Mirko Kovac

Mirko Kovac
( 1938. -2013.)






Mirko Kovač, Portret u zrcalu


| PIŠE: VESNA RADMAN


Jednom je neko rekao da je „rastrojstvo za proznog pisca pogubno, a za pesnika stimulativno“. Turbulentna istorija na ovim prostorima nije ostavila nijednu veliku dušu neoštećenu, a rastrojstvo je postalo simbol jugoslovenske umetnosti koja lebdi nad nama kao neki oblak prošlosti. U rastrojstvu su došli, bili i otišli tri diva domaće književnosti Andrić, Crnjanski i Selimović, a za njima su ubrzo krenuli velikani srednje generacije Pekić, Kiš i Kovač.

Stvarajući otpor prema vladajućoj ideologiji, Mirko Kovač je već u svom prvom romanu Gubilište (1962) našao teme kojima će se stalno vraćati. Prepun biblijskih motiva u kontrastu sa socijalističkim imperativom, Gubilište ukazuje na paradoks u kojem se društvo nalazi. Ono što se čini da je postmodernistička stilska igrarija, oslikana u formi naredbi i zabrane u vozu, zapravo je način da se prikaže odnos vladajućeg sloja prema narodu, a preokretanjem vrednosti kroz jezičke zagonetke, Kovač ostvaruje zamisao da postane “pisac kaosa”.




Svoj eskapizam Kovač je identifikovao sa slobodom koju likovi pronalaze u erotskom i umetničkom načinu življenja. Ta ideja čvrsto je utkana u njegovim pripovetkama i u sledećem delu (po mom mišljenju najboljem), romanu Malvina (1971). Specifičan po tome što stvara autentične ženske likove (izuzev figure majke), simbole demonske strasti, Kovač se postavlja kao Dionis koji baca ludilo na svoje menade. Slikajući portret žene homoseksualnog opredeljenja, odgojene u pravoslavnoj tradiciji, Kovač je stvorio jednu od najvećih ženskih junakinja u jugoslovenskoj književnosti. Kroz epistolarnu formu, gde pokazuje vandredno majstorstvo za jezičke varijacije od sitnih promena u govoru (pisanju) karaktera do različitih narečja, pisac je prikazao čudovišnu figuru u procepu između strastvenog ludila i nacističkog pomračenja uma. Pisma iz ludnice, jedan od najboljih segmenata romana, demonstracija su odnosa između susednih nacija osuđenih da žive kao jedna, a na mikroplanu, odnosa između dve osobe u sukobu sa tradicionalnim običajima i konačno između zlog i herojskog unutar jedinke, Malvine.





Dok je u Malvini ovakva vrsta sukoba potisnula u drugi plan biblijske motive česte u njegovom stvaralaštvu, u drugim delima poput zbirke pripovedaka Rane Luke Meštrevića i roman Ruganje s dušom iz 1976. pisac mnogo više koketira sa hrišćanskom simbolikom. U romanu Ruganje s dušom, napisanom po ugledu na Buku i bes Viljema Foknera, Kovač se drži svog simboličkog juga, ali se drži i načela koja se naziru u njegovim ostalim delima. On problematizuje crkvene dogme, stvarajući junake koji, u svojim postupcima, zavređuju viši stupanj vere. „Križ je jednom bio naprava za mučenje, a sad je uzdignut do pojma dobrote.“ Spajanje sadističkog odnosa prema drugom i iskupljenja u najvećem simbolu hrišćanstva jeste ključ za tumačenje njegovih najsnažnijih likova. Pripovest o Ignjatu koji poistovećuje seksualni čin sa pričešćem jeste dokaz da je greh potvrda vere a ne njena negacija. Ljubav i pričešće postaju dva načina uzdizanja duše, bilo do nivoa stapanja sa Bogom ili do stvaranja ličnog raja. Česti spomeni seksualnih činova, za koje je Kovač bio osuđivan, jeste način da se zadobije sloboda: „Strast prema ženskom telu je beg od stvarnosti“. Stvaranje takvih likova, koji se gube u maniji zarad više svrhe čime zadobijaju status svetaca, bio je šamar socijalističkom režimu i stereotipnom ponašanju.

Sveci postaju i likovi iz priča “Rane Luke Meštrevića”, „Slike iz obiteljskog albuma“, „Dan i noć“ pa i “Ruže za Nives Koen”. Majstor u pripovedanju, Kovač nije žudeo da prikaže vreme oko njega, ono ga je samo pritiskalo da ga slika i izobliči. Stoga je Kovač svoje likove iz priča uzvisio do nivoa mesije, koji strada zbog slobode. Luka Meštrević, Tripo Đapić, Akim Kukim, Nives Koen slika su i prilika uzvišenog mučeništva, a snagu lepote crpe iz hibrisa koji nastaje na relaciji sa ograničenim društvom. Veličina ovih priča nije samo u likovima koje je pisac predstavio već i u prefinjenom jeziku pomoću kojeg slika tanane veze između sreće i patnje, niskog i uzvišenog u karakterima. Oslanjajući se na Andrića kao svog uzora, Mirko Kovač i sam postaje deo kosmosa koji stvara, kao pisac i kao čovek. „Pisac nije samo bilježnik, nego i saučesnik u pričama, čak i patnik u sveopćoj povijesti stradanja, onaj čija duša upija boli i nedaće drugih.“ Zbog toga što je sve te borbe i sam preživljavao „Rane Luke Meštrevića“ ostaju kao najviši literarni dokaz njegove poetike haosa.


Povratak u detinjstvo, u preživljeni život za Kovača je bio kao iznova iščitavanje svojih dela. Tu dotičemo onaj problem kakav nalazimo kod Borhesa, a to je granica gde se fikcija i realnost razdvajaju. Svugde je Kovač dodirnuo tragove iz svog života, ili se to nama čini, pa će se povatak u mitsko mesto L. iz Vrata od utrobe (1978.) dogoditi ponovo u poslednjem romanu Grad u zrcalu (2008). Glavni simbol dela, zrcalo, konačno zatvara motiv dvojnika iz prvog romana Gubilište i „ja“ otvoreno progovara: “Zrcalo je idealno mjesto za susret s drugim”. Za razliku od prethodnih dela, ovaj roman sadrži “mekši” jezik, a u mitskoj slici domovine prikazani su arhetipovi ljudskog ponašanja što je sve priprema za jak emotivni kraj. Revitalizujući epizode iz prošlosti koje mogu da stoje kao slike same (epizoda o Selimu taščiji i o odlasku u Dubrovnik), pisac dolazi do poslednjeg pozdrava sa ocem, svojim glavnim junakom, da bi se, na taj način, konačno oprostio sa sobom.





......................

b92.net

.....................






Čoveka koji je pronikao u probleme jugoslovenskih naroda, ne birajući stranu, mnogi nisu shvatali. Za njega nije postojao narod i nacija, već čovek i duša, jedan jezik, a ne srpski ili hrvatski. „Isti jezik svatko različito govori“, progovorio je njegov otac u Gradu u zrcalu, njegova inspiracija i nepriznati autoritet. U svojim delima kudio je fašizam koji je rastao u hrvatskim grudima, smejao se srpskom prostaštvu i ograničenosti, a veličao je svaku dušu koja se gubila u zanosu i lepoti kao Ničeov Dionis i zadržavao smernost i formu Apolona. Nije li to isto činio i Andrić? Kada čitam njegova dela, uvek se setim rečenice mog oca: “Tek kad sam otišao iz Bosne shvatio sam šta je nacionalizam”. Onima koji nisu shvatali da vera i nacionalnost ne čine čoveka nasmejao se u priči „Pukotina“ kada je kroz njih progovorio: „I uzmi tu Prokletu avliju. Mi druge knjige čitamo. Ne znamo kakva je ta, ali naše su bogme sto puta proklete.“

Najstrašnije od svega su možda sporovi, kao što se i dan danas svađamo oko toga čiji su Andrić i Tesla? Čiji je Mirko Kovač? Nikako da svi shvatimo da ni on ni njegovo delo nisu stvari oko kojih se treba otimati, a kako je Pekić lepo rekao „potrebno je jednom za svagda shvatiti da smo deo, a ne celina, da ne postoji nikakva nacionalna budućnost, nego samo nacionalna prošlost - koja neka bude poštovana, ali neka bude već jednom mrtva – i da najzad postoji samo jedna Umetnost, a ne Njegoš na jednoj, a Milton na drugoj strani sveta.”

Čini mi se da se svako njegovo delo iznova ponavlja u drugom, ispisano drugačijim jezikom. Tu je jedan dečak, jurodiv otac, divna majka, ujak, divlja ženska strast i na kraju, pogreb i smrt. Smrt se provlači kroz svako njegovo delo i sada nam deluje kao da se sa svojom smrću iznova suočavao i samo o njoj pisao. Ko pita čiji je on pisac, ja odgovaram da je on moj pisac kao što su to Džojs i Gogolj i znam da je ostvario svoju sudbinu iz Grada u zrcalu jer je “umro lijepo i stopio se sa svemirom”.






b92.net

MILJENKO JERGOVIĆ O MIRKU KOVAČU:

Pisao je prozu koja je življa od same zbilje




Jedino su on i Ivo Andrić sa dva kraja i kroz dvoja vrata ulazili u ovaj jezik,
koji su mijenjali, stvarali i prilagođavali sebi
Dvaput je Mirko Kovač tvorački ulazio u rečenicu ovoga jezika:
prvo sa srpske, onda s hrvatske njegove strane.

Nije to samo tehnički podatak iz jedne biografije, uvjetovan povijesnim i političkim okolnostima, i jednom sasvim privatnom moralnom odlukom, nego je činjenica književna, i mjeri se starinom jezika, te nadilazi okolnosti kratkoga čovjekovog života. Malobrojni su pisci koji svojim stilom inficiraju jezik, mijenjaju ga, oblikuju i pretvaraju u nešto što nije bio prije njih. U svakom jeziku malo je takvih, a u našem postoje dvojica koji su ga preobražavali u dva njegova živa oblika: prvi je Ivo Andrić, drugi je Kovač. Različiti su bili njihovi životni razlozi, drukčije su bile političke okolnosti, ali to će s vremenom za njihove čitatelje biti sve manje važno.

Dar jeziku, svejedno hoće li ga naši budući biti svjesni, koji donose ova dva pisca mjerljiv je samo na riječima, u sintaksi, u memoriji i u ličnoj čovjekovoj emociji, mjerljiv je, također, i u smislu onoga što će tek biti izgovoreno i napisano. Taj dar ne može se izraziti u novcu i zlatu, kao što mogu materijalna i nematerijalna kulturna baština, i vredniji je od katedrala i od predraskolnih dalmatinskih crkvica, od svega iskazivog blaga Hrvata i Srba, vredniji je njihov dar u jeziku. Andrićev i Kovačev. Hvala im, i neka se hvala čuje dok je ovoga jezika.

Đavo znatiželje
Mirko Kovač znatiželjan je, blag čovjek, s nečim đavolskim u sebi. Takva znatiželja, kada je u odrasloga čovjeka, djeluje đavolski. Pun je sitnih usmenih priča, uspomena i verbalnih gegova, kojima će zabaviti društvo. O bliskim prijateljima, o muškarcima prema kojima osjeća naklonost, pričat će mnogo toga do čega ga je dovela njegova znatiželja, i što je upamtio. Kada bi se za stolom našao netko tko ne razumije ljude, ili je prosto rečeno zlonamjeran, a takvih za Kovačevim stolom nema, mogao bi reći da je u tim svojim pričama indiskretan. Posve krivo: on je veliki zaštitnik onih o kojima govori, ti ljudi žive u njegovim usmenim pripovijestima, Kovač ih štiti od zla i od banalnosti. Kako će bez njega?

Dobri pisci su, obično, škrti na pripovijestima. Šute ili izgovaraju same općenitosti, blebeću i mudruju, od dosade i duga vremena. Ono što vrijedi, čuvaju od prolaznosti i od propadanja, od lakog i brzog truljenja u usputnim razgovorima i kafanskom ćaskanju. Ti ljudi postaju pisci, dobri pisci, tek kada se nađu pred bjelinom papira ili kompjutorskog ekrana. Mirko Kovač i tu je izuzetak.

On toga ima prekoviše, njemu priče naviru sa svih strana, događaji, mistifikacije, život, te sve ono do čega se dolazi znatiželjom. Nema od obične djetinje znatiželje veće i bolje brige za bližnje i za svijet. Gospod to zasigurno zna, i nagrađuje. Kovača je nagradio preobiljem talenta, koje on može i rasipati, a ne njime škrtariti. I dobro je, dok god ga rasipa, živ je, a njegovi prijatelji, ljudi koji ga vole, imaju moćnog zaštitnika.

“Uvijek mi je draže kada se literatura ponovi u životu nego obratno”, napisao je Kovač u poglavlju Nevolje s biografijom, iz autopoetičke knjige “Europska trulež”, koju je prvi put objavio 1986, a poslije ju je popravljao i nadopisivao. I to je formula njegova pripovjedačkoga, fikcionalnog dokumentarizma. U Kovačevim romanima, u “Malvini”, u “Ruganju s dušom”, “Uvodom u drugi život”, “Vratima od utrobe”, te u “Kristalnim rešetkama” i “Gradu u zrcalu”, kao i baš svakoj njegovoj pripovijeci, čitatelj ima dojam da ga pisac upravo izvještava o nečemu što se dogodilo.

Svaki dobar prozni pisac ima svoj vlastiti sustav i prozni kanon, kojemu se čitatelj pokloni i na kojega ponizno pristaje, ili ne čita tog pisca. Kovačev kanon je poseban po tome što ne preuzima elemente zbilje, ne teži mimetičnosti, banalnom prepisivanju stvarnosti, nego proizvodi zbilju, ali ne kroz borhesovske lažne i izmišljene dokumente. Kovačeva romaneskna i pripovjedačka zbilja potpuno je čulna i stvarna. Ona u čitateljevoj svijesti zapremi prostore stvarnosti, onoga što budan vidi, misli i osjeća. Pored zbilje njegove Malvine Trifković, druge zbilje za čitatelja više i nema. Opasno je to, čovjek može postradati dok čita Kovačev roman. Može mu se u životu ponoviti njegova literatura.


................

jutarnji.hr

Ne sjećam se koliko je dana proteklo od primanja te nagrade, kada sam sreo na Terazijama Danila Kiša, bio je umotan u šal, jedva mu se vidjelo lice, dok je kosa, taj veliki buket na njegovoj glavi, bila kao svečano posuta konfetama snježnih pahulja. Teško se kretao po bljuzgavici, a kad me ugledao, zastao je i sklonio šal s usta.

Piše: Mirko Kovač

(Odlomak iz memoarske knjige Vrijeme koje se udaljava ustupljen za drugi broj časopisa sic!)

List Narodna armija raspisao je natječaj za talentirane maturante koji su se isticali u lijepom pisanju; njihovi su profesori odredili natjecatelje i to iz svakog razreda po jednog. Tada je bilo 14 beogradskih gimnazija, pa se i natjecatelja nakupilo. Tema je bila zadana, vjerojatno nešto u čast 22. decembra, dana Armije; ne sjećam se naslova teme, ali znam da su nagrade bile novčano visoke, ne samo za učenike, nego i za njihove gimnazije; o tome se na sva usta govorilo kako armija na fin i diskretan način pomaže prosvetu i potiče talente. U ocjenjivačkom žiriju bila je i moja profesorica, te još nekoliko uglednih novinara i pisaca; predsjednik je bio glavni i odgovorni urednik Narodne armije general-pukovnik Ivanović, od milja su ga zvali Čiko, bio je srdačan i ugodan; kasnije smo bili dobri prijatelji, podržavao me čak i onda kada su me režimske književne glavosječe napadale.

Prva nagrada pripala je meni, druga slijepoj učenici, mislim da se prezivala Ristić, koja je bila također iz Druge beogradske gimnazije. Na dodjeli nagrada bila je vojna svita u svečanim odorama, mnoge ličnosti iz javnog i kulturnog života, bile su tu kamere, reflektori, vojni snimatelji Zastava-filma i Filmskih novosti čije su vijesti išle u kinima prije projekcije filma, bio je to popularni žurnal.

Ne sjećam se koliko je dana proteklo od primanja te nagrade, kada sam sreo na Terazijama Danila Kiša, bio je umotan u šal, jedva mu se vidjelo lice, dok je kosa, taj veliki buket na njegovoj glavi, bila kao svečano posuta konfetama snježnih pahulja. Teško se kretao po bljuzgavici, a kad me ugledao, zastao je i sklonio šal s usta.

“Trči u bioskop Zvezda, eno te u žurnalu, primaš nekakvu nagradu”, rekao je.

Bio sam zatečen, nisam ništa izustio, a isti čas je kroz moje tijelo prostrujala laka trema. Ukipio sam se i gledao za mladim piscem koji je odmicao prema hotelu Moskva. Mi smo se malo poznavali, neke sam njegove lirske proze čitao u crnogorskim književnim časopisima Stvaranje i Susreti, nisu mi se bogzna kako dojmile, dočim je ono što je tiskao na ekavici u studentskom listu Vidici bilo kudikamo bolje. Na ulici smo se pozdravljali, ali bez želje da zastanemo i rukujemo se; samo smo jednom podulje sjedili u kavani Ruski car. Kiša sam najčešće viđao u društvu Cetinjana od kojih sam i ja neke površno znao. Jednom su svi bili na okupu u Prešernovoj kleti, tada mi je doviknuo da pije s Cetinjanima i mahnuo mi držeći u ruci lutku. Bio sam nakratko svratio tražeći svoje društvo, a taj prizor u kleti, i ta boemska aura koja je liku mladog pisca utisnula neki čudesni sjaj i sreću što je s drugarima, ostali su urezani u mom sjećanju, a kad god sam kasnije, u godinama našeg prijateljevanja, po tko zna koji put o tomu pričao, Danilo bi uvijek isti detalj osporio, a to je ta lutka koju mu je moja mašta gurnula u ruke, jer on se užasavao materijala od kojeg se lutke prave, a uza sve, slika je sama po sebi glupa, “traženo bizarna”, znao je reći.

A jednom smo se oko toga posvađali, tvrdio je da namjerno širim tu blesavu priču s lutkom kako bih ga prikazao kao pijanu budalu, “ako ti mene vidiš samo tako, kao nekog klošara koji s pijancima čereči lutku, onda sam ja za tebe imbecil ili manijak”, vikao je, a i ja sam se svađao uzvraćajući istom mjerom, ne baš tako temperamentno i povišenim glasom kako je to on umio, pa ipak sam mu rekao da želi cenzurirati ono što mu ne odgovara, te da može dvojiti samo oko vlastite memorije, ali ne i moje, pa sam ga podsjetio da će mi svjedočiti najmanje dvadesetak osoba kada je u ateljeu, u Ulici Strahinjića bana, briljantno govorio što su lutke na slikama Dade Đurića, šireći značenja tih figura i metafora na nas i naše živote; ta svi smo mi samo lutke na uzicama ovoga svijeta i njegovih gospodara, svi završavamo negdje na smetlištu. Sjećam se da me prekinuo, ni to mu nije odgovaralo, nije padao na laskanja, bio je svjestan svojih vrijednosti, “nećeš mi reći da je isto govoriti o lutki kao slikarskoj rekviziti i jebati lutku u krčmi, pijan s pijancima”, rekao je, a kad god je svoje prepirke zalijevao votkom, onda bi sve izvrnuo i otišao u krajnost, često u posve sablasno, pa je bilo uzaludno dokazivati da su to neke njegove projekcije, da on samoga sebe vidi kao pijanca ili “silovatelja lutki”. Ali ako ga uspijete stijesniti u kut, onda bi sve opraštao i sve zaboravljao, čak bi znao reći da je pretjerao i ponovno bi postao onaj odani i dragi prijatelj, “znam ja da ti nisi mislio da ja čerečim i ****** lutke po kafanama, ali ja u svemu tražim podtekst i mnoga značenja dovodim do hiperbole, kako bih što jače udario i što bolje osporio”.

Kiš je bio divan i jedinstven prijatelj kakav se samo poželjeti može. On je danima mogao vrtjeti, primjerice, tu priču o lutkama, baviti se nadgradnjom, varirati je na sve moguće načine, vikati na sugovornika, udarati šakom po stolu, da bi najednom smireno priznao kako ima teme za pražnjenje, pa i zabavu kad je u društvu, a svi ti žučni izljevi, sve svađe i ljutnje nisu imale nikakvih posljedica. Ali ako dirnete u neke njegove svetinje, jao vama; njegove koščate snažne šake mogle bi vam za tili čas promijeniti lični opis. Djelomice je i literatura spadala u te svete stvari; njegove pisce nisi morao voljeti, ali ih pred njim nisi smio kuditi, a kamoli pljuvati. Isto tako, nije dopuštao da se izusti riječ hvale za bilo kojeg komunističkog satrapa. Znao sam jednog tipa s kojim je volio sjediti u kavani, a s njime je prekinuo samo zato što je negdje rekao da su Staljinovi logori možda imali neke svrhe i nekog opravdanja. Bio je pretjerano osjetljiv na Židove, tu je gubio čak i ono što ga je krasilo, a to su kriteriji. Do bijesa ga je dovodio makar i bezazleni humor ili neki štos s antisemitskim prizvukom, tu sam ga podržavao i bio na njegovoj strani, ali sam mu isto tako znao predbaciti što burno ne reagira na diskriminacije i prema onima koji nisu Židovi. Mislim da ću reći koju i o našim rijetkim svađama, točnije čarkama, jer smo se pet-šest puta sporječkali i to mahom oko bezazlenih stvari koje srećom nisu utjecale na naše prijateljevanje. Već sam jednu od tih čarki obradio, onu oko lutke, a možda ću, ako ne zaboravim, i tih par preostalih tek ovlašno dotaknuti; dug je put do kraja knjige.

Mirko Kovač

VRIJEME KOJE SE UDALJAVA
Odlomci iz romana




O Mirku:
Mirko Kovač (1938 -2013), najveći dio života proveo je u Beogradu, Zagrebu, i Rovinju; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)




Nakon teške bolesti, napustio nas je Mirko Kovač u augstu 2013. godine. Bio je jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca, veliki pisac i veliki čovjek. On je bio i moj veliki prijatelj i jedan od najvjernijih saradnika ove Sehare od samog njenog počeka. U povodu smrti ovog “čarobnjaka riječi”, kako ga je nazvala Bahra Engel, mnogi su izrekli mnoge lijepe riječi, ali pustimo ovdje pisca da nam sam govori, sa ovih nekoliko svojih redaka koje sam izabrala, ovaj put bez njegove pomoći.

J.Š.

VRIJEME KOJE SE UDALJAVA

Čini mi se da s memoarskom knjigom 'Vrijeme koje se udaljava' svodim svoju životnu bilancu, životnu povijest. Žanrovski sam je odredio kao roman-memoara, čak ne znam stoji li to kao odrednica, ali knjiga uzima iz oba ta žanra. Tu su žive i mrtve, stvarne osobe. Vrijeme djetinjstva, školovanja, mladosti. Ma koliko neka osoba koja ulazi u knjigu bila poznata i slavna, o njoj ću pisati samo ako ima literarnu snagu. Knjigu pišem iz sadašnjeg vremena, opisujući i događaje koji se zbivaju dok je pišem, opisujući ponešto od onoga što se ovdje zbivalo, tako da spajam vremena. Želim da ovaj prošli rat nađe odjeka u ovoj knjizi, a to se može postići samo preko događaja i sudbina koje su me izravno dirnule. Kroz moju su kuću prošle priče i priče onih koji su izbjegli iz Bosne, među njima je bilo i mojih dobrih prijatelja. Upravo se odavde taj svijet osipao po svijetu. Ponekad se bojim hoću li uspjeti sve to ispričati.

Mirko Kovač

(odlomci iz romana)

….

Tada sam bio pomalo nadmen i ohol, jer je film po mom scenariju, „Mali vojnici“ Bate Čengića, bio prikazan na festivalu u Kanu i predložen za jednu od nagrada, ali festival su kao buržujsku instituciju rasturile studentske demonstracije 1968. godine. I negdje baš u to vrijeme našao sam se u Beogradu s Krstom Papićem da bismo nastavili rad na scenariju za film „Lisice“; prva je verzija napisana na Pokljuki, u Sloveniji, ostale u Zagrebu, ali smo obojica bili svjesni da nam nedostaje neki jači i žešći obrt, jedna luđa scena koja bi toj svadbi dala više muke i surove orgije, a uz to, morali smo misliti da će nas u našem gradu dočekati malj cenzure, u rukama je ljudi koje znamo i koji se neće libiti mlatnuti nas tim maljem po glavi.

Mirni kutak

U Beogradu se nije moglo raditi, mirnog kutka nije bilo, vrvjelo je na ulicama i u auli Filozofskog fakulteta, studentska gibanja bila su u jeku, bijahu tada svi ljevičari, čak i oni koji to nikad nijesu bili, poput mog prijatelja B. Pekića, a ja sam taj bunt podupirao u „Književnim novinama“, u svojoj kolumni „Noćnik“, uprkos tome što su njihove ideje bile u opreci s onim što sam ja mislio o revoluciji, imajući na umu onu De Mestrovu da su „mediokriteti najbolji revolucionari“. Ako smo željeli konačnu verziju scenarija, morali smo naći neko skrovište podalje od toga meteža i vreve, bilo je mirnih kutaka u okolini Beograda, ali su za nas ti pansioni bili skupi, scenarij smo radili gotovo volonterski, ili tek uz pomoć dnevnica Jadran-filma iz Zagreba.

Moj prijatelj Sloba S. smjestio nas je u Konaku Manastira Zaova, kod popa Teodosija; to je kraj između Morave i Mlave, 15 kilometara jugoistočno od Požarevca, između Toponice i Velikog sela, jedan kilometar od glavnog puta, mir je grobni, tišina srednjevjekovna, rekao nam je. Crkva je u moravskom stilu, bez kubeta i s krstom u osnovi, posvećena je arhistratizima Mihajlu i Gavrilu, u njoj je zazidan Jeličin grob, a iznad groba je freska na kojoj se prikazuje njeno rastrzanje s četiri bijela konja.

Čudotvorni izvor

Čim smo se smjestili i upoznali popa Teodosija, uputili smo se stazom do čudotvornog izvora, umili smo se i popili s dlana po gutljaj vode, a potom smo se vratili na zajednički objed, pridružio nam se i domaćin pop Teodosije. Bilo je još gostiju oko nas, nekoliko starih parova, te i jedan knjigovođa u opštini Požarevac, mršavi dugajlija koji mi se odmah pohvalio da svakog jutra ispira oči na jednom od izvora ljekovite, čudotvorne vode, „ako patite od bilo kakve boljke očiju, niste mogli naći bolje mjesto“, rekao je, a potom mi je objasnio kako se dolazi do izvora na uzvisini iznad manastira, ima više staza, a samo je jedna za one koji „ištu iscjeljenje“, šira je i na više mjesta ima podzide i stepenice od drvenih oblica. Kod svih pravoslavnih manastira izvire ljekovita i čudotvorna voda, privlačna koliko i religija, a Crkva je vazda imala smisla za marketing.

Mi smo po cio dan radili na scenariju, ali pričali smo i o drugim stvarima, o filmovima ili ženama, a u nekim intervalima razdvajali smo se kako bi svako od nas ostao sam sa sobom i bez upliva drugog provjerio i raščistio sve ono što smo dotad nabacili kao građu. Mi nijesmo štedili jedan drugog, padale su i teške riječi: ja sam, primjerice, zadugo odbijao ubistvo glavne junakinje, dok je Krsto vikao, „treba je ubiti, treba je ubiti“, čak sam pomislio da se nešto osvećuje nekoj ženi iz stvarnog života. Posvađali smo se oko te scene i nijesmo govorili cio dan, a na moje optužbe Krsto je razumno i argumentirano uzvratio:

„To je patrijarhalna sredina, žena je kriva i kad je siluju“.

Sablasna dimenzija

Imali smo dva stola ispod krošnje oraha, za jednim smo objedovali, a drugi je bio radni; ja sam kucao na pisaćoj mašini i to s indigom, u dva primjerka. Katkad smo šetajući vikali i galamili, a kad smo htjeli bučno i glasno raspravljati, odlazili smo u šumu, tamo smo našli malu brvnaru, stol i klupu, pa smo tu ostajali i po nekoliko sati, dok ne ogladnimo, a i neki strahovi bjehu se u nas uvukli, nijesmo znali otkuda dolaze; u više navrata ja sam osjećao jaku drhtavicu u trbuhu. Tu je sve imalo neku sablasnu dimenziju; možete zamisliti kad me ondje uplašilo jedno jagnje koje me slijedilo i trčkaralo za mnom, pa sam počeo bježati, a na svakom drugom mjestu to bih jagnje prigrlio i zavolio.

Možda je upravo taj metafizički prostor djelovao kao čudotvorni napitak, kao ljekovita voda za oči – ko zna, možda je to hranilo naše ideje i mračne slike koje su iskrile da smo ih jedva obuzdavali. Mi smo znali do kasno u noć smišljati scene i dijaloge, ali nijesmo galamili, štoviše, šaputali smo: bili smo obzirni prema gostima pansiona. Bili smo glasni samo jednom kad smo došli do scene silovanja na svadbi, čak smo se uplašili te scene, pa smo rekli da se to mora prespavati.

Teror vlasti

I dok su filmski izmećari u Beogradu pisali da je „to primitivno i prizemno tumačenje istorije“, u Zagrebu su „Lisice“ dočekane s aklamacijama, premda nisam vjerovao da je zagrebački kulturni milieu bio baš tako oduševljen ludim ruralnim svijetom Dalmatinske zagore, ali su u toj drami vidjeli prste srpske Udbe i tako film svrstali u političku provokaciju dva suprotstavljena svijeta, iako to nije bila naša autorska namjera, nas su zanimale sudbine, tragedija, odnos pojedinca i rulje, teror vlasti, animalnost u liku Andrije, zlo kao takvo, krivica koju moramo svi dijeliti htjeli mi to ili ne, jer se odnosi na svakog čovjeka kao i grijeh. Nije bilo jednostavno da sve to prođe u društvu bez slobode, a čim ideolozi nanjuše da se nešto krijumčari u nekom djelu, eto ih brzo da banalizuju umjetnost i svedu je na vlastiti nivo, na političku banalnost. Pa ipak su „Lisice“ na Filmskom festivalu u Puli, 1970. godine, dobile Veliku zlatnu arenu za najbolji film, a redatelj Krsto Papić dobio je Zlatnu arenu za režiju. Tadašnji šef Kanskog festivala Favr le Bre želio je „Lisice“ na svom festivalu, ali komisija u Beogradu nije odobrila da taj film zastupa Jugoslaviju, pa je prikazan u sekciji Petnaest dana reditelja, tu upliva više nijesu imale državne komisije, autor je zastupao samoga sebe, a film je bio hvaljen i kasnije pozivan na mnoge svjetske festivale.

Trijumf „Lisica“

Nisam bio na Festivalu u Puli, niti sam doživio trijumf filma „Lisice“, a uz sve pohvale i pokude, dobio je i nagradu „Septima“ koju dodjeljuje Društvo filmskih i tv kritičara i publicista Hrvatske, što je za mene bilo gotovo neshvatljivo i to sam tumačio samo kao odgovor srpskim cenzorima, jer hrvatski su kritičari zazirali od filmova koji uznemiravaju i bave se stvarnošću. Moj drugar, glumac i filmski režiser, Tori J. dobio je Srebrnu arenu za režiju filma „Krvava bajka“, a nedjelju dana kasnije sreo sam ga na terasi Gradske kafane u Beogradu, prišao sam mu i kao prijatelju čestitao, a on je na moju čestitku ogorčeno uzvratio:
„Pokrala su me braća Hrvati“.
Stajao sam pokraj njegova stola, nije mi ponudio da sjednem, niti se obradovao našem susretu; ranije bi to bio radostan događaj, pa sam u ime sretnih vremena položio ruku na njegovo rame, htio sam vratiti nešto od one intime, ali on se pomaknuo, pa je moja ruka ostala bez oslonca, kao i naše prijateljstvo.
„Gledao sam „Lisice“, to je reakcionaran film, hrvatska varijanta crnog talasa“, rekao je. „Bolji je moj film. Mnogo bolji“.
„Nisam gledao, ne mogu ništa reći“.
„Tebe to ne bi zanimalo. Film govori o patnji mog naroda“, rekao je.
„Govoriš kao da sam ja bio u žiriju“, rekao sam.
„Očajan sam, prijatelju. Imam pravo na to“.
„Srebrna arena veliki je uspjeh“, rekao sam.
Tori se, baš ono ijetko, osmjehnuo, a ja sam osjećao kako se između nas već prostire neprohodno polje, to je velika razdaljina koju više nikad nećemo savladati. Čak i da nije bilo počelo truljenje našeg prijateljstva, sada bi se naprečac raspalo. (Odlomak iz knjige sjećanja Mirka Kovača „Vrijeme koje se udaljava“).

Film „Lisice“ visoko je na ljestvici najboljih hrvatskih filmova

Film „Lisice“ za koji smo konačnu verziju scenarija napisali u manastiru Zaova, danas je klasika, odlična su pera domaća i svjetska pisala o filmu i kontroverzama oko njega, visoko je na ljestvici najboljih hrvatskih filmova, a ako bismo se upuštali u podulju povijest hrvatsko-srpskih trvenja, onda su i „Lisice“ bile jedan kamenčić spoticanja u tim trvenjima. Partijski ideolozi, tačnije Gradski komitet komunista Beograda, zabranili su prikazivanje filma u Srbiji, pa ipak smo nekako iščupali termin za samo jednu, i to prijepodnevnu projekciju, u Domu omladine. Na projekciji je bilo šestoro gledalaca, među njima moja prijateljica, dopisnica „Timesa“ D. Trevisan, te glasoviti disident Milovan Đilas koji nam je poslije čestitao, bio je oduševljen, ja sam stara škola, rekao je, film je noviji medij, pa ipak se usuđujem reći da je ovo za mene remek-djelo, mentalna slika našeg brutalnog svijeta koji će u svakom razdoblju istorije naći oduška za svoje niske nagone. Sretan sam što sam vidio ovakav film, a žao mi je što ga u Beogradu neće gledati zbog bijede naše politike, rekao je.

(…..)

I dok smo hodali Ilicom, Albert mi je pokazao ulaz u dvorište gdje je bila njegova radiona koju mi je sinoć nudio u nasljedstvo, ali to više nije spominjao, vjerojatno se još za večerom ugrizao za jezik. Niti sam ga tjerao da to priča, niti bih takvo što prihvatio. Ljudi vode svakakve razgovore, često i besmislene. Albert je pozdravljao prolaznike na ulici, a u više navrata izustio je “klanjam se”, ili damama “ljubim ruke”; neke je pozdravljao “serbus”, “poštovanje”, “živjeli”, neke samo kratko i brzo “bok, bok”, “bok stari”, ili otegnuto “booog”, a dvije švore koje su naišle držeći se podruku, pozdravio je “hvaljen Isus”. Ne znam zašto, ali mi je godilo toliko različitih pozdrava. Kod nas se u gradu pozdravljalo sa “zdravo”, seljaci su najčešće vikali “pomoz Bog”, otpozdravljalo se s “dobra ti sreća”, premda se i kod nas pokatkad čulo “hvaljen Isus” i to među katoličkim pukom, a kad bi netko od nas ušao u muslimansku radnju, stariji bi nas dočekali s “merhaba”, a ja sam od svih pozdrava najviše volio “selam ti”, sviđalo mi se njegovo značenje; mir, spas; ta zar se moglo nešto ljepše uputiti čovjeku na ulici, a i moj je otac volio taj pozdrav, samo što je on govorio “selamun”. Nisam mislio da ću ovoliko prostora posvetiti pozdravima, to je nešto svakidašnje; često nam promaknu stvari koje su stalno prisutne. Ja podjednako volim rijetkosti, kao i ono što je izlizano od uporabe.

Pod nadzorom jednog nastavnika, člana prosvjetne zajednice grada, te još dvojice ''vojnika partije'', kako su sebe nazivali revni službenici, iz naše škole izneli su neke ''nepoćudne'' biste, ak o se za mrtve stvari može takvo što reći, ne sjećam se čija su to poprsja bila, ali nama je rečneno da su to sada reakcionari i da je naša pionirska dužnost izaći u dvorište, proći pored tih bista bačenih na zemlju i svatko na svoj način iskaliti gnjev. Na veliku gomilu školske starudije bačene su i neke knjige što ih je odvojio taj isti nastavnik, jer smo se simblično opraštali od jednog vremena u kojemu je sve bilo naopako, a školski sustav nazadan. Sjećam se da je učiteljica rekla da nije mudro bacati na lomaču udžbenike iz matematike, fizike ili kemije, jer se tu nema što mijenjati, ali revni je partijac odbrusio da mu pada mrak na oči kad vidi da su ti udžbenici tiskani u Kraljevini Jugoslaviji, koje više nema, pa se moraju uništiti svi njezini tragovi i uspomene na zla vremena.
Učiteljica je tada dobila ukor, ali se na tome nije stalo, počeli su je nadzirati, a građani i mnogi roditelji dojavljivali su svakovrsne pritužbe, puka zanovijetanja, pa su uslijedili česti pozivi u gradsku prosvjetnu zajednicu, sve dulja ispitivanja, posjećivali su nas prosvjetni inspektori, gradski, sreski, pa i republički, neki partijski glavešine, a jednom je banula i politička zvjerka, stričev suborac Viktor Bloudek. Začudo, većina njih zamjerala je učiteljici što je ozdravila, čak je jedan žbir rekao da je ona izvezla ukopnu haljinu i još neko ruho, možda čak i mrtvački pokrov, te da je i talijer pripremila koji se lijepim pokojnicama stavlja na čelo. I mene su uvrstili na Jozipinu listu jer sam uvijek bio uz nju. Kad se vratila iz Zagreba s liječničkim nalazima koji su odbacili svaku sumnju o njenoj neizlječivoj bolesti, mi smo to u kući slavili dokasno, a ja sam je cijelu večer držao za ruku. Učiteljica je već imala nove čvrste vlasi, brzo su narasle, bile su kestenjave, pucketale su i kostriješile se pod jantarnim češljem.
Sjećam se da je moja majka plakala od sreće što se Jozipina kosa tako uspješno obnavljala, pa ju je često grlila i izustila mnogo umilnih i tepajućih riječi. Bili smo radosni, dijelili smo mnoga zadovoljstva sa učiteljicom, uživali u njezinoj ljepoti i divili se tako duhovnoj i mudroj osobi, ali svijet oko nas, nahuškan od vlasti, kao da se bješe fiksirao na to nedužno stvorenje, pa su u tjednom lokalnom listu često izlazila pisma čitatelja, '' ja sam samo jedan roditelj'' itd., a nazivali su je drskom učiteljicom koja ''nosi kratku suknju i sjedi pred djecom tako da joj se vide koljena i butine''. Bilo je pisama punih srdžbe kao da je riječ o državnom neprijatelju, pa su se piskarala utrkivala da je prikažu kao luđakinju ili nabace aluzije da je možda špijunka, viđena je na zadružnim livadama i državnim imanjima s mrežastom košarom na štapu '' pod izgovorom da lovi leptire''. Čak je stiglo pismo iz neretvanskog kraja u kojem netko potpisan inicijalima govori o ocu Jozipe B. ''kao sumnjičavom seljaku prema radnim zadrugama i tekovinama NOB-a''. Prosvjetari odani režimu izvukli su popis knjiga što ih je Jozipa uzimala u Gradskoj Knjižnici, to su bila samo ''djela zapadnih dekadenata, ali bože sačuvaj da bi se ona zadužila za neko štivo koje se bavi socijalnim i radničkim temama''. Svatko se pitao može li takva osoba poučavati našu djecu.
Jozipa nas je učila lijepom pisanju, bez nje bismo ''ostali slijepci'', kako je govorila moja majka. U školskim zadaćama često smo opisivali legende koje smo čuli od starijih, a tko bi više skupio i donio narodnih priča, dobivao bi pohvale i odlične ocjene.
U tome sam bio ponajbolji, a vjerujem da sam upravo zbog marna prikupljanja tih narodnih umotvorina, zbog načina na koji sam ih oblikovao, postao Jozipin miljenik. Uza sve, ja sam se jedini služio riječima što sam ih od nje naučio, a ne kako se govorilo i pisalo u mom kraju, unatoč tomu što su joj prosvjetni inspektori zamjerali na jeziku, pa su joj čak zabranili da rabi neke riječi, kao primjerice gombalište, ravnalo, pačetvorina, tjelovježba, ali ja sam joj ostao vjeran, slijedio sam njezin jezik i glasno uzvikivao zabranjene riječi. Ona bi mi katkad namignula, što je bio znak međusobnog razumijevanja, podrške i divljenja, te obostranog otpora političkoj rulji, ali i mnogim prosvjetnim kanonima i dogmama, što sam ih tek u kasnijim godinama razumio kako treba, a zahvaljujući Jozipi te sam osjećaje možda instinktivno usvajao cijelog svog vijeka, živio u stalnom otporu i protivio se na svoj način, bez velikih potresa, nekim društvenim normama.''

Grad U Zrcalu -Mirko Kovač

Pisanje ili nostalgija" Mirko Kovač (eseji)

"Dugo sam odgađao čitati knjigu Korespondencija kao život Borislava Pekića, mojega bliskog prijatelja, na žalost pokojnog - umro je u Londonu, u svojoj šestdeset drugoj godini života,
pa i sada, dok pišem ovaj tekst, dobar dio knjige od preko šest stotina stranica ostao je nepročitan, jer prepiska s nekim njegovim korespondentima nije me uopće zanimala. Čitao sam pisma članova naše tzv. grupe (David, Kiš, Kovač, Pekić), o kojoj se svojedobno mnogo više govorilo nego što je imala stvarnog značenja ili utjecaja, te još ponešto i na preskoke iz epistola drugih osoba s kojima se Pekić dopisivao.

U ovoj zbirci pisama jedan sam od sudionika, gotovo dramsko lice oko kojega se pletu zgode i dosjetke, a bogme i autor rukoveti pisama. Istina, Pekićeva supruga, priređivačica knjige, dostavila mi je pisma prije objavljivanja, s dopuštenjem da reagiram kako želim, a kada sam ih pročitao, bio sam posve smeten i nemoćan, sve bih to promijenio ili bacio, ili pak uskratio svoj imprimatur, ali takvo što ne bi bilo fer, pa sam ih ostavio onakvima kakva su, kao svoj obol vremenu i autentičnosti."

(odlomak iz knjige)

"U svojim pričama, romanima, esejima, scenarijima i dramama, Kovač je podigao spomenik, pamjatnik našem jeziku, pa neka ga svako zove kako mu odgovara", kaže Božo Koprivica.
"Sa Mirkom Kovačem je otišla čitava jedna epoha. On je bio poslednji pisac velike, potonule i nestale Jugoslavije. Kovač je govorio da smo mi bili poslednji dinosaurusi jednog shvatanja književnosti. One književnosti, kada se verovalo da reč uopšte može nešto da promeni i da ima neku snagu", rekao je pisac Filip David na tribini "Život u zrcalu Mirka Kovača", održanoj u sredu na Sajmu knjiga u Beogradu, u znak sećanja na velikog jugoslovenskog pisca koji je preminuo 19. avgusta ove godine.
Pored Davida, Kovačevog višedecenijskog prijatelja, o piscu "Malvine" i "Rana Luke Meštrevića" u sali "Borislav Pekić" govorili su esejist Božo Koprivica i izdavač Seid Serdarević, obojica su sa Mirkom Kovačem negovali prijateljske veze. Razgovor je moderirala Svetlana Gavrilović iz Narodne biblioteke Srbije.
"Odlazak Mirka Kovača", smatra David, "nije samo gubitak za srpsku književnost, već i za hrvatsku, bosansku, crnogosrsku kniževnost. Izuzev Miljenka Jergovića, više nema pisaca koji objedinjuju taj kulturni prostor."
Svoj prvi roman, "Gubilište", ovaj pisac poreklom iz Petrovića blizu Bileće napisao je kao 24-godišnjak. Od tada je ovenčan brojnim književnim nagradama, ali i prokazan od dela kulturno-političke javnosti, najpre kao pisac "mračne slike sveta" (u samoupravnom socijalizmu), a kasnije i kao antinacionalista (uoči i nakon raspada Jugoslavije). Uprkos tome Mirko Kovač je pisao. Objavio je romane, zbirke priča, eseje, drame, sarađivao na filmskim scenarijima...
Prema rečima Seida Serdarevića, čija izdavačka kuća Fraktura od početka 2000-tih objavljuje Kovačeva dela, Mirko Kovač je prema sebi kao piscu bio strog. U toj strogosti je, ističe Serdarević, svoje knjge iznova iščitavao i dorađivao.
"Kada čitate novo izdanje romana 'Ruganje s dušom' i ono iz '78, vi vidite da su to knjige koje se bave istom temom, imaju isti naslov, ali su zapravo dvije različite knjige. On je bio jedan od onih autora - i u tome je sličio na Krležu u nekom smislu - koji je svoj objavljeni tekst svaki put iščitavao, prepravaljao, dorađivao i video ga na neki drugačiji način. Taj odnos prema riječi jest kod Kovača bio u skladu s njegovim prezimenom, on je stvarno kovao svoje riječi", kaže Serdarević.
Početkom devedesetih seli se iz Beograda u Rovinj. Zapravo, biva oteran nacionalističkim režanjem koje je kulminiralo čuvenim incidentom u Domu omladine, gde je fotoaparat koji je hitnuo član Šešeljeve Srpske radikalne stranke pogodio pisca u glavu. Meta doduše nije bio Kovač, već prištinski novinar Veton Suroji, ali poruka je bila jasna. Pisac Filip David seća se da je Kovač u to vreme dobijao ozbiljne pretnje.
"Mirko Kovač je morao da ode iz Beograda zato što se na nekoliko visokih diplomatskih mesta pričalo da postoji tajni spisak u policiji i da je pored njegovog imena pisalo 'Ubiti i uzeti stan'. Mirko je bio jedan od najžešćih, najubojitijih i najboljih kritičara one vlasti iz devedesetih godina. Bilo je više upada u njegov stan, bilo je noćnih pretnji i on je morao krišom da ode iz Beograda", seća se David.
"Do danas", dodaje, "nije stiglo objašnjenje zašto se to dogodilo, ko je pravio policijski spisak i zašto su ljudi poput Kiša, Pekića i Mirka morali da napuštaju Beograd - povremeno ili za stalno."
Iako su mu knjige prevedene na više evropskih jezika, iako je dobar deo svog opusa napisao u Beogradu, ovdašnji književni esnaf, makar jedan njegov deo, mu nikad nije odao priznanje. To se, kako je ukazao Božo Koprivica, videlo još jednom nakon što je 19. avgusta stigla vest o Kovačevoj smrti.
"Kad je Mirko umro, niti je PEN klub niti je Udruženje književnika Srbije, pa ni Srpsko književno društvo - nisu poslali telegram. On je bio dobitnik dvije NIN-ove nagrade: za književnost i za publicistiku. U NIN-u je izašao tekst kao da je umro neki bolji daktilograf. No, moje je osjećanje da neki ljudi nikad ne odlaze. Ti ljudi pobjede i smrt", rekao je Koprivica, koji je pročitao odlomak iz novog, prerađenog izdanja romana "Ruganje s dušom" - scenu samoubistva koju je ovaj esejista i književni kritičar nazvao "partiturom za muzikalni suicid".
"Nijedan jugoslovenski pisac", zaključuje Koprivica, "nije takav virtuoz u jeziku kao Mirko Kovač. U svojim pričama, romanima, esejima, scenarijima i dramama, Kovač je podigao spomenik, pamjatnik našem jeziku, pa neka ga svako zove kako mu odgovara. Koliko je tu pohranjeno blaga, koliko zaboravljenih reči koje više niko ne koristi: smira, lukšija, opogani, trina, potajice, začađila, uždio… Miljenko Jergović je otprilike rekao kako u Kovačevom jeziku ima više ljepote nego u prirodnim ljepotama Hrvatske, a ja licitiram i dalje ima u tom jeziku ljepote više nego u u pejzažima Crne Gore i Hercegovine…"

Ima li svrhe da gradimo ono sto ce biti sruseno,
da jedemo ono sto ce biti pobljuvano,
da uzmemo ono sto ce biti oduzeto,
spajamo ono sto je nespojivo,
da slazemo sto je neslozivo,
da podnosimo ono sto je nepodnosljivo?
da mislimo na ono sto je nezamislivo?

- Postavio si mi ta pitanja, moj ti je odgovor ovaj:

Imade svrhe insistirati na razlikama dok god Bog utvrdjuje srodnost.
Imade svrhe podnositi ono sto je nepodnosljivo jer to je oslobadjajuce,
misliti ono sto je nezamislivo, jer to je nadajuce,
izvoditi ono sto je neizvodljivo, jer to je radjajuce,
kidati ono sto je neraskidivo, jer to je razarajuce,
sagledavati ono sto je nesagledivo, jer to je smirujuce.


"Uvod u drugi zivot", Mirko Kovac

Mirko Kovač: Žao mi je onih ljudi koji bi htjeli biti slobodoumni, a po prirodi su svojoj kukavice

Žao mi je svih oni intelektualaca koji gledaju na jedno oko,
koji primaju počasti a prave se da im nije do njih.

Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi koji strahuju nad svojom egzistencijom, koji su postali robovi sopstvene sudbine.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijeloga života pribavljaju sebi alibi.

Žao mi je svih onih koji se slijepo drže jednog mjesta, jer nijesu za neko drugo.

Žao mi je intelektualaca koji vjeruju da su miljenici vlasti.

Žao mi je svih poltrona, svih onih koji primaju mito laskavaca.

Molim se za one nesrećne dostavljače da se što prije vrate svome Ja.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji tuđe mišljenje saopštavaju kao svoje.

Žao mi je ljudi pohlepnih na vlast, žao mi je svih karijerista, svih materijalista.
Žao mi je svih onih koji vjeruju da znače nešto u očima onih koji ne znače ništa.

Žao mi je koji nemaju snage reći: Ne, kada se ne može kazati: Da!

Žao mi je onih nesretnika koji za slobodoumnost odmah traže nagradu.

Žao mi je svih onih koji ništa ne znaju o istini, i onih koji nikad neće otvoriti oči, nikada izaći iz svog lunarnog vrta.

Žao mi je onih za koje je efemerna slava – vječnost.
Žao mi je onih skorojevića koji sebi pribavljaju maske snobova.

Žao mi je svih onih koji idu na premijere, koji za trpezom žude za prvim mjestima.

Žao mi je svih onih koji zavide drugima, koji su tašti i koji se ne mogu izliječiti od oholosti.
Žao mi je i onih ljudi koji misle da je njihova šutnja principijelnost.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijelog svog života ne mogu rizikovati,
svih onih slabića koji drhte nad sobom, koji njeguju svoj strah,
svih onih intelektualaca koji se lako odriču svog mišljenja.

Žao mi je svih onih koji žele uspjeti na tuđu štetu.

Žao mi je onih ljudi koji bi htjeli biti slobodoumni, a po prirodi su svojoj kukavice.

Žao mi je svih onih koji mrze ljude sposobnije od sebe.

Molim te, Gospodine, za sve nesretnike koji su sami uzrokom svoje nesreće.

Izvor: filozofskimagazin.wordpress.com

Sve do trenutka kad je stigla vest o Mirkovoj smrti, verovala sam da će on i tu opaku bolest da savlada, baš kao što su svojedobno pesnik Brana Petrović i on savladali trbušni tifus u završnom stadijumu. Sećam se pričao je kako su se bolničari, zamotani i blindirani kao astronauti, bojeći se fatalne zaraze, glasno kladili da li će dvojica njihovih sirotih tifusara izdržati do jutra. Međutim, izdržala su ta dva nadčoveka. Smrt je izgubila plen, a neko od bolničara opkladu. Zato sam se nadala da će i ovoga puta Mirko biti jači.
A bio je tako jak u svojoj samobitnosti. Nije se udvarao publici koja aplaudira samo delima za čitanje u bašti i na plaži, ni javnosti koja zahteva svakakve podobnosti i podozreva sve što je imalo drugačije, ni kritici koja postavlja model kao kriterij, pa odbacuje sve što se ne podudara. Udvarao se samo ženama i to galantno i uspešno.
Mirko Kovač je bio i ostao svoj, samo sebi svojstven, i u vlasti samo svoga eruptivnog talenta za dubinsko raščitavanje, nimalo za to podatnog, svečoveka, svoga književnog junaka. Neustrašivo je zalazio u sve njegove pojavnosti, tražio ga u javnom i skrivenom, u uzletima i slabostima, u pravcima i krivinama, u zagonetkama i lucidnim otkrićima i u svim tim bojama i dimenzijama ga prikazivao u svojoj visoko naponskoj prozi.
Knjige Mirka Kovača bile su i jesu u našoj literature svojevrsne književne prekretnice. Romani Ruganje s dušom i Vrata od Utrobe su romani breše. Kovač je u njima otvorio drugačije novelističke pristupe, oslobodio prozni tekst svakojakih nasleđenih inhibicija. Napustio je dosledno jednolinijsko pripovedanje, razbokorio narativni tok prateći posledične nastavke, uveo diskurzivne pasaže uz poetska sažimanja i jezički obogatio dijaloge, ispitujući reči na Borhesovski način. Danas je ta majstorski izbrušena, foknerovski prednapregnuta, teško prevodiva proza dragocena Mirkova zaostavština u našoj i svetskoj literaturi.
Nezasiti čitalac književnosti je bio, usto nepogrešiv u oceni šta je dobra knjiga.
Duhovit usmeni pripovedač. Pekić se žalio da je Mirko za dan i noć koje je proveo u zatvoru imao više odličnih doživljaja nego on za četiri godine robije. Dogadjaj kojeg Mirko nije usmeno opričao, nije imao razloga ni da se dogodi, branila sam ga ja. I zaista tako mislim.
Neponovljiv sagovornik u raspravi o Fokneru, Borhesu, Hani Arent, ili Floberu, to su neki od pisaca koje je voleo. Mogao je satima da govori pesme svojih omiljenih pesnika,Tina Ujevića, na primer. Malo je njegovih stihova, ako imalo, koje nije znao napamet. A recitovao ih je s nekim posebnim osmehom, pomalo u zanosu i sa finim znakovitim stankama. Moderno, a na način starinski, što bi rekao Kiš.
Poznavao je kao malo ko najtajnije žile kucavice filma. Bio je nenadmašan u analizama sekvenci, kadrova, ponekad bi u raspravi premontiravao čitave delove, žustro se zalažući za lepotu dugih kadrova. Nije čudo što je kao scenarista u svoje vreme bio bez premca. Uvek sam žalila što nije predavao film na nekoj dobroj školi. Zamišljam kakvi bi to časovi bili, kakvi razgovori, kakve lekcije.
U kratkoj biografskoj belešci, uz pogovor za jednu svoju knjigu, napisao je i rečenicu: sve što sam postigao u književnosti, bilo je s mukom i kasno. Mnogo smo tada razgovarali o toj rečenici. Ne, nije to bio nikakav lament. Daleko od toga. Mirko Kovač, nezaustavljivi pisac-remorker, do zadnjeg trena u punom zamahu svoga vrhunskog književnog dara i, kao sečenica žileta, britke inteligencije, torpe- dovao bi svojim razornim pogledom iskosa svaku natruhu samosažaljenja u svemu što je pisao i živeo, Ta rečenica je bila vrsta prkosno bačene rukavice. Samo brzi osvrt unazad, pitanje: šta hoćete vi od mene. Fleš- rezime, pred otvaranje nove sekvence, novog poglavlja.
Smislila sam tada rigorozan retuš za tu rečenicu i u toj mojoj obradi ona je glasila: sve što sam postigao u književnosti bilo je s ove dve ruke i strasno. Šalio se da bi korektorka stvar još više pogoršala, jer bi, da je kojim slučajem to tako napisao, reč strasno prepravila u strašno, kao što mu se mnogo puta desilo. Nisam ni slutila da će se ta rečenica jednoga dana naći u ovakvom tekstu. Crnjanski je pisao da je on pisac bez predaka, jer je zapravo sam sebe rodio. Mirko Kovač je bio od istog kova. Sam je svoj predak i potomak, rodio je sam sebe svojim rukama i strasno i time postigao da stane tik uz samorodjenog Crnjanskog.
Sa setom se danas sećam naših, kako ih je Mirko zvao, čitalačkih seansi. On bi čitao naglas, razgovetno, lagano, besprekornom dikcijom, a Kiš i ja smo pomno slušali, s povremenim upadicama ili dužim komentarima. Tako smo zajednički pročitali mnoge tekstove i knjige, a ponajpre rukopise njihovih knjiga. Kišovu zbirku priča: Grobnica za Borisa Davidovića pročitali smo dva dana pre no što je rukopis odneo izdavaču. Sećam se kako je Kovač povremeno zastajao posle neke rečenice, ili pasusa, podizao pogled, pridržavajući rukom naočari i s nekim posebnim ushićenjem u glasu govorio: Genijalno, čoveče, slušaj, Stari, ovo ti je genijalno. Ne, ovo je stvarno dobar poso! Je li Vića! (to je bio njegov nadimak za mene). Na vrat na nos smo večerali, žurili smo da se vratimo čitanju i završili negde skoro pred samu zoru.
I eto, sve je to davno prošlo i sad staje u ciglo jedan ubitačno apsolutni stih E.A.Poa: Nikad više.
Mirko sad živi u svojoj literaturi, na slikama svoje voljene Bobe i u našim pričama. A ja ga evo i na ovaj način pitam, ima li razloga da čovek zavidi onima koji veruju da se ne bi trebalo rugati s dušom.
*
Objavljeno u Kulturnom dodatku Politike [/size]

Prijateljsko dopisivanje
Čitajući danas ta naša pisma, doživio sam ih, uza svu njihovu vedrinu, uza sve one radosti prijateljevanja, ipak kao neko grebanje po ranama. I kad sam se slatko smijao, iz toga smijeha izbijala je sjeta, malne rekoh plač.
1.

Dugo sam odgađao čitati knjigu Korespondencija kao život Borislava Pekića, mojega bliskog prijatelja, na žalost pokojnog – umro je u Londonu, u svojoj šezdeset drugoj godini života, pa i sada, dok pišem ovaj tekst, dobar dio knjige od preko šeststo stranica ostao je nepročitan, jer prepiska s nekim njegovim korespondentima nije me uopće zanimala. Čitao sam pisma članova naše tzv. grupe (David, Kiš, Kovač, Pekić) o kojoj se svojedobno mnogo više govorilo, nego što je imala stvarnog značenja ili utjecaja, te još ponešto i na preskoke iz epistola drugih osoba s kojima se Pekić dopisivao.

U ovoj zbirci pisama jedan sam od sudionika, gotovo dramsko lice oko kojega se pletu zgode i dosjetke, a bogme i autor rukoveti pisama. Istina, Pekićeva supruga, priređivač knjige, dostavila mi je pisma prije objavljivanja, s dopuštenjem da reagiram kako želim, a kada sam ih pročitao bio sam posve smeten i nemoćan, sve bih to promijenio ili bacio, ili pak uskratio svoj imprimatur, ali takvo što ne bi bilo fer, pa sam ih ostavio onakvima kakva su, kao svoj obol vremenu i autentičnosti. Uza sve, prošlo je mnogo godina od njihova nastanka, te su mi bila od koristi da se podsjetim zaboravljenih, čak i nepoznatih detalja iz vlastitog života. Nisam bio nimalo veseo što sam dijelove zaboravljenog života u ovoj korespondenciji ponovno pronašao, jer svatko od nas posve nesvjesno vrši stanovitu selekciju pamćenja. Nekih scena u tim privatnim, intimnim pismima, sada sam se gotovo užasnuo, posebice onih nepristojnih mjesta – valjda godine čine svoje. Utjeha su čitatelji koji mi se već podulje javljaju i hvale tu korespondenciju.

Tih mladenačkih godina kada smo se prilikom svakog rastanka, putovanja ili boravka izvan Beograda, umjereno dopisivali, nisam imao nikakvu predodžbu o važnosti svojih pisama; kasnije sam ipak počeo o tomu pokatkad voditi računa, pa su i moja pisma Pekiću s godinama postajala kraća i rjeđa, što nikako ne znači da je naše prijateljstvo jenjavalo. Moj je drugar imao svijest o svojim pismima, pisao ih je uvijek u dva primjerka; kopiju bi odmah i uredno pohranio u fasciklu. Pisao ih je određenoj osobi, a istodobno i za povijest književnosti. Bila je to njegova prednost i korisna cenzura. Ako je nekoga otrcavao, onda je to činio svjesno, računajući na vječnost. A kad je sumnjao da privatnu poštu kontroliraju obavještajne službe, onda bi i za njih ostavljao pokoju mrvicu na bogatoj trpezi, duhovitu i proturežimsku psovku, tek da marnim doušnicima pripomogne u radu na djelu „Pekićev dosje” koji je rastao još od 1948. godine, kada je kao maturant osuđen na petnaest godina robije, a odležao pet, jer je bio član ilegalne organizacije Saveza demokratske omladine.


Mi, Pekićevi prijatelji, sudionici u prepisci, vjerojatno nismo znali pridavati sebi i svojim riječima takvo značenje i literarnu težinu kao što je on umio, pa smo forsirali lakoću, zezanje i posve neobaveznu korespondenciju, ne misleći na historiju i ostavštinu. Uostalom, pisanje jednog pisma, bez koncepta i pripreme, samo je trenutak, mala životna stanka, kao kad se predahne u kafiću i napiše razglednica prijatelju, a dogodi se da najednom nedostaju riječi, nedostaje duhovita zgoda, tako da se bjelina karte učini nesavladivom. Osobno sam sva pisma pisao u dahu, izazvan nečim ili iz potrebe da nešto saopćim prijatelju, voljenoj osobi, nekomu tko mi je u tom času bio potreban, koga sam htio razveseliti, pa i pokazati umijeće pisanja, sliku nekih svojih stanja, bila tegobna ili vedra, da bih odmah nakon potpisa prešao u posve novo raspoloženje. Možda je doista pravedno, kako je Pekić razmišljao, svaki naš trenutak učiniti važnim i smjestiti ga u neki pretinac života, unatoč tomu da se svatko od nas pokatkad želi odreći svojih zabluda, pogreški, suvišnih riječi, promašaja, ljubavnih nedaća, premda bismo bez svega toga zapali u „dosadu od koje se umire”. Ono što je Pekića činilo različitim od nas jest njegova „bolest od vječnosti” koja bi ga odvela k vragu da nije imao tako izrazit smisao za humor i da nije svojom samoironijom razarao tu „bolest”.

Čitajući danas ta naša pisma, doživio sam ih, uza svu njihovu vedrinu, uza sve one radosti prijateljevanja, ipak kao neko grebanje po ranama. I kad sam se slatko smijao, iz toga smijeha izbijala je sjeta, malne rekoh plač. Filip David u jednom pisamcetu Pekiću (22. prosinca 1973) veli: „Kovač povremeno svrati do mene, jadan je i bedan otkako je Kiš otišao u Bordeaux.” Ako me prijatelj tada vidio „jadnim i bednim”, kako li će se tek ta potištenost, ta trajna boljka razvijati u dolazećim godinama i to unatoč nekim zadovoljstvima pisanja i književnim uspjesima.

Sada mi se čini da je „povijest raspadanja” započela hajkom na Danila Kiša sredinom sedamdesetih godina, te njegovim definitivnim odlaskom u Pariz. U toj hajki, u tim brutalnim prizorima izgona jednog pisca, Kiš je odmah prepoznao nakazu nacionalizma. Zapravo, on je to sve slutio i otprije, a dokaz je njegovo pismo Pekiću od 26. lipnja 1972. godine, nakon što smo zajedno proveli na Zlatiboru nekih desetak dana. „Na Zlatiboru smo Mirko i ja razradili famozno 'Delo'. Oživljeni barbarogenije. Neobarbarogenije podgrejava srpski pasulj od pre četrdeset-pedeset godina i neodoljivo prdi, ne priznajući pritom uticaj evropskih petomana, čime smrad koji širi nije ništa manji. Neonacionalistički, ili čak nacistički koncept kulture – to takođe. Ja nemam nameru da im dozvolim da se potkusuruju sa mnom.”
To je razdoblje koje mi nekako izmiče ili je poprilično maglovito; možda sam tek sada, iz jednog Pekićeva pisma (London, lipnja 1972) razumio Kišov tadašnji bijes i njegove točne prosudbe o pojavama „oživljenog barbarogenija”. Bit će da je u časopisu Delo zasjedao neki okrugli stol za kojim se raspravljalo kako je kucnuo čas da se ta naša generacija, po svemu sudeći anacionalnih autora, nekako privede u okvir srpske tradicije, da se ti rasno i nacionalno mutni tipovi opamete i počnu davati srpska imena junacima svojih proza. Tu se govorilo da je roman Danila Kiša Bašta, pepeo „mogao nastati u Stockholmu”. Filip David je u „jevrejskoj tradiciji”. Pekiću su bliže neke „grčko-cincarske teme”. Meni se predbacivalo da svjesno rabim „kroatizme” i „razaram srpski jezik”, te da sam u svojim intervjuima više puta isticao kako sam književni zanat učio od „mediteransko-hrvatskih pisaca”. Čak su me i prijatelji podbadali, pa tako u jednom pismu Dragoslavu Mihailoviću (11. veljače 1972), moj će Pekić reći ironično „…pučko-školskim svjedodžbama, kako bi rekao Mirko Kovač”. Dakako, u tome njegovu zafrkavanju oko moje hrvaštine, želim vjerovati, nije bilo zlobe.

Nisam uopće znao da sam tada napisao Pekiću kako sam napustio Društvo književnika i samoga sebe izuzeo iz srpske književnosti; to mi je sada posve nov podatak. U pismu od 6. srpnja 1972, ispovijedajući se prijatelju, pišem mu: „Takođe ću izraziti svoj prezir prema tradiciji, posebno prema srpskoj tradiciji, za koju nisam siguran da postoji. Ako se ja na nešto oslanjam, kako to oni kažu za sebe, tj. da se oslanjaju na jadnog Boru Stankovića, onda se oslanjam na nešto posve nesigurno, neidentificirano, onda se stvarno oslanjam na neku 'infernalnu logiku', na ono svoje žalosno ćutilo o 'ujedinjenju tragedije' i još se oslanjam na onaj kamen Dostojevskog ('u kamenu nema bola, ali u strahu od kamena ima bola’)”.

Iz ove Pekićeve prepiske sve više shvaćam da se tada zbivalo nešto ozbiljno, da su to bili estetski sukobi u kojima je Kiš prednjačio, svakako uz našu podršku. To je bila prva polovica sedamdesetih godina, zapravo uvodni dio u hajku na Kiša koja će ga snaći nakon njegove genijalne knjige Grobnica za Borisa Davidoviča, oklevetane u čaršiji kao plagijat. Dvije godine prije hajke, Dragoslav će Mihailović napisati Pekiću jedno opširno pismo iz Pariza (30. svibnja 1974) u kojemu će između ostaloga reći: „Pričati sa Kišom poslednje dve-tri godine za mene je isto tako zadovoljstvo kao što je čučati u govnima do guše i ja sam se posle toga razgovora upravo tako i osećao.” Očito je, barem sudeći po ovim pismima, Borislav Pekić sve više bio u ulozi pomiritelja, iako je držao stranu grupe kojoj je pripadao i koju je utemeljio. Njegova „plava krv” otvarala mu je vrata svih skupina, od građanskih do nacionalističkih. I doista je s pomirbama uspio; kasnije će neki nesporazumi biti izglađeni.

Potaknut ovim pismima, osvježene memorije, možda ću dočarati još ponešto iz naših života. Pekićeva je korespondencija mali vodič u prošlost. Još ću listati knjigu, citirati pisma i točne datume, jer tako se ćudljivoj memoriji osigurava tlo pod nogama. Za istraživača je ondje mnogo više materijala; za sudionika pak dovoljno za bolan povratak.

Kultura - Tema05.03.2019. - 16:00 Email Pošalji prijatelju Print Verzija za štampu Komentara (0) Pisanje ili nostalgija (1)
Aailusa 05 S
Photo: Braca Stefanović/XXZ
Prijateljsko dopisivanje
Pisao: Mirko Kovač
Čitajući danas ta naša pisma, doživio sam ih, uza svu njihovu vedrinu, uza sve one radosti prijateljevanja, ipak kao neko grebanje po ranama. I kad sam se slatko smijao, iz toga smijeha izbijala je sjeta, malne rekoh plač.


Photo: Lična arhiva
1.

Dugo sam odgađao čitati knjigu Korespondencija kao život Borislava Pekića, mojega bliskog prijatelja, na žalost pokojnog – umro je u Londonu, u svojoj šezdeset drugoj godini života, pa i sada, dok pišem ovaj tekst, dobar dio knjige od preko šeststo stranica ostao je nepročitan, jer prepiska s nekim njegovim korespondentima nije me uopće zanimala. Čitao sam pisma članova naše tzv. grupe (David, Kiš, Kovač, Pekić) o kojoj se svojedobno mnogo više govorilo, nego što je imala stvarnog značenja ili utjecaja, te još ponešto i na preskoke iz epistola drugih osoba s kojima se Pekić dopisivao.

U ovoj zbirci pisama jedan sam od sudionika, gotovo dramsko lice oko kojega se pletu zgode i dosjetke, a bogme i autor rukoveti pisama. Istina, Pekićeva supruga, priređivač knjige, dostavila mi je pisma prije objavljivanja, s dopuštenjem da reagiram kako želim, a kada sam ih pročitao bio sam posve smeten i nemoćan, sve bih to promijenio ili bacio, ili pak uskratio svoj imprimatur, ali takvo što ne bi bilo fer, pa sam ih ostavio onakvima kakva su, kao svoj obol vremenu i autentičnosti. Uza sve, prošlo je mnogo godina od njihova nastanka, te su mi bila od koristi da se podsjetim zaboravljenih, čak i nepoznatih detalja iz vlastitog života. Nisam bio nimalo veseo što sam dijelove zaboravljenog života u ovoj korespondenciji ponovno pronašao, jer svatko od nas posve nesvjesno vrši stanovitu selekciju pamćenja. Nekih scena u tim privatnim, intimnim pismima, sada sam se gotovo užasnuo, posebice onih nepristojnih mjesta – valjda godine čine svoje. Utjeha su čitatelji koji mi se već podulje javljaju i hvale tu korespondenciju.

Tih mladenačkih godina kada smo se prilikom svakog rastanka, putovanja ili boravka izvan Beograda, umjereno dopisivali, nisam imao nikakvu predodžbu o važnosti svojih pisama; kasnije sam ipak počeo o tomu pokatkad voditi računa, pa su i moja pisma Pekiću s godinama postajala kraća i rjeđa, što nikako ne znači da je naše prijateljstvo jenjavalo. Moj je drugar imao svijest o svojim pismima, pisao ih je uvijek u dva primjerka; kopiju bi odmah i uredno pohranio u fasciklu. Pisao ih je određenoj osobi, a istodobno i za povijest književnosti. Bila je to njegova prednost i korisna cenzura. Ako je nekoga otrcavao, onda je to činio svjesno, računajući na vječnost. A kad je sumnjao da privatnu poštu kontroliraju obavještajne službe, onda bi i za njih ostavljao pokoju mrvicu na bogatoj trpezi, duhovitu i proturežimsku psovku, tek da marnim doušnicima pripomogne u radu na djelu „Pekićev dosje” koji je rastao još od 1948. godine, kada je kao maturant osuđen na petnaest godina robije, a odležao pet, jer je bio član ilegalne organizacije Saveza demokratske omladine.

Uvek je pisao pisma u dva primerka: Borislav Pekić
Uvek je pisao pisma u dva primerka: Borislav Pekić

Photo: Wikipedia
Mi, Pekićevi prijatelji, sudionici u prepisci, vjerojatno nismo znali pridavati sebi i svojim riječima takvo značenje i literarnu težinu kao što je on umio, pa smo forsirali lakoću, zezanje i posve neobaveznu korespondenciju, ne misleći na historiju i ostavštinu. Uostalom, pisanje jednog pisma, bez koncepta i pripreme, samo je trenutak, mala životna stanka, kao kad se predahne u kafiću i napiše razglednica prijatelju, a dogodi se da najednom nedostaju riječi, nedostaje duhovita zgoda, tako da se bjelina karte učini nesavladivom. Osobno sam sva pisma pisao u dahu, izazvan nečim ili iz potrebe da nešto saopćim prijatelju, voljenoj osobi, nekomu tko mi je u tom času bio potreban, koga sam htio razveseliti, pa i pokazati umijeće pisanja, sliku nekih svojih stanja, bila tegobna ili vedra, da bih odmah nakon potpisa prešao u posve novo raspoloženje. Možda je doista pravedno, kako je Pekić razmišljao, svaki naš trenutak učiniti važnim i smjestiti ga u neki pretinac života, unatoč tomu da se svatko od nas pokatkad želi odreći svojih zabluda, pogreški, suvišnih riječi, promašaja, ljubavnih nedaća, premda bismo bez svega toga zapali u „dosadu od koje se umire”. Ono što je Pekića činilo različitim od nas jest njegova „bolest od vječnosti” koja bi ga odvela k vragu da nije imao tako izrazit smisao za humor i da nije svojom samoironijom razarao tu „bolest”.

Čitajući danas ta naša pisma, doživio sam ih, uza svu njihovu vedrinu, uza sve one radosti prijateljevanja, ipak kao neko grebanje po ranama. I kad sam se slatko smijao, iz toga smijeha izbijala je sjeta, malne rekoh plač. Filip David u jednom pisamcetu Pekiću (22. prosinca 1973) veli: „Kovač povremeno svrati do mene, jadan je i bedan otkako je Kiš otišao u Bordeaux.” Ako me prijatelj tada vidio „jadnim i bednim”, kako li će se tek ta potištenost, ta trajna boljka razvijati u dolazećim godinama i to unatoč nekim zadovoljstvima pisanja i književnim uspjesima.

Sada mi se čini da je „povijest raspadanja” započela hajkom na Danila Kiša sredinom sedamdesetih godina, te njegovim definitivnim odlaskom u Pariz. U toj hajki, u tim brutalnim prizorima izgona jednog pisca, Kiš je odmah prepoznao nakazu nacionalizma. Zapravo, on je to sve slutio i otprije, a dokaz je njegovo pismo Pekiću od 26. lipnja 1972. godine, nakon što smo zajedno proveli na Zlatiboru nekih desetak dana. „Na Zlatiboru smo Mirko i ja razradili famozno 'Delo'. Oživljeni barbarogenije. Neobarbarogenije podgrejava srpski pasulj od pre četrdeset-pedeset godina i neodoljivo prdi, ne priznajući pritom uticaj evropskih petomana, čime smrad koji širi nije ništa manji. Neonacionalistički, ili čak nacistički koncept kulture – to takođe. Ja nemam nameru da im dozvolim da se potkusuruju sa mnom.”

U stalnim krizama i dvojbama: Danilo Kiš
U stalnim krizama i dvojbama: Danilo Kiš

Photo: Facebook
To je razdoblje koje mi nekako izmiče ili je poprilično maglovito; možda sam tek sada, iz jednog Pekićeva pisma (London, lipnja 1972) razumio Kišov tadašnji bijes i njegove točne prosudbe o pojavama „oživljenog barbarogenija”. Bit će da je u časopisu Delo zasjedao neki okrugli stol za kojim se raspravljalo kako je kucnuo čas da se ta naša generacija, po svemu sudeći anacionalnih autora, nekako privede u okvir srpske tradicije, da se ti rasno i nacionalno mutni tipovi opamete i počnu davati srpska imena junacima svojih proza. Tu se govorilo da je roman Danila Kiša Bašta, pepeo „mogao nastati u Stockholmu”. Filip David je u „jevrejskoj tradiciji”. Pekiću su bliže neke „grčko-cincarske teme”. Meni se predbacivalo da svjesno rabim „kroatizme” i „razaram srpski jezik”, te da sam u svojim intervjuima više puta isticao kako sam književni zanat učio od „mediteransko-hrvatskih pisaca”. Čak su me i prijatelji podbadali, pa tako u jednom pismu Dragoslavu Mihailoviću (11. veljače 1972), moj će Pekić reći ironično „…pučko-školskim svjedodžbama, kako bi rekao Mirko Kovač”. Dakako, u tome njegovu zafrkavanju oko moje hrvaštine, želim vjerovati, nije bilo zlobe.

Nisam uopće znao da sam tada napisao Pekiću kako sam napustio Društvo književnika i samoga sebe izuzeo iz srpske književnosti; to mi je sada posve nov podatak. U pismu od 6. srpnja 1972, ispovijedajući se prijatelju, pišem mu: „Takođe ću izraziti svoj prezir prema tradiciji, posebno prema srpskoj tradiciji, za koju nisam siguran da postoji. Ako se ja na nešto oslanjam, kako to oni kažu za sebe, tj. da se oslanjaju na jadnog Boru Stankovića, onda se oslanjam na nešto posve nesigurno, neidentificirano, onda se stvarno oslanjam na neku 'infernalnu logiku', na ono svoje žalosno ćutilo o 'ujedinjenju tragedije' i još se oslanjam na onaj kamen Dostojevskog ('u kamenu nema bola, ali u strahu od kamena ima bola’)”.

Iz ove Pekićeve prepiske sve više shvaćam da se tada zbivalo nešto ozbiljno, da su to bili estetski sukobi u kojima je Kiš prednjačio, svakako uz našu podršku. To je bila prva polovica sedamdesetih godina, zapravo uvodni dio u hajku na Kiša koja će ga snaći nakon njegove genijalne knjige Grobnica za Borisa Davidoviča, oklevetane u čaršiji kao plagijat. Dvije godine prije hajke, Dragoslav će Mihailović napisati Pekiću jedno opširno pismo iz Pariza (30. svibnja 1974) u kojemu će između ostaloga reći: „Pričati sa Kišom poslednje dve-tri godine za mene je isto tako zadovoljstvo kao što je čučati u govnima do guše i ja sam se posle toga razgovora upravo tako i osećao.” Očito je, barem sudeći po ovim pismima, Borislav Pekić sve više bio u ulozi pomiritelja, iako je držao stranu grupe kojoj je pripadao i koju je utemeljio. Njegova „plava krv” otvarala mu je vrata svih skupina, od građanskih do nacionalističkih. I doista je s pomirbama uspio; kasnije će neki nesporazumi biti izglađeni.

Potaknut ovim pismima, osvježene memorije, možda ću dočarati još ponešto iz naših života. Pekićeva je korespondencija mali vodič u prošlost. Još ću listati knjigu, citirati pisma i točne datume, jer tako se ćudljivoj memoriji osigurava tlo pod nogama. Za istraživača je ondje mnogo više materijala; za sudionika pak dovoljno za bolan povratak.



Photo: thequeerfrontier
2.

Rekoh maločas da ću još listati korespondenciju Borislava Pekića, da ću još kopkati po uspomenama, a ta „pisma iz zaborava” pripomažu mi kao kakav slučajno nađeni podsjetnik da i sam rekonstruiram neki svoj osobni kalendar. Sjećanje mi je bistro, događaje pamtim, memorija mi je zbilja jača strana, pa ipak sam, suočen s Pekićevom korespondencijom, u više navrata bio zatečen, kao ulovljen u stupicu, jer su se neki prizori iz pisama kosili s mojim sjećanjem, a o datumima se bez evidencije i ne može govoriti. Fulao sam čak i godine. Bio sam, primjerice, posve uvjeren da sam s Danilom Kišom boravio na Bledu negdje od veljače do konca ožujka 1971, ali sada u Pekićevu pismu iz Londona (21. siječnja 1972) nalazim sljedeću rečenicu: „Vodiš li Kiša na Bled, jadna li ti majka? Ako ga vodiš, ne daj mu da govori ružno o svojoj knjizi, jer će najzad poverovati da ne valja i početi je iznova”.

Kada sam već taj detalj nabacio, dugujem čitatelju nekoliko riječi o tomu kada je Danilo Kiš, pomalo neurotično, tražio kakav tihi kutak eda bi već jednom zgotovio golemi rukopis svog romana što ga je vukao sa sobom, kao neku muku, na relaciji Pariz–Beograd. On je zapravo tražio imaginarno mjesto u kojemu se rukopisi okončavaju, a intimno je znao da takvog mjesta nema. Pišući roman, bio je u stalnim krizama i dvojbama. Dvostruki strah, jednako dramatičan, bio je danomice prisutan: strah od završetka romana, od točke na rukopis, kao i strah da ga može u trenutku krize uništiti. U pismu Pekiću (Gentilly, 26. srpnja 1970), Danilo Kiš veli: „Radim kao lud. Napisao sam tristo-četiristo stranica, dve-tri verzije, nijedna završena. Sve uvek iznova. Ne znam i ne vidim gde je kraj tom mom romanu. Bela dana u Parizu nisam video. Čitao sam i radio kao konj. A, kažem ti, od rezultata – ništa, bar zasad.”

Sada vrijeme samo pomičem u 1972. godinu; radnja je ista. U veljači smo već bili na Bledu. Uzeli smo jeftine sobe u potkrovlju starog hotela Park. S nama na katu bile su striptizete i plesačice iz noćnog bara. Jedini sam ja, kao stari gost toga hotela, bio privilegiran i imao tuš u sobi, dok su ostali gosti koristili zajedničku kupaonicu na hodniku, ali naše prijateljice, „umjetnice” s kata, radije su se kupale kod mene. Bila je to neka naša mala zajednica, nešto kao „umjetničko bratstvo”, ili jato „zečica i zečeva”, kako je Danilo volio reći. Te cure, sjećam se, bile su nam drage.

Kiš u svojoj sobi bješe posvuda razbacao papire; rukopis od oko tisuću stranica – vjerojatno sve verzije! Njegov je radni slogan bio: sažimati, skraćivati, montirati. Krupnim slovima i flomasterom istaknuo je na jednom kartončiću čvrsto i zlatno pravilo u svome posljednjem hrvanju s rukopisom i prikucao ga iznad stola, a ono je glasilo: zabranjeno pisanje! I doista, nemilosrdno je križao čitave stranice rukopisa i samo pokatkad mijenjao pokoji pasus ili rečenicu. Ja sam tada radio lakši posao i za lovu; bili su to dramski tekstovi ugovoreni za radio Stuttgart. Svakim danom radili smo sve manje, a navečer smo pili i provodili vrijeme u noćnom baru, s našim susjedama s kata. Ubrzo smo shvatili da od posla neće biti ništa, nastavimo li s orgijama i rastrojstvom koje nismo uspjeli ukrotiti. Pobjegli smo natrag, u Beograd. Danilo se sabrao i ondje završio konačnu verziju romana, dok sam ja, sudeći prema pismu Pekiću (13. travnja 1972), nastavio „gluvariti”, pa mu pišem: „Ja sam u stalnim krizama. To je moje jedino stanje. Dižem ruke od toga da ih se oslobodim. Krize, krize, gađenje, odvratnost. Stalno petljam s nekim ženama. Od vremena do vremena dobro se natreskam s Kišom. Idem kod njega svaki dan. Čita mi odlomke svog romana…”

I doista, dobar sam dio knjige čuo iz Danilovih usta. Čitajući, uvijek bi se zadržao na onim mjestima koja su mu bila posebice draga. Bio je ponosan na neke svoje pronalaske ili zgodne dosjetke („Najefikasniji lek za mamurluk jeste samoubistvo”), kao i na verbalne igrarije („Udova belih udova”), a ponajviše je isticao i često se vraćao savršenom opisu „emotivnog inteziteta” za trajanja pijanstva njegova lika E. S. Kiš je fascinantno opisao vlastita napijanja, čitav onaj repertoar kojega sam toliko puta odgledao, najednom je u romanu dobio neko više značenje, „empirijsko saznanje”, a ne samo „pogubni učinak alkohola”. Prenoseći svoja pijanačka iskustva na očevu figuru u romanu, on je to doživljavao kao neku „simbiozu s imaginarnim likom”, kao „udvajanje s ocem”. To je bio njihov ekstatični susret na nedefiniranom i strašnom „mjestu transa”. Dakako, sve vrijeme riječ je o romanu Peščanik. Osobno mislim, danas kao i onda, nakon toliko godina kada se i vrijeme kočoperi kao sudac, da je Peščanik Danila Kiša remek-djelo koje se „uzdiže i odjekuje 'vox humanom' velikih orgulja”, kako je o romanu pisao američki književnik Edmond White. Taj je roman pisan cijelim „bićem, etosom i mitosom, sjećanjem, tradicijom, kulturom, zamahom jezičnih asocijacija”. To je završni akord trilogije, pokop lutajućeg oca, velika misa nad pepelom holokausta.

Borislavu Pekiću je sve u životu išlo teško osim pisanja. S lakoćom bi, u jednom cugu, nanizao i po tridesetak stranica dnevno. Rukopisu se nije vraćao da bi nešto popravio, nego da bi u njemu uživao. Mi smo ga, dakako sa simpatijama, zadirkivali kao skribomana, premda je o svojoj skribomaniji ponajbolje sam govorio, uvijek duhovito i šaljivo. U jednom pismu veli kako on uvodi novi žanr u literaturu – novelu od 350 stranica. I dok je tada Kiš izbezumljeno tragao za naslovom romana; danima je to trajalo, svi smo bili u njegovoj službi, Pekić mu je pisao iz Londona (13. lipnja 1972) da je glupo to „zamajavanje oko naslova za roman”, da bi ga potom tješio kako se on oko toga ne napreže. „Ja bih naslov odmah našao. Naslov knjige koju sam upravo završio i zbog koje ti uglavnom i pišem je upravo odvratan, a osim toga ni najmanje ne odgovara sadržini.” On je smatrao da je svaki naslov dobar, ma kakav bio, a što neprikladniji temi, to bolji. Za sebe je znao reći da je arhivar ili popisivač, te da će iza njega ostati tovar dnevnika, pisama, fusnota, bilješki, „paraliterarne građe”, a i sam je bio strastveni čitač memoara i intimnih ispovijesti. Ali srećom, iza snažnih erupcija toga vulkana u krhkom tijelu, ostao je barem koji grumen čiste zlatne literature.


U drugoj polovici osamdesetih godina kotač je povijesni i sudbinski, ako ne uzdrmao, a ono zategnuo i naše međusobne odnose. Pa ipak smo uspjeli sačuvati prijateljstva i prebroditi krize. Ono što je Kiš davno naslutio („oživljavanje barbarogenija”) sada je već dominiralo kulturnom i političkom scenom. Kiš je već bio teško bolestan i nije imao volje suprotstavljati se, čak ni komentirati te pojave. Kada je 1988. godine primljen za dopisnog člana SANU, jedini mu, na večeri u tu čast, kod Žunje i Bote Koprivice, nisam čestitao, jer sam već pisao o toj ustanovi kao ratnom stožeru. On je to zapazio i potiho mi, za večerom, rekao: „Moraš shvatiti da je meni sasvim svejedno za sve što se zbiva sa mnom i oko mene.”

Danilo Kiš je umro u Parizu 15. listopada 1989. godine, pokopan je u Beogradu, u Aleji velikana. Mi, njegovi bliski prijatelji, nosili smo lijes i spustili ga u grobnicu u kojoj su već počivali istaknuti umjetnici Lubarda, Aralica i kipar Matija Vuković. Nakon pogreba, na ožalošćenoj sjedeljci, nastala je glasovita Pekićeva rečenica da je naš prijatelj „ipak sahranjen u masovnoj grobnici”, aludirajući, dakako, s tugom i suosjećajem, na židovsku sudbinu. O toj „rečenici s gorkim prizvukom”, pisala mi je Viktória Radics, autorica monografije o Kišu, najprije objavljene na mađarskom, a potom i na srpskom, jer je za potrebe svoje knjige fotografirala grobnicu koja je „začudo imala formu stilizirane petokrake, a jedan mramorni krak bio je polomljen, pa se moglo vidjeti da dolje nema nikakvih pregradaka, te da je to doista zajednička grobnica”. Odmah do te grobnice, također u Aleji velikana, pokopani su i smrtni Kišovi neprijatelji, koji su ga htjeli protjerati iz književnosti, D. Jeremić i M. Bulatović. O toj sahrani, o episkopu Amfilohiju koji je vodio obred pokopa, već sam nešto natuknuo u pismu F. Davidu (Knjiga pisama 1992–1995, Feral Tribune, Split, 1998), ali još ću se osvrnuti, melankolično i s tjeskobom, na taj pokop po pravoslavnom obredu.

*Iz "Pisanje ili nostalgija", Fraktura Zagreb

Borislav Pekić branio me s lakše pozicije, živio je u Londonu, nisu ga zanimale režimske strukture, nije ovisio o njihovu kruhu, ali njegova su stajališta uvijek bila moralno čvrsta, ma tko bio u pitanju. U tome činu da se „jedan autor goni” on je vidio „nepodnošljivu kulturnu sramotu”.
Photo: Lična arhiva
Borislav Pekić bio je začetnik iliti tvorac te nekoć naše male grupe koja zapravo nikad i nije postojala kao bilo kakva „interesna grupa”, niti su njezini članovi, izraziti individualci, imali smisla za takvo što. U jednom zajedničkom pismu Kišu i meni (London, 8. svibnja 1975) Pekić veli: „Negovali smo lično a ne estetsko prijateljstvo.” On je tada želio da se naša grupa obnovi kao neka vrsta „duhovnog saveza”, da izvučemo, nakon mnogih gorkih iskustava, neke zajedničke stavove u obranu umjetničkog integriteta. Mnogi pisci, koji su tada lagodno živjeli, znali su nam predbacivati kako se mi međusobno podupiremo i kako je to nesimpatično. Doista, u vrijeme kada su se oko mene i moje knjige plele svakovrsne intrige, a listovi Politika i Večernje novosti donosili crne feljtone u nastavcima u kojima se tražilo krivično gonjenje autora i izbacivanje njegove kužne knjige iz knjižnica, reagirali su samo moji prijatelji.

Na dodjeli NIN-ove nagrade koju je (1973) dobio Danilo Kiš, za roman Peščanik, laureat je u svojoj besjedi rekao pred velikim auditorijem sve samih partijskih glavešina kako prima nagradu sa zebnjom i strahom te kako se osjeća potištenim stoga što se njegovu prijatelju, piscu, „oduzima jedna druga nagrada dok se meni ova uručuje”. To je izazvalo muk; bio sam ondje na primanju, u jednom ćošku, kao pas, dok su me kosili pogledi tada vladajuće kulturne elite. Kiš je zbog mene navukao bijedu, a publicitet o dodjeli te ugledne nagrade nije bio ni blizu uobičajenoga. Primjerice, na TV-u je jedva spomenuto da je dobitnik NIN-ove nagrade, uslijedili su i neki napadi, da bi samo koju godinu kasnije krenula neviđena hajka na njega i potrajala je, kako piše sam autor u kultnoj knjizi Čas anatomije, „punim intezitetom nekih šest meseci (od septembra 1976. do marta 1977), što zakulisno što javno, a polemički požar koji se razbuktao na stranicama naših glasila osvetlio je kao iznenadna bengalska vatra lice naše književne palanke”.

U moju obranu pisao je Filip David za kulturni dodatak lista Politika, ali je njegov tekst svrstan u rubriku pisma čitatelja, jer kao on to piše nešto privatno, iz prijateljskih pobuda, premda bih prije rekao da je taj kratki ubitačni tekst, napisan precizno i biranim riječima, što je odlika Davidova stila, nadasve principijelan, zalaže se za slobode i osuđuje progone. Uza sve, bilo je to smiono, jer je David tada bio urednik dramskog programa TV Beograd; možda jedan od rijetkih urednika koji nikad nije bio članom Partije i unatoč tomu opstao je na televiziji za sve vrijeme komunističke diktature, da bi dvadesetak godina kasnije, za vladavine nacionalista, bio grubo otjeran s posla, a njegov radni stol zapečaćen.

Borislav Pekić branio me s lakše pozicije, živio je u Londonu, nisu ga zanimale režimske strukture, nije ovisio o njihovu kruhu, ali njegova su stajališta uvijek bila moralno čvrsta, ma tko bio u pitanju. U tome činu da se „jedan autor goni” on je vidio „nepodnošljivu kulturnu sramotu”. Možda su još bila, ako se ne varam, dva-tri tekstića u moju obranu, dok je ostala bratija književnička šutjela ili se potajno radovala. Neki pisci koji su nam se vječito motali oko nogu, a bili su pošteđeni neugodnosti, vidjeli su nas kao smiješne tipove koji jedni drugima dijele komplimente. U već spomenutom pismu Kišu i meni Pekić veli kako je to naše prijateljevanje ipak „bilo neka vrsta čuda u okolnostima naše kulturne atmosfere. A svako čudo, ma smejao mu se čovek ili mu ne verovao, ostavlja neki trag.”

Istina, pristigao je u moju obranu i jedan principijelni glas iz Zagreba – inteligentno sročen i bridak tekst Predraga Matvejevića (Borba, 16. ožujka 1974), u kojemu je između ostalog rekao: „Znamo i to da nakon ovakve odluke o uklanjanju knjige iz knjižnica preostaje još samo… lomača!” Ne znam koliko je taj ugledni intelektualac bio utjecajan, ali tek nakon njegova teksta počeo se kraviti led oko mog imena, pa sam kasnijih godina i ja dobio neke književne nagrade, i to samo one (NIN-ova, Andrićeva) koje se nisu smatrale režimskim kao, primjerice, Oktobarska, Sedmojulska ili AVNOJ-eva, premda su sve nagrade bile na različite načine pod utjecajem režima.

Kada je Danilo Kiš dobio Sedmojulsku nagradu (1987), bio sam na primanju, čak sam dobitniku posudio kravatu, Ivan Stambolić, tadašnji predsjednik Vlade, osobno mi je rekao da sam i ja kotirao visoko, ali da sam ostavljen za dogodine, jer dati nagradu odjednom „dvojici odličnih pisaca i prijatelja, bila bi prava šteta” – to su doslovce bile njegove riječi. Hitro sam uzvratio, imam svjedoke, da sada ne ispadne kako se gradim prorokom, i pokazao na čovjeka u lakom ljetnom lister-odijelu sive boje rekavši da će dogodine o tome on odlučivati. Dakako, čovjek u sivom bio je Slobodan Milošević, stajao je u kutu dvorane držeći pod ruku, kao nevjestu, generala Ljubičića. Tako je i bilo, a trinaest godina kasnije taj će monstrum narediti ubojstvo Ivana Stambolića, što su njegovi „patrioti” rado i za lovu izveli te zakopali leš na jednom obronku Fruške Gore.

U kasnu jesen 1991. godine, zbog prijetnji i nasilja, napustio sam Beograd zasvagda. Neki moji prijatelji koji su mi, s početka devedesetih godina, savjetovali da što prije „brišem” iz Beograda, javili su mi se proljetos (nedjelja, 6. travnja 2003) jednom razglednicom s motivom Fruške Gore i napisali mi: „Da nas nisi poslušao, možda bismo sada na ovoj prekrasnoj gori tragali za tvojim grobom.” To je doista začuđujuće, jer ja nisam bio nikakva fora, ni bilo kome prijetnja. Osim pisanja nisam imao ništa, iza mene nije stajao nitko. Nisam pripadao nijednoj političkoj opciji, ni bilo kakvom „patriotskom klanu”.

Od te naše tzv. grupe ostali smo Filip David i ja na istim pozicijama, a Pekić se bio odmetnuo u visoku politiku, postao je potpredsjednik Demokratske stranke i kao opozicijski lider, „na prvim antikomunističkim demonstracijama od rata naovamo”, kako sam piše, 13. lipnja 1990, dobio batine. Na prvim stranačkim izborima natjecao se s Vojislavom Šešeljom za poslaničko mjesto u parlamentu. Intelektualno javno mnijenje dalo je potporu Pekiću, pa mu je posvećen dobar dio jednog broja lista Demokratija. Na poziv uredništva i ja sam napisao prigodni tekst hvaleći Pekića kao fascinantnu figuru, kao „opširnu moralnu priču 'modernih vremena'”, ali sam zabrljao tamo gdje se od mene najviše očekivalo, jer sam rekao: „Ako Pekića izaberu za poslanika Demokratske stranke, biće mi žao. Šta će on među onim političkim neandertalcima u parlamentu… Bilo kako bilo, Pekić ostaje poslanik i poslenik lepe književnosti.” Moj prijatelj nije bio zadovoljan tekstom, ali me i nadalje uvjeravao da će stopostotno ući u parlament i glatko eliminirati tu ništariju Šešelja u izbornoj jedinici Rakovica, jer da se ondje svake večeri sastaje s biračima i napijaju se po krčmama, u kojima se Pekić oduvijek osjećao kraljevski, kao svoj na svome, pa ipak je izgubio od nitkova i to u omjeru 6 prema 1. Nakon poraza prvo mu je rame za plakanje bilo prijateljevo; nije otišao stranačkim kolegama Koštunici ili Đinđiću jer je samo meni mogao povjeriti svoje razočaranje u narod, u njegovu političku kulturu, to prije što je znao koliko malo držim do naroda i koliko imam prečih stvari od te uzaludne brige koja po pravilu, gotovo uvijek, samo prikriva neke druge nedostatke ili završava u šovinizmu.

Ali da se zakratko vratim razdoblju kada sam nakon Matvejevićeva teksta vraćen u književni život i ubrzo napisao dva romana, od kojih je jedan pokupio više nagrada, da bi uslijedila šaputanja, pa i otvoreni prigovori kako sam se prilagodio i sklopio savez s đavolom. Vjerujte mi, ništa nisam činio da bih paktirao s đavolima; nikakve prodaje bilo nije, a ni kupaca. Napose, nisam imao što promijeniti osim možda estetskih nazora, do kojih nikome ne bješe stalo. Ako se moja pozicija nešto popravila, ako su nadošle statusne poboljšice, sklon sam povjerovati da se ipak sustav postupno mijenjao, ne znajući da se mijenja. Ili točnije: osipao se polako, ne shvaćajući da se osipa. Veliki majstor pripovijedanja I. B. Singer misli da politički sistemi, društvena uređenja, veliki imperiji propadaju stoga što se u njima sve rasklima od starosti, pa su tako i stari komunistički kosturi zaškripali gotovo na svim stranama toga carstva i krajem osamdesetih godina potpuno se raspali. Pekić je, uznik toga režima, dočekao njegov krah. Kiš, nažalost, nije, a cijelog je života to sanjao vjerujući da će prije ili kasnije umrijeti sve ono što je sazdano od „historijskih strasti iza kojih su stajale velike ideje”.

Bio sam blizak s Danilom Kišem; dijelili smo mnoge životne zgode, nedaće, radosti, pa i neke male tajne. O njemu kao literatu već sam toliko puta govorio i uvijek s divljenjem uzdizao njegov talent i njegovu književnost. Taj je čovjek bio od najbolje sorte pisaca. Čak i kad bi mu se imalo štogod zamjeriti, ne vjerujem da bih ja u tome uspio, jer me negdašnja prisnost postavlja na obzirno mjesto, a prijateljevanje sputava svaku razuzdanost i nameće ugodnu cenzuru. Ono o čemu sada kanim pisati, da su vremena normalna i svijet bolji, gurnuo bih u neki zakutak podsvijesti, ali refleks srca goni me da barem djelomice pokušam odgonetnuti ono što me kopkalo, malne rekoh tištalo za proteklih godina, a to je pokop Danila Kiša po pravoslavnom obredu. Često su me i dobronamjerni pitali je li taj čin ukorijenio onoga koji se osjećao apatridom i povratkom u domovinu konačno ga odredio? Je li to bilo njegovo izjašnjavanje kojoj kulturi pripada?

Više sam puta slušao istu priču kako je to bio čin njegove zahvalnosti prema svim iskazanim mu počastima što su ga, u posljednjim godinama života, obasule iz Beograda, te o pomirbi i međusobnom oprostu nekoć zavađenih strana. Poznajući prijatelja u dušu, on je mogao zahvaljivati samo Bogu, koji ga je obdario, pa i njemu se ne bi bez stanovite zadrške prepustio. Kiš je bio apsolutna ličnost, često nedokučiva i uvijek u opiranju lakim prosudbama, pa se ne može tek tako objasniti zašto je izabrao vjerski pokop u času kad se taj čin mogao pretočiti u nacionalističku histeriju, što se i dogodilo. Jedan mađarski pjesnik, moj prijatelj, gotovo me vragolasto uvjeravao, u Veszprému 1993. godine, da je Danilo izabrao buku i „pojanje” na svom odlasku jer je bio sklon terevenkama i glazbi, pa je već toliko puta „umirao”, u fijakeru ili nošen na rukama, pokatkad uz pratnju ciganskog orkestra i svojih pajdaša muzičara. To je vesela i ateistička varijanta, zvuči šaljivo, ali oslobađa krute misli koje traže veliku ozbiljnost u simbolici toga pokopa.

Mislim da nije sporan Kišev izbor groblja i obreda, premda sam i ja bio osupnut njegovim zavjetom i oporukom, to prije što sam znao da je bio ateist i da su ga religije zanimale samo kao kulturološki fenomeni. Mogu čak pouzdano i izbliza reći da ga je ponajmanje zanimalo pravoslavlje, čak je imao i neku odbojnost prema „sektaštvu i raskolništvu pravoslavlja” jer je to, kako je pisao Berđajev, odgovaralo „ekskluzivnom komunizmu” i njegovoj religiji. Također znam da je kršćanstvu zamjerao inkvizitorske lomače te pritajeni i otvoreni antisemitizam. Pa ipak je u jednom svom kratkom autobiografskom tekstu napisao: „U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spasilo život.”

Pretpostavljam da je spas bio u tome što se pod mađarskom i njemačkom okupacijom podrijetlo muške djece izvodilo po očevoj strani, a ženske po majčinoj. Kako je progon Židova bio planski, to je bilo neminovno da će stradati otac i sin. Kiševa majka bila je pravoslavka, pa je dijete kršteno u njezinu vjeru, a to je bila kakva-takva zaštita. Možda je upravo taj krsni list pripomogao da u vrijeme pogroma Hladni dani dječak bude pošteđen, dok je njegov otac odveden na zaleđeni Dunav, ali je tada nekim čudom spašen da bi kasnije završio u Auschwitzu. Ako je Danilo Kiš na samrtnoj postelji prizvao te potresne obiteljske slike, te prizore „čudom spašenih”, onda je moguće da je u tome izboru obreda za pokop samo zahvala za ondašnju darežljivost, neko vraćanje duga, a možda istodobno i povratak majci, koju je obožavao. Ili je to bila samo ona „metafizička strepnja” u kjerkegorovskom značenju „da je strepnja blizu vjere, a vjera mogućnost spasa”. Dakle samo „blizina spasa”, a ne utočište u Bogu i religiji, ni konvertitski čin. No ma što bilo, sve je obilato zlorabljeno, kako za vrijeme pogrebnih svečanosti tako i kasnije.

Jedan naš zajednički prijatelj koji je bdio nad Kišem do posljednje ure, tu je oporuku tumačio kao želju da se tamjanom i kandilima otjeraju komunisti s groblja, ali povijest se umiješala i dovukla ih na sahranu preodjenute i našminkane za nove i još mračnije uloge. Stalno sam gajio neke iluzije da bih zasigurno utjecao na prijatelja da sam kojim slučajem tada bio negdje blizu njegova ležaja. Možda bih mu nekako uspio predočiti vlastito gađenje izazvano bujanjem nacionalizma i odgovoriti ga od toga nauma, to prije što je Crkva poprilično bila zabasala u mrak. Pa ipak je to samo moja iluzija, vjerojatno bih šutio u teškim satima i poštovao njegovu volju kao što je to učinila odana mu žena, njegova Francuskinja Pascale Delpech, inteligentna osoba i gotovo netolerantna kao ateistica. Tamjan i kandila ne samo da nisu spriječili nepoželjne u pratnji nego su ih prizvali. Na sprovodu Danilu Kišu, pored njegovih iskrenih prijatelja, sljedbenika, čitatelja i štovatelja, bila je masa svakovrsnih oportunista, netom probuđenih pravoslavaca, šovinista, umjetničkog šljama, te čitavo krdo političke stoke iz Miloševićevih štala.

Ako se Danilo Kiš pribojavao političkih govora na pogrebu, onda je takav govor imao, ali iz usta crkovnjaka, episkopa Amfilohija, koji je predvodio pogrebnu paradu, a njegova besjeda vrvjela je od pogrešaka i neznanja, te općih mjesta koja se mogu svakome utrapiti („pismonosac jovovskog kova”, „tragatelj duše” itd). Ali ono što je najgore i što bi tanahnog pjesnika zasigurno ljutilo jest Amfilohijeva laž u Večernjim novostima kako je on dulje vremena „bio Kišov duhovnik”, što će reći da mu se pisac ispovijedao, a duhovnik ga pripremao za onostrane putove i vraćao pravoj vjeri, da bi nad grobom mogao uzviknuti: „Sahranjujemo te molitvom Pravoslavne crkve koja te primila u svoja njedra...” Mislim da ga Kiš nije nikad upoznao, niti bi se takvu tipu ikad povjerio. Uostalom, da je odlazio k njemu, zasigurno bih to znao, jer sam bio upućen i u mnogo važnije Kiševe tajne. Ako sam znao da je odlazio psihijatru, znao bih i za odlaske „duhovniku”.

Danilo Kiš nije mogao u svojoj oporuci predvidjeti takav slijed događaja, niti bi imalo smisla da se u teškim svojim trenucima bavio još i režijom vlastitog pogreba. On je samo izrazio želju i takva se želja imala poštovati s mnogo više pijeteta i otmjenosti. Da je Danilo pokopan tiho, u krugu prijatelja, primjerice na pariškom groblju, ne vjerujem da bi dospio na naslovnicu NIN-a, tjednika koji je svojedobno vodio hajku protiv njega. Kao što fotke na naslovnici nije bilo kad je dobio NIN-ovu nagradu za roman godine, nije je bilo kad se te iste nagrade nekoliko godina kasnije odrekao i vratio je. Također je nije bilo ni nakon velikih značajnih nagrada u zemlji i inozemstvu, nakon tolikih uspjeha u svijetu (knjige su mu prevedene na dvadesetak jezika). Nije je bilo nakon što je dobio francuski orden Viteza umjetnosti i književnosti, ni u vrijeme kad mu se sudilo u Beogradu i kad su tužitelji tražili strogi zatvor i izolaciju, ili pak, kako stoji u knjizi Treba li spaliti Kiša, psihijatrijski pregled, a potom ludnicu.

Prisvajanje Danila Kiša post mortem počesto je prelazilo mjeru i dobar ukus. Nacionalizam gotovo uvijek i posvuda grca u paradoksima, pa su tako pjesnikovu smrt i njegov izbor obreda masovno prigrlili upravo nacionalisti i za svih ovih godina od njegove smrti najviše ga citirali kao neprijeporni intelektualni autoritet, unatoč tome što je Danilo Kiš pisao britke i oštroumne tekstove o nacionalizmu kao „kolektivnoj i pojedinačnoj paranoji”, kao „negativnoj kategoriji duha”, „kiču i folkloru”, „komociji”, „ideologiji banalnosti” itd. A kako nije izrijekom spominjao srpski nacionalizam, što je za Kiševu poetiku nebitno, oni su danomice isticali da se ti njegovi razarajući tekstovi odnose na druge. Sahrana po pravoslavnom obredu nije neminovno i spektakl, ali svi su htjeli, od Crkve do Akademije i Društva književnika, ubrati cvijetak s toga groba. Oko vrata mu je stavljen križ kao omča, a njegova se biografija ne piše bez te oznake. U leksikonu Književna topografija Beograda XX veka nema slova o njegovim svjetskim uspjesima, nego se samo nevoljko kaže da je „zapažen kao prevoditelj”, a onda nešto opširnije o sahrani po pravoslavnom obredu te o „nadahnutoj besjedi episkopa Amfilohija”. U istom leksikonu govori se o „svjetskoj slavi” Milorada Pavića.

U jednoj drevnoj knjizi nađoh zapis kako ima trenutaka kada svatko svakoga čuje, mrtvi žive i živi mrtve. Ako doista u nekom trenutku nadahnuća mrtvi čuju, onda sam prijatelju priopćio tjeskobnu priču, posve siguran da se slaže sa mnom kako se pjesnikova intima ne smije vulgarizirati, ni duševna čast oskvrnuti. Ako smo se u tom intervalu čuli, još sam rekao da pisac ne mora imati nikakvu svemirsku ulogu, ali njegova je moralna zadaća da ipak nekako uzmogne postati „vitezom nevidljivo pripremanim za borbu protiv lažljivaca”.

*Iz "Pisanje ili nostalgija", Fraktura Zagreb