Émil Sioran

Émil Michel Cioran, francuski filozof i pisac rumunjskog porijekla Od 1937. godine živio je u Parizu, a na francuskom piše od 1947. godine. Wikipedia
Rođenje: 8. travnja 1911., Rasinari, Rumunjska
Preminuo: 20. lipnja 1995., Pariz, Francuska
Roditelji: Emilian Cioran, Elvira Cioran
Utjecaj: Friedrich Nietzsche, Arthur Schopenhauer, VIŠE
Obrazovanje: Humboldtovo sveučilište u Berlinu (1933.–1935.)

Moja zemlja

Dobro se razumijem u opsesiju. Bio sam joj podložan više no iko. Dobro znam koliko čovjek može biti opsjednut nekom idejom, kuda ga ona može odvesti, koliko ga zanijeti, kakvim ga opasnostima ludila može izložiti, koliko netolerantnosti i idolatrije to podrazumijeva, na koliko uzvišene bezobzirnosti prisiljava… Znam podjednako da je opsesija osnova strasti, izvor koji je izdržava i održava, tajna koja je čini trajnom.

Mnogo prije svoje tridesete i ja sam upoznao strast, očajničku, agresivnu, bezizlaznu strast prema svojoj zemlji! Mojoj zemlji! U njoj sam tražio oslonac koji mi je bio potreban, ali ga nisam mogao naći ni u njenoj sadašnjosti ni u njenoj prošlosti. Od bijesa sam joj pripisao budućnost, skrpljenu od svega i svačega, uljepšanu, u koju nisam vjerovao. Naposljetku sam se ostrvio na nju, na tu budućnost, zamrzivši je: pljunuo sam na svoju utopiju. Moja strastvena i suluda mržnja nije imala, da tako kažem, svoj predmet, jer se moja zemlja razdrobila naočigled. Želio sam da bude moćna, ogromna i bezumna, kao zla sila, pred čijom će neminovnošću drhtati svijet, a ona je bila malena, skromna, bez ijednog atributa da bi mogla opstati. Kad bih se udubio u njenu prošlost, našao bih samo zavisnost, rezignaciju, poniznost, a kad bih se okrenuo sadašnjosti, otkrio bih iste pogreške, jedne deformirane, druge netaknute. Ispitivao sam nemilosrdno, u mahnitoj želji da otkrijem nešto drugo, ali bezuspješno, sve je bilo tako bistro. Na kraju sam pomislio kako se ona ne može boriti s mojim ponosom, kako je u svakom pogledu premalena za moje zahtjeve. Nisam li tada bio napisao kako bih želio da u sebi sjedinjuje ”sudbinu Francuske i naseljenost Kine”? Sve je to bilo ludilo. No ludilo zbog kojeg sam patio, koje nije bilo bezopasno, jer je utjecalo na moje zdravlje. Umjesto da svoje misli usmjerim na nešto određenije, ja sam se vezao za svoju zemlju jer sam nejasno osjećao da mi pruža razlog za hiljade muka, da ću, dokle god mislim na nju, imati na raspolaganju pravi rudnik patnji. Našao mi se pri ruci neiscrpan pakao u kojem je moj ponos mogao očajavati na moju štetu. Moja ljubav je bila samokažnjavanje i okrutan donkihotizam. Raspravljao sam beskonačno o sudbini zemlje koja nije imala sudbinu: bio sam, doslovno, prorok u pustinji. Uostalom, nisam sam lupetao i patio. Bilo je još takvih koji su imali u vidu nekakvu budućnost, u koju su vjerovali, premda ih je katkada obuzimala sumnja u opravdanost vlastitih očekivanja. Bili smo banda očajnika u srcu Balkana, osuđenih na neuspjeh; a taj nam je neuspjeh i jedino opravdanje.

Bili smo svjesni činjenice da naša zemlja ne postoji; znali smo da postoji samo kao stvarnost našeg očajanja.

U to je doba bio osnovan neki pokret koji je htio reformirati sve, pa i prošlost. Nisam ni jednog časa iskreno vjerovao u to. Međutim, taj je pokret jedini upućivao na to da naša domovina može da bude nešto drugo a ne samo fikcija. Bio je to okrutan pokret, mješavina prethistorije i predskazivanja, mistike molitve i pištolja, pokret koji su sve vlasti progonile i koji je prizivao progone. Njegova je neoprostiva pogreška bila u tome što je pripisivao budućnost nečemu što budućnost nije imalo. Svi su vođe bili pogubljeni, a leševi su im bili bačeni na ulicu: oni su imali sudbinu, a to je njihovu zemlju oslobodilo obaveze da je sama ima. Svojim su ludilom iskupili svoju domovinu. Bili su to krvoločni mučenici. Vjerovali su u ubijanje, pa su i sami bili ubijeni. Sa sobom su u smrt odnijeli i budućnost u koju su vjerovali usprkos zdravom razumu, evidenciji, ”historiji”. Pokret je bio izvrgnut napadima, raspršen, napola uništen. Doživio je sudbinu primitivnog Port-Royala. Zasnivao se na okrutnosti: uništen je okrutnim metodama. U vrijeme dok sam osjećao slabost prema tim krvavim sanjarima, nejasno sam naslutio, predosjetio sam da nisu ni mogli ni smjeli postići cilj, i da su idealno, u savršenom obliku, utjelovljavali neuspjeh moje domovine, da im je bila sudbina da tom neuspjehu daju intenzitet i zamah koji su im nedostajali. Ja sam u to doba bio strastveno zaokupljen dvostrukim neuspjehom. Ovaj trzaj koji mi je bio potreban da me gurne dao mi je taj pokret. Ko između dvadesete i tridesete ne dade svoj doprinos fanatizmu, strasti i mahnitosti, taj je imbecil. Čovjeka liberalom čini samo zamor, a demokratom umnost. Mladi ljudi moraju biti nesretni. Oni su ti koji promiču doktrine o netolerantnosti i provode ih u djelo. Oni su ti koji prizivaju krv, jauk, metež, divljaštvo. U doba moje mladosti cijela je Evropa vjerovala u mladost, gurala ju je u politiku, u državne poslove. Usto, taj je mladi čovjek teoretičar, polu-filozof, on je morao pošto-poto imati nerazuman ”ideal”. On nije bio zadovoljan smjernom filozofijom: on je bio fanatik, računao je na besmisao, od kojeg je očekivao sve.

Mi, mladost moje zemlje, mi smo živjeli od Besmisla. To je bio hljeb naš svagdanji. Našavši se na rubu Evrope, prezreni ili zanemareni od cijeloga svijeta, željeli smo privući pažnju. U tu svrhu jedni su se služili pištoljima, a drugi su širili najgore besmislice, izmišljali budalaste teorije. Željeli smo isplivati na površinu historije: voljeli smo skandale, smatrajući ih jedinim sredstvom pomoću kojeg se možemo osvetiti za svoju mračnu sudbinu, svoj podređeni položaj u historiji, svoju nepostojeću prošlost i svoju poniženost u sadašnjosti. ”Stvarati historiju”, to su bile riječi koje su nam neprestano bile u ustima, naša misao vodilja. Improvizirali smo svoju sudbinu, otvoreno smo se pobunili protiv svoje ništine. Nismo se bojali da ćemo ispasti smiješni. Jer je naše znanje bilo nedovoljno, naše iskustvo varljivo; upravo je stoga naše razočaranje moralo biti čvrsto, nesalomljivo. Na koncu je ono postalo našim zakonom… Potonuli smo na nivo svoje zemlje.

… Mene su na koncu prestale zanimati te igre, to mahnitanje, grčenje, ludilo. Ondašnje su mi ekstravagancije postale neshvatljive; nisam se čak mogao sjetiti svoje prošlosti; a kad je se sada sjetim, čini mi se da te godine pripadaju nekome drugome. Taj drugi je osoba koju ne priznajem, a sav je moj ”ja” negdje drugdje, hiljadama milja daleko od negdašnjega.

Kad razmišljam o svim strastima, o svim mahnitanjima svojega sadašnjeg ja, o svojim pogreškama i prekomjernim ushićenjima, svojim snovima o isključivosti, moći i krvi, o svom uživanju u neobičnom cinizmu, o svojim torturama u Ništavilu, o svojim uzaludnim bdijenjima – čini mi se da sam se udubio u opsesije nekog stranca, a onda sa zaprepaštenjem shvatim da sam taj stranac ja. Istine radi valja dodati da u to vrijeme još nisam znao što je sumnja, da sam tek počeo stjecati znanje o njoj; da su za mene postojale samo tvrdnje kojima se nešto do kraja odbacivalo ili prihvaćalo. U to sam vrijeme napisao knjigu o svojoj zemlji: napao sam svoju domovinu tako žestoko kao možda niko prije mene. Mukotrpna rabota pobješnjela luđaka. U mojim je osudama bilo toliko žara, da sada, nakon što je prošlo dosta vremena, ne mogu vjerovati da nije bila posrijedi preokrenuta ljubav, obrnuta idolatrija. To je nešto kao himna ubojice ili urlikajuća teorija domoljuba bez domovine. Ta je pretjerivanja jedna druga zemlja, neprijatelj moje, iskoristila u klevetničkoj kampanji, a možda ipak istinoljubivoj. Svejedno! Žudio sam za neumoljivim. Donekle sam odao priznanje svojoj zemlji što mi je pružila tako značajnu priliku za patnju. Volio sam je jer nije mogla odgovoriti na moja očekivanja. U to sam vrijeme vjerovao u draž nesretnih ljubavi. Volio sam iskušenja: a najvećim iskušenjem činilo mi se to što sam se rodio upravo u toj zemlji. U to sam vrijeme imao nezasitnu potrebu za ludilom, ludilom na djelu. Morao sam rušiti; dane sam provodio zamišljajući slike uništenja. Čega? Nikoga nisam mrzio. U mojoj su zemlji postojale dvije vrste građana: bijednici, od kojih se sastojala skoro cijela zemlja, i nekolicina šarlatana, parazita, koji su iskorištavali njihovu bijedu. Uništiti ove potonje činilo mi se prelaganim: to je bio mogući i odveć lagani zadatak, koji nije bio primjeren mojim ambicijama. To je značilo upustiti se u nešto beznačajno, utopiti se u očiglednosti, zadovoljiti opće zahtjeve. U potrazi za svojim predmetom, bila su to groblja… Bijesan na svoje pretke, pitao sam se kako da ih još jednom usmrtim, zavazda. Mrzio sam njihovu šutnju, nedjelovanje, i sva stoljeća koja su ispunili svojom abdikacijom. Pala mi je na um zamisao da bi trebalo podignuti u zrak njihove grobove, raspršiti njihove kosti, poniziti njihov šutnju, osvetiti se na njima, narugati se njihovim porazima, pretvorio u prah svoje ”nekadašnje”, svoju vječnu ništinu… Nepotrebno je reći da moja zamisao nije bila poticaj za krstaški pohod. Jedno mi je vrijeme to bilo dovoljno. A onda mi je odjednom dosadilo mrziti uzalud, pa sam se okrenuo većoj mržnji, koja je obuhvaćala cijeli svijet, počevši od prezira prema susjedu do svemirske anarhije. Zapravo, meni je ludilo bilo potrebno kao što je drugima bila potrebna mudrost ili novac. Na pomisao da je nešto postojalo i moglo postojati neovisno o mojoj volji za razaranjem upadao bih u krize bjesnila, provodio bih cijele noći drhteći. Upravo sam tada shvatio zašto čovjekova zloba uvelike nadmašuje životinjsku. Naša ne prelazi odmah na djelo, ona se nakuplja, raste, buja i prekipi. Ona se, zato što mora čekati, oslanja na razmišljanje i postaje okrutnom. Ona mrzi sve, a kod životinje traje samo trenutak i odnosi se samo na neposredan objekt; i nikad se ne okreće protiv same sebe. Naša zloba toliko naraste da više ne zna koga ima uništiti, pa se ”fiksira” na nas same. To se i meni dogodilo: postao sam središtem svoje mržnje. Mrzio sam svoju zemlju, sve ljude na svijetu; na kraju sam mržnju okrenuo protiv sebe: podlegao sam očajanju.

S francuskog preveo Mario Kopić

Rođenje je najveća katastrofa koja može da vas zadesi

8. aprila 1911. godine u Rumuniji, filozof i esejista, Emil Sioran, je imao najveću katastrofu − rodio se tog dana. Od detinjstva je bio u krizi identiteta: kao Rumun pripadao je manjinskom narodu u sopstvenoj državi, što je posledica politike tog doba. Rano se okrenuo protiv religije, pa se nikada nije uklopio ni u svoju porodicu koji su sačinjavali vernici. Jedinu utehu je našao u čitanju i pisanju.
Najpre je pisao na rumunskom jeziku, zatim se seli u Francusku u kojoj će pisati do kraja života. Promena mesta stanovanja u mnogome je uticala i na promenu u razmišljanju.
Dok je bio u Rumuniji i Nemačkoj (boravio je tamo kao stipendista) zagovarao je nacionalizam, pa čak i fašizam. Smatrao je da Hitler od svih političara koje zna zaslužuju naklonost i divljenje. Sve te svoje stavove opisao je u delu Transfiguracija Rumunije, koga se kasnije stideo.
Selidbom u Pariz Emil Sioran postaje apolitičan, ali ništa manje očajan. Uvek je vešto uspevao da ima originalno mišljenje o svemu, koje je najčešće bilo u negativnom tonu.
On kritikuje religiju, ne voli zapadnjake, ne voli ni svoje sunarodnike, mrzi postojanje, ali ceni smrt.

Osećaj očaja, mržnje, krize identiteta pomešani sa sarkazmom, tumornim i odsečnim rečima je ono što Sioranove čitaoce tera da burno reaguju. Reakcija uvek ide u dve krajnosti: ili se potpuno slažu, ili ga oštro kritikuju.

Sami nazivi njegovih dela ostavljaju turoban i sumoran utisak. Najpoznatija su: Na rubovima očaja, Kratak pregled raspadanja, Silogizmi gorčine, Zli demijurg, O nezgodi biti rođen. Slede citati koji će vam najbolje dočarati turobnu Sioranovu misao.

Zašto ne možemo biti sami sa sobom?

Zašto tragamo za izrazom i formom, pokušavajući da se oslobodimo sadržaja i sistematizujemo jedan haotičan i buntovni proces? Nije li plodnija napuštenost u našoj unutrašnjoj fluidnosti, bez primisli o objektivizaciji, koja srče samo intimnom bijnošću sva vrenja i unutrašnje uznemirenosti. U tom slučaju, živeli bismo intezivno, prebogato unutrašnjim rastom koji duhovna iskustva proširuju do potpunog ispunjenja. Višestruki i izdiferencirani doživljaji se razvijaju u plodnoj uzavrelosti. Senzacija aktuelnosti kompleksnog prisustva duhovnih sadržaja rađa se kao rezultat ovog rasta, sličana dizanju talasa ili muzičkom paroksizmu. Biti pun sebe, ali ne u smislu oholosti već bogastva, biti izmučen unutrašnjom beskonačnošću i spoljnjom napetošću, znači živeti tako intezivno da osećaš kako umireš od života. Toliko je redak ovaj osećaj i toliko čudan da bi ga trebalo živeti s povicima. Osećam da bi trebalo umreti od života i pitam se da li bi imalo smisla tražiti objašnjenje. Kada sve što imaš kao duhovnu prošlost tinja u tebi, u trenutku beskrajne napetosti, kada totalno prisustvo aktealizuje zatvorena iskustva i kada ritam izgubi ravnotežu i uniformnost, tada sa vrhova života bivaš uhvaćen u smrti nemajući strah pred njom, onaj koji prati mučnu opsesiju smrti. Taj osećaj je analogan onome koji imaju ljubavnici kada im se na vrhuncu sreće pojavi prolazna ili intezivna slika smrti ili poput trenutka nesigurnosti kada se u ljubavi koja se rađa pojavi osećanja kraja ili napuštenosti.

Premalo je onih koji takva iskustva mogu da podnose do kraja. Uvek postoji ozbiljna opasnost u održavanju sadržaja koji zahteva da bude odpredmećen u zatvaranju energije sa težnjom ka eksplodiranju, jer možeš dostići trenutak kada ne možeš više da savladaš neizdrživu energiju. I onda razaranje, proizašlo iz nečeg prepunog. Ima doživljaja i opsesija sa kojima se ne može živeti. Nije li onda spas u njihovom ispovedanju? Strašno iskustvo i grozna opsesija smrti – sačuvani u svesti – postaju rušilački. Govoreći o smrti spasao si nešto u sebi, ali je istovremeno umrlo nešto od tvog bića, jer odpredmećeni sadržaju gube aktuelnost u svesti. Lirizam je pokušaj rasipanja subjektivnosti zato što ukazuje je na tinjanje života u pojedincu koji ne može da bude savladan već neprestano zahteva izraz. Biti liričar znači ne moći ostati zatvoren u sebi. Ta potreba za osposobljavanjem je intezivnija ukoliko je lirizam unutrašnjiji, dublji i koncentrisaniji.

Zašto je čovek liričan u bolu i ljubavi? Zato jer ta stanja, mada različita po prirodi i orjentaciji, izviru iz najdubljeg i najintimnijeg dna našeg bića, iz značajnog centra subjektivnosti, svojevrsne zone projekcije i radijacije.

Biti liričan kada život tinja u suštanstvenom ritmu, a doživljaj je toliko snažan da sintetizuje u sebi sav smisao naše ličnosti. Ono što je jedinstveno i specifično u nama ostvaruje se u tako izražajnom obliku da se individualno uzdiže na ravan univerzalnog. Najdublja subjektivna iskustva jesu i najuniverzalnija, jer se u njima stiže do iskonskog fonda života.

Prava interiorizacija vodi ka univezalnosti, nedostupnoj onima koji ostaju u perifernoj zoni. Vulgarno tumačenje univezalnosti vidi u tome više kompleksnu formu širenja nego kvalitetniji i bogatiji obim. Zato ono što vidi lirizam kao periferni i inferiorni fenomen, proizvod duhovne nestalnosti, umesto da shvati da lirsko blago subjektivnosti ukazuje na jednu od najznačajnijih svežina i unutrašnjih dubina.

Ima ljudi koji postaju liričari samo u najpresudnijim trenucima života; ima i onih koji to postaju u agoniji, kada se aktuelizuje sva njihova prošlost i napada ih kao vrtlog. No, najviše ih je koji to postaju posle suštanstvenih iskustava, kada pobuđivanje intimnog fonda njihovog bića dostiže paroksizam. Tako ljudi, koji imaju sklonost ka objektivnosti i bezličnosti, tuđi samima sebi i tuđi dubokim stvarnostima, kada jednom postanu robovi ljubavi, iskušavaju osećanja koje aktuelizuju sve njihove lične zalihe. Činjenica da skoro svi pišu poeziju onda kada vole, potvrđuje da su sredstva konvencionalnog razmišljanja odveć siromašna da bi izrazila unutrašnju beskonačnost i da unutrašnji lirizam pronalazi odgovarajući način za objektivizaciju samo u fluidnom i iracionalnom materijalu. Nije li iskustvo patnje analogno tome? Nikada nisi pretpostavio šta skrivaš u sebi i šta skriva svet, živeo si na periferiji i zadovoljan, kada te najozbiljnije iskustvo posle iskustva smrti (kao predosećanje umiranja), iskustvo patnje savlada i prenosi iz beskonačno komplikovane oblasti postojanja u kojoj se tvoj subjektivitet komeša kao u vrtlogu. Biti liričan u patnji znači ostvariti to unutrašnje sagorevanje i pročišćavanje, u kojem rane prestaju da budu spoljna manifestacija bez dubokih komplikacija, već učestvuju u srži našeg bića. Lirizam patnje je pesma krvi, mesa i nerava. Prava patnja izvire iz bola. Zbog toga sve bolesti imaju lirske vrline. Samo oni koji vegetiraju u skandaloznoj neosetljivosti ostaju bezlični u slučaju bolesti koja uvek ostvaruje ličnu dubinu.

Liričar se postaje samo posle organske i totalne smutnje. Slučajni lirizam ima svoj izvor u spoljnjim određenjima, sa čijim nestankom implicitno nestaje unutrašnji sagovornik. Ne postoji unutrašnji lirizam bez zrnca unutrašnje ludosti. Karakteristična je činjenica da se početak psihoza odlikuje lirskom fazom, u kojoj sve obične rampe i granice nestaju da bi ustupile mesto jednom od najplodnijih unutrašnjih pijanstava. Tako se objašnjava poetska proizvodnja iz prvih faza psihoze. Ludilo bi moglo da bude paroksizam lirizma. Zadovoljavamo se pohvalama lirizmu da ne bismo pisali pohvale ludosti. Lirsko je stanje s one strane oblika i sistema. Fluidnost, unutrašnji tok spaja u jedan jedini polet, kao u idealnoj konvergenciji sve elemente unutrašnjeg života i stvara intezivan i pun ritam. U poređenju sa rafinmanom kulture, ukočene u oblicima i okvirima koji sve maskiraju, lirizam je varvarski izraz. Tu je, u stvari, njegova vrednost: da bude varvarin, to jest, da bude samo krv, iskrenost i plamen.

Krik Beznadja

O NEZGODI ZVANOJ ROĐENJE 
„Onaj koji naginje bludu, sažaljiv je i mekog je srca; oni koji naginju čistoti, to nisu. Sv. Jovan Lestvičnik.
Niko osim sveca, ni manje ni više, nije mogao tako jasno i snažno da prokaže, ne laži, nego samu suštinu hrišćanskog morala, i svakog morala.

Jedina stvar kojoj bismo morali poučiti mlade jeste da ništa, ili skoro ništa, ne očekuju od života. Najbolje bi bilo u školama izložiti Spisak razočaranja na kome bi se našla sva izneverena očekivanja koja su namenjena svakome od nas.

„Vi ste protiv svega onog što je stvoreno nakon poslednjeg rata“, reče mi jedna vrlo upućena dama.
„Prevarili ste se u datumu. Ja sam protiv svega što je urađeno još od Adama.“

„Samo maloumniku život može izgledati dobar“ – primetio je kirenaički filozof Hegesija, pre dvadeset i tri stoleća. Od njega nam nije ostalo gotovo ništa osim ove izjave… Ako postoji neko delo koje bi trebalo rekonstruisati, onda je to upravo njegovo.

Izvesna osoba tvrdi da se nalazimo na kraju jednog „kosmičkog ciklusa“ i da će uskoro sve pući. U to ne sumnja ni jednog trenutka.
Istovremeno je on otac porodice i to mnogočlane porodice. Kako je mogao, sa takvim ubeđenjem kao što je njegovo, da u svet koji hrli propasti, izbacuje dete za detetom? Ako predviđamo kraj, ako smo sigurni da on neće da omane, čak ako samo računamo na njegovu mogućnost, onda ga čekajmo sami. Ne treba rađati na Patmosu.

Na vrhuncima očajanja

Ne znam što je dobro a što loše; što je dozvoljeno a što nije; ne mogu osuditi i ne mogu hvaliti. Nikakvoga valjanoga kriterija u ovom svijetu, kao i ni jednoga čvrstog principa. Začuđuje me činjenica da se neki još uvijek bave teorijom spoznaje. Da sam iskren, trebao bih priznati da sam pomalo ravnodušan prema relativnosti naše spoznaje, jer ovaj svijet ne zaslužuje da ga spoznajemo. Često osjećam da sam se domogao potpune spoznaje, one koja iscrpljuje cijeli sadržaj svijeta, samo što nekom drugom prilikom ne shvaćam ništa od onoga što se događa oko mene. U sebi osjećam gorak okus, vrašku i bestijalnu gorčinu, po kojem mi se čak sâm problem smrti čini bljutavim. Prvi put shvaćam koliko je teško definirati tu gorčinu. Možda i zato što tragam za teorijskim motivima, dok ona izbija iz eminentno pred-teorijskog područja.

Koje bi prokletstvo moglo biti nad glavom onih koji se nigdje ne osjećaju dobro? Ni sa suncem niti bez sunca, ni s ljudima a niti bez njih. Ne poznavati ono što znači dobro raspoloženje, impresivne li stvari! Najnesretniji su ljudi oni koji nemaju pravo na nesvjesnost. Imati razvijen stupanj svijesti, biti u svakom trenutku svjestan, shvaćati u svakom trenutku svoj položaj u odnosu na svijet, živjeti u vječnoj napetosti spoznaje znači biti izgubljen za život. Spoznaja je povreda za život, no svijest je otvorena rana u srži života. Zar nije čovjek životinja prepuštena smrti? I zar nije tragedija u činjenici da si čovjek, naime, vječno nezadovoljna životinja, rastrgana između života i smrti? Sasvim sam zamoren ili, točnije rečeno, uništen od ovog stanja, naime bivanja čovjekom. Kad bih mogao, smjesta bih odustao, ali što bih mogao postati, životinja? Natrag se ne mogu vratiti. A riskirao bih i da postanem životinja koja pozna povijest filozofije. Postati nadčovjekom čini mi se nemogućim i glupošću, ridikuloznom fantazijom. Ne bi li moglo postojati eventualno rješenje u nekoj vrsti nadsvijesti? Ne bi li se moglo živjeti s onu stranu, ne s ovu stranu (k animalnosti) svih složenih oblika svijesti, nemira i muka, živčanih nemira i duhovnih iskustava, u sferi egzistencije u kojoj pristup vječnosti ne bi bio samo običan mit? Osobno dajem otkaz svom pripadanju čovječanstvu. Više ne želim i više ne mogu biti čovjek. Jer što bih još mogao učiniti u tom svojstvu? Da radim na nekom socijalnom i političkom sustavu ili da učinim neku djevojku nesretnom? Da i dalje pratim nedosljednosti filozofskih sustava ili da se aktiviram za ostvarivanje moralnog ili estetskog ideala? Sve ovo mi se čini malo. A čak i da mi se čini puno, kako se ponekad dogodi, ipak me ne može privući. Odustajem od svoje čovječnosti, čak i ako budem jedini na stepenicama kojima ću se popeti, apsolutno jedini. A zatim, nisam li toliko sam u ovom svijetu, od kojeg ionako ništa ne očekujem? S onu stranu svih trenutnih ideala i uobičajenih oblika, unutar neke nadsvijesti, možda bi se još moglo disati. Ondje bi opojenost vječnošću izbrisala sve beznačajnosti ovog svijeta, i nijedan problem i nikakva unutarnja muka ne bi više uznemiravala ekstazu vječnosti u kojoj bi biće bilo isto toliko čisto i bestjelesno kao nebiće.

Vatrena kupka

Postoji toliko načina da se postigne osjećaj nematerijalnosti, da je uspostavljanje hijerarhije izuzetno težak pothvat, ako ne i beskoristan. Jer svatko ostvaruje takav osjećaj u skladu sa strukturom svojega temperamenta, ili s prevlašću nekih posebnih elemenata u određenom trenutku. Ipak, vjerujem da je vatrena kupka sama po sebi najplodniji pokušaj da se postigne takav osjećaj. Osjećati cijelim svojim bićem plam ili potpunu toplinu, osjećati kako rastu plamenovi u tebi da bi te obuhvatili kao u paklu, sâm biti munjom i iskrenjem, eto što znači vatrena kupka. Kao u svakoj, i u ovoj se kupki postiže purifikacija, pročišćenje od svih elemenata koji mogu poništiti čak i samo postojanje. Zar valovi topline i plamenovi koji se uzdižu ne pale srž postojanja, zar ne proždiru život, zar ne svode zanos na čisto stremljenje, oduzimajući mu imperijalistički karakter? Zar proživjeti vatrenu kupku ne znači osjećati igru unutarnje topline, pune plamenova, postići nematerijalnu čistoću u životu, nematerijalnost sličnu plesu plamenova? Oslobođenje od težine i privlačnih sila koje se odvija u toj vatrenoj kupki, zar ne čini život iluzijom ili snom? Iako je i ovo preblago naspram konačnom osjećaju koji je jedan od najparadoksalnijih i najčudnijih, kada, polazeći od osjećaja irealnosti sna, postigneš osjećaj pretvaranja u pepeo. Ne postoji unutarnja vatrena kupka čiji konačni rezultat ne bi bio čudno vrtloženje proizašlo iz tog osjećaja pretvaranja u pepeo, kad uistinu možemo govoriti o nematerijalnosti. U tom trenutku, kada su unutarnji plamenovi spalili sve u tebi, kad od tvoje individualne egzistencije više ništa nije ostalo ništa, kad je ostao samo pepeo, kakav još osjećaj života možeš imati? Osjećam ludu i beskrajno ironičnu nasladu kada pomislim da bi netko mogao otpuhati moj pepeo na sve četiri strane svijeta, da bi ga vjetar mogao raspršiti frenetičnom brzinom, rasipajući me prostorom poput vječnog prijekora ovome svijetu.

O stvarnosti tijela

Nikad neću shvatiti kako je moglo postojati toliko ljudi koji su tijelo proglašavali iluzijom, kao što nikad neću shvatiti kako je duša mogla biti pojmljena izvan drame života, izvan njenih opreka i mana. Vidi se da ti ljudi nisu imali svijest mesa, živaca i svakog pojedinog organa. Ali nikad neću shvatiti zašto je nisu imali, iako u toj organskoj nesvjesnosti naslućujem jedan od esencijalnih uvjeta sreće. Oni koji se nisu odvojili od iracionalnosti života, koji su postavljeni u njegov organski ritam, koji prethodi pojavi svijesti, nikad ne dosegnu stanje u kojem je tjelesna stvarnost prisutna u svakom trenutku u svijesti. Jer ta prisutnost tjelesne stvarnosti u svijesti ukazuje na esencijalnu bolest života. I nije li bolest u trajnom zamjećivanju tvojih živaca, nogu, želuca, srca, itd., u osvješćivanju svakog dijela tebe? Zar ovaj proces ne ukazuje na odvajanje tih dijelova od njihovih prirodnih funkcija? Stvarnost tijela jedna je od najgorih stvarnosti. Volio bih vidjeti što bi značila duša bez patnji mesa ili svijest bez velike osjetljivosti živaca. Kako su ljudi mogli zamisliti život bez tijela, kako su mogli zamisliti autonomno i iskonsko postojanje duha? To su mogli učiniti samo oni koji nemaju duha, ljudi koji su zdravi i bez svijesti. Jer duh je plod bolesti života, kao što je čovjek samo oboljela životinja. Postojanje duha je anomalija u životu. Odustao sam od toliko toga, zašto onda ne bih i od duha? Ali, zar nije odustajanje bolest duha, prije nego bolest života?

Ne znam što je dobro a što loše; što je dozvoljeno a što nije; ne mogu osuditi i ne mogu hvaliti. Nikakvoga valjanoga kriterija u ovom svijetu, kao i ni jednoga čvrstog principa. Začuđuje me činjenica da se neki još uvijek bave teorijom spoznaje. Da sam iskren, trebao bih priznati da sam pomalo ravnodušan prema relativnosti naše spoznaje, jer ovaj svijet ne zaslužuje da ga spoznajemo. Često osjećam da sam se domogao potpune spoznaje, one koja iscrpljuje cijeli sadržaj svijeta, samo što nekom drugom prilikom ne shvaćam ništa od onoga što se događa oko mene. U sebi osjećam gorak okus, vrašku i bestijalnu gorčinu, po kojem mi se čak sâm problem smrti čini bljutavim. Prvi put shvaćam koliko je teško definirati tu gorčinu. Možda i zato što tragam za teorijskim motivima, dok ona izbija iz eminentno pred-teorijskog područja.

U ovom trenutku uopće ni u što ne vjerujem i ničemu se ne nadam. Sve pojave i stvarnosti koje daju čar životu čine mi se lišene smisla. Nemam osjećaj ni za prošlost ni za budućnost, a sadašnjost mi se čini otrovom. Ne znam jesam li očajan, jer bi nedostatak ikakve nade mogao biti i nešto drugo, a ne očaj. Nijedna me ocjena ne bi mogla naljutiti, jer nemam više što izgubiti. Kad sam već sve izgubio! A kada samo pomislim da se upravo otvara cvijeće i pjevaju ptice! Koliko je sve udaljeno!

Apsolutni lirizam

Volio bih odjeknuti u radikalnoj eksploziji sa svime što imam u sebi, svom svojom energijom i svim svojim sadržajima, da potečem, da se raspadnem, tako da moje uništenje u neposrednom iskazu postane moj opus, moje stvaralaštvo, moja inspiracija. Da se ostvarim u vlastitom uništenju, da rastem u najluđem poletu i time prijeđem granice, pa da moja smrt bude moj trijumf. Volio bih se stopiti sa svijetom, i da se svijet stopi sa mnom, da u našem ludilu rodimo apokaliptični san, čudan poput svih vizija kraja i veleban poput velikih sumraka. Da iz spleta naših snova izrastu zagonetne raskoši i zavodljive sjene, čudnovati oblici i halucinantni bezdani. Igra svjetlosti i mraka da ogrne svršetak fantastičnim dekorom, a kozmička transfiguracija da uzdigne sve preko granica svake izdržljivosti, kad zanos ne vodi ničemu, a oblici se rasprše u proslavi agonije i oduševljenja. Svemoćni požar da proguta ovaj svijet, a njegov plamen, insinuantniji od osmijeha žene i nematerijalniji od melankolije, da potakne naslade sumraka, složene kao smrt i fascinantne kao ništavilo u trenucima tuge. Potrebni su luđački načini življenja da lirizam dođe do svog krajnjeg izražaja, da njegove napetosti prijeđu granice obične subjektivnosti. Apsolutni lirizam je lirizam posljednjih trenutaka. Budući da se u apsolutnom lirizmu izraz brka sa stvarnošću, izraz je sve, biće u određenoj pojavi. On prestaje biti djelomična objektivizacija, neznatna i prazna, i postaje dio tvoje nutrine. Pri tome više nisu važne samo senzibilnost ili inteligencija, nego cjelokupno biće, cijelo tijelo, cijela tvoja nutrina sa svojim ritmom i pulsiranjem. Potpuni lirizam, apsolutni lirizam je sama sudbina dovedena na razinu apsolutne samospoznaje. Taj lirizam nikada neće zadobiti oblik u odvojenim iskazima, nego je svaki iskaz dio tebe. Upravo je zato on prisutan jedino u ključnim trenucima, onima kada prikazana stanja iznenada iščeznu s iskazom. Doživljaj agonije, složeni fenomen umiranja, istodobno se manifestira i iščezava. Preklapanje je to djelovanja i stvarnosti; jer djelovanje više nije manifestacija stvarnosti, nego upravo stvarnost sama po sebi. Apsolutni lirizam – potpuna težnja objektivizaciji samoga sebe – s onu je stranu poezije, sentimentalnosti itd… On je bliži nekoj vrsti metafizike sudbine, jer se u njemu manifestiraju potpuna aktualnost života i najdublji sadržaj bića ne bi li se razriješili na neki način. U pravilu, apsolutni lirizam rješava sve u smjeru smrti. Jer sve što je bitno, u vezi je sa smrću.

Osjećam da se poda mnom treba otvoriti velika i mračna praznina, koja će me zauvijek progutati u vječnu noć. I čudim se kako to da se taj proces događa samo u osjetu, a ne i u stvarnosti. Ništa mi se u ovim trenucima ne bi činilo prirodnijim nego da zaronim prema dubinama tmine, gdje ništa od blijede jasnoće ovoga svijeta ne bi imalo ni traga odraza. Ne želim tražiti organsko objašnjenje ovoga svog poriva prema tmini, zato što ga ne mogu naći za opijenost svjetlošću. Ali ipak u nedoumici razmišljam kakvoga smisla može imati to izmjenjivanje iskustva svjetlosti i iskustva tmine. Cijela koncepcija polariteta čini mi se nedovoljnom, jer u nagnuću prema područjima noći postoji puno dublji nemir, koji ne može sinuti iz neke sheme naravi, iz neke geometrije postojanja. Osjećaj da si progutan u noć, u noć koja se otvara pod tobom, moguć je samo onda kad osjećaš neku težinu u mozgu i u cijelom biću, kao pritisak goleme noći na cijeli organizam. Kako će me samo progutati, uvijeke, beskrajna noć ovoga svijeta!Osjećaj apsolutne konfuznosti! Odnosno nemogućnost da se napravi ikakva razlika, ikakvo razlučivanje i ikakvo uključivanje, da se išta razjasni, išta razumije i išta cijeni. Osjećaj te apsolutne konfuznosti čini svakoga filozofa pjesnikom, ali ne mogu ga svi filozofi dosegnuti i proživjeti dugotrajnim intenzitetom. Jer kad bi ga dosegnuli, ne bi više mogli apstraktno i rigidno filozofirati. Pun je dramatičnosti taj proces kojim filozof postaje pjesnikom. – Iz definitivnoga svijeta oblika i apstraktnih problema, koji se u vrtlogu osjećaja, u konfuziji svih duševnih elemenata, prepliću u čudne i kaotične spojeve. Kako još možeš graditi apstraktnu filozofiju, kad se u tebi odvija zamršena drama, u kojoj se erotski predosjećaj susreće s tegobnim metafizičkim nemirom, strah od smrti sa žudnjama za naivnošću, potpuno odustajanje s paradoksalnim herojstvom, očaj s taštinom, predosjećaj ludila sa željom za anonimnošću, krik s tišinom, zanos s ništavnim? I sve se to događa u isto vrijeme, simultano. Sve te težnje rastu u najvećem mogućem ključanju, u najvećem unutrašnjem ludilu, u apsolutnoj konfuznosti. Kako da onda još gradiš sistematsku filozofiju i kako onda još možeš biti sposoban za dobro definiranu arhitektoniku? Postoje ljudi koji su započeli sa svijetom oblika i završavaju u apsolutnoj konfuziji. Zato oni mogu filozofirati samo poetski. Ali u apsolutnoj konfuznosti, nije važno više ništa osim muka i naslada ludila.

Više ne biti čovjek

Sve se više uvjeravam da je čovjek nesretna životinja, napušten na zemlji, prisiljen sebi pronalaziti vlastiti način života, onako kako to prirodi prije njega nije bilo poznato. Zbog svoje takozvane slobode on pati još više nego u najgorem mogućem zatočeništvu u prirodnoj egzistenciji. Kako se onda ne bih čudio da čovjek ponekad zavidi cvijetu ili drugoj biljci? Željeti da živiš životom biljke, da rasteš ukorijenjen u zemlji, cvatući i venući pod suncem, u najsavršenijem stanju nesvjesnosti, željeti da budeš intimni dio plodnosti zemlje, anonimni izraz životnog tijeka, znači biti razočaran svrhama i smislom čovječanstva. Pa zašto se ne bih mijenjao s cvijetom? Znam što znači biti čovjek, imati ideale i živjeti unutar povijesti. Što bih još mogao očekivati od sličnih realnosti? Zasigurno je velika stvar biti čovjek; iskusiš jednu od najozbiljnijih tragedija, gotovo monumentalnu dramu, jer biti čovjek znači živjeti unutar poretka postojanja koji je sasvim nov, i time složeniji i dramatičniji od prirodnog. Što se više spuštam od čovjeka prema neživoj prirodi, jačina dramatičnog fenomena postupno opada, sve do nule. Čovjek sve više teži preuzimanju monopola drame i patnje svijeta. Zato mu je izbavljenje toliko gorući i nerješiv problem. Ne mogu se ponositi što sam čovjek, jer sam taj fenomen iskusio do srži. Samo oni koji nisu toliko intenzivno proživljavali taj fenomen mogu se još ponositi time što su ljudi, jer oni teže da to postanu. Tako da je njihovo ushićenje prirodno. Među ljudima postoje neki koji nisu mnogo nadišli oblik egzistencije životinje ili biljke. Prirodno je da oni priželjkuju fenomen ljudskog bića i dive mu se. No oni koji znaju što znači biti čovjek, nastoje postati bilo što, samo ne čovjekom. Kad bi bilo moguće, pretvarao svakog dana u neki poseban oblik životinjskog ili biljnog postojanja. Da budem odreda svaki oblik cvijeća, korov, drač, ruža, ekvatorsko stablo s iskrivljenim granama, morska biljka, koju tuku valovi, ili pak ona planinska, koja postaje plijenom vjetra; da budem ptica melodioznoga glasa ili grakćuća ptica grabljivica, selica ili stanarica, da budem šumska zvijer ili domaća životinja. Da sve vrste proživim bjesomučnim i nesvjesnim divljaštvom, da prođem kroz cijelu prirodnu seriju, da mijenjam oblik lakoćom naivne gracilnosti, bez glumatanja, baš kao unutar prirodnog procesa. Kako bih lutao između gnijezda, špilja, po samoći planina ili mora, po brdima i poljima! Samo, ta bi mi kozmička avantura, proživljena u srži života, u njezinoj organskoj intimi, slijedeći arabeske vitalnih oblika i naivnu slikovitost biljaka, mogla probuditi želju da opet postanem čovjek. Jer ako se razlika između čovjeka i životinje nalazi u činjenici da životinja može biti jedino životinja, dok s druge strane čovjek može biti ne-čovjek, dakle nešto drugo nego on sam – onda sam ja ne-čovjek

Povratak u kaos

Natrag prema prvotnom kaosu, prema apsolutnom kaosu! Subjektivno pokrenimo proces koji će predstavljati ulazak u iskonski nered, u vrtlog početka svijeta. U nama neka poraste zanos prema kozmičkom viru, onom od prije nastanka oblika, od prije same individuacije. Naši osjeti neka trepere od tog napora i tog ludila, od tih plamenova i tih ponora. U našoj nutrini neka nestanu zakoni svijeta te sva njegova čvrstina, sve kristalizacije i sve strukture, da bi time u ovom topljenju i neravnoteži pristup apsolutnoga vrtloga postao potpun. Budući da više nema zakona ni individualnih bića, možemo subjektivno obnoviti proces od kozmosa prema kaosu, od prirode prema iskonskoj nedjeljivosti, od oblika prema vrtlogu. Raspadanje svijeta ostvaruje proces suprotan kozmičkoj evoluciji, proces koji je obrnut i retrospektivan. Preokrenuta apokalipsa, no izrasla iz iste senzibilnosti i istih stremljenja. Jer nitko ne može poželjeti povratak u kaos, a da nije proživio svu vrtoglavost apokalipse.

Koliko jeze i koliko radosti osjetim pri pomisli da će me iznenada zahvatiti vrtlog po- četnog kaosa, njegova konfuzija i njegova paradoksalna simetrija. Simetrija tog vrtloga jedina je kaotična simetrija, lišena formalne izvrsnosti i geometrijskog smisla.

No u svakom vrtlogu postoji neka buduća mogućnost oblika, jednako kao što u kaosu postoji mogućnost kozmosa. Volio bih živjeti na početku svijeta usred demonskih vrtloga iskonskog kaosa. Da u meni postoje mogućnosti oblika, no nijedan da ne bude ostvaren. Da sve vibrira od univerzalnog iskonskog nemira, kao da se radi o buđenju iz ništavila.

Mogu živjeti jedino na početku ili na kraju ovog svijeta

Na vrhuncima očajanja
Pisao: Emil Sioran
Ne znam što je dobro a što loše; što je dozvoljeno a što nije; ne mogu osuditi i ne mogu hvaliti. Nikakvoga valjanoga kriterija u ovom svijetu, kao i ni jednoga čvrstog principa. Začuđuje me činjenica da se neki još uvijek bave teorijom spoznaje. Da sam iskren, trebao bih priznati da sam pomalo ravnodušan prema relativnosti naše spoznaje, jer ovaj svijet ne zaslužuje da ga spoznajemo. Često osjećam da sam se domogao potpune spoznaje, one koja iscrpljuje cijeli sadržaj svijeta, samo što nekom drugom prilikom ne shvaćam ništa od onoga što se događa oko mene. U sebi osjećam gorak okus, vrašku i bestijalnu gorčinu, po kojem mi se čak sâm problem smrti čini bljutavim. Prvi put shvaćam koliko je teško definirati tu gorčinu. Možda i zato što tragam za teorijskim motivima, dok ona izbija iz eminentno pred-teorijskog područja.


Photo: thequeerfrontier
Potpuno nezadovoljstvo

Koje bi prokletstvo moglo biti nad glavom onih koji se nigdje ne osjećaju dobro? Ni sa suncem niti bez sunca, ni s ljudima a niti bez njih. Ne poznavati ono što znači dobro raspoloženje, impresivne li stvari! Najnesretniji su ljudi oni koji nemaju pravo na nesvjesnost. Imati razvijen stupanj svijesti, biti u svakom trenutku svjestan, shvaćati u svakom trenutku svoj položaj u odnosu na svijet, živjeti u vječnoj napetosti spoznaje znači biti izgubljen za život. Spoznaja je povreda za život, no svijest je otvorena rana u srži života. Zar nije čovjek životinja prepuštena smrti? I zar nije tragedija u činjenici da si čovjek, naime, vječno nezadovoljna životinja, rastrgana između života i smrti? Sasvim sam zamoren ili, točnije rečeno, uništen od ovog stanja, naime bivanja čovjekom. Kad bih mogao, smjesta bih odustao, ali što bih mogao postati, životinja? Natrag se ne mogu vratiti. A riskirao bih i da postanem životinja koja pozna povijest filozofije. Postati nadčovjekom čini mi se nemogućim i glupošću, ridikuloznom fantazijom. Ne bi li moglo postojati eventualno rješenje u nekoj vrsti nadsvijesti? Ne bi li se moglo živjeti s onu stranu, ne s ovu stranu (k animalnosti) svih složenih oblika svijesti, nemira i muka, živčanih nemira i duhovnih iskustava, u sferi egzistencije u kojoj pristup vječnosti ne bi bio samo običan mit? Osobno dajem otkaz svom pripadanju čovječanstvu. Više ne želim i više ne mogu biti čovjek. Jer što bih još mogao učiniti u tom svojstvu? Da radim na nekom socijalnom i političkom sustavu ili da učinim neku djevojku nesretnom? Da i dalje pratim nedosljednosti filozofskih sustava ili da se aktiviram za ostvarivanje moralnog ili estetskog ideala? Sve ovo mi se čini premalo. A čak i da mi se čini puno, kako se ponekad dogodi, ipak me ne može privući. Odustajem od svoje čovječnosti, čak i ako budem jedini na stepenicama kojima ću se popeti, apsolutno jedini. A zatim, nisam li toliko sam u ovom svijetu, od kojeg ionako ništa ne očekujem? S onu stranu svih trenutnih ideala i uobičajenih oblika, unutar neke nadsvijesti, možda bi se još moglo disati. Ondje bi opojenost vječnošću izbrisala sve beznačajnosti ovog svijeta, i nijedan problem i nikakva unutarnja muka ne bi više uznemiravala ekstazu vječnosti u kojoj bi biće bilo isto toliko čisto i bestjelesno kao nebiće.

Vatrena kupka

Postoji toliko načina da se postigne osjećaj nematerijalnosti, da je uspostavljanje hijerarhije izuzetno težak pothvat, ako ne i beskoristan. Jer svatko ostvaruje takav osjećaj u skladu sa strukturom svojega temperamenta, ili s prevlašću nekih posebnih elemenata u određenom trenutku. Ipak, vjerujem da je vatrena kupka sama po sebi najplodniji pokušaj da se postigne takav osjećaj. Osjećati cijelim svojim bićem plam ili potpunu toplinu, osjećati kako rastu plamenovi u tebi da bi te obuhvatili kao u paklu, sâm biti munjom i iskrenjem, eto što znači vatrena kupka. Kao u svakoj, i u ovoj se kupki postiže purifikacija, pročišćenje od svih elemenata koji mogu poništiti čak i samo postojanje. Zar valovi topline i plamenovi koji se uzdižu ne pale srž postojanja, zar ne proždiru život, zar ne svode zanos na čisto stremljenje, oduzimajući mu imperijalistički karakter? Zar proživjeti vatrenu kupku ne znači osjećati igru unutarnje topline, pune plamenova, postići nematerijalnu čistoću u životu, nematerijalnost sličnu plesu plamenova? Oslobođenje od težine i privlačnih sila koje se odvija u toj vatrenoj kupki, zar ne čini život iluzijom ili snom? Iako je i ovo preblago naspram konačnom osjećaju koji je jedan od najparadoksalnijih i najčudnijih, kada, polazeći od osjećaja irealnosti sna, postigneš osjećaj pretvaranja u pepeo. Ne postoji unutarnja vatrena kupka čiji konačni rezultat ne bi bio čudno vrtloženje proizašlo iz tog osjećaja pretvaranja u pepeo, kad uistinu možemo govoriti o nematerijalnosti. U tom trenutku, kada su unutarnji plamenovi spalili sve u tebi, kad od tvoje individualne egzistencije više ništa nije ostalo ništa, kad je ostao samo pepeo, kakav još osjećaj života možeš imati? Osjećam ludu i beskrajno ironičnu nasladu kada pomislim da bi netko mogao otpuhati moj pepeo na sve četiri strane svijeta, da bi ga vjetar mogao raspršiti frenetičnom brzinom, rasipajući me prostorom poput vječnog prijekora ovome svijetu.



Photo: tattoo/Ilya Brezinski
O stvarnosti tijela

Nikad neću shvatiti kako je moglo postojati toliko ljudi koji su tijelo proglašavali iluzijom, kao što nikad neću shvatiti kako je duša mogla biti pojmljena izvan drame života, izvan njenih opreka i mana. Vidi se da ti ljudi nisu imali svijest mesa, živaca i svakog pojedinog organa. Ali nikad neću shvatiti zašto je nisu imali, iako u toj organskoj nesvjesnosti naslućujem jedan od esencijalnih uvjeta sreće. Oni koji se nisu odvojili od iracionalnosti života, koji su postavljeni u njegov organski ritam, koji prethodi pojavi svijesti, nikad ne dosegnu stanje u kojem je tjelesna stvarnost prisutna u svakom trenutku u svijesti. Jer ta prisutnost tjelesne stvarnosti u svijesti ukazuje na esencijalnu bolest života. I nije li bolest u trajnom zamjećivanju tvojih živaca, nogu, želuca, srca, itd., u osvješćivanju svakog dijela tebe? Zar ovaj proces ne ukazuje na odvajanje tih dijelova od njihovih prirodnih funkcija? Stvarnost tijela jedna je od najgorih stvarnosti. Volio bih vidjeti što bi značila duša bez patnji mesa ili svijest bez velike osjetljivosti živaca. Kako su ljudi mogli zamisliti život bez tijela, kako su mogli zamisliti autonomno i iskonsko postojanje duha? To su mogli učiniti samo oni koji nemaju duha, ljudi koji su zdravi i bez svijesti. Jer duh je plod bolesti života, kao što je čovjek samo oboljela životinja. Postojanje duha je anomalija u životu. Odustao sam od toliko toga, zašto onda ne bih i od duha? Ali, zar nije odustajanje bolest duha, prije nego bolest života?

Ne znam

Ne znam što je dobro a što loše; što je dozvoljeno a što nije; ne mogu osuditi i ne mogu hvaliti. Nikakvoga valjanoga kriterija u ovom svijetu, kao i ni jednoga čvrstog principa. Začuđuje me činjenica da se neki još uvijek bave teorijom spoznaje. Da sam iskren, trebao bih priznati da sam pomalo ravnodušan prema relativnosti naše spoznaje, jer ovaj svijet ne zaslužuje da ga spoznajemo. Često osjećam da sam se domogao potpune spoznaje, one koja iscrpljuje cijeli sadržaj svijeta, samo što nekom drugom prilikom ne shvaćam ništa od onoga što se događa oko mene. U sebi osjećam gorak okus, vrašku i bestijalnu gorčinu, po kojem mi se čak sâm problem smrti čini bljutavim. Prvi put shvaćam koliko je teško definirati tu gorčinu. Možda i zato što tragam za teorijskim motivima, dok ona izbija iz eminentno pred-teorijskog područja.

U ovom trenutku uopće ni u što ne vjerujem i ničemu se ne nadam. Sve pojave i stvarnosti koje daju čar životu čine mi se lišene smisla. Nemam osjećaj ni za prošlost ni za budućnost, a sadašnjost mi se čini otrovom. Ne znam jesam li očajan, jer bi nedostatak ikakve nade mogao biti i nešto drugo, a ne očaj. Nijedna me ocjena ne bi mogla naljutiti, jer nemam više što izgubiti. Kad sam već sve izgubio! A kada samo pomislim da se upravo otvara cvijeće i pjevaju ptice! Koliko je sve udaljeno!



Photo: Paulina Lanzerotti
Apsolutni lirizam

Volio bih odjeknuti u radikalnoj eksploziji sa svime što imam u sebi, svom svojom energijom i svim svojim sadržajima, da potečem, da se raspadnem, tako da moje uništenje u neposrednom iskazu postane moj opus, moje stvaralaštvo, moja inspiracija. Da se ostvarim u vlastitom uništenju, da rastem u najluđem poletu i time prijeđem granice, pa da moja smrt bude moj trijumf. Volio bih se stopiti sa svijetom, i da se svijet stopi sa mnom, da u našem ludilu rodimo apokaliptični san, čudan poput svih vizija kraja i veleban poput velikih sumraka. Da iz spleta naših snova izrastu zagonetne raskoši i zavodljive sjene, čudnovati oblici i halucinantni bezdani. Igra svjetlosti i mraka da ogrne svršetak fantastičnim dekorom, a kozmička transfiguracija da uzdigne sve preko granica svake izdržljivosti, kad zanos ne vodi ničemu, a oblici se rasprše u proslavi agonije i oduševljenja. Svemoćni požar da proguta ovaj svijet, a njegov plamen, insinuantniji od osmijeha žene i nematerijalniji od melankolije, da potakne naslade sumraka, složene kao smrt i fascinantne kao ništavilo u trenucima tuge. Potrebni su luđački načini življenja da lirizam dođe do svog krajnjeg izražaja, da njegove napetosti prijeđu granice obične subjektivnosti. Apsolutni lirizam je lirizam posljednjih trenutaka. Budući da se u apsolutnom lirizmu izraz brka sa stvarnošću, izraz je sve, biće u određenoj pojavi. On prestaje biti djelomična objektivizacija, neznatna i prazna, i postaje dio tvoje nutrine. Pri tome više nisu važne samo senzibilnost ili inteligencija, nego cjelokupno biće, cijelo tijelo, cijela tvoja nutrina sa svojim ritmom i pulsiranjem. Potpuni lirizam, apsolutni lirizam je sama sudbina dovedena na razinu apsolutne samospoznaje. Taj lirizam nikada neće zadobiti oblik u odvojenim iskazima, nego je svaki iskaz dio tebe. Upravo je zato on prisutan jedino u ključnim trenucima, onima kada prikazana stanja iznenada iščeznu s iskazom. Doživljaj agonije, složeni fenomen umiranja, istodobno se manifestira i iščezava. Preklapanje je to djelovanja i stvarnosti; jer djelovanje više nije manifestacija stvarnosti, nego upravo stvarnost sama po sebi. Apsolutni lirizam – potpuna težnja objektivizaciji samoga sebe – s onu je stranu poezije, sentimentalnosti itd… On je bliži nekoj vrsti metafizike sudbine, jer se u njemu manifestiraju potpuna aktualnost života i najdublji sadržaj bića ne bi li se razriješili na neki način. U pravilu, apsolutni lirizam rješava sve u smjeru smrti. Jer sve što je bitno, u vezi je sa smrću.

Osjećam da se poda mnom treba otvoriti velika i mračna praznina, koja će me zauvijek progutati u vječnu noć. I čudim se kako to da se taj proces događa samo u osjetu, a ne i u stvarnosti. Ništa mi se u ovim trenucima ne bi činilo prirodnijim nego da zaronim prema dubinama tmine, gdje ništa od blijede jasnoće ovoga svijeta ne bi imalo ni traga odraza. Ne želim tražiti organsko objašnjenje ovoga svog poriva prema tmini, zato što ga ne mogu naći za opijenost svjetlošću. Ali ipak u nedoumici razmišljam kakvoga smisla može imati to izmjenjivanje iskustva svjetlosti i iskustva tmine. Cijela koncepcija polariteta čini mi se nedovoljnom, jer u nagnuću prema područjima noći postoji puno dublji nemir, koji ne može sinuti iz neke sheme naravi, iz neke geometrije postojanja. Osjećaj da si progutan u noć, u noć koja se otvara pod tobom, moguć je samo onda kad osjećaš neku težinu u mozgu i u cijelom biću, kao pritisak goleme noći na cijeli organizam. Kako će me samo progutati, uvijeke, beskrajna noć ovoga svijeta!



Photo: Polly Morgan
Osjećaj apsolutne konfuznosti! Odnosno nemogućnost da se napravi ikakva  razlika, ikakvo razlučivanje i ikakvo uključivanje, da se išta razjasni, išta razumije i išta cijeni. Osjećaj te apsolutne konfuznosti čini svakoga filozofa pjesnikom, ali ne mogu ga svi filozofi dosegnuti i proživjeti dugotrajnim intenzitetom. Jer kad bi ga dosegnuli, ne bi više mogli apstraktno i rigidno filozofirati. Pun je dramatičnosti taj proces kojim filozof postaje pjesnikom. – Iz definitivnoga svijeta oblika i apstraktnih problema, koji se u vrtlogu osjećaja, u konfuziji svih duševnih elemenata, prepliću u čudne i kaotične spojeve. Kako još možeš graditi apstraktnu filozofiju, kad se u tebi odvija zamršena drama, u kojoj se erotski predosjećaj susreće s tegobnim metafizičkim nemirom, strah od smrti sa žudnjama za naivnošću, potpuno odustajanje s paradoksalnim herojstvom, očaj s taštinom, predosjećaj ludila sa željom za anonimnošću, krik s tišinom, zanos s ništavnim? I sve se to događa u isto vrijeme, simultano. Sve te težnje rastu u najvećem mogućem ključanju, u najvećem unutrašnjem ludilu, u apsolutnoj konfuznosti. Kako da onda još gradiš sistematsku filozofiju i kako onda još možeš biti sposoban za dobro definiranu arhitektoniku? Postoje ljudi koji su započeli sa svijetom oblika i završavaju u apsolutnoj konfuziji. Zato oni mogu filozofirati samo poetski. Ali u apsolutnoj konfuznosti, nije važno više ništa osim muka i naslada ludila.

Više ne biti čovjek

Sve se više uvjeravam da je čovjek nesretna životinja, napušten na zemlji, prisiljen sebi pronalaziti vlastiti način života, onako kako to prirodi prije njega nije bilo poznato. Zbog svoje takozvane slobode on pati još više nego u najgorem mogućem zatočeništvu u prirodnoj egzistenciji. Kako se onda ne bih čudio da čovjek ponekad zavidi cvijetu ili drugoj biljci? Željeti da živiš životom biljke, da rasteš ukorijenjen u zemlji, cvatući i venući pod suncem, u najsavršenijem stanju nesvjesnosti, željeti da budeš intimni dio plodnosti zemlje, anonimni izraz životnog tijeka, znači biti razočaran svrhama i smislom čovječanstva. Pa zašto se ne bih mijenjao s cvijetom? Znam što znači biti čovjek, imati ideale i živjeti unutar povijesti. Što bih još mogao očekivati od sličnih realnosti? Zasigurno je velika stvar biti čovjek; iskusiš jednu od najozbiljnijih tragedija, gotovo monumentalnu dramu, jer biti čovjek znači živjeti unutar poretka postojanja koji je sasvim nov, i time složeniji i dramatičniji od prirodnog. Što se više spuštam od čovjeka prema neživoj prirodi, jačina dramatičnog fenomena postupno opada, sve do nule. Čovjek sve više teži preuzimanju monopola drame i patnje svijeta. Zato mu je izbavljenje toliko gorući i nerješiv problem. Ne mogu se ponositi što sam čovjek, jer sam taj fenomen iskusio do srži. Samo oni koji nisu toliko intenzivno proživljavali taj fenomen mogu se još ponositi time što su ljudi, jer oni teže da to postanu. Tako da je njihovo ushićenje prirodno. Među ljudima postoje neki koji nisu mnogo nadišli oblik egzistencije životinje ili biljke. Prirodno je da oni priželjkuju fenomen ljudskog bića i dive mu se. No oni koji znaju što znači biti čovjek, nastoje postati bilo što, samo ne čovjekom. Kad bi bilo moguće, pretvarao bih se svakog dana u neki poseban oblik životinjskog ili biljnog postojanja. Da budem odreda svaki oblik cvijeća, korov, drač, ruža, ekvatorsko stablo s iskrivljenim granama, morska biljka, koju tuku valovi, ili pak ona planinska, koja postaje plijenom vjetra; da budem ptica melodioznoga glasa ili grakćuća ptica grabljivica, selica ili stanarica, da budem šumska zvijer ili domaća životinja. Da sve vrste proživim bjesomučnim i nesvjesnim divljaštvom, da prođem kroz cijelu prirodnu seriju, da mijenjam oblik lakoćom naivne gracilnosti, bez glumatanja, baš kao unutar prirodnog procesa. Kako bih lutao između gnijezda, špilja, po samoći planina ili mora, po brdima i poljima! Samo, ta bi mi kozmička avantura, proživljena u srži života, u njezinoj organskoj intimi, slijedeći arabeske vitalnih oblika i naivnu slikovitost biljaka, mogla probuditi želju da opet postanem čovjek. Jer ako se razlika između čovjeka i životinje nalazi u činjenici da životinja može biti jedino životinja, dok s druge strane čovjek može biti ne-čovjek, dakle nešto drugo nego on sam – onda sam ja ne-čovjek.



Photo: nationalgeographic.com
Povratak u kaos

Natrag prema prvotnom kaosu, prema apsolutnom kaosu! Subjektivno pokrenimo proces koji će predstavljati ulazak u iskonski nered, u vrtlog početka svijeta. U nama neka poraste zanos prema kozmičkom viru, onom od prije nastanka oblika, od prije same individuacije. Naši osjeti neka trepere od tog napora i tog ludila, od tih plamenova i tih ponora. U našoj nutrini neka nestanu zakoni svijeta te sva njegova čvrstina, sve kristalizacije i sve strukture, da bi time u ovom topljenju i neravnoteži pristup apsolutnoga vrtloga postao potpun. Budući da više nema zakona ni individualnih bića, možemo subjektivno obnoviti proces od kozmosa prema kaosu, od prirode prema iskonskoj nedjeljivosti, od oblika prema vrtlogu. Raspadanje svijeta ostvaruje proces suprotan kozmičkoj evoluciji, proces koji je obrnut i retrospektivan. Preokrenuta apokalipsa, no izrasla iz iste senzibilnosti i istih stremljenja. Jer nitko ne može poželjeti povratak u kaos, a da nije proživio svu vrtoglavost apokalipse.

Koliko jeze i koliko radosti osjetim pri pomisli da će me iznenada zahvatiti vrtlog po- četnog kaosa, njegova konfuzija i njegova paradoksalna simetrija. Simetrija tog vrtloga jedina je kaotična simetrija, lišena formalne izvrsnosti i geometrijskog smisla.

No u svakom vrtlogu postoji neka buduća mogućnost oblika, jednako kao što u kaosu postoji mogućnost kozmosa. Volio bih živjeti na početku svijeta usred demonskih vrtloga iskonskog kaosa. Da u meni postoje mogućnosti oblika, no nijedan da ne bude ostvaren. Da sve vibrira od univerzalnog iskonskog nemira, kao da se radi o buđenju iz ništavila.

Mogu živjeti jedino na početku ili na kraju ovog svijeta.



Photo: thequeerfrontier.tumblr.com/
Ironija i autoironija

Kada si sve gorljivo porekao i radikalno prekinuo sa svim oblicima postojanja, kada više ništa nije odoljelo porivu i ekscesu negativnosti, uz koga se onda još možeš vezati ako ne uz sebe samog, kome ćeš se još smijati ili plakati osim sebi? Nakon što je cijeli svijet pao u tvojim očima, padaš nepovratno i ti. Beskrajnost nastala iz ironije ukida sve sadržaje života. Nije riječ o elegantnoj ironiji, inteligentnoj i finoj, rođenoj iz osjećaja nadmoći ili ovlašne oholosti, o onoj ironiji kojom neki ljudi emfatično svjedoče svoju udaljenost od svijeta, nego o tragičnoj ironiji, ironiji beskrajno gorkoj, ironiji iz očaja. Jedina istinska ironija je ona koja nadomješta suzu ili grč, ako ne čak i groteskni i kriminalni cerek. Postoji velika razlika između ironije ljudi koji su patili i ironije onih koji su površni i komotni. Jer kod prvih, ona ukazuje na nemogućnost naivnog sudjelovanja u životu, vezanu uz osjećaj potpunog gubitka vitalnih vrijednosti, dok se kod drugih ta nemogućnost sudjelovanja ne odražava bolno u svijesti, jer osjećaj neizlječivog gubitka ne postoji. Ironija naznačuje unutarnji grč, produbljenje bora, nedostatak spontanosti i ljubavi, ljudskog zajedništva i razumijevanja! Ona je prikriven prezir, preobraženje neke stvarnosti i nekih mana. Ironija prezire naivnu i spontanu gestu, jer ironično stanje je s onu stranu iracionalnog i naivnog. No u ironiji ima puno zavisti prema naivnim ljudima. Ironičar, ne bivajući u stanju pokazati svoje divljenje jednostavnosti zbog svoje ogromne oholosti, zavidi i truje, prezire i grči se. Iz tog razloga čini mi se gorka ironija, tragična i agonična ironija puno autentičnijom nego ona s osmijehom koja potječe iz laganog skepticizma, s blagom i dvosmislenom vedrinom, s naginjanjem svjetlu i dobroj volji. ko je karakteristična činjenica da se u autoironiji susreće samo tragičan oblik ironije, jer je ironičar u takvom slučaju samo agoničan! Autoironija se ne može postići osmijesima, nego samo jecajima, a oni su to čak i ako su sasvim prigušeni. Jer autoironija je izraz očaja. Izgubio si ovaj svijet, izgubio si i samog sebe. I tada crni smijeh, otrovan i mračan, prati sve tvoje geste, poput gnjusne maske razbija sve iluzije elana i na ruševinama svih naivnih, slatkih i utješnih osmijeha pojavljuje se agoničan osmjeh, još grčevitiji od primitivnih maski i konačniji od egipatskih.