Eugène Ionesco

Eugène Ionesco
1909.-1994.
Eugène Ionesco je rođen 26.11.1909. u rumunjskom gradu Slatini. Otac mu je bio Rumunj, a majka Francuskijna grčko-rumunjskog porijekla. Otac mu je bio pravoslavne vjere. Njegova baka sa majčine strane bila je grkopravoslavne vjere, no preobratila se u religiju svojeg supruga, protestantizam, pa je i Ionescova majka odgojena kao protestantkinja. Ionesco se 1911. seli u Francusku gdje ostaje sve do 1922. kada se vraća u rodnu Rumunjsku. Po povratku u Rumunjsku, morao je ponovno učiti rumunjski jezik kako bi mogao normalno pratiti predavanja tijekom školovanja u Bukureštu. Nakon srednje škole, 1928. počinje studij francuske književnosti na sveučilištu u Bukureštu. Na sveučilištu je diplomirao 1933. Za vrijeme studija upoznao se sa Emilom Cioranom i Mirceom Eliadeom, te su njih troje postali doživotni prijatelji. Ionesco je 1970. odlikovan članstvom u Académie française. Ionesco je dobio i mnogo nagrada od kojih su najistaknutije: Nagrada na Tourskom festivalu za film 1959., Prix Italia 1963., Nagrada Asocijacije kazališnih pisaca 1966., Grand Prix National za kazalište 1969., Monaco Grand Prix 1969., Austrijska državna nagrada za europsku književnost 1970., Nagrada Jeruzalem 1973., te počasni doktorati na sveučilištima u New Yorku, Leuvenu, Warwicku i Tel Avivu. Ionesco je preminuo u Parizu 28. ožujka 1994. u svojoj 84. godini, a pokopan je na pariškom Cimetière du Montparnasse. Iako je Ionesco pisao gotovo samo na francuskom, on je jedan od najodlikovanijih rumunjskih umjetnika. U Ćelavoj pjevačici, jednoj od najpoznatijih i najizvođenijih njegovih drama, obrađuje temu o dvojbenosti ljudske individualnosti i nemogućnosti komuniciranja. Ionescovi likovi govore uopćenim klišejiziranim rečenicama, koje, ispražnjene od značenja, završavaju u potpunom besmislu. Problemi jezika, odnosno zvučnih privida lišenih smisla, Ionesco razmatra i u drugim dramama – Poduci, Stolicama, Žrtvama dužnosti, Amédée ili Kako ga se otarasiti. U drami Nosorog, objavljenoj 1960. godine, koja se izvodila u Teatru Odeon i režirao ju je znameniti Jean Luis Barrault, Ionesco proces riječi zamjenjuje procesom ideja. Kralj umire, drama je samoće i tjeskobe pred smrću, a Žeđ i glad, koja se izvodila u Comedie Francaise, podruguje se tek ponečem. Ovaj poznati dramski pisac i teoretičar objavio je i zbirku pjesama – Elegii pentru fiinte mici (1931.)
Umro je u Parizu 1994.godine.


Molitva


Malo sunce, Bože,
Za moju dušu.

Gospode, ja sam list,
Ja sam orah,

Uplašena žaba,
Ranjeni vrabac.

Ukrali su mi sva gnjezda.
Sustigle su me sve praćke.

Mali Bože, uzvisi me,

I učini da budem sretan
Poput volova sa rogovima nevinim,
Poput pasa sa očima anđeoskim,
Poput lokvanja,
Poput kamena – prijatelja.

Elegija I

Jaoj, još uveijk sam
Na zemlji.

Nebo je mreža:
Da prođem, ne pušta me.

Stojim i saginjem se
Daleko od vas.

Stojim i plačem,
Na dvoje se lomim.

Stojim i jecam
Zovem vas, zovem.

O, moj pretihi glas,
Kako do vas da dopre.


Srce je rana,
Prijatelju, što boli.

Prošao je ulicom
Čovek bolestan i bled:
Za njegove suze, duša bejase bokal.

Vrbe su plakale
suzama teškim, metalnim:
o, njihove suze ugnjezdiše se u meni
i sada me pritišću.

Na nebu su moje suze bile, male,
I jedna suza veća,
A ja nisam znao: da l’ je to nebo što ogleda
Ono što je u meni, ili je to moja misao
U ogledalu?

Prijatelju, shvaćaš li
Ja plakati moram.

Elegija II


Zaplačimo, prijatelju:
Jedna suza nek bude za list žuti,
Jedna za ocvalu ružu,
Jedna za mrtvu djevojku,
Jedna za svakog čovjeka bol.

Jedna suza za svaki kamen,
Za svako drvo,
Za svaku zvijezdu
I za Ideal.

Beskrajne su duše, kamenje.
Strah me da hodam,
da ih ne zgazim.

Bijeli božuri


Ojsetio sam božure kad mru!
Klonulih kaleža, plaču bijele latice!
Suznom dušom, o kako umiru božuri:
Rušio se život, laticu po laticu.

Shvatio sam vašu bol,
Cvijeće bijelo,
Cvijeće čedno,
Cvijeće tužno…

Sa svakom laticom,
osjećao sam kako umire san
I kako plaču u meni
Bijeli cvjetovi ljubavi…

"Rađamo se, rastemo u snazi i ljepoti i, malo-pomalo, dolazi do sloma i već smo šepavi, ružni, slabi; kako je to moguće?"

Ništa nije komično, sve je tragično. Ništa nije tragično, sve je komično, sve je stvarno, nestvarno, nemoguće, pojmljivo, nepojmljivo. Sve je tegobno, sve je lako."

Imam osjećaj da se vrag zabavlja preokretanjem svi naših nakana u njihovu suprotnost. Pa bile te nakane povoljne ili ne."

– Kako ste?
– Hladno.
– A vi?
– Toplo.
– A vi?
– Privremeno.
– A vi?
– Konačno.
– A vi?
– Šaljivo.
– A vi?
– Sjetno."

"Čovjek avangarde je poput neprijatelja u samoj unutrašnjosti grada koji strastveno želi upropastiti, protiv kojega se buni, jer kao i vladavina, tako je i ustaljeni oblik izražavanja također oblik tlačenja. Čovjek avangarde je protivnik postojećeg sustava."

"Život je istodobno divan i okrutan, čudo i pakao, i ta dva proturječna osjećaja, te dvije očite istine tvore pozadinu mojeg osobnog postojanja i mojega književnog djela." ~ Dnevnik u mrvicama

Nesto o Ezenu Joneskou iz intervijua novinarke Branke Bogavac s njim.Iz knjige " Razgovori u Parizu ".

O komadu " Zedj i glad " kaze da je to zedj i glad za apsolutnim,za kojim je tragao cijelog svog zivota.To trazenje naziva "povremenim trazenjem ",posto mu je trazenje apsoluta bila opsesija, a nekada po malo zaboravi na to, pa zato i kaze " povremeno ".

Na pitanje da li vjeruje u Isusa Hrista odgovara da bi bez tog vjerovanja umro.Kaze i da ce uvijek biti nesrecan,jer mu treba mnogo. Kaze da mu treba apsolut,jer je njegova vjera nesavrsena.

-Vi ste jedan od demistifikatora ovoga vijeka?

" Gotovo svi pisci ili jedan dobar dio njih to cine.To je radio i Balzak sa burzoazijom, i Rembo, tj.demistifikovati- to je rasclaniti, staviti u pitanje, razjasniti velike mitove ili legla mentalnih situacija sto je Rembo odlicno uradio sa hriscanstvom.Kod mene se to nalazi u " Celavoj pjevacici ",jer postoji parodija govornog jezika,parodija teatra,dovodjenje u pitanje tog teatra.Nije bilo toliko u pitanju istina rijeci u koju sam posumnjao,nego to sto te rijeci nisu dozivljavane, i konastatacija da se manje-vise ne dozivljavaju mozemo nazvati demistifikacijom.Stavio sam ja u tom komadu u pitanje i kulturu kroz sam jezik: govori se jedna stvar bilo gdje,u Francuskoj, Americi, u zemljama istoka, a u stvari radi se druga: jedna mracna vitalnost porice sve sto mislimo ili mislimo da mislimo i to vodi kritici svake ideologije.Stalno sam govorio da me nije zanimalo sta misle ljudi,nego sta ih tjera da misle ono sto misle.To vodi demistifikaciji svake ideologije.
Marksizam je svojim posljedicama ispao djavolska pogreska,djavolska rabota.Socijalizam je neuspijeh.Neuspijeh je oslobodjenje covjeka socijalizmom,ali u mojim komadima ima tema jos vaznijih, tema o kojima se ne govori:ne govori se o ljubavi, ne govori se o osjecanju krivice, ne govori se o potrebi covjeka da se oslobodi familijarnih stega, moji junaci ne odrazavaju samo problem covjeka zarobljenog industrijskim drustvom, nego i problemom covjeka zarobljenog svijetom svih epoha i vremena i drustva. Ono sto moji komadi pokusavaju da izraze najdublje jesu zelja-strah od smrti, to je zelja za besmrtnoscu."