Martiros Manoukian

Martiros Manoukian


izvor: net


[You must be registered and logged in to see this image.]


"Bog daje svakome od nas nešto po rođenju. Osoba ne postaje umjetnik - on je jednostavno rođen umjetnik", ... i tako je počelo za Martirosa Manoukiana, umjetnika rođenog 5. kolovoza 1947. godine. Njegov se talent pojavio u ranoj dobi i počeo je ozbiljno slikati u dobi od 11 godina. Martiros je kao dijete pokazao svoj veliki entuzijazam za slobodu, avanturu , i priroda. Pun energije i želje za samoizražavanjem, već se pobunio protiv statusa quo, sukladnosti i bilo čega "kolektivan"po karakteru."

Jednom, nakon što je preskočio školu, ponovno se pojavio sa slikom u ruci, objašnjavajući da ne može pohađati školu jer,Priroda me zgrabila i zavela ... i morala sam ga naslikatiTa slika je na kraju osvojila prvu nagradu u svojoj umjetničkoj školi u Sovjetskom Savezu. Njegova neuobičajeno napredna umjetnička sposobnost omogućila mu je da 1967. upiše Akademiju umjetnosti u Erevanu, izravno iz srednje škole. Također je putovao i studirao na akademijama u U Moskvi i Lenjingradu i završio studij u Yerevanu 1972. godine.

Martirosova prva izložba kao odrasla osoba bila je 1972. godine u Armeniji, u izložbi mladih umjetnika koju je sponzorirala Udruga sovjetskih umjetnika - izložba koju su kasnije vidjeli u Moskvi. Na neuobičajeno mladoj dobi od 26 godina, imao je prestižnu čast kvalificiranja za članstvo u Savezu sovjetskih umjetnika. Sudjelovao je na brojnim izložbama pod pokroviteljstvom Saveza tijekom 1974-1986.

Konačno, 1987. godine ostvaren je njegov san o emigraciji u SAD. To je označilo početak metamorfoze i umjetničkog preporoda. Martiros kaže:Imao sam sve te emocije i sve te snove, ali ih nisam mogao izraziti”. "Sada, on kaže, Mogu ih sve izraziti".
U onim rijetkim prilikama kada Martiros govori o umjetnosti, njegove misli su užitak čuti:
“Moj stil je život i jako mi se sviđa život. Moj motiv je ljepota; serenada i glazba su moj životni motiv. Uživam u miješanju medija, jer je umjetnost sloboda, moji osjećaji, moja pobjeda… zapravo ne znam što osjećam kad slikam; Samo slikam svoje raspoloženje, osjećaj koji oko fotoaparata ne može uhvatiti - neki poseban, suptilni kut koji možda drugi ne bi vidjeli”.