HAFIZ (1320 – 1389)

Hafiz (Šamsoddin Mohammad Hafez) prema općem sudu uživa prvenstvo među najvećim perzijskim pjesnicima. Djelo mu u svojim najboljim dosezima čini sintezu višestoljetna razvitka različitih stilova, te se u njemu stječu sve njihove odlike. O pjesnikovu životopisu ne znamo mnogo. Živio je u ozračju neprestana nasilja i političkih katastrofa, pa to navodi neke istraživače na pomisao o Hafizovom stvaralaštvu kao umjetničkom odgovoru na izazove neljudske svakidašnjice.

Živio je mirno, gotovo nikad ne napuštajući rodni Širaz. Stekao je uobičajenu naobrazbu islamskog “čovjeka od pera” i rano pokazao natprosječnu darovitost (“Hafiz” je onaj koji zna Koran. napamet), Navodno je radio kao pekarski pomoćnik, a čini se da je jedan kaligrafski prijepis Korana iz sredine XIV stoljeća njegov autograf. Svojim je stihovima još vrlo mlad stekao popularnost.

Nije bio dvorski pjesnik, ali je uz povremene trzavice uživao pokroviteljstvo sitnih dinasta koji su se smjenjivali na čelu pokrajinske uprave u Širazu. Pokušaji uspostavljanja kronologije razvitka pjesništva osebujnog stila do sada nisu dali većih rezultata. Čitavo je Hafizovo djelo u neveliku Divanu koji sadrži uglavnom gazele, zatim nešto kasida (oda), rubaija (kvartine), masnavija (narativno-didaktički žanr) i različitih fragmenata.

Njegova je poezija popularna diljem svijeta, i može se reći da je Evropa preko njega otkrila orijentalnu poeziju uopće. Međutim, u nas do danas pjesnikov opus nije našao primjetnijeg odjeka.

Dvanaest najljepših gazela (24)
Kose raščupane, smijući se, opijena, halje raskopčane, pjevajući, bocom u ruci,
narcis-okom zavodeći, tužne riječi mrmljajući, sinoć, oko ponoći, do ležaja moga dođe.
Na uho mi tužno šapne: “Da li spavaš, ljubavi moja?”
Kad’ zaljubljenom daju takvo noćno vino, ako u njem’ ne uživa, ljubavi je izdajica.
Idi zahide ! Ne prigovaraj pijancima, jer nam Dana Postanka, drugo nije dano ništa.
[to god nam je On točio, ispili smo, bilo da je vino rajsko, bilo zemaljsko.
Osmijeh čaše vina i raščupan uvojak drage, kajanja su mnogih, pa i Hafizova ismijali!


Dvanaest najljepših gazela (224)
Rekoh: tugujem zbog tebe, reče: tuzi će kraj doći. Rekoh: budi moj mjesec, reče: ako hoće izaći.
Rekoh: od nježnih ljubiti nauči! Reče: teško da će to ljepotice moći.
Rekoh: mašti o tebi zatvorit’ ću put k očima. Rekla je: ona je mjesečar, drugim će putem doći.
Rekoh: od mirisa tvoje kose lutalicom svijeta postah. Reče: on putokaz tvoj će postat’, mudar ako jesi.
Rekoh: ugodno je nakon lahora jutarnjeg. Reče: ugodan je lahor što će iz naselja drage doći.
Rekoh: ubi me želja za rumenim usnama tvojim. Reče: samo se ti daj, one vole odane, ljubeći.
Rekoh: kad će se sa mnom izmirit’ milostivo srce tvoje? Reče: dok vrijeme ne dođe, nemoj nikome ni riječi riječi!
Rekoh: vidi kako nesta užitaka tren. Reče: Hafize šuti! I toj tuzi će kraj doći.


Dvanaest najljepših gazela (308)
Govorim otvoreno, i to je moja sreća, ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.
Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem, pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?
Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni, Adem me je doveo do ruševnog svijeta.
Sjenu stabla Tube , hurija draž i obalu zdenca, maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.
Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema. Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.
Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje, o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?
Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi, svaki čas me iznova neka tuga pohodi.
I s pravom mi se oko krvlju srca napaja, jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.
Obriši suze Hafiza vrhom uvojka, da ni bit ne odnese bujica neprestana.


Dvanaest najljepših gazela (384)
Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni! Kolo svoda nebeskoga ne čeka, požuri!
Prije neg’ se uruši ovaj svijet prolazni, ti peharom rujnog vina mene sruši!
Rađalo se sunce vina sjajem pehara, užitak ako tražiš, sna se riješi!
A kad me vrijeme u ćupove zamijesi, Oprezno mi zdjelu glave vinom natoči!
Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi, peharom vina iskrenosti obrati se meni!
Dobro je djelo Hafize vino voljeti. Za dobro se djelo odluči i ustani!

142
Kad dohvati dragana vrč u ruku, idoli se smjesta, svi povuku.
Plačem pred nogama njenim, hoće li primit' moju ruku?
Poput ribe sam u moru, možda me draga ulovi u mrežu!
Tko vidje joj oko reče: stražar gdje je, da ulovi p’janu?
’Ko Hafizu nek’ zaigra mu srce, tko dobije vina vječita čašu.

3
Ako ta turska djevica iz Širaza osvoji moje srce, i Samarkand i Buharu dat' ću za mladež što krasi joj lice.
Vinotočo! Daj ono vječno vino, jer nećeš naći ni u raju, obale potoka Roknabada i cvjetno šetalište Mosallu .
Jao, ove ljepotice prpošne, što u grad nemir unesoše, mir iz moga srca, kao Turci opljačkanu robu odniješe.
Ne treba ljepoti drage ljubav moja nedostojna. Čemu surmom, bojom, mladežom lijepo lice krasiti?
O pjevaču i vinu kazuj, tajnu svijeta ne traži, , jer nitko je mudrošću svojom nije, niti će otkriti.
Od mnogih ljepota i vrlina Jusufovih , znao sam, da iza vela nevinosti, ljubav će Zulejhu odati.
Grdiš li me il’ proklinješ, ja te uvijek blagoslivljam, tim će rujnim usnama slatkim, gorak odgovor pristajati.
Poslušaj dušo, jer više od života samog, vrli mladići vole savjet starca mudrog.
Ispjevo’ si gazel, probušio biser , pjevaj još Hafize! jer po tvojoj će pjesmi nebo ogrlicu Plejade nizati.

326
Očekujem spajanje s tobom, da se života odreknem, ptica sam rajska, da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem te, ko’ roba me svoga primi, pa da se vlasti zemaljske odreknem.
O Bože, od oblaka vodilja kišu pošalji, prije no što poput prašine nestanem.
Na mom grobu s vinom i sviračem sjedi, da za mirisom tvojim iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se, o ljepoto krasna stasa! da se života i svijeta odreknem, plešući ustanem.
Iako sam ostario, čvrsto me zagrli, da kraj tebe zorom pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi da se časkom s tobom sretnem, da ko' Hafiz, od života se, i svijeta okre

ČUO SAM BOŽIJI SMEH



Opis
Slobodni prepevi Hafiza.

Čuo sam Božiji smeh: HAFIZ, koji se rodio kao Šems-ud-din Muhamed (c. 1320-1389), je najomiljeniji pesnik u Persiji. Rođen u Širazu, živeo je oko sto godina posle Rumija. Skoro ceo život je proveo u Širazu, gde je postao čuveni sufijski učitelj. Smatra se da je do smrti napisao oko pet hiljada pesama, od kojih je 500 do 700 sačuvano. Njegov Divan (sabrane pesme) predstavlja klasično delo sufijske literature. Geteov trud je znatno doprineo da se Zapad upozna sa Hafizovim delom, a njegov entuzijazam se preneo i na Ralfa Valdo Emersona, koji je prevodio Hafiza u devetnaestom veku. Hafizovim pesmama su se divili tako različiti pisci poput Ničea, Puškina, Turgenjeva, Karlajla i Garsije Lorke; čak i Šerlok Holms citira Hafiza u jednoj od priča Artura Konana Dojla. Hazrat Inajat Kan, indijski učitelj kojem se često pripisuju zasluge za donošenje sufizma na Zapad, godine 1923. je izjavio da su „Hafizove reči osvojile svako srce koje sluša“.

Hafiz je, možda više od bilo kog drugog persijskog pesnika, u potpunosti stupio u mistične, isceljujuće dimenzije pesništva, zasluživši da ga zovu „Glas Nevidljivog“.

Za Persijance, Hafizove pesme nisu klasična literatura iz daleke prošlosti, nego negovana ljubav, mudrost i humor dragog i prisnog prijatelja. Ova izvanredna dela nisu samo poezija najvišeg reda, nego važan i živući Učitelj koji se stalno trudi da čoveka približi Voljenom Bogu, duhovnom Oslobođenju, našem sopstvenom božanskom Jastvu – putem predivne razigranosti.

Temelj Hafizove poezije leži u plemenitoj ljudskoj potrebi za drugarstvom, kao i u urođenoj težnji duše za potpunim doživljajem Svetlosti. Ovi stihovi govore na mnogim nivoima istovremeno, ali Hafiz ih je uobličio sa očaravajućom genijalnošću koja vrlo retko izostaje; sve čaše se skladno pune u njegovoj Krčmi opijenosti vinom Ljubavi. Ljubav i zanosni duh u ovim pesmama su suviše živi za suvoparne učenjake, pa često eksplodiraju i kovitlaju se u blistave predele, pozivajući nas da ih pratimo, jer kako je ovaj persijski Savršeni Učitelj (najviši nivo koji u duhovnoj hijerarhiji ljudsko biće može da dosegne) rekao: „Ti si u stvari zlatna ptica kojoj je potreban ples.“

U ovoj knjizi Hafiz kao da svira muziku u vašem najbližem okruženju. Njegova poruka nije kroz vekove izgubila ništa od svog značaja, jer on nastavlja svim duhovnim tragaocima da pruža silnu hrabrost, nadu i jasan uvid u suštinsko širenje – zadivljujuću sudbinu svakog srca. On svojim delima nastavlja da peva prelepe i pomamne ljubavne pesme Boga ovom svetu.

„Unutar Hafiza se nalaze univerzumi, jedna loza učitelja. Danijel Ladinski se drži razigranosti i zabavnosti; mangup je u punom zamahu.“ – Koleman Barks

Danijel Ladinski je svoj život posvetio stvaranju modernih, nadahnutih prevoda najdublje duhovne poezije sveta. Njegovi prepevi Hafiza i Rumija se prodaju u milionima primeraka u Americi i učinili su da Hafiz postane, pored Rumija, jedan od najpopularnijih pesnika sveta. U ovim pesmama, Hafizov glas stiže živ kroz vekove, pevajući njegovu poruku ljubavi. Šest godina je živeo u jednoj duhovnoj zajednici u zapadnoj Indiji, gde je provodio vreme sa bliskim sledbenicima Avatara Meher Babe.

U vremenu teškom


Mir dvaju svijetova u dvije riječi ove:
Uljudno s tuđinom srca prisnim plove.
Nedaj, o Hafize, da vijek ti uzalud prođe,
Iskoristi svaki časak koji dođe.
Ko god hoće nek uđe, šta god hoće nek kaže,
U nas nema oholosti, laskanja i làže.

...

O, ti, za kog vele da činiš dobro svemu gradu
Čudi me da ne vidiš bijednike u radu.
Juriši od dôsta došli mi do guše.
Taj posljednji juriš da l je korijen tmuše.

...

Ne idi crnom mudrijašu na kapiju,
Jer riznice milja u tebi se kriju.
Sad kad sam ti blizak nek me milost slijedi,
A kad budem zemlja šta kajanje vrijedi.

...

Da idem! O, kuda? Šta da radim, da snivam?
U vremenu teškom ja već mrtav bivam.

Prijatelj mi svaki ima šta god želi
A sirotog Hafiza dugovi pojeli.

Pisah ove riječi kako drugi ne bi,
Iz svoje dobrote čitaj ih po sebi.


Hafiz Šemsuddin Muhamed Širazi (1320–1389)



Prepevao Enes Halilović