Kosta Racin

Kosta Racin



   Rođen je 22. decembra 1908. godine u Velesu. Potiče iz siromašne porodice. Njegovi roditelji Marija i Apostol, nisu imali novca da ga školuju, pa je 1918. godine morao da napusti redovno školovanje i počne da uči grnčarski zanat. Njegova želja za obrazovanjem je bil velika i on je počeo da se samooborazuje. Godine 1924. došao je u dodir sa marksizmom i postao član SKOJ-a. Prvo literarno djelo koje je Racin napisao bili su “Sinovi gladi“, na srpskom jeziku, a djelo je objavljeno 1928. godine u zagrebačkom listu “Kritika”. Zajedno sa pjesnicima Đorđevićem i Aksićem, Racin objavljuje 1932. godine u Skoplju zbirku pjesama na srpskom jeziku, pod nazivom “1932.”, čime na velika vrata ulazi u srpsku književnost. U isto vrijeme, Racin objavljuje i druge pjesme, priče i članke sa različitom tematikom. U člancima sa istorijskom tematikom, sve više istupa kao zaštitnik makedonske nacionalne stvari. Jedina samostalna zbirka pjesama “Beli mugri” (“Bijele zore”) objavljena je u Zagrebu 1939. godine, na veleškom dijalektu, i istovremeno zbog svoje dijalekatske i komunističke konotacije, pridobija veliku popularnost u narodu u Vardarskoj Makedoniji, gdje se sve više osjeća sukob srbizirajućih snaga i onih snaga koje bi forsirale poseban vardarski makedonski dijalekt i poseban makedonski jezik uopšte. U leksici i pravopisnoj formi, Racin je pod jakim uticajem Krste Misirkova i na neki način ova zbirka postaje osnova za kasnije kodificirani makedonski književni jezik, koji je takođe baziran na veleškom govoru. Kočo Racin bi se u širem smislu mogao smatrati i bugarskim piscem, budući da je napisao 6 neobjavljenih pesama i na bugarskom književnom jeziku, kojim je vladao.



Berači duvana
Balada o nepoznatom vojniku
Dani
Elegija o tebi
Jutro iznad nas
Kopači
Lenka
Лeнкa
Oproštaj
Sinovi gladi
Seljačka muka
Tuga
Ta ne znaeš li
Tatunčo

Balada o nepoznatom vojniku


Negdje u polju bitoljskom,
žalosna vrba tuguje
pod vrbom grob bez oznake,
u grobu vojnik nepoznat.

Leži od rata svjetskoga,
leži i već se raspao
silna ga tuga izjela,
zašto je ovdje pogin’o.

Kraj njega nikoga nema
tek nebo plavo nad njime
i zemlja pod njim šutljiva
nad grobom vrba žalosna.

A tamo u gori zelenoj
u bezbroj raka snivaju
junaci slavni narodni
za zemlju svoju umriješe.

U ponoć kad se nad njima
grane od bola svijaju
planinska bistra jezera
ko svjetlost silna blistaju.

Tad vile iz njih izlaze,
nečujno jedna za drugom
i grob do groba pohode
junake dižuć u kolo.

I kad svi već obidju
tu vrbu, tužnu, žalosnu
junaci sami zastanu
neznanca brata dozivlju;

“Neznanče, more, ustani,
u kolo hajde sa vilama!
Zora zori, pijetli će
selo uskoro buditi!”

A on iz groba romori:
riječ po riječ čemernu:
“Podjite braćo’ braćo, idite,
ne mogu s vama u kolo!”

Tko umre za domovinu,
za pravdu ljudsku, za slobodu
on kod vas, braćo, ne umire,
on s vama živi, druguje.

Vi njemu pjesme pjevate,
pjesmama vi ga žalite
svi se vi tako radjate
i svi tako umirete!

A ovdje – zašto padoh ja,
zašto me kuršum pogodi,
zašto me zemlja pritisnu
za koga ludo poginuh?

Kažite braćo, kažite,
kažite pa prodjite,
nište me neće dignuti,
moja smrt je – crna smrt!

Plaču – a kad se u selu
prvi pijetli javiše,
vile u goru nestaše
junake svoje vodeći!

Polje je pusto ostalo,
jutro bez zore svanulo
u polju vrba žalosna
vojnika žali neznanog.

Dani

Kao na vratu đerdani
niza kamenja studena
tako na pleća dani su
legli i pritisli.

Jesu l’ to dani – jesu li
težačke muke goleme.

Ustani jutrom ranije,
vrati se noću kasnije,
ujutro radost ponesi,
navečer tugu donesi.

Ah, proklet nek i ostane taj
život pasji, užasni!

Rodi se čovjek – rob budi,
rodi se čovjek – skot umri,
skotski mi život prolazi
za drugo, tuđe bogatstvo.

Za tudje bije dvorove
kopaj si crne grobove!

Za sebe samo muči se,
za sebe samo pati se
niži si đerdan dana svih,
niži si alke kovane,

niži si lanac željezni
što oko vrata guši te.

Lenka

Otkako Lenka ostavi
razboj i tanku košulju
lanenu, nedotkanu
i na nanulama otide
duhan da redi zlaćani
lice se njeno promijeni,
na oči joj pale obrve,
a usne se bolno zgrčile

Nije Lenka rodjena
za duhan pusti, prokleti,
za duhan žuti otrovni
za grudi – kite rumene!

Prva je godina minula
kamen joj srce pritisnu,
druga je godina minula
bolest joj grudi razdera.
Treća je pak godina
zemljicom Lenku prokrila.

I noću kad je mjesec mlad
svilom joj grob ovijao
vjetrić je tiho nad njome
žalosno, tužno jecao:
“Zašto mi, zašto ostade
košulja nedotkana?
Košulja bijaše darovna…”

Jutro iznad nas

Iz daljina se plavih viju
sunčeve zlatne zrake.
Iz daljina se plavih liju
jutarnje rose vlage.

Po dugim, mekim širinama ravnim
magla se tanka vuče
a po selima zaspalim – malim
šumor tajnovito huče.

Šumori – u srce tugu toči
za crne zemlje roblja,
šumori tajno za mrtva polja
za sela i gradove – groblja.

Eh, ove duge širine ravne!
Eh, ovi jadovi pusti!
Surovi ugarca, mrtvi i tamni
slomljene masline grana.

Po njima znoj se ljudski *****
i tijelo krvavo cvili
u njima nikada radosti nema
a sunca radosnog ima!

Tuga

Zar nema zivota, zar nema
ljubavi za zivot veliki,
ljubavi za zivot ljudsku
u svim grudima argatskim?

Zar nema srca - zar nema
srca - srca nad srcima,
srca - sirinama sirokog

srca - dubinama dubokog -
ceo svet da primi, pa da je
za ove grudi premalo?

Zar nema svetlog dana, zar nema
dana nad danima,
dana - da je samo argatski -

dana - visokog kao sunce visoko,
dana - sirokog kao more siroko
sunce da zaustavi pa da stane
i vreme zacudjeno:

pucaju obruci srca
i leprsa crvena zastava,
srca koje se otvara
i siri sirom siroko .
ceo svet da zagrli!

Tutunoberačite

Na kantar studen so tuč go merat
a možat li da go izmerat našiov tutun -
našava maka, našava solena pot!
Od temni zori na utrini letni
do nikoja doba na večeri zimni
toj gladno pie tagata naša
i potta i krvta i snagata ni.

Žolt-žoltavi pravi licaat bledni
i žolta gostinka vo gradite nosi.
Po utrini rosni, po mugrite presni,
navedeni ničkum po polinja rodni
začmaeni nie go bereme.

List po list kini list po list niži
list po list prevrtuj, pritiskaj,
list po list milno, tagovno redi
i na dolga niza od kapki pot
i nadež so kletva i zelena jad,
so korav pogled na očive matni
po krevkite lisja žoltozlatni
prikaska gorka na životot klet
naniži bezglasna, a taka jasna.

Ta neznaš li ?
Denot li dojde toj da se meri
- merka mu nema,
a vo gradite dlabi bez da se zapre,
bez dno da najde ne taga a kletva,
i v očite matni i ne sakajki
sama se diga furijata.
Kantarot nosi lisjeto zlatno
a v gradi luto dalgite besnat
na žoltata maka - na žoltiot tutun
na žoltata pot na racete ni!

Dani


Kao na vratu đerdani
niza kamenja studena
tako na pleća dani su
legli i pritisli.
Jesu l’ to dani – jesu li
težačke muke goleme.
Ustani jutrom ranije,
vrati se noću kasnije,
ujutro radost ponesi,
navečer tugu donesi.
Ah, proklet nek i ostane taj
život pasji, užasni!
Rodi se čovjek – rob budi,
rodi se čovjek – skot umri,
skotski mi život prolazi
za drugo, tuđe bogatstvo.
Za tudje bije dvorove
kopaj si crne grobove!
Za sebe samo muči se,
za sebe samo pati se
niži si đerdan dana svih,
niži si alke kovane,
niži si lanac željezni
što oko vrata guši te.

Elegija o tebi


1.
Jučer podjoh, prošetah
Kroz ovu goru zelenu,
Ispod stabala visokih,
Po ćilimu sjena širokih.
Prolazih nijem, zamišljen
Pognut, mrtav, zanesen
Teška mi tuga u srcu,
Težak mi bol u grudima.
Hej more, goro zelena!
Hej more, vodo studena!
Ptice pjevaju – ti plačeš,
Sunce grije – ti tamniš.
Ako već kosti sakrivaš
Hrabrih, mladih junaka
Tu što leže pod tobom,
U ovoj tamnoj dubravi
Zašto i pjesme sakrivaš!
Zašto u tebi drveće
I grančice na drveću
I listovi na granama
Šumore tiho, tugovno
2.
Tamo gore, čak na nebu
Zora rudi, zemlju budi,
Dan se plavi, širi krila
Krvava se toči svila.
Tamo zora crvena je
Srce moje tuguje mi.
Iskopajte dubok bunar,
Izvadite hladne vode,
Natopite ljute rane
Da ne gore da ne bole.
Zoro zlatna i rumena!
Zoro slatka posestrimo!
Ti mi rudiš na sve strane
Da l’ ćeš jednom zarudjeti
Iznad gora iznad dola,
Iznad rijeka, iznad polja
Iznad moje domovine?
3.
Dva brijega, oba strmine
S brijega na brijeg tanak most,
Pod mostom voda zelena
Teče bolne rane pere.
Teče od pamtivijeka
I nova i sve novija,
Teče, ali ovdje patnje
Stare su i sve starije.
Hladna teče, vuče sobom
Nosi sve što pred njom stoji,
A na obalama život
I korov je zarastao!
Teci, oj vodo studena!
Teci i mrvi obale!
Teci i nama kroz srce
Zar krv i nama ne teče?
4.
Skotski je, skotski život nadničarski
Zazidan u crno,
Do skota smo poniženi
Na ovom lijepom svijetu.
Tko nam to polomi bijela krila,
Krila galebova bijelih?
Tko nam to zamuti izvore bistre,
Izvore duša čistih?
I ko razdvoji, i ko razdvoji
Čovjeka od čovjeka zidom?
I ko učini, ko učini
Čovjeka čovjeku robom?
To čovjek od čovjeka
Stradava
I muči se
I bježi
Od kolijeve do groba!
5.
Ti da pamtiš, ti da znadeš
I na umu uvijek imaj
Ti si radnik, kao radnik
Padati ćeš, dizati se.
Ako oluje klete stignu
Ako sunce jarko grije
Putevi su ispred tebe
Borbu biti, boj voditi.
Kao što je i smrt vječna
Tako borba dugo traje.
Al’ od smrti silnija je
Borba na svim putevima.

Kopačite

Se k'ti nokta crna! Se ruti karpa-mrak!
I petli v selo peat i zorata se zori-
nad karpata v krv se mie i temninata pie
silno svetnal den.

Probudete se morni kopači i kopački-
na trudot crn narod!
So motika na ramo za korka suva leb,
po patišta strmni, po poliva ramni,
u vivnalniov den- da trgneme i nie stradalnici od vek.

Kako na vratot gjerdani
niski kamenja studeni
taka na
pleshki denovi
legnale ta nateznale.

Denovi li se - denovi
argatski
maki golemi!

Stani si utro porano
dojdi si vecer podocna
nautro
radost ponesi
navecer taga donesi

Aj, pust da e, pust da
bi
ostanal zivotot kucheshki!

Rodi se covek - rob bidi
rodi
se covek - skot umri
skotski cel zivot raboti
za drugi, tugji
imoti.

Za tugji beli dvorovi
kopaj si crni grobovi!

Za
sebe samo 'rgaj si
za sebe maki trgaj si -
nizi si gjerdan denovi

nizi si alki kovani,

Nizi si sindjir zelezen
okolu
vratot navezen!

Ta ne znaeš li


Денот ли дојде тој да се мери -
мерка му нема, а в градите длаби
без да се запре, без дно да најде
не тага а клетва, и в очи матни
и не сакајќи сама да се дига
фуријата.
Кантарот носи лисјето златно
а в гради луто далгите беснат
на жолтата мака – на жолтиот тутун

Kosta Racin je jedan od tvoraca savremene makedonske poezije. U teznji
da shvati razlike socijalnih nepravdi i bede kojima je bio okruzen u
mladosti, Racin je svaki slobodan trenutak provodio citajuci. Racin je
bio pesnik snaznog socijalnog protesta. Najznacajnije delo je ''Bela
praskozorja'' koje je objavio u Zagrebu.