Ostavili su trag u našim srcima

Takve ''jabuke'' više ne rastu





Ove godine navršava je punih 27 godina od saobraćajne nesreće članova grupe «Crvena jabuka» koja se desila na izlazu iz Jablanice prema Mostaru. Priča o grupi «Crvena jabuka» tipična je sarajevska priča toga vremena. Pokojni Dražen Ričl Para ili Zijo, kako su ga «krstili u raji» bio je specifična osoba, svestran momak kojeg je sve zanimalo. Svirao je gitaru, pisao pjesme, završio nižu muzičku školu, glumio…

U muzičkim krugovima prozvali su ga «najbrža ruka srednje Bosne uključujući i zajednicu opština Tuzla». Bio je poznat televizijski lik u epizodama serije «Top lista nadrealista» a prije «Jabuke» svirao je u grupama «Žaoka», «Elvis J. Kurtović» i «Znak sreće».

Sa Zlatkom Arslanagićem jednim od lidera pokreta «New primitives» i ideologa «nadrealista» osnovao je «Crvenu jabuku» grupu koja će u jednom periodu biti najpopularnija grupa na Balkanu.

Njihov prvi album «Sa tvojih usana» pored naslovne pjesma imao je još nekoliko hitova, «Dirlija», «Nek` te on ljubi», «Bježi kišo s` prozora», «Mojca», «Emira»… Za samo pola godine prodat je u tiražu od skoro 200.000 primjeraka

Još se priča u Sarajevu o velikom koncertu na stadionu «Koševo» «Sjećaš li se Bentbaše» i njihovom nastupu kada je Dražen pjevajući «Dirliju» pretrčao čitav stadion nekoliko puta vraćajući se na bis na zahtjev publike. Na tom koncertu nastupilo je 40-ak najvećih zvijezda bivše Jugoslavije ali je «Jabuka» zasjenila sve.

Dva dana prije saobraćajne nesreće momci iz «Jabuke» pojavili su se na promociji albuma «Jahači magle» grupe «Bajaga i instruktori».

Svojom munjevitom popularnošću novinarsku pažnju usmjerili su na sebe i od tada su počeli komentari da je «Crvena Jabuka» poslije «Bijelog dugmeta» najjači bend a da su momci iz grupe najveće zvijezde koje su se pojavile na tadašnjoj pop-rock sceni.



Odlasku u Mostar zbog koncerta na Kantarevcu svi su se radovali osim sudbine.

Prijepodne toga, 18 septembra 1986 godine iz Sarajeva su krenuli Dražen Žerić Žera tadašnji klavijaturista grupe i bubnjar Cunja u tek kupljenom «golfu» a nešto kasnije za njima su krenuli Zlajinim fićom Zijo, Arslanagić i basista Aljoša Buha.

U oštroj krivini naletjeli su na šleper, Aljoša je na mjestu poginuo a Zlaja i Ziju su teže ozlijeđeni.

Nekoliko dana kasnije Zijo je podlegao teškim povredama glave i preminuo na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu.

Komponujući pjesmu «Prođe avgust srećo moja, vrijeme da se rastane, bilo je izgleda previše lijepo, da nam tako ostane» Zijo i Ričl kao da su naslutili brzi kraj i ogromnu tragediju.

Ovi stihovi su uklesani na Draženovom spomeniku na groblju Bare u Sarajevu.

Smrću Zije i Aljoše zauvijek je završena priča o najperspektivnijoj grupi, pukla je nit ideje koja se tek počela razvijati, nestalo je drugarstvo o kojem se i danas priča.



Radila je «Jabuka» nakon nesreće albume, imala koncerte širom Evrope ali miris one «jabuke» nestao je u Jablanici. Ostala je priča o njima, ostala je priča i o jednoj djevojci koja je izvršila samoubistvo zbog Zije ostavivši oproštajno pismo roditeljima»nadam se da me razumijete. Ja moram sa njim».

Za ljude sklone sujevjerju «petak 13-i» je dan i datum koji se čeka sa zebnjom i nadom da će se nesreća zaobići. Za ljubitelje rock`n`rola 18. septembar je na kalendarima označen crnim flomasterom. Na početku sedme decenije prošlog stoljeća legendarni gitarista Džimi Hendriks toga dana otišao je u vječnost, istog dana nekoliko godina kasnije muzičar «čarobnih prstiju» Mark Bolan zauvijek je sklopio oči na ovom svijetu. Na našim prostorima 18. septembar je datum kada se ne mora tražiti rubrika «Dogodilo se na današnji dan». Sve se zaboravilo šta se događalo toga dana 1986. godine ali se pamti nesreća «Crvene jabuke». Tuga koja i danas živi. U novembru iste godine Đorđe Balašević je pred prepunom dvoranom «Zetra» zapalio svijeću u obliku jabuke i otpjevao «Slovensku» za njih.

Od tog dana ljubiteljima njihove pjesme miris jabuke nije kao prije, jer kažu da onakve «Jabuke» više ne rastu.

A. F. B.





doznajemo.

Milan Mladenović



Zbirka pjesama ’Dečak iz vode’ s pripadajućom kolekcijom fotografija njezina autora, prerano preminulog začinjavca i frontmana benda ’Ekatarina Velika’, Milana Mladenovića (Zagreb, 21.9.1958. - Beograd, 5.11.1993.) doživjela je treće izdanje knjige, koja jednostavno nije mogla promašiti koncept, što svjedoči kako kometa koja je nakratko zabljesnula ove prostore nenavikle na kontinuirano svjetlo, kometa Milana Mladenovića, i dalje ima svoje obožavatelje. Iako je od njegove smrti prošlo skoro 13 godina, i iako se njegovo stvaralaštvo vrlo rijetko proziva i priziva, a koje je donosilo atmosferu za koju kategorijalni aparat tek treba biti izmišljen.

Kao da je u tako ranoj dobi, Mladenović počeo graditi koncept koji je isfurao u svom kratkom trajanju na ovdašnjoj sceni. Pisao je pjesme koje se svojim naslovima, upotrebljavanim riječima, temama i emotivno-asocijativnim arhipelagom, naizgled nisu puno razlikovale od tolikih poezija, ali koje su na svijet donosile jednu atmosferu za koju kategorijalni aparat tek treba biti izmišljen. Slično se može reći i za zvuk ’EKV-a’; mimo svake ambijentalnosti, daleko od aktualnog (glazbenog) trenutka u kojem je nastao, ali i bez ikakvog referiranja ili suprotstavljanja sceni kojoj je zemljopisno i vremenski pripadao. Rijetki su tekstopisci glazbe čiji stihovi mogu funkcionirati i na bijelom papiru, a u slučaju Milana Mladenovića postojii još nešto - njegovi se stihovi mogu čitati bez da vam pritom u ušima odzvanja moćan i upečatljiv zvuk njihovih uglazbljenja. ’Ogoljene’ na riječi, često izazivaju suprotne osjećaje od onih na albumima.

Rigonat je pjesme poredao po redoslijedu objavljenih albuma ’EKV-a’, odnosno pjesme koje su uglazbili raniji bendovi Milana Mladenovića, ’Limunovo drvo’ i ’Šarlo Akrobata’, stavljene su na sam početak. Tako čitatelj na neki način ima kronološki pregled Mladenovićeve karijere, u kojoj su funkciji i priložene fotografije od ranog djetinjstva, do, očito, posljednjih dana života u sivom i beznadnom Beogradu 1993. godine. Međutim, ujednačenost u osjećanju, temperamentu i formi, od ranih pjesama za ’Šarlu’ do materijala za posljednji album ’Neko nas posmatra’, dokazuje kako je Mladenović gajio zaokružen i brižljivo nijansiran umjetnički koncept. Bez dubokih rezova, iznenadnih uzleta i razočaranja. Možda je i to jedan od dokaza kako ni na koji način nije imao tradicijsko ni svako drugo uporište na prostoru na kojem se umjetnički ostvario. ’Dečak’ iz neke nama nepoznate vode, ili, jednostavnije rečeno - svoj čovjek.

Osim glazbe, za osjećanje Mladenovićevog osobenog svijeta može poslužiti i ova knjiga, koja jednostavno nije mogla promašiti koncept. Jest da je ona možda malo preštura podacima i iskazima (intervjui, sjećanja, recenzije) koji se u ovakvim prigodama, kada autor više nije među živima, iscrpnije tiskaju, ali, s druge strane, njima bi se možda samo zadovoljila forma bez naročite ekspresivnosti. Osim toga, takva građa možda bi donijela još koju notu tragike, koja je u ovom izdanju uspješno zaobiđena.

Milan Mladenović rođen je 21. rujna 1958. u Zagrebu. Otac Spasa, oficir JNA, rodom je iz Kruševca, a majka Danica (rođena Puharić) iz Makarske. Do svoje šeste godine Milan je živio u Zagrebu, zatim se preselio u Sarajevo. ’Sarajevo je verovatno mračno uticalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv, mali, ovolicki, i stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni su me, naravno, mlatili i tako sam ja dolazio kući krvav, plačući, i to je trajalo tih šest, sedam godina koliko sam živeo tamo... Bio sam klinac sa naočarima i nosio tango-gitaru ispod miške. Odlazio sam na časove gitare kod čuvenog Gari Garinče. Od njega sam naučio neke akorde. Posle sam se preselio u Beograd. Stalno sam svirao, pravio neke pesmice. A onda, kad sam upoznao Gagija, nastalo je Limunovo drvo...’

Pratite fascinantan put ’dečaka iz vode’, od klinca koji svira tango napjeve na akustičnoj gitari, do karizmatičnog vođe jednog od najcjenjenijih bendova s ovim prostora - Ekatarine Velike, uz mnoštvo fotografija, tekstova i pjesama neprežaljene grupe.



Milanov grob na beogradskom Novom groblju

Dah tišine Neše Leptira

Bližilo se ljeto 1982. godine. Posljednji vagon srednjoškolskog voza sa svog perona odlazio je uz veliku buku. Kao i svi moji vršnjaci virio sam u daljine pun sebe sa idejama koje je svijet jedva čekao. Mogao sam naslutiti da se ta mladost više neće vratiti ali mi je ostalo ono «samo se rijeka ne vraća».



Od tada sve se okretalo, gdje bi temelj došao bi krov ali zbog toga se mladost i pamti. A, i divlji su davno istjerali pitome. Maturalnu noć nisam dočekao sa svojim razredom već sa njenim… Moglo mi se… ni danas ne znam da li je to bilo ispravno. Mnogo toga pamtim ali ta mi noć ostade u sjećanju jer je lokalni bend mali milion puta ponavljao pjesmu «Vrati se». Na pitanje nekog pijanog maturanta «ko ovo pjeva» dobismo odgovor «Poslednja igra leptira».



Od tog momanta pratio sam rad grupe i njenog lidera Nedada Radulovića. Ne znam za danas ali znam da su se uz njegove pjesme (čini mi se još jučer je bilo) rađale prve ljubavi, kanula bi i suza… Luda, dobra mladosti.

Ostade u trendu njegov fol iz pjesme «Dečko, ajde oladi» koje djevojke i danas koriste. Polako se sjećanje vrati u 1984. godinu kada su se vojnički dani kratili uz njegovu pjesmu «Grudi moje balkanske». Neša Leptir, kralj scene. Voljeli su ga svi, najviše tapkaroši u Beogradu. Živjeli su za trenutak kada bi prodavač karata za njihov koncert napisao crnim flomasterom na papiru bijelom «Karata više nema». Ima ih kod tapkaroša, duplo skuplje ali «idu ko halva». Najbolji komentar o Neši i njegovim nastupima dao je Kornelije Kovač «deset puta zaredom idete na Nešin koncert ali vam se čini da ste prvi put tu». Pjevaju se i danas «Grudi balkanske», « Dečko, ajde oladi», ««Nataša», «Nemoj da me nerviraš», «Jeleni umiru sami», «Taxi», «Ruska čokolada», «Zajedno smo piškili u pesku», «Niko nema šta piton imade»…



Govorio je da je njegov život «dobro organizovan haos». Haos ili ne ali znao je živjeti. Majstorski crni pojas u karateu zamijenio je gitarom jer «devojke vole muzičare». Možda je i prvi koji je improvizaciju u scenariju uveo na živim svirkama. Čudili su se mnogi nazivu grupe a njegov odgovor je bio «da se plaši leptira». Šala ili ne ali sujeta javnosti je bila začepljena.

Upisao je pravni fakultet ali je zapinjao oko Rimskog prava. Na kraju ostavio je index profesoru i rekao mu da će se vratiti. I vratio se nekoliko godina kasnije ali sa grupom. Održao je nastup studentima uz napomenu profesoru «rekoh da ću se vratiti».

Neša Leptir. Nebeske kapije otvorio je u 31.godini života 1990. godine. Plato ispred Doma kulture u naselju Palilula nosi ime «Plato Neše Leptira». Zaslužio je barem toliko.

Borbu sa karcinomom nije mogao dobiti. Neša Leptir, zamahnuo krilima i otišao u legendu.

Moja generacija je bila dio čarolije koju je nuduo Neša Leptir. Ko je znao na vrijeme je kupio karte sjećanja i sad uživa «na dobrom mjestu». Ko je rekao da snovi tamne…?

«U mojoj gitari živi jedan leptir
I, mnogo je stvari koje nas vežu
Kad dođu kiše i zima tuge,
I meni i njemu krila se strežu».

Ima se još mnogo toga šta napisati o Neši Leptiru ali, «krila se stežu» … njegove pjesme govore više od bilo koga. Osjeti se dah tišine, prijatan i glasan. Uz Nešu Leptira i «Grudi moje balkanske»…

Neša Leptir. Ne polijeće više, ali i dalje leti.





doznajemo.

Ronnie Van Zant



Ronald Wayne "Ronnie" Van Zant (Jacksonville, Florida, SAD, 15. siječnja 1948. - Gillsburg, Mississippi, 20. listopada 1977.) bio je pjevač, tekstopisac i osnivač sastava Lynyrd Skynyrd, te brat sadašnjeg pjevača istog sastava, Johnnya Van Zanta, te Donnie Van Zanta, osnivača i pjevača sastava 38 Special.

Rođen je i odrastao u Jacksonvilleu, Florida. Okušao se u mnogim stvarima (baseballu, automobilizmu, boksu...), dok se nije pronašao u glazbi. U ljeto 1964., osniva s prijateljima Allenom Collinsom, Garyem Rossingtonom, Larryem Junstromom, i Bobom Burns sastav Lynyrd Skynyrd. Nakon par promjena, sastav je zadržao ime Lynyrd Skynyrd po njihovom učitelju Leonardu Skinneru.

Nakon par uspješnih albuma i uzlazne putanje karijere, 17. listopada 1977. izdaju novi album. Tri dana nakon toga, vraćajući se s koncerta iz Greenvillea, Južna Karolina, zrakoplov sastava ruši se zbog problema s gorivom u močvarama Gillsburga, Mississippi. U nesreći pogibaju Ronnie Van Zant, Steve Gaines i Cassie Gaines, a ostatak sastava čudom preživljava.

Pokopan je na Orange Parku, Florida, ali su ostaci premješteni nakon vandalizma na grobu.

Sarajevo je bilo lepše sa Davorinom



Da je živ Davorin Popović bi 23.septembra proslavio svoj 65.rođendan. Proslavio bi ga, to je sigurno, onako u svom stilu, sa stilom, u svom Sarajevu sa svojom rajom. Sarajevo je surov grad prema svojim sugrađanima, prema onim ljudima koji su ga proslavili na bilo koji način. Nije dovoljno biti najbolji u svom poslu da bi bio omiljen, potrebno je imati ono «nešto» a to «nešto» Davorin je imao. I bio je jedan od najomiljenijih likova u Sarajevu, svom Sarajevu.

Na njegovoj sahrani 2001. godine mnogi su govorili da je Dačo okupio Sarajevo i da je taj dan Sarajevo bilo «najsarajevskije».

Bio je sportaš, rukometaš i košarkaš. Najtalentiraniji košarkaški bek koje je Sarajevo imalo u to doba, kapiten «Mlade Bosne» (kasnije KK «Željezničar) za koju je odigrao stotine utakmica.

Kapiten pjesme, kapiten života.

Počeo je pjevati u «Lutalicama», a onda 1964.godine Davorin Popović, Pjevač, u grupi «Indexi» počinje pisati muzičku istoriju.

Dobitnik je «Šestoaprilske nagrade Sarajeva» i «Estradne nagrade Jugoslavije». Oni koji su odrastali uz njegove pjesme imaju običaj reći «Nismo čestito ni odrasli a već odlaze oni koji su nam koji su nam obojili djetinjstvo».

Sa «Indexima» je «okusio» i «Euroviziju». Imao je Popović mnogo nadimaka ali svi su voljeli da ga oslovljavaju sa Pjevač. U bašti ispred «Fisa» sjedio bi Dača sa svojom rajom i razglabao aktuelne teme.

U jednoj od pjesama grupe «Indexi» Dača pjeva «Čudan svijet je oko nas». I zaista je čudan.

Ne voli Sarajevo Pjevača koliko je Pjevač volio Sarajevo. Rijetko se ko sjeti takve muzičke i ljudske gromade.
Imao je priliku otići u Beograd, Zagreb, Ljubljanu….zvali su ga sa svih strana ali Dači nije padalo na pamet da ode iz Sarajeva. Njegov odlazak u Beograd ili Zagreb bio je spoj nespojivog.

Nije mogao ni zamisliti da se jutarnja kafa nakon «teške noći» pije bio gdje drugo osim u «Fisu».

Vrijeme prolazi, valovi neminovnosti se dižu svakim danom ali ostaje sjećanje na legende kakav je bio i Davorin Popović.

Ukopan je na Aleji velikana na sarajevskom groblju Bare. Njegovo mjesto u bašti ispred «Fisa» ostalo je prazno ali ostale su pjesme koje danas pjevaju neki novi klinci.



Baš kao da je naslutio kada je davno otpjevao «Kad ne bude mene, kada dođu drugi dječaci ko ja».

A bio je «U svemu naj, naj, naj…»



Sarajlije kažu da je Sarajevo bilo ljepše sa Davorinom.

Žal za Pjevačem i za vremenom koje se nikad vratiti neće.

Sa «Indexima» i sa Pjevačem «Ispili smo zlatni pehar ljubavi i sna».

Bio je jedinstven. Davorin Popović. Pjevač!

A. F. B.

Piše: Admir Fole Beganović

"Iako fizički nije ovde,
njegovo prisustvo je snažnije nego ikada"

Dve decenije od smrti Fredija Merkjurija


Frontmen grupe "Queen" (Kvin) Fredi Merkjuri umro je, na današnji dan, pre 20 godina ali
su i posle dve decenije i on i njegova grupa popularni kao i na vrhuncu slave.




Britanski rokeri, koji ove godine slave 40 godina postojanja, su među najprodavanijim muzičarima
na svetu - a najviše albuma prodali su tokom dve decenije posle Merkjurijeve smrti.

Gitarista Brajan Mej i bubnjar Rodžer Tejlor i dalje su u poslu a Merkjurijeve pesme poput
"Bohemian Rhapsody" i "Don't Stop Me Now" smatraju se danas
klasicima.

Britanski list "Indipendent" naveo je da pevačeva smrt "deluje kao mali zastoj u njegovoj karijeri".



Od smrti, Merkjurijev uticaj je rastao a nove generacije umetnika poput Lejdi Gage, Robija
Vilijamsa i grupa "Foo Fighters" i "Muse" ga navode kao glavnog učitelja.

Merkjuri, 45, umro je u Londonu 24. novembra 1991. godine. Nekoliko godina bio je HIV
pozitivan i umro je od bronhitisa koji je bio posledica AIDS-a.

Ostaće zapamćen po karakterističnim nastupima uživo, opčinjavajućem vokalu i hitovima
poput "We Are The Champions", "Killer Queen", "Crazy Little Thing Called Love".




Mjuzikl "We Will Rock You" koji je pokrenut 2002. godine i dalje puni pozorište u Londonu,
a nedavno je bio i na turneji po svetu, od Australije i Južne Afrike do Japana, Evrope i Las Vegasa.

Interesovanje za Merkjurija je toliko da Saša Baron Koen, tvorac "Borata" radi na projektu o
pevaču. Film će se fokusirati na godine oko koncerta "Live Aid" (Lajv Ejd) 1985.

"Iako fizički nije ovde, njegovo prisustvo je snažnije nego ikada", Mej je naveo u svom blogu
povodom Merkjurijevog 65 rođendana 5. septembra.





"Uvek će biti otelotvorenje savršenog frontmena - sveprisutni kanal komunikacije između benda
i publike", naveo je Mej. "On je proždirao život i slavio svaki minut. I, kao kometa, ostavio je
sjajan trag koji će blistati za generacije koje dolaze".

Merkjuri je, u saopštenju koje je objavio dan pred smrt, potvrdio da ima AIDS. U roku od 24
časa pao je u komu i preminuo. Svoju bolest trpeo je u privatnosti i nikada se javno nije žalio
ili jadokovao zbog nje.

Budući da je bio jedna od najpoznatijih žrtava side, njegova smrt usmerila je pažnju javnosti
na virus i pomogla u uklanjanju stigme sa bolesti koja je harala južnom Afrikom.

U intervjuu koji je dao 1987. godine Merkjuri je rekao novinaru Dejvidu Vigu da se ne boji da
će postati usamljen 70-godišnjak.

"Živeo sam život punim plućima i nije me briga ni da umrem sutra. Zaista sam sve uradio",
rekao je on tada.

Rođen kao Farok Bulsara 5. septembra 1946. godine u porodici Parsi Indusa, Merkjuri je živeo
na Zanzibaru i školovao se u internatu u Indiji. Kao stidljivi tinejdžer doputovao je sa porodicom
u London bežeći od revolucije na Zanzibaru 1964.



Najpoznatija slika Merkjurija je on u kostimu koji je nosio na turneji 1986. godine sa brkovima i
jednom pesnicom podignutom u vis. Ta poza ovekovečena je u njegovom spomeniku podignutom
u mestu Montre na švajcarskoj obali Ženevskog jezera.

Njegove kolege iz benda uspele su, posle njegove smrti, da mukotrpnim radom produciraju prave
snimke od delova vokala koje je bolesni Merkjuri pevao 1991. godine u trenucima kada je imao snage.
Kada više nije mogao da snima, Merkjuri je prestao da uzima lekove. Album "Made In Heaven"
objavljen 1995. godine jedan je od bestselera grupe "Queen".

Odlazak Merkjuria žestoko je pogodio i njegove kolege iz benda.

Mej, kome je tada umro i otac i kome se brak raspao, patio je od depresije i prema sopstvenom
priznanju razmišljao je o samoubistvu.


Poput Meja, Tejlor je tokom 1990-ih producirao dva solo albuma ali nije uspeo da pobegne
od zaostavštine grupe.

Basista Džon Dikon povukao se iz javnosti 1997. godine iako podržava dalji rad Meja i
Tejlora.

Pokretanje rok predstave "We Wil Rock You" bila je kocka koja se isplatila privukavši nove
obožavaoce grupi. Više od 13 miliona ljudi širom sveta videlo je mjuzik, uključujući 5,5
miliona u londonskom pozorištu "Dominion".

U planu je i nastavak, sa pesmama kojih nema u mjuziklu, iako originalna predstava i
dalje puni pozorišta.

Grupa "Queen" vratila se na turneju 2005. godine kada su se udružili sa nekadašnjim
pevacem grupe "Free" Polom Rodžersom.

Njihova saradnja ispunila je arene i dovela do novog studijskog albuma "The Cosmos
Rocks" (2008) ali je ubrzo potom Rodžers odlučio da se vrati solo karijeri.






blic.rs
24.11.2011.

Pet pjesama po kojima ću pamtiti Vladu Divljana





Vlada Divljan na jednom od posljednjih nastupa, onom na zagrebačkom INmusicu 2014.

 
Tužna vijest o odlasku Vlade Divljana u vječno počivalište stigla nam je u trenutku kad javnim diskursom, barem u Hrvatskoj, vlada još jedna žučna rasprava oko forsiranja nasljeđa osamdesetih. No kad ponovno preslušate neke od pjesama koje je glasom, gitarom i koautorstvom ukrasio ovaj vječni mladić i vječni optimist, shvaćate da, ispod svih slojeva nametnute nam isforsirane nostalgije ipak ostaje važna, sjajna i izvanvremenska glazba.


RETKO TE VIĐAM SA DEVOJKAMA

Ova proto himna gay miljea bivše Jugoslavije nalazi se na B-strani prve singlice Idola 'Pomoć, pomoć', ali i na drugoj singlici 'Maljčiki' i to opet na B-strani. Iako će 'Maljčiki', ta razuzdana hopa-cupa parodija socijalizma u Istočnom bloku, kasnije postati neusporedivo veći hit, 'Retko te viđam sa devojkama' će živjeti daleko intenzivnijim životom - kako zbog paradoksalne činjenice da ju je prilično potmulo producirao tada friško ošišani trendy new waver Goran Bregović, tako i zbog višestrukih referenca u pop kulturi. Samo u novije vrijeme obradile su je Riječanke E.N.I., i Šeparovićev Montažstroj, a završila je i na kultnoj poljskoj tribute kompilaciji Yugoton, na kojoj poljski bendovi obrađuju legende jugoslavenskog novog vala. I iako još uvijek nije jasno je li njezin autor uistinu Divljan ili pak bivši Idol, makedonski pisac Aleksandar Prokopiev, njezin zarazni post punk rif prepoznat će svatko tko je makar godinu dana živio na ovim prostorima.



AMERIKA

Razumijem da se odabir osmominutne repetativne pjesme iz diskografije benda koji je imao pregršt trominutnih pop hitova može učiniti kontroverznim. No iako sam, slušajući 'Paket aranžman' kao dječak, više volio i Šarlo Akrobatu i Električni orgazam, upravo 'Amerika' mi je, uz Buldožerove 'Okrutne bogove Istoka' bio prvi dječački susret sa psihodelijom, i pomogla namirisati da su Idoli nešto drukčije, nešto što će par godina kasnije izroditi 'Odbranu i poslednje dane'. Zato mi je drago što sam za Divljanova života doživio koncertnu izvedbu 'Amerike': istina, na privatnoj zabavi jednog hrvatskog bogataša na koju sam slučajno zalutao, i u izvedbi Old Stars benda, u fazi kad je Divljan reciklirao bolju prošlost. No svejedno, zvučala je podjednako genijalno i blesavo kao i uvijek, pa nije ni čudo da mladež po YouTubeu danas piše da je ova stvar preteča Radioheadova 'Kid A'.



KENOZOIK

Možemo sad do kraja nabrajati opskurne zakutke karijere Divljana i Idola, ali nitko ne može ostati ravnodušan na vjerojatno jedan od najboljih početaka albuma uopće – onaj 'Odbrane i poslednjih dana'. Metalizirano Divljanovo gitarsko krljanje prekinuto krikom Nebojše Krstića 'Uzalud me budiš u pola šest, nema nigde nikog i nemamo kud', pa neparni refren ukrašen Casio sintom Gorana Vejvode i repeticija 'Ti si stvorena za sve te stvari', kostur su ultimativne himne balkanskog new wavea, pjesme koja na najprecizniji način ujedinjuje autorske talente trojca Divljan – Krstić – Šaper. I dok druga dvojica danas zarađuju kruh kao PR znalci i utjecajni tviteraši, Divljan je svoj dio 'Kenozoika' odnio na put bez povratka.



DOK DOBUJE KIŠA (U RITMU TAM TAMA)

Ljubavne pjesme teško je drukčije ilustrirati nego osobnim iskustvom: prošle godine sam učio 11-godišnjeg nećaka svirati klavijature na tetkovom muzejskom primjerku školskog sintisajzera iz 70-ih godina prošlog stoljeća, s četiri preprogramirana analogna ritma. Jedan od njih, dakako, bila je bossa nova, i prvi primjer kojeg sam se mogao sjetiti a da iz prve znam akorde bila je 'Dok dobuje kiša'. Ubrzo se u našem prostoru za svirku stvorila cijela obitelj, i svi smo u nevjerici pjevali zapanjujuće jednostavnu pjesmicu koja u svojoj tekstualnoj nježnosti i zavodljivosti uspijeva ostati s one strane ljigavog. Još jedna vještina koju rijetki autori posjeduju.



HAJDE, SANJAJ ME, SANJAJ

Ako smo maloprije rekli da je 'Kenozoik' najbolji početak albuma ikad skladan, onda je 'Hajde, sanjaj me, sanjaj' jedan od najboljih završetaka – sanjiva dvominutna klavirska balada koja na oštećenim i izlizanim pločama (kakav je bio moj primjerak 'Odbrane i poslednjih dana') stvara gotovo liturgijski uređaj. Ona zatvara kompleksni konceptualni album koji je propitivao religiju, identitet i individualnost, ali reinkarnaciju doživljava i petnaestak godina kasnije, kad ju Vlada ponovno snima u pratnji bečejskog pop benda Eva Braun, kao poletnu i nježnu pop pjesmu. Bilo kako bilo, na dan kad se opraštamo od ponajboljeg pop autora bivše jugoslavenske scene, ne postoje prikladniji stihovi od: 'Hajde sanjaj me, sanjaj, ti ćeš me voleti, ostaće glas... hajde sanjaj me sanjaj, vidiš me kao da nisam tu, reči koje ću naći u tvom su vremenu.'



(tportal.hr)

Oliver Dragojević



Ime u rodnom listu Oliver Dragojević
Rođen/a 7. prosinca 1947.
Umro/umrla 29. srpnja 2018.
Žanr/ovi dalmatinska šansona
pop
jazz
blues
Djelatno razdoblje 1974. – 2018.
Producentska kuća Jugoton
Croatia Records
Diskoton
HRT Orfej
Aquarius Records

Oliver Dragojević rođen je u Splitu, 7. prosinca 1947. godine u obitelji oca Marka i majke Kate Dragojević. Podrijetlom je iz Vele Luke, gdje je proveo i djetinjstvo. U Splitu je pohađao glazbenu školu. Najprije je učio glasovir, a zatim klarinet i gitaru. Prvi susret s glazbom bio mu je u petoj godini kad je od oca Marka na poklon dobio usnu harmoniku kojom je zabavljao djecu iz svoje ulice, te putnike na brodu na čestoj relaciji Split - Vela Luka. Prvi estradni nastup bio mu je na splitskom dječjem festivalu 1961. godine s popularnom pjesmom Baloni. Istovremeno s bratom Aljošom snimio je tada poznate svjetske hitove za Radio Split.



Od 1974. godine bio je u braku s Vesnom Dragojević s kojom je imao tri sina, Dina (1976.) te blizance Davora i Damira (1979.). Preminuo je u Splitu, 29. srpnja 2018., u 71. godini života, nakon jednogodišnje bitke s rakom pluća.[2]

Brojni njegovi kolege, ostali glazbenici, uzvanici, športaši i političari oprostili su se od Dragojevića putem društvenih mreža.[3]

Uz medije s područja bivše SFRJ, smrt glazbenika objavili su i svjetski mediji.[4]

Bio je veliki i bliski prijatelj Zdenka Runjića.

"Nebeska tema" - dugometražni film o Vladi Divljanu uskoro pred publikom

Film o najvećem džentlmenu rokenrola i autoru vanvremenskih pesama Vladi Divljanu biće premijerno prikazan u beogradskom Sava centru upravo na njegov rođendan – 10. maja.


“Nebeska tema” scenariste i reditelja Mladena Matičevića dugometražni je dokumentarnii film sa elementima igranog filma o velikanu naše muzike Vladi Divljanu. U njemu učestvuju najznačajniji autori sa ex-Yu prostora, koji su specijalno za ovu priliku snimili (i u filmu izvode) nove verzije Vladinih pesama. Ovakav autorski pristup i veliki broj atraktivnih učesnika čini ovaj film jedinstvenim projektom kakav još nije viđen na našim prostorima. Film je po formi i narativnoj strukturi sličan odnosno srodan svom glavnom junaku - istovremeno i dokument i bajka, i urban i emotivan i romantičan.

U filmu učestvuju Darko Rundek, Momčilo Bajagić Bajaga, Svetozar Cvetković, Zdenko Kolar, Aleksandar Šandorov, Dušan Strajnić, Mladen Juričić Max, Srđan Gojković Gile, Dušan Kojić Koja, Srđan Šaper, Goranka Matić, Momčilo Moma Rajin, Emil Tedeschi, Dina Divljan, Stevan Divljan i Pavle Divljan, Ivana Šoljan, Bojana Vunturišević, Ida Prester, Svetlana Đolović, Siniša Škarica, Slobodan Konjović, Ana Đurić Konstrakta, Ana Radonjić Zoe Kida, Dubravka Marković, članovi bendova Minilinija, Ljetno Kino Big Band i Old Stars Band.
“Veliko mi je zadovoljstvo što možemo da vas obavestimo da je film gotov. Njegovo snimanje i montiranje je trajalo prilično drugo i to je bila jedna velika, lepa, ni malo laka, ali fenomenalna avantura. Na ovom filmu smo se susretali sa dve oprečne stvari: s jedne strane bilo ga je jako teško završiti, a sa druge strane ja sam imao tu privilegiju da radim film o Vladi Divljanu, koji je jedan od najvećih heroja mog života, kao i da radim sa drugim mojim herojima koji su takođe u ovom filmu. Za mene je to bila divna avantura i sa nestrpjenjem očekujemo taj 10. maj. Ovaj film je zapravo ljubavna poruka Vladi Divljanu svih nas, i ekipe filma i aktera koji su u njemu”, kaže Mladen Matićević, reditelj i scenarista.

“Nije mi bilo teško. Neću da kažem da sam uživao jer sam se morao prisećati nekih stvari u vezi Vlade, ali je bilo jedno lepo osećanje i jedno vredno iskustvo”, podelio je svoje utiske sa snimanja najstariji Vladin prijatelj Zdenko Kolar.

“Nebeska tema” je snimana na lokacijama u Beogradu, Zagrebu, Beču, Rovinju i na Braču.

Ekipu filma čine: reditelj i scenarista Mladen Matičević, direktor fotografije Boris Poljak, izvršna producentkinja Milena Džambasović, direktorka filma Nađa Lapčević, scenografkinje Jovana Cvetković i Jelena Sopić, montažer Dejan Urošević, dizajn zvuka – Aleksandar Protić, odnosi sa javnošću – Aleksandar Pavlić, kostimografkinja Ivana Ivić i Maša Nešković, pomoćnik režije.


Film je proizveden u produkciji kuće Starhill i kompanije United Media, koproducenti su Cinnamon Film, Mir Media Group, Backstage iz Hrvatske, Tag Media i Digimedia. Film su podržali Filmski centar Srbije i Centar za kulturu Vlada Divljan.