"The Wire" je serija koju nije pametno podastrijeti gledateljstvu na uvid, posebno ako se teži tome da se odgoji generacija nemislećih konzumenata, onih koji samo hipnotizirano gutaju sve što im se servira.
Kada sam pročitala da je HTV otkupila The Wire (Žica), pomislila sam da ću se onesvijestiti od mješavine šoka i uzbuđenja. Naime, prošlo je punih deset godina otkako je snimljena prva sezona ove genijalne serije, a sve su hrvatske nacionalne televizijske kuće čitavo desetljeće sistematski ignorirale njezino postojanje. Čovjek bi pomislio da se iza toga skriva neka agenda, a svak onaj tko je pogledao Wire gotovo da je uvjeren da to ne može biti slučajnost. Jer, Wire je serija koju nije pametno podastrijeti gledateljstvu na uvid, posebno ako se teži tome da se odgoji generacija nemislećih konzumenata, onih koji samo hipnotizirano gutaju sve što im se servira.
Ono što Wire čini toliko važnom serijom, koju mnogi proglašavaju najboljim dramskim proizvodom ikad produciranim za televiziju ( u prilog tome ide ocjena 9,7 na Imdb-u), zasigurno je univerzalnost teme koju obrađuje. Autor David Simon, trenutno jedan od najcijenjenijih svjetskih scenarista, oslikao je ovom serijom fresku Baltimorea, grada s najvećom stopom kriminala u Americi, u kojemu je godinama radio kao novinar crne kronike. Očigledno isfrustriran saznanjima do kojih je došao u svom profesionalnom životu, osmislio je pet sezona komplicirane priče koja plastično prikazuje kako funkcioniraju stvari u svakom društvu; premreženost svih struktura, od lokalnih do nacionalnih, povezanost s mafijom, korupcija, narko-scena, školstvo, sudstvo, policija, mediji, carina, sve je ovo secirano u ovoj visoko realističnoj priči koja bi se komotno mogla preslikati na bilo koji grad u bilo kojem dijelu svijeta.
Ono što ju, osim načina snimanja, čini nesvakidašnje realističnom za jedan dramski proizvod, upravo je način na koji Simon vidi čovjeka. Nema tu one paradigmatske podjele na dobro i zlo, na crno i bijelo, kojom nas filmska industrija suptilno desetljećima indoktirinira – ljudi su i dobri i loši, i slabi i jaki, i mudri i budale, ovisno o okolnostima u kojima se zateknu i to je naprosto univerzalna činjenica. Svi smo mi sposobni učiniti sve i svi smo žrtve prvenstveno biheviorizma, a ponajviše institucija osmišljenih da bi se izbjegla tobožnja kaotičnost funkcioniranja društva.
I sam grad Baltimore u seriji funkcionira kao zaseban lik, što je karakteristično za sve Simonove proizvode (Homicide – Life on the street, Treme), no za razliku od serije Treme, u kojoj portretirni New Orleans funkcionira kao postmoderni Candide, u Baltimoreu nema nade za promjenu nabolje, a svaka klica optimizma biva zatrta već u korijenu. No ipak, čak i unatoč tom defetizmu, gledanje ove serije pruža nesvakidašnji užitak gledanja, jer ima nešto perverzno utješno u tome kada se izgube sve iluzije, a čovjek konačno shvati na čemu je, makar to bio i deveti krug pakla.
Jedan od razloga zbog kojih idolopoklonici (jer, od mnogih ćete čuti da je Wire religija, a ne tek još jedna serija) s nestrpljenjem čekaju da se Wire pojavi na domaćim malim ekranima jest prijevod. Jer, Baltimore je grad u kojemu živi čak 74% afroameričkog stanovništva, od čega čak preko 60% dolazi iz tzv. projectsa, sklepanih za neobrazovanu sirotinju, a jezik je u projectsima konstruiran i kodiran za potrebe narko-scene i eskiviranje policije, te kao takav praktički nerazumljiv čak i onima kojima je engleski materinji jezik. Da bi to što plastičnije prikazali, Simon i njegov dugogodišnji partner, producent Eric Overmyer, angažirali su, osim plejade velikih, a nepravedno zapostavljenih glumačkih imena (Wendell Pierce, Dominic West, John Doman i drugi, da ne nabrajam), i čitavu vojsku naturščika koji praktički igraju sami sebe. Jednu od zapaženijih uloga ostvarila je tako Felicia Snoop Pearson, koja je u stvarnom životu odležala šest i pol godina u zatvoru zbog ubojstva, a u seriji igra sebe i to pod vlastitim imenom.
Simonu je glazba očito jedna od važnijih stvari u životu, pa mu je svaka serija, a tako i Wire, popraćena izvrsnim sountrackom, a za naslovnu temu odabrana je Waitsova “Way down in the hole” koja zvuči kao da je napisana baš za potrebe serije, a u svakoj je sezoni izvodi drugi izvođač.
U svakom slučaju, pred nama je 60 jednosatnih epizoda najveće poslastice koja se mora gledati u komadu i koja možda ipak dolazi baš u pravo vrijeme; možda se, naime, nakon Wirea uključi i poneki mozak i razdrma poneki zapečeni hrvatski svjetonazorski sklop. Možda ovi sljedeći izbori i ne moraju završiti katastrofom.
Sub 23 Feb - 14:25
