|
| |
Autor | Poruka |
---|
Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Putopisi Pet 27 Jul - 10:55 | |
| Putopisi
Upoznajte vaše buduće turističke destinacije.
Odaberite mjesto sljedećeg putovanja.
Priložite vlastiti putopis i upoznajte nas s mjestima koje ste posjetili. |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Pet 27 Jul - 10:57 | |
| Prostranstvima zapadne MongolijeGlobalizacija u pustopoljiniE pa - pozdrav, narode - evo nas u Bayan Olgiiju! Tko ga na mapi nađe il' je štreber ili mikroskop! Zapadna Mongolija, na četveromeđi Rusije, Kazahstana, Kine i Mongolije. Olgii, kao glavni (a moguće i jedini) regionalni grad, ima oko 15.000 stanovnika, predominantno Kazaha, koji svojim čestim migracijama između Mongolije i Kazahstana destabiliziraju komercijalni napredak regije. Dok jednom ne omrkne, drugom ne osvane. Među putnicima ovo je područje poznato baš zbog toga - festivala orlova svakog listopada, sačuvanog izvornog nomadskog življenja te posve neukroćene prirode. Tu su bezbrojna jezera i ledenjačkih rijeka te planinski masiv Tavan Bogd na samoj granici s Kinom. Njega najčešće posjećuju samo oni iznimno uporni, voljni provesti par dana truckajući se od Ulanbataara u jeepu ili maršrutki, ili oni iznimno sretni. A Olgii, centar tog svijeta - to je grad gdje na glavnom trgu usred bijela dana pastir goni stado ovaca, a lova se mijenja u nekoj od nesumnjivo ilegalnih, ali savršeno operativnih obiteljskih mjenjačnica na kotačima - sa šoferšajbom izljepljenom raznoraznim valutama - stacioniranih pred bankama! Avanturistički granični prijelaz u MongolijuSigurno ste pogodili, ja u Olgii nisam došla s ambicijom da osvojim Tavan Bogd, drugi najviši mongolski vrh od 4082 metara (da vam budem potpuno iskrena, nisam baš znala ni da postoji). Dospjela sam tu jednom posve spontanom (čitajte: nepromišljenom) odlukom da se okanim uhodanih ruta i u Mongoliju umjesto ultrapopularnom transmongolskom željeznicom uđem ultra neturističkim-avanturističkim graničnim prijelazom u Kosh Agachu, posljednjem altajskom mjestu prije granice. I stvarno - prelazak granice bio je natprosječno avanturističan, posebno zato što ga nije bilo moguće odraditi u linearnom cugu. Prvo se trebalo prevesti do ruske granice ruskim taksijem, potom na samoj granici ustopati neko drugo, bilo kakvo vozilo koje prelazi u Mongoliju. A dok bi se mnoge druge granice jednostavno dalo prepješačiti, između mongolske i ruske kontrole na ovoj granici proteže se 12 kilometara ničega! I ne, to 'ništa' Lonely Planet nije preuveličao! Samo stepa: žućkasta zemlja iz koje sporadično strši tek pokoja polusuha biljčica niskog centra gravitacije. Kao i obično, ja sam imala veliku sreću da me dobri čovjek po imenu Amyr ne samo prevezao od Kosh Agacha do granice, već me na istoj također i srdačno uvalio u jeep trojici Rusa na godišnjem odmoru! Potencijalnu prvotnu neugodu i nelagodu razbili smo odmah bocom votke koju su izvukli čim mi je dupe odzvonilo o sic! Toliko sam se dobro oslobodila da sam se čak osokolila iz anonimnosti čučavca na granici uslikati posljednji pogled na Rusiju! Ovo možda ne bih spominjala kao toliki pothvat da mi ta granica stvarno nije ličila na neki monumentalni drugodimenzionalni tribute to KGB, jer su me revni ruski graničari skoro pola sata iscrpno ispitivali, zagledali, skenirali i provjeravali mi podatke - zbog sumnje da sam iz Moskve otišla bez plaćanja boravišne pristojbe!!! An'b'lii'v'bl', Rusija, zemlja s kojom se ne može ni oprostit ispod pola sata! Au contraire, Mongolija me pustila unutra unutar trideset sekundi, taman za pogled, osmjeh, pečat i jedno srčano Welcome! Prvi dojam Mongolije Već od prvih pogleda na Mongoliju spopao me neki luđački ushit, nešto drugačije od svega što sam prije osjetila - jer ovo je bio prvi put da vidim nešto takvo! Vidjela i osjetila! Mongolija, gdje je sve prostrano, veliko, distance su nepojmljive, a boje pješčane, ujednačene... usklađene... Rijeke i rječice iznenađujuće i neočekivane. Kao i promet! Da se razumijemo: u nekih 100 kilometara od granice do Oolgija vidjeli smo 3 jeepa, 2 pješaka, 2 motora i jedno 65 različitih stada: jakovi, krave vulgaris, deve, konji, ovce, jarci, divokoze... Princip života u Mongoliji U mongolskoj nomadskoj ekonomiji vlada princip raznovrsnosti, nasuprot praksi ekonomije razmjera (ilitiga akumulacije jednog te istoga radi popusta na količinu) koja hara Zapadom. Naime, u pustopoljini tek funkcionalnost raznolikosti znači bogatstvo i povećava šanse za preživljavanje. Od ovaca se striže vuna i dobija meso, od krava meso i mliječni proizvodi, od jaraca kašmir koji se preprodaje za keš koji onda služi za sve 'svjetovne potrebe', npr. kupovinu namirnica, obrazovanje djece, popravke, itd. Konji služe za prijevoz ljudi, a deve za prijevoz teških stvari npr. stabala. Jedna dvogrba deva teži između 300 i 500 kilograma, rekli su mi. A vidjela sam da na gredu može podići četiri odrasla čovjeka, kad joj se radi nešto što joj se ne sviđa (npr. kroz nosnice joj se pokušava provući drvena igla na čijim su krajevima provučene uzde za upravljanje!) Zanimljivo je kako našom zapadnjačkom logikom vjerojatno ni jednu zimu ne bi opstali u mongolskoj pustopoljini, no učinilo mi se da su Mongoli uspješno ukomponirali neke od naših blagodati u svoju svakodnevnicu. Isprva su me šokirali bezbrojni kamioni, kamioneti, jeepovi i terenci parkirani pokraj gherova (nomadskih šatora), no kroz malo vremena mi je njihova poanta postala jasna. Jeep umjesto deva. Prevozi četvoricu. No kakogod, jeepovi su svakako imali više smisla od npr. satelitskih antena zapetih pokraj skoro svakog ghera. Ali, kako im je Kina zaista blizu, nomadi ovih dana masovno nabavljaju jeftine satelitske antene, koje onda pogone jeftinim solarnim panelima iz istih izvora, a sve kako bi na minijaturnim, crno-bijelim televizijama mogli revno pratiti kazahske sapunice!!! I mene je posrećilo da jednu večer, u društvu prave nomadske obitelji, provedem hipnotizirajući ekran i dramatične facijalne ekspresije kazahstanskih soap-opera zvijezda! Znate kako kažu: vidio si jednu, vidio si sve. E pa ipak - nema sapunice do crno-bijelo kazahstanske! Što znači mongolska distanca? Ta se divota zbila tijekom mog petodnevnog putovanja zapadnom Mongolijom, sama u maršrutki koju je vozio vodič Japar. Njega sam nekako sasvim slučajno srela na istom onom trgu gdje i pastira s ovcama te sam mu dozvolila da me nagovori da odemo obilaziti jezera podno Tavan Boga, Khoton Nuur i Khogon Khan (ili tako nekako). Nije mi odmah bilo jasno zašto u cijelih pet dana ne možemo osvojiti i vrh i jezera, ali sam prilikom prvog hikinga na tom putu jako dobro shvatila što to stvarno znači ' mongolska distanca'. Iz kampa obitelji Kakim s kojom smo boravili jedan dan, uputili smo se prema vojnoj osmatračnici/bazi, koja mi se onako kratkovidnoj učinila odmah nadomak. Kao Šimunovićevoj Srni duga, jel'te. Čudesno, ali ni nakon oko dva sata hoda baza se nije činila ništa bliža - no ni dalja, istina - nego na početku!!! Vratili smo se u gherove nakon negdje 8 sati, minimalno 12 prohodanih kilometara, snježne polumećave i oblaka s kineskih planina i proveli ostatak večeri skoro nezdravo blizu vatre. Obrazi su nam sutra bili grubo crveni kao pravim zapadnomongolskim nomadima. Tradicionalna nomadska kuća gher Dok smo se vozili prema tim jezerima često smo se zaustavljali u usputnim gherovima na okrjepu - čaj od mlijeka, prženi kruh, kurut i ostale mliječne prerađevine. Gher je isto što u Rusiji jurta: tradicionalna nomadska 'kuća' koja se sastoji od drvene podkonstrukcije i pokrova od tučene ovčje vune. Postavlja se na gol zemljan pod, a potrebno je oko 50 minuta da se rastavi i oko 20 minuta da se sastavi. Rimljani su ziher na Džingis Khana mislili kad su ono rekli ' omnia mea mecum porto'!? Muška folklorna tradicija u Mongoliji Jednu noć smo proveli u Tsengalu, malom usputnom selu na tamnoplavoj rijeci, gdje sam imala zadovoljstvo i čast slušati posve privatnu izvedbu grlenog pjevanja. Ono je, naime, muška folklorna tradicija među mongolskim plemenima te u sibirskoj republici Tuvi. Radi se o ljudima koji upravljajući titrajima vlastitog glasovnog aparata uspjevaju samostalno otpjevati dvoglasje, čak i troglasje. Samo meni i Japaru u selu Tsengal pjevao je Papizan, kojeg smo, doslovce k'o da smo ovce skupa pasli, uganjali tako što smo nahuškali neko susjedsko dijete na njega, pa je brzo došao kući i onako preko volje me pitao da li bih da se presvuče u tradicionalnu odjeću dok pjeva. Usput smo vidjeli bezbroj ujgurskih nadgrobnih spomenika te kazahskih drvenih grobova, a usto i nekoliko postrojbi za preradu ruda ili geološka istraživanja. Mongolija je bogata ugljenom, bakrom, mjestimično zlatom i srebrom, a u posljednje vrijeme mnoge strane tvrtke investiraju u nalazišta, bolje rečeno tražilišta, urana. Ovo je posebno učestalo u pustinji Gobi. U mojoj posve osobnoj pustopoljini zapadne Mongolije često sam se pitala kako je Japar uopće znao put do tih mjesta. Negdje već na povratku, ohrabrila sam se i to ga upitala, a on mi je odgovorio: Put? Ja ne znam koji je put. Cesta zna koji put.I dok pjesnik u meni i dandanas nazdrovlja toj izreci, pragmatik je tada vrištao kako se nalazi u zemlji bez cesta!!! A ne želi zakasniti na podučavanje srednjoškolaca engleskom, otvaranje spomenika Beatlesima usred Ulanbataara te jednu kvalitetnu opijačinu u kafani zvanoj Prvi Mongolski Irski Pub... No kako je rekao Japar: Cesta zna. Ali stvarno, šta onda kada nema cesta ni na vidiku? (Putopisi, Vesna Celebić)
Poslednji izmenio Abu Dabi dana Pet 27 Jul - 11:12, izmenjeno ukupno 1 puta |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Pet 27 Jul - 11:08 | |
| Belgija, zemlja čokoladnih vafla i piva Obilazak Belgije uz Couch SurfingNekako je čitav taj dan protekao u usporenoj brzini. Vozeći se iz Mostara prema aerodromu u Zadru bili smo nekako čudno smireni. Kao da smo očekivali da će nas djevojka za pultom, kada napokon stignemo na aerodrom, vratiti zbog neke greške na karti. Stoga smo nesvjesno izabrali to stanje smirenosti uma i osjećaja, zbog mogućnosti lošeg odvijanja plana. Ipak, za nama su nestajale vjetrenjače Šibenika, uporno vrteći vjetar u jesenje kolo. Djevojka nam je obilježila karte i poželjela sretan put. Ni sam uzlet aviona u zrak još nam nije odagnao osjećaj sumnje. Predpostavljam da je tek trenutak spuštanja na tlo prizemljio i naše misli. Smještaj pomoću Couch Surfinga U Charleroi smo došli kasno, satovi na aerodromu pokazivali su 10.00. Prije polaska dogovorili smo CS smještaj u pet gradova koje smo namjeravali posjetiti. Ipak, nismo se mogli načuditi toliko dobroj volji naših prvih CS domaćina, mladog para - predivne djevojke i njezina dečka, člana belgijske grupe CS, koji su došli po nas autom na aerodrom. Tu večer doživjeli smo svoje prvo CS iskustvo. Uz neku slabašnu zbunjenost, ali i bocu belgijske pive uspjeli smo se opustiti i započeti zanimljiv razgovor. Legavši na madrac u sobi koju su namijenili surferima, tek je izbila ona naša oduševljenost koju smo svo vrijeme nesvjesno potiskivali. Ujutro oko 8.00, Julian, naš domaćin odveo nas je na željezničku stanicu. Oprostivši se, na šalteru smo kupili GO PASS karticu koja se pokazala jako isplativom investicijom. Naime, koristi se u Belgiji i s njom je moguće ostvariti 10 putovanja. Budući da smo imali u planu pet, odlučili smo koristiti jednu zajedničku, što je odlična olakšavajuća okolnost. Tako smo za samo 25 eura po osobi pokrili cijelo naše putovanje unutar Belgije! Ako se tome pridoda da smo sam put Zadar - Charleroi platili 30 eura po osobi ( Ryanair), cijena naših ukupnih vožnji iznosila je samo 55 eura po osobi. Željeznička stanica u Charlerou Bruxelles, grad raznolikostiKako bilo, čekajući vlak za Bruxelles na željezničkoj stanici u pekari probala sam nešto čiji okus nikada neću zaboraviti - Double twix. Čokoladno, ukusno. Kao što mnogi kažu, belgijska čokolada je stvarno neprocjenjiva. Najvažnija stvar kod CS je popisati brojeve svojih domaćina. Budući da se nismo nadali baš tako dobroj organiziranosti belgijskih vlakova (voze svakih pola ili sat vremena) u Bruxelles smo došli dosta rano. Tada još nismo osjećali bolove u leđima zbog školskog ruksaka koji smo nosili sa sobom. Vidjevši glavni trg prošetali smo se okolnim ulicama. Apsolutno je nemoguće ne naletjeti na brojne prodavače belgijskih vafla. Cijena se kretala od 3.50 eura na dalje, ovisno o izboru priloga. S čokoladom, čokoladom i jagodama, siropom iz Liegea, orasima... Mi smo se prvi put ipak odlučili samo za čokoladu. Nismo ni slutili koliko ćemo se zapravo zaprljati njome, sjedeći na glavnom bruxellskom trgu. Ipak, prolaznici okupirani svojim životima, nisu se ni osvrtali. Zgrada na glavnom trgu u Bruxellesu Naša CS domaćica uskoro je stigla. Mlada djevojka Marlein, živa, pričljiva, vesela. Dok smo čitali njezin CS profil upoznali smo se s činjenicom da živi s cimerima. Ipak, ušavši u njezin stan malo je reći da smo ostali iznenađeni. S njoj je živio njezin belgijski prijatelj T.C., prijateljica iz Brazila i dvoje Talijana. Ipak najveće otkriće je bilo kada je počela sa svima pričati na njihovom jeziku. Djevojka je bila prava inspiracija, saznati da netko sa 20 godina govori četiri i uči peti jezik u nama je otvorilo poseban način viđenja Belgije. Ljudi iz toga stana apsolutno su slobodni, dođu, studiraju, pa potom odu sljedeću godinu studirati negdje drugdje. Bruxell se pred nama prikazao kao grad bezbrojnih mogućnosti, prolaznika, ljudih otvorenih za nove događaje. Kasnije tu večer svi smo zajedno obišli Bruxelles. Istina je da domaćini znaju puno više od turističkih vodiča, tako da smo obišli mnoga mjesta na koje odlaze samo lokalci. Slavni Maneken Pis bio je obučen u jedno od svojih odjela, plavi kombinezon. Ipak nije nas uspio toliko očarati, mada smo ga dosta vrijedno shvatili s obzirom na pozadinsku priču koja se krije iza njega. Jedna od odličnih stvari CS-a je upravo sloboda koju posjedujete i vi, i vaš domaćin. Tako nas je Marlein izvjestila kako čitav sljedeći dan nije doma i dala nam svoj ključ da budemo slobodni doći kada želimo u njezin stan. Zanimljivo je kako je za njezin posao u grillu plaćaju 10 eura po satu. Obzirom na troškove u koje smo se kasnije uvjerili, apsolutno nije skupo živjeti u Belgiji. Naravno čitav taj dan smo lutali, posjetili Europski parlament, jeli mango sa stepenica s kojih se pruža pogled na Bruxelles, obišli pivovare s više od 500 vrsta piva. Mene, koja uopće ne volim pivu, apsolutno je oduševila jedna s okusom višnje. S druge strane, Goran je isprobavao svaku koja mu se imalo svidjela dizajnom. Treba naglasiti kako se pive mogu naći po jako pristupačnim cjenama ukoliko se ne piju u kafiću. Čak i do 1.00 euro. Zapravo tijekon čitavog našeg boravka u Belgiji budžet je bio pomno isplaniran. Željevši u Belgiji provesti sedam dana tek sa studentskim džeparcem, trudili smo da nas to ne spriječi u namjeri. Tako smo dnevno za hranu i piće izdvajali sedam eura za oboje, pri tome kupujući proizvode u Delhaize prodavaonicama. Kruh, već narezan na kriške i salama i sir spremljeni u plastične kutijice izlazili bi nas svega tri eura, od čega bi se mogli stvarno najesti i za doručak i za večeru. Ručak bi se uglavnom svodio na grillove (kebabi, noodlsi i slično). Brugges, najbolje očuvan srednjovjekovni gradSutradan smo krenuli u jedan od najbolje očuvanih srednjovjekovnih gradova - Brugges, oko pola sata vožnje udaljen od Bruxellesa. Tamo nas je dočekao mladi par, Zuza i Jens, naši domaćini. Odlična stvar je bila ta da je upravo Jens pisao kartu Bruggesa za posjetitelje. Popeli smo se na veliku tvornicu zvuka s koje se pružao predivan pogled na Brugges. Nisam sigurna jesu li išta platili čuvaru, jer su rekli da je besplatno i poslali nas naprijed. S tvornice pruža se prekrasan pogled na zvonik i čitavo mjesto. Vraćajući se ušli smo u tvornicu gdje smo vidjeli kako se stvara zvuk pomoću različitih predmeta, te se sami okušali u tomu. Pogled na Brugges s tvornice zvuka Uspjeli smo obići Brugges u nekih sat vremena hoda. Kao dobar poznavalac Jens nam je pokazao mjesto koje je "najslikanije u gradu". Moguća je vožnja bruggeskim kanalima koju smo mi ostavili za neki drugi put. U Bruggesu postoje vjetrenjače ispod kojih se ljudi okupljaju na zelenim površimama gdje uče, čitaju, pričaju. Mi smo se odlučili za piknik i užitak u pogledu koji se pruža. Lijevo je naslikanije mjesto u Bruggesu Odmor ispod vjetrenjače Pogled s mosta. Oni koji se poljube na mostu i zatim preplivaju ovo jezero ostat će zauvijek zajedno. Smještaj kod naših domaćina bio je najbolji do tada. Ogromni krevet, jedan jedini u sobi gdje je plafon obljepljen sjajućim zvijezdama. Zuzana nam je ponudila kolačiće koje Belgijanci često rade. Potrebno je stari kruh isjeckati na male komadiće i ostaviti u mlijeku neka dva sata. Poslije dodati cimet i neku vrstu voća (jabuke, naranče, orahe) te staviti da se peče. Poslije se ta smjesa reže nožem na male komadiće. Jednostavan recept koji oni koriste jer ne vole bacati hranu. Gent, studenti i bicikliOprostivši se od njih uputili smo se prema Gentu. Prvo što nas je oduševilo jeste ogroman broj bicikala ispred stanice. To je nešto nevjerojatno. U Belgiji apsolutno svi voze bicikle, a Gent kao studenstki grad svakako prednjači po tome. Ipak, Gent smo zapamtili i po bolu u leđima jer smo dosta dugo šetali. Zapravo svaki dan našeg putovanja sadržavao je najmanje sedam sati hoda. Poslije podne smo se našli sa CS domaćicom Sofie i krenuli do nje. Cimer je već bio otišao doma jer svi studenti krajem tjedna idu kućama. Ipak, Gent nije izgledao ni blizu napušteno. Dobili smo njegovu sobu gdje smo prespavali. Sutradan navečer obišli smo Gent noću i moram reći da je tada ostavio na mene mnogo jači dojam. Osvjeljen, predivan i hladan. Popivši piće u caffe baru gdje se okupljaju studenti produžili smo na poznati belgijski specijalitet - French fries. Iskreno meni je isti kao naš ovdje. Ali budući da smo bili gladni, dobro nam je došao. Antwerpen, grad dijamanata Posljednji grad našeg obilaska bio je Antwerpen - grad dijamanata. Samim izlaskom iz željezničke stanice (koja je ooogromna) naletjeli smo na ulicu punu radnji dijamanata. Nedaleko od nje nalazi se ZOO koji nismo posjetili jer je njegova cjena od 22 eura nadmašivala naš studentski budžet. Ipak, ono što je bilo besplatno, a ostavilo nas bez daha je ogromni antwerpenski park koji je pun labudova, patkica i zečeva. Smjestivši se kod Mieke, mlade žene od 30 godina još smo jednom osjetili neovisnost građana Belgije. Naime ona sama živjela je u Boliviji godinu dana i vratila se u Antwerpen. Sve to nekako je stavilo u pitanje ona naša vječna razmišljanja o prevelikoj vezanosti za rodno mjesto. Tu večer sam saznala da na gentskom sveučilištu postoji mogućnost studiranja hrvatskog jezika i književnosti, što me stvarno oduševilo. Svijet se nekako učinio mnogo bliži. Ujutru smo krenuli u obilazak Antwerpena. Od svih belgijskih gradova koje sam posjetila on je na mene ostavio najjači dojam. Ono što nam se najviše svidjelo bile su ulice u kojima jedna do druge stoje grillovi, fast foodovi i restorani, ali takvi da jedno za drugim čitate: Indian fast foord, Libenese grill, Chinese fast food, Japenese... Apsolutno nevjerojatno! Također tu su brojne radnje Indijaca gdje stvari koje kod nas koštaju 10 eura možete pronaći za 5 eura. Tako se moja zbirka džempera na kopčanje udvostručila. Ono na što smo najviše trošili novca bili su zapravo javni wc-i koji odreda koštaju 50 centi. Jednom smo se uspjeli ušuljati i nijednom poslije nam to nije pošlo za rukom. Zna biti dosta iritantno trošiti novac na to, umjesto probati neki belgijski specijalitet. Charleroi omotan u smeđeNakon Antwerpena krenuli smo GO PASS kartom natrag u Charleroi. Budući da smo imali par sati do polaska busa za aerodrom proveli smo ih razgledavajući ga. Iako smo smatrali podjelu Valonije na siromašniju i Flandrije na bogatiju malo previše nategnutom, dojam Charleroi kao industrijskog grada pridonijeo je toj činjenici. Ipak cigle zgrada od tamne opreke, koje su sve zaredom smeđe, daju neki dojam čarobnosti. Kišno vrijeme na neki je način pojačalo magiju grada, koji mi se učinio odviše tajanstvenim. (Putopisi, Marija Đolo) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Pet 27 Jul - 11:14 | |
| Kako se kupa u Mrtvom moru? Mrtvo more, najveća svjetska depresijaZanimljivost prva: Mrtvo more je najniža točka na planeti Zemlji (stručno rečeno: najveća depresija na svijetu). Mrtvo more je zapravo slano jezero koje leži na -400 metara nadmorske visine (najnovija istraživanja kažu: -418 metara). Najveća dubina mu je oko 400 metara. Iz njega vode ne istječe već ju gubi isparavanjem. Razina mora se stalno smanjuje zbog pretjeranog uzimanja vode iz rijeke Jordan. Zanimljivost druga: Mrtvo more je drugo najslanije jezero na svijetu (postoji jedno u Africi sa 35% saliniteta). Salinitet Mrtvog mora je oko 33%. Probao sam ga liznuti, gore je nego staviti čistu sol u usta jer osim soli sadrži i neke minerali. Usporedbe radi, gotovo je 10 puta slanije od našeg Jadrana čiji je salinitet oko 3%. Kako je Mrtvo more dobilo ime? Suprotno kako mnogi vjeruju, Mrtvo more nije dobilo svoj naziv po tome što u njemu nema života. Različiti mikroorganizmi u njemu žive (anaerobne bakterije). Mrtvo more je dobilo ime zbog vjerovanja da je Bog poslao vodu na Sodomu i Gomoru i time uništio one koji su živjeli u grijehu. Godišnje razina mora opada oko jedan metar, te je postalo ugroženo. Zanimljivost treća: kako bi održali određenu razinu vode u jezeru, Izrael i Jordan planiraju kanal od Crvenog mora do Mrtvog mora. Kanal bi bio dug oko 300 kilometara, a stajao bi oko pet milijardi dolara! Ulaznica za plažu na Mrtvom moru Administrativni ulaz na plažu Mrtvog mora će vas koštati 15 "đi-dija" (cca 120 kuna), a za to dobijete isključivo pristup tuševima. Ajd, i vanjskim bazenima u kojima se nitko ne kupa jer nema ni smisla. Plaža izgleda lošije od bilo koje hrvatske plaže, ipak ovdje je riječ o jezeru u pustinji. Upute za ponašanje u Mrtvom moru Postavljene su table gdje vas upućuju kako se ponašati prilikom ulaska u more: ne roniti, ne se bacati, ne dozvoliti da vam voda dođe u oči. Opisano je kako morate ući u vodu: čučnuti i onda se lagano odbaciti na leđa u plutajući položaj. I ovdje nisu mogli proći bez tipfelera (watre=water). Vlada visoki tlak zbog najveće depresije na zemlji (cca -420 metara ispod razine mora), visoka vlaga, a iako je skoro 12. mjesec, prilično je vruće. Za sve koji imaju problema s kožnim bolestima, ovo je odlično odredište. Sol ubije sve na koži, a i česti su oni koji se kaljužaju u blatu. Nakon što izađete iz vode, poprilična količina soli ostane na koži. Zbog visokog saliniteta more je izrazito visoke gustoće, imaš osjećaj da si u nekom ulju, što onemogućava plivanje, ali je i nemoguće potonuti. Izgleda kao kad u šlaufu uđeš u naše more, nit' možeš plivat, nit' potonut. Navodno se tijekom godine nekoliko ljudi utopi, uglavnom zbog toga što ne poštuju sigurnosne odredbe te se nagutaju vode... (što je smrtonosno ukoliko se odmah ne pruži pomoć). Zanimljivo je vidjeti kulturološku raznolikost, kako jordanke muslimanke ne smiju prikazivati svoju kožu ni pred kim drugim osim u intimi svoje kuće pred svojim muškarcem i Allahom, tako je ovdje bilo gospođa koje su se kupale obučene od glave do pete. Nakon odmora na plaži došlo je vrijeme za povratak u Amman. Ovo nam je zadnja večer u ovom gradu. Iskoristili smo ju i obišli nekoliko dućana u potrazi za prigodnim poklončićima. I naravno, degustirali smo nešto što u Jordanu svi rade: pušu šišu. Ćutu, pušu, prolaznike gledu (by Bora Čorba). Daklem, aroma jabuke s mentom u kombinaciji s voćnim koktelom, fino je sjela. Jedino, ako navališ k'o sivonja, malo hiperventiliraš! Lijevo je džamija kralja Husseina u Ammanu Sljedeći dan krećemo vidjeti krunu našeg putovanja: Petru. Ujutro u 6.30 kreće Jett bus iz Ammana prema Wadi Musa. Wadi Musa je gradić koji se smjestio uz samu Petru, a od Ammana je udaljen 230 kilometara prema jugu. Sve detalje moći ćete saznati u sljedećem putopisu! (Putopisi, Miroslav Ilić) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Pet 27 Jul - 12:38 | |
| Turneja po Altajskoj RepubliciPo igri se čovjek poznajeNa turneji! Na T-U-R-N-E-J-I!!! Kao rock zvijezde!!! Dobro, ajd', nisu nam se ljudi baš pod noge bacali, no u školama su nas zaista svečano dočekivali, programom dobrodošlice već pred zgradom. Uvodne riječi ravnatelja, dječje izvedbe te valjda globalno neizbježni nastupi kulturno-umjetničkih društava. Nakon završetka ovih parada netko od uglednika vezao bi nam pojase od šarenih materijala oko struka – u znak časti i kao zahvalu što smo došli. Altajska tradicija. Kako počastiti gosta u Altajskoj Republici U svakoj bi nas školi dočekala bogata trpeza, prepuna nomadskih, altajskih, hm, delicija. Naime, nomadska je gastronomija zasnovana na ideji preživljavanja, trajnosti, a ne na poguzijanerskim postulatima. Prevedeno ovo znači da se pred nama u prosjeku svaka tri sata nalazio stol s kojeg bi svaki put, bez iznimke, morale kušati sve od sljedećeg: prženi kruh ponekad uvaljan u šećer, altajski med, sam, s kruhom, na žlicu ili u čaju, bombone te mlijeko u svakom obliku koji je moguće zamisliti između krave i sirutke – maslo, vrhnje, meki sir, polutvrdi sir, tvrđi sir, bijeli sir, crveni sir, grudasti sir, srednjetvrdi sir, i konačno, moj osobni favorit – kurut. Altajska trpeza Kurut je nomadski izum, sir s aspiracijom da postane kamen. Proizvodi se tako da se tvrdi sir dugo dimi i potom na neograničeno dugo zakopava u zemlju da "dozrije". Nekom svojom logikom zaključila sam da se kurut smatra "dozrelim" onda kad odrasla osoba u jednom zagrizu na njemu može slomit oko 3.000 eura zuba. I ne, ne može se omekšati slinom! Jedna od legendi koje nam je Prevoditelj ispričao jest kako su u nekim arheološkim istraživanjima pronašli i nešto prehistorijskog kuruta, koje je još valjao! Kako rekoh, kamen od mlijeka. Kako napraviti votku od mlijeka? U Altaju se ni kap mlijeka ne baca! Čak se masnoća i tekućine koje se izdvoje tijekom proizvodnje fermentiraju u – tadamtadaaaaam – votku od mlijeka!!! Ista okusom neodoljivo podsjeća na kefir, bojom na dobru travaricu (zlatno-zelena), a razbija i paradigmu da je mlijeko dječji napitak – ima 3 % alkohola! Sreća da je turneja bila zaista iscrpljujuća pa nismo smjele pretjerivati, navodno je mamurluk od te votke kataklizmično iskustvo! Turneju smo osmislile još u Gorno Altajsku. Kako se Altajska Republika proteže na 92,600 km2, usprkos našoj velikoj želji da sve četiri ostanemo zajedno, morale smo se razdvojiti u dvije grupe kako bi u sedam dana obišle što više škola. Pa su se Benedicte i Sonya, s Maximom i altajskim kazališnim glumcem Nikolajem Ivanovičem, uputile put kineske granice, a Anne C. i ja, uz Natalyu, Prevoditelja Brontoja, Ženju (Prevoditeljevog osobnog fotografa) i Sergija – vozača naše ultra moderne maršrutke, put mongolske. Da, u Altaju i selebritiji putuju maršrutkama! Lokalni organizatori Planirali smo posjetiti petnaestak sela te preko dvadeset škola (što u selima, a što usred ničega), koja su međusobno bila udaljena satima. Vožnju smo često prekidali kako bi Prevoditelj s nama podijelio nešto od svog zaista velikog znanja i ponosa Altajem. Ritual zahvale Prirodi u Altaju Jednom smo se tako zaustavili na vrhu brda, kako bi izveli ritual zahvaljivanja Prirodi na svemu što imamo. U Altaju, iako je očit procvat pravoslavne novogradnje, još uvijek dominiraju animistička vjerovanja i šamanizam. U njihovoj je srži Priroda i život u skladu s njom, a njeni su bogovi Elementi: Nebo, Zemlja, Voda i Vatra te Sunce i Mjesec. Pod vodstvom Prevoditelja tri put smo kružili oko svetog stabla, nakon čega smo kleknuli na zemlju, naslonili glave na tlo, a Prevoditelj je izgovorio molitvu na Altajskom. Nakon toga smo svaka odabrale svoju granu za koju smo zavezale traku bijele tkanine i zaželjele želju. Bijelo, kao simbol čistoće i poniznosti, uobičajna je boja za taj ritual, premda je u šarenilu svezanih trakica vidljivo da ljudi imaju više želja nego bijele tkanine. Sveto drveće i želje Kako očuvati prirodu od onečišćenja Ono što me tijekom te vožnje Altajem pomalo mučilo bila je neukost i nepažnja kojom ljudi proizvode i razbacuju smeće. U mnogim razgovorima pokušala sam ostaviti baš tu poruku: kao mjesto koje tek razvija turizam, Altaj, za razliku od mnogih drugih mjesta na svijetu, još uvijek ima šansu očuvati divote svoje prirode od negativnih utjecaja turizma. Kako mi je Prevoditelj rekao – kao i mnogdje drugdje, gladni i željni ljudi i u Altaju više misle na brzi keš, nego na posljedice. Tužno, jer usput smo se često zaustavljali napuniti boce svježom izvorskom vodom za koju nam se Prevoditelj kleo da je ljekovita. I stvarno onako ledena, bistra, daje neku zaista posebnu energiju kad je popiješ. Treći ili četvrti dan turneje, nakon stotina kilometara u kombiju, 10 do 15 škola i isto toliko (ako ne i više) prežderavanja pod krinkom uljudnosti, moj je prosti balkanski želudac konačno kapitulirao pred altajskim kulinarskim silama. Cement – cement: koliko god se trudila ostati budna, moje tijelo je jednostavno zahtijevalo obustavu svih drugih funkcija kako bi se posvetilo probavi. No, u kulturi gdje su gosti sveti, a bolesnici dužnost društva, zaista je nezgodno biti bolestan i željeti mir. Jer svi ti beskrajno žele pomoći i to uglavnom nezaustavljivom verbalnom brigom te naravno nutkanjem da nešto pojedeš! Aaaaaaaaa! Prevoditelj koji je satima inzistirao da bih trebala u bolnicu konačno je posustao kad sam mu ljubazno, ali odlučno objasnila da sumnjam da postoji antiserum protiv overdosea mliječnim prerađevinama. Predavanja u školama Prezentacije i igra s djecom bili su zaista ekstra. Već smo se nakon dva, tri puta dobro uvježbali. Prvo bi Prevoditelj održao više ili manje predug govor o projektu čime bi malo uspavao klince, a onda bi Natalya predstavila Anne C. i mene te prevodila ono što bi mi govorile. Djeca, često u uniformama očito uparađena za ovu priliku, u početku svake prezentacije bila bi prepuna nekog skoro strahopoštovanja. No čim bi došli do našeg dijela, mi bi izvadile napuhanu loptu za plažu (koju su moji nećaci poslali specijalno klincima u Altaju) i na licima bi se razvukli osmjesi, a sobom bi počeo žamor. Nas dvije bi onda malo pričale o svojim zemljama, ali u stilu Malog Princa – opisivale smo osjećaj mora, narav planina, boju na škurama, dodir kamena na zidovima kuća, načine igranja, okuse čokolade. Pa bi se loptali, crtali, igrali. Bilo je ludo što smo sasvim uspješno komunicirali bez jezika, samo trkom, smijehom, rukama i nogama, pjesmom! Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan vjerovatno je i dandanas najizvođenija pjesma u Altajskoj Republici! Djeca su je naprosto obožavala – vjerojatno zato jer je ista poznata u ruskoj i altajskoj verziji! No, ja ipak moram priznati da mi se nakon dva tjedna iste više skoro nije dalo biti sretna, a kamoli lupati dlanovima ili vikati hura! Ipak, nevjerojatno je kako se djeca diljem svijeta igraju istih igara – i kako svugdje, sasvim nesebično, primaju odrasle u igru ma koliko veliki bili i ma odakle došli. U jednoj od škola Anne C. i ja smo dobile oduševljen pljesak izvedbom školice! Kad si sretan... Maštovita dječja pitanja Poslije takvih akcija, kad bi nas dvije već iznemogle, a klinci se dobrano raspištoljili, pitali bi nas svoja beskrajno maštovita pitanja. Jedna je djevojčica htjela znati o moru i – školjkama, a baš se tako posrećilo da sam u 26 kg prtljage imala i par školjkica sa dubrovačkih plaža. Pitanje koje ćemo svi vjerojatno zauvijek pamtiti i o njemu dugo poslije razmišljati, postavila je djevojčica iz sirotišta u Gorno Altajsku, jedanaestogodišnjakinja koja želi biti novinarka. Pitala nas je prolazi li u našim zemljama vrijeme brže ili sporije. Onaj Ruski voz, ono stanje uma, u riječima napuštenog djeteta koje ne odustaje. Na kraju svake prezentacije, svi bez iznimke, djeca, profesori, ravnatelji, lokalni dužnosnici, članovi KUD-a, uredno bi se poredali pred nama da im na našem jeziku napišemo posvetu na prvim stranicama knjige. Usto bi morale provesti barem pola sata pozirajući mobitelima, a djeca su često tražila i naše e-mail adrese, kako se ispostavilo u nadi da ćemo im jednom možda pomoći kad požele negdje otputovati. A kad smo ih pitale što bi željeli vidjeti, odgovori su redom glasili: Gorno-Altajsk i Ameriku! Jezero Teletskoye Nakon sedam dana vozanja uzduž i poprijeko istočnog Altaja, konačno smo negdje presrele hipičarsku maršrutku Sonye i Benedicte. Kako je hipičarska maršrutka imala i vozača hipika, ispostavilo se da se oni nisu stvarno zaustavili, već im je nestalo benzina! Pa smo se svi, osim Prevoditelja koji se morao vratiti u Gorno Altajsk, potrpali u našu ultramodernu maršrutku (sa benzinom), i zaputili prema jezeru Teletskoye, dijelu Altajsky Rezervata Prirode pod zaštitom UNESCO-a, na dalekom sjeveroistoku Republike. U Altajskoj Republici inače ima oko 7.000 jezera, no površinom od 230 km2 Teletskoye je najveće. Paralele radi, Vransko jezero, najveće hrvatsko, ima oko 30 km2! Jezero Teletskoye ustvari je svojevrstan altajski odgovor na ruski turistički dragulj, jezero Bajkal. No dok se na Bajkalu nalazi Irkutsk, jedan od najvećih sibirskih centara, na obalama jezera Teletskoye osim nemarno izgrađenog lučnog dijela koji pretendira da izgleda kao sibirski rezort nema mnogočega, a čak su i kućice poprilično rijetke. Lučko naselje na jezeru Posve netaknuta Priroda. Šume rasječene vodopadima, kristalna voda, s jedne strane luđački strme litice, s druge naizgled pitoma brda. Divota... Do kućice obitelji kod koje ćemo biti trebalo nam je preko pola sata gliserom! Jezero je oko 70 km dugačko, a naša familija je živjela, pa po mojoj slobodnoj procjeni negdje oko 58. kilometra. Pričali su nam kako im zimi kad se jezero zamrzne i napada snijeg, treba oko tri dana hoda do sela. Ali zato je taj njihov posjed razvijen do zavidne razine samodostatnosti. Imaju bunar, griju se na drva, ipak imaju i mali agregat, bogu fala dovoljno krava za svu silu mliječnih proizvoda... A u sklopu imanja, na samoj obali, i pravu, tradicionalnu rusku banyu! Parna kupelj na ruski način Banya podsjeća na parnu kupelj, no specifično je da se nakon dugog parenja tijelo nježno "šiba" polusuhim granama lovora kako bi se s kože uklonila prljavština. Nakon što smo deset dana bile bez tuša i s tek sporadičnim jedvafunkcionalnim banyama (cijele dvije u deset dana), odmah smo se prvu večer svih pet potrpale unutra i ostale satima. A kako se nakon banye treba zaliti ledenom vodom radi boljeg efekta, mi smo onako potpuno gole i konačno čiste, uskočilo u jezero Teletskoye! Možda su nas i u Mongoliji čuli kako vrištimo! Jer za nas se svakako čulo. Kada smo idući dan gliserom išle na drugu stranu jezera nasred puta nas je presreo drugi brod, žena s mikrofonom i čiko s kamerom: ekipa neke tv postaje. Iako su radili prilog o jezeru odmah su nas prepoznali i pitali intervju za vijesti! Altajski paparazzi! Taman nakon što smo ponovo počele uživati u anonimnosti nenaseljene divljine! Shvatila sam tada, jednom zauvijek, da je slava užasno naporna stvar. Da budem potpuno iskrena, povremeno mi se onako konstipiranoj u zemlji čučavaca, činila stravičnom! No srećom, bila je kratkog vijeka, isto kao i naša Altajska avantura. Altajski paparazzi Nakon Teletskoya, cure su se razilazile doma, a i meni je skoro bilo vrijeme da izađem iz Rusije. Još nekih sedam dana, skoro pa nedovoljno da pređem tisuće kilometara između mene i Vladivostoka i vratim se na transmongolsku na vrijeme da iziđem iz zemlje. A i tu negdje, poslije sela Kosh Agach, netko mi je spomenu, postoji altajsko mongolska granica koja je totalno neturistička... Avanturistička (ovo sam ja dodala!)! Toliko avanturistička da na trenutke neću znati kako da je prijeđem! Tako sam odlučila da kad me taj Vladivostok već trideset godina traumira, da može još par... Jer Rusija i ja još nismo završile, znam da je ovo samo privremeno dasvidanja, Rusiji, a bome i Vama! (Putopisi, Vesna Celebić) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Pet 27 Jul - 13:42 | |
| Hoi An, vrhunac obilaska Vijetnama Hoi An, vijetnamsko turističko blagoJednom staro uspavano ribarsko selo postalo je prava turistička atrakcija! Na obali Južnog kineskog mora leži grad Hoi An. Od 17. do 19. stoljeća ovo mjesto bilo je važna međunarodna luka i najveća luka u jugoistočnoj Aziji. Lučki je dio grada iznimno dobro očuvan primjer luke u tipičnom stilu jugoistočne Azije 15. i 16. stoljeća. Stari grad, srce i duša Hoi Ana
Srce grada je stari centar prepun vijugavih pješačkih ulica i trgovina u kineskom stilu. Centar je jedinstven jer kombinira stilove gradnje Kineza, Japanaca, Indijaca i Nizozemaca, naroda koji su ga gradili od 15. do 19. stoljeća. Kuće su većinom napravljene od drveta i kombinacija su tradicionalnog vijetnamskog stila i stilova već spomenutih drugih naroda. Zbog vodenih kanala prokopanih oko rijeke Thu Bon na kojoj grad leži, Hoi An nazivaju i Venecija Vijetnama. Stari natkriveni japanski most
Jedan od simbola Hoi Ana stari je japanski most, Chua Cau, smješten na zapadnom kraju ulice Tran Phu. Most su izgradili Japanci početkom 17. stoljeća. Ulaz na most se naplaćuje no moguće ga je nekoliko puta prijeći bez da vidite kontrolora karata. Feštanje na puni mjesec
Na svaki puni mjesec Stari grad se pretvara u čarobno mjesto prepuno na tisuće svilenih ručno rađenih fenjera koji se njišu na povjetarcu, a miris tradicionalnih jela koje stvaraju lokalni kuhari otvara svačiji apetit. Ulična rasvjeta se gasi, a svjetlost pružaju samo svilene, papirnate i staklene svjetiljke stvarajući vrlo romantičnu i smirujuću atmosferu. Lokalni stanovnici oblače tradicionalne kostime i stvaraju izvrsnu atmosferu do ranih jutarnjih sati. Ulice postaju ispunjene glazbom, tradicionalnim igrama i plesom na otvorenom. Turisti prilikom obilaska Starog grada moraju biti propisno obučeni. Muškarci ne smiju biti bez majice, a žene moraju imati majice s rukavima i suknje ispod koljena. Izbjegavajte posjet Hoi Anu u vrijeme kišne sezone. Ona je na vrhuncu u listopadu i studenom kada su česte poplave u dijelovima grada koji su bliže vodi. Danas Hoi An proživljava pravu renesansu i predstavlja vrhunac obilaska Vijetnama. Grad izuzetnog šarma i bogate povijesti danas je pravi turistički grad s mnogim hotelima, odličnim restoranima s tradicionalnim i morskim specijalitetima, kafićima i turistima okrenutim sadržajima. Unatoč razvoju turizma stari centar i dalje intenzivno u svima izaziva sjećanje na neka stara vremena i nije teško zamisliti život u ovom gradu prije tristotinjak godina. (Putopisi) |
| | | wild filly ADMIN
Poruka : 85778
Lokacija : divljina
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : uvek extra
| Naslov: Re: Putopisi Sre 29 Avg - 1:27 | |
| Viva Mexico miki001 Lokacija: Meksiko Siti (Meksiko), Puerto Vallarta (Meksiko) Turisti u Meksiku su deo njihove kulture pocev Spanske Invazije sa Hernanom Cortesom u 15 veku po do mene. Iguane ispred resstorana Zadnji vecernji let na pustom medjunarodnom Charles de Gaulle aerodromu, zadnji gate pun Mehosa sa punim shoping kesama iz grada svetlosti i mode cekaju ukrcavanje, znao sam da sam na pravom mestu- Mexico City. Ulazeci u Air Bus nasmejani putnici, deca trce po avionu sa home made sendvicma mirise Meksiko. Posle 12 sata leta, pilot najavljuje D.F-e (Districto Federal tj. meksicka skarcena verzija od Mexico City). Zanimljivo da iz aviona vidis DF ali letis jos pola sata, ipak 20 miliona ljudi nije mala stvar! DF nocu izgleda zanimljivo kao velika bozicna jelka koja je razbacano okicena sa razlicitim tipovima sijalica totalni hoaos. Benito Juarez Aerodrom, Imigracioni Sluzbenik je opusteniji vise nego na prelazu izmedju Srbije i Crne Gore. Turisti u Meksiku su deo njihove kulture pocev Spanske Invazije sa Hernanom Cortesom u 15 veku po da mene. Uzeo sam kofer i palim u hotel, nacin hvatanja taksija je malo drugaciji, najsigurniji je da kupis kupon sa tvojom destinacijom na aerodromu i udjes u taksi koji prima te kupone. Izgleda dosta organizovano . Posle jakih i sigurnih svetla na aerodromu ulazimo u ulice mracne sume zvana DF-e. Obozavam naziv grada DF-e jer nikad krace ime za nikad veci grad nisam cuo. Raspad u saobracaju niko ne postuje pravila, 1 ujutru iz taxsija vidim kako mexosi sa celom familjom jos valjaju tacos i tamales na ulici deca se igraju sa uplajenom sijalicom. Neko kaze New York City never sleeps, sumnjam NYC za DF je Baden Baden. Ja sam na kraju zaspo u New York-u ali ovog puta je bio samo naziv hotela. Sledece jutro 24C vreme extra kao tokom cele godine sav srecan izlazim na ulicu po pola litre sveze cedjeni Mamey sok (tropsko voce koji ukus ima izmedju dinje, vanile i avokada) koji se prodaje na svakom cosku i strasno slatko pecivo, ceo dorucak 2 dolara. U 7 ujutru DF se zahuhtava punom parom, Polica Federal sa svojim americkim kamionetima i matrix opremom bruje sirenama po ulicama cisto ono da razdrmaju gradjane, vec je pao sudar, neko popravlja kola, drugi rusi zgradu,treci prodaje neke sobne lampe, svinjski tacos mirise po ulicama imam osecaj da ce se grad raspasti ali to je njegov stil hodati po ivici raspada ali i dalje ama bas sve funkcionise ONLY IN MEXICO. Posle jutarnje setnje po finacial districtu DF vracam se u hotel gde se spremam za taxi i nazad na benito Juarez gde cekam Aero Mexico let za pacifico -Puerto Vallarta. Puerto Vallarta je fenomenalna turisticka destinacija, locirana na zapadnoj obali Meksika u zalivu Banderas koji je jedan od najvecih zaliva na svetu. Tu je priroda savrsena kombinjacija zdravih zelenih planina koje se su zabodene u pacific. Za razliku od istocne obale koja ima samo tu karibsku tirkiznu boju mora, i mrtve pijane amere i evropljane. Okolina grada je totalna amazonska dzungla sa velikim brojem tropskim zivotinjama, po tim zbunjevima Arnold Svarceneger se jurio sa Vanzemaljcom u filmu Predator, a Richard Burton i Ava Gardner ljubakali u filmu “The Night of Iguana” pre pola veka. 20% populacije su Kanadjani odnosno Amerkanci, uglavnom ce te prepoznati Kanadjanje jer nose majce sa zastavom a neki ekstremni cak su istetovirali crveni list , uglavnom ne vole da se porede sa svojim komsijama Amerima odnosno Gringos. Grad je sastavljen od Stare i Nove Vallarte i malih okolonih sela koja su prostrana po Banderas Zalivu i sve je povezano putem pored mora. Uzimam hotel u starom gradu, ljubazno osoblje kao i uvek, mislim da je Mekskio broj 1 na svetu sto se tice gostoprimstva. Neki ljudi povezuju Mekskio sa narko kartelima ubistva i horor scenama totalna pogresna slika, toga ima ali daleko od turistickih destinacija i to je njihov medjusoban rat. Narko bosovi neometaju turizam nego cak sta vise i ulazu u njega jer znaju ta privredna grana donosi hleb obicnom stanovnistvu. Stara Vallarta je mesavina lokalnih ljudi i turista koja daje svoj sarm za razliku od Nove gde imas osecaj da si u Kaliforniji. Na svakom cosku sedi neka baka koja kaze svakom “Hello” i prodaje kokos. Das joj 1$ i baka sa macetom ocisti ti kokoks ko ti bananu. Kokosov sok i meso pomaze telo protiv velikh vrucina, a sto se tice jutarnjeg soka to je po srpskom receno “Zeleni Jugo” odnosno Jugo Verde (celer, persun, ananas i pomorandza) opasan metak vitamina u glavu. Ako si ljubitelj ozbiljnog pecanja, na pravom si mestu, u Banderas Zalivu se motaju veliki predatori kao sto su Blue Marlyn, Yelow Fin Tuna, Rooster Fish a i stari dobri veliki kit izlazi na povrsinu da se pozdravi sa Vallartom koji je ujedno i maskota zaliva. Ali ako pricamo o najuksnijoj ribi to je riba zlatne boje sa smesnom glavom zvana Dorado ili Mahi-Mahi koju mozes odma kad je skines sa udice da odseces file i poprskas sa limonovim sokom, korijandrom i jedes. Inace 4 osobe mogu da dobiju profi peto casovnu pecarosku turu za 100$, i velika verovatnoca da mozes da ulovis nesto. Plen posle mozes da ponudis u nekom restoranu da ti bace na rostilj, vlasnici restorana nemaju nista protiv i ako samo 20 ladnih Corona ti prodaju. Plaza i kupanje u Vallarti je kao u svakom turistickom mestu samo za setnju, prave plaze ko sa razglednica nalaze se u okolini kao sto su Quimixto i Playa Mismaloya. Posle fenomenalne vecere grilovanog tune file-a i kaktusovog lista trazio sam negde pravo dobro nemacko pseniscno pivo da jer mi corona spada u grupu sokova. Sasvim slucajno sam naleto na nemacku mesto Casa Alemania po ulazu se vidi da je Svaba vlasnik sve je cakum pakum od meni karte pa do meksickih konobara sa nemackom disciplinom. Vlasnik klasika plavi svaba ko juce da je dosao iz Berlina, a zivi u stvari vec 30 god. Posle psenicnog piva i strudle od jabuka Kriger mi govorio o Meksiku iz nemacke tikve sto je veoma zanimlnjiva kombinacija. Otkrio mi je par mesta sa kilometarskim pustim plazama gde ljudska noga nije krocila do kojih treba stvarno da se potrudis da bi ih video..... Sledeci jutro zvekno sam jedan zeleni jugo i iznajmio camac sa Franciscom spremio mapu i isplovio iz Banderas Zaliva kao magicnom mestu zvano Mayto....... Zaliv Banderas Sabljarka Yugo Koral 55 Kokos Stand Takos stand Plaza Puerto Vallarta Putopisi |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Pet 7 Sep - 23:25 | |
| Živjela Barcelona! Sigurno ste čuli za Gaudija! I velika je šansa da se upravo njega sjetite kada pomislite na Barcelonu! Dobro, možda ne baš njega, ali njegovih građevina sigurno! Antoni Gaudi rodio se 1852. godine i najpoznatiji je barcelonski arhitekt čija su velika djela danas postala simboli Barcelone. Kao i brojni drugi svjetski poznati umjetnici veći dio života proveo je u osami i siromaštvu u potpunosti koncentriran na svoju arhitektonsku viziju! Pogledajmo zajedno što je veliki Gaudi sve osmislio u Barceloni i koje joj je veliko nasljeđe darovao! Park GuellModernistički Gaudijev park smjestio se na sjeveru Barcelone. Ulaz u park je besplatan. U njemu možete provesti vrlo ugodno popodne, šećući među drvećem i otkrivajući skrivena Gaudijeva djela. UNESCO je 1984. godine proglasio Park Guell za spomenik svjetske baštine. Gaudi je u ovom parku do savršenstva doveo uporabu trencadis pločica, što su razbijene keramičke pločice koje su ponovno složene u mozaike. Casa BattloPrekrasna stambena zgrada u Barceloni koju je izgradio Antoni Gaudi nalazi se u ulici Passeig de Gràcia br. 43. Malo ju bolje promotrite izvana! Krov ove prekrasne zgrade predstavlja zmajeva leđa, dok su balkoni zapravo lubanje ljudskih žrtava (lokalci ovu zgradu nazivaju Kuća kostiju). Toranj s križem na krovu predstavlja svetog Jurja koji ubija zmaja. Casa Battlo izgrađena je 1877. godine i renovirana početkom 20. stoljeća. Lampe na trgu ReialPrekrasan barcelonski trg Placa Reial, smjestio se uz La Ramblu i mjesto je odakle se kreće u noćni život u Barceloni. Neobične lampe na trgu dizajnirao je upravo Gaudi! La PedreraLa Pedrera ili Casa Mila stambena je zgrada u Barceloni, u ulici Passeig de Gràcia 92. Izgrađena je 1910. godine. Prevedeno s katalonskog "pedrera" znači kamenolom jer fasada zgrade podsjeća na kamenu planinu, dok prozori i balkoni izgledaju kao špilje u planini. Unikatne ograde na svakom balkonu napravljene su od kovanog željeza.U Pedreri je moguće razgledati i građanski stan iz 19. stoljeća. La Pedrera je posljednje Gaudijevo javno djelo, nakon kojeg ostatak života posvećuje izgradnji Sagrada Familie. U ovoj kući obratite pažnju na svaki detalj, svi su oni tu jer ih je tako Gaudi zamislio! Između ostalog, u zgradi nema ni jednog pravog kuta! Sagrada FamiliaNedovršeno Gaudijevo remek djelo na kojem i danas traju radovi, jednom će biti najveća i najljepša katedrala kršćanskog svijeta. Katedrala Sagrada Familia ( Temple Expiatori de la Sagrada Família ili katedrala Svete obitelji) ogroman je kompleks kojem je Gaudi posvetio veći dio svog života, sve do svoje iznenadne smrti 1926. godine. Pred kraj života Gaudi je i živio u kućici u dvorištu katedrale, u potpunosti posvećen izgradnji. Od Gaudijeve smrti pa sve do danas na ovoj su izvanrednoj crkvi radili brojni priznati kipari i arhitekti. Izgradnju crkve danas financiraju prilozi posjetitelja, a planiran završetak izgradnje je 2030. godine. Originalni Gaudijevi modeli završene Sagrada Familie čuvaju se u kripti katedrale. (Putopisi) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Čet 13 Sep - 12:40 | |
| Kanadsko čudo na indijanski način Nacionalni park Yoho u KanadiNacionalni park čije ime prevedeno s jezika indijanskih starosjedilaca znači iznenađenje ili čudo, nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Visoke stijene oblikovane ledenjacima, idilična jezera i zaglušujući vodopadi nalaze se u Nacionalnom parku Yoho u Kanadi, jednom od manjih kanadskih nacionalnih parkova. Veličinu parka sigurno će nadoknaditi spektakularni krajolici, koji će sigurno nadmašiti i vaša očekivanja! Čudesni kanadski Stjenjak
Nacionalni park Yoho smjestio se u Britanskoj Kolumbiji, na zapadnim obroncima kanadskog Stjenjaka. U njemu ćete naći čak 28 planinskih vrhova iznad 3.000 metara. Po ovim veličanstvenim planinama i okolici ide više od 400 kilometara planinarskih staza. Ledenjačka jezera kanadskog Stjenjaka Smaragdno jezero ( Emerald lake) svakog će posjetitelja zapanjiti svojom veličanstvenošću. Blistavo jezero nevjerojatne ledeno plave boje okružuju tihe šume smreke i visoke planine vrhova okovanih snijegom. Za boju ovoga i drugih jezera u parku odgovoran je mulj nastao topljenjem ledenjaka visoko na planinama. Ljeti se na jezeru i oko njega organiziraju brojne aktivnosti. Tako je moguće jezerom ploviti u unajmljenom kanuu ili krenuti na avanturističko planinarenje. Nalazište fosila na Stjenjaku
U blizini Smaragdnog jezera smjestilo se najpoznatije paleontološko nalazište Stjenjaka, koje je pod zaštitom UNESCO-a i moguće ga je obići samo pod stručnim vodstvom. Ovo je jedno od najvažnijih nalazišta te vrste na svijetu u kojem su neki od fosila stari i do 530 milijuna godina. Predstavljaju tadašnje morske beskralježnjake, njih više od 120 vrsta. Grmljavina slapova i snažne sile prirode
Kroz park i dolinu Yoho protječe istoimena rijeka. Na samom kraju doline Yoho s nje se bučno obrušava slap Takakkaw (prevedeno s indijanskog znači veličanstveni) čija snažna grmljavina odjekuje kilometrima u okolicu. Ovi su slapovi s visinom od 254 metra treći po visini u Kanadi. Uz Takakkaw slapove u Parku Yoho nalaze se brojni drugi slapovi, kao i brzaci na rijekama. Snaga vode odgovorna je i za neke neobične formacije stijena. Tako ovdje možete naći i prirodni most od stijene preko rijeke Kicking Horse koja izvire na ledenjaku. Ljudi iz cijelog svijeta posjećuju ovaj park nevjerojatne ljepote u čijim će prostranstvima svatko ostaviti dijelić svoga srca. Ako niste u mogućnosti otputovati u Kanadu, uživajte u fotografijama prekrasne prirode. Bungalovi uz prozirno jezero Jezero McArthur (Putopisi) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Uto 25 Sep - 10:35 | |
| Dolina cvijeća na Himalaji Himalaja, zemlja bogovaSve stvari su mi mokre i prljave. Kad ih operem i dalje su prljave. Osušiti se apsolutno ništa ne stigne zbog vlage i hladnoće. Imam još 200 kuna, a najbliža mjenjačnica je udaljena oko 300 km i neću je vidjeti još barem tjedan dana. Nemam deku, pa spavam u jakni, hlačama, suknji i čarapama. Noći su hladne. Tople vode ima ako ima struje, a struje uglavnom nema. Ustajemo i idemo spavati zajedno sa Suncem. Signala nema, mobiteli ne rade. Za internet ljudi ovdje nisu ni čuli. Da, konačno smo stigli na Himalaju. Možda zvuči neobično, ali unatoč ovome svemu što sam gore napisala, ovo mjesto je stvarno raj na Zemlji i ne nosi uzalud naziv "Zemlja bogova". Naša prva destinacija - Nacionalni park Dolina cvijeća smješten u indijskoj državi Uttaranchal. Ako i nismo prvi Hrvati ovdje, sigurno smo prve Hrvatice koje su došle u Dolinu. Mir i tišina sa svih strana, malo ljudi, predivna priroda i tisuću i jedan cvijet. Putovanje prema Dolini cvijeća Nakon desetak sati vožnje jeepom stigli smo u Govindghat, malo mjesto gdje započinje naša pustolovina. Vožna jeepom bila je vrlo ugodna, što inače nije slučaj. Bogovi su nam bili naklonjeni, tako da nije bilo kiše, nije bilo odrona na cesti te višesatnih čekanja da se isti otklone. Nismo se našli zarobljeni na cesti između planinskih odrona, kao što je bio slučaj s putnicima koji su na put odlučili krenuti nekoliko dana ranije. Također, u jeepu nas je bilo svega 10. Obično bude duplo više. Guma nam je pukla samo jednom. Gledam to sve i ne vjerujem. Opasna cesta Da dođemo do Doline cvijeća trebalo nam je otprilike tri dana. Prvi dan vožnja od Rishikesha do Govindghata. Drugi dan pješačenje 15 km od Govindghata do sela Ghangarie. Matea, dijete s Velebita, bila je sumnjičava prema Himalaji pa je odlučila krenuti na put s magarcem (razmišljala je i o helikopteru koji je doduše bio malo skup - 350 kuna, 5 minuta vožnje). Sretno su stigli na vrh za nekih četiri-pet sati. Mi ostali smo se popeli za šest sati. Hodočasnici sa sabljama Put je bio ispunjen sikhima (sljedbenicima sikhizma, religije koja je nastala u Punjabu u 15. stoljeću) koji su se zaputili prema jednom od svojih najvažnijih svetišta, jezeru Hemkund koje se nalazi visoko u brdima na nekih 4200 metara nadmorske visine. Sa svojim mačevima i sabljama izgledali su kao da se spremaju u rat, a ne na hodočašće. Neobična indijska flora Flora je dosta neobična za naše krajeve, a marihuana raste uz cestu kao korov Zadnjih pet kilometara puta se ne sjećam pošto su mi oči bile uprte u sklisko kamenje po kojem je trebalo skakutati i tražiti si najbolji put, a u isto vrijeme izbjegavati magarce i mule koji su vrlo tvrdoglavi kad odluče nekuda proći. Staza prema Dolini cvijeća Smještaj u selu Ghangaria No stigli smo nekako i do Ghangarie. Malo selo na oko 3000 metara nadmorske visine, udaljeno svega 6 km od Doline cvijeća. Struje nema. Toplu vodu se može naručiti u kantama, pa se onda polijevate, pošto nema ni tuša. Kanta tople vode je skupa, košta 5 kuna. Doručak je oko 2 kune. Ali kad ste gore, neke stvari na koje svakodnevno obraćate pažnju jednostavno tamo zaboravite. Treking do Doline cvijeća Idućeg jutra smo krenuli u Dolinu cvijeća. Dozvola za treking za tri dana košta 60 kuna. Sikhi se odvajaju već na prvom kilometru tako da ostajemo sami. Tu i tamo zaluta po koji turist. Staza je lagana, nema previše uspona, ali put dugo traje pošto svake sekunde morate stati i uslikati pokoji cvijet. U krajoliku se izmjenjuju potoci i rijeke, visoki planinski vrhovi pokriveni snijegom, cvijeće svih boja i oblika, po koja ptica i ledenjak, pa onda opet cvijeće. Rajska dolina na Himalaji Kada dođete do Doline cvijeća prvo što kažete je: "Wow, koliko cvijeća!". Imate osjećaj kao da vas je netko ubacio u neku bajku i da u njoj šetate. Cvijeće je uistinu bajkovito i nestvarno. Preko 500 različitih vrsta... Sve što ste ikada vidjeli i sve što vjerojatno nikada nećete imati prilike vidjeti. Većinu cvijeća moguće je vidjeti samo u prva dva tjedna kolovoza, kada su česte kiše. Atmosferu je teško dočarati slikama i riječima. Još je teže dočarati miris svakog pojedinog cvijeta i miris cijele Doline. Krećete se na visini od 3700-4500 metara nadmorske visine, a staza prolazi kroz cvijeće koje je nekada toliko visoko da vam dođe do vrata. Često je staza ispresijecana planinskim potocima koje treba znati vješto prijeći skaćući s kamena na kamen poput žabe. Ako niste vični tome, onda ćete, kao ja, upasti u potok. Nacionalni park Dolina cvijeća u Indiji Dolina cvijeća uvrštena je u UNESCO World Heritage Sites 2004. godine, a Zapadnjaci su ju otkrili i ucrtali na turističke karte tek prije nekih osamdeset godina. Naravno, Indijci Dolinu poznaju mnogo duže, lokalni stanovnici često odlaze tamo brati ljekovite trave, a često ćete ih čuti kako pričaju priče o bogu-majmunu Hanumanu, koji je cijeli brežuljak iz Doline odnio na Šri Lanku kako bi pomoću ljekovitih trava liječnici izliječili ranjene vojnike... (Putopisi) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Sre 10 Okt - 15:57 | |
| Nezemaljski nacionalni park u Jordanu Wadi Rum, najčarobnija pustinja na ZemljiNakon obilaska Petre dogovorili smo "iznimno povoljan" taksi prijevoz do same jordanske pustinje. Taksista se obvezao da će nas pričekati jedno tri sata i onda nas vratiti natrag. Wadi Rum je od Wadi Muse udaljen nekih 110 km prema jugu. Moderan King Hussein autoput se proteže na jug sve do Aqabe. Wadi Rum je jordanski Nacionalni park i jedno od najčarobnijih mjesta na Zemlji. Pustinja je ispresijecana brdima koja kao da su izronila iz pijeska. U njoj su pronađeni arheološki ostaci koji svjedoče o 12.000 godina ljudske prisutnosti na ovom području. Zanimljivost: nekoliko scena Star Wars-a je zbog nezemaljskog izgleda krajolika upravo ovdje snimljeno! Obilazak pustinje džipom i devama Odmah smo unajmili džip i deve i krenuli u obilazak pustinje. Jahanje na devama je zanimljivo. Dok hodaju, ljuljaju se. To je zbog toga što su jedine četveronožne velike životinje koje istodobno pomiču lijevi pa desni par nogu. Došli smo i do nekog klanca po kojemu je znalo ponekad biti vode. Ovdje su vidljivi ostaci pisama pradavnih civilizacija. Malo potom, popeli se na stijene zanimljivih oblika nakon čega je uslijedila žestoka vožnja pustinjom sve do ruševina Lawrencove kuće. Lik je im'o stila. A vozač Beduin je pokazao sva svoja umijeća divljanja po pustinji. Ostale su mi urezane u sjećanje riječi novozelanđanke, hotel staff-a iz Wadi Muse: "Wadi Rum je moja Crkva". Wadi Rum je tek 2011. godine uvršten u UNESCO-v popis zaštite. Trebalo je vremena da im dođe u glavu... Po povratku u Wadi Musu otišli smo na Shawarmu, jelo koje vjerojatno najradije jedu. Zatim smo, totalno neplanirano, imali čast i priliku posjetiti normalnu beduinsku kuću (ne turističke bljezgarije) i jednu tipičnu normalnu beduinsku obitelj. Dan se približio kraju. Sutra već putujemo za Izrael (barem mislimo da je to tako). O nastavku našeg putovanja čitajte u sljedećem putopisu. Shawarma Beduinska kuća (Putopisi) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Pet 12 Okt - 0:57 | |
| Dolina cvijeća na Himalaji Himalaja, zemlja bogovaSve stvari su mi mokre i prljave. Kad ih operem i dalje su prljave. Osušiti se apsolutno ništa ne stigne zbog vlage i hladnoće. Imam još 200 kuna, a najbliža mjenjačnica je udaljena oko 300 km i neću je vidjeti još barem tjedan dana. Nemam deku, pa spavam u jakni, hlačama, suknji i čarapama. Noći su hladne. Tople vode ima ako ima struje, a struje uglavnom nema. Ustajemo i idemo spavati zajedno sa Suncem. Signala nema, mobiteli ne rade. Za internet ljudi ovdje nisu ni čuli. Da, konačno smo stigli na Himalaju. Možda zvuči neobično, ali unatoč ovome svemu što sam gore napisala, ovo mjesto je stvarno raj na Zemlji i ne nosi uzalud naziv "Zemlja bogova". Naša prva destinacija - Nacionalni park Dolina cvijeća smješten u indijskoj državi Uttaranchal. Ako i nismo prvi Hrvati ovdje, sigurno smo prve Hrvatice koje su došle u Dolinu. Mir i tišina sa svih strana, malo ljudi, predivna priroda i tisuću i jedan cvijet. Putovanje prema Dolini cvijeća Nakon desetak sati vožnje jeepom stigli smo u Govindghat, malo mjesto gdje započinje naša pustolovina. Vožna jeepom bila je vrlo ugodna, što inače nije slučaj. Bogovi su nam bili naklonjeni, tako da nije bilo kiše, nije bilo odrona na cesti te višesatnih čekanja da se isti otklone. Nismo se našli zarobljeni na cesti između planinskih odrona, kao što je bio slučaj s putnicima koji su na put odlučili krenuti nekoliko dana ranije. Također, u jeepu nas je bilo svega 10. Obično bude duplo više. Guma nam je pukla samo jednom. Gledam to sve i ne vjerujem. Opasna cesta Da dođemo do Doline cvijeća trebalo nam je otprilike tri dana. Prvi dan vožnja od Rishikesha do Govindghata. Drugi dan pješačenje 15 km od Govindghata do sela Ghangarie. Matea, dijete s Velebita, bila je sumnjičava prema Himalaji pa je odlučila krenuti na put s magarcem (razmišljala je i o helikopteru koji je doduše bio malo skup - 350 kuna, 5 minuta vožnje). Sretno su stigli na vrh za nekih četiri-pet sati. Mi ostali smo se popeli za šest sati. Hodočasnici sa sabljama Put je bio ispunjen sikhima (sljedbenicima sikhizma, religije koja je nastala u Punjabu u 15. stoljeću) koji su se zaputili prema jednom od svojih najvažnijih svetišta, jezeru Hemkund koje se nalazi visoko u brdima na nekih 4200 metara nadmorske visine. Sa svojim mačevima i sabljama izgledali su kao da se spremaju u rat, a ne na hodočašće. Neobična indijska flora Flora je dosta neobična za naše krajeve, a marihuana raste uz cestu kao korov Zadnjih pet kilometara puta se ne sjećam pošto su mi oči bile uprte u sklisko kamenje po kojem je trebalo skakutati i tražiti si najbolji put, a u isto vrijeme izbjegavati magarce i mule koji su vrlo tvrdoglavi kad odluče nekuda proći. Staza prema Dolini cvijeća Smještaj u selu Ghangaria No stigli smo nekako i do Ghangarie. Malo selo na oko 3000 metara nadmorske visine, udaljeno svega 6 km od Doline cvijeća. Struje nema. Toplu vodu se može naručiti u kantama, pa se onda polijevate, pošto nema ni tuša. Kanta tople vode je skupa, košta 5 kuna. Doručak je oko 2 kune. Ali kad ste gore, neke stvari na koje svakodnevno obraćate pažnju jednostavno tamo zaboravite. Treking do Doline cvijeća Idućeg jutra smo krenuli u Dolinu cvijeća. Dozvola za treking za tri dana košta 60 kuna. Sikhi se odvajaju već na prvom kilometru tako da ostajemo sami. Tu i tamo zaluta po koji turist. Staza je lagana, nema previše uspona, ali put dugo traje pošto svake sekunde morate stati i uslikati pokoji cvijet. U krajoliku se izmjenjuju potoci i rijeke, visoki planinski vrhovi pokriveni snijegom, cvijeće svih boja i oblika, po koja ptica i ledenjak, pa onda opet cvijeće. Rajska dolina na Himalaji Kada dođete do Doline cvijeća prvo što kažete je: "Wow, koliko cvijeća!". Imate osjećaj kao da vas je netko ubacio u neku bajku i da u njoj šetate. Cvijeće je uistinu bajkovito i nestvarno. Preko 500 različitih vrsta... Sve što ste ikada vidjeli i sve što vjerojatno nikada nećete imati prilike vidjeti. Većinu cvijeća moguće je vidjeti samo u prva dva tjedna kolovoza, kada su česte kiše. Atmosferu je teško dočarati slikama i riječima. Još je teže dočarati miris svakog pojedinog cvijeta i miris cijele Doline. Krećete se na visini od 3700-4500 metara nadmorske visine, a staza prolazi kroz cvijeće koje je nekada toliko visoko da vam dođe do vrata. Često je staza ispresijecana planinskim potocima koje treba znati vješto prijeći skaćući s kamena na kamen poput žabe. Ako niste vični tome, onda ćete, kao ja, upasti u potok. Nacionalni park Dolina cvijeća u Indiji Dolina cvijeća uvrštena je u UNESCO World Heritage Sites 2004. godine, a Zapadnjaci su ju otkrili i ucrtali na turističke karte tek prije nekih osamdeset godina. Naravno, Indijci Dolinu poznaju mnogo duže, lokalni stanovnici često odlaze tamo brati ljekovite trave, a često ćete ih čuti kako pričaju priče o bogu-majmunu Hanumanu, koji je cijeli brežuljak iz Doline odnio na Šri Lanku kako bi pomoću ljekovitih trava liječnici izliječili ranjene vojnike... (Putopisi) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Sub 27 Okt - 13:56 | |
| Betlehem u Palestini Putovanje po Izraelu se bliži kraju...Betlehem se nalazi u Palestini. Otprilike je 10 kilometara južno od Jeruzalema. Od Jeruzalema se do Betlehema najlakše stiže busom broj 21. Nakon pola sata vožnje ste u Betlehemu. Primjetno je da ne postoji nikakva kontrola putnika niti autobusa pri ulazu u Palestinu. Nekako se to normaliziralo. Po izlasku iz autobusa u Betlehemu obavezno vas napadne bezbroj vodiča i taksista i navlače vas da baš njih uzmete da vam pokažu grad i crkve. Pošto smo naoružani "knjigicom vodičem", riješili smo ih se i zahvalili na ponuđenim uslugama. Jedan je toliko bio uporan da nas je pratio nekoliko stotina metara i nudio opciju "plaćanja po zadovoljstvu prikazanog"... Bazilika Rođenja Isusova u Betlehemu Vrlo lako smo našli baziliku Rođenja Isusova koja je izgrađena na mjestu Isusova rođenja i to na špilji u kojoj se Isus rodio. Prva je crkva ovdje sagrađena 333. godine, dok današnja datira iz 6. stoljeća. U baziliku se ulazi kroz mala vratašca, visoka jedva jedan metar, kako bi se svi pri ulasku sagnuli i bili ponizni. Unutrašnjost crkve Ulaz u baziliku Mjesto koje označava gdje je Isus rođen Kontroverzni zid oko Palestine Iako smo dobrano ogladnjeli, Betlehem nam se nije učinilo neko ugodno mjesto za ostati, i pohitali smo natrag u Jeruzalem. Na povratku u Jeruzalem iz busa se vidi zid koji okružuje Palestinu. Kontroverzni zid kojim je Izrael Palestinu pretvorio u zatvor. Opravdavaju se branjenjem od terorizma, a njegovo postojanje krši sva ljudska prava i moralna načela. Čini mi se da civilizacija nije baš napredovala posljednjih par tisuća godina. Zid se stručno zove " Izraelska sigurnosna ograda", dug je 650 kilometara, a visok 8 metara. Po ulasku iz Palestine u Izrael postoji checkpoint gdje je potrebno izaći iz autobusa kako bi Izraelac provjerio ima li bombi u busu. Zid oko Palestine Povratak iz Izraela za Hrvatsku Kako se naš obilazak Izraela približio kraju, vratili smo se iz Jeruzalema u Tel Aviv i u ponoć krenuli prema Ben Gurion aerodromu. Na aerodrom smo stigli pet sati prije polijetanja aviona. Očekivano, sigurnosne provjere su žešće. Ako nemaš sreće, otvore ti i raskupusaju cijeli kofer. Onda slijedi skeniranje i pretres ljudi. Ovdje ti čak i cipele mažu nečim. Ben Gurion aerodrom u Tel Avivu Sjedamo na Malev koji leti do Budimpešte, a onda presjedamo na drugi avion do Zagreba. Prođe li sve kako treba, već u 10.30 smo u Zagrebu. Ne sjećam se kada se to zadnji puta dogodilo, ali avion je iz Tel Aviva krenuo točno na vrijeme. Donose nam hranu, koja me podsjetila na vic koji točno opisuje odvratnošću iste: "Tata, tata, zašto ne nabavimo kantu za smeće?" "Šuti i jedi!"... Slijećemo u Budimpeštu, a tamo magluština i prilično je hladno. Putovanje po Izraelu i Jordanu nas je pomalo razmazilo i zaboravili smo da je kraj 11. mjeseca. Ukrcavamo se u mali propelerac. Let do Zagreba je trajao oko sat vremena, a još dodatnih pola sata smo kružili iznad Zagreba ne bi li uspjeli sletjeti. Vremenski uvjeti iznad Zagreba su bili katastrofični tako da smo bili prisiljeni vratiti se natrag za Budimpeštu i pokušati kasnije ponovo! I dok čekamo reprizu leta za Zagreb, razmišljam o svim mjestima koja smo kroz prethodna dva tjedna posjetili... Avion je krenuo nakon četiri sata čekanja. Ovaj je put uspio sletjeti. "Samo" 38 sati smo bez sna. Ideš spavat', ujutro ustat', otić' na pos'o, and life goes on. (Putopisi) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Pon 29 Okt - 11:05 | |
| Nezemaljski nacionalni park u Jordanu Wadi Rum, najčarobnija pustinja na ZemljiNakon obilaska Petre dogovorili smo "iznimno povoljan" taksi prijevoz do same jordanske pustinje. Taksista se obvezao da će nas pričekati jedno tri sata i onda nas vratiti natrag. Wadi Rum je od Wadi Muse udaljen nekih 110 km prema jugu. Moderan King Hussein autoput se proteže na jug sve do Aqabe. Wadi Rum je jordanski Nacionalni park i jedno od najčarobnijih mjesta na Zemlji. Pustinja je ispresijecana brdima koja kao da su izronila iz pijeska. U njoj su pronađeni arheološki ostaci koji svjedoče o 12.000 godina ljudske prisutnosti na ovom području. Zanimljivost: nekoliko scena Star Wars-a je zbog nezemaljskog izgleda krajolika upravo ovdje snimljeno! Obilazak pustinje džipom i devama Odmah smo unajmili džip i deve i krenuli u obilazak pustinje. Jahanje na devama je zanimljivo. Dok hodaju, ljuljaju se. To je zbog toga što su jedine četveronožne velike životinje koje istodobno pomiču lijevi pa desni par nogu. Došli smo i do nekog klanca po kojemu je znalo ponekad biti vode. Ovdje su vidljivi ostaci pisama pradavnih civilizacija. Malo potom, popeli se na stijene zanimljivih oblika nakon čega je uslijedila žestoka vožnja pustinjom sve do ruševina Lawrencove kuće. Lik je im'o stila. A vozač Beduin je pokazao sva svoja umijeća divljanja po pustinji. Ostale su mi urezane u sjećanje riječi novozelanđanke, hotel staff-a iz Wadi Muse: "Wadi Rum je moja Crkva". Wadi Rum je tek 2011. godine uvršten u UNESCO-v popis zaštite. Trebalo je vremena da im dođe u glavu... Po povratku u Wadi Musu otišli smo na Shawarmu, jelo koje vjerojatno najradije jedu. Zatim smo, totalno neplanirano, imali čast i priliku posjetiti normalnu beduinsku kuću (ne turističke bljezgarije) i jednu tipičnu normalnu beduinsku obitelj. Dan se približio kraju. Sutra već putujemo za Izrael (barem mislimo da je to tako). O nastavku našeg putovanja čitajte u sljedećem putopisu. Shawarma Beduinska kuća (Putopisi) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Čet 8 Nov - 0:50 | |
| Buenos Aires, zaplešimo tango! Planirate li posjetiti Buenos Aires?Nakon putopisa o prženju na brazilskom suncu došao je red na dizanje sidra i put Argentine i Buenos Airesa. Kad sam planirala put na drugi dio svijeta morala sam potražiti pomoć od frenda iz USA. Naime, avio karte tada je bilo moguće kupiti jedino ako ste stanovnik Amerike. To me malo iznenadilo, ali brzo sam se snašla i frend je kupio kartu Sao Paulo-Buenos Aires-Rio. Ta povratna karta je koštala cca 400USD. Smještaj u Buenos Airesu sam sredila u hostelu Sandanzas Cultural Hostel , a 4 noćenja su koštala cca 30USD. U cijenu je bio uključen besplatan internet i doručak. Ovaj hostel se na kraju pokazao kao jako dobar odabir. Prilično je blizu centru grada, nije ga teško pronaći, a osoblje (koliko se sjećam) je bilo ljubazno i hostel je bio čist. Sandanzas Cultural Hostel Let iz Sao Paula u Buenos Aires (Baires)
I tako... nakon prženja na brazilskom suncu krenula sam put Argentine i Buenos Airesa. Naravno, i ovaj je let bio obilježen kišom kao i onaj let u Brazil. Po dolasku u Argentinu lila je kiša cijeli dan i opet sam sva mokra došla do hostela. Sva sreća pa mi se ovaj put nije smočilo sve u ruksaku, već se samo smočio rukskoa, ali naravno ja sam bila mokra do kože. Još uvijek zagorena od sunčanja, gulila sam se po cijele dane. A nošenje dva ruksaka bilo je posebno zanimljivo iskustvo... Argentinska obala Frendica Kolumbijka
U Buenos Airesu sam se srela s frendicom s kojom sam par mjeseci 2003. godine dijelila sobu i zajedno smo radile u Americi. Inače Kolumbijka, došla je u Argentinu na par semestara, na školovanje za Chefa... Ovo se pokazalo kao izvrsna prilika da se nakon par godina vidimo! A kad sam već bila u "susjedstvu", bilo je teško propustiti priliku. Naš prvi dogovor za susret je neslavno propao i to mojom krivicom. Naime, sjela sam na dobar bus, samo u krivom smjeru! Na kraju sam završila u autobusnoj garaži gdje sam rukama i nogama pokušavala objasniti vozaču gdje trebam ići. Naravno da nije pričao engleski, a u to vrijeme ja još nisam učila španjolski. Na kraju me skužio i poslao na drugi bus koji ide prema gradu. Ispalo je da sam bila u jednoj od lošijih četvrti u gradu! Sva sreća pa se nije ništa dogodilo, osim što smo se nas dvije nakraju mimoišle (btw. u to doba, iako sam ja imala svoj mobitel, ona ga nije imala, pa smo se dogovarale večernjim emailovima). Vožnja busom u Buenos Airesu U Buenos Airesu su vožnje busom jako jeftine, cca. 0,25USD, a vožnje su lude i nezaboravne. Vozači otvaraju vrata prije nego se bus zaustavi! Također, vozači kreću sa stanice prije nego su vrata skroz zatvorena i dok ljudi još uvijek pokušavaju ući! Nema čekanja! U usporedbi, vozači ZET autobusa su SUPER naspram ovih ovdje. U Buenos Airesu se stvarno ima što vidjeti. Provela sam jedan cijeli dan samo hodajući okolo i fotografirajući. Bio je lijep, sunčan dan i nekako nisam smjela propustiti priliku. Vjerovatno bi se imalo što gledati i razgledavati cijeli tjedan, ali nažalost nisam imala toliko vremena. Napokon sam se uspijela naći s frendicom i njenim drušvom na večeri. Argentinci jedu puno mesa, i to mesa sa roštilja... i to meso je tako finooo... A najbolje u svemu je što je hrana prilično jeftina obzirom na činjenicu da smo večerali u restoranu. Čokoladna pizza s jagodama Tango festival u Buenos Airesu Preko ljeta Buenos Aires je posebno živ. Tako smo mi naletili na Tango festival koji se održavao u centru grada, na otvorenom, u najobičnijoj ulici koja je preko dana bila preplavljena automobilima. Navečer su ulicu prepunili pješaci i plesači! Ljudi su se spontano uparivali i plesali tango uz profesionalne plesače i trenere tanga. Bilo je to jako uzbudljivo i zanimljivo za vidjeti. Caminito, Buenos AiresCaminito je ulica muzej smještena u četvrti La Boca. Bila je inspiracija za poznati tango "Caminito" skladatelja Juan de Dios Filiberta. Jednodnevni izlet u gradić Tigre
Ako imate koji ekstra dan dok ste u Buenos Airesu, preporučam jednodnevni izlet do Tigre, malog gradića južno od Buenos Airesa. Vozite se jedan sat vlakom. To je mjesto gdje ovdašnji ljudi vole otići na vikend, kupati se u rijeci, sunčati se, roštiljati na otvorenom, veslati, i slično. Zanimljivo je da s obje strane rijeke El Tigre možete vidjeti kuće koje su ustvari u vlasništvu veslačkih klubova. Let iz Buenos Airesa u Rio de Janeiro
I tako nakon odmora i konačnog susreta s frendicom došlo je vrijeme za let iz Bairesa u Rio de Janeiro. Utorak ujutro... sunčano, toplo... Jedna cura iz hostela i ja dogovorile smo se da podjelimo trošak taksija, a meni nije smetalo doći na aerodrom cca. 1h ranije nego je trebalo. I tako mi na aerodromu u 8.45h, moj let (prema karti) je trebao biti u 11,20h. I tako gledam po departure ekranima, a tog leta nigdje. Pitam na info desku i kažu mi: "Sorry, but the flight has left at 8,35h" WTF??? Oni su fino reschedulirali let, ali ne da kasni koji sat već je fino uranio. Naravno, nisu me obavijestili niti na email niti na broj moba koji sam ostavila... Ludila sam!!! To je značilo da kasnim u Rio, da moram obavijestiti curu koja me tamo čeka, da ću biti na aerodromu tkoko zna koliko, da ću stići u Rio ko zna kada... Rekli su mi da ima još jedan let u 14.45h taj dan i da pričekam do 14 sati da vidim hoće li na njemu biti mjesta. Sva sreća pa je bilo i tako sam ipak uspješno napustila Argentinu i krenula za Rio. Tamo sam sletjela oko 18 sati. (Putopisi) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Sub 24 Nov - 14:51 | |
| Nacionalni park Tongariro na Novom Zelandu
Mjesto prepuno ekstrema, iznenađenja i kontrasta, kao i mjesto koje ni jedan posjetitelj nikada neće zaboraviti, prvi je nacionalni park u Novom Zelandu poznat po svojoj jedinstvenosti! Nacionalni park Tongariro nudi širok raspon prirodnih ljepota, od savršeno mirnih jezera, gejzira, spektakularnih vodopada, aktivnih vulkana, polja, gustih šuma i nizina nalik pustinjama. Tko još ne bi želio prošetati po nekoliko stotina godina staroj ohlađenoj vulkanskoj lavi? Nacionalni park Tongariro osnovan je davne 1887. godine, i četvrti je osnovani nacionalni park na svijetu. U samom srcu parka nalaze se čak tri vulkana, Tongariro, Ngauruhoe i Ruapehu, koji su aktivni već dva milijuna godina. 1995. i 1996. godine vulkan Ruapehu imao je zadnje erupcije kojima je cijelu okolicu prekrio pepelom. Ovaj je vulkan danas najlakše dostupan aktivni vulkan u Novom Zelandu i moguće ga je posjetiti uz pratnju vodiča. Planina Ruapehu Jezero u krateru planine Vjerojatno će vam se planina Ngauruhoe učiniti poznatom, naime ona je bila slavna planina Mt. Doom u Gospodarima prstenova. U Nacionalnom parku postoje organizirani turistički obilasci fantastičnih lokacija na kojima su snimani Gospodari prstenova! Planina Ngauruhoe Selo Nacionalnog parka smješteno pri dnu planine Ruapehu, polazno je mjesto za istraživanje Nacionalnog parka. U njemu možete naći smještaj, unajmiti bicikle ili kajake i dobiti detaljne informacije o parku. Iz sela se kreće na najpopularnije jednodnevno planinarenje u Novom Zelandu, planinarenje preko vulkana Tongariro, poznato kao Tongariro Alpine Crossing. Smaragdna jezera Zbog jedinstvenog terena ovaj je Nacionalni park omiljeno odredište mnogih planinara i ljubitelja prirode. Zimi se na nekoliko skijališta okupljaju ljubitelji zimskih sportova. Sezona skijanja traje od kasnog lipnja do ranog studenog. Kada vidite ove fotografije zar ne bi i vi htjeli "uskočiti" u Gospodare prstenova?
(Putopisi)
Poslednji izmenio Abu Dabi dana Pet 30 Nov - 13:44, izmenjeno ukupno 1 puta |
| | | wild filly ADMIN
Poruka : 85778
Lokacija : divljina
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : uvek extra
| Naslov: Re: Putopisi Ned 25 Nov - 23:13 | |
| I AMsterdam Kalverstraat “Venecija severa”, kako se uglavnom zovu gradovi sa mrežom kanala, makar oni bili samo jedan kilometar severno od izvorne Venecije, je iznenađujuće mali, vrlo komplikovan za obilaženje i snalaženje zbog svog kružnog oblika gradnje, a svakom pojedincu nudi toliko toga za videti, obići i iskusiti. Možda ne tako logična, ali po meni najbolja početna tačka za upoznavanje grada je Vondel park, jer ga okružuje većina najvažnijih zgrada i muzeja Amsterdama. Ako krenete sa čuvenog trga Leidseplein, koji se nalazi odmah naspram Vondela, naići ćete na monumentalne građevine u art deko stilu, a među njima i moderni hotel American iz lanca Marriot. Tu su i amsterdamski coffee shopovi The Bullgod, kojih ima nekoliko u gradu, ali i nezaobilazne sladoledžinice Ben&Jerrys i Haggen Dazs. Na trgu se nalaze i Narodno pozorište, centar De Ballie i centar sveta sedamdesetih, ali i danas, diskoteka Melkweg. Logičan izbor ako koračate ka Dam trgu je ulica Leidsestraat koja obiluje dobrim šopingom. Izdvaja se robna kuća The Metz u kojoj je smešten krem svetskih etiketa. Dalje, preko ulice Spui, ulazite u Rokin ulicu, a na njihovom uglu nalazi se Sahat kula koja je u prošlosti služila kao svetionik i mesto istovara prekookeanskih brodova. Sa ovog mesta ulazite pravo u Kalverstraat, glavnu pešačku i šoping zonu grada. Ona je na mene ostavila najveći utisak zbog očaravajućih mirisa koji su se širili iz mnogih parfimerija i kozmetičkih lanaca kao što su Sabon, Lush i Body Shop. Ulica se prosto uliva u Dam trg, najčuveniji i najznačajniji trg u Amsterdamu, na kojem se nalazi i kraljevska palata, izgrađena u klasičnom stilu 1655. godine u želji da grad dobije novu gradsku kuću i predstavlja remek delo holandske arhitekture. Sam trg izgrađen je daleke 1270. godine i od tad nije menjao namenu. Od značajnijih zgrada na trgu se nalaze i hotel Krasnapolsky, Nova crkva, Muzej Madame Tussauds i spomen stub žrtvama Drugog svetskog rata. Najinteresantnije za nastavak šetnje je Damrak ulica, koja predstavlja levu “granicu” najpopularnijeg Amsterdamskog Red Light District-a. Na kraju ulice izbijate na najimpozantniju građevinu u čitavoj Holandiji, glavnu železničku stanicu, izgrađenu u stilu holandske renesanse sa dodacima gotike 1889. godine. Sve linije gradskog prevoza počinju i završavaju se ovde. Centralna stanica Kad smo već kod toga, u gradu postoji jedinstveni tarifni sistem i karta važi 70 minuta, a možete je koristiti u metrou (samo jedna linija, a do 2015. godine su još dve u planu), tramvajima i autobusima. U najmasovnijoj upotrebi su naravno bicikli kojih u gradu ima preko dva miliona. Pazite se posebno ovih, slobodno mogu reći, ludaka na dvotočkašima jer ako stanete na obeležene staze za bicikle, ne piše vam se dobro. Amsterdam je jedan od centara arhitekture i prava riznica stilova, kako modernih, tako i vekovima starih. Način gradnje stambenih objekata u prošlosti je posebno interesantan jer većina kuća nema više od tri sprata, a građevine su toliko uske da se nameštaj ne unosi kroz vrata, već kroz široke prozore. Zato svaka zgrada ima pri vrhu kuku zakačenu na pokretni mehanizam o koju se kače komadi nameštaja, a potom kroz prozor unose u stan. Retko gde ćete videti zavese, pa vas može začuditi ako sa ulice vidite svakodnevni život A’damaca. Ne budite nepristojni (kao što sam bio ja) jer oni smatraju da niko ne remeti njihovu privatnost virenjem u njihovu dnevnu rutinu. Čuvene „nakrivljene“ zgrade nalaze se na nekoliko mesta duž kanala, ali najlepše su u Singel ulici i naspram kuće Ane Frank. Ako se pitate zašto su krive, odgovor leži u načinu gradnje jer osnovu čine pobodene drvene šipke u zemlju koja je nekada bila močvarno tlo. A'dam trg Neke od crkava takođe su značajna arhitektonska zdanja, kao što su Western Kerk, Oude Kerk, Vondel Kerk, Sint-Nikolaaskerk, Nieuwe Kerk i portugalska sinagoga. Zgrada bioskopa Tushinsky proglašena je najlepše bioskopsko zdanje na svetu. Amsterdam je podeljen na distrikte od kojih je devet centralnih, a to su: Centar zapad, Centar istok, Severni i Južni kanal, Muzejska četvrt, Jordan, De Pajp, Plantaže i Stara luka. Za ljubitelje muzeja nezaobilazna stanica je Muzejska četvrt, na kojoj se nalaze Van Gogh-ov muzej, nacionalni Rijks muzej i Stedejlik – muzej savremene umetnosti. Preporuka je da ulaznice za muzeje kupite unapred u hotelu, ako imate tu mogućnost ili online putem interneta. Futurističko zdanje Van Gogh muzeja završeno je 1973. godine, na placu koji je grad poklonio u ove namene i od tada ga opsedaju milioni turista svake godine. Na pet spratova hronološki su poređana dela velikog umetnika, a među remek delima naći ćete: Autoportret bez uveta, Autoportret sa šeširom, Žitna polja, Suncokrete, Sobu u Arlu i mnoge druge. U muzeju Rijks izloženi su ostali holandski velemajstori pre svega Rembrant, Vermer i Van Ajk. Postavka je preneta iz Haga 1808. godine, a 1815. godine je dobio ime Rijks. Nedaleko od muzejske četvrti nalazi se i Heineken pivara, odnosno prva fabrika, a danas muzej, u kome ćete osim procesa dobijanja piva videti i većinu mašina koje su od osnivanja bile u upotrebi. Pivaru iz XVI veka je 1864. godine kupio Andrian Heineken i ona od tada uspešno posluje u čitavom svetu i čini jedan od najprepoznatljivijih brendova na planeti. Ako ste nekoliko dana u gradu, nikako ne smete zaobići Alber Kajp market. To je zapravo jedna dugačka pešačka zona, pretvorena u otvorenu market-tržnicu u kojoj gužva skoro nikada ne jenjava, a cene su neverovatno niske. U neposrednoj blizini nalazi se i Amsterdamski univerzitet. De Pajp kraj koji je dobio naziv po obiljem cevi koje su se ovde nalazile do sredine XIX veka, nastanjuju čuveni skoteri, ljudi koji oplemenjuju napuštene zgrade i od njih prave sopstveni kutak za život. Dakle oni nisu skitnice, kriminalci i beskućnici, već mahom umetnici, hipici i slobodoumni ljudi koji nemaju dovoljno sredstava da iznajme skupe stanove, a za skotovanje im gradska vlast donira 800 eura mesečno. Muzej Van Gogh Jevrejska četvrt je na mene ostavila možda i najjači utisak, pre svega zbog svojih nasmejanih žitelja i oslikanih fasada. Kraj odiše posebnom atmosferom i specifičnom arhitekturom, obiluje fantastičnim restoranima, a tu se nalazi i kuća čuvene Ane Frank. Porodice Van Dam i Frank živele su u kući u periodu od jula 1942. do avgusta 1944. godine. Njihovo skrovište pronađeno je pred sam kraj rata 4. avgusta 1944. godine i porodice bivaju odvedene u logor. Niko sem gospodina Frank-a nije preživeo, ali su, zahvaljujući njemu, ćerka Ana i njen dnevnik, postali simbol jednog doba, jedne izgubljene mladosti i odrastanja na plafonu jedne kuće u vreme straha i terora. Originalni dnevnik smešten je na tavanu na mestu gde se porodica skrivala. Od nekih alternativnijih načina zabave najprimamljiviji su Red light district, sa prelepim devojkama koje sede u izlozima i svojim oskudno odevenim telima mame uzdahe prolaznika i čekaju najbolju ponudu za koju bi bile spremne svašta da učine. Svuda okolo nalaze se sex i coffee shopovi u kojima možete legalno konzumirati marihuanu, skank, halucinogene pečurke i čuvene home made cookies koji će vas odvesti u neku novu dimenziju stvarnosti. Preporuka: pečurke nemojte konzumirati, ako nemate pored sebe nekoga ko će budno motriti na vas. Interesantan je i muzej torture u kojem će vam sprave za mučenje oduzeti dah. Red light district Od nekih modernijih zdanja interesante su zgrade muzeja nauke i tehnike NEMO koja se nalazi na jednom isturenom doku u neposrednoj blizini glavne železničke stanice. Izgrađen je od oksidovanog zelenog stakla u obliku ogromnog broda i delo je svetski poznatog arhitekte Renca Pjana. Tu je i Stopera, multifunkcionalno zdanje u kojem su smeštene koncertna dvorana, bioskop, pozorište, plesna dvorana i umetnička galerija. Ceo kompleks služi kako bi se pojedincu približio svaki vid umetnosti i na jednom mestu bile dostupne različite vrste stvaralaštva. U kraju u kojem se nalazi Stopera su i Rembrantova kuća koja je muzej od 1970. godine, kao i nekadašnje najveće svetske kompanije Dutch East Indies Company iz XVII veka. Stopera Što se tiče radnog vremena u gradu, ono može biti problem jer većina prodavnica radi samo do 17h, retko do 19h što je slučaj samo u najužem centru i Albert Hajn supermarketi rade do 22h. Nakon toga, čitav grad “spava”, tačnije seli se u noćni provod. Bilo da je to neki od sjajnih barova, kafića ili svetski poznatih diskoteka, dobar provod do ranih jutarnjih sati je zagarantovan. Jutro će vas možda dočekati u čudnom raspoloženju, ali tada je najbolje prošeteti nekim od mnogobrojnih parkova i time završiti (ili započeti novu) šetnju po Amsterdamu, pomalo mamurni, ali sa osmehom na licu. Nemo Wanabe |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Sub 1 Dec - 10:26 | |
| Pet čuda AustralijePrirodne ljepote AustralijeŠto biste htjeli vidjeti u Australiji, što se tamo sve ima za vidjeti? Pa Sydney i kako sve već zove ona neka čudna stijena koja je usamljena u pustinji. Ako je to vaš odgovor, onda pogledajte što smo pronašli za vas - što sve treba posjetiti u Australiji. Sydney - luka i opera Priznajte, čim vam netko spomene Sydney prvo što vam padne na pamet je zgrada opere u Sydneyu. Opera House je velika turistička atrakcija koju godišnje posjeti gotovo 1.5 milijuna pa ako budete išli u Australiju, onda ju i vi morate posjetiti. Uz Opera House na svakoj razglednici možete vidjeti luku te Sydney Harbor Bridge, kojeg stanovnici Sydneya znaju nazivati " The Coat Hanger" ili na hrvatskom - vješalica, jer je sagrađen u obliku lukova. Treba istaknuti kako posjetelji Sydneya uz opernu kuću mogu prošetati kraljevskim botaničkim vrtom. Uluru - stijena koja mami turiste Da, to je ta stijena koje se sjetite kada vam netko spomene Australiju. Uluru je kameno brdo koje se nalazi u središtu Australije i predstavlja jedan od najvećih kamenih monolita na svijetu. Uluru ili Ayer's Rock ima specifičnu boju, a čitava stijena mijenja nijanse zbog svog kemijskog sastava, odnosno željeza koji je dio sastava stijene. Kao i Opera House u Sydneyu, Uluru se nalazi na UNESCO-voj listi Svjetske baštine. Uluru je nešto što možete posjetiti vjerojatno jednom u životu te je stvarno šteta što se takva prirodna ljepota nalazi duboko u kontinentu Australije, a gotovo svi letovi iz Europe koji idu prema Australiji lete na istočnu ili zapadnu obalu pa je dolazak do ovog prirodnog fenomena malo teže organizirati. Veliki koraljni greben Great Barrier Reef predstavlja najveći koraljni prirodni fenomen, a prostire se dužinom od 2.600 kilometara sjeveroistočne obale Australije, na obali Queenslanda. Sastoji se od gotovo 3000 manjih grebena i 900 otoka. Trebali spomenuti da ga UNESCO ima u svom katalogu? Ovo odredište je vrlo popularno turistima, a posebno onima koji vole ronjenje zbog čistog i bistrog mora te bogatog podmorja. Nacionalni park Kakadu Kakadu je perjanica nacionalnih parkova Australije, sve koji ga posjete Australiju oduševljava divljom prirodom, vodopadima (posebno Maguk, Gunlom, Twin Falls i Jim Jim Falls), crtežima Aboridžana na stijenama i raznim vrstama ptica. Ali to nije sve, tu je i ekipa koju čine morski krokodili,klokani i wallabiji (čitaj: nešto kao mali klokani). Crteži na stijenama Kakadu parka stari su oko 20.000 godina. Divovska stabla eukaliptusa u Tasmaniji Jeste primjetili kako su u Australiji sva čuda jako velika? Ima toga još - Tasmanija nije poznata samo po tasmanijskoj zvijeri, već i po divovskim stablima eukaliptusa. Tasmanijski hrastovi mogu koji rastu desecima godina rastu preko 100 metara visine te spadaju među najviše vrste drveća na svijetu. Trenutno je najviše živuće drvo visine 99.6 metara. Kada pogledate ove prekrasne lokacije u Australiji, onda je stvarno šteta što je tako daleko od Hrvatske, a ako i posjetite Australiju, onda je problem to što su sve ove prirodne ljepote na potpuno različitim dijelovima australskog kontinenta. Nema veze, vrijedi se nadati - jednom ćemo posjetiti sve njih. (Putopisi) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Sre 19 Dec - 12:03 | |
| Nepal - na kraju svijeta Putovanje po NepaluResham Firiri, Resham Firiri!! Pjevaju Šerpe na sav glas nepalsku narodnu pjesmu. Dok ih gledam u nevjerici, obučene u natikače i kratke majice na par tisuća metara visine, ugledam pekarnicu. Pravu pravcatu pekarnicu! Kupim lisnato sa sirom i odem do caffea koji ima wifi. Zapad je došao na Istok, mislim si dok surfam i pijem crni čaj s mlijekom. Put za Annapurnu je u listopadu prekrasan, prolazi se kroz polja bambusa, prašumu (opasnost od krvožednih pijavica), rižina polja, a uspjeli smo čak nabasat i na polje marihuane! U trenucima odmora. Pogled na svetu planinu Machapuchare (6.933 m). Riža je u Nepalu svetinja. 90% Nepalaca živi na selu i bavi se poljoprivredom. U zemlji gdje je polovica stanovništva nepismena, gdje se živi s manje od dva dolara dnevno, glavni je problem kako preživjeti. Na ulici možete vidjeti muškarce kako se drže za ruke ili zagrljeni hodaju. Nije neobično vidjeti ni policajce koji se drže za ruke. Hrana i piće u Nepalu Prehrana u Nepalu se svodi uglavnom na rižu, a najpopularnije jelo je dal bhat, juha od leće i kuhana riža (uz to ponekad serviraju i pirjano povrće), koju dobijete u neograničenom refillu. Jede se prstima, bez korištenja žlice. Cijena solidnog ručka je desetak kuna. Lokalno piće se zove chaang, nešto slično pivu koje se dobiva od prosa ili riže, dok flaširano pivo npr. Everest ima enormnu cijenu od 20-25 kuna. Nepalska vlada je donijela takvu odluku zbog prevencije alkoholizma. Nakon sedam dana treka uzbrdo nizbrdo po milijun stepenica, odlazimo u Pokharu na rehabilitaciju. To je drugi grad po veličini u Nepalu. Vožnja lokalnim busom je bila nezaboravna. Vozač drži kipić Bude i Ganeša kod volana za sreću, a kako vozi trebalo bi mu 1000 kipića hindu bogova... Kathmandu, povijesno i kulturno srce Nepala Put od Pokhare do Kathmandu dug je 200 kilometara i u prosjeku traje 6-7 sati. Naš je put trajao 9 sati jer je vozilo odbijalo poslušnost. Glavni nepalski grad Kathmadu zbog trošnih kuća arhaičnog izgleda ostavlja dojam siromašnog naselja, dok većina zgrada izgleda kao da će se srušiti svakog trenutka. Odmah se primjećuje kaotični saobračaj u kojem se trubi na sve strane, brzo vozi i nekim čudom svi uspjevaju da se izbjegnu. Gomila motora, automobila, rikši, tuk-tuka, pješaka i to sve u jednom oblaku prašine, u uskim ulicama, bez nogostupa ili zebre. 5. avenija u Kathmandu Kathmandu je povijesno i kulturno srce Nepala te predstavlja nevjerojatan spoj hinduizma, tibetanskog budizma i utjecaja sa zapada. Grad ima povijest staru skoro više od 2000 godina koja se može gotovo opipati na svakom koraku. Dolina Kathmandu se sastoji od tri kraljevska grada: Patan, Bhaktapur i Kathmandu. Budistički molitveni kotači Puja, ritual u čast bogova, kojih u Hinduizmu ima više od tisuće Kala Bhairava, bog destrukcije. Shiva u svom zastrašujućem aspektu. Boudhananth stupa, budistička stupa u Katmandu U gradu se nalazi jedna od najvećih budističkih stupa na svijetu (stupa je vrsta monumentalne budističke relikvije) Boudhananth stupa. Na sve četiri strane tornja koji se uzdižu iznad stupe naslikane su oči Buddhe. Između očiju je naslikan nepalski broj 1 kao simbol jedinstva, a iznad očiju je treće oko koje simbolizira mudrost. Oko stupe se vijore šarene budističke molitvene zastave koje vjetrom nose molitve ispisane na njima. Paljenje mrtvih uz svetu rijeku U hramu Pashupatinath Hindusi obavljaju svoje religijske obrede i spaljuju preminule. Uz samu svetu rijeku Bagmati izgrađene su omanje platforme na koje se slažu cjepanice i aranžiraju slamnati pokrivači. Na ovako pripremljene lomače postavljaju se umotana tijela umrlih koja se potom zapale. Stupovi bijelog dima sukljaju visoko prema nebu... U zraku se osjeća slatkasti miris. Po okončanju obreda skuplja se pepeo i rasipa u rijeku. Ako pokojnik ne izgori u potpunosti to je loš znak. Kumari Ghar Jedna od neobičnijih atrakcija u Nepalu je Kumari Ghar. U ovoj drevnoj kući neobičnog izgleda obitava Kumari Devi, djevojčica za koju vjeruju da je živuća božica i utjelovljenje hindu božice Durga. Djevojčica ostaje božanstvo do prve menstruacije, kada se vraća normalnom životu. Kumari Ghar, dom živuće božice Kumari Devi Hram majmuna u Katmandu Na jedom od brda u blizini centra grada nalazi se i čuveni budistički Hram majmuna. Jedno od hindu božanstava je i Hanuman, čovjek s glavom majmuna, koji je veliki i hrabar ratnik. Možete pretpostaviti da je hram pun "svetih majmuna" koji gnjave turiste pokušavajući im oteti torbicu, flašu ili što već stignu... Kolegi fotić... p.s. Iako je autor ovog teksta zbog visinske bolesti zapeo na 3700 metara nadmorske visine osvajajući himalajske vrhove, na kraju su oni osvojili njega... (Putopisi) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Sre 2 Jan - 2:27 | |
| Rodos - otok snovaNa raskrižju glavnih pomorskih puteva, između Egejskog mora i obale Male Azije, na mjestu susreta velikih civilizacija Europe, Bliskog Istoka i Afrike, smjestio se jedan od najvećih i najposjećenijih grčkih otoka – Rodos. Nazivaju ga i muzejem na otvorenom, jer se na svakom koraku osjeća utjecaj različitih kultura, jezika i arhitektonskih stilova. U antičko su ga vrijeme smatrali otokom grčkog boga sunca Helija, a brončani kip Kolosa s Rodosa bio je jedno od sedam svjetskih čuda. Poznat je i kao „otok ruža“, pjeskovitih plaža s kristalno bistrim morem, umjerene klime… Krase ga zimzeleni vrtovi borova i čempresa te bašte iz kojih opijaju mirisi rijetkih vrsta biljaka, južnog voća, hibiskusa, nara. U otočnoj prijestolnici Rodosu, raskošni muzeji svjedoče dugoj i bogatoj povijesti otoka. Starim dijelom grada dominira čuvena Palača vitezova koju su izgradili malteški vitezovi. Uske uličice Starog grada, opasanog masivnim zidinama, vrve turistima… prodaju se suveniri, zlato i krzno kao na tipičnom turskom bazaru pa se ionako ne mnogo udaljena turska obala, čini još bližom. Najveći otok arhipelaga Dodekaneza ima više od 117.000 stanovnika od kojih gotovo polovina živi u najvećem gradu Rodosu. U njemu je i glavna otočna atrakcija, citadela vitezova Malteškog reda, jedan od najbolje očuvanih srednjovjekovnih gradova u Europi koji je od 1988. godine pod zaštitom UNESCO-a. Obale jednog od najpopularnijih grčkih otoka, s čak 340 sunčanih dana godišnje, zapljuskuju valovi Egejskog i Sredozemnog mora. U jednom od najomiljenijih europskih ljetovališta, zbog blage klime, sezona traje cijele godine. Na istočnoj naseljenijoj strani otoka sve je podređeno uživanju turista. Cijeli je otok okrenut turizmu, glavnom izvoru prihoda. Ali Rodos krije mnogo više od lijepog pijeska, nevjerojatno bistrog mora i sunca. Na svakom koraku nailazite na tragove drevne povijesti – akropole u Lindosu i Rodosu, Stari Jalisos i Stari Kamiros, srednjovjekovni grad Rodos (proglašen svjetskim kulturnim naslijeđem), Palača velikih majstora, dvorci Monolitos, Kritinija i Feraklos, Arheološki muzej Rodosa… Osim grada Rodosa svakako treba posjetiti i mjesta Faliraki, čuveno po noćnom životu, Lindos, Arhangelos, Afandou, Koskinou, Embona i Trianta. Najjužnija točka otoka, Prasonisi, „Zeleni otok“ bujne vegetacije povezan je s Rodosom 800 metara dugim pješčanim sprudom. Presjek vjetrova i valova je karakterističan i za najsjeverniji i za najjužniji dio Rodosa, s tim da se na Prasonisiju, zbog velikih valova ne može uvijek kupati, ali je zato raj za surfere. Većina plaža na Rodosu ima certifikat Europske unije “Plava zastava” koji se dodjeljuje za kvalitet i čistoću mora. Najljepše pješčane plaže nižu se jedna za drugom na istočnoj obali gdje je i more mirnije. U Lindosu, antičkom gradiću na istočnoj obali otoka ne treba propustiti posjet hramu Atine Lindije u utvrđenju iznad grada, uvali Kalitea, toplice iz rimskog vremena i vodeni park. Faliraki je mondensko ljetovalište s prelijepim pješčanim plažama, barovima i restoranima. Jedna od najvećih plaža je Cambika kod mjesta Arhangelos, a na liticama iznad nje je manastir Panagia Cambika po kojem je ta plaža i dobila ime. U zaljevu Kataras, okružena liticama i omiljena među nudistima, smjestila se jedna od najatraktivnijih plaža na Rodosu, a u njenoj blizini je i Traganou, plaža poznata po pećinama čije otvore zapljuskuje more. „Sedam izvora” je mjesto na kojem nekoliko izvora pitke vode formira vodopad odakle se navodnjava dolina Kolumbija. Prema legendi, ovo je bilo omiljeno mesto za okupljanje nifma, a i danas je vrlo popularno među stanovnicima Rodosa koji ovdje dolaze na izlete. Vodeni tunel, dugačak 150 metara povezuje potok s jezerom, a samo najhrabriji idu ovim putem, jer se u tunelu ništa ne vidi. Nedaleko od Kolumbije nalazi se jedna od najljepših plaža Mediterana, Campika, s prekrasnim pijeskom, idealna za razne igre u vodi. Ulaz u luku Mandraki, odakle kreću brodovi na jednodnevne izlete, krase statue jelena i košute, zaštitni znaci Rodosa. Oni su, prema legendi oslobodili otok od zmija i tako omogućili da ga nasele ljudi. Na tom je mjestu nekada davno stajalo jedno od sedam svjetskih čuda antičkog svijeta, Kolos s Rodosa. Bio je posvećen bogu sunca, Heliju (a cijeli je otok prema legendi Zeusov poklon Heliju). Prema legendi, kip je bio visok 45 m, jedna noga mu se nalazila tamo gdje je danas statua jelena, a druga gdje je statua košute. Stojeći tako raširenih nogu, brodovi su, ulazeći u luku, prolazili kroz njegove noge. U podignutoj desnoj ruci držao je baklju i tako služio kao svjetionik. Tipičan suvenir koji treba ponijeti sa sunčanog Rodosa – gdje kiša u prosjeku pada samo 13 dana godišnje- je kišobran! Ako kupite kišobran, sigurno ćete se vratiti na ovaj predivni otok, tvrde stanovnici Rodosa. (Putopisi) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Pon 28 Jan - 10:03 | |
| Antwerpen, belgijski dijamantLipanj je po mnogočemu idealan mjesec za putovanje. Stoga smo odlučili iskoristiti mnoštvo blagdana u jednom tjednu krajem mjeseca te otputovati, nakon što se zabavimo na T-mobile in-music festivalu. Let avionom iz Zadra za Weeze
Nismo mnogo razmišljali, proučavajući jeftine letove Ryanairom izbor je pao na 10 dana Beneluxa. Let je bio iz Zadra za Weeze, aerodrom u Njemačkoj nedaleko od belgijske granice, a od tamo ćemo se već snaći. Savjet za one koji misle polijetati iz Zadra, aerodrom je malo izoliran, a aerodromski parking izrazito skup. Mi smo to naučili na teži način, došavši na aerodrom i shvativši da bi parkirna karta za limenog koštala kao naše dvije povratne karte! Kako nismo imali više vremena vratiti se do Zadra pa doći autobusom, krenuli smo u traženje alternativnog parkinga u okolici. Izbor je pao na jedinu raščišćenu livadu preko puta vojne baze neposredno uz tablu "Ne prilazi, minirano", 15-tak minuta hoda od aerodroma. Sretno se ukrcašmo i za dva sata sletišmo na Weeze. Vlakom iz Njemačke do Antwerpena
Ideja je bila provesti prvih pet dana u Belgiji, potom pet dana u Amsterdamu. Shvativši da iz Weeza nema direktnih linija za Antwerpen, otkrili smo bus za Venlo odakle postoji vlak za Antwerpen. Bus na kraju nije ispao bus nego taxi koji nam je ponudio da nas za cijenu bus karte doveze do kolodvora u Venlu. U Venlu smo uhvatili vlak za Antwerpen koji je ubrzo kretao. Računajući da su njihovi vlakovi neprecizni poput naših, moj dragi je računao da mu je pet minuta do polaska dovoljno da ode kupiti piće. Užasnuta njegovom idejom, stala sam blizu vrata s pogledom na sat kako bih brzo reagirala ukoliko vlak krene jer su i karte bile u njegovom džepu! Ipak, stigao je na vrijeme, a vlak je krenuo točno u minutu te smo se udobno smjestili i uživali u pogledu na uređene kućice i vrtove do Antwerpena. Željeznički kolodvor u Antwerpenu U Antwerpenu smo unaprijed rezervirali hostel. Nakon silaska s vlaka u turističkom uredu smo uzeli besplatnu kartu grada i kroz veliki, prekrasni park s jezercem, zečevima i vjevericama došetali do hostela. Antwerpen, prekrasni grad u Belgiji Antwerpen je grad bogate povijesti. Nakon Rotterdama Antwerpen je druga najveća luka u Europi. Grad ima prekrasne arhitekture iz 16. (tako zvano zlatno doba) i 17. stoljeća. Središnji trg vas naprosto oduševi svojom fontanom i građevinama. Antwerpen je i svjetska prijestolnica dijamanata, stoga obavezno posjetite Muzej dijamanata, za ulazak u koji trebate proći poprilično rigorozne kontrole te ostaviti svu prtljagu, torbice i mobitele u za to predviđenim lokerima. Nas je posebno oduševilo što se u vrijeme dok smo boravili u Antwerpenu na jednom od trgova odvijao sajam piva. Mnogo vrsta raspoloživih za degustaciju za 1.5 eura, samo kupite svoju Beer Sommelier čašu i prošećite okusima! Uz pivo se možete počastiti i raznim vrstama sira. Sajam piva Jednodnevni izlet u Bruges
Odlučili smo posjetiti i Bruges, u obliku jednodnevnog izleta. Ukoliko poželite vikendom obići obližnje gradiće Ghent ili Bruges, kupite vikend kartu za vlak, jeftinija je od povratne karte! Bruges nas je potpuno oborio s nogu! Prekrasni mali grad, čiji je povijesni centar pod zaštitom UNESCO-a. Nekada je Bruges bio od velikog ekonomskog značaja, a danas kao da je stvoren za šetnje uskim srednjovjekovnim ulicama ili vožnje čamcem po kanalu. Mnogo je toga za pogledati u Brugesu, kao na primjer Church of our Lady, Begijnhof, Baziliku svete krvi (gdje možete vidjeti relikviju za koju se vjeruje da sadrži Kristovu krv), muzej Salvadora Dalia, tradicionalnu obiteljsku pivovaru, staru bolnicu i štošta drugoga. (Putopisi) |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Sre 6 Feb - 18:23 | |
| Ljepote džungle u Venezueli Nacionalni park Canaima u VenezueliJedno od najljepših mjesta u Venezueli je laguna Canaima i njena okolica, smještene u Nacionalnom parku Canaima. Oko lagune nalaze se brojni manji slapovi. Tu je smještena i neobična pješčana plaža, kao i brojni drveni kanui kojima se možete približiti slapovima. Zanimljivo je da je zbog posebnog mineralnog sastava voda povremeno crvenkasta, a pijesak svijetlo ružičast. Planina Auyantepui
Mjesto koje nikako ne smijete propustiti obići prilikom obilaska Nacionalnog parka Canaima u Venezueli je najviši vodopad na svijetu, Anđeoski slap, u kojem se voda strmoglavljuje s planine Auyantepui, s nevjerovatnih 979 metara! Planina Auyantepui je jedna od nekoliko planina na svijetu poznata po okomitim stranicama i ravnom vrhu. Takve se planine nazivaju " tepui" (na engleskom takve planine nazivaju table top mountains). Prijevod imena ove planine je " Planina boga zla". Pemon Indijanci, koji i dalje žive na ovom području, vjeruju da na ovoj planini žive duhovi. U parku se moguće smjestiti i prespavati u bungalovu u nekom od kampova koje drže ovi Indijanci! Kako doći do Anđeoskog slapa
Kako bi bolje istražili ovo nevjerovatno čudo prirode morate se malo potruditi. Cijeli se nacionalni park smjestio na vrlo nepristupačnom terenu džungle u jugoistočnoj Venezueli, i to na više od 3 milijuna hektara planinskog područja, što je veličina Belgije! Oni u boljoj kondiciji mogu se okušati u planinarenju do slapa, naravno uz vodiča Anđeoski slap udaljen je 300 kilometara od najbližeg grada, i do njega je moguće doći unajmljenim avionom (postoje organizirani turistički obilasci Anđeoskog slapa i okolice manjim avionima iz gradova Caracas ili Ciudad Bolivar). Postoji i opcija dolaska do Anđeoskog slapa brodom riječicama kroz džunglu. Nakon vožnje brodom od neka tri i pol sata slijedi hodanje u trajanju oko sat vremena. Tada dolazite ispod samog slapa. Postoje i organizirana safari putovanja u zrakoplovu iznad džungli Canaime. Ovo je prekrasna opcija kojom letite doslovce uz sam vodopad! Pogled iz aviona na Anđeoski slap Slapovima se moguće približiti u dugim kanuima pod nazivom Curiara, kakve su koristili Indijanci. Ovim je kanuima moguće doći i do otoka Anatolyja, koji je najveći otok nastao grananjem brojnih potoka i riječica koje odlaze od Anđeoskog slapa. S ovog otoka možete pristupiti slapovima Sapo i Sapito. Posebnost ovog obilaska je ta što dok idete do Sapita morate doslovno proći ispod Sapoa! Prolaz ispod slapa... Slučajno otkriće Anđeoskog slapa
Anđeoski je slap svoje ime dobio po američkom avijatičaru Jamesu Crawfordu Angelu, koji je slap i otkrio, i to nedavne 1935. godine. Angel je slap uočio slučajno za vrijeme leta avionom iznad ovog područja! Prilikom pokušaja slijetanja na vrh planine Auyantepui, Angel, njegova supruga i posada malog aviona doživjeli su nesreću nakon čega su 11 dana pješice silazili niz ovu strmu planinu i uspjeli se vratiti u civilizaciju! Nakon što se ova priča proširila svijetom slap je dobio ime po Angelu! Do tada je u prijevodu s jezika Pemon Indijanaca slap nazivan " Vodopad najdubljeg mjesta". Kada posjetiti slapove Venezuele?
Svi slapovi nacionalnog parka Canaima najimpresivniji su i najveći između svibnja i studenog. Tada u Venezueli vlada kišna sezona i slapovi su prepuni vode. Ovo je i najbolje vrijeme za posjetiti Anđeoski slap! (Putopisi) |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Putopisi Pon 11 Feb - 20:21 | |
| ЗАУВЕК УСПРАВНИ ВОЈНИЦИ Ми долазимо, пролазимо, одлазимо, али војници од теракоте, на хиљаде њих, сви различити, ратници, градитељи Великог кинеског зида – остају под Планином од жада Знате оно осећање када о некоме или нечему слушате годинама, маштате да то нешто видите и упознате и чини вам се као да је то немогућ далеки сан, али се на крају ипак оствари. Једна од мојих дугогодишњих маштарија била је да одем у кинески град Сијан и видим ратнике од теракоте направљене пре 2200 година како би на „онај свет” испратили првог кинеског цара Ћина Шихуанга, градитеља Великог зида. „Ако ниси посетио теракота ратнике, не можеш да кажеш да си био у Кини”, забележио је бивши француски председник Жак Ширак, после обиласка шијанских војника и додао како је откриће Ћинове глинене војске и коња „осмо светско чудо”. Лако је било господину Шираку. За његову екскурзију у дубоки континентални део Кине побринуо се државни протокол, а како да се радознали туриста за веома кратко време снађе у непознатој земљи, да стигне до непознатог града о коме је понешто сазнао од пријатеља, из књига и с Интернета. Најбоље је да се у обилазак пође с водичем. Управо теракота војници доказ су да мораш да потражиш стручну помоћ. Јер, поставља се основно питање: како из средишта осмомилионског града Шијана стићи до 38 километара удаљене армаде, којим превозом, на пример? Таксијем, аутобусом, бициклом по смогу и јесењој магли – као гуска? Како се после превести до места где се они налазе? На ком језику питати за правац? Мандарински не знам, а њима је енглески углавном стран. Човеку би драгоцено време исцурело у сналажењу у простору, а могао би нешто важно да пропусти. На пример, да упозна једног од сељака који је открио првог „глиненог човека”. Али, о том–потом. Кад смо кренули у посету војницима, прво је требало да обиђемо радионице где праве реплике теракота ратника, од минијатурних привезака за кључеве до џинова који би једва ушли у неки хангар. Наравно, предмети су били на продају, а уз јуначине, нудили су и намештај, бисере, фигуре од жада… После те воде у фабрику свиле, што све има смисла, јер је чувени Пут свиле за Европу почињао баш у Сијану пре више од два миленијума. И обилазиш музеј саграђен на неком шест хиљада старом Банпо неолитском налазишту И све је то поучно и занимљиво, али, човече, ми смо ту зна се зашто!!! И воде те на ручак, а теби није ни до нудли, ни до дамплинга, ни до слатко- киселе свињетине, него до ратника. Не мучите нас више, гунђаш у себи и сви у групи су нервозни јер им чекање личи на завлачење, ухвати те и стрепња да ће затворити Музеј и да нећеш видети глинене трупе. Тако су близу, а тако далеко. А водичи су психолози, знају да кад угледаш оно за шта си платио аранжман, друго те неће занимати. Каква свила, какве реплике, какви бакрачи… Седамсто хиљада градитеља, 37 година… Комплекс где се налази Музеј теракота ратника и коња цара Ћина Шихуанга, што је и званични назив локалитета, опасан је челичном оградом. Бар у делу који окружује улазну капију. До ратника се може пешке или отвореним мини аутобусом на електрични погон. Вожња кроз ретку шумицу и неговани парк траје пет-шест минута, а пешке петнаестак минута. Отишли смо аутобусом, а вратили се с водичем неком тајном пречицом само њему знаном. Више од седамсто хиљада људи је 37 година градило Маузолеј цара Ћина, а камен-темељац за грандиозну некрополу положен је недуго по његовом ступању на престо. Речено нам је да постоји пет места где су нађени теракота ратници и коњи, али да су за јавност отворене само три јаме. Централно налазиште зову Pit No. 1. С тог места је, у ствари, све почело у марту 1974. године кад су четири сељака, копајући бунар, уместо воде нашли „глиненог човека”. Надлежни су обавештени о открићу, у Сијан су се сјурили стручњаци разних профила, новинари и све остало је историја. Музеј је отворен првог октобра 1979. године. Фасада налазишта Број један је импозантна, бетонска, кров полукружан. Из пространог хола здања, у којем је изложена макета читавог музејског комплекса, кроз широка врата улази се директно на другу галерију првог налазишта. С ужасом констатујеш да је гужва невероватна и да ће ти бити тешко да се пробијеш у први ред, до ограде са које најбоље можеш да сагледаш силу од неколико хиљада генерала, официра, војника, коња, све Ћинове пратиоце. „Кад сам први пут угледала теракота војнике, мислила сам да ћу да се онесвестим од лепоте и узбуђења”, признала ми је Ана-Лиза, драга познаница, пореклом Немица и додала како је „лупање срца и губљење свести” због величанствености појединих уметничких дела, честа појава међу туристима у Италији, у којој је дуго живела. Чини се као да су војници „затечени” огромним занимањем људи за њихово постојање. Стоје усправни, заувек задати, али истовремено на опрезу, као да чекају неку наредбу или тајни знак за покрет. Ми пролазимо, одлазимо, нестајемо, они остају. Ни прашину нису скинули са својих оклопа и образа. С галерије изгледају ситно, мада су уистину крупни момци, високи од 1.80 до два метара. И тако хиљаде њих. Сви су јединствени, сасвим различитих физиономија, сваки различито одевен. Неки су наглашено озбиљни, други насмејани, трећи замишљени, неки тужни, неки незаинтересовани, са брковима су, без њих, с брадом, без ње, са капама на глави, с раздељком, без раздељка, са бујном косом скупљеном у коњски реп, па неколико пута увијеном да направи некакву ћубу, са пунђама подупртим ситним плетеницама, са паралелним пунђама… Што већа и сложенија пунђа и фризура, то виши чин. Необично је да нико од њих нема шишке, очигледно нису биле у моди пре више од два миленијума. Хирурзи на јунаке Питање ко је направио ратнике јесте питање за Нобела. Не постоје писани записи о творцима „осмог светског чуда”. Правили су их грнчари, а њихов позив није уживао висок друштвени положај за време династије Ћин. Претпоставља се да су мајстори дошли из различитих делова Кине са различитим занатским и уметничким искуством, па су стога и њихове скулптуре извајане у различитим стиловима. А ко их је надахнуо, ко су им били модели? Данас неки људи тврде да их лица војника подсећају на сељаке из Шаанси равнице, је провинција чији је Сијан главни град, младиће из Сичуана, овчаре из северне Кине… Теракота ратници и коњи у првој јами, распоређени су у једанаест ровова, између њих је десет земљаних зидова, пролази на којима стоје застрти су циглом, а налазе се на дубини од пет метара. Хала је дугачка 230 метара, широка 62 метра и негде код средине се низ редова с војницима прекида. С разлогом, увиђаш. Јер, тек кад дођеш у Музеј, схватиш зашто си непрестано у стању збуњености. Помињу да су открили око осам хиљада теракота војника и коња. Кад станеш на чело армаде, која је у борбеном положају, спознаш да нису сви јунаци на прозивци, да већина недостаје и питаш се где су, да нису дезертирали? Али, онда се просветлиш. Нису их баш све до краја откопали. Хиљаде су и даље затрпани или вире испод дебелих наслага земље и у налазишту Један и на другим местима. Леже рањени, угрувани, раскомадани. Овде рука, тамо глава, торзо, коњско уво, грива…Гробље керамике. Замислите да вам се случајно разбије чинија стара две хиљаде година. Шта бисте урадили. Плакали? Усисали комадиће и заборавили на епизоду или пронашли неког да вам непроцењиво благо, део по део састави и залепи? На зечељу налазишта Број један налази се отворена радионица за реконструкцију војника и коња, а тимови стручњака разних профила свакодневно бораве на локалитету. И због нових открића и ради конзервације постојеће армије. Хируршки прецизно, састављају јунаке. Кад их склопе, враћају их на место где су пронађени. Али, војници никоме не замерају на спорости. Поуздано знају да ће се победоносно, у пуном сјају, вратити с дугог исцрпљујућег пута. Кад тад. Дани самоће су им одбројани. Знали смо да обичним смртницима није дозвољено да сиђу до јама где се налазе ратници. Али „неки су људи једнакији од других”. У налазишту Број један постоје две галерије за посматрање, горња и доња. На горњу иде обичан народ, на доњу само VIP званице и они који масно плате за „блискији сусрет”. Право да уђу у партер, зађу међу теракота ратнике и евентуално их додирну, имају само одабрани примерци људске врсте – председници држава и влада, крунисане главе, велике звезде… На месту где су сељаци копајући бунар, ископали историју, стоји табла на којој пише „Site of the well” (Локација бунара). Одмах уз Прво сместиле су се, скромније по обиму, и зграде са налазишта Два и Три. Срж тајне Процењује се да у налазишту Број Два затрпано око 900 ратника разних родова војске, стотине борбених кочија и коња. И овде, масовно, из земље извирују делови тела војника, ноге, руке, глава који тек чекају да заблистају у комаду. У једном од пролаза могу да се запазе скулптуре на којима се задржала боја. Оригинално, сви теракота војници, њихова одећа, опрема, наоружање, коњи, приколице били су обојени. Поређани као за изложбу, у црвеним, небоплавим, зеленим, наранџасто жутим оделима, да ти срце заигра. Фарбу су појеле године, влага, ерозија терена. Војници су попримили црвенкасту или жућкасту глинену боју или мрку, готово црну. Само на неким лицима и одорама бљесне шарени остатак далеке прошлости. „Двојка” заправо помаже да човек у глави види облик некрополе. Постоје, дакле, пет метара дубоки ровови, у њима се налазе Ћинови загробни чувари. Да би заштитили ратнике, још пре 2200 година ровове су покрили густо сабијеним дрвеним кровним гредама и затрпали их. И даље су херметички затворени. Срж мистерије испод таласасте готово окамењене земље. Са новим ископавањима се и намерно застајкује, речено нам је, јер се тражи идеално, најсавременије техничко решење за обраду и заштиту свих будућих открића. За Број три претпоставља се да је био штаб армије. Најскромнији је по величини, заузима око 500 квадратних метара, подељен је на северни, средњи и јужни део. Средишњу зону, готово почасни положај, заузела су четири коња дебела за вучу кочија. Ровове око њих испунили су војници. Ратници су, иначе, били до зуба наоружани. Пронађено је на десетине хиљада разног бронзаног оружја, копаља, бодежа, лукова и стрела, оклопа и заштитних шлемова „сашивених” од ситно исклесаних камених плочица, налик на домине. Обновљене су и две раскошне бронзане кочије, састављене од по три хиљаде делова које вуку по четири бронзана коња. Четири сељака која су копала бунар, а пронашла „златну рибицу”, данас раде у комплексу Музеја. Држава им плаћа око 250 до 350 евра месечно да по неколико сати дневно проведу на четири музејска места, а једина обавеза им је да се рукују и ћаскају са посетиоцима, потписују књиге о налазишту... И ми смо упознали једног од њих, Јанг Шинмана, а симпатични господин с наочарима, прво нам је саопштио да се услуга плаћа (око 200 динара), па тек кад прими паре, потписује књиге, слика се. А замало да нам сликање пропадне, јер ми се испразнила батерија на фотоапарату, па он стао, али мобилни нас је овековечио, хвала му. Иначе, мислила сам да г. Јанг потписује своју књигу, а рекли су не, сељаци су били и остали неписмени једино су научили да се потпишу. Али, пољопривредници су неспорни национални хероји, јунаци из књига и уџбеника. Да није било њихових лопата, ко зна да ли би и када теракота ратници изронили из мрака. Не дирај цара док спава Маузолеј цара Ћина удаљен је једва километар и по од његове теракота пратње. Наводно, оснивач Кине лежи у подножју планине Ли, која у ствари и није планина, него брдо од двеста метара или, можда, кинеска пирамида обрасла шумом. По легенди, једна страна планине је од жада, друга од злата, а Ћин почива у величанственој подземној палати где су му бисери звездано небо, реке, језера и мора од живе, дрвеће, птице и дивље животиње од драгог и полудрагог камења, кочије и коњи су бронзани. Пењање на планину Ли законом је забрањено одкако су пронађени теракота ратници. До ње може да се прошета или јој се донекле приђе музејским мини-аутобусима, а вожња се нешто ситно плаћа. А шта брдо скрива, то ни тајне службе не знају. Кажу да је начичкано препрекама, убитачним замкама, јер је цар био параноичан. На онај свет испратили су га и послуга, многе жене и градитељи, а све да не проговоре о мрежама лавиринта. До сада је, кажу, пронађено око милион предмета из некрополе, али цара нико не сме да дира. Прети и после смрти. Изгледа да је ипак нашао формулу за бесмртност. С традиционалном мирноћом, далеко од хистеричне нестрпљивости модерног човека, Кинези обрађују своје налазиште. Време је релативна и неважна категорија. Ако посао не заврши ова генерација стручњака, завршиће га, на понос нације, они који долазе, за десет, педесет, сто година, двеста година. Увек ће се неко обрадовати, а ви, радознали, свратите кад вас пут нанесе, увек ће се наћи нешто ново да вас засени. ЗА КИМ ЗВОНЕ МИНГ ЗВОНА Град Сијан је више од хиљаду година био кинеска престоница, прва од укупно шест. У њему су Мингови (владали од 1368. до 1644. године) подигли градске зидине које су их надживеле као династију. На врху зидина широк поплочани пут прати линију 12 километара дугог одбрамбеног појаса. Од капије до капије, источне / западне / северне / јужне може се пешке, електричним возићима, бициклима. Ми смо пешачили, од југа према југозападу, па сишли доле на улицу паралелну са унутрашњом страном зида да видимо како Сијан дише. Народ игра мажон, једе, пије, продаје дрангулије. У Сијану је јака и муслиманска заједница. Ислам су упознали кад су Путем свиле трговали са Блиским истоком. Знаменитост града су и Bell tower, у време Мингова откуцавао је време, а ко није чуо звоно, могао је да слуша бубњеве са Drum Tower-a. Од Звоника до Јужне капије налази се и главна улица, некаква њихова Кнез Михаилова. У њој су баш те вечери кад смо ми стигли отварали неки гламурозни тржни центар, а штимунг на улици, на радост маса, правили су уметници на штулама. У Сијану је овог октобра јесен била топла, народ срдачан, насмејан. По дугим низовима уличних тезги са храном, схватили смо да воле да једу, да воле ушећерено и сушено воће, сазнали да имају најбољу свилу, најбоље орахе, најбоље каки јабуке и најбољи нар у држави. Изгледа да јесу неприкосновен авион којим смо отишли био је пун пакета са свежим воћем које су путници понели кућама или некоме на поклон. Са нама у групи био је и један Француз, париски универзитетски професор кога на аеродрому у Сијану нико од кинеских колега није дочекао, а требало је да упоставе сарадњу и размене студенте. Чудио се математичар шта га је снашло, и решио да прекрати секирацију обиласком теракота ратника. Била је недеља, а понедељак ће му, рече, решити једначину с више непознатих. Важно је да је видео војнике, па може рећи да је био у Кини, смејао се, парафразирајући свог бившег председника Ширака. Марокански пар на путу по Кини камером је бележио сваки педаљ теракота ходочашћа, распитивао се за туђа искуства са деоницом Великог зида, најближом Пекингу јер су намерили да га освоје. И питали су где је муслимански кварт у Сијану и пожурили да га обиђу пре него што наредног јутра одлете у нове кинеске пустоловине. П.забавник Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Uto 12 Mar - 20:57 | |
| Avenija baobaba na Madagaskaru Jedinstveno blago MadagaskaraMeđu neobičnim ljepotama svijeta našla se i jedna prašnjava cestica oko koje raste drveće... Avenija baobaba popularni je naziv ceste koja povezuje Morondavu i Beloni Tsiribihina u zapadnom Madagaskaru. Zbog neobičnog izgleda i iznimne veličine drveća ovo je mjesto turistički najposječenije u regiji. Drveće baobaba, staro i više od 800 godina u prošlosti je bilo dio guste tropske šume. No zbog sve većeg broja stanovnika kao i zbog razvoja poljoprivrede šuma je posječena, dok je drveće baobaba ostavljeno zbog svoje veličanstvenosti, čime stvara jedinstven krajolik. Najljepši prizori nastaju u vrijeme izlaska i zalaska sunca. Postoji osam vrsta baobaba na svijetu od čega je šest endemsko na Madagaskaru. Jedna vrsta raste u Africi i jedna u Australiji. Oko avenije baobabi su viši od 30 metara i imaju promjer 11 metara. Lokalci ovo drvo nazivaju majka šume i iznimno ga cijene. Baobab nazivaju i naopako drvo jer izgleda kao da mu je krošnja pod zemljom, a korjenje strši u zraku. Zaljubljeni baobabi
Uz aveniju se nalazi i jedinstven prizor dva baobaba koji stoljećima rastu jedan uz drugog, popularno nazvani Baobab Amoureux. Prema legendi ovi su baobabi ovako bliski u čast velikoj ljubavi mladića i djevojke iz obližnjeg sela, koji zbog dogovorenih brakova nisu mogli biti zajedno. Sanjali su o vječnom zajedničkom životu i zatražili pomoć svoga boga. Tada su nastala ova dva baobaba koji vječno žive zajedno, upravo kako su mladi htjeli. Unatoč svojoj popularnosti među turistima na ovom mjestu nećete naći turistički centar, a i lokalno stanovništvo nema neke koristi od turizma. Drveću i dalje prijeti sječa šume, kao i požari. Postoje neki pokušaji razvoja ekoturizma. Nadamo se da neće ostati samo na pokušaju i da će ovo prekrasno drveće ostati sačuvano od raznih nepogoda. |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Putopisi Uto 12 Mar - 21:00 | |
| Najljepše gradske zidine Maroka Gdje kupiti dobar tepih?U središtu marokanske doline Souss smjestio se autentičan berberski gradić, Taroudant, poznat po svojim zidinama koje su najočuvanije gradske zidine u Maroku. Zidine ovog fascinantnog grada, kojeg nazivaju i baka Marrakecha jer izgleda kao Marrakech u malom, datiraju iz 16. stoljeća. Izgrađene su za vrijeme vladavine dinastije Saadi, kada je Taroudant bio glavni grad države. Tipočni marokanski suveniri
Taroudant je poznat po prekrasnim ručno rađenim tepisima i ručno rađenom nakitu od srebra. Danas je Taroudant poznato trgovačko središte s dvije veće i dobro opremljene tržnice, koje su se smjestile uz dva glavna trga, Assarag i Talmoklate. Na berberskom marketu, pod nazivom Jnane al-Jaami, možete kupiti začine, sušeno voće, odjeću, kao i ručno rađene predmete za domaćinstvo. Druga tržnica je tipična arapska tržnica, specijalizirana za ručne radove u terakoti, metalu i koži. Na njoj možete kupiti i ručno rađene tepihe i nakit. Cijene su vrlo povoljne, a preporučljivo je i cjenkanje! Gradske zidine Taroudanta
Prekrasne gradske zidine duge su oko šest kilometara i kroz njih prolazi devet i danas dobro očuvanih gradskih vrata. Gotovo se cijeli grad smjestio unutar zidina! Užurbane uske ulice Taroudanta prepune života neće nikoga ostaviti ravnodušnim! Zidine su otvorene za turistički obilazak i s njih neometano možete promatrati buku i graju grada ispod sebe! Grad je dovoljno malen da ga u potpunosti istražite pješice! Obilazak okolice Taroudanta
Taroudant je zahvaljujući svojoj lokaciji postao centralno mjesto za brojne izlete po Maroku. Postoje organizirani izleti u berberska sela u podnožju Atlasa ili u Nacionalni park Souss Massa, zatim trekking, vožnja biciklom ili jahanje magarca po Atlasu. Moguće je otići na izlet u Saharu, jahati na devama, kao i posjetiti planinski prolaz Tiz-n-Test, s kojeg vam se pružaju nevjerovatni vidici, a smjestio se 2.100 metara iznad razine mora. U Taroudantu i okolici postoje i autentične parne kupelji ( hammam) za sve željne relaksacije i wellnessa... Berbersko selo Prolaz Tiz-n-Test Taroudant još uvijek nije postao žrtva masivnog turizma i svim svojim posjetiteljima pruža uvid u stvarni marokanski život, kulturu i običaje. Ovdje ćete sigurno osjetiti opuštenu atmosferu života u Maroku i jedan potpuno drugačiji svijet od onog kojeg poznate kod kuće! (Putopisi) |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Putopisi | |
| |
| | | |
Strana 1 od 3 | Idi na stranu : 1, 2, 3 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 698 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 698 Gosta :: 2 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|