Poezija

Ti pišeš
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
Sakupljaj te igračke!

Ti pišeš
kako treba maštati i maštati,
a ne vidis od nosa ni bijele mačke.

Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
-Mir! Tišina!' - vičeš.

Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobicnija noć je,
pjesniče.

Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru...
A ja i noćas sam moram leći.
Laku ti noć , pjesmo na papiru!

pesme:
1
Brzo Se Sakrij U Mene
2
Između Dva Krika
3
Jabuka
4
Kao Svjetlost Bez Glasa
5
Korijen S Krilima
6
Nakit Za Dragulje
7
Neki Stid
8
Ona
9
Otvoreni Kavez
10
Pa To Je Krasno
11
Posle Kruga
12
Sijeda Djeca
13
Ti Pišeš
14
U Nama Su Samo Oči Žive

БРАНКА ЗЕНГ - ЗАКЛИЊЕМ СЕ

Створићу ново корито реке.
Безброј вирова биће замке
у које Те нећу хватати.
Пуштаћу своје воде
твоја колевка да постану.
Тећи ћу мирна, трома,
да Те не пробуди удар таласа,
а обала која ме обликује
Теби пут нека буде.
Тећи ћу мирна, трома,
нећу Те у замке
вирова хватати.
Скренућу ток протицања.

Sto li tvoje usne o mojima sniju?
Dal' valove snene sto obecanjem plove mreskavim plavetnilom i neba i dubina trazeci luke,
tihih zala snove sto vapec' jecaju, molitve s visina.
Neka tvoje ruke zeljom moje miluju ...
Njeznom slutnjom leptirovih krila leprsaju sjene,
njeznost dodira raspjevanim damarom ustreptalih bila tvoja ruka mojom,
opoj - pjesmu svira.

Dal’ su nasa tijela kao cvjetna polja?
Polegla na lezaju paperjastog neba ispod srca Zemlje,
iznad duse Svemira na uzglavlju od zvjezdanog srebra pokrivena mirisom polena i rascvjetalog mira.
Da li nasa ljubav ima pocetak i kraj?
Kao bezvrijema traje.
Glasom zborit nece Ne postoje rijeci.
Nema juce, danas, sutra
Zivi ostrinom njeznosti, britkom zeljom sjece I stalno se radja, kao nova jutra ...
I nek bude tako! Nek' usne sniju, ruke miju, tijela zude.
I pjevaj, o ljubavi, pjevaj,
ti sa svojom sutnjom i nek traje opoj pijanom srecom
i vjecnosti slutnjom

Budućnost

Budućnost je kao magla daleka,
K njoj vodi put mi nepoznat,
Da li sreća ili tuga me čeka,
Ili utjeha za moj teški jad.

Ili će mi opet magle sive,
U grudima da probude žal,
Nanositi srcu rane žive
I bez vatre peći kao žar.

Iz daleke i maglene tame
Zasvjetlio rumen sunčev zrak.
Tužnoj zemlji to je smrtni znamen:
Njoj je smrt, ali meni mira znak

Misli

Tužne i duboke, misli tajnovite,
Misli teške, gorke, misli kao pelin,
Misli, što od sreće vječite bježite,
Suputnice moga života nevesele !

Misli, roditeljske patnje i mučenja,
I misli ledene, misli očajnice,
Misli, što ste izvor suza, ogorčenja,
I misli slobodne, misli kao ptice.

Zašto mi umorne razdirete grudi,
Kad hoću da svojim putem idem mirno?
Zašto vaš zov snagu slomljenu mi budi
I vodi u borbu s tamom neprozirnom?

Raspaliti nećeš dogorjeli oganj,
I posljednja iskra u pepelu trne.
Lijek nećete naći bolu srca moga,
Vi bolesne misli, beživotne, crne

Moj život


Kao da je moj život osuđen na stradanja
zlo zajedno s tugom mene vječno kuša
kao da mi je život lišen svih nadanja
od tuge i rana skapava mi duša.

Ja uvijek dajem patnjama svoj udio
mene je dopao udes nezavidan
oduvijek sam puno trpio, žudio
od tuge mi katkad duša zaplače.

Tmurna daljina, radost, sreću obećava,
a priđem li, uzdasi i suze teške,
odjednom se smrkne, počinje mećava
i ruši čudesne, divne slike mašte.

Shvatio sam nužnost životnih obmana,
ne gunđam protiv kobnog svog udesa
ne pati mi duša od tuge , od rana
u stradanju nema pomoći, ni čudesa.

DA SI BLIZU


Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i, nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako
nestalno blizu kao kišni oblak
nad izgubljenom kućom u dolini.
kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim krovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu klonuti od bdijenja.

Ali noć je, i svijet je daleko.
A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje
s mojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava.

STIH BEZ DATUMA

Ovaj stih datuma nema,
ljubav je njegova jedina tema
bez brojki i trajanja,
sve sama slova
stihovi i rime,
u ljubavi ništa nova

Novi tek dan sviće,
a navečer nova tama pada
stihovi cure,
a suze još jače
jer tek je mala nada
da ljubav svane kovaču riječi,
što više ne broji,
ni suze, ni riječi, ni rime,
koje ljubav skroji

U smiraj dana,
duge sjene sjetno plove
I, u tren je eto..
Već je stigla tama
Ako jednom nestanem zauvijek,
u snu sam živio,
u snu bit ću tada...

TREBA ZNATI - (Il Faut Savoir)

Smijesiti se dalje, da to treba znati
kada je najbolje ustati od stola,
kad pred nama stoje samo prazni sati
u tome zivotu glupome do bola.

Trebalo bi znati, ma koliko stoji,
sacuvati ponos, onaj sto preosta,
i usprkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otici, znati da je dosta.

Pred sudbinom svojom koja sve ti uze,
kad vec nista nemas, kada sve si dao,
trebalo bi znati skriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.

Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav tvoja davno pojedena,
ravnodusna lica skriti svoju bol,
zauvijek otici tiho kao sjena.
I usnama treba reci da se smiju
iza maske jada, i stisnuti zube,
a krikovi mrznje u tebi da gnjiju,
te posljednje rijeci onih koji ljube.

Treba znati mirno otici na kraju,
usutkati srce sto vec umrlo je,
sacuvati obraz ko neki sto znaju,
dok jos nije pao.

Trebalo je znati,

suvise te volim,
ja to nisam znao.

(Charles Aznavour - 1924)

COVEKU KOJI SE NJENIM ZVAO

I znam da jednom....
kada budes nasao utociste
u tudjoj luci srece.
u luci druge zene
znam da ces se s vremena na vreme
u trenutcima slabosti i treme
setiti i mene.
Mene......
one koju si nazivao andjelom svojim
i divio se njenom iskrenoscu,
hrabroscu da u lice kaze ono sto misli
sve ono sto drugi bi stisli
i duboko skrili u sebi,
skrili od tebe i drugih.
I znam da jednom....
dok budes vodio bitku sa uspomenama,
tada upravo tog trena
setices se mene i reci:
ONA JE SRCEM CELIM VOLETI ZNALA
I SVE OD SEBE JE DALA
ZA SRECE TREN
ONOME KO ZVAO SE NJEN
I ZNAO VOLETI JE
UPRAVO ONAKVU KAKVA JE!
I ove reci ce pokazati
koliko si me u stvari dobro znao,
u dusu mi prodirao
misli mi citao,
al nikada procitati mogao nisi
koliko u stvari meni znacio ti si,
koliko me je u grudima dusa bolela
krijuci od tebe da sam te volela.
Volela srcem celim
onako kako sam znala ja
ona sto bese spremna sve da da
coveku koji se njenim zvao.

(Autor: Mesecina29)

Pjesma o probudjenim uspomenama

Propala ljubav ne nosi se na put
Kao sto nosis kovcege i sveznje.
U spomenima zivot samo spava;
Kad probudi se -- oni budu ceznje.
Putujes dane i putujes noci:
Oni su tvoje drustvo u samoci.
U zanosima, lutanju daleku
Oni te naglo zabole, zapeku.
Otides dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost tiho piju.
Na dnu ti srca cuce sumnje; cuju
Micanje svake nade, pa je truju
Tjeskobama, ljubomorom te muce,
U sutra sjenu bacajuc od juce.

Cesaric

Slutnja

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oci sjaju
Dosta je znati da te ceka neko.

U strahu za ljubav ispitujem srce.
Sto ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smijesim negdje u daljinu:
Docekaj spremna svoga gosta.

Cesaric

Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneći se, tih,
kruh mi ne daje snagu i zbunjuje me zora,
tražim tekući zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožu od netaknuta badema.

Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica.

I gladan idem i vraćam se njušeći sumrak
tražeći te, tražeći tvoje toplo srce
kao neka puma u samoći Quitratue.

Neruda

Uvijek

Dodirnes mi srce, a onda nestanes.
Pruzas mi ruku, a onda prestanes.
Pustis me da sanjam i tad me probudis.
Udijelis mi milost, a tad me pogubis!
A ja bih da te ljubim -a ti si daleko…
Ja bih da te budim, a budi te drugi netko.
Ja bih da te sanjam, u nocima bez kraja,
Ja bih da me ljubis dok zora noc osvaja…
Ja bih da prepoznas sve sto nas spaja,
da moj si put do raja.
Ja bih da si blizu, da pratis me ko sjena,
Ja bih da sam tvoja
Ispunjena zelja!

Marina Ugrin

Ponovo i opet

Ponovo te crtam dok blijedo svjetlo
podrhtava na pomrcini Drziceve
i potezi ruku nalikuju
na nepripremljena mjesta praznine
u gorkom okusu mirisa ruza
tražim bjelinu tvoje koze
pod dlanom
i tebi koja si znala svakim danom
biti zaljubljena kao nitko
i tebi je vrijeme za zbogom došlo
u ovo vrijeme cini mi se
da je sve prošlo
izmaklo se s ulica
Zagreb još ne zna
i ne slute daleki mudraci
kako se ljubavni junaci
na kraju svega muce
ponovo te crtam
dok prolaznici u prolazu zastajkuju
kraj otvorenog srca
i ispitujem savjest
kao da ima neke veze s tobom
ali tebi koja si svakim danom
bivala zaljubljenom
i tebi
vrijeme je za zbogom došlo...

Zao mi je nas

Mutna svjetla kisovitog grada
ostala su iza nas
u meni pada i posljednja nada
da razumijes moj glas
niz staklo klize krupne kapi
i moje rijeci klize uz njih
kad bi se vratili posljednji sati
promjenit nesto da li uspio bi
a zao mi je nas
zao mi je snova ugaslih
nasih zelja glas
sad je tako dalek tako tih
a zao mi je nas
i znam da neznam sebi priznati
da nasih zelja jaz
i tebe i mene
od nas ce odvesti
zaustavljam se i otvaram vrata
s kisom su rijeci prestale
tvoj zadnji osmijeh zaklanja tama
a moj u meni zapinje
sve ono sto je bilo sve
sad u nista se zatvara
nazad krenem ne okrecem se
dok se noc u jutro pretvara
a zao mi je nas...

Možda ne biti znači biti bez tebe
Postojim jer ti postojiš


MOŽDA ne biti znači biti bez tebe,
da ne ideš režuči podne
kao modri cvijet, da ne koračaš
kasnije između magle i opeka,

da nema onog svjetla koje nosiš u ruci,
koje drugi, možda, neće vidjeti zlatno,
koje možda nitko ne primijeti da je raslo
kao rumeno porijeklo neke ruže,

i da ne postojiš, najzad, da nisi došla
opora, uzbudljiva, da upoznaš moj život,
udarac ružina grma, žito vjetra,

i otada postojim jer ti postojiš,
i otada jesam, jesi i jesmo,
i za ljubav bit ću, bit češ, bit ćemo.

Pablo Neruda