|
| |
Autor | Poruka |
---|
lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:06 | |
| Milan Kundera se rodio u obitelji srednjeg sloja. Njegov otac, Ludvík Kundera (1891.-1971.), svojedobno učenik skladatelja Leoša Janáčeka bio je češki muzikolog i pijanist, a bio je i na čelu Janáčekove Muzičke akademije u Brnu.S toga nije neobično da je Milan prvo studirao na Muzičkoj akademiji.U Pragu je studirao književnost i estetiku,,no posle drugog semestra prešao je na prašku filmsku akademijeu.Ipak je diplomirao 1985. godine na književnosti ,počeo je da predaje svetsku književnost. Zbog političkih ubedjenja i željom za novim saznanjima odselio se u Pariz i postao je Francuski gradjanin 1981. godine. Pisao je romane i pripovetke kao i esejei dramu . Dela su:
- Šala (Žert) (1967)
- Smiješne ljubavi (Směšné lásky) (1968)
- Život je drugdje (Život je jinde) (1969)
- Oproštajni valcer (Valčík na rozloučenou) (1976)
- Knjiga smijeha i zaborava (Kniha smíchu a zapomnění) (1979)
- Nepodnošljiva lakoća postojanja (Nesnesitelná lehkost bytí) (1984)
- Besmrtnost (Nesmrtelnost) (1990)
- Polaganost (La Lenteur) (1993)
- Identitet (L'Identité) (1998)
- Neznanje (L'Ignorance) (2000)
- Umjetnost romana (L'art du Roman) (1985)
- Iznevjerene oporuke (Les testaments trahis) (1992)
- Zavjesa (Le Rideau) (2005)
- Jacques i njegov gospodar (Jakub a jeho pán) (1975)
|
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:07 | |
| "Kada bi voljena osoba stalno bila prisutna, bila bi, u stvari, prisutna samo u svojoj neprestanoj prolaznosti, koju je moguće zaustaviti samo u trenucvima usamljenosti."
*
"Ne treba se stalno vraćati u prošlost. Dovoljno je već i to što joj i protiv svoje volje moramo poklanjati toliko vremena. "
*
"U životu, dragi moj prijatelju, nije reč o tome da osvojite što je moguće veći broj žena, jer je to samo spoljašnji uspeh. Reč je, pre svega, o tome da negujete sopstvene visoke zahteve, jer se u njima ogleda mera vaše lične vrednosti. Zapamtite, dragi prijatelju, da pravi ribar vraća sitne ribice u vodu!"
Smešne ljubavi |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:07 | |
| Postoji nekakav spoljašnji izgled žene, koji takozvani ukus malog grada pogrešno tumači kao lepotu. A zatim, postoji stvarna erotska lepota žene. Naravno, nije mala stvar prepoznati takvu lepotu na prvi pogled. To je - umetnost!"
Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava.
To je smrt slatko plavkasta, kao nepostojanje. Kako je nepostojanje beskrajna praznina, a prazan prostor je plavkast, nema ničega ljepšeg i utješnijeg od plavetnila. Nije nimalo slučajno što je Novalis, pjesnik smrti, volio plavetnilo i išao samo za njim. Slatkoća smrti je plave boje..
Jednom me je pozvao u svoju sobu. Na klaviru su stajale raširene varijacije iz sonate opus 111. -Pogledaj – rekao mi je i pokazao na note (i svirati na klaviru postupno je zaboravljao). -Pogledaj -ponovio je, a onda mu je poslije dugog naprezanja uspjelo reći -Ja sad znam! -Pokušavao mi je, uporno, objasniti nešto veoma važno, ail njegovo se izlaganje sastojalo od potpuno nerazumljivih riječi. Kad je shvatio da ga ne razumijem, začuđeno me je pogledao i rekao: -Čudna stvar!
Za dobro ovog svijeta nije potrebno kako bi anđeli stekli prevlast nad vragovima (kako sam mislio dok sam bio dijete), nego kako bi moć obiju strana bile približno izjednačena.
Voditi ljubav sa ženom i spavati sa ženom su dva odvojena osjećanja, ono prvo je požuda, ovo drugo je ljubav. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:12 | |
| "Ljutio se na samog sebe, ali onda je pomislio kako je, u stvari, sasvim prirodno što ne zna šta želi. Čovek nikad ne može znati šta treba da želi, jer živi samo jedan život i nikako ne može da ga uporedi sa svojim prethodnim životima, niti ga u sledećim životima popraviti. Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam? Nema nikakve mogućnosti da proveri koja je odluka bolja jer ne postoji mogućnost poredjenja. Čovek proživljava prvi put sve i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe. Pa koliko onda vredi život ako je prva proba života već sam život? Život je onda uvek sličan skici. Samo, ni skica nije prava reč, jer je skica uvek nacrt za nešto, priprema za sliku. A skica koja je naš život je skica ni za šta, crtež iz koga ne sledi slika."
Nepodnošljiva lakoća postojanja |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:12 | |
| - Citat :
“Tamo gdje govori srce, nije pristojno da razum stavlja svoje primjedbe.” Milan Kundera
- “Ali upravo onaj tko je slab mora umjeti biti jak i otići ako je onaj jak odveć slab da bi mogao povrijediti slaboga.”
- “Ah, ne, ni jedna ljubav ne može preživjeti u šutnji.”
- “Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava.”
- “Dvoje zaljubljenih, izolovani od ostatka svijeta, to je prelijepo.”
- “Ljubav je čežnja za našom vlastitom izgubljenom polovicom.”
- “Ljudi od svojih patnji bježe najčešće u budućnost. Zamišljaju na stazi vremena crtu iza koje sadašnjih muka više neće biti.”
- “Ne možete mjeriti uzajamnu pažnju dvoje ljudi po broju riječi koje razmijene.”
- “Osjećao sam kako mi se duša uvlači u se, kako se počinje povlačiti pred svim tim, i istovremeno sam s užasom ustanovio da iz tog okruženja nema kamo da se povuče.”
- “Prijateljstvo je za mene bilo dokaz da postoji nešto jače od ideologije, vjere, nacije.”
- “Rijeke teku vjekovima, a ljudske sudbine se odigravaju na obalama. Odigravaju se da bi sutra bile zaboravljene, a rijeke će teći dalje.”
- “San je dokaz da fantazija, sanjarenje o onome što se nije dogodilo, spada u najosnovnije potrebe čovjeka.”
- “Tamo gdje govori srce, nije pristojno da razum stavlja svoje primjedbe.”
- “Tužna je jer se muškarci ne okreću za njom? Htio joj je reći: A ja? A ja? Ja koji te tražim na kilometarskoj plaži, ja koji izvikujem tvoje ime plačući i koji bih bio u stanju trčati za tobom po čitavu planetu?”
- “Voditi ljubav sa ženom i spavati sa ženom su dva odvojena osjećanja, ono prvo je požuda, ovo drugo je ljubav.”
- “Za dobro ovog svijeta nije potrebno da anđeli steknu prevlast nad vragovima (kako sam mislio dok sam bio dijete), nego da moć obiju strana bude približno izjednačena.”
|
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:14 | |
| Razgovor koji je 1980. godine sa Milanom Kunderom vodio Philip Roth nalazi se u knjizi eseja i razgovora “Čitajući sebe i druge” i koje je objavila izdavačka kuća Buybook. Piše: Philip Roth (zurnal.info) Roth: Misliš li da će uskoro biti propast svijeta? Kundera: To zavisi od toga kako shvataš riječ uskoro. Roth: Sutra ili prekosutra. Kundera: Osjećanje da svijet juri ka propasti je veoma staro. Roth: Onda nemamo razloga za zabrinutost. Kundera: Upravo obratno. Ako je taj strah vjekovima prisutan u ljudskom umu, mora da postoje razlozi za to. Roth: U svakom slučaju, čini mi se da je ta briga u pozadini svih priča u tvojoj najnovijoj knjizi, čak i onih koje su izrazito humorističke. Kundera: Da mi je neko rekao, kad sam bio dječak: „Jednog dana ćeš vidjeti kako tvoj narod nestaje s ovog svijeta“, smatrao bih to besmislicom, nečim nezamislivim. Čovjek zna da je smrtan, ali uzima zdravo za gotovo da njegov narod ima neku vrstu vječnog života. Ali poslije ruske invazije 1968, svaki Čeh suočio se s idejom da bi njegov narod mogao tiho biti izbrisan s mape Evrope, kao što je tokom prethodnih pet decenija četrdeset miliona Ukrajinaca tiho nestalo s ovog svijeta, a da niko nije ni primijetio. Ili Litvanci. Znaš li da je Litvanija u sedamnaestom vijeku bila moćna država? Danas Rusi drže Litvance u rezervatu kao napola istrijebljeno pleme; zabranjen im je kontakt sa svijetom kako bi se spriječilo da vijesti o njihovom postojanju dospiju napolje. Ne znam kakva budućnost čeka moj narod. Sigurno je da će Rusi uraditi sve kako bi ga postepeno utopili u svoju civilizaciju. Niko ne zna hoće li uspjeti u tome. Ali mogućnost postoji. A iznenadno shvatanje da takva mogućnost postoji, dovoljno je da promijeni nečiji pogled na život. Danas vidim čak i Evropu kao krhku i smrtnu. Roth: A ipak, zar nisu sudbine Istočnoevropljana i Zapadnoevropljana dijametralno suprotne? Kundera: Kao obrazac kulturne historije, Istočna Evropa je Rusija, s prilično specifičnom historijom ukorijenjenom u bizantskom svijetu. Češka, Poljska, Mađarska, baš kao i Austrija, nikad nisu bile dio Istočne Evrope. Od samog početka su učestvovale u velikoj avanturi zapadne civilizacije, s gotikom, renesansom i reformacijom… pokretom koji je nastao baš u tom regionu. Tamo je, u Srednjoj Evropi, ta moderna kultura pronašla najveće podsticaje: psihoanalizu, strukturalizam, dodekafoniju, Bartókovu muziku, Kafkinu i Musilovu novu estetiku romana. Poslijeratno pripajanje Srednje Evrope (ili njenog najvećeg dijela) ruskoj civilizaciji doprinijelo je da zapadna kultura izgubi svoj ključni gravitacioni centar. To je najznačajniji događaj u historiji Zapada dvadesetog vijeka, i ne možemo odbaciti mogućnost da je kraj Srednje Evrope označio početak kraja čitave Evrope. RAZUMIJEVANJE SVIJETA Roth: Tokom Praškog proljeća, tvoj roman Šala i zbirka priča Smiješne ljubavi štampane su u tiražima od po 150.000 primjeraka. Poslije ruske invazije, otpustili su te s mjesta profesora na filmskoj akademiji i sve tvoje knjige su sklonjene iz javnih biblioteka. Sedam godina kasnije ti i tvoja žena ste ubacili nekoliko knjiga i nešto odjeće u prtljažnik automobila i odvezli se u Francusku, gdje si postao jedan od najčitanijih stranih autora. Kako izgleda biti emigrant? Kundera: Za pisca, iskustvo življenja u više zemalja je prava blagodat. Možeš razumjeti svijet samo ako ga sagledaš s više različitih strana. Moja najnovija knjiga (Knjiga o smijehu i zaboravu), koja je objavljena u Francuskoj, zauzima poseban geografski prostor: događaji koji se odvijaju u Pragu viđeni su kroz zapadnoevropske oči, a ono što se događa u Francuskoj, kroz češke oči. To je susret dva svijeta. S jedne strane je moja rodna zemlja: tokom svega pola vijeka iskusila je demokratiju, fašizam, revoluciju, staljinistički teror i raspad staljinizma, njemačku i rusku okupaciju, masovne deportacije, smrt Zapada u sopstvenoj zemlji. To je potonuće pod teretom historije i pogled na svijet s velikim skepticizmom. S druge strane, Francuska: vjekovima je bila centar svijeta, a danas pati zbog nedostatka velikih historijskih događaja. Zato se raduje radikalnim ideološkim stavovima. To je lirsko, neurotično očekivanje nekog sopstvenog velikog djela, koje ne dolazi, i nikad neće doći. Roth: Živiš li u Francuskoj kao stranac, ili se, kulturno, osjećaš kao kod kuće? Kundera: Veoma mi je draga francuska kultura i mnogo joj dugujem. Posebno starijoj književnosti. Rabelais mi je najdraži pisac. I Diderot. Volim njegovog Fatalistu Jacquesa koliko i Laurencea Sternea. To su bili najveći eksperimenti svih vremena, u obliku romana. A njihovi eksperimenti su bili, da tako kažemo, zabavni, puni sreće i radosti, koja je sad nestala iz francuske književnosti, a bez nje svaka umjetnost gubi na značaju. Sterne i Diderot su shvatali roman kao veliku igru. Otkrili su humor u obliku romana. Kad čujem naučne rasprave o tome kako je roman iscrpio svoje mogućnosti, mislim sasvim drugačije: tokom historije roman je propustio mnoge mogućnosti. Naprimjer, podsticaje za razvoj romana koje su postavili Sterne i Diderot nije preuzeo nijedan od sljedbenika. Roth: Knjiga o smijehu i zaboravu nije nazvana romanom, ali u tekstu ti izjavljuješ: ova knjiga je roman u obliku varijacija. Pa, je li roman ili nije? Kundera: Što se tiče moje lične estetske procjene, to je pravi roman, ali ne želim svima nametati to mišljenje. U romanesknoj formi postoji velika pritajena sloboda. Greška je posmatrati nesumnjivu stereotipnu strukturu kao nedodirljivu suštinu romana. Roth: A ipak sigurno postoji nešto što čini roman romanom i to mu ograničava slobodu. Kundera: Roman je dugo djelo sintetične proze zasnovano na radnji s izmišljenim likovima. To su jedina ograničenja. Pod terminom sintetični mislim na želju romanopisca da sagleda svoju temu sa svih strana i potpuno cjelovito. Ironični eseji, romaneskna naracija, autobiografski fragmenti, historijske činjenice, izleti u maštu – sintetična moć romana je sposobna da uklopi sve u jedinstvenu cjelinu, kao glasove u polifonoj muzici. Jedinstvo knjige ne mora izniknuti iz zapleta, već se može osloniti na temu. U mojoj posljednjoj knjizi postoje dvije takve teme: smijeh i zaboravljanje. VRIJEDNOST HUMORA Roth: Smijeh ti je uvijek bio blizak. Tvoje knjige izazivaju smijeh humorom i ironijom. Kad tvoji likovi iskuse bol, to je zato što su naletjeli na svijet koji je izgubio smisao za humor. Kundera: Shvatio sam vrijednost humora u doba staljinističkog terora. Tad sam imao dvadeset godina. Uvijek sam mogao prepoznati osobu koja nije staljinista, osobu koje se ne moram bojati, po načinu na koji se smijala. Smisao za humor je bio pouzdan način prepoznavanja. Još otad, plašio me je svijet koji je izgubio smisao za humor. Roth: U Knjizi o smijehu i zaboravu, razvilo se nešto drugo. U maloj paraboli, porediš smijeh anđela sa smijehom đavola. Đavo se smije jer mu božiji svijet izgleda besmisleno; anđeli se smiju od radosti, jer sve u božijem svijetu ima svoj smisao. Kundera: Da, čovjek koristi istu fiziološku manifestaciju – smijeh – da bi izrazio dva različita metafizička vrhunca. Ako nekom ispadne šešir u svježe iskopan grob, sahrana gubi svoje značenje i rađa se smijeh. Dvoje ljubavnika trči livadom, držeći se za ruke, smijući se. Njihov smijeh nema nikakve veze sa šalama ili humorom; to je ozbiljan smijeh anđela, koji izražavaju radost postojanja. Obje vrste smijeha pripadaju životnim zadovoljstvima, ali kad se istjeraju do krajnosti, također označavaju dvojnu apokalipsu: oduševljeni smijeh zaluđenika za anđele, koji su tako uvjereni u svoj značaj u svijetu, da su spremni objesiti svakog ko ne dijeli njihovu radost. I drugi smijeh, koji se čuje sa suprotne strane, koji tvrdi da sve postaje besmisleno, da su čak i sahrane smiješne, a grupni seks samo komična pantomima. Ljudski život je ograničen tim provalijama: fanatizam na jednoj strani i potpuni skepticizam na drugoj. Roth: Ono što ti sad nazivaš smijehom anđela, novi je naziv za lirski pristup životu iz tvojih prethodnih romana. U jednoj svojoj knjizi, opisuješ doba staljinističkog terora kao vladavinu dželata i pjesnika. Kundera: Totalitarizam nije samo pakao već i san o raju – drevni san o svijetu gdje svi žive u skladu, ujedinjeni jedinstvenom voljom i vjerom, bez tajni jedni pred drugima. André Breton je također sanjao o tom raju, kad je govorio o staklenoj kući u kojoj je čeznuo da živi. Da totalitarizam nije eksploatisao te stereotipe, koji su duboko u nama i imaju korijen u svim religijama, nikad ne bi privukao toliko ljudi, posebno tokom prvih faza svog postojanja. Kad se san o raju počne pretvarati u stvarnost, iznenada iskrsavaju ljudi koji mu stoje na putu, i vladari raja moraju izgraditi mali gulag nedaleko od rajskog vrta. S vremenom, taj gulag postaje sve veći i savršeniji, dok obližnji raj postaje sve manji i siromašniji. Roth: U tvojoj knjizi, veliki francuski pjesnik Eluard leti iznad raja i gulaga, pjevajući. Je li taj djelić historije koji spominješ u svojoj knjizi istinit? Kundera: Poslije rata, Paul Eluard je napustio nadrealizam i postao najveći zagovornik onog što bi se moglo nazvati „poezijom totalitarizma“. Pjevao je o bratstvu, miru, pravdi, boljem sutra, pjevao je o drugarstvu i protiv izolacije, o radosti i protiv sumornosti, o nedužnosti i protiv cinizma. Kad su 1950, vladari raja osudili Eluardovog praškog prijatelja, nadrealistu Záviša Kalendru, na smrt vješanjem, Eluard je potisnuo svoje osjećanje prijateljstva u ime nadličnih ideala i javno podržavao pogubljenje svog druga. Dželat je ubijao dok je pjesnik pjevao. A ne samo pjesnik. Čitav period staljinističkog terora bio je period kolektivnog lirskog delirijuma. To je dosad potpuno zaboravljeno, ali je to ključno pitanje. Ljudi vole kazati: revolucija je predivna; tek kad se iz nje rodi teror, postaje zla. Ali to nije istina. Zlo je već prisutno u predivnom, pakao se već nalazi u snu o raju, a ako želimo shvatiti suštinu pakla, moramo proučiti suštinu raja iz kojeg on potiče. Izuzetno je lako osuditi gulage, ali odbaciti totalitarnu poeziju koja vodi do gulaga preko raja, teže je nego ikad. Danas ljudi širom svijeta jednoglasno odbijaju ideju gulaga, ali još uvijek dozvoljavaju sebi da budu zavedeni totalitarnom poezijom i da marširaju u nove gulage uz melodiju iste lirske pjesme koju je svirao Eluard dok je lebdio iznad Praga kao veliki arhanđel lirike, dok se dim Kalandrinog tijela dizao u nebo iz dimnjaka krematorijuma. DJETINJSTVO KAO ZAMKA Roth: Ono što je karakteristično za tvoju prozu je stalan sukob privatnog i javnog. Ali ne u smislu da se privatne priče odigravaju ispred političke pozadine ili politički događaji zadiru u privatne živote. Umjesto toga, ti stalno pokazuješ da političkim događajima upravljaju isti zakoni kao i privatnim dešavanjima, tako da je tvoja proza neka vrsta političke psihoanalize. Kundera: Metafizika čovjeka je ista i u privatnoj i u javnoj sferi. Uzmimo drugu temu knjige, zaboravljanje. To je veliki privatni problem čovjeka: smrt kao gubitak bića. Ali šta je biće? To je skup svih naših sjećanja. I tako, ono što nas plaši kod smrti nije gubitak budućnosti već gubitak prošlosti. Zaborav je vrsta smrti oduvijek prisutne u životu. To je problem moje junakinje, ona očajnički pokušava sačuvati sjećanje na svog dragog umrlog muža, koje počinje da blijedi. Ali zaboravljanje je i veliki problem politike. Kad neka velika sila želi uskratiti nekoj maloj zemlji njenu nacionalnu svijest, ona koristi metod organizovanog zaborava. To je ono što se trenutno događa u Bohemiji. Moderna češka književnost, ukoliko ima ikakvu vrijednost, nije bila štampana dvanaest godina; 200 čeških pisaca je zabranjeno, uključujući i mrtvog Franza Kafku; 145 čeških historičara je dobilo otkaz, historija je iznova napisana, spomenici su srušeni. Nacija koja izgubi svijest o svojoj prošlosti postepeno gubi sebe. I tako je politička situacija surovo osvijetlila običan metafizički problem zaboravljanja, s kojim se svakodnevno susrećemo, ne obraćajući pažnju na njega. Politika razotkriva metafiziku privatnog života, a privatni život razotkriva metafiziku politike. Roth: U šestom dijelu tvoje knjige varijacija, glavna junakinja, Tamina, stiže na jedno ostrvo gdje su samo djeca. Na kraju je oni progone do smrti. Je li to san, bajka ili alegorija? Kundera: Ništa mi nije tako strano kao alegorija, priča koju je izmislio pisac kako bi ilustrovao neku svoju tezu. Događaji, bili oni stvarni ili izmišljeni, moraju biti značajni po sebi, a čitalac treba biti naivno zaveden njihovom snagom i poetikom. Uvijek me je progonila ta slika, i tokom jednog perioda mog života stalno mi se javljala u snovima: jedan čovjek se nađe zarobljen u svijetu djece, iz kojeg ne može pobjeći. I iznenada, djetinjstvo, koje svi uljepšavamo i obožavamo, postaje čist užas. Kao neka zamka. Ova priča nije alegorija. Ali moja knjiga je polifonija u kojoj se različite priče međusobno objašnjavaju, osvjetljavaju, dopunjavaju jedna drugu. Glavni događaj u knjizi je priča o totalitarizmu, koji uskraćuje ljudima sjećanje i tako ih pretvara u naciju djece. Svi totalitarizmi to rade. I možda naše čitavo tehničko doba to radi, sa svojim kultom budućnosti, kultom mladosti i djetinjstva, nezainteresovanošću za prošlost i nepovjerenjem prema mišljenju. Usred jednog bjesomučno djetinjastog društva, odrasla osoba opremljena sjećanjem i ironijom osjeća se kao Tamina na tom ostrvu djece. Roth: Gotovo svi tvoji romani, ustvari, svi pojedinačni dijelovi tvoje posljednje knjige, pronalaze svoj rasplet u prizorima koitusa. Čak i onaj dio pod nevinim naslovom „Majka“ predstavlja jednu dugu scenu seksa utroje, s prologom i epilogom. Šta ti seks znači kao romanopiscu? SEKSUALNO PRIZNANJE JE DOSADNO Kundera: U ovo doba, kad seksualnost više nije tabu, puki opis, puko seksualno priznanje, postaju primjetno dosadni. Kako nam sad Lawrence izgleda zastarjelo, ili čak Henry Miller sa svojom lirikom opscenosti! A ipak i neki erotski odlomci Georgesa Bataillea ostavili su trajan utisak na mene. Možda je to zato što nisu lirski nego filozofski. U pravu si kad kažeš da se kod mene sve završava velikim erotskim prizorima. Imam osjećaj da prizor fizičke ljubavi stvara izuzetno jako svjetlo koje iznenada otkriva suštinu likova i sažima njihove životne situacije. Hugo vodi ljubav s Taminom dok ona očajnički pokušava misliti o propuštenom odmoru sa svojim bivšim mužem. Ta erotska scena je fokus gdje se sabiraju sve teme priče i gdje se nalaze najdublje tajne. Roth: Posljednji dio, sedmi, ustvari se bavi samo seksualnošću. Zašto taj dio zatvara knjigu, umjesto nekog drugog, kao što je mnogo dramatičniji šesti dio, u kojem junakinja umire? Kundera: Tamina umire, metaforički govoreći, usred smijeha anđela. Kroz posljednje poglavlje knjige, s druge strane, odjekuje drugačija vrsta smijeha, ona vrsta koja se čuje kad stvari izgube svoje značenje. Postoji određena zamišljena linija razgraničenja iza koje stvari izgledaju besmisleno i smiješno. Jedna osoba pita sebe: zar nije besmisleno da ustajem ujutro? Da idem na posao? Da težim bilo čemu? Da pripadam nekoj naciji samo zato što sam tu rođen? Čovjek živi u neposrednoj blizini tih granica i može se lako naći s druge strane. Ta granica postoji svuda, u svim oblastima života i čak i u onoj najdubljoj, najurođenijoj: seksualnosti. I upravo zato što je to najdublja oblast života, pitanje o seksualnosti je najdublje pitanje. Zato se moja knjiga varijacija ne može završiti nekom drugom varijacijom. Roth: Je li ovo, onda, najdalja točka koju je dosegao tvoj pesimizam? Kundera: Čuvam se riječi pesimizam i optimizam. Roman ne tvrdi ništa; roman traži i postavlja pitanja. Ne znam hoće li moja nacija nestati i ne znam koji je od mojih likova u pravu. Ja izmišljam priče, suprotstavljam ih međusobno, i na taj način postavljam pitanja. Ljudska glupost dolazi iz potrebe da postoje odgovori na sve. Kad je Don Quijote krenuo u svijet, taj svijet se pred njegovim očima pretvorio u tajnu. To je naslijeđe prvog evropskog romana ostavljeno čitavoj kasnijoj historiji romana. Romanopisac uči čitaoca da shvati svijet kao pitanje. U tom stavu postoje mudrost i trpeljivost. U svijetu izgrađenom na neprikosnovenim izvjesnostima, takav roman je mrtav. Totalitarni svijet, bez obzira je li zasnovan na Marxu, islamu ili nečem drugom, svijet je odgovora a ne pitanja. Tu nema mjesta za roman. U svakom slučaju, izgleda mi da danas, ljudi širom svijeta više vole prosuđivati nego shvatati, odgovarati nego pitati, tako da glas ovog romana teško može nadjačati glasnu glupost ljudske izvjesnosti. (1980.) Ovaj intervju predstavlja sažetak dva razgovora koja sam vodio s Milanom Kunderom poslije čitanja prevedenog rukopisa njegove knjige Knjiga o smijehu i zaboravu – jedan dok je bio u Londonu prvi put, a drugi kad je prvi put posjetio Sjedinjene Države. Tamo je doputovao iz Francuske; od 1975, on i njegova supruga su tamo živjeli kao emigranti, u Rennesu, gdje je predavao na univerzitetu, a sad u Parizu. Tokom našeg razgovora, Kundera je povremeno govorio na francuskom, ali uglavnom na češkom, a njegova žena Vera, služila nam je kao prevodilac. Završni tekst s češkog na engleski preveo je Peter Kussi. PHILIP ROTH o knjizi “Čitajući sebe i druge”: Dvadeset tri teksta koja su se pojavila u prvom izdanju ove zbirke pisana su, sporadično, u periodu od petnaest godina, između objavljivanja moje prve knjige proze, 1959, i moje osme, 1974. Većina se pojavila krajem tog perioda, nekoliko je s početka, a gotovo da nema ni jedan iz sredine – što nagovještava da su oni većinom nusproizvodi književnih početaka, a kasnije svođenja računa. (Materijal dodan za Penguinovo izdanje iz 1985. – četiri intervjua na kraju prvog dijela – objavljen je između 1979. i 1984. godine). Pošto mi je slava – a s njom i protivljenje – došla gotovo trenutno, činilo mi se da sam prozvan da odbranim svoju književnu poziciju i svoja moralna načela, gotovo odmah nakon prvih koraka; kasnije sam pokušao iznijeti svoje viđenje onog što sam otada čitao i pisao. Ovi tekstovi zajedno otkrivaju moju trajnu zaokupljenost odnosima između pisanog i nepisanog svijeta. Ta jednostavna razlika posuđena je od Paula Goodmana. Smatram je mnogo korisnijom nego razliku između mašte i stvarnosti, ili umjetnosti i života, prvo, zato što svako može jasno uvidjeti razlike između to dvoje, a drugo, jer svjetovi između kojih se ja svakodnevno krećem, ne bi mogli biti bolje opisani. Tamo-amo, tamo-amo, prenoseći svježe informacije, detaljna uputstva, zbrkane poruke, očajnička pitanja, naivna očekivanja, zbunjujuće izazove… dodijeljena mi je neka vrsta uloge kurira Barnabasa, koga geometar K. unajmljuje da ide tamo-amo strmim vijugavim putem između sela i zamka u Kafkinom romanu o teškoćama prenošenja poruke. Knjiga Čitajući sebe i druge podijeljena je na dva dijela, a svaki je organizovan manje ili više hronološki. Postoji značajno preklapanje, ali ja – kao čitalac i čitani – predstavljam srce prvog dijela. Taj odjeljak sastoji se uglavnom od intervjua u kojima opisujem kako su nastala moja djela, sredstva upotrijebljena od knjige do knjige, i modele koje povezujem s tim naporima. Intervjui su poprimili svoj konačan pisani oblik, mada su neki započeli kao razgovori koji su postavili osnove i nametnuli ton i fokus onog što se pojavilo u štampanom obliku. Drugi dio sastoji se od odabranih članaka i eseja, od kojih su mnogi nastali iz neke potrebe – da razgovaram, da se suprotstavim neistomišljeniku, da predstavim nekog pisca, da obilježim neki događaj. Usmjereni su ka teškoćama, zanosima, i odbojnostima koji su se razvili uz moj rad. Na dnu prve stranice gotovo svakog teksta, napomenuo sam kojom je prilikom nastao; u prvom dijelu, sagovornik je identifikovan, datum napisan, a tamo gdje sam smatrao prikladnim, opisao sam i okolnosti konkretnog intervjua. Detaljni podaci o tim izdanjima pojavljuju se u Napomenama. (S engleskog preveo Danko Ješić)
|
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:14 | |
| Oproštajni valcer Milana Kundere je majstorija savremene književnosti, sa dubokim poniranjem u skrivene kutke ljudske duše. rekli su : 'Kundera ostaje veran svojoj istančanoj, prepredenoj, zločesto domišljatoj darovitosti za roman o erotskim mogućnostima'. (New York times Book Review) ' Oproštajni valcer je potresan. Crni humor. Okrutna farsa. Zadivljujuće nežni portreti žena'. (Le Point)
|
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:17 | |
| ''Zatim je otišla u kuhinju spremiti večeru.Presolila je jelo. Volela je da kuva i kuvala je odlično (život je nije razmazio i nije se odvikla da se brine ze domaćinstvo) i Klima je znao da joj jelo nije uspelo samo zbog toga što je nesretna. Mogao je da zamisli nagli, oštri pokret kojim je dodala so u jelo, i srce mu se steglo. Činilo mu se da u presoljenim zalogajima oseća ukus njenih suza i da mora gutati svoju vlastitu krivicu. Znao je da Kamilu izjeda ljubomora, znao je da noćas opet neće spavati, i hteo je da je pomiluje, poljubi, uteši. Bio je, međutim, svestan da to ne bi nimalo pomoglo jer bi njeni pipci otkrili u njegovoj nežnosti samo nečistu savest''... ...''Ljubomora ima čudnu moć da oštrim zracima osvetli jednog jedinog muškarca, a sve ostale ostavi u potpunoj tami''... ...''Nije znao zašto čeka. Znao je samo to da će čekati dugo, možda i celu noć, možda nekoliko noći, jer ljubomornom čoveku vreme strahovito brzo prolazi. Ljubomora ispunjava misli potpunije nego najstrastveniji intelektualni rad. U mislima ne ostaje ni jedan slobodan trenutak. LJubomoran čovek ne zna šta je dosada..... Ne može da sedi. Ljubomora je kao strašna zubobolja. Ne dopušta čoveku da radi, pa ni da sedi. Tera ga da hoda tamo-amo, tamo-amo''... ...''U ovoj zemlji ljudi ne cene jutro. Bude se na silu uz pomoć budilnika koji im razbija san kao oštricom sekire i od tog trenutka znaju samo za žurbu. Recite mi kakav može biti dan koji počinje takvim aktom nasilja? U šta se pretvaraju ljudi koji uz pomoć budilnika dobijaju svakog jutra po jedan mali elektrošok? Oni se na taj način iz dana u dan privikavaju na nasilje, a odvikavaju od zadovoljstva. Verujte mi, karakter ljudi uslovljavaju njihova jutra''... ...''Zavesti ženu - rekao je Bertlef nezadovoljno - zna svaka budala. Zreo muškarac se poznaje po tome da li zna da je napusti''... ...''Zanimljiva su Hegelova razmišljanja o tzv. grčkom profilu čija je lepota, po njemu, u tome što je nos u istoj liniji sa čelom, čime gornja polovina glave, sedište razuma i duha, dobija poseban akcenat''... ....''Ljudi se većinom kreću u idiličnom krugu između kuće i posla - rekao je Jakob. -Žive na sigurnom terenu, po strani od dobra i zla. Užasavaju se kad vide čoveka koji ubija. Dovoljno je, međutim, da ih izvučemo iz tog sveta mira i sigurnosti pa da se, ni sami ne znajući kako, pretvore u ubice''... ...''Samoubistvo je gore od ubistva. Čovek može ubiti čoveka iz osvete ili iz koristoljublja, ali i koristoljublje je izraz neke, makar izopačene, ljubavi prema životu. Samoubistvom, međutim, bacamo svoj život s prezirom Bogu pred noge. Samoubistvo je pljuvanje u lice Stvoritelju.'' ...''Imati dete, znači izraziti apsolutnu saglasnost s čovekom kakav jeste. Imati dete, znači isto što i reći: rodio sam se, video sam život i ustanovio sam da je tako lep da vredi da bude ponovljen''... ...''Politika je ono najmanje vredno i najmanje važno u životu. Politika je prljava pena na reci čiji se pravi život odvija negde u dubinama''.. ...''Pobožni ljudi poseduju izuzetan talenat za režiranje čudesnih scena''... ...''Čovečanstvo proizvodi neverovatne količine glupaka.Što je pojedinac gluplji ima veću želju za razmnožavanjem . Savršeni pojedinci imaju jedno, u najboljem slučaju dvoje dece, a oni najbolji, u koje spadaš i ti - obično dođu do zaključka da ne treba da imaju potomstvo. To je prava katastrofa. A ja neprestano sanjam o svetu u kojem se čovek kad se rodi, neće naći među strancima nego među braćom''.. ...''Između žene koja veruje u svoju nezamenljivost i žene koja se ogrnula plaštom jedoobrazne ženske sudbine, nema pomirenja''... ...''Ja sam protiv toga da neko natura ljudima sreću. Svako ima pravo na svoje loše vino, na svoju glupost i svoju prljavštinu pod noktima. Znaš šta, momče - nastavio je obraćajući se dečaku - stavi pred svakoga stare čaše i po jednu čistu čašu. Neka moji gosti slobodno biraju da li će piti vino rođeno u magli ili vino koje je rodilo sunce''... ...''Drvo nije u svojoj domovini tamo gde ne može rasti.Drvetu je domovina tamo gde ima vlage koja mu je potrebna''.. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:18 | |
| "Misao o večnom vraćanju je tajanstvena i Neitzche je njom prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj!"
“Svaki učenik može na času fizike vršiti eksperimente da se uveri je li neka naučna hipoteza istinita. Ali čovek, zato što živi samo jedan život, nema mogućnosti da proverava hipoteze eksperimentima i zato nikad ne može saznati je li trebalo ili nije trebalo da sledi svoje osećaje.” “Mi koji smo vaspitani na mitologiji Starog zaveta možemo reći da je idila slika koja je ostala u nama kao uspomena na Raj — život u Raju nije bio sličan pravolinijskom kretanju koje nas vodi u nepoznato, nije bio avantura. Kretao se u krugu među poznatim stvarima. Njegova jednoličnost nije donosila dosadu, nego sreću. Dok je čovek živeo na selu, u prirodi, okružen domaćim životinjama, u naručju godišnjih doba i njihovog ponavljanja, u svemu tome je stalno postojao izvestan odraz one rajske idile.” “Za psa, vreme se ne kreće pravolinijski, ne teče sve dalje i dalje, od jednog događaja do drugog. Ono teče u krug, slično vremenu kazaljki na satu, koje takođe ne lete ludo nekamo napred, već se okreću po brojčaniku, istom stazom iz dana u dan. Bilo je dovoljno da u Pragu kupe nove stolice ili premeste saksiju pa da Karenjin izrazi svoje negodovanje. To je ometalo tok njegovog vremena.” “Ljudsko vreme se ne okreće u krugu, već juri po pravoj liniji napred. To je razlog zašto čovek ne može biti srećan, jer je sreća čežnja za ponavljanjem.” |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:18 | |
| “Njegova avantura s Terezom počela je tačno tamo gde su avanture s drugim ženama završavale. Odigrala se na drugoj strani imperativa koji ga je terao u osvajanje žena. Na Terezi nije želeo ništa otkrivati. Dobio ju je već otkrivenu. Vodio je s njom ljubav pre nego što je stigao uzeti u ruku svoj imaginarni skalpel kojim je otvarao ispruženo telo sveta. Vodio je s njom ljubav pre nego što se stigao upitati kakva će biti kad budu vodili ljubav. Ljubavni slučaj došao je kasnije — dobila je temperaturu i nije mogao da je pošalje kući kao druge žene. Klečao je kraj njene postelje i mislio kako ju je neko poslao niz vodu u košari. Već sam rekao da su metafore opasne. Ljubav počinje metaforom. Drugim rečima, ljubav počinje u trenutku kad žena upiše svoju prvu reč u našu poetičku memoriju.”
“Želja da se baci u zagrljaj Terezi (želja koju je osjećao još u trenutku kad je u Cirihu seo u kola) potpuno se izgubila. Činilo mu se da stoji pred njom usred snežne ravnice i da se oboje tresu od hladnoće.” ............. “Tereza zna da tako izgledaju trenuci kada se rađa ljubav — žena ne može odoleti glasu koji poziva njenu uplašenu dušu. Muškarac ne može odoleti ženi čija duša reaguje na njegov glas.”
“Tereza mora strepeti za njega svakog sata, svake minute. A kakvo oružje ima? Samo svoju vernost. Ponudila mu je svoju vernost na samom početku, već prvog dana, kao da je bila svesna kako mu ništa drugo ne može dati.”
“Nije znao da li postupa ispravno, ali bio je siguran da postupa onako kako želi.”
Milan Kundera-Nepodnošljiva lakoća postojanja
|
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:18 | |
| Piše: Nemanja Rotar Kunderine knjige umem da čitam samo sporo. Volim da ih degustiram u posebnim trenucima dokolice. Tada se preda mnom otvara čudesan svet, krcat originalnim analogijama i promišljanjima. Eseji češkog disidenta za mene su svojevrstan brevijar britkih citata i reminiscencija na davno zaboravljene velikane romaneskne umetnosti, kao što su Rable, Broh ili Malaparte, koji, u dodiru s platnima Bejkona, Brelera i Matisa, uz tonove nezaboravne muzike Stravinskog, Dvoržaka ili Betovena, predstavljaju nezaboravnu proslavu književnosti. Kundera se u najnovijoj knjizi „Susret” priseća opsesivnih tema iz mladosti, egzistencijalnih i estetičkih ljubavi. Literata od istine, ispisuje vrlo živahne i jasne rečenice, opervažene talogom dragocenog iskustva generacije pisaca koja je stasavala u burnim vremenima. Svaka stranica teksta je sonda bačena u maglu prošlosti s namerom da dovuče podatke o iščezlim darovima bogova. Rableovska karnevalska lucidnost natopila je i ovu knjigu. Majstor se šali s nama. Osmeh se uzdiže nad prokletstvom obesmišljene stvarnosti. „To je humor onih koji su daleko od moći, koji ne pretenduju na moć i shvataju istoriju kao staru slepu čarobnicu, čije ih moralne predrasude zasmejavaju.” Preispitujući odnos Evrope iz svoje mladosti, u kojoj je, na kraju, potražio i utočište usled ogoljene političke represije azijatske provenijencije što se obrušila na Češku, i sadašnje Evrope, Kundera se vraća filmu. Podseća nas da je veliki Felini pred kraj života tražio od Berluskonija da mu ne seče na svojoj televiziji „Slatki život” nebuloznim reklamama za deterdžent. Epilog znamo: preovladao je film kao činilac zaglupljivanja. Felinijevu Evropu višeg umetničkog tonaliteta zamenila je jedna sasvim druga Evropa. Knjiga „Susret” biće draga svakom pobunjeniku protiv modernog sveta. („Susret”, Milan Kundera, „Arhipelag”, Beograd, 2009) |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:19 | |
| "Ali postavi sebi jedno pitanje: - Zbog čega zapravo da govorimo istinu? Šta nas za nju obavezuje? Zamisli da sretneš ludaka koji tvrdi da je riba i da smo svi ribe. Hoćeš li da se svadjaš sa njim? Hoćeš li se pred njim svlačiti i pokazivati da nemaš peraja? Hoćeš li mu kazati u oči šta misliš? Kada bi mu govorio uvek i jedino čistu istinu, samo ono što o njemu zaista misliš, prihvatio bi ozbiljan razgovor sa ludakom i sam bi tako postao ludak. E tako je i sa svetom oko nas! Kada bih mu uporno govorio istinu u oči, to bi značilo da ga shvatam ozbiljno. A shvatati ozbiljno nešto tako nevažno, to znači postati i sam nevažan."
Smešne ljubavi |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:19 | |
| - Reci mi, koliko teži jedna snežna pahuljica? - upita mala senica divlju golubicu. - Težina joj nije veća od ništa - glasio je odgovor. - Onda ti moram ispričati jednu priču - reče senica - Sedela sam na grani jele, bliže deblu, kad je počeo padati sneg. Nije padao kao mećava, već je padao kao u snu, bez žurbe i žestine. Budući da nisam imala pametnija posla, počeh brojati snežne pahuljice, koje su padale na grančice i iglice moje grane. Dobrojala sam do broja tri hiljade sedam stotina i jedne pahuljice. A kad je pala tri hiljade sedam stotina i druga pahuljica, pahuljica o kojoj kažeš da joj težina nije veća od ništa, grana se slomila. Rekavši to, mala je ptičica odletela. Golubica, koja je još od vremena patrijarha Noea znamen mira, razmišljala je o ovoj priči, i na kraju rekla samoj sebi: - Ma kako se nekom činilo da je njegov mali glas nevažan za mir u svetu, možda upravo on još nedostaje.
Milan Kundera, “Težina snežne pahuljice” |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:19 | |
| Smešne ljubavi"
predstavljaju zbirku od sedam priča sa erotskom tematikom,
kroz razmišljanja različitih ljudi, momaka, oženjenih, smotanih, umišljeno potentnih, nesigurnih i presigurnih, isto takvih žena, njihovih metamorfoza
ali svima njima zajednička nit je neprestano traganje, žudnja za ljubavlju i nemogućnost da je ostvare. |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:20 | |
| "U životu postoje trenuci kad treba preći u povlačenje. Kad treba napustiti manje važne položaje da se sačuvaju važniji.. Činilo mi se da je poslednji i najvažniji od svih položaja,moja ljubav...
|
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:20 | |
| ''Odjednom sam shvatio da je to bila samo moja iluzija kada sam verovao da mi sami 'osedlavamo' događaje i upravljamo njihovim tokom; da to možda uopšte nisu naši događaji, da su nam pre odnekud spolja podmetnuti; da nas nikako ne karakterišu; da ništa ne možemo učiniti za njihov čudnovati tok; da nas, u stvari, nose, rukovođeni odnekud nekakvim tuđim silama''...
|
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:20 | |
| ...''Obukla je svoj koporan i ja sam shvatio da je ta žena vojnik, tužni vojnik umoran od dugih marševa, vojnik koji ne razume smisao komandi ali ih uvek izvršava bez pogovora, vojnik koji sada odlazi poražen, ali bez ljage''... |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:21 | |
| ...''Kad god mislim o antičkim kulturama, obuzima me nostalgija. To je verovatno, između ostalog, i teskobna zavist zboge setne, ali slatke sporosti tadašnje istorije: epoha stare egipatske kulture trajala je nekoliko hiljada godina; epoha antičke Grčke gotovo svih hiljadu godina. U tom pogledu i život svakog čoveka podražava istoriju; u početku je zagnjuren u nepokretnu sporost, a tek zatim se postepeno i sve više ubrzava''... |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:21 | |
| ...'' U tome postoji nekakav poseban zakon - kazao sam Martinu - ružna žena se nada da će dobiti nešto sjaja od svoje lepše prijateljice , a lepa prijateljica opet misli da će više blistati sa ružnom pozadinom''...
...'' Kod muškarca koji joj pripada , ženi uvek smeta mnogo više stvari nego na tuđem čoveku '' ...
...''Bilo je to sada upravo ono čega se devojka najviše bojala čitavog života i što je očajnički izbegavala: milovanje bez osećanja i bez ljubavi. Znala je da je prekoračila zabranjenu granicu, ali sada se kretala iza nje, bez izgovora i sasvim predano, i samo se negde, u najskrivenijem kutku svoje svesti, zgrozila nad saznanjem da nikad tako i toliko nije uživala kao upravo sada - iza te prekoračene granice ''...
... '' Kada bi čovek bio odgovoran samo za ono čega je svestan, glupaci bi bili unapred oslobođeni svake krivice . Samo, dragi Flajšmane, čovek je dužan da zna . Čovek je odgovoran za svoje neznanje . Neznanje je krivica. I zato vas ništa ne oslobađa krivice ''...
...''Gle, pomislila je, neka sam danas ovakva kakva sam; nisam živela uzalud ako deo moje mladosti i dalje postoji u ovom muškarcu; odmah posle toga, sinulo joj je da je to nova potvrda njenih shvatanja: vrednost čoveka je u onome što je van njega, u onome što je u drugima i za druge''...
|
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:22 | |
| ..."Erotika nije samo potreba tela nego u istoj meri i potreba časti. Partner koga ste osvojili,koji vas voli, kome je stalo do vas, predstavlja vaše ogledalo, meru onoga što jeste i što značite. U erotici tražimo sliku vlastitog značaja i važnosti... Osim toga, kad idete sa svakim, prestajete verovati da bi stvar tako obična, kao što je fizička ljubav, mogla biti od nekog istinskog značaja " ...
... '' Razgovarali smo o tome kako banalni ukus malog grada stvara lažni ideal lepote,koji je u suštini neerotski, čak antierotski, dok stvarnu, ekspolzivnu erotsku magičnost takav ukus ne primećuje. Pored nas prolaze žene koje bi mogle navesti muškarce na najvratolomnije avanture čula, ali niko ih ovde i ne vidi... jer ne odgovaraju normama ovdašnjih krojača, magičnost se, naime, više ispoljava deformacijom nego pravilnošću, više izrazitošću nego umerenošću, više originalnošću nego konfekcijskom lepotom ''...
...''Zatim je ugledao visoku, koščatu ženu, sa ciganski crnom i masnom kosom, crnim očima i crnim paperjem ispod nosa. Njena ružnoća oslobodila ga je treme, koju je u njemu, usled mladosti, izazivala ženska lepota ''... |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:22 | |
| ..'' Jedna žena u njoj liči na na drugu, a sve zajedno bivaju zaboravljene. A mi se ipak predajemo ljubavnim radostima, pre svega zbog toga da bismo ih pamtili. Da žiže njihove blistave svetlosti spoje blistavom dugom našu mladost s našom starošću. Da održe naše uspomene u večitom plamenu. I znajte, prijatelju - jedna jedina izgovorena reč je sposobna da osvetli taj najobičniji prizor, tako da ostane nezaboravan. O meni govore da sam skupljač žena. Ali, ja sam, u stvari, prevashodno skupljač reči..." |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:23 | |
| Kundera o ljubavi
Ljubavi su kao imperije - kada se ugasi misao na kojima su zasnovane,gase se i one.
"Nikada nećemo moći sa sigurnošću ustanoviti u kojoj su meri naši odnosi prema drugim ljudima posledica naših osećanja, ljubavi, mržnje, dobrote ili zlobe, a u kojoj su meri predodređeni odnosom snaga između pojedinaca. Stvarna dobrota čoveka može se pokazati u svoj svojoj čistoti i slobodi samo u odnosu prema nekome ko ne poseduje nikakvu moć."
Milan Kundera je jedan od najpoznatijih čeških književnika, koji je, osim na češkom, pisao i na francuskom jeziku. Ovo su njegovi najlepši odlomci: „Ljubav se može roditi i iz jedne metafore." "Čovek i ne znajući komponuje svoj život prema zakonima lepote i u časovima najdubljeg beznađa." "Ono po čemu se čovek koji je studirao razlikuje od samouka nije količina znanja nego to što kod prvog imamo umesto vitalnosti samouverenost." "Čovek postaje svestan svoje slabosti i ne želi da joj se suprostavi, već da joj se preda. Opijen je svojom slabošću, želi da se sruši na trgu, pred svima, želi da bude dole i još niže."
Za Sabinu, živeti sa istinom, ne lagati ni sebe ni druge, moguće je samo pod uslovom da se živi bez publike. U trenutku kada neko počne pratiti ono što radimo, počinjemo se, hteli ili ne hteli, prilagođavati očima koje nas gledaju i ništa od onog što radimo nije više istinito. Imati publiku, znači živeti u laži." "Šta je to koketerija? Moglo bi se možda reći da je to ponašanje kojim se drugoj osobi daje do znanja da je seksualno zbližavanje moguće, pri čemu ta mogućnost nikada ne sme poprimiti karakter izvesnog. Drugim rečima, koketerija je obećanje seksualnog odnosa, dato bez garancije." "Jedinstvenost ljudskog "ja" krije se upravo u onome što je na čoveku nezamislivo. Predstaviti sebi možemo samo ono što je kod svih ljudi isto, što im je zajedničko. Pojedinačno "ja" je ono različito od zajedničkog, prema tome, ono što se ne može unapred odgonetnuti i proceniti, ono što kod drugog treba tek otkriti, sagledati, osvojiti."
"Ponekad se čini kao da u mozgu postoji posebno područje koje bismo mogli nazvati poetička memorija i koje registruje ono što nas je očaralo, dirnulo, ono što je učinilo naš život lepšim. Od vemena kada je upoznao Terezu nijedna žena nije imala pravo da ostavi ni najprolazniji trag u tom delu njegovog mozga." "Nikada nećemo moći sa sigurnošću ustanoviti u kojoj su meri naši odnosi prema drugim ljudima posledica naših osećanja, ljubavi, mržnje, dobrote ili zlobe, a u kojoj su meri predodređeni odnosom snaga između pojedinaca. Stvarna dobrota čoveka može se pokazati u svoj svojoj čistoti i slobodi samo u odnosu prema nekome ko ne poseduje nikakvu moć." "Ljudsko vreme se ne okreće u krugu, već juri po pravoj liniji napred. To je razlog zašto čovek ne može biti srećan, jer je sreća čežnja za ponavljanjem." "Ljubav počinje metaforom. Drugim rečima, ljubav počinje u trenutku kada žena upiše svoju prvu reč u našu poetičku memoriju." "Ljubavi su kao imperije-kada se ugasi misao na kojima su zasnovane, gase se i one." |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:24 | |
| Kundera i zašto mu se neću vječno vraćati Dunja Matić [center] "Kundera je jedan korektan i solidan ljubavnik. Vrijedi svake lipe. Ali kao što je Tomaš konstatirao za svoje ljubavnice… s njima se priliježe... s njima se ne sanja." Kaže to Dunja Matić u zaključku o Milanu Kunderi. Provjerite i zašto. Dugo mi ga se nudilo, kao jednog od onih ljubavnika s kojim, kao štovateljica pisane riječi, ne smijem propustiti prileći. Tako hvaljena imena povjerit ćemo svečanim trenucima. Nećete se s njima uzeti bilo gdje i bilo kako i sigurno to nećete napraviti na brzinu i nespretno, svim čarima brze nespretnosti unatoč. Ne, ne. Za takve se priguši svjetlo i toči vino, mota cigareta prije, pretpostavljajući i onu poslije. Takve se obaveze ne odgađaju, već obavljaju kako bi im se mogla posvetiti nedvosmislena punina prisutnosti. Dogodilo se možda tako da sam, primajući Kunderu u svoje knjiško krilo, istovremeno prebolijevala prekid s nekim vječno vraćajućim filozofijama – filozofijama koje su gacale mojim koritom, koje su ga možda, dvojbeno i s mnogo otpora, s previše predomišljanja i prepuštanja, s previše dolaženja i odlaženja, učinile koritom. Do tad, što je tamo moglo stajati nego ravna zemljana površina, ni po čemu različita od bilo koje druge i kao takva, nepredodređena da se u njoj topi, a u nemaru zanosa čak i utapa. Dogodilo se možda tako da sam pri susretu s Kunderom tek zaboravljala na vječno vraćanje Nietzscheu, iskreno i naivno vjerujući kako se ovaj put razilazimo bez ostataka, bez nedorečenosti, bez zamjeranja. Dovoljno me istrošila njegova težina kojoj sam možda uzaludno tražila opravdanja, filozofsku konzistenciju kao estetsku pravilnost koja se skriva iza oštrine poteza misli. I tek što bi pomislila kako je nešto našlo svoje mjesto smisla, učinio bi od te samouvjerenosti šalu na račun moje ozbiljnosti. I tako iznova i iznova… u nedogled. Kako se zavodi Kundera. Toliko hvaljen. Toliko cijenjen. Toliko nezaobilazan. Sve je započelo Šalom, došapnutom u sablasno poznatom tonu prepoznatljivo stroge muževnosti ukopanoj na granici erosa i thanatosa – onog neobazrivog divljaštva da se kaže nešto što se istovremeno nagonom mora i ukusom ne smije reći, i one dubine koja ipak sugerira ozbiljnost nepodanu riječima, prije pripadajuću tonu. Način na koji je bolno suzdržanim bijesom strpljivo trgao veo s totalitarnog režima, kao da sadistički muči lažno prozvanu istinu, način na koji je prokazao iluzornost granice između religije i po mnogočemu antireligiozne političke ideologije – nije bio impresivan zbog toga što nitko to prije njega nije već učinio. Mnogi su te mitove već poparali. Ali Kundera je to napravio umjetnički, strogo, gotovo iritirajućom rezignacijom samosvijesti koja je toliko sigurna sama u sebe da više nema potrebe uspaljivati strasti – tonom preživjelog koji ostaje sam sa svojom osvetoljubivom dužnosti da na što finiji način razotkrije prevaru koja je i njemu počinjena. Ne skrivajući pritom kako je njegov protagonist ružan i tužan čovjek, kažnjen zbog svoje inteligencije, ekskomuniciran zbog svoje nezlonamjerne neozbiljnosti, razveden od nosivog životnog smisla i političke vjernosti, na osnovi ničega ozbiljnog, mladenačke razigranosti, ironije, najobičnije šale. I voljela bih vještinu njegove smirene strastvenosti, njegovog snažnog i sigurnog stiska stvarnosti, voljela bih izostanak afekta i romantičnosti samo zato što toliko vješto istiskuje đubrivo preko plastične glazure lica ideološke konzistencije. Voljela bih ga zato što može dovoljno dugo gledati u naizgled savršenu konstelaciju elemenata pa da se samo od njegova prodorna pogleda ona malo po malo sva u svojoj dosljednosti raspadne. Kasnije će mi, Nepodnošljivom lakoćom postojanja, objasniti, još muževnije, kako je takva dosljednost uvijek pitanje kiča, totalitarnog kiča, a kada kažem totalitarnog, to znači da je sve što narušava kič isključeno iz života… svaka demonstracija individualizma… svaka sumnja… svaka ironija (jer u carstvu kiča treba sve primati kao krajnje ozbiljno – i tamo nećemo šali naći opravdanje). Kič isključuje iz svog vidokruga sve što je u ljudskoj egzistenciji neprihvatljivo, a osjećaj koji kič izazove mora, naravno, biti takav da ga može dijeliti veliki broj ljudi. Zato se kič ne može bazirati na nekoj neobičnoj situaciji. Kič podrazumijeva poravnavanje, podvlačenje zajedničkog nazivnika među posve različitim elementima, guranje među njih znak jednakosti koji se može dovoditi u pitanje samo na vlastitu odgovornost i neizbježnu štetu. Kič ne ostavlja prostor za drugo i drugačije, ne oduševljava se anomalijama, ne veseli se digresijama. Kič hoće da je sve jedno s drugim izjednačeno, sve jedno pred drugim identično, uhodano, disciplinirano, čisto i neprohodno. Kič hoće da jedno za drugim stoji u pravocrtnoj koloni samorazumljiva slijeda bez uzbuđenja i iznenađenja. Napustiti red značilo bi prijestup i izdaju; izdati znači napustiti redove i otići u nepoznato. Kako se otkriva Njegova se vojska odmetnika ni za što nije borila očajnije i uzaludnije, doli za pravo da budu drugačiji. Vojska odmetnika, a opet vojska? Otkrit će mi kasnije: isto je, isto je to što na odvojenim stranama vidiš. Ali otkrit će to polako, svlačeći naramenicu po naramenicu koje čvrsto drže u svom korzetu stegnutu puninu zadovoljstva otkrivanja. I doći će onda ta njegova nerazumljiva istina bez pravilnosti i reda, slučajno, posve slučajno i nenadano, kao što je Tomašu u košari niz rijeku stigla Tereza, napuštena i nezbrinuta. Kao što mu je stigla kao odstupanje i digresija od uhodana toka njegova života, stigla mu je kao žena pored kojom će spavati unatoč tome što pored žena nije spavao, s kojom će dijeliti više od iskoristivosti kreveta premda je krevet u društvu žene samo za jedno bio iskoristiv. Tereza će se dogoditi Tomašu kao što se Sabini dogodila slučajna crvena mrlja na njezinoj slici, crvena mrlja kao greška, ali crvena mrlja koju će zavoljeti upravo zato što kvari sklad kompozicije, što se doima poput pukotine. Sabina će misliti: Ovu sam sliku upropastila. Kapnula mi je na nju crvena boja. Najprije sam bila nesretna, a onda mi se ta mrlja počela sviđati, jer je izgledala kao pukotina. Kao da gradilište više nije pravo gradilište nego obična kazališna dekoracija. Savršen red i nepogrešiv sklad ujednačenih elemenata, lijepi se kao fasada i kao što je to na Sabininim slikama, naprijed stoji samorazumljiva laž, a otraga nerazumljiva istina. Neintencionalna ljepota, slučajnost kao što je to bila Tereza – Tomaševa žena, jedina do koje mu je bilo stalo, do nje koja je na drugoj strani svih es muss sein (to mora biti), do nje rođene iz šest slučajnosti, do nje koja je onkraj svake njegove dotadašnje pravilnosti, koja pliva mutna i ožalošćena onkraj uobičajenog toka uređenosti njegovih avantura, do nje koja nema nikakve veze sa svim onim što je moralo biti, koja se dogodila upravo kao ono što se uopće nije moralo dogoditi, koja je na sivo platno njegova života kapnula kao crvena mrlja. Tereza je svoju dušu držala sramežljivo stisnutu podno svoje fasade, nesposobna da je pronađe u ogledalu, pronalazeći u tom ogledalu prije istost sa svojom majkom doli traženu neobičnost svoje vlastitosti. Tereza je došla Tomašu da bi pobjegla iz majčina svijeta, u kojemu su sva tijela bila jednaka. Došla je k njemu da bi njeno tijelo postalo jedinstveno i nezamjenjivo. No dogodilo se drugačije, dogodilo se to da je on ponovno nacrtao znak jednakosti između nje i drugih… Tako ju je ponovno poslao u svijet iz kojeg je htjela pobjeći. Tomašev glas izvukao je na površinu Terezinu dušu skrivenu negdje u utrobi, isprva je oslobađajući od agonije vječnog povratka majčina izraza na njezinom licu, istosti svih tijela u njezinom tijelu, neizbježnosti svačije sudbine u njenoj sudbini. Tomašev glas izvukao je onu neobičnost koju je toliko silno željela, jedinstvenost ljudskog ja koje se krije upravo u onome što je na čovjeku nezamislivo. Jer predočiti sebi možemo samo ono što je u svim ljudima isto, što im je zajedničko (ono isto koje se svodi na kič i na drugi kič odaziva). Pojedinačno ja jest ono različito od zajedničkog, pojedinačno ja ona je nepravilnost i pogreška koja će rasporiti rupu razumljive istine kiča, istosti, svejednosti. No te naizgledne razlike bliske su si do nepodnošljivosti. Jer Tomaš, premda je htio sve te žene, želeći na njima ono što je uvijek drugačije, uživajući u onome što nikada nije isto, od žudnje za različitim i nepravilnim, načinio je potkožnu istost u pravilnosti. To je bio njegov obrazac, to je bila njegova pravilnost, njegovo ponavljanje i povratak. I upravo je to ponavljanje istog tjeralo Terezu da se ne osjeća različitom, drugačijom od ostalih žena i da ju čovjek, čijim je glasom istisnula dušu iz svoje utrobe, natrag u tu istu utrobu vrati. Kako se izmičeA ljubav? Što je s ljubavi među tim ljubavnim pričama? Što mi je od ljubavi Kundera ostavio, što mi je o ljubavi pokazao drugačije nego što je to itko drugi prije njega učinio? Koja je razlika u načinu na koji se njegovi likovi u riječima vole? Kao što sam rekla, likovi se ne rađaju iz majčina tijela, nego iz situacije, rečenice, metafore u kojoj je kao u orahovoj ljusci skrivena neka osnovna ljudska mogućnost… mogućnost o kojoj autor misli da je još nitko nije otkrio ili da o njoj još nitko ništa bitno nije rekao. Iz metafore? No nije li metafora ta tajna sličnost, nevidljiva nit ili spona koja vezuje ono što je drugačije i stišće ih čarobnim žuborom njihovih naizgled odvojenih tokova? Nije li metafora taj trenutak prepoznavanja, kao što je Tomaš prepoznao svoje usne u usnama svoga sina, a Tereza lice svoje majke koje se na njezinom licu nameće, potiskujući dušu natrag, natrag u neizrečeno, neizraženo, nevidljivo, neiznenađujuće isto bez vlastite posebnosti? A ljubav, dakle? I ljubav počinje metaforom. Drugim riječima, ljubav počinje u trenutku kada žena upiše svoju prvu riječ u našu poetičku memoriju. No ispod neobičnosti njegovih likova i načina njihove reprezentacije kriju se najstarije mitološke maske muškosti i ženskosti: dihotomija između tradicionalno pohotnog muškarca koji svom libidu ne može uskratiti znatiželju, čak ni za ljubav ženi do koje mu je „jedino stalo“ i obiteljskog muškarca koji se svojoj mirnoći i tradicionalnosti unatoč posebno teško odupire fatalnosti nedostižne, emocionalno nedostupne hladne žene. Ženska karakterizacija? Podjednako plošna, svim naizglednim posebnostima unatoč: Tereza, neobrazovana, pomalo primitivna i plaha seljančica, vođena nagonom za nečim višim kojemu ostaje nedorasla, slaba i pomirena s tim što je slaba i što slabima i pripada te kao takva, osjeća uzbuđenje zbog toga što se pokorava. Ovisna, cijelim svojim bićem, o muškarcu koji nosi ključ njezina identitetskog buđenja. S druge je strane Sabina: hladnija, neovisnija, seksualnija, emotivno nedostupna žena, čiji je identitet niknuo iz lanaca izdaje. Izdaja je postala samostalni ponavljajući motiv njezina života. Da nisam imala iskustva s Kunderinim razumijevanjem žena u ostalim djelima, možda se ne bih usudila natezati ovu figuru izdaje do potencijalne metafore osamostaljene žene, čiji je život protekao u znaku izdaje uslijed izdaje svoje rodne uloge. (U ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude potisnuta teretom muškog tijela.) Bilo bi nesmotreno od mene prepoznavati očaj i slabost samo na jednoj strani rodne ljestvice. Kundera i muške i ženske likove čini podjednako očajnima. No oni su očigledno očajni u već postojećoj maniri rodnih uloga i ljubavne priče među njima – i ma koliko naizgled te ljubavne priče neobične bile, bivaju neobične samo svojom fasadom. Kunderin kič potkožnog je tipa. Ne stoji kao fasada koliko se nalazi u temeljima njegove književne arhitek(s)ture. No, ljubav dakle. Ljubav se Terezi dogodila dok je sa šanka nosila konjak za Tomaša i nastojala pročitati tu slučajnost – kako je moguće da upravo sada, dok nosi konjak nepoznatom muškarcu koji joj se sviđa, čuje Beethovena (očito, za nju glasnika određene neobjašnjive povezanosti između Tomaša i njezine „duše“)? U nužnosti nema čarolija, a slučajnost ih je puna. Ljubav će metaforički vezivati, pronalaziti podudarnosti i čitati ih kao potpis sudbine, činiti od njih mističnu kozmičku pravilnost koja u svom događaju nosi težinu važnosti našeg života. Ako ljubav treba biti nezaboravna, oko nje se moraju okupljati slučajnosti… Čovjek, vođen svojim smislom za lijepo, pretvara slučajni događaj u motiv koji će zauvijek ostati u skladbi njegova života. Vraćat će mu se, ponavljat će ga… Čovjek i ne znajući komponira svoj život prema zakonima ljepote. Umjetnosti su stoga satkane u vraćanjima ponavljajućem motivu, priče se vole vraćati na svoju polazišnu točku, ljubavi se vole otkrivati u neobičnosti istoga. U neobičnosti istoga! U tom susretu onoga što smo držali odvojenim u onom odmaku koji se u već nebrojenom ponavljanju samo taj put ponovi drugačije, ponovio kao prvi i posljednji put… ili ne? Ili se dogodi tako da kompozicija upije u sebe ono što je bilo drugačije i muči je uređivanjima i usklađivanjima dok ne posustane, dok i sama ne postane dio obrasca, dio istog, kič svoje vrste. Kao što je Tereza odabirom Tomaša – Tomaša koji joj je trebao dopustiti da bude posebna – vratila sebe osjećaju bivanja iste i nevažno neposebne. Kao što je Sabina od anomalije koja je slučajno načinila njezinu sliku posebnom napravila cijeli niz slika s istim motivom posebnosti, pronalazeći tako neki drugi svoj obrazac. Kao što je ista ta Sabina, ovisna o nepoznatom, ovisna o izdaji političkog i obiteljskog reda, od same izdaje načinila pravilo kojemu ne može pobjeći, načinila cikličnu struju svog života, koja nikada ništa ne čini drugačije. Sabina, koja je od serije odlaženja i napuštanja obrasca načinila obrazac napuštanja kojemu nikada nije mogla pobjeći. Kako se vrti u krugKič? Totalitarni kič vječnog vraćanja. I kako se boriti protiv takva totalitarna režima vječnog ponavljanja istog, kada se i oni koji se bore protiv takozvanih totalitarnih režima teško mogu boriti isključivo sumnjama i zapitkivanjima. I njima su potrebne njihove izvjesnosti i jednostavne istine, istine razumljive što većem broju ljudi, istine kao jasni obrasci kojima jedno prepoznajemo u drugome, jedno s drugim povezujemo, jedno s drugim poistovjećujemo. Do kad? Do koje granice? Do nevidljive granice podno različitih boja i tonova, koje jedan motiv vežu uz drugi na osnovi njihove neobične istosti. Do te granice koja metaforičku ljepotu ljubavi na osnovi usporedbe kao da vezuje uz nametljivi kič istosti, tjerajući da se, loveći jedna drugu, vrte u krug i izazivaju vrtoglavicu – vrtoglavicu koja nas vuče natrag dubinama iz kojih smo na fasadi svoga lica željeli istisnuti ljepotu kao grešku, kao drugost, kao svoje drugačije od istih koje nas čini neobično svojima. Ta vrtoglavica nije strah od pada, već nešto sasvim drugo. Vrtoglavica znači da nas dubina ispod nas privlači, mami, da izaziva u nama čežnju za padom, kojoj se izbezumljeni suprotstavljamo. Bol Kunderina pisma otkrila se u toj tankoj granici, jer možda ni on nije mogao podnijeti pogled na to kako se polovi ljudske egzistencije približavaju i dodiruju, tako da nema više razlike… tako da sve postaje isto. I sve postaje kič. A bez tog posebnog motiva, bez te neobične slučajnosti koja se dogodila mimo svakog unificiranog pravila, onkraj svakog es muss sein, bez tog slučajnog, neplanskog i kao takvog posebnog motiva, koji motiv razabrati, koji motiv prepoznati u svojoj posebnosti ako su motivi tako voljni skliznuti u nepodnošljivu lakoću (su)postojanja bez razlike? I što s tim motivom učiniti ako se čak i pored njegove posebnosti nijedan od odmetnika i nijedna od odmetnica ne uspijevaju otrgnuti unutarnjem obrascu, repetitornoj istosti, koja specifičnost tog motiva, u konačnici čini nebitnim. Kako se vraća…Na početku se samo pozvao na Nietzschea, pa nisam htjela u tu košaru trpati i ljubavnika koji je mogao izvesti nešto drugačije, reći mi o ljubavi nešto drugo, nekim drugim riječima. I voljela bih Kunderu zbog toga što njegove riječi diraju ista mjesta drugačije, ali kako objasniti da neka mjesta ne dotiče uopće? Agonija vječnog vraćanja ima svoju posebnost u istome i žao mi je što je tu točku, više nesvjesno i bez potrebite nježnosti, tek očešao, samo jednom, nespretno i razočaravajuće. No dogodilo se da me upravo tom greškom vratio istom teškom filozofskom koritu u kojem je zanesenoj tako lako tonuti. A Heraklitovo korito, koje si tek spomenuo ovlaš, kao iz kakve pristojnosti prema obrazovanju i poznavanju važnih misli? A nikada nećeš dva puta zagaziti u istu rijeku? Greška koju je počinio bila je greška iz dosljednosti prema istome, ne uvidjevši drugu stranu vječnog vraćanja. Vječno vraćanje – kojim je Kundera otvorio naš susret nemilo me podsjećajući na sablasni dodir nekih starih ljubavi – može biti agonija kao težina nemogućnosti da se išta ikada dogodi drugačije. No vječno vraćanje ima i posve drugačije tumačenje koje se očito s Kunderom nije razumjelo. Umjesto agonije, vječno vraćanje može biti i prilika da se uči i upoznaje sve dok se ne pronađe ono lijepo u stvarima kako bi se moglo postati onim koji i čini stvari lijepima. Sve to drugo i drugačije koje je Tomaša zvalo drugim ženama, sve to moglo se naći u jednoj ženi, to duboko u njezinoj utrobi skriveno, što dublje, to drugačije, što niže, to divlje, što niže, to posebnije, što posebnije, to više njeno, samo njeno, koje se ne može naći igdje drugdje, kao nektar njezine esencije. Jer upoznavati znači roniti po nutrini unutarnjeg, gdje više nema nikakva mjesta, gdje ostaje samo tekući mlaz poticanja nikad ponovljena i nikad ista života. Vječno se vraćati znači upoznati toliko da se zavole greške, upoznati toliko da se baš zbog grešaka i voli i naći ljepotu ne bi li se posljedično i gotovo slučajno lijepim i postalo. Unatoč vrsnosti njegove riječi i unatoč kvaliteti njegove strpljive preciznosti da poveže i uveže te sitne slučajnosti u fantastičnu estetsku kompoziciju nezanemariva filozofska značaja, Kundera si je dosudio, čini se, isto sudbinu kao i svojoj vojsci odmetnika. Od silna uzdizanja onog što obrascu izmiče, onog drugog i drugačijeg podno istog, svoj obrazac je načinio i sve sveo na mučne, trpne i patničke odaje vječnog vraćanja. I tako je svaku razliku, zaokruživši polove nedvosmisleno, sve na isto sveo i ostavio samo žrtveni očaj. …i prije no što se napustiNeobičnost koja me zatekla bila je osobna, intimna i kao takva samo moja. Neobičnost da se začudim kako me ta stara korita uvijek nađu čak i kada mislim da sam im pobjegla. Pa sam se i ja zapitala kako to, kako to da se od svih imena baš njegovo tu našlo. Jer sam ga tražila. Jer obrazac istog nije samo fasada kiča koliko i dio koji čuči iznutra, kao korito. Ali samo kao korito. I svejedno je. Jer u „istu“ rijeku koja njime teče nikada neću ugaziti dvaput. I za razliku od Kundere koji je – nepogrješivoj ljepoti svoga jezika unatoč – zaokružio put u istoj točki i zatvorio prolaz drugome, Nietzscheu ću se sa zadovoljstvom vječno vraćati jer sa svakim ću povratkom u istom naći nešto drugo. Možda kod Nietzschea neobičnost u istome, za razliku od Kunderine istosti u (samo nominalno) neobičnome. Umjesto nepodnošljive lakoće postojanja, možda ljepotu njegove težine. (U zaključku, zahvaljujem na svodništvu. Kundera je jedan korektan i solidan ljubavnik. Vrijedi svake lipe. Ali kao što je Tomaš konstatirao za svoje ljubavnice… s njima se priliježe… s njima se ne sanja. I nakon što su Kundera i njegove ljubavnice riječi obavili svoje, nema potrebe zadržavati ih u krevetu.) |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:32 | |
| "Postoji nekakav spoljašnji izgled žene, koji takozvani ukus malog grada pogrešno tumači kao lepotu. A zatim, postoji stvarna erotska lepota žene. Naravno, nije mala stvar prepoznati takvu lepotu na prvi pogled. To je - umetnost!"
"U životu, dragi moj prijatelju, nije reč o tome da osvojite što je moguće veći broj žena, jer je to samo spoljašnji uspeh. Reč je, pre svega, o tome da negujete sopstvene visoke zahteve, jer se u njima ogleda mera vaše lične vrednosti. Zapamtite, dragi prijatelju, da pravi ribar vraća sitne ribice u vodu!"
Milan Kundera "Smešne ljubavi" |
| | | lana MODERATOR
Poruka : 122449
Učlanjen : 06.12.2012
| Naslov: Re: Milan Kundera Čet 18 Apr - 14:32 | |
| "Zbog čega zapravo da govorimo istinu? Šta nas na nju obavezuje? I zbog čega uopšte istinoljubivost smatramo za vrlinu? Zamisli da sretneš ludaka koji tvrdi da je riba i sa smo svi ribe, hoćeš li da se svađaš s' njim? Hoćeš li mu kazati u oči šta misliš? Ta, reci! Kada bi mu govorio uvek i jedino ono što zaista misliš. prihvatio bi ozbiljan razgovor sa ludakom i sam bi postao ludak. Tako je i sa svetom oko nas. Kada bih mu uporno govorio istinu u oči, to bi znašilo da ih shvatam ozbiljno. A shvatiti ozbiljno nešto tako nevažno, to znači postati i sam nevažan. Ja, dragi brate, moram da lažem ako ne želim da ozbiljno shvatim ludake."
Milan Kundera "Smešne ljubavi"
|
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Milan Kundera | |
| |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 1 od 2 | Idi na stranu : 1, 2 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 99 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 99 Gosta :: 3 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|