Nikolaj Gogolj

Osobnost Nikolaja Gogolja, njegov život i stvaralaštvo nose u sebi mnoštvo elemenata koji izazivaju raznorazne nedoumice, znatiželju, očaranost, ali i odbojnost, pa i grubu osudu. Nakon objavljivanja njegovih najznamenitijih djela (najprije zbirki pripovijesti maloruskoga i peterburškoga ciklusa, a zatim komedije Revizor te romana Mrtve duše) Gogolj je proglašen ocem ruske proze, tvorcem realizma u ruskoj književnosti (s osobitom darom za realističku satiru), piscem koji je emancipirao rusku književnost od zapadnoeuropskih utjecaja te je usmjerio u pravcu koji će joj polovicom 19. stoljeća osigurati čelno mjesto u europskome i svjetskom književno-kulturnome kontekstu. No dok su mnogi kritičari, na čelu s Visarionom Bjelinskim i Nikolajem Černiševskim, uzdizali Gogolja u nebesa, drugi su ga s ne manjim žarom proglašavali klevetnikom Rusije, njezinim zlobnim karikaturistom, izdajicom koji zaslužuje ekspresno i nepovratno putovanje u Sibir. Taj smjer strastvena poricanja Gogolja kulminirat će početkom 20. stoljeća u stajalištu Vasilija Rozanova da je najnovija ruska književnost, u cjelini, „Gogoljeva negacija, borba protiv njega“. Naime, ruski su čitatelji, po Rozanovu, prihvatili mrtve duše kao stvarni odraz socijalnoga stanja cijeloga jednoga naraštaja – naraštaja hodajućih mrtvaca – te su zamrzili taj naraštaj. Zbog svoje „genijalne i zločinačke klevete“ Gogolj je zasluženo kažnjen patničkom i nesretnom smrću, ali je njegovo stvaralaštvo na negativan način utjecalo na razvoj ruskoga društva: „Upravo od Gogolja započinje u našem društvu gubitak osjećaja za stvarnost, baš kao što od njega započinje i odvratnost prema njoj.“
Zanimljivo je da je i sam Bjelinski, inače začetnik shvaćanja da je Gogolj genijalan socijalno-satirički književnik koji stvara u duhu naturalne škole, u relativno kratku razdoblju stubokom promijenio mišljenje o Gogolju. On je najprije na sva usta hvalio Gogoljevo književno stvaralaštvo, da bi nakon objavljivanja Izabranih mjesta iz dopisivanja s prijateljima (1847) optužio dotad hvaljena pisca da je „propovjednik knuta, apostol neukosti, zagovornik opskurantizma i natražnjaštva, panegirist tatarskih običaja“.
Iz rečenoga nudi se zaključak da je u samu Gogolju bilo nešto što je u kritičârâ izazivalo radikalno suprotne reakcije.

(N)i romantičar (n)i realist
Kompleksnost Gogoljeve poetike možda najviše dolazi do izražaja pri pokušaju da se njegovo stvaralaštvo ugura u neku od književnopovijesnih ladica. Tu su obično u igri dvije stilskoformacijske kategorije – romantizam i realizam, ali bi se s obzirom na satiričku protegu zrelih Gogoljevih djela (Revizor, 1836; Mrtve duše, 1842) moglo govoriti i o Gogoljevu priključku na klasicističku satiru (koja je, kao što je poznato, bila jedan od dominantnih žanrova u klasicizmu i prosvjetiteljstvu). S klasicizmom bi Gogolja mogla povezivati i prosvjetiteljsko-odgojna protega ne samo njegovih književnih djela nego i sveukupna intelektualnoga angažmana (pisma, kritike, eseji, pokušaj sveučilišne karijere). Dakako, racionalistička motivacija takvih odgojnih funkcija u Gogolja je zamijenjena mesijanističkim i propovjedničkim intencijama (osobito u završnici njegova djelovanja).
Nije posve uvjerljiva ni podjela Gogoljeva opusa na rane odnosno romantičke i zrele odnosno realističke radove. Iako u prvima prevladavaju romantički elementi poput fantastike, hiperboličnosti, tajanstvenosti, zagonetnosti te teme i motivi iz folklornih (ukrajinskih odnosno maloruskih) predaja, pjesama, bajki, običaja (Večeri u zaselku pokraj Dikanjke, prvi dio – 1831, drugi dio – 1832; Mirgorod, 1835), ipak gogoljolozi već u tim ranijim radovima jasno raspoznaju i realističke odnosno socijalnokritičke (satirične) elemente (npr. u pripovijestima kao što su Kočija ili Pripovijest o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem). Na sličan se način u realističkim djelima mogu pronaći elementi romantizma (fantastika i groteska Nosa, fantazmagoričnost Kabanice, povijesna idealizacija Tarasa Buljbe – koja u drugoj redakciji prelazi u povijesnu krivotvorinu, iluzijska intriga u Revizoru, lirske digresije u Mrtvim dušama).
Ako dakle u različitim stvaralačkim fazama nalazimo i romantičke i realističke elemente, ne znači li to da Gogolj nije ni romantičar ni realist, pa bi zapravo trebalo tragati za takvom poetičko-stilističkom pozicijom koja nadilazi logiku binarnih književnopovijesnih (stilskoformacijskih) opozicija. U najmanju se ruku sa sigurnošću može ustvrditi kako Gogolj pripada u red iznadformacijskih pisaca.
Po shvaćanju Jurija Manna, jednoga od vodećih ruskih gogoljologa, Gogoljeva realistička sklonost opisivanju svakodnevnoga, banalnoga života zapravo je skrivanje bezdana „običnoga“. Ordinarnost života varljiva je – ona u sebi skriva ponore fantastičnoga, strašnoga, demonskoga. Spajanje svakodnevice i fantastike, svakodnevice i demonologije, aktiviranje iracionalnoga u trivijalnoj, dohvatnoj stvarnosti – to su mehanizmi koji rade u Gogoljevoj prozi. Dolazi do grotesknoga i hiperboličnoga napuhivanja detaljâ, koji tako postižu supstancijalnu i značenjsku autonomnost, što rezultira nepredvidljivošću, somnabulnošću, fantazmagoričnošću (Nos). Pritom je načelo kretanja (kinetizma), kojemu su podvrgnuti likovi i cjelokupan siže, postavljeno izvan i iznad likova i radnje (fatalno djelovanje više sile), što zbivanju pridaje karakter mehaničnosti, beživotnosti, slučajnosti, odnosno unutarnje nepovezanosti i beznadnosti (osuđenosti).
Umrtvljenost kao konačan učinak svekolike dinamike najočitija je u završnoj sceni Revizora. Postupak zamrzavanja ili okamenjivanja grupne scene, gdje je skupina ljudi zahvaćena jednom kritičnom emocijom (strahom), Gogolj je, prema Mannu, preuzeo iz slikarstva – točnije sa slike Posljednji dan Pompeja Karla Brjullova. Drugim riječima, konstrukcijsko načelo slike preneseno je na teren komedije. (Podsjetimo da se i tragedija Boris Godunov Aleksandra Puškina, inače Gogoljeva književnoga idola, svršava masovnom – zaleđenom i zastrašujućom – scenom: „Narod šuti.“) U povijesti ruske drame Revizor je važan po tome što je unio još najmanje dvije novine. Prvo, ulogu glavnoga lika preuzima „fantazmagorična osoba“ – „lažljiva utjelovljena podvala“, kako je sam Gogolj okarakterizirao Hlestakova (zanimljivo je pritom da Hlestakov ne odabire sam ulogu lažnoga revizora, tj. varalice), a drugo – Gogolj odustaje od tradicije kažnjavanja poroka, odnosno od scenskoga finala kojim se razrješuje (dokida) krizna situacija.
Ništa manje metafizičan ni zloslutan (iako možda nešto manje drastičan) oblik konačnoga umrtvljivanja sižea jest motiv dosade, koji je također tipičan za Gogolja. Riječ je o nekoj nepopunjivoj i nesavladivoj praznini što dolazi na kraju priče. Kraja zapravo nema, nego se pripovijedanje prekida svojevrsnim upućivanjem na dosadu-bezdan. Najpoznatija je u tome kontekstu završna rečenica Pripovijesti o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem: „Dosadno je na ovome svijetu, gospodo!“
U Kabanici je, pak, kraj pripovijesti doslovce povezan sa smrću glavnoga lika, tj. s aktivnošću utvare umrloga Akakija Akakijeviča Bašmačkina, koji iz onostranosti zahtijeva ispravljanje nepravde učinjene na ovome svijetu.
Složenost Mrtvih duša
Roman Mrtve duše, objavljen kao prvi svezak zamišljene trilogije, najveće je, najsloženije, najsavršenije, najpoznatije Gogoljevo djelo. To je knjiga koja je „potresla svu Rusiju“. Složenost se očituje već u pokušaju da se djelo žanrovski specificira. Sam Gogolj dano djelo u podnaslovu određuje kao poemu: Čičikovljevi doživljaji, ili Mrtve duše. Poema. Takva odredba upućuje na autorovu namjeru da prikaže društveni i prostorni totalitet onoga što on zove Rus’ (a što mi na hrvatski, ne razlikujući pojmove Rus’ [pjesnički, mitski, simbolički prostor svih Istočnih Slavena] i Rossija [imperijalna državna tvorba Velikorűsâ, najveća država na svijetu – u kojoj sunce, doslovce, nikada ne zalazi], pogrešno prevodimo kao Rusija). Osim toga naziv poema može upućivati na osobni, lirski, angažman pripovjednoga Ja, koje se najjasnije i najeksplicitnije očituje u tzv. lirskim digresijama. (U nas se proučavanjem odnosa lirskih digresija i groteskno-satiričnoga aspekta romana bavio Aleksandar Flaker.) Nadalje, Mrtve duše aktiviraju elemente pikarskoga romana, putopisa, romana karaktera te romana svakodnevice (bytovoj roman). Mrtve su duše sve to zajedno i ništa od toga – jer je sinteza, odnosno cjelina, uvijek viša od svojih sastavnica.
Već spominjano načelo spajanja realnosti i metafizike ovdje se očituje kao prepletanje biznisa (poduzetništva, trgovine) i transcendencije (raskrinkavanja vraga kao trivijalnosti, pošlosti, i beskrajne ideje koju bi, po Gogoljevoj zamisli, morao poroditi neobuhvatni ruski prostor).
Mrtve duše nameću pitanje o naravi realizma (ili „realizma“) koji se obično pripisuje Gogolju. Dakako, potpuno je legitimno s književnopovijesnoga motrišta govoriti o tome piscu kao o ocu realizma ili kao o predstavniku naturalne škole (koja je zastupala stajalište da književnost treba oponašati i analizirati prirodu, odnosno zbilju, a ne – poput romantičara – izmišljati svjetove). Tu protegu možemo zajedno s Gogoljem nazvati zemaljskim realizmom, u što se dobro uklapa stajalište da njegova zrela djela imaju socijalnosatiričnu, raskrinkavajuću ulogu. Ruska kritika 19. stoljeća, a osobito Bjelinski i tzv. revolucionarni demokrati (Černiševski, Dobroljubov, Pisarev), čitala je Gogolja u tome kodu. Tek su književnici, kritičari i filozofi s početka 20. stoljeća (Merežkovski, Berdjajev, Bjeli, a zatim i Nabokov) obratili više pozornosti na drugu protegu Gogoljeva stvaralaštva – na ono što bi se moglo nazvati nebeskim, paklenskim ili jednostavno simboličkim realizmom. U tome je kontekstu možda najvažnija Gogoljeva misao kako je osnovni cilj književnosti – ismijati vraga: „Već se odavno trsim samo oko toga da se poslije mojega djela čovjek do mile volje ismije nad vragom.“ Ali to ismijavanje vraga, koje kreće od društvene i karakterologijske trivijalnosti (pošlost’), obrće se u nešto „čudno i strašno“ (Merežkovski). O tome svjedoči i ova Gogoljeva opaska: „Kada sam Puškinu počeo čitati prva poglavlja Mrtvih duša [...], Puškin, koji se uvijek smijao za mojega čitanja (ta on je bio velik poklonik smijeha), postajao je sve mračniji i mračniji, a napokon se sasvim smračio. Kada je pak čitanje završeno, progovorio je tjeskobnim glasom: ‘Bože, kako je tužna naša Rusija [Rossija]!’ Mene je to začudilo. Puškin, koji je tako poznavao Rusiju, nije primijetio da je sve to karikatura i moja vlastita izmišljotina. Tada sam shvatio što znači stvar uzeta iz duše, i uopće duševna istina, i u kakvu užasavajućem obliku može čovjeku biti predočena tama i zastrašujuća odsutnost svjetlosti. Od tada sam već počeo razmišljati kako da ublažim teški dojam što su ga mogle izvršiti Mrtve duše.“
Vidimo dakle kako realno postaje nadrealno i kako se imaginacija promovira u osnovni kriterij umjetničke istine. Pritom smijeh otkriva tajnu zla, a ismijavanje vraga obrće se u ismijavanje čovjeka, društva, Rusije – i to, na neki način, od strane sama vraga. Zato je Gogolj nakon objavljivanja svojih najvažnijih djela morao svaki put bježati iz Rusije u inozemstvo... Jedni zemaljski realisti nisu ga dakle bez razloga uzdizali u nebesa, dok su ga drugi s razlogom teško optuživali za klevetu domovine (ili, u svakome slučaju, države). A sâm Gogolj vjerojatno je bježao od vlastitih djela, od nadrealne tame kojom su bile obavijene njegove umjetničke vizije.
Posljednje pak Gogoljeve riječi: „Ljestve! Brže daj ljestve!“ svjedoče o trajnoj piščevoj potrebi da osigura oruđe kojim će se prebaciti u gornji svijet. No te iste ljestve možda još više govore o nesavladivu strahu od strovaljivanja u bezdan donjega svijeta...

Josip UŽAREVIĆ

Vij, Gogolj

"Ona lezase kao ziva: celo divno, nezno, kao sneg, kao srebro, cinilo se da misli; obrve- noc usred suncanog dana, tanke, ravne gordeljivo su se izvijale nad zatvorenim ocima, a trepavice strelama padahu na obraze razbuktale zarom potajnih zelja; usta rubini, spremni da se osmehnu smehom blazenstva, potopom radosti...Ali u njima, bas, u tim bas crtama, on vide jos nesto sto ga probode stravom. Osecao je da mu dusa pocinje nekako bolno da se uzmecuje, kao kad bi neko, usred vihora veselja i medju gomilom sto se usplahireno zakovitlala vrtlogom, pesmu zapevao mrtvacku. Rubini usta njenih, cinilo mu se, krvlju su se lepili za samo srce njegovo. Odjednom nesto strahovito poznato pokaza se na njenom licu. 'Vestica!'- ciknu on glasom ne vise svojim, oci okrete u stranu, poblede sav, i stade citati svoje molitve. To bese ona ista vestica koju je on ubio!"

“Pregledavši ju dobro kod kuće, on otkri da je na dva-tri mjesta i to baš na leđima i na ramenima ona postala prava razvlaka; sukno se toliko izlizalo da je postalo providno, a postava se sva raspala… Doista, ta kabanica imala je čudan izgled – prostrani okovratnik joj se svake godine sve više i više smanjivao, pošto je služio za podšivanje i krpanje drugih njenih dijelova.“
On na to nije obraćao pažnju. No, kad su došle hladne ruske zime, vidio je da treba nešto učiniti sa svojom starom, poderanom kabanicom. Vjerovao je da je potrebno samo da je odnese krojaču. No krojač Petrovič mu je izjavio da ju nije moguće zakrpati, jer bi se ona raspala čim bi je ubo iglom. Petrovič mu je preporučio da kupi novu postavu i da će mu je on zašiti.
To je Akakija zabrinulo. Nije znao gdje bi mogao nabaviti osamdeset rubalja, što je bila najniža cijena. Doduše imao je oko četrdeset rubalja ušteđevine, no ona je već bila predodređena za nove pantalone, košulje i za plaćanje dugova. Polovicu potrebnog novca, oko četrdesetak rubalja, znao je da će dobiti za nagadu, no nije znao kako dogurati do druge polovice. U mislima je počeo razmišljati čega bi se sve trebao odreći.
Odlučio je da više neće večerati, tj. da neće piti čaj navečer, neće paliti svijeću, gazit će što je moguće lakše da ne uništi pete, rjeđe će davati pralji prati rublje da se ne pocijepa…
I tako je oko pola godine Akaki štedio i redovito sa Petrovičem posjećivao trgovine sa postavama, raspitivajući se za najjeftiniju. Sve je to podnosio s lakoćom kad bi pomislio na sve prednosti nove kabanice. No kad je za nagradu dobio umjesto četrdeset još dvadeset rubalja više, imao je dovoljno za postavu. Kupio ju je i dao Petroviču, koji je pristao da sašije kabanicu za minimalnih dvanaest rubalja. Akakiju je najvjerojatnije najsretniji dan u životu bio onaj kad je došao na posao sa novom kabanicom. Na poslu su ga dočekali pljeskom, te se jedan mladi časnik ponudio da počasti sve radnike radi Akakijeve nove kabanice. Akaki se tada, navečer u kući onog časnika, prvi put uključio u život izvan posla. Sve mu je bilo neobično i pomalo neugodno. Nelagoda mu se povećala kad se vraćao kući mračnim ulicama. Na tom putu napali su ga dva čovjeka i oteli mu kabanicu, pustivši ga ošamućenoga na podu.
Kad se osvijestio, potražio je pomoć kod policajca u obližnjoj ulici no on mu nije htio pomoći. Čuvši što mu se desilo, gazdarica ga je savjetovala da treba otići ravno policijskom načelniku. Akakije je to i učinio. Otišao je jednoj važnoj osobi. Morao se prije najaviti, te doći u dogovoreno vrijeme. No u to je vrijeme ta važna osoba razgovarala s nekim svojim prijateljem kojeg nije davno vidjela. Da mu prijatelj shvati kako je on važna osoba, pustio je Akakija da čeka, a kad ga je napokon primio počeo se derati i grditi na njega. Akakije je silno prestrašen pobjegao kući. No tada je vladala jaka ruska zima i on se razbolio. Nakon nekoliko dana je i umro."

“A Petrograd ostade bez Akakija Akakijeviča, kao da ga u njemu nikada nije ni bilo…a već sutradan na njegovom je mjestu sjedio novi činovnik, rastom znatno viši od njega, koji već nije ispisivao slova onako uspravnim rukopisom kao Akakije Akakijevič, nego mnogo nagnutije i kosije.”
No tu ne završava priča o Akakiju Akakijeviču. Naime, nakon njegove smrti u gradu se pojavio neki mrtvac koji je krao kabanice ljudima tražeći svoju. Mnogi su tvrdili da su u tom mrtvacu prepoznali Akakija Akakijeviča. Taj je mrtvac prestao sa krađom kabanica tek nakon što je dobio kabanicu važne osobe" - Kabanica ( Šinjel)

Citati iz Šinjela ( Kabanice )

“Ha! Eto napokon i tebe! Najzad sam te, ovaj, ščepao za jaknu! Baš mi tvoja kabanica treba! Nisi htio da se zauzmeš za moju, pa si me još i ispsovao – pa daj mi sada svoju!”
Analiza likova:
Akakije Akakijevič
Običan činovnik za prepisivanje s godišnjom plaćom od četiristo rubalja. Zadovoljan je svojim životom iako se on sastoji od posla i boravka u kući:
Citat: (str. 198)
“Mijenjali su se direktori i razne druge starješine, a on je uvijek mogao da se vidi na jednom te istom mjestu, na istom položaju, stalno na istoj dužnosti, kao činovnik za prepisivanje službenih spisa;” Nizak je, ospičav i riđokos. Kratkovidan, s borama na obje strane obraza i hemoroidične boje lica. Nije se brinuo o svom izgledu i odjevanju:
Citat: (str. 200)
“Uopšte nije mislio o svome odjevanju: gornji kaput nije mu bio zelen, već nekakve riđastobrašnjave boje. Okovratnik na njemu nije bio dugačak, izlazeći iz tog ovratnika, činio baš neobično dugim.”
Nije se prepuštao nikakvim užicima:
Citat: (str. 202)
“…lijegao bi, unaprijed se smješkajući pri pomisli na sutrašnji dan: što li će mu bog sutra poslati da prepisuje?”
Citat: (str. 205)
“…u govoru najviše upotrebljavao prijedloge, priloge i, naposljetku, takve riječice koje nemaju baš nikakvog značenja.”

Misterija Gogoljeve smrti

Njegova smrt obavijena je nekim misterijama koje ni do danas nisu razjašnjene.
U jesen 1851. godine Gogolj, čije se zdravlje osetno pogoršalo, nastanio se u domu svog prijatelja grofa Aleksandra Tolstoja na Nikitinskom bulevaru broj 7, blizu Arbatskog trga, gde je nastavio sa pisanjem drugog dela “Mrtvih duša”. Tu je sada memorijalni centar Dom Gogolja koji čuva uspomene na poslednje dane autora “Revizora”. Ovde se preselio, tu mu je i suđeno bilo da umre.
Osiromašeni nasledni poltavski plemić Gogolj-Janovski
Nasledni poltavski plemić Gogolj-Janovski, pošto je bio lišen nasledstva, ostao je bez novca i bez doma. Dugo je živeo u Peterburgu, Rimu, Moskvi... po hotelima, u iznajmljenim stanovima, na gazdinstvima i u kućama prijatelja.
Vila sagrađena u stilu ampir grofa Aleksandra Tolstoja, kako se pokazalo, bila je poslednje boravište autora “Šinjela”. Ovde su Gogolja voleli, stvorili mu izvanredne uslove za pisanje, topli domaći kutak. Ovamo su u goste dolazili pisci Sergej Aksakov, Turgenjev, Ostrovski, Danilevski, istoričar Pogodin, glumac Ščeškin, svetska lepotica Smirnova-Roser, u koju su bili zaljubljeni Puškin i Ljermontov.U toj kući je Gogolj čitao “Revizora” i to tako izražajno i ubedljivo da je veliki glumac Ščeškin ubeđivao slušaoce: “Takvog glumca, koji bi mogao biti ravan Gogolju, nema u Rusiiji!”
Mihail Pogodin, isprva njegov prijatelj i dobrotvor, a zatim umalo i neprijatelj, a potom ponovo Gogoljev prijatelj, učino je za tog pisca mnogo dobrog, a za uzvrat je od njega tražio publikacije za svoj časopis “Moskvičanin”. Gogolj inače nije podnosio obavezu da radi za časopise i bilo kakva zavisnost u pogledu objavljivanja dela bila mu je nepodnošljiva.
Pošto je prešao 40-godišnju granicu, kada se najčešće javlja kriza srednjeg doba, Gogolja su razdirale protivurečnosti: istvoremeno je maštao o književničkoj slavi i da potpuno, jednom zauvek. prestane da piše.
Spremao se da otputuje u toplije krajeve, gde su klage zime, nameravao je da se posveti grofici Ani Vijelgorskoj, odlazio čak i Opitnu pustinju s namerom da se zamonaši, ali balgoslov od kaluđera nije dobio.
“Pravi njegov pozv je bilo monaštvo”, pisao je Gpgoljev bliski prijatelj Vasilij Žukovski ističući pritom: “Uveren sam da nije počinjao svoje ‘Mrtve duše’, čiji je završetak ležao na njegovoj savesti i koji nije uspeo da napiše, on bi u tom slučaju odavno postao monah i bio bi savršeno spokojan stupivši u onu atmosferu u kojoj bi duša disala lako i slobodno”.
Narastajuća duševna kriza, pojačana možda i psihičkim oboljenjem, gonila je pisca u samoću koja je time bivala sve gorča što ni sa 42 godine nije bio stvorio porodicu.
U januaru 1852. godine teško ga pogađa smrt Jekatarine Homjakove, žene Alekseja Homjakova i sestre njegovog prijatelja Nikolaja Jazikova. Njena smrt od tifusa bila je za Gogolja poslednji udarac od koga se, kako se, nažalost, ispostavilo, nije nikada mogao oporaviti. Na parastosu je priznao: “Za mene je odsad sve izgubljeno”. Gogolja je obuzeo strah od smrti i prestao je da se bavi književnim radom. Jednom je noću čuo glas koji mu je poručio da će uskoro umreti.
Od kraja januara 1852. godine u domu grofa Aleksandra Tolstoja bio je u gostima rževski protojerej otac Matvej (Konstantinovski) s kojim se Gogolj upoznao još 1849. Među njima se povela diskusija koja je bila ispunjena Gogoljevim dilemama i strahovima. Otac Matvej je zahtevao od svog prijatelja: “Odrekni se Puškina”. Gogolj mu je dao da pročita jednu varijantu drugog dela “Mrtvih duša”, pa je tako otac Matvej postao jedini čitalac te verzije genijalnog romana.Vraćajući rukopis autoru, on se usprotivio da se pojedina poglavlja objave, pa je čak i molio da se kompletan rukopis spali.
Prema svedočenju maloborojnih, koji su bili upozanti sa sadržajem drugog toma “Mrtvih duša”, Čičikov zbog prevara biva uhapšen, osuđen i poslat na progonstvo. Da bi što verodostojnije opisao “lociranje” mrtvih duša i maršrutu etapa Čičikova u progonstvu, Gogolj je pozajmio od Aksakova geografsku kartu Istočnog Sibira.
Smrt Homjakove i negativan sud Matveja Konstatinovskog kao jedinog čitaoca radne verzije drugog dela “Mrtvih duša”, uticali su da Gogolj potpuno odustane od pisanja, a ubrzo je prestao i da izlazi iz kuće.
Usred noći Gogolj je razbudio slugu Semjona, naredio mu da otvori vrata od peći i da mu donese tašnu iz ormara. Uzevši iz tašne sveske, Gogolj ih je bacio u peć i zapalio. Pošto je spalio rukopis, Gogolj je izgubio interesovanje za život, neprestano se molio, ni sa kim nije razgovarao...
Ne obazirući se na upozorenja prijatelja, nastavio je da se strogo pridržava posta i gotovo prestao da uzima hranu, počevši tako veliki post ranije nego što propisuje crkveni kalendar. Stanje njegovog zdravlja bilo je sve gore i gore, da bi 18. februara potpuno prestao da uzima hranu i pao u postelju iz koje se nikada više nije podigao. Nakon dva dana, lekarski konzilijum odlučio je da ga prinudno nahrani, jer je bio poptuno iscrpljen i izgubio snagu. Lekari nisu bili jedinstveni u dijagnozi: neki su sumnjali u malariju, drugi su prepoznali meningitis, treći opet katar u želucu... Gogolj je uveče pao u nesvest, a umro je u osvit zore 21. februara po starom (4. marta po novom kalendaru) 1852.
Vek i po kasnije lekari su ispostavili ovaj spisak: šizofrenija, manijakalno-depresivna psihoza, pa čak i sputavanje homoseksualne sklonosti. Nijedna od dijagnoza nije bila takva da se nije mogla osporavati. Prisilno lečenje koje su lekari primenili poslednjih dana samo je ubrzalo rasplet.
Da li je, u stvari, Gogolj tada preminuo? U to nisu bili sasvim sigurni ni njegovi savremenici, ni potomci. Pateći od malarije i padajući u duboku komu, pisac se plašio da ga živog ne zakopaju, pa je zato pisao prijateljima: “Amanet vam teški božji da se telo moje ne sahranjuje dok god se na njemu ne pokažu očigledni dokazi raspadanja”.
Od svega toga nastala je legenda: kada su 1931. prekopavali grobove oko Danilovskog manastira, kada su Gogolja ekshumacirali i preneli njegove posmrtne ostatke na Novodevičje groblje, daske od sanduka su navodno bile izgrebane kao da se Gogolj probudio u grobu. Međutim, dokazi pisca Vladimira Lidina i kćerke Sitina, istoričara Moskve, koji su prisustvovali prekopavanju groba, dijametralno su se razlikovali u pogledu jedne bitne činjenice: da li je u grobu bila i glava pisca? Prema jednoj verziji, lobanju je prisvojio jedan od poznatih kolekcionara, neki Bahrušin. Prema drugoj verziji, usled pomeranja slojeva zemlje prilikom raskopavanja groba, glava je dospela nekako dalje od tela i bila je takođe sahranjena u novoj grobnici.
Sasvim je ipak sigurno da Gogolj nije mogao biti živ sahranjen iz prostog razloga što je skulptor Nikolaj Ramazanov, koji je skinuo sa pisca posmrtnu masku, svedočio o prvim znacima raspadanja tela. A i tehnologija je bila takva da je zahtevala da se maska može skinuti samo sa mrtvaca: usta i nos su pritom morali čvrsto biti zalepljeni gipsom.
Posmrtna mistika zagonetnog pisca poput senke prati njegovu sudbinu i 160 godina nakon njegove smrti.
Branko Rakočević

“Voljeti ne znači biti srećan, već znači odabrati svoju patnju.”

“Mladost je srećna, jer za nju postoji budućnost.”

Mi ne tražimo ideal života nego život sam, onakav kakav jeste. Bio on ružan ili lep mi ga ne želimo ulepšavati, jer je u pesnikovom prikazivanju lep i u prvom i u drugom slučaju. Baš zbog toga: gde je istina - tamo je i poezija.

Venci besmrtnosti su u naše vreme mnogo poskupeli.

U ovom svetu moralno izvitoperenih fenomena, retki su i srećni izuzeci istinske veličine koja uvek naplaćuje skupo za svoju ekskluzivnost i postaje žrtva svoje superiornosti. Priroda genija koji su nesvesni svoje genijalnosti, i biva uništena od strane neosvešćenog društva kao žrtva njegovih grehova, baš kao Puškinova Tatjana.

Ne brinite o inkarnaciji ideja. Ako ste pesnik, vaša dela će se inkarnirati bez vašeg znanja. Biće i moralna i nacionalna, ako pratite slobodno svoju intuiciju.

Snažno sam ubeđen da su ljudi ili društvo najbolja i nepogrešiva kritika.

U nauci se mora tragati za idejama. Ukoliko nema ideja, nema ni nauke. Znanje činjenica je jedino vredno ukoliko činjenice sadrže ideje. Činjenice bez ideja su samo ostaci memorije mozga.

Predmet komedije nije da koriguje moral i ismeva poroke društva. Ne, komedija bi trebalo da oslika odstupanja između života i svrhe. Treba da bude kiselo voće revolta probuđeno degradacijom ljudskog dostojanstva, sarkazam, a ne epigram, grčevit smeh, zadovoljan kez.

Treba biti napisana sa žuči, a ne razblažena solju, rečju, treba da prigrli život u njegovom najvišem značaju.

Da bi imala literaturu, jedna nacija treba da živi, ne samo na praktičnoj, već i na moralnoj i duhovnoj osnovi doprinoseći time kroz svoj nacionalni život razvoj univerzalnog duha čoveka.

Niko ne može shvatiti Gogolja. Sve u vezi s njim je nepojmljivo, od početka do kraja. Ništa se ne može sklopiti iz njegovih pojedinačnih karakternih crta. Čak je i Ljermontova lakše zamisliti: agresivan, kurčevit husar... A Gogolj je nemoguć. I on nikada neće biti shvaćen (Ana Ahmatova)



Iz pripovetke Šinjel



Čim bi došao kući, odmah bi seo za sto i pokušao brzo šči, pojeo komad govedine s lukom, ali ne osećajući miris jela; jeo je i muve, i sve drugo što bi Bog dao da se u taj čas nađe u jelu. Čim bi osetio da se najeo, ustao bi od stola, uzeo mastilo i počeo prepisivati akta koja je doneo kući. Ako nije bilo akata za prepisivanje, pravio je iz ličnog zadovoljstva kopiju nekog akta za sebe, naročito ako je bio značajan, ne po lepoti stila, nego po tome što se upućuje kakvoj novoj ili važnoj ličnosti.
Čak i u vreme kada petrogradsko sivo nebo izgubi potpuno sjaj, i kada je činovnički svet već ručao i nasitio se kako je ko mogao prema veličini plate i apetitu, kada su se svi malo odmorili od škripe pera u kancelariji, od žurbe, svojih i tuđih poslova, i svega onoga što bez potrebe i u većoj količini no što treba govori sam sebi neumorni čovek; kad činovnici žure da u uživanju provedu ostatak vremena: bogatiji idu u pozorište, neki šetaju i po izlozima gledaju šešire, neki idu na večernju zabavu, gde protraće vreme u laskanju kakvoj doteranoj devojci, zvezdi kakvoga malog činovničkog kruga; neko opet - i to se događa najčešće - ide prosto svome drugu na četvrti ili treći sprat, u njegove dve manje sobe s predsobljem ili kuhinjom, ali s pretenzijama da su otmene, jer je tu neka lampa, ili druga stvarčica za koje je domaćin žrtvovao mnogo, odrekao se jela, razonode; rečju, čak i onda kad su se svi činovnici razilazili po malim stanovima svojih prijatelja da poigraju karata, da popiju koju čašu s jevtinim dvopekom, kad zabacuju glave uvlačeći dim iz dugačkih čibuka, prepričavajući kakvu spletku zalutalu iz višega društva, o kojemu ruski čovek uvek i u svakom raspoloženju voli da govori, ili prepričavajući, u nedostatku predmeta za razgovor, večnu anegdotu o komandantu kome su došli da jave da je na Falkonetovom spomeniku konju odrezan rep; ukratko, i kad se svi i svako brinu samo kako će se razonoditi, Akakije Akakijevič nije se odavao nikakvim razonadama. Niko nije mogao reći da ga je kad bilo ko video na nekom večernjem veselju. Napisavši se do mile volje, legao bi da spava smešeći se unapred pri pomisli na sutrašnji dan - i sutra će Bog poslati štogod za prepisivanje. Tako je proticao miran život čoveka koji je uz platu od četiri stotine umeo biti zadovoljan svojom sudbinom, tako bi tekao taj život možda do duboke starosti, da nema raznih nevolja rasutih po životnom putu ne samo titularnih nego i tajnih, pravih, i dvorskih, i raznih drugih savetnika, i takvih koji ne daju nikome savete i ni od koga ih ne primaju.

_____________________________________________








U odelu... ali bolje da ne imenujemo u kojem odelu.
Nema ništa mržega od svih mogućih odela, pukova, kancelarija i uopšte svakovrsnih službenih ustanova. Sad već svaki čestit čovek drži da se u njegovoj osobi vređa celo društvo.
Sasvim nedavno je, kažu, stigla molba nekoga kotarskog upravitelja policije, ne sećam se iz kog grada, u kojoj on jasno izlaže da se krnji ugled državnih ustanova i da se njegovo sveto ime upotrebljava apsolutno uzalud. A u dokaz toga priložio je molbi pregolem svezak nekakve romantične umotvorine, u kojoj se na svakoj desetoj stranici pojavljuje kotarski upravitelj policije pa još uz to na nekim mestima u potpuno pijanu stanju. Zato, da izbegnemo svakojake neprilike, bolje da odelo, o kojem se ovde radi, jednostavno nazovemo nekim odelom. Dakle, u nekom odelu služio je neki činovnik, baš se ne bi moglo reći da je bio osobito naočit činovnik, oniska stasa, malko kozičav, malko riđokos, naoko čak i malko slabovid, s malom ćelom povrh čela, s borama na oba obraza i boje lica koju zovu hemoroidalnom ... Eh, šta ćemo, kriva je petrogradska klima. Što se tiče čina (jer kod nas se pre svega mora objaviti čin), on je bio, što se naziva večni tituralni savetnik, koga su, kako je poznato, do mile volje smehu i šalama izvrgli razni pisci, što imaju pohvalnu naviku da se okomljuju na one koji ne mogu gristi. Prezime je tomu činovniku bilo Bašmačkin. Već se po samom tom prezimenu vidi da je ono nekoć nastalo od papuče; ali kada, u koje vreme i na kakav je način nastalo od papuče, o tome se ništa ne zna. I otac i ded, pa čak šurjak, i svi potpuni Bašmačkini, hodali su u čizmama, na kojima su do tri puta u godini obnavljali potplate. Ime mu je bilo Akakij Akakijevič. Ono će se čitaocu možda učiniti nešto neobično i birano, ali se može ustvrditi da ga nipošto nisu birali, nego su same od sebe nastupile takve okolnosti da mu se nikako nije moglo dati drugo ime, a to se dogodilo evo ovako:


Akakij Akakijevič se rodio pod veče, ako me pamćenje ne vara, 23. ožujka. Pokojna mati njegova, supruga činovnika i vrlo dobra žena, bila je naumila da dete krsti, kako priliči.
Mati je još ležala u krevetu nasuprot vrata, s desne joj je strane stajao kum, izvanredno valjan čovek, Ivan Ivanovič Jeroškin, koji je služio kao šef odseka u senatu, i kuma, supruga oficira kvarta Arina Semjonovna Bjelobrjuškova, žena retkih vrlina. Rodilji je bilo stavljeno na volju da bira između tri imena: Mokija, Sosija ili da dete nazove po imenu mučenika Hozdazata. „Ne", pomisli pokojnica, „to su sve kojekakva imena". Da joj ugode, otvore kalendar na drugom mestu: opet izađu tri imena: Trifilij, Đula i Vara-hasij. „Baš prava pokora", prozbori stara, „kakva su to sve imena, zbilja takvih nikad nisam čula. Da je makar još Varadat ili Varuh, a ono Trifilij i Varahasij". Opet okrenu stranicu — ispadnu Pavsikahij i Vahtisij. „Eh, vidim ja već", reče stara, „da mu je očito takva sudbina. Kad je već tako, nek se onda radije zove kao i njegov otac. Otac mu je bio Akakij, pa nek onda i sin bude Akakij". Eto tako je i nastao Akakij Akakijevič. Dete krstili; pri tom ono zaplakalo i načinilo takvu grimasu kao da predoseća da će biti titularni savetnik. Dakle, tako se to sve dogodilo. Mi smo to sve izneli zato da čitalac sam uzmogne videti kako je bilo nužno da se tako dogodi i da mu se nikako nije moglo dati drugo ime. Kada i u koje vreme je on stupio u službu u odsek i ko ga je tamo postavio, toga se niko nije mogao prisetiti. Koliko se god promenilo načelnika i svakojakih starešina, njega su viđali sve na jednom te istom mestu, na istom položaju, na istoj dužnosti, kao istoga činovnika za prepis; tako da su onda svi bili uvereni da se on očito tako i rodio kao gotov čovek u vicemonduri i sa ćelom na glavi. U odelu mu se nije iskazivalo nikakvo poštovanje.


Podvornici ne samo da nisu ustajali s mesta kad je on prolazio, nego ga čak nisu ni gledali, kao da obična muha proleće kroz čekaonicu. Starešine su se prema njemu držali nekako hladno despotski. Kakav god pomoćnik šefa odseka jednostavno mu je turao pod nos spise, pa ni da kaže: „prepišite", ili „tu vam je zanimljiv, zgodan poslić", ili ma što prijazno, kako dolikuje u pristojnim uredima. A on je uzimao, samo bi zirnuo na spis, i ne gledajući ko mu ga podmeće i je li za to ovlašten. Uzimao je i odmah sedao da piše. Mladi su ga činovnici ismevali i zbijali šale na njegov račun, koliko im je dostajalo kancelarijske duhovitosti, pripovedali su pred njim razne anegdote, koje su sastavili o njemu, o njegovoj gazdarici, sedamdesetogodišnjoj starici, pričali su da ga ona tuče, pitali ga, kad će im biti svatovi, sipali mu na glavu papiriće i nazivali ih snegom. Ali Akakij Akakijevič nije odgovarao nijedne reči, kao da nikoga i nema pred njim; to čak nije nimalo uticalo na njegov rad: uza sve to dodijavanje on nije pravio ni jedne pogreške u pisanju. Samo kad je šega već postajala suviše nepodnosiva, kad su ga gurali ispod ruke, pa mu time smetali da radi svoj posao, on bi im govorio: „Ostavite me na miru, zašto me dirate?" i nešto neobično se krilo u tim rečima i u glasu kojim bi ih izgovarao. U njemu se osećalo nešto što je pobuđivalo na samilost, tako da je jedan mladić, koji je tek
nedavno bio stupio u službu, a koji je po primeru drugih sebi dopustio da ga ismeva, najednom stao kao ukopan, i od toga časa kao da se sve pred njim promenilo i pokazalo se u drugom svetlu. Nekakva ga je nenaravna sila odgurnula od drugova, koje je tu upoznao i smatrao za pristojne, svetske ljude. I on je dugo posle toga u najveselijim časovima sebi predočavao oniskog činovnika sa ćelom povrh čela, s onim njegovim prodirnim rečima: „ostavite me na miru, zašto me dirate" — i u tim prodirnim rečima odjekivale su druge reči: „Ja sam tvoj brat". I ubogi se mladić zaklanjao rukom i posle bi se mnogo puta u svome životu zgranuo, videći koliko je u čoveka nečovečnosti, koliko svirepe grubosti u profinjenoj, obrazovanoj svetskoj uglađenosti i, Bože! čak i u čoveku, kojega svet smatra za plemenita i čestita...

Mrtve duše




Nozdrjov:


“Ima ljudi, kojima je strast da vole zagaditi bližnjemu, kadšto i bez ikakva razloga. Gdjekoji, na primjer, dapače i čovjek višega stupnja, plemenita lika, sa zvijezdom na prsima, stiskat će vam ruku, razgovarat će s vama o dubokim predmetima, koji potiču na razmišljanje, a onda će vam evo odmah, pred vašim očima, zagaditi; i zagaditi tako, kao prosti koleški registrator, nipošto kao čovjek sa zvijezdom na prsima, koji razgovara o predmetima, što potiču na razmišljanje, te samo stojiš, čudiš se, sliježeš ramenima, ništa više. Takvu je neobičnu strast imao i Nozdrjov. Što se tko bliže združio s njim, tim bi mu on prije zasolio: razglašavao bi izmišljotine, razvrgavao svadbu, trgovinsku pogodbu i nipošto nije sudio da vam je neprijatelj; naprotiv, ako mu se desi slučaj, da se opet sastane s vama, ponijet će se ponovno prijateljski i reći će dapače: ‘Ti si ništarija – nikada mi ne dolaziš’.”

Dnevnik luđaka


“Nikojeg datuma, dan je bio bez datuma.


Išao sam inkognito po Nevskom prospektu. Prošao je car imperator. Celi grad je skinuo kape, i ja sam; ali ničim nisam pokazao da sam španjolski kralj. Smatrao sam da je nepristojno otkriti se tu pred svima, jer moram se prvo prijaviti dvoru. Zadržavalo me samo to što još uvek nemam španjolske nacionalne nošnje.”


Hteo sam dodati još rečenicu-dve, no u predsoblju su se odjednom začuli koraci. Vrata su verovatno bila otključana kad nisam registrovao pokretanje mehanizma brave.


- Izvoli – rekla je Irena. – Raskomoti se.


Neko neraskomoćen ušao je u sobu i zastao. Imao je goleme crne cipele koje su me gledale jako zabezeknuto. Ali, nisu ništa govorile. Cipele ionako nemaju jezika. Neraskomoćeni je bio mlađi muškarac, koji se nakon nekoliko trenutaka oprezno spustio u naslonjač.


- Sama živiš? – upitao je.


- Da – uzvratila je gazdarica.


- I nije ti dosadno? Mislim, ovde je sve tako tiho i mirno da imam utisak kako vreme strašno sporo prolazi. Ili uopšte ne prolazi.

- Pa vreme mi prolazi kao i ostalim ljudima – rekla je Irena.

- Evo, ja nemam takav utisak! – uskliknuo je neraskomoćeni tip.

Drznik! – pomislio sam. Došao je u tuđu kuću i sad se pravi važan. Da pravi se važan! Upravo iritira tom svojom napuhanošću. Ko je on da tako govori? Gospodar vremena? Irena, reci mu! Reci mu da se nosi odavde! Kako ga nije stid govoriti ovakve gluposti?! Ali, ona nije ništa rekla. Vani je i dalje padala kiša. Na ulici su mljackale gume jurećih automobila.

- Nadam se da se ne ljutiš… - nastavio je napuhani neraskomoćeni tip. – Samo uočavam kontrast između tvoje literature i sveta u kom živiš. Recimo da je to čak i nekakav uvod u intervju koji ćemo obaviti za nekoliko trenutaka.

- Ah – uzdahnula je Irena – oduvek sam želela postati zvezda!

- Zvezda? – začudio se tip.

- Da…

Tip je prasnuo u smeh. Da sam se mogao pomaknuti – ugrizao bih ga za nogu, kao svojevremeno električara koji nam je postavljao nove vodove. Irena se, doduše, ljutila što sam ga ugrizao za gležanj kad mi je stao na keks i zdrobio ga. Ali, ona ne zna štoa znači jesti smrvljeni whiskas. To je kao da njoj neko smrvi knjige iz kojih crpi život. Pa i više od toga. Kao da nju neko smrvi. Njena je ljutnja bila tako izobličena da me posle optuživala za loš rad električara.

- Evo vidiš, šta si učinio! – govorila je. – Ugrizao si majstora za nogu i sad nam je crknuo televizor!
Oh, svašta, hteo sam joj reći, ali nisam. Televizor nije pokvario majstor nego ja, i to kad sam jedne večeri mokrio u kutiju sa žicama i cevima. A mokrio sam zato što sam zaboravio kako se isključuje. No, dobro. Sad sam zaglavljen pod krevetom, u statusu španjolskoga kralja. Kao sretan mačak. Još malo i zapisaću ključnu rečenicu svoga dnevnika. Zapravo, tek ću otvoriti dnevnik. Jer, sve ovo do sada bio je sirovi život. A život je, kao što je to lepo rekao taj neraskomoćeni novinar, prostor na kome vreme strašno sporo prolazi ili čak uopšte ne prolazi. Jer smo, tobože, bajka u kojoj mačak u čizmama pretvara svoju gazdaricu u sjajnu zvezdu i obilato daruje zlatom Velikog Medveda. Hm, izvucite se iz poplave, bacite pogled prema severnom nebu i proverite…

Iz pripovetke Strašna osveta


Veliki je grešnik ovaj čovek! - reče Bog. - Ja, Ivane, ne znam kakvu kaznu da mu izaberem; izaberi mu ti sam kaznu.
Dugo je mislio Ivan kakvu kaznu da mu dadu i naposletku reče:

- Ovaj čovek teško me je uvredio; prodao je svoga brata kao Juda, i lišio me časna roda i potomstva na zemlji. A čovek bez časnog poroda i potomstva jeste kao zrno žita, uzalud bačeno u zemlju i propalo. Nije niklo i niko ne zna da je seme bačeno.
"Učini, Bože, tako da mu sve potomstvo nema sreće na zemlji; da poslednji od njegovog potomstva bude takav zločinac, kakvog nikad nije bilo na svetu, i kadgod učini zlo delo, da mu dedovi i pradedovi nemaju mira u grobu, da od muke kojoj nema ravne u svetu, ustaju iz grobova. A Juda Petar da se ne može dići, i od toga da mu je muka još veća, i da kao besan ždere zemlju i da se grči pod zemljom!
"A kad se navrši mera u zločinstvu tome čoveku, digni me, Bože, iz ove provalije na konju na najvišu planinu, i neka dođe k meni, i ja ću ga baciti sa te planine u najdublju provaliju, i svi mrtvaci, njegovi dedovi i pradedovi, ma gde za života svoga živeli, da dođu sa svih strana, da ga grizu za one muke koje im je on nanosio, i da ga do veka grizu, a ja da se veselim gledajući njegove muke! Ali Juda Petar da se ne može dići iz zemlje, nego da se otima kako bi i on grizao, ali sam sebe da glođe, a kosti sve više da mu rastu, te da mu tim bol još veći bude. Ta će muka biti za njega najveća, jer nema čoveku veće muke, nego želeti da se osveti, a ne moći!
- Čoveče, strašna je kazna, koju si izmislio - reče Bog. - Neka sve bude tako kako reče; ali jaši i ti tamo večno na svom konju, i nećeš ući u carstvo nebesno, doklegod budeš tamo na svom konju jahao."