIJEČI KOJE OSTAJU
- odlomci iz pjesama -
....
Želim, da nikada ne zalutaš u predjele gdje te ne očekuju i da ti na ipruženu ruku uvijek, uvijek netko pozdravom odvrati da ti uvijek stignu dobra pisma, vijesti i sjećanja, da sudbina trajno štiti svakog koga voliš, da ne bude rata, da se ne zaboraviš smijati, da vjeruješ u mogućnost istine koja nije sebična, i da svima koji te za to mole, oprostiš, da te nikada ne bole uspomene na tvoje mrtve, da budeš osjetljiv preko mjere, da spasiš nekog tko ne zna plivati, i da ti ne treba nečija zahvalnost, da te uvijek voli svečanost riječi.
.......
Jedan sat na površini sunca traje s pamćenjem, i svoju nepromijenjenu vjernost godinama pretvara u samoću, ova velika ruka što sniva u blizini vremena skupila je sve svoje prste u pregršt sjena, i prepustila se zaboravu.
.....
tko to leži umoran svako jutro i svake noći u sumraku oplođenih grahorica i zove predjele uvijek žive u svemiru, tko vraća tvoje prste u mekane jarbole ocvalih trava i poklanja svoju utvrđenu vjeru svakoj ljubavi koja budi krv pijeska? Pjesnik.
....
Bilo zastaje, koso svjetlo pada, pada u ovaj zatvor, mrve šećera u moja usta. Grad se topi i pretvara u okruglu ružu, uspomene teku s prstiju umočenih u tintu, u pijesku se gubi crveni rukopis. Na tržnici prodaju blistave ribe i seljaci još plaču strašno i glasno, duhovi iz rata sjede zagrljeni oko spomenika, trg je posve blijed, nijedan gram života ne pokreće plave tramvaje, kuće su se okupile oko sinjih golubova, nigdje nema mog prozora svjetla. Bijele noći leže na krovovima dok prozirni muzičari iznad perivoja plove, kada sam u tuđini i kada sanjam, cvjeta unutarnje jezgro Zagreba poput ploda od crvenog baršuna.
.......
Kažu, da je za poeziju problem riječ napalm ili krv, teške riječi, duga je povorka ubijenih slika, ipak, zemlja postoji, iako kruh u staniolu više nema okus sunca, i sjećanje može da izblijedi, kažu, možda, poezija tako leži na glasnom bubnju, kao djetelina, što je znak bjeline na deterdžentu, kažu, nema više ničeg, nema više ništa, i ostatak meda u mom srcu iznenadno hlapi, no ipak, ljubav je nježna i s kišom u sprezi, što neprekidno pada iz jedne kuće koju znam, koju pamtim, pada na pjesmu, usprkos svemu, pada, živi i buja. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Uto 27 Jan - 15:14 | |
| |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Uto 27 Jan - 15:15 | |
| .Dvostrukost nije uvijek lako živjeti, ali to je moja stvarnost. Mojim pisanjem htjela sam odgovoriti i na pitanja o sudbini mnogih emigranata, svih onih koji žive između dvije zemlje, dva jezika, dva podneblja. Između jučer i danas. Uključujući također povijest svih onih prije nas, koji su morali ili su htjeli napustiti rodni kraj. Ja volim to nesigurno tlo, a to znači da prihvaćam stimulativnost i destimulativnost takve situacije...- Irena Vrkljan |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Uto 27 Jan - 15:15 | |
| Najveća je ljudska zabluda vjerovati u stabilnost bilo čega.-Irena Vrkljan |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Uto 27 Jan - 15:16 | |
| Zaljubljeni dan
Ovaj je dan kao otkinut list, samo tišina i zrak i ti, on je zarobljen u velikoj krletki sunca koju si nosio kroz ulice, ovaj je dan uhvaćen u mrežu tvog lica, i ne može se izvući, ne može se otkotrljati poput lopte natrag do mojih nogu On je ptica koja ne diše, koja se ne čuje, njega naprosto nema. Ovaj sam dan izgubila kao što se gube ključevi, kao što se topi snjeg ili zaboravljaju prijatelji, i ja se vise ne sjećam njegova okusa, njegove obline, ti si iz njega sve izbacio, sasvim si ga očistio, ispraznio, prozračio, taj dan zbog toga lagan, poletio je poput balona nekamo izvan mene da bi postao oblak ili kap kiše, taj dan, bez mirisa, trajanja i boja, potpuno se osamostalio i ostavio je za sobom samo tebe. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Uto 27 Jan - 15:17 | |
| Ure
Kad osluskujem hod ptica u sebi zaparu praznine napustene sjene ocajno umijece laganja okus ljubavi sto stari one sto proklinju dan i visinu neba one sto mrze noc i poruku puti i one koje prepoznajem dlanom, kad sve to sakupim, nadjem i zagrlim, kad se presavijem u pasu, kad se pretvorim u skoljku, u dah kad osluskujem hod ptica u sebi, zle brodove koji su zarobili nasu luku, pomicem kazaljke na kozi tvoje ruke i starim. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Pet 15 Maj - 9:06 | |
| Skamenjena na velikom trgu snova, naslonjena uz bridove neba, prestrašena u grlu rose, nijema poput leptira okrećem svoje lice zemlji jer svuda nalazim tebe. Hrabra na žici iznad ponora, ponosna među obalama ohole rijeke, ja dozivam noć prisutnih godina, sav očaj napuštenih drvoreda, sve naricaljke predaka jer svuda nalazim tebe.
U ustima ovog zdenca ne dodirujem rubove vode, ni dno u srcima riba, prolazim poput kiše kroz tkanine jesenjih gradova, vezujem se glađu, ranjavam vid na oštrici sunca stojim na paljevini vlastita sluha, poklanjam se izvoru mora i pronalazim svoj strah.
Odrezala sam kosu spalila sam lice oderala sam kozu pretvorila sam se u izgorio pejzaž, ali ti me prepoznaješ |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Pet 15 Maj - 9:07 | |
| Pred zidom vremena
Radi te boli od koje umiru prsti Do juče još uronjeni u pjesak i šećer Radi te boli koja nagoni oblake na bjeg i smrt u dugim ljesovima zore
Radi te boli u mekom tkivu sna kad se propinje sve do ruba tjela do izvora krvi već omamljene dlanom već budne za plač
radi ovih nepoznatih bića koje nadgrizaju koru noći ponosnu koru noći sto čuva uspomene. Oklop tako snažan i opet tako ranjiv tamniji od tame
Radi ove boli koju mirisom mahovine i odložene stvari donose u sobu krotku od tišine u osvetljenom oknu prozora
pa pred zid na koji pljusti kiša ili dani Stajala je nepoznata žena i rukom već tuđom i iglom već zarđalom pretvorila vjerni sloj prašine u onaj drugi svijet opustošen drugom boli od koje se ne umire
a da se ne zna zašto a da se ne zna kako |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Pet 15 Maj - 9:07 | |
| Čarolija zaborava
U ovom prostoru omeđanom stablima mog razuma U ovom prostoru bez središta svijetla bez okusa; bez glasova U ovom sjećanju zatvorenom u tamnom obručju tjela u ovoj boli u ljubavi nepravednoj U ljubavi ja dozivam lice koje sam posjedovala juče ja dozivam noć u ovaj sat neponovljeni u ovaj dan neotrovani blizinom vermena u strahu prisutnom među oblicama u ovaj moj plač Neka iz mahovine izađu sve košute i polože moje telo na zle i visoke borove danas na dan neprolazne osvete nek umorne žene svežu moja stopala i zapale sve lađe snele pod rukom mog vrata |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Pet 15 Maj - 9:09 | |
| GODINE PROLAZE
Medju pogledima koji su do ruba puni poruge i zime nismo znali sacuvati malu skrinju s nasim rukovanjem, nismo se trazili pokraj predmeta sto postaju zli, ubojiti i opasni i mrze nase tijelo, zastali smo da beznadne i tako sumorne slike objesimo na zidove sto izdaju sudbinu ove bezimene price, dok vrijeme ljusti naslagu uspomena i gradi maglu, i gradi saonice, kada je snijeg odavno zaboravljen, i kada lavine donose nove brodove, a onih starih ima vec previse da bismo na svima mogli ploviti. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Čet 4 Jun - 13:40 | |
| Irena Vrkljan pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica , djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Rodjena 1930. godine u Beogradu, Irena Vrkljan seli sa roditeljima 40-tih godina proteklog stoljeća u Zagreb, gdje završava gimnaziju i diplomira na Filozofskom fakultetu. Željela je studirati slikarstvo, no diplomirala je arheologiju, jer se u to vrijeme umjetnost nije smatrala sigurnim poslom. Irena VrkljanPoznata i kao “hrvatska Virginia Wolf”, Irena Vrkljan je odrasla okružena umjetnošću, jer joj je otac bio strastveni kolekcionar. Čuvena hrvatska pjesnikinja, prevoditeljica i spisateljica, Irena Vrkljan najpoznatija je po inauguriranju ispovjedne ženske proze, izuzetno ime hrvatske knjizevnosti. Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je poezijom, zbirke “Krik je samo tišina” (1954.) prva od desetak zbirki poezije; (sa Zvonimirom Golobom prevela 30 romana s njemačkog jezika,) potom “Doba prijateljstva” (1963.), te “Soba, taj strašni vrt” (1966.). Godine 1966. odlazi u Berlin te upisuje Odsjek režije na berlinskoj Akademiji za film i televiziju na kojoj diplomira 1970. godine. Osim poezije i proze napisala je mnoštvo radijskih drama i scenarija za dokumentarne filmove, drame, a prevodila je s njemačkoga. Do 1984. godine objavila je desetak zbirki poezije, no tek je s ispovjednom prozom “Svila, škare”, koja je proglašena jednom od najvećih inovacija u hrvatskoj književnosti, postala poznata široj javnosti. Uz prozu, sa suprugom Bennom Meyerom-Wehleckom, poznatim njemačkim piscem, autorom “Zagrebačkih bilježnica”, piše scenarije za radijske i televizijske drame. Uz prijevod njezine prve proze “Svila, škare” na engleski jezik i objavljivanje knjige u SAD-u, veže se jedna zanimljiva anegdota: javio se neki oduševljeni čitatelj iz Amerike i rekao joj da je ona najbolja književnica iz istočne Europe i da piše kao anđeo, pišu biografi.
Irena Vrkljan o sebi:
Kod kuće smo imali puno kvalitetnih slika, jer je tata bio strastveni kolekcionar i poznavao je neke austrijske slikare, primjerice, bio je prijatelj sa Sirovyjem. Odrasli smo okruženi umjetninama, a moja sestra kustosica Nada Križić-Vrkljan kasnije je organizirala Sirovyjevu izložbu. A ja sam htjela studirati slikarstvo, koje neizmjerno volim, ali nismo imali dovoljno novca jer mi se u to doba činilo da moram imati atelje, pa kupovati boje i platna što bi poskupjelo troškove studija. Tako sam upisala arheologiju. Sa slikarima sam se oduvijek družila, čak više nego s piscima.
Ne mogu pisati izolirana u zrakopraznom prostoru. Moram znati gdje se nalazi svijet, a gdje se nalazim ja. Zato gledam što se događa oko mene, kako nastaju i nestaju novi globalni trendovi, što uzrokuju društvene promjene, pitam se što me čeka, a što me ne čeka. No, ne zanima me politička nego osjećanje razina svijeta.
Pišući o sudbinama žena u mojim knjigama, nisam bila inspirirana osobnom biografijom. Moje je djetinjstvo bilo sretno, a moj se otac ponašao upravo obrnuto: bio je vrlo angažiran, čitao mi je priče i poeziju i često smo diskutirali o mnogim problemima. Moja je majka bila pomalo depresivna, ali ne kao majke opisane u knjizi tako da nisam opisala vlastiti život nego slučajeve prijatelja i poznanika, koji su mi prepričavali svoje sudbine. Saznala sam da su mnogi od njih imali teške odnose s roditeljima, bez puno emocija i bliskosti, a neki su bili i zlostavljani. Učinilo mi se važnim da se to opiše i objavi. No, ja sam kasnije rekla "doviđenja građanskom načinu životu" što sam i opisala u svojoj prvoj prozi "Svila, škare". Naime, kad je počeo rat i kad su se rodile moje deset godina mlađe sestre blizanke, brak roditelja je zbog cjelokupne situacije došao u krizu i oni više nisu znali ni koju školu pohađam. Preselili su se u Opatiju, a ja sam sa 17 godina ostala sama u Zagrebu. Živjela sam kao podstanarka, a odmah nakon što sam maturirala počela sam raditi. Život se naglo izmijenio, a i moj pogled na njega.
Ja sam se prvo nametnula u Hrvatskoj, a tek poslije je uspjeh uslijedio i na Zapadu. Moja proza "Svila, škare", objavljena 1984., zaintrigirala je i čitateljice i kritičare, a ubrzo je uslijedio trend ženske proze. Moje pisanje se poklopilo s duhom vremena. Danas je situacija drukčija, nitko ne čita više ni klasike ženskog pisma poput Simone de Beauvoir, kao da osviještena, ženska literatura nikad nije ni postojala. Chic lit to ne može zamijeniti. Danas se traže folklor i egzotika. To sam osjetila i na vlastitoj koži još za vrijeme stipendije u SAD-u. Oni su se jako iznenadili kad su vidjeli da se nisam pojavila u opancima!
Kao da je tada njihovo zanimanje za mene malo splasnulo, bez obzira na to što nisu znali gdje su Zagreb i Hrvatska. To sam osjetila i u Njemačkoj, a slična iskustva su imali i mnogi moji znanci, koji su pobjegli iz Čilea pred Pinochetovom diktaturom. Njemačka srednja klasa, djeca liječnika ili pravnika, znači, urbani i obrazovani čitatelji, žele čitati o egzotičnim sudbinama, bez obzira dolazile one iz Hrvatske ili Latinske Amerike. Postoji cijeli kontejner knjiga iz Latinske Amerike, koje se proizvode specijalno za zapadno tržište. Mislim da je s tim trendom povezan i uspjeh filmova Emira Kusturice. Mene to jako živcira, ali pretpostavljam da će i taj trend proći, kao i mnogi do sada.
Žene moje generacije pisale su poeziju, pa tako i ja, a ne prozu, jer im je to bilo bliže i prihvatljivije. Čak je i Vesna Krmpotić prozu počela pisati kasnije. U to doba socijalizma nije bilo ženske ispovjedne proze, čak niti literature koja je opisivala obiteljske probleme, odrastanje i sazrijevanje djevojaka, te njihovo oslobađanje od građanskih okova i normi. Te teme nije bilo u hrvatskoj literaturi. Ja sam tada već godinama živjela u Berlinu i ta mi je prostorna i kulturna distanca omogućila da sebe sagledam iz druge perspektive. Osim toga, tada sam puno čitala radove Virginije Wolf, koju obožavam, a cijela Europa je brujala o feminizmu i o emancipaciji.
No, to me nije toliko zaokupilo. Zanimao me pogled unatrag, evociranje sjećanja i oživljavanje dragih ljudi na papiru. Kad danas razmišljam o svojim proznim počecima, čini mi se da je za moju tematsku orijentaciju bila presudna ta geografska distanca, taj pogled na moju prošlost iz Berlina, grada udaljenog dvije tisuće kilometara od Zagreba. Pitanje je da li bih pisala upravo tim ispovjednim tonom da sam ostala u Zagrebu i živjela okružena prijateljima. Možda mi tada nitko od njih ne bi nedostajao pa ne bi bilo razloga za pripovijesti o mom životu. Iako su tema i ton mog pisanja u to vrijeme mogli biti pomalo rizični, nisam se bojala negativnih reakcija, jer sam o svojoj prošlosti pisala s puno ljubavi o, a ne iz kritičkog rakursa. Knjigu je još u rukopisu pročitao Zvonimir Golob, s kojim sam u tandemu prevela 30 romana s njemačkog jezika, rekavši mi da u njoj nema problematičnih mjesta i da se nitko ne može uvrijediti.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Pet 12 Jan - 17:48 | |
| Među pogledima koji su do ruba puni poruge i zime nismo znali sačuvati malu škrinju s našim rukovanjem, nismo se tražili pokraj predmeta što postaju zli, ubojiti i opasni i mrze naše tijelo, zastali smo da beznadne i tako sumorne slike objesimo na zidove što izdaju sudbinu ove bezimene priče, dok vrijeme ljušti naslagu uspomena i gradi maglu, i gradi saonice, kada je snijeg odavno zaboravljen, i kada lavine donose nove brodove, a onih starih ima već previše da bismo na svima mogli ploviti. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Pet 12 Jan - 17:48 | |
| Pred zidom vremena
Radi te boli od koje umiru prsti Do juče još uronjeni u pjesak i šećer Radi te boli koja nagoni oblake na bjeg i smrt u dugim ljesovima zore
Radi te boli u mekom tkivu sna kad se propinje sve do ruba tjela do izvora krvi već omamljene dlanom već budne za plač
radi ovih nepoznatih bića koje nadgrizaju koru noći ponosnu koru noći sto čuva uspomene. Oklop tako snažan i opet tako ranjiv tamniji od tame
Radi ove boli koju mirisom mahovine i odložene stvari donose u sobu krotku od tišine u osvetljenom oknu prozora
pa pred zid na koji pljusti kiša ili dani Stajala je nepoznata žena i rukom već tuđom i iglom već zarđalom pretvorila vjerni sloj prašine u onaj drugi svijet opustošen drugom boli od koje se ne umire
a da se ne zna zašto a da se ne zna kako
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Pon 24 Sep - 16:51 | |
| Među pogledima koji su do ruba puni poruge i zime nismo znali sačuvati malu škrinju s našim rukovanjem, nismo se tražili pokraj predmeta što postaju zli, ubojiti i opasni i mrze naše tijelo, zastali smo da beznadne i tako sumorne slike objesimo na zidove što izdaju sudbinu ove bezimene priče, dok vrijeme ljušti naslagu uspomena i gradi maglu, i gradi saonice, kada je snijeg odavno zaboravljen, i kada lavine donose nove brodove, a onih starih ima već previše da bismo na svima mogli ploviti. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Pon 24 Sep - 16:52 | |
| Željela sam biti krotka pred sudbinom Kao more
I kupiti joj vjetar, Sunčan obruč snova, Željela sam kao more Mnogo topline za moj glas Zaleđen na dnu opake noći, Željela sam i tražila Okomite sjene na mom tijelu Malo umora u mojoj kosi I jedno sasvim malo sunce Za moje oči Nagnute u sebe,
Kao more,
Željela sam I zaustavila Krhki stroj srca, Koji postavlja zamke Nalik na magične predjele, I koji opominje ove zjene Da ne lutaju neumitnim nebom,
Kao more. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Pon 24 Sep - 16:53 | |
| Neka dođe velika tišina Neka se reke udalje od obala i telo nek napusti dubinu vlastite krvi Jer ja više ne poznajem granicu svog krika Ne vidim više daljinu između dva neba ne osećam krv U ovaj suton sastavljena od dva oblika patnje U ovu plahost koju nose stupovi lagani od nevinosti ljeta U ovaj san ja dozivam reči nage i bez uspomena Ja dozivam agoniju hladniju od snjega u disanju moje kože U ove plohe tuge u ovu tamu Ja zovem vjetar koji briše obrise gorkih planina Vjetar zaborava Ja dozivam pčele da lancima bez zvukova zarobe tu travu taj plamen tvoga imena |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Pon 24 Sep - 16:54 | |
| Želim, da nikada ne zalutaš u predjele gdje te ne očekuju i da ti na ipruženu ruku uvijek, uvijek netko pozdravom odvrati da ti uvijek stignu dobra pisma, vijesti i sjećanja, da sudbina trajno štiti svakog koga voliš, da ne bude rata, da se ne zaboraviš smijati, da vjeruješ u mogućnost istine koja nije sebična, i da svima koji te za to mole, oprostiš, da te nikada ne bole uspomene na tvoje mrtve, da budeš osjetljiv preko mjere, da spasiš nekog tko ne zna plivati, i da ti ne treba nečija zahvalnost, da te uvijek voli svečanost riječi.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Pon 24 Sep - 16:54 | |
| Jedan sat na površini sunca traje s pamćenjem, i svoju nepromijenjenu vjernost godinama pretvara u samoću, ova velika ruka što sniva u blizini vremena skupila je sve svoje prste u pregršt sjena, i prepustila se zaboravu. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Irena Vrkljan Pon 24 Sep - 16:54 | |
| tko to leži umoran svako jutro i svake noći u sumraku oplođenih grahorica i zove predjele uvijek žive u svemiru, tko vraća tvoje prste u mekane jarbole ocvalih trava i poklanja svoju utvrđenu vjeru svakoj ljubavi koja budi krv pijeska? Pjesnik. |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Irena Vrkljan | |
| |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 1 od 2 | Idi na stranu : 1, 2 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 687 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 687 Gosta :: 2 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|