Svašta po nešto

Volio bi da sam te sreo ranije.
Prije nego što si uz usput pokupila sve te navike koje niko osim mene nije mogao da shvati i zavoli.
U svemu sebe dajes.
U porukama koje pišeš
Ostavljas.
U sve pokušavaš dušu da udahneš.
Svemu ljubavi da daš.
Fotografišeš...
Igrališta
Djecu
Nepoznate
Neznane
Sebe
Osmijehe
Ti, tako odlično umijes da nestajes.
Iskljucis telefon.
Odbijes pozive.
Znane i neznane.
Ti tako savršeno nedostaješ.
Svima
Sebi
Tako te u svemu ima, a tako si ničija.
Volio bi da sam te sreo ranije.
Kad si znala da ostaješ
Kad si znala da slutiš da svu ljubav koju daješ
Može neko da ti uzvrati.
Pisao sam ti.
Jedino sam to mogao.
Na računima od kafe u omiljenom kafiću gdje uz jutarnje navike uzivas sama.
Pisao sam ti gdje sam stigao...
I ništa nisam postigao
Uvijek si mi za jedan korak bježala.
Uvijek ćeš da bježiš.
Džaba što sam sadio najljepše ruže betonom kojim hodaš.
Džaba sto je svaka zbog tebe nikla
Kad si se ti navikla...
Da te svugdje ima, a niko nema.
Da budeš ona koja ne ostajes
Nego uvijek nedostaješ.

malena72 ::

Ne, nikako nisam mogao da znam šta je nosila duboko u sebi. Ali polako sam pronalazio uporišta. Kad bi je povredilo nešto što sam rekao ili uradio, ili češće što nisam uradio ili rekao, odjednom bi postala prijateljski nastrojena, iako je to bilo nekakvo glazirano prijateljstvo, prijateljstvo dvoje ljudi koji su se zadesili jedno kraj drugoga na dugom putovanju autobusom na koje se samo jedno od njih setilo da ponese hranu. Nekoliko dana kasnije desila bi se neka sitnica - zaboravio bih da vratim kutiju s čajem na policu, ili bih ostavio čarape na podu, i ona bi eksplodirala. Silina i raspon njenog gneva bili su šokantni, i jedina moguća odbrana bila je da ostanem potpuno nepomičan, i uporno ćutim sve dok najjači udar ne prođe i ona ne počne da se povlači u sebe. U tom trenutku nastupio bi slom ili otvaranje. Trenutak prerano, i umirujući gest samo bi dolio ulje na vatru; trenutak prekasno, i već bi otpuzala u sebe i zalupila vrata, nastanivši se u toj mračnoj odaji u kojoj je mogla da preživi danima ili čak nedeljama razmenivši sa mnom samo poneku reč. Trebale su mi godine da ubodem taj trenutak, da naučim da ga ugledam kad nailazi i zgrabim ga, spasavajući nas oboje te tišine koja kažnjava.
Bolelo me je što nije osećala da može sa mnom to da podeli, ali znao sam da bi je zabolelo još više kad bi znala da sam otkrio ono što joj nije bila namera da pronađem. Mislim da je fundamentalno odbijala da je iko upozna. Ili se gnušala toga koliko je i žudela za tim. To je vređalo njen osećaj slobode. Ali prosto nije moguće samo spokojno gledati osobu koju voliš i zadovoljiti se time da je posmatraš nimalo je neshvatajući. Osim onome koga čini srećnim da se divi i obožava, ali ja nisam taj. U srcu svakog naučnog rada jeste potraga za obrascima. Pomisližete da je bezdušno priznati da sam naučnički pristupio sopstvenoj ženi, ali mislim da onda ne razumete šta pokreće pravog naučnika: tu i tamo osećam kao da hodam po ivici.. nečega, što jedva da mogu da izgovorim a da ne zvučim smešno, samo da bi se potom okliznuo i našao u rupi dublje nego ikad, i tek tamo u mraku, iznova bih u sebi pronalazio divljenje za sve što je tako dosledno mrvilo moje samopouzdanje."


Nikol Kraus "Velika kuća"

Nista bolje odavno ne procitah:)

Sacuvala sam

https://www.youtube.com/watch?v=7aMCYPDU84U

Suza i osmeh

Ne bih menjao tuge srca moga za radosti koje osecaju mnogi.
Niti bih suze,koje pecal u svakom delu moga bica izaziva,pretvorio u smeh.
Zelim da moj zivot ostane jedna suza i jedan osmeh.
Suza da procisti moje srce i pruzi mi razumevanje zivotnih tajni i skritih stvari.
Osmeh da me ucini blizim mojoj braci i da simbolise moje velicanje bogova.
Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca,
osmeh da bude znak moje radosti sto postojim.

Halil Dzubran

Lepota ostaje samo skica...

Karakter će napraviti od osobe remek-delo.

Bele košulje

Majka me je naučila da peglam košulje. Bele, puplinske, sa uštirkanom kragnom i manžetnama. Bez daske i pegle na paru ali sa ljubavlju. Govorila je, kad peglaš košulju to je kao da dodiruješ svog muškarca, maziš mu prsa, miluješ vrat. Moraš je peglati pažljivo, letnju - bez, zimsku - dugih rukava sa crtom.

I peglala sam ih. Puno. Prvo ocu da bih naučila, potom mužu, zatim sinovima. I nikada mi nije bilo teško.

Moj otac ih je nosio kao deo uniforme. Smoking i bela košulja deo su scenskog efekta svih filharmoničara na svetu. Danas se to moderno kaže dress code. Kako god, nikada nije otišao na koncert bez sveže opeglane košulje i maramice, platnene.

Muž, već odavno bivši, nosio ih je bahato, nemarno, nije razumeo da meni znači da ga makar i tako dodirujem, ugađam, mirišem. On ih je prljao po beogradskim kafanama, gužvao i flekao ne vodeći računa koliko mi je vremena, umešnosti, truda i ljubavi trebalo da u danima oskudice i nemanja praška, omekšivača a vrlo često i struje, uvek spremim čistu belu košulju.Za njega. Nije ga bilo briga, nije mu bilo stalo….. Zato i jeste bivši.

Sin, talentovan na dedu, od mladih dana nosio je crne pantalone i belu košulju. Svi javni časovi, takmičenja , radionice i letnji kampovi koje posećuju mladi muzičari bili su obeleženi pakovanjem belih košulja. Od dede je nasledio ne samo talenat već i poseban neseser za košulje. Stari je proputovao ceo svet, donosio razne korisne stvari i tako ga se sećamo…

Dok su njegovi vršnjaci nosili trenerke sa uvučenim gornjim delom, ja sam mome sinu peglala košulje. Gladeći sjajnu svilenu tkaninu zamišljala sam ga kao bebu dok sam ga mazala i brisala pre povijanja.

Košulje su svetinja, dodir puplina, satena, svile uvek prija. I podseća na nekog. To je ljubav. Prsti koji klize niz rukave vežbaju za pravi dodir. Milovanje, lahoraste nežne poljupce….

Zato devojke, žene, peglajte košulje vašim muškarcima. Uvek i samo vi.
Da ne počne neko drugi da ih gužva. I pegla…..


Sladjana Belko

Tužna priča

Priča o njoj


Posljednji put smo se srele prije skoro deceniju. Sasvim slučajno, u frizerskom salonu u koji dolaze gotovo sve žene iz mog starog naselja. Majka mi je predložila da pođem tamo: bio je u blizini njene zgrade, a i frizerka je bila dobra. I dok bih čekala da dođem na red (frizerka je uvijek imala mnogo mušterija, samim tim i pretrpan raspored, i nikad nismo počinjali u zakazano vrijeme), mogla sam sjedjeti na terasi, pijuckati kafu i gledati djecu kako se igraju na istom onom mjestu gdje sam se i ja igrala kao dijete. Prisjećajući se tako svog djetinjstva i uživajući u igri djece, potpuno zanesena trenucima koji bi me obuzimali, zaobilazile bi me priče žena, vjernih mušterija naše frizerke, o svemu i svačemu.

Tog dana sam je srela, nasmijanu i spokojnu. Bila je oduševljena što me vidi. Rekla mi je da dobro izgledam iako sam se ugojila. Rekla mi je da ima dobro plaćen posao u struci. Da je još uvijek sama. Da je spustila svoje visoke kriterijume kada su muškarci u pitanju, ali da je i dalje teško naći pravu ljubav. Čak bilo kakvu ljubav. Da se ponovo druži s Anom, našom drugaricom iz osnovne. Postaće kume, Ana će je krstiti. Zbunila sam se na trenutak, ali nisam rekla ništa. Pomislila sam samo kako, iako je naše prijateljstvo trajalo više od 20 godina, nikada nismo pričale o toj temi. Valjda ona nije mogla doći na red od toliko drugih stvari koje su nam tih godina bile prioritet. Nisam znala ni da li je religiozna, ali da me neko pitao, rekla bih da je… agnostik. Najblaže rečeno.
Rekla mi je da joj nedostajem, da bi željela da obnovimo kontakt, da se viđamo barem jednom mjesečno. Željela sam isto. Najiskrenije. To se, ipak, nije dogodilo. Žalim zbog toga, ali tih godina su mi se dešavale nevjerovatne stvari. Tih godina sam konačno morala raščistiti sa sobom i sa drugima i donijeti neke važne životne odluke. Tih godina život mi je bio na prekretnici. Tih godina sam konačno počela gledati onim očima koje sam dugo držala zatvorene i svakim treptajem kidala sam paučinu straha i sve sigurnije, bez skrivanja pogleda, odbacujući tuđa mišljenja koja sam gajila kao da su moja, prestala sam da bježim od sebe i sa leđa skinula tuđe predrasude koje su mi lomile kičmu i uspravno zakoračila na put koji vodi slobodi. Tih godina moj su život obogatila dva divna bića i naučila me bezuslovnoj ljubavi i praštanju. I opet, poslije dugo vremena, razgrnula sam tamne zavjese i pustila u svoj život snopove svjetla pod čijim sam mlazom stajala i skidala sa sebe sve laži i prljavštinu, sloj po sloj, spirala sav mrak koji me je obavijao, dok sam gazila svoje crne misli, a strašne slike nastanjene u mojoj glavi čupala iz korijena i puštala niz vjetar.
Zato nisam imala vremena za nju. A nije da nisam mislila.

Sjetim je se uvijek kada, dok vozim magistralom prema moru, prolazim pored njene velike žute kuće. Tu sam jela najbolji pomfrit, pušila najskuplje cigarete, slušala Azru i EKV i dobijala najbolje savjete. Tu smo pravile razne životne planove i ljubavne strategije. Tu smo donosile najvažnije odluke. Mnogo se smijale i samo ponekad plakale. Tu smo bile djevojčice, pa djevojke i na kraju mlade žene i zidovi te kuće čuli su mnogo raznih priča: lijepih, ružnih, tužnih, srećnih i onih sa manje srećnim krajem. Ne mogu da vjerujem da više neću ući u tu kuću čija bi toplina svaki moj problem učinila beznačajnim i lako rješivim; gdje bi me njena vlasnica dočekala s onim posebnim smiješkom koji čuva samo za mene i rekla mi da sam kraljica drame i da od miša napravim slona. A onda bi moj problem predstavila onakvim kakvim ga ona vidi, usput mi nudeći rješenje, a ja sam vjerovala svakoj njenoj riječi više nego svojim osjećanjima i svom mišljenju. I više nikad neću vidjeti njeno zadovoljno lice kad shvati da je ponovo uspjela da me ubijedi da uradim po njenom. Kad god bih je poslušala, sve bi ispalo sjajno; kad bih uradila po svom, bila bi katastrofa. To bi je posebno radovalo.



I nakon tog kratkog susreta, od prije deset godina, nisam je nikad više srela. Osim što često mislim na nju i sve godine našeg druženja.
Jednoga dana, dok sam autom prolazila pored njene kuće, baš u trenutku kad sam okrenula glavu prema dvorištu koje je, po prvi put bilo mračno a kuća neosvijetljena, i baš kad sam htjela da svojim saputnicima pričam o toj žutoj kući i prijateljici koju volim, jedan od njih, koji je sasvim slučajno poznavao, me prekide i saopšti strašne vijesti. O njoj. O njenom životu koji se pretvorio u pakao. Mučenje, kojeg ona vjerovatno nije svjesna. Bila je jedna od najjačih osoba koje sam znala. Jedna od najzrelijih. Najinteligentnijih. Najobrazovanijih. Najsposobnijih da izađe na kraj sa svim što joj se nađe na putu. I onda se nešto desilo. Nešto s čime nije mogla da se izbori. Šta, kako i kada – niko ne zna da kaže. Njena duša je samo odjednom odlutala i onda se bespovratno izgubila. Sama nije mogla da nađe put nazad jer na njemu izgleda nije bilo nijednog svjetionika. Niti u njenoj glavi odjednom su se rasplele, pokidale, otkačile, um je izgubio oštrinu i lucidnost koje su ga krasile, oči su izgubile sjaj, a lice onu klasičnu ljepotu kojom se ponosila. Kažu, izgubila je sebe. Nesvjesna novog dana, muzike i knjiga koje je toliko voljela, svojih prijatelja koje više ne prepoznaje, života koji pored nje prolazi, sunca, kiše i mirisa štrudle od jabuka koju niko nije pravio bolje od nje. Rekoše mi da ne mislim više na nju, da je bolje tako. Jer sve i da jednom stanem pred nju, ona neće znati ko sam.
A ja ne mogu da je zaboravim.
Zamišljam je kako sjedi prekrštenih ruku i nogu i kako mi se smije. Pita me primjećujem li nešto na njoj. Kažem da ne primjećujem. Onda skida traku sa kose dok vrti glavom lijevo-desno i pokazuje svoju novu boju koja je od njene prirodne svjetlija samo za nijansu. Prevrćem očima dok kritikuje moju nesposobnost uočavanja sitnica, poput nove boje kose (koja je gotovo identična staroj).
Smijemo se zajedno i hodamo ruku pod ruku. Kao i svake subote, idemo na rok svirku. Ja pričam s nekim momkom, nižim od mene za pola glave, koji piše i objavljuje pod nekim smiješnim pseudonimom, o poeziji i smislu života. Ona me vuče za ruku i šapuće: „Samo preko mene mrtve!”, dok pokušavam da je ubijedim da tip uopšte nije loš.

Pita me da li je glupo što očekuje da nađe momka koji svira kad ona uopšte nije muzikalna. Kažem joj da to ima smisla. Ubjeđujem je da sve što želimo ima smisla dok god to stvarno želimo.
– A onda – pita me ona – kad prestanemo da želimo? Šta onda?
– Onda nas baš briga. Zašto bismo mislili na nešto što je prošlo, na nešto što smo odbacili ili nas više ne zanima? TO nema smisla!
A onda je vidim kako suzne oči briše papirnom maramicom. Ne, nije baš toliko osjetljiva. Samo ima neki problem s očima, to je sve. Ne mogu je rasplakati ni knjige s tužnim krajem, ni filmovi uz koje ja prolijem more suza, ni muzika koja dira. Dijete je nekog hladnog vjetra s planine i mokre zemlje. Sunce joj je poklonilo jedan zrak koji je čuvala u očima iz kojih su se slivale kiše, ali ne spolja, niz njeno lice, već niz njenu uplašenu dušu koju je krila iza svog sarkazma, hladnoće i grubosti koju je pokazivala gotovo u svakom trenutku.
Slomila me njena sudbina. Mene, krhku i ranjivu, preosjetljivu i nespremnu da podnesem toliko loših stvari. Rastužila me do srži. Utihnulo je nešto u meni kao i svaki put kad iz mog života ode neko koga sam voljela. To što je ona fizički prisutna ne čini je više živom od onih koji to nisu. Jer njeno tijelo je tu, a ono drugo – njena svijest, osjećaj za život i ljubav, sve ono što je živjelo u njenoj duši – mrtvo je.
Kažu mi da uzalud mislim na nju, da uzalud plačem i tražim način da joj pomognem. Ona me se neće sjetiti. Ne sjeća se ni sebe, kakva je nekad bila, ni života koji je vodila… ona je samo žena od slame koja će jednom potpuno izgoreti… prazna, nevoljena, zaboravljena…
Možda od drugih, ali od mene nikad.


Valentina Šuković-Šaranović

Duboko vjerujem da samo jednom u svom životu nađeš ljude koji su u stanju da cijeli tvoj svijet okrenu naopačke.

Reći ćeš im stvari koje nikad nisi podijelio ni sa jednom dušom i oni će upiti sve što kažeš i zapravo poželiti da čuju još toga.

Dijelit ćete nade u budućnost, snove , ciljeve... Ne možeš izdržati da im ne kažeš kad ti se nešto divno desi, jer znaš da će s tobom podijeliti tvoje uzbuđenje.

Nije ih sramota da plaču s tobom kada si povrijeđen ili da se smiju s tobom kada praviš budalu od sebe.

Oni nikad ne povrijede tvoja osećanja niti se zbog njih osjećaš manje vrijednim, već te podižu i pokazuju ti stvari o tebi koje te čine posebnim pa čak i lijepim.

Kada su oni u blizini nema nikad pritiska, zavisti ili takmičenja, već samo tiha smirenost. Možeš biti ono što jesi i ne brinuti o tome šta će oni misliti o tebi jer te vole zbog onoga što jesi.

Stvari koje izgledaju beznačajno većini ljudi kao što je porukica, pjesma ili šetnja postaju neprocjenjivo bogatstvo koje se čuvaju u srcima na sigurnom do kraja vijeka. Sjećanja o tvom detinjstvu se vraćaju i osjećaš da su tako jasna da ti se čini kako ste ponovo mladi. Boje izgledaju svjetlije i sjajnije.

Iako nije bio česta pojava ili ga uopšte nije bilo, smijeh postaje kao dio svakodnevnog života.

Jedan ili dva telefonska poziva tokom dana pomažu ti da preguraš radni dan i uvijek ti vrate osmjeh na lice.
U njihovom prisustvu ne osjećaš potrebu za neprekidnom pričom, već se osjećaš zadovoljnim što su u blizini.

Stvari koje te nikad prije nisu zanimale postaju fascinantne jer znaš da su toliko važne toj osobi koja vam je posebna.
Misliš o toj osobi u svakoj prilici i u svemu što radiš. Prisjećaš ih se uz proste stvari kao što su blijedo plavo nebo, nježan vjetar pa čak i olujni oblak na horizontu.

Otvaraš svoje srce iako znaš da jednog dana može biti slomljeno i u otvaranju srca doživljavaš ljubav i zadovoljstvo koje nikad nisi mislio da je moguće. Uviđaš da je ranjivost jedini način da svom srcu omogućiš da osjeti pravi pritisak koji je toliko stvaran da te plaši.

Pronalaziš snagu u spoznaji da imaš pravog prijatelja i vjerovatno srodnu dušu koja će ti ostati vjerna do kraja života. Život ti izgleda potpuno drugačiji, uzbudljiv i vrijedan življenja. Tvoja jedina nada i sigurnost je u uvjerenju da su oni dio tvog života.

Ako si pronašao/pronašla takvu osobu čuvaj je, jer ona samo jednom dolazi.


Bob Marley