Margarit Diras ( Marguerite Duras )

Svaki dan lekar je dolazio kako bi pitao Diras da li želi da živi – ako želi, mora da ide u bolnicu. Odbijala je godinama. Međutima, kada je počela da piše knjigu “Ljubavnika”, Jan je uspeo da je nagovorio da 1982. godine ode na lečenje kako bi mogla da dovrši roman. Pristala je i dve godine kasnije objavila knjigu koja je postala hit u svetu.

“Ljubavnik” je preveden na 43 jezika i prodan u više od dva miliona primeraka.

Margerit je opet počela da pije i 1988. je pala u komu u kojoj je bila pet meseci. Otpisali su je. Ipak, ona se probudila, i to bez posledica. Napisala je još šest knjiga, a preminula je od raka grla 1996. godine u Parizu.

Dnevno.rs; express.hr

Vrijeme s odrastanjem gubi na svojoj gipkosti. Ono izvanjsko vrijeme koje smo uspjeli zauzdati satovima. Simboličko vrijeme, bergsonovskim terminima. Rasporedi su gusti poput rešetke, energije je puno, a prostora da se učini sve što zahtijevamo od sebe još uvijek nekako premalo. Ljeto je pak koliko prazno međuvrijeme godine, toliko i oaza u kojoj se da udobno smjestiti i zadovoljiti pokoji od tih intrinzičnih zahtjeva. Ovog ljeta ponovno sam uzela u ruke Ljubavnika Marguerite Duras s onom poniznošću s kojom se ulazi u monumentalne građevine. Durasino djelo ima vrlo sličan eho. Prvi put zateklo me u pubertetskim godinama koje sam tada dijelila s protagonisticom-pripovjedačicom, bezimenom, Malom, kako je opetovano naziva Duras. Drugi put zateklo me stariju i malo hrabriju, iako svoju ambiciju da napišem kvalitetan tekst o Ljubavniku još uvijek držim mladenačkom bahatošću

Nema potrebe da se govori. Sve ostaje nijemo, udaljeno.

Prateći bilješke koje sam sastavljala čitajući Ljubavnika, primijetila sam da njihov ritam najčešće prekida (ili uspostavlja) jedna riječ – fotografija. Fotografija lica Male koje već u petnaestoj godini nosi biljeg budućeg alkoholizma, fotografija obiteljskog ručka koji nagriza malicioznost starijeg brata i, najvažniji fotografski zapis na memorijskoj kartici romana, odlazak Male u internat, prijelaz preko rijeke, sudbinski transfer bijele djevojčice. Između tih fotografija Duras će isplesti priču o ljubavnoj vezi petnaestogodišnje Male i bogatog Kineza kojeg upoznaje na rijeci Mekong. Njezin obiteljski život, naizgled oslikan sfumato tehnikom, neprestano će izbijati u prvi plan. Svjedočit ćemo oštrom portretu porodičnog kvarteta – Majke-hrabrosti,2 starijeg brata-nitkova, nježnog brace i Male. Zaći ćemo u njihovu kuću u Sa Decu koju u sušnom razdoblju godine peru sluge, pa ona postaje jezero, polje na obali rijeke, plaža, gaz.3 Otići ćemo do ruba, ispratiti Malu na ocean, daleko od Kineza, a majku i starijeg brata u zajedničku grobnicu.

Ingrid Šafranek u izvrsnom tekstu “Tijelo-tekst: Ljubavnik između autobiografije i parabole” navodi kako je Ljubavnik trebao biti album obiteljskih fotografija koji bi objavio autoričin sin, Jean Mascolo, a Duras popratila komentarima.4 Ipak, fotoalbum prerastao je u roman, a fotografije su u njemu, prije nego kao tragovi prisutne kao bljeskovi stroboskopa:

Slabo se sjećam danâ. Sunčevo je svjetlo ispiralo boje, prigušivalo ih. Sjećam se noći. Modrina je bila udaljenija od neba, iza svih slojeva, pokrivala je dno svijeta. Nebo je, u mojim očima, bilo taj veo čista blistavila što prolazi kroz modrinu, to hladno prožimanje s onu stranu svake boje.

Osim na tom slikovno-tekstualnom roman se kreće na barem još nekoliko kolosijeka: poetsko-proznom (koji logično proizlazi iz prvog), zbiljsko-imaginarnom i muško-ženskom. Kombinacijom prvog i trećeg lica jednine, seciranjem vlastite poetike i ritmičnom iteracijom motiva i epizoda Duras stvara autentični tekst-fotografiju koji Šafranek prepoznaje kao gust i šupljikav, šutljiv i prepun značenja.5 Ako je pisanje dešifriranje onog što je već tu, kako Duras navodi u autofikcijskim proznim zapisima Stvarni život,6 onda je Ljubavnik dešifriranje iščašene ljubavne situacije, obiteljske traume i, ponajviše, intimnih i umjetničkih kodova jedne ženske prirode.

Idem u gimnaziju u večernjim cipelama sa sitnim ukrasom od šljokica. Takva me volja.

Najzastupljenija fotografija u romanu ona je prijelaza preko rijeke Mekong. Kinetička fotografija u kojoj svjedočimo prvom kontaktu Male i Kineza. Paradoksalno, ona je nepostojeća. Pripovjedačica u njezinoj materijalnoj odsutnosti vidi neku višu svrhu – snagu da prikazuje nešto apsolutno, da mu bude tvorac. Šafranek, na istom tragu, u njoj vidi arhetipski prizor života.7 Prijelaz je u tom smislu metafora egzistencijalnog skoka. Kada prvi put uđe u limuzinu kineskog ljubavnika, Malu obuzima jedva primjetna sjeta, a svjetlost na rijeci malko gasne. Prijelazom iz djetinjstva u zrelost spektar boja postaje skromniji, a doživljaj stvarnosti oštriji. Nakon prve noći opetovanog spolnog užitka, Pripovjedačica komentira: Ostarjela sam. Odjednom to znam. Sloboda izbora ishoduje njezino prvo seksualno iskustvo, a ono je pak postaruje. Ali gdje počinje sloboda? Za to se treba vratiti u prošlost, na nevinu kupnju šešira s majkom. Muškog šešira kojem Pripovjedačica ne zna porijeklo. Koji ne posjeduje nijedna žena u koloniji. Koji će njezinom tijelu dati legitimitet da bude kržljavo, nekonvencionalno žensko:

Evo što mora da se dogodilo: da sam probala taj šešir, onako iz šale, tek tako, da sam se pogledala u ogledalo kod trgovca i da sam vidjela: pod muškim šeširom, nedopadljiva mršavost oblikâ – taj nedostatak iz djetinjstva – postala je nešto drugo. Više nije bila nasilna prirodna činjenica. Postala je, posve suprotno, izborom koji je osporavao prirodu, izborom duha.

Paradoksalno, muški šešir postat će simbol ženske slobode. U kolažu s ostalim odjevnim komadima – majčinom haljinom, bratovim kožnim pojasom, koketnim cipelama od lamea, stvorit će autentični vizualni identitet koji će poslužiti kao uporište onom duhovnom. Pod šeširom, Mala će osvijestiti snagu vlastitog duha (Onako kako želim izgledati, izgledam, lijepa također ako žele da to budem, lijepa i zgodna, recimo, za obitelj, samo za obitelj), pod njim će decidirano izjaviti kako iznad svega želi pisati. Pod njim će, simptomatično, preuzeti prerogativ muške riječi u razgovoru s Kinezom (jer on o sebi ne zna govoriti). Kupnja šešira, dakle, predstavlja simboličku gestu napuštanja stereotipne rodne uloge i osvajanje novog prostora ženstvenosti koji umjesto prepoznatljive kozmetičke glazure zahtijeva originalnost duha.
Jane March i Tony Ka Fai Leung u filmu Ljubavnik

Ona uvijek prolazi ulicom, izdignuta iznad Povijesti i svih stvari…

Pojava Žene na emotivnom planu Male izaziva snažne reakcije. Bilo da je riječ o imućnim bjelkinjama Saigona, djevojčicama s kojima se školuje u internatu, ili o majci, Pripovjedačica vjerno portretira žensko tjelesno i umno biće. Sjećanje na muškarce nije nikad tako jarko osvijetljeno kao sjećanje na žene, upozorava nas na jednom mjestu. Prvo od tih sjećanja posvećeno je upravo ženama iz Saigona. Fragment započinje znakovitim riječima: Ja sam već upućena. Nešto znam. Ono što Mala zna, a one ne znaju, zbog čega čine tu strašnu izdaju sebe samih, jest da ženu ne čini njezina dopadljiva oprava. Iako prosta, ta tvrdnja predstavlja početak mladenačke introspekcije. Nešto znam – o svom (rodnom) identitetu, o svojoj (ne)slobodi. Igra zagradama je interpunkcijska igra odnosima zbilje i iluzije. Iluzoran je kolonijalni život bjelkinja iz Saigona, iluzorna je njihova blazirana ženstvenost. Napokon, iluzorna je njihova sloboda. One čekaju. Oblače se bez cilja. Gledaju se. Njihova je sloboda pasivna, svedena na kolekciomaniju haljina i prazničnih dojmova iz Europe. Dosljedne toj ispražnjenoj ženstvenosti, bjelkinje završavaju tragično – neke polude, neke bivaju prevarene pa napuštene, neke se ubijaju. Riječ napuštene, stoji u tekstu, pogađa ih kao šum šamara. Iz toga valja čitati objašnjenje maločas spomenute izdaje žena prema samima sebi. Pristajući na rodne mehanizme patrijarhata, one njeguju efemerni sjaj vanjštine. Ulažu u mirisne masti i ukrase kako bi iz punokrvnog ženskog bića postale biće-za-drugoga, za muškarca. Mala, s druge strane, spoznaje da je ženstvenost kompleks. Iz toga proistječe njezina sloboda da u mladenačkim godinama istražuje svoju seksualnost, da artikulira svoje duhovne težnje (Želim pisati. Već sam rekla majci: ono što želim jest pisati). Iz toga hrabrost za to bude izopćenica Saigona, mala bludnica kojoj tijelo miluje prljavi Kinez milijunaš. Zanimljiva je analogija koju Pripovjedačica uočava između svoje sudbine i sudbine misteriozne Gospođe koja je godinu dana ljubovala s mladićem iz Savannakheta:

Ista razlika dijeli Gospođu i djevojčicu s plosnatim šeširom od drugih ljudi u mjestu. Ne samo da obje gledaju na jednaki način duge avenije rijeka. One jesu jednake. Obje izopćene. Same. Kraljice. Njihova je nemilost prirodna. Obje izložene preziru zbog same prirode svojih tijela, koja miluju ljubavnici, cjelivaju im usne, obje prepuštene bestidnosti užitka od kojeg se umire…

Gospođa iz Savannakheta bitna je za definiranje prostora ženske slobode. Saznajemo da se, iako udana, upušta u vezu sa zamjenikom upravitelja iz Savannakheta, a potom prekida s njim iz obzira prema mužu i kćeri. Također, saznajemo da se taj isti ljubavnik zbog njezine odluke ubija. Vođena kompasom žudnje, a potom intimnog i građanskog morala, Gospođa iz Savannakheta poprima lik tragične junakinje. Zatvorena u raskošnu palaču usred jednog perivoja, ona predstavlja antiuzor, mjerilo ženskog neposluha. Mala, s druge strane, u njoj prepoznaje vlastitu spremnost za umiranje. Osim kao smrtonosnu snagu žudnje, tu sintagmu možemo protumačiti i kao spremnost da se umakne malograđanskom standardu ženstvenosti. Da se umre u statusnom smislu, a rodi iznova, u sebi. Gospođa iz Savannakheta ono je što Šafranek na jednom mjestu naziva ženom u tranziciji – nezadovoljna uvjetima patrijarhata, ali još uvijek nespremna proaktivno djelovati. Pripovjedačica/Mala tu će tranziciju prevladati, kako u svom zbiljskom, životnom iskustvu, tako i u transcendentnom iskustvu pisanja.

U slučaju Hélène Lagonelle, prijateljice iz internata, fascinacija Ženom nabijena je erotično-ubilačkim nabojem. Njezino golo tijelo Maloj predstavlja nadrealnu sliku savršenstva. Iako je stvoreno da traje jedno dobro ljeto, Hélènino tijelo odolijeva kvarenju. Ona je, upozorava Pripovjedačica, zaostala u djetinjstvu, i zato imuna na prohtjeve puti i tradicije. Hélène Lagonelle ne može učiti ni pamtiti, ne razumije zakonitosti braka u koji je majka hoće zarobiti. U svom jednodimenzionalnom fizičkom biću ona je objekt divljenja Male. Čini mi se da su dva razloga tome: Hélène je još uvijek nesvjesna onoga što ćemo kroz vizuru Male prepoznati kao oblikotvorne elemente ženskog bića – žudnje, snage, smrti. Ona je predsvijest prema kojoj Mala (kao njezina stasala inačica) osjeća izvjesnu nostalgiju. Također, ona još nije počinila izdaju za koju se tereti bjelkinje iz Saigona (iako Pripovjedačica nagoviješta da će zbog utjecaja majke i to u izvjesnom trenutku nastupiti).

Najdetaljniji portret koji Pripovjedačica ostvaruje onaj je majke – depresivke, proročice, sveznadara, nasilnice; majke koja umire u bizarnim okolnostima u Loir-et-Cheru, dvorcu lažnoga Luja XIV; majke koja se nakon smrti dematerijalizira i prelazi u pisanje. Štoviše, čitav roman popločan je impresijama koje funkcioniraju kao gorko-slatki hommage najvažnijoj ženskoj figuri u životu Male. Iako obeshrabrena da živi, njezina majka snažna je u nastojanju da uredi život svoje djece. Na samom početku saznajemo da je za njih isplanirala veličanstvene sudbine (za Malu: francusku gimnaziju, studij, pa državni ispit iz matematike), a kad se te sudbine pokažu iluzijama, ona kreće iznova, crpi snagu iz njihovih propasti. U poodmakloj životnoj dobi osniva školu francuskog kojom izdržava Malu i starijeg brata, a njemu naposljetku kupuje imanje koje on raspačava u kockarskom deliriju. Iako na Malu fizički nasrće zbog afere s Kinezom, u isti joj se mah divi: Kaže: ja sam bila drukčija, teže sam učila od tebe i bila sam vrlo ozbiljna, predugo, sve dok nije postalo prekasno, izgubila sam želju za užitkom. Na drugom mjestu, obučena u sivo poput opatice, divi se njezinoj nepristojnoj modnoj opravi. Na trećem, uvjeravajući ravnateljicu internata da Maloj dozvoli nastavak školovanja, majka eksplicitno priznaje njezinu slobodu.

Govoreći o vlastitoj poetici u ranije spomenutom Stvarnom životu, Duras konstatira kako knjiga, nijedna knjiga, ne može biti autoput, magistrala riječi koja se ne zadržava ni na čemu posebno.8 Ostavljajući po strani negativne konotacije termina koje autorica ima na umu, ustvrdit ću da je Ljubavnik za mene bio upravo to – autoput slobode koju Mala otkriva na zgarištima sudbina sajgonških žena, koju nosi na nedovršenom dječjem tijelu i koju, napokon, izboruje na prostoru seksualnosti i prostoru pisanja, tradicionalno muškima, na kojima žena tradicionalno ženski – šuti.

„Priča moga života ne postoji.“

Od disfunkcionalnog djetinjstva među rižištima do književnog uspjeha u 6. arondismanu intelektualaca i boema, u životu Marguerite Duras, izuzev njezina umjetničkog poziva, doista nema središta.

Marguerite Donnadieu, francuska književnica, redateljica i scenaristica, rođena je 4. travnja 1914. u mjestu Gia Dinh u Francuskoj Indokini (današnji Vijetnam) u obitelji nastavnika, francuskih iseljenika. Kao djevojčica ostaje bez oca te ostaje sama s majkom i dvojicom braće. Kao osamnaestogodišnjakinja odlazi u Francusku te upisuje studij prava i političkih znanosti.

Pariške godine obilježene su udajom za pisca Roberta Antelmea, gubitkom njihovog djeteta, pristupanjem Pokretu otpora, uhićenjem i deportacijom Roberta u logor (Duras pokušava zavesti agenta Gestapa kako bi spasila muža), ali i izdavanjem prvog romana Les Impudents, pod pseudonimom Duras (prema imenu sela gdje se nalazila kuća njezinog oca).

U tom košmarnom razdoblju upoznaje i svog ljubavnika Dionysa Mascoloa, pisca i političkog aktivista, s kojim dobiva sina Jeana. Marguerite, Robert i Dionys žive u istom stanu koji postaje okupljalište slavnih intelektualca i aktivista (Raymond Queneau, Maurice Blanchot, Maurice Merleau-Ponty, Boris Vian, Clara Malraux, Jacques Tati, Edgar Morin, Dominique Desanti, Jacques Lacan…)

Na Durasin stil pisanja utjecali su različiti pravci: egzistencijalizam, avangarda Novog romana, postmoderne metafikcije osamdesetih. Njezino pismo je lirsko, minimalističko, erotizirano, fragmentirano i višeznačno.

Mnogo je više ispuštenog nego rečenog; u šutnji, u bjelini između riječi i rečenica sve je ili nagovještaj neke nove nade, neke vjerojatnosti, ili kakav nepreboljeni zaborav, neka davna bol, ističe Ingrid Šafranek u svojoj zbirci eseja Bijela tinta.

Durasine velike književne uspješnice su pseudo-biografije Brana na Pacifiku (1950.) i Ljubavnik (1984.), dobitnik prestižne Goncourtove nagrade, koji izdaje sa 70 godina. U Ljubavniku evocira svoje djetinjstvo obilježeno oskudicom zbog majčine loše investicije, majčinim ludilom, dinamikom nasilnika i žrtve između starijeg i mlađeg brata, zabranjenom ljubavnom vezom s bogatim Kinezom, otkrićem seksualnosti i svog spisateljskog poziva.

U središtu radnje je susret između starijeg ljubavnika i petnaestogodišnjakinje s licem užitka u haljini od svile, opasane kožnim remenom, u visokim potpeticama i s muškim šeširom. Susret se događa prilikom prelaska preko rijeke, na putu do škole te predstavlja simbolično napuštanja majke i djetinjstva, anti-sudbinu i stvaranje sebe, kako upućuje Šafranek.

Ljubavnik, danas kultni roman, u početku je trebao biti album obiteljskih fotografija s Margueritinim komentarima.

bog spisateljske stvaralačke krize gotovo cijelo jedno desetljeće posvećuje filmu i kazalištu. U tom razdoblju nastaju art-filmovi Hiroshima, ljubavi moja, Moderato cantabile, Glazba, Uništiti, reče ona, Nathalie Granger, Žena s Gangesa, India Song, Agatha i beskrajno čitanje. Njezini filmovi su eksperimentalni i meditativni, bez akcije i zapleta.
U feminističkim krugovima o radu Marguerite Duras mišljenja su podijeljena. Neke je smatraju ikonom feminizma i predstavnicom ženskog pisma utemeljenog u žudnji („Kad žena ne piše iz mjesta žudnje, ona uopće ne piše, ona plagira“), neke joj zamjeraju što prikazuje autodestruktivne žene koje ne stvaraju alternative, dok treće smatraju da se njezin feminizam može iščitati u širem okviru, u njezinom političkom angažmanu i otporu društvenim normama.

Ingrid Šafranek, hrvatska durasologinja i profesorica francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ukazuje kako su njezini likovi žene u tranziciji, one nisu herojske, moćne žene kakve priželjkuje feminizam, one su objekt-na-putu-da-postane-subjekt.

Marguerite Duras umire 3. ožujka 1996. u Parizu. Na dan sprovoda, u crkvi Saint-Germain-des-Près, orgulje su svirale tango i rumbu iz filma India Song.

"Ljubavnik" Marguerite Duras: ljepota stila i iskrenost emocija
Prosinačka rasprava, objava u svibnju...

Prosinac 2015. godine, točnije, 18. prosinca. Zima. Posebna knjiga i posebna spisateljica na raspravi u Čitateljskome klubu „One“. Voditeljica usmjerava raspravu na probleme koje knjiga otvara, koje su čitateljice zapazile i o njima žele govoriti (Opaska: još uvijek nemamo muškoga člana u klubu, iako je sramežljivo najavljivan. Zamišljam u kojem bi pravcu tekla rasprava da ga imamo!).
I rasprava se zahuktala. Teče kao podivljala rijeka Mekong, kada plavi rižina polja, oko koje se plete život francuske učiteljice u Koloniji.

Staka (Prva u raspravi pa pravo na muško-ženske odnose.) naglašava da mu je bijela djevojčica ljepša kao zrela žena nego kao djevojčica od 15,5 godina. Zaključuje da je Kinez na određeni način bolestan (plače u trenucima intimnoga ispunjenja).

Tatjana obrazlaže koliko je knjiga „bogata“ problemima: knjiga o egzistencijalnoj borbi obitelji, borbi s propadanjem. Naglašava problem majčinoga odnosa prema djeci: voli samo najstarijega sina, dok drugi sin i kći tu ljubav nemaju.

Ljubav kćeri i Kineza ljubav je bez budućnosti. Knjiga je protkana melankolijom. Sviđa joj se ta jedna tuga, tuga izazvana nedostatkom komunikacije u obitelji. Vrlo koncizno tu obitelj karakterizira izraz „kamena obitelj“. Knjigu je doživjela kao niz slika. Pročitala ju je u jednome dahu.

Branka naglašava da je najmanji problem s Kinezom. Problem su odnosi u obitelji. Naglašava izuzetnost knjige. Autorica ju je uspjela uvući u svoje psihoanalize, u svoj svijet. Zašto je majka takva, ostalo joj je nejasno.

Staka napominje da je trebalo prije pročitati „Branu na Pacifiku“ koja je na određen način uvod u ovu knjigu.
Nada naglašava svoje viđenje lika majke – majčino ludilo u borbi za opstanak u tim uvjetima života.
Ljiljana usmjerava raspravu naglašavajući majčin strah da joj se kći neće udati, da će postati prostitutka.
Dunja iznosi koliko joj je bilo teško čitati ovu knjigu. Čitatelj se ne može othrvati razmišljanju o obitelji, o svojoj obitelji; uspoređuje, analizira…
Tanja ubacuje kako je majka uvijek tužna, nema radosti u ovoj obitelji.

Ksenija zapaža da se članovi obitelji ne druže, ne samo ove obitelji, i mnoge druge kolonijalne obitelji žive za pokazivanje: dotjeruju se da bi se pokazali, da bi se fotografirali.
Elza izdvaja vezu sestre i mlađega brata, koliko ga je obožavala i teško se od toga odvajala.
Ksenija dodaje da joj se knjiga jako svidjela. Autorica ju je napisala iz svoje potrebe. Knjigu je objavila kada je imala 70 godina. Sama je autorica napomenula taj podatak: pisala ju je iz potrebe da sama sebi kaže ono što ju je odredilo. Jako dojmljiva knjiga, puna emocija ispod površine. Silina emocija učinila ju je prerano zrelom.
Branka naglašava kako neke stvari u određenim godinama postaju drukčije. To je nešto po čemu se prepozna da su zreli.
Elza postavlja pitanje koga žaliti od njih dvoje (Malu ili Kineza).

U ovome trenutku razvila se rasprava o životu Male u Koloniji i Kineza koji je okusio život Pariza, ali ne može započeti život izvan zahtjeva kineske kulture i zahtjeva njegove kineske obitelji. Kinez je opsjednut njome, bijelom djevojčicom/djevojkom. Mala zna da je to put u odlazak, znala je da će jednom otići, da je pisanje ono čime će se baviti.
Ljiljana zaokružuje razmišljanja čitateljica: Prvi je dojam kako je to divna knjiga. Priči se nema što prigovoriti. Priča je, taj stil, svaki odjeljak, miješanje prošlosti i sadašnjosti obitelji. To može samo majstor. I uz ovu se knjigu postavljala dvojba: znam li pročitati kako treba?

Prema kraju rasprave čitateljice su svoje spoznaje o problematici u knjizi potkrjepljivale citatima o ljubavi, o putenome užitku, o ženama i njihovome životu u Koloniji, o odnosima glavnih likova: majke i njezine troje djece međusobno i svih njih prema Kinezu, s posebnim naglaskom na ulozi starijega sina na živote ostalih u obitelji.
Odnos majke prema kćeri i njezinomu kineskom ljubavniku dominirao je cijelom raspravom: koliko je taj odnos životno prihvatljiv, koliko je to odraz vremena i prostora gdje se radnja događa i koliko je to nama iz europske perspektive daleko ili blisko. Neke čitateljice nisu mogle čitati ovo štivo, bilo im je previše stvarno, previše „bogato“ neprihvatljivim stavovima i ponašanjima glavnih likova.

Autorica je živjela u tim okvirima, knjiga je, zapravo, autobiografski roman. Obogatila nas je ljepotom stila, iskrenošću emocija i dubokom proživljenošću jednoga vremena i prostora.

Marica Zrilić

‘Vicekonzul’ Marguerite Duras – vrhunska literatura za ‘monsunsko ljeto’
Teško mi je odabrati omiljen roman francuske spisateljice Marguerite Duras. Proces zbližavanja s knjigama sličan je slučajnom susretu koji nam naglo život odvede u neočekivanom pravcu.

Uz neizostavne Branu na Pacifiku i Ljubavnika, romane koje sam čitala u svojim ranim 20-ima i kasnije ih u ruke uzimala ponovno, posebno mjesto u mom dnevniku čitanja zauzima kratki roman Pola jedanaest jedne ljetne večeri, knjiga čija me izvedba atmosfere, dijaloga i narativa obuzela toliko da sam, tog dana kada sam je prvi put čitala, zaboravila otići na dejt u grad, na sastanak s djevojkom koju sam barila tjednima. Uzalud sam se kasnije pravdala da sam čitala knjigu, „toliko nevjerojatno uzbudljivu da sam izgubila osjećaj vremena“. Isprika je primljena s podozrivošću i sumnjom, nije mi se vjerovalo, flert se ubrzo pretvorio u iscrpljujuće natezanje i moram priznati da se više i ne sjećam lica, pa čak ni imena osobe koju sam ostavila da me čeka te subotnje večeri na zagrebačkom glavnom trgu. Knjiga se godinama kasnije selila za mnom po mojim podstanarskim adresama, sve dok mi je jednog ljetnog jutra nije otuđila prijateljica koja je prespavala kod mene. Treba li reći da mi ju nikada nije vratila i da to smatram jednim od najvećih gubitaka svoje kućne biblioteke.

Godinama nisam čitala Duras, sve dok kuća Vuković&Runjić nedavno nije izdala hrvatski prijevod romana Vicekonzul, koji me zainteresirao nakon što sam saznala da ga je prevela Ursula Burger (na slici desno), prevoditeljica na čiji sam prijevod romana Adolescenti Trogloditi suvremene francuske spisateljice Emmanuelle Pagano naišla prošle godine i ugodno se iznenadila zanimljivim tekstom i stilom. Omiljenim autoricama se rado vraćamo, no rijetkost je kada nas za čitanje dodatno ‘zagrije’ prevoditeljsko ime kojemu vjerujete, jer ste stjecajem okolnosti upoznati s njezinim ili njegovim radom.

Svi se slažu oko toga da je Vicekonzul neobičan roman, no usprkos njegovoj hermetičnosti i enigmi koja tinja u pozadini fabule, čitala sam ga halapljivo, shvaćajući koliko mi je nedostajalo specifično pismo francuske spisateljice. Roman kojeg smatraju nejneobičnijim dijelom autoričinog takozvanog Indijskog ciklusa narativni je eksperiment kojeg neki teoretičari smatraju i predstavnikom francuskog Novog romana. Prizorišta i likovi predstavljeni su kao da su viđeni oko kamere, vidimo i čujemo uglavnom krhotine njihovih dijaloga. Zato ni ne čudi da će se Duras nakon ovog romana odmoriti od romana kao forme i idućih deset godina posvetiti uglavnom kazalištu i filmu, te kasnije Vicekonzula adaptirati u scenarij za svoj film India Song, kojeg smatraju njenim vizualno najdojmljivijim filmom.

Smješten u nekadašnje ‘Indije’ i ‘bijelu’ Calcuttu u kojoj traje sezona kišnih monsuna i najveća omara, ovaj roman proslavio je prošle godine pedeset godina od svog objavljivanja u Francuskoj, a i dalje iznenađuje modernošću forme, suvremenošću naracije i originalnošću svojih likova.

Pripovijest koja funkcionira kao roman u romanu je priča o mladoj trudnoj prosjakinjinji koju je zbog rane trudnoće majka protjerala od kuće. Ona luta bespućima jezera Tonlé Sap i deltom Mekonga i putem gubi pamćenje, lutanja je dovedu do Calcutte u Indiji. Tamo pratimo cijeli koloplet likova diplomata i upoznajemo Anne-Marie Stretter, suprugu francuskog veleposlanika u „Indijama“. U filmski intoniranu fabulu na koncu stupa i misteriozni, autodestruktivni vicekonzul u Lahoreu, čovjek o kojemu se šapuće i oko kojega se u diplomatskom krugu stvara poprilična fama, za kojeg se zna da je u Lahoreu počinio neki ozbiljan prijestup ili strašan zločin. Smoreni dosadom i znatiželjom svi pokušavaju saznati što više o njemu, no vicekonzul ostaje enigmom; nitko ne uspijeva saznati što rasplamsava njegovu srdžbu i ljutnju na svijet.

Ovaj roman napisan poput filmskog scenarija netipičan je za autoričin stil, poznat iz njenih najpoznatijih romana, no ipak je tu njezina prepoznatljiva autorska manira, koja izvire iz likova potretiranih sineastično, nepronično, u maniru novovalnog francuskog filma.

U nadahnutom pogovoru Ingrid Šafranek, naša najpoznatija proučavateljica opusa Marguerite Duras i prevoditeljica brojnih njezinih djela, o Vicekonzulu kaže: ‘On je neka vrst skrovitog remek-djela, tajni mig za književne ljubitelje njezine suptilne i uvijek pomalo hermetične art-proze.’

Iako je objavljen prije pola više od pola stoljeća Vicekonzul M. Duras donijet će nam specifičan uvid u kolonijalnu prošlost Francuske. Upravo ona jedan je od korijena aktualne sigurnosne krize koja trese jednu od najutjecajnijih zemalja Europe i širi se na ostale zemlje starog kontinenta. Premda na samoj površini narativa romana nećemo pronaći eksplicitnu osudu kolonijalizma, u depresiji, melankoliji i strahu od destruktivnosti i ludila bijele diplomatske kaste okupljene oko ambasadorove žene Anne- Marie Stretter, lako se čitaju simptomi dekadencije koja će ubrzati moralno i egzistencijalno propadanje vladajućih klasa u francuskom društvu.

Čitanje novoprevedenog romana Marguerite Duras ovog mi je ljeta dobro došlo i zbog zasićenosti suvremenom prozom, počesto zamornom zbog svoje žanrovske i stilske predvidljivosti. Pravo osvježenje bilo je čitati roman koji me je vremenom svog nastanka, strukturom, pristupom naraciji i likovima podsjetio na doba kad je postmodernizam bio mlad i još gizdav. Uostalom, meteorološke prilike koje ovih tjedana vladaju nad Europom i Zagrebom podsjetit će barem malo i na monsunske kiše i omare prisutne i u ovom romanu Duras. Ako ste ljeto odlučile/i provesti u Zagreb i taj će kontekst biti zadovoljen.

Francuska spisateljica Marguerite Duras, pravim imenom Marguerite Donnadieu, rođena je u Gia-Dinhu u Vijetnamu 1914. godine. Do osamnaeste je godine živjela u Vijetnamu, nakon čega odlazi na studij prava i političkih znanosti na parišku Sorbonu.

Prvi roman Bestidnici (Les impudents) objavila je 1942. godine. Tijekom više od pedeset godina stvaralaštva najznačajnija francuska književnica druge polovice 20. stoljeća stvorila je golem opus u kojem se odražavaju sva strujanja suvremene književnosti. Autorica je romana, kratkih priča, drama, scenarija i filmova.

Od njezinih djela na hrvatski su prevedeni Ljubavnik (Ingrid Šafranek), Moderato cantabile (Branka Golubović), Brana na pacifiku (Ingrid Šafranek), Pola jedanaest jedne ljetne večeri (Ingrid Šafranek), Gibraltarski mornar (Ana Kolesarić), Muškarac koji sjedi u hodniku (Ingrid Šafranek), Bolest smrti (Ingrid Šafranek), Tarkvinijski konjići (Vlatka Valentić) i odnedavno Vicekonzul (Ursula Burger).

Kazalištem se bavi od 1956., filmom od 1959., da bi od 1967. godine sama počela režirati igrane filmove. Autorica je scenarija kultnog filma Alaina Resnaisa Hiroshima, ljubavi moja (Hiroshima, mon amour), koji je odigrao važnu ulogu u afirmaciji filmskoga Novoga vala u Francuskoj, a od filmova koje je režirala izdvajaju se India song (slobodno nadahnut romanom Vicekonzul), Uništiti, reče ona, Kamion i Žene s Gangesa.

Književnica koja je za svoj radila dobila brojne nagrade i priznanja, među kojima i nagradu Goncourt za roman Ljubavnik, umrla je 1996. godine u Parizu.

Radnja najpoznatijeg romana (1984.) francuske spisateljice, scenaristice i redateljice smještena je u Vijetnam, zemlju u kojoj je Durasova provela djetinjstvo. U romanu, zasnovanom na autobiografskim elementima, riječ je o zabranjenoj ljubavnoj vezi između siromašne petnaestogodišnje Francuskinje i elegantnog mladog muškarca iz bogate kineske obitelji. U godini objavljivanja roman je nagrađen francuskom književnom nagradom Goncourt. Po ovom je literarnom predlošku snimljen istoimeni film (1992.) u režiji Jean-Jacquesa Annauda.

Marguerite Duras (rođena kao "Marguerite Germaine Marie Donnadieu", Gia Dinh, Vijetnam, 4. travnja 1914. - Pariz, 3. ožujka 1996.) je francuska spisateljica, dramaturginja, scenaristica i redateljica. U francusku je književnu baštinu ušla kao jedna od najprevođenijih i najproučavanijih pisaca druge polovice 20. stoljeća.[1]

Rođena je u Gia Dinhu u blizini Sajgona u tada francuskoj koloniji Indokini. Bila je kći Marie Legrand i Henrija Donnadieua. Bila je aktivna članica Francuske komunističke partije i Pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Napisala je velik broj književnih djela, romana, drama, intervjua, eseja te je bila redateljica filmova. Najpoznatije djelo je autobiografski roman "Ljubavnik " (fra. L'Amant) (1984.), u kojem opisuje svoju mladenačku aferu s Kinezom. Napisala ga je sa 70 godina. Za roman je dobila prestižnu francusku književnu Prix Goncourt iste godine. Knjiga je ekranizirana u istoimenu filmu, kojega je režirao Jean-Jacques Annaud 1992., ali Margueriti Duras nije se svidio. Poznata je i po romanima "Brana na Pacifiku" (1950.) i "Moderato Cantabile" (1958) te po scenariju za film "Hirošimo, ljubavi moja", za kojeg je bila nominirana u kategoriji Oscara za najbolji originalni scenarij. Njeni romani su brojni i raznovrsni; zajedničko obilježje im je osobni ton i precizan stil pisanja.

Dio književnih znalaca i čitatelja, Duras smatraju autoricom čija djela sadrže izrazitu feminističku reprezentaciju u pristupu temama, likovima, ali i formi književnog teksta, no njezin je doprinos feminizmu osporavan od strane radikalnih feminističkih autorica

Osam godina nakon “Brane na Pacifiku”, djela koje je i sama prozvala kamenom temeljcem svoje proze, Marguerite Duras piše “Moderato cantabile” (1958.), roman po svemu drukčiji, nastao u sasvim novom registru, no još zavodljiviji. Riječ je o kratkoj lirskoj prozi koja se fokusira na iscrpljujuće strastan dijalog glavnih likova u gostionici u nekom gradiću do mora, što romanu daje gotovo komoran karakter. Uz to, Marguerite Duras u njemu predstavlja svoj novi autorski glas: onaj po kojem ćemo je godinama poslije prepoznati u “Ljubavniku”, najprodavanijem francuskom romanu svih vremena. “Moderato cantabile”, koji mnogi smatraju njezinim najvažnijim djelom, snovito je tkanje gdje i praznine između rečenica igraju veliku ulogu, roman atmosfere gdje čitatelj mora povezivati ono što likovi govore s onim što misle, roman možda najveće francuske majstorice proze koja je sebe zvala “romanopiscem” premda su u njezinu opusu i filmski scenariji, dramski tekstovi, eseji i kronike. “Moderato cantabile” uvod je u najkreativniju fazu autoričina života, no paradoksalno i njezin vrhunac.