Munje i gromovi

Fascinantno i opasno

Munje! Fascinirani smo njima. Nevjerovatne su za gledanje. Čak i lijepe na neki uvrnut način. I uprkos činjenici da smo očarani munjama, one su jako opasne, jer ljudi i umiru od udara munje.
Najbezbjednije u svakom slučaju je gledati fotografije koje je napravio neko drugi. Ukoliko niste ekstremista i nemate ni iskustvo ni želju da se oprobate u fotografisanju munja, a zadivljuje vas njihova moć, zavalite se udobno u stolicu i pogledajte..

Munja je vidljivo pražnjenje atmosferskog elektriciteta do kojeg dolazi kad određeno područje atmosfere postane električki nabijeno ili se pojavi razlika potencijala dovoljna da svlada otpor zraka. Najčešće udara iz olujnih oblaka kumulonimbusa. Tijekom oluje munja se može pojaviti u oblaku, između oblaka, između oblaka i zraka te između oblaka i tla.

Kugličasta munja, koja se još zove i lančasta, oblik je munje dugoga vijeka. Pojavljuje se kao traka svijetlećih odsečaka umjesto kontinuiranog kanala. Pojavljuje se rijetko. Uzroci nastanka su nepoznati, a predložene su druge teorije: dijelovi kanala munje idu ukoso prema promatraču ili od njega i zato se čine sjajnijim; dijelovi kanala su nejasni zbog kiše ili oblaka; neki dijelovi kanala su većeg promjera, a drugi manjeg, što utječe na oblik munje.

Taj se atmosferski fenomen pojavljuje u obliku pokretne svijetleće kugle od nekoliko desetaka centimetara u promjeru. Kuglasta munja se obično pojavljuje tijekom oluja, i to blizu tla, a može biti crvena, narandžasta ili žuta. Često je praćena pištećim zvukom i neobičnim mirisom. Traje samo nekoliko sekundi te iznenada nestaje, tiho ili uz eksploziju. Kuglaste munje ponekad mogu da nanesu štetu zapaljenjem ili taljenjem. Njihova veza s običnim munjama nije poznata, kao niti njeni uzroci. Među objašnjenjima se spominje da je reč o zraku ili plinu koji se ponašaju neuobičajeno; o plazmi visoke gustoće; o zračnom vrtlogu koji sadržava svijetleće plinove; o mikrovalnoj radijaciji u oklopu od plazme.



Nove vrste munja

U novije vrijeme otkrivena su tri nova tipa munja. One udaraju od vrha oblaka prema gore, u stratosferu i puno su rjeđe od onih prema tlu ili između oblaka. Prvi tip zovu Crvenim vilenjakom (en. Red sprite). Ta je munja tamna i crvenkasta, traje nekoliko tisućinki sekunde, a može biti široka kilometrima. Proteže se 50 do 90 km iznad oblaka. Drugi tip naziva se Plavi mlaz (Blue jet). Riječ je o plavoj, stožastoj provali energije puno sjajnijoj od Crvenog vilenjaka. Plavi mlaz udara iz centra oluje brzinom od 6 000 km/h i dopire 20 do 50 km iznad oblaka. Ove dvije vrste munja prvi je put snimio američki fizičar John R. Wincklyer 1989. u Minnesoti. Treći tip su munje koje se prostiru od oblaka do stratosfere. Zovu se Patuljci (Elves), a otkrivene su 1995. Godine. Imaju oblik tanjura ili krafne promjera 400 km, a pojavljuju se oko 100 km iznad oblaka. Smatra se da su zelenkaste, ali toliko kratko traju (manje od tisućinke sekunde) da im boja još nije precizno određena.



U srednjovjekovnoj Evropi zbog munja je biti zvonar u crkvi bilo izuzetno opasno. Tokom oluja s grmljavinom bio je običaj da se zvoni što jače jer se smatralo da će se time spriječiti da munje udare u vrh crkvenog tornja. Vjerovalo se da zvonjava rastjeruje zle duhove koji vatrom žele uništiti crkvu, a mislilo se i da buka zvonjave lomi munje. O tome i danas svjedoče natpisi „Fulgura frango“ (Ja lomim munje) na srednjovjekovnim zvonima. Od 1753. Do 1786. godine u Francuskoj su munje 386 puta udarile u crkvene tornjeve. U navedenom razdoblju u Francuskoj su, nastojeći „slomiti“ munje zvonjavom, nastradala 103 zvonara. Znači da je skoro svaka treća munja koja je udarila u neku crkvu bila za nekoga kobna. Te katastrofalne brojke dovele su do toga da je francuska vlada 1786 godine zabranila zvoniti na crkvenom tornju tokom grmljavine

Zanimljivosti

Godine 1998. munja je u Kongu pobila cijelu nogometnu momčad (11 igrača).
Godine 1999. munja je u Coloradu ozlijedila cijelu momčad američkog nogometa.
U munji ima puno energije: oko 250 kilovatsati. Ne zvuči puno, ali s tom količinom energije možete dignuti jednotonac 120 kilometara uvis.
Nikolu Teslu zvali su i Gospodar Munja. Sasvim zasluženo jer je 1899. godine u Colorado Springsu stvorio najdužu umjetno izazvanu munju. Bila je duga 41 metar.
Prema Guinessovoj knjizi rekorda, između 1942. i 1983. (kada je umro) munja je Roya „Dooksa“ Sullivana, bivšeg čuvara nacionalnog parka, pogodila sedam puta. Prvi put munja je prošla kroz njegovu nogu i otkinula mu nokat na nožnom palcu. Drugi put, 1969. godine, munja mu je spalila obrve i onesvijestila ga. Sljedeće godine nakon udara munje ostalo mu je rame oduzeto, 1972. munja mu je zapalila kosu pa je morao na glavu izliti kantu vode, 1973. munja ga je kroz šešir pogodila u glavu, zapalila mu kosu, izbacila ga iz kamioneta i skinula mu lijevu cipelu. U šestom udaru, 1976. ozlijeđen mu je gležanj. Zbog zadnje munje koja ga je pogodila 1977. završio je u bolnici s opeklinama na prsima i trbuhu.

Izvor:Wiki

Udar groma

Smrtnost od udara groma iznosi 10 do 30 posto, a 50 do 70 posto preživjelih ima značajne poremećaje, najčešće živčanog sustava

Munje i gromovi fascinantni su prirodni fenomeni. U antičko doba smatralo se da su božje oružje, a Zeus i Jupiter njihovi vladari. Stari Slaveni vjerovali su da grmljavina nastaje kad najmoćniji slavenski bog Perun izleti iz svojih dvora u kočiji. Slična vjerovanja postojala su u religijama i kulturama ostalih starih naroda, a neka praznovjerja održala su se i do danas.
Znanstvena istraživanja započinju u 18. stoljeću, kad je Benjamin Franklin dokazao da je grom električna pojava, a potkraj 19. stoljeća izračunata je i jakost struje groma.

Munje nastaju u olujnim oblacima (kumulonimbusima) koji se stvaraju na mjestima nestabilnih zračnih masa, gdje se topli zrak brzo uspinje i ima dovoljno vlage. Takve okolnosti najčešće su ljeti, poslije podne i navečer. Grom nastaje kratkotrajnim pražnjenjem atmosferskog elektriciteta između oblaka i Zemlje, napona od sto milijuna volti, jakosti nekoliko desetaka tisuća ampera, u kratkom razdoblju od 1 do 100 milisekundi, uz naglo zagrijavanje zraka do 30.000ºC, zbog čega nastaje grmljavina. U stvari, munja i grom dio su iste pojave, samo se munja vidi prije nego što se čuje grom jer svjetlo putuje brže od zvuka. Izbijanje atmosferskog elektriciteta ima svjetlosne (linijska munja, trakasta munja, loptasta munja, munja sijevalica), akustičke (grmljavina) i mehaničke učinke.

Udar groma može biti izravan ili posredan. Može se dogoditi i u zatvorenom prostoru kad se osoba nalazi u dodiru ili na udaljenosti iskrenja (manje od 1 m) od provodnika ili uključenih električnih aparata. Specifičnosti ozljeđivanja proizlaze iz definicije groma:

• grom sadrži istosmjernu struja koja je manje štetna od izmjenične
  
• vrijeme kontakta s tijelom je kratkotrajno
  
• struja prolazi uglavnom površinom tijela.
  

Uz izravne ozljede strujom groma, mogu nastati mehaničke i toplinske ozljede. Smrtnost od udara groma iznosi od 10 do 30 posto, a 50 do 70 posto preživjelih ima značajne poremećaje, većinom živčanog sustava.

Simptomi i znakovi
Rani

• različiti poremećaji srčanog ritma
  
• srčani zastoj
  
• zastoj disanja uzrokovan paralizom mišića za disanje i/ili poremećajem centra za disanje
  
• gubitak svijesti, privremena paraliza (posebice donjih udova), konvulzije (grčevi) i/ili nemogućnost prisjećanja na događaje koji su prethodili udaru groma, koma
  
• opekline različita oblika, tipično poput paprati, na mjestima na kojima se znoj ili kapljice kiše naglo pretvaraju u paru ili ispod metalnih predmeta - metalna dugmad, nakit (površinske opekline, moguća je i karbonizacija tijela
  
• blast ozljede prsnoga koša i trbuha, prijelomi kosti, ozljede oka i uha (ruptura bubnjića u 50 posto slučajeva obostrano
  

Kasni

. različiti psihički i neurološki poremećaji.


Zanimljivosti

- sanjke Djeda Božićnjaka po cijelom svijetu vuku jeleni čija imena u prijevodu znače grmljavina i munja
- temperatura prilikom bljeska munje pet je puta viša od temperature na površini Sunca
- prosječna munja može tijekom tri mjeseca davati svjetlo kao žarulja od 100 vata
- u zatvorenom automobilu ste sigurni; ne izlaziti van i ne dodirivati metalne predmete u automobilu
- iako u avione redovito udaraju munje, zbog njih se rijetko dogodi nesreća
- širom svijeta oluje uzrokuju otprilike 6000 udara gromova svake minute
- prođe li od uočene munje do zvuka grmljavine 30 sekundi, nalazite se 10 km daleko od oluje.

Postupak

1. Odmah pozvati hitnu medicinsku pomoć.
   
2. Osnovno je pravilo "ne povećati broj žrtava". Ako je oluja u tijeku, a žrtva se nalazi na mjestu visokog rizika od udara groma, spasilac mora procijeniti, vodeći računa o osobnoj sigurnosti, je li moguće žrtvu premjestiti na sigurnije mjesto.
   
3. Žrtvi udara groma može se odmah pristupiti i dodirnuti je bez opasnosti.
   
4. Procijeniti stanje svijesti, disanje i ostale znakove krvotoka te, ako je potrebno, odmah započeti s mjerama oživljavanja (misliti na moguću ozljedu kralježnice). Oživljavanje mora biti uporno i dugotrajno jer paraliza mišića za disanje može trajati dulje vrijeme. Kad ima više žrtava, prednost u zbrinjavanju imaju uvijek one koje treba oživljavati.
   
5. Onesviještenu žrtvu postaviti u bočni položaj.
   
6. Zbrinuti ostale ozljede (prijelome, rane i opekline).
   
7. Svaku žrtvu udara groma treba prevesti u bolnicu uz stalan nadzor životnih funkcija.
   

Kako izbjeći udar groma

Opasnost od udara groma može se izbjeći prihvaćanjem određenih pravila ponašanja:

• prije odlaska u prirodu treba se informirati o vremenskim uvjetima kako bi se izbjegla oluja
  
• promatrati nebo - tamni oblaci, sijevanje i pojačan vjetar znak su da se približava oluja
  
• ako prijeti oluja, a nalazite se na otvorenom prostoru, plivate ili se vozite u čamcu, odmah potražiti čvrsto sklonište
  
• ako čujete grmljavinu, znači da ste dovoljno blizu da vas udari grom
  
• u zidanom objektu ne stajati pokraj prozora, otvorenih vrata, metalnih stupova i predmeta kao što su slavine, utičnice i električni prekidači
  
• ne koristiti telefon i mobitel tijekom oluje
  
• ne tuširati se, prati rublje ili posuđe
  
• isključiti sve električne uređaje tijekom oluje
  
• korisno je pravilo 30 30 - ako vidite munju i nakon 30 sekundi čujete grom, odmah potražiti sklonište, i najmanje 30 minuta od posljednje munje koju vidite i zvuka groma ne izlaziti iz skloništa
  
• svaki vodič struje koji se nalazi iznad ramena povećava opasnost od izravnog udara
  
• nikad ne stajati u velikoj skupini ljudi nego se raspršiti, kako bi u slučaju udara grom zahvatio manje osoba
  
• izbjegavati eksponirane točke, posebno osamljena stabla i rub šume
  
• u šumi potražiti zaklon kraj manjih stabala i grmlja
  
• tijekom oluje izbjegavati nošenje metalnih predmeta
  
• izbjegavati boravak u blizini strujnih vodova, stupova žičara i dalekovoda
  
• velike spilje i udoline dobra su zaštita, ali ne i plitke jame mokrih stijena
  
• na otvorenom prostoru izabrati najniža mjesta, škrape i doline, gdje nema vode, čučnuti i pognuti se prema naprijed stavljajući ruke oko koljena; u tom položaju smanjuje se tjelesna visina i što manjom površinom tijela dodiruje tlo
  
• ako se osjeti pucketanje, a kosa počinje kostriješiti, možete postati meta sljedećega groma; odmah napustiti
  to područje, a ako je to nemoguće, treba čučnuti, spustiti glavu i rukama pokriti uši kako bi se spriječile ozljede bubnjića.
  

ZABLUDE

NETOČNO	TOČNO
opasno je dirati osobu koju je pogodio grom	žrtvi udara groma može se odmah pristupiti i dodirnuti je bez opasnosti
zvuk crkvenih zvona može odagnati grom	tijekom 33-godišnjeg razdoblja grom je udario u 386 crkvenih zvonika i uzrokovao smrt 103 zvonara
grom ne udara dvaput na isto mjesto	u Empire State Building grom prosječno udari 23 puta godišnje
grom udara uvijek najviši objekt
grom ne može udariti iz vedrog neba	munja može biti i 15 km ispred oluje
ako ne pada kiša, ne može doći do udara groma
na kraju oluje munje su manje opasne nego na početku
gumeni poplati cipela, gumena odijela i gume na kotačima automobila dobra su zaštita od udara groma
ako ste u kući, ne postoji opasnost od udara groma
ako se nalazite na otvorenom prostoru, treba leći na tlo

(Vaše zdravlje)

GROM od antičkih mitova do današnjih istraživanja



Munja i grom su od pamtiveka bili obavijeni velom duboke tajne, misterije i straha čoveka pred sudom Božijim; smatrao je da je pojavom munje i groma bio kažnjavan za počinjene greške i učinjene grehove. U antičko doba, kad je naučna misao bila tek u povojima, gotovo svim narodima i kulturama su grom i grmljavina bili znaci božanskog delovanja. Narodu stare Grčke grom je predstavljao jedno od Zevsovih oružja koje je za njega načinila Minerva, boginja mudrosti. I Grci i Rimljani su osmatrali nebo, plašili se grmljavine kao znaka da su bogovi loše volje ili da se među njima događaju svađe i obračuni. Da bi odobrovoljili bogove, obožavajući ih i bojeći ih se, svoje hramove su najčešće gradili na mestima koja je pogodio grom i koja su stoga za njih bila sveta. Slično je bilo u kulturama i religijama većine starih naroda, a razna praznoverja su se održala gotovo do današnjih dana. U nekim sredinama još se i danas veruje da zvuk crkvenih zvona može odagnati gromove. Dugo je vremena trebalo da prođe, da bi se ova božanska pojava transformisala u čovekovoj svesti u prirodni klimatski fenomen: primitivna objašnjenja munje i groma nalazimo kod svih naroda svih religija Srednjega veka; tek u XVII veku čovek počinje da se oslobađa svog praznoverja a XVIII vek se može smatrati početkom naučnog spoznavanja i tumačenja pojava atmosferskog pražnjenja, koja karakterišu epohalni radovi fizičara Franklina (Benjamin Franklin), Nolea (Jean-Antoine Nollet), Dalibara (Thomas François Dalibard) i ostalih istraživača, koji su protumačili ovu pojavu zahvaljujući najviše eksperimentu sa Franklinovim zmajem i Dalibarovom štapu, ogledu, koji je ovaj izveo u svome vrtu u Marli-la-Vilu (Marly-la-Ville), godinu dana pre no je Franklin patentirao svoj gromobran.
Devetnaesti vek će biti posvećen vizuelnim observacijama i statistikama pražnjenja zbog nedostatka adekvatnih instrumenata koji bi ubrzali upoznavanje fenomena atmosferskih pražnjenja. Tek na početku druge trećine XX veka, kvalitetniji načini merenja, snimanja i fotografisanja, omogućili su da se bliže upozna ova pojava i daju neke numeričke veličine.



Veliki je broj istraživača koji su tragali za efikasnom zaštitom od atmosferskih pražnjenja. Prvi pokušaji da se poboljša efikasnost Franklinovog štapa datiraju od pronalaska radioaktivnosti, predhodno prirodnog radijuma a zatim i veštačkih. Spontanu jonizaciju na vrhu Franklinovog štapa potrebno je umnogostručiti za vreme nevremena, kako bi uzlazni traser pouzdano krenuo sa željenog mesta u susret silazećem traseru. Među prvim predlagačima radioaktivnih gromobrana je sigurno mađarski fizičar Silar (L.Szillard), koji je 1914. godine predložio postavljanje radioaktivnog izvora uz vrh Franklinovog štapa, kako bi tako razelektrisao olujne oblake i predupredio pojavu atmosferskog pražnjenja. Ova hipoteza je, međutim, vrlo brzo bila opovrgnuta elementarnom računicom, koja je pokazala da bi bila neophodna aktivnost radioaktivnog izvora od nekoliko hiljada kirija, da bi došlo do značajnijeg protoka naelektrisanja. Pobornike radioaktivnog gromobrana ova činjenica nije pokolebala, pa su predložili novi model: joni koji će se formirati u vazduhu iznad radioaktivnog izvora uz šiljak Franklinovog štapa, "produžiće" sam štap a time i njegove mogućnosti u zaštiti od atmosferskog pražnjenja. Ovo objašnjenje je negde iz 1960. godine ali je moralo da padne zbog nedovoljnog kvantiteta formiranih jona, preslabog da bi mogao znatnije da poveća provodnost okolnog vazduha. Prisutan je i treći pokušaj za dokazivanje efikasnosti radioaktivnog gromobrana, najpoznatiji, koji datira od oko 1975. godine: jonizacija će aktivirati elektrone "pokretače", neophodne da provociraju izbijanje uzlaznog trasera. Ali, kao i ranije, ovo objašnjenje nije moglo da izdrži jednu kritičku analizu, koju je u svojoj doktorskoj disertaciji izveo Ž. Radosavljević 1986. godine. Vrlo je lako, sada, pokazati, bilo računicom ili merenjima u laboratoriji, da će efekat korone na vrhu Franklinovog štapa u prirodnim uslovima pred nevreme, proizvesti veći broj elektrona od bilo kog upotrebljavanog radioaktivnog izvora. Ova zabluda pasioniranih i često ljutih pobornika radioaktivnih gromobrana, kojoj su se znatno suprostavljali specijalisti fizike pražnjenja, trajala je više od 60 godina. Konačno, dokazavši potpunu neefikasnost ali istovremeno i zbog prisutne neželjene opasnosti od radioaktivnog zračenja iz ovih gromobrana, sve zemlje Evrope i sveta zabranile su njihovu dalju upotrebu (Francuska 1985. godine, neke zemlje ranije, Jugoslavija 1991.). Ova kratka analiza istorijsko-naučnih peripetija kroz koje je prolazio radioaktivni gromobran, pokazala je ipak, da napore za poboljšanje zaštite od atmosferskih pražnjenja, treba usmeriti u pravcu iznalaženja mogućnosti formiranja povećane jonizacije na vrhu Franklinovog štapa, koja će pouzdano biti znatno veća od one koju daje efekat spontano nastale korone u prirodnim uslovima na vrhu Franklinovog štapa pred pojavu nevremena.



Najnovija ideja gromobranske hvataljke sa uređajem za rano startovanje, sastoji se u dirigovanju i vođenju spontane korone na vrhu Franklinovog štapa pred nailazak nevremena. Jedna ideja će u tu svrhu koristiti neprekidni niz impulsa visokog napona, dok će po drugoj biti generisana i u kontrolisanom nizu ponovljena varničenja između elektroda gromobranske hvataljke i vrha uzemljenog Franklinovog štapa koje ga okružuju. Neophodna energija za održavanje ovih tačno određenih i regulisanih pojava, uz pomoć ugrađene elektronike, crpe se iz okolnog prostora naraslog električnog polja pred pojavu atmosferskog pražnjenja. Analiza razvoja usponskih trasera ispitivanih gromobranskih hvataljki sa uređajem za rano startovanje, uz pomoć najsavremenije merne opreme, kamera i konvertora slike, pokazuje vrlo jasan, uvek ponovljen, dobitak u vremenu izbacivanja usponskog trasera u odnosu na običan Franklinov štap pri istim elektro-geometrijsko-klimatskim uslovima. U slučaju prisustva obe hvataljke, običnog Franklinovog štapa i Franklinovog štapa sa uređajem za rano startovanje istih geometrija i pri istim ostalim uslovima, celokupno pražnjenje će uvek biti u ovu drugu. Zbog svog kvaliteta da ranije starta usponskim traserom od bilo koje druge isturene i iritirane tačke na štićenom objektu, sve se dešava, dakle, kao da se rastojanje pražnjenja, a time i zaštitna zona ovog gromobrana, povećava za onoliko, za koliki je u tom dobijenom vremenu prevalio put ranije izbačeni traser iz gromobranske hvataljke sa uređajem za rano startovanje.



Danas, nakon izvedenih brojnih istraživanja i ispitivanja najsavremenijom opremom u prirodnim uslovima - "in situ" i u laboratorijama vrlo visokih napona, atmosferska pražnjenja su kroz brojne naučne programe verovatno potpuno izučena u svom nastajanju, razvoju i okončanju, sa svim svojim pojavama, fenomenima i veličinama koje ih prate.



Loptasta munja će, sigurno, još zadavati probleme dok i sve njene tajne ne budu bile otkrivene. Ovde, međutim, treba podsetiti, da obavljena jedino laboratorijska ispitivanja ne mogu biti isključivo merodavna za donošenje ispravnog suda o izučavanoj pojavi ili uređaju, jer velika zanemarivanja u ispunjavanju preciznih uslova teoreme elektrodinamičke sličnosti, mogu navesti na pogrešne zaključke. Rezultati dobijeni u laboratorijskim uslovima moraju biti dokazani i provereni i u realnim, prirodnim uslovima.

Atmosfersko pražnjenjenje

Atmosfersko pražnjenje odvija se u odvojenim uzastopnim udarima. Ovi udari groma dolaze jedan za drugim u vremenskim razmacima od nekoliko stotina delova sekunde i svaki udar ide istim kanalom, koji je jonizovan prvim udarom. Broj uzastopnih udara u jednom gromu može da iznese i preko 20, a najčešći broj udara je od 3 do 5. Ceo proces se odvija u vremenu od oko 100ms, a ponekad traje i čitavu sekundu.
Svaki udar groma ima svoje predhodno pražnjenje, koje se naziva traser (lider). Prvo uvodno pražnjenje je stepenasto. Varnica trasera krene iz oblaka, pređe izvestan put i zastane. Posle vremena reda 30 do 100 μs nastavlja put prelazeći rastojanje 50m do 100m, itd. Izgleda da munja svojim prvim traserom traži najpogodniji put za glavno pražnjenje, te otuda i njen krivolinijski i izlomljen oblik. Brzina kretanja pojedinih stepena je 5x10m/s, dok je srednja brzina stepenastog trasera, zajedno sa zastojima, oko 1.5x10m/s. Tačka u koju će grom da udari nije ničim određena u početku kretanja trasera, već na kraju puta, kada se traser približi zemlji na oko stotinu metara. Ovo rastojanje se naziva "udarno rastojanje" i zavisi od količine elektriciteta u kanalu trasera, odnosno od amplitude struje groma. Kada se traser približi zemlji na udarno rastojanje, nastaje glavno pražnjenje, gde sa zemlje pozitivna naelektrisanja teku ka oblaku po kanalu koji je traser već pripremio. Ovo povratno pražnjenje glavni je nosilac struje groma, pa otud je njegov intezitet svetlosti najveći. Brzina kretanja povratnog udara je oko 5x10m/s. Po završetku prvog pražnjenja dolazi drugo, treće i ostala pražnjenja u jednom gromu. Svako od ovih ponovljenih pražnjenja ima takođe po dve etape, uvodno (traser) i glavno pražnjenje. Traseri drugog i ostalih pražnjenja nisu stepenasti, već su kontinualni i kreću se po kanalu predhodnog udara.



Niko danas ne ignoriše činjenicu da električna pražnjenja mogu biti prouzrokovana naelektrisanim oblacima za vreme oluje. Procenuje se da su neprekidno aktivne, oko zemalje, oko dve hiljade oluja, koje proizvode stotinak pražnjenja svake sekunde. Među ovim pražnjenjima, ona koja pogađaju zemlju nazvana su udari groma, dok takođe postoje pražnjenja koja izbijaju unutar jednog oblaka, ili između više olujnih oblaka koja nazivamo munjama. Udare groma u zavisnosti od pravca razvoja trasera, treba podeliti na silazne i uzlazne udare groma. Na ravnim terenima najfrekventniji je silazni udar groma. Da bi se jedan uzlazni udar groma mogao da razvije, neophodno je prisustvo jedne značajne uzvišice na terenu. Na drugom mestu udari groma se dele po pravcu proticanja osnovne struje. Prema dogovoru negativni udar je određen kada se prazni jedan negativni oblak, a pozitivni udar groma je kada se prazni pozitivan deo oblaka (pozitivno ostrvce smešteno u dnu oblaka, a neki put i u gornjem delu oblaka - slika 1.).
Električna pražnjenja: oblaka-zemlja i zemlja-oblak



Negativno pražnjenje kreće silaznim kanalom od oblaka prema zemlji i umanjuje negativni naboj i time napon oblaka prema Zemlji slika a). To je najčešći tip atmosferskog električnog pražnjenja između oblaka i zemlje i javlja se u 90% od ukupnog broja slučajeva (primer iz prirode može se videti na sledecim slikama).



Pozitivno pražnjenje kreće silaznim kanalom od oblaka prema zemlji iz ćelije pozitivnog naboja oblaka slika b). Ovaj tip munje javlja se približno u samo 10% od ukupnog broja električnih udara oblak-zemlja.
Električna pražnjenja od zemlje prema oblaku (slika c) i d)) su relativno retka i većinom se uočavaju iznad visokih tornjeva, visokih građevina i iznad planinskih vrhova. Na sledećim slikama pokazani su usponski udari groma i to: iznad Ajfelove kule snimljen 1902.godine i usponskog udara groma na Mont San Salvatore u Švajcarskoj.

Električno pražnjenje unutar i između oblaka


Reč je o najčešćem vidu električnog pražnjenja, pražnjenju iz oblaka, ali koje ne dopire do zemlje. Jonizovani kanal kreće se horizontalo i može postići daljinu od više desetina km. Ponekad takav kanal munje ponovo ulazi u isti oblak ili u drugi susedni grmljavinski oblak. Primeri ovih munja snimljenih u prirodi mogu se videti na sledećim slikama.



Udar groma u vidu zavese

Vezano za uzastopne udare, sledeća slika pokazuje jedno atmosfersko pražnjenje u jednom potpuno posebnom obliku, označenom sa "udar groma u vidu zavese". Objašnjenje ovog izgleda je vrlo jednostavno. Vetrom, masa vazduha koja je sačinjavala jonizovani kanal pražnjenja je pomerena u istom pravcu u kome je duvao vetar, noseći sa sobom kanal: ako je vetar pravilan i ravnomeran, kanal predstavlja jedno horizontalno pomeranje, ostajući paralelan samome sebi i svaki povratni luk će proizvesti po jednu pomerenu luminaciju u prostoru: takođe, ako je ukupno vreme pražnjenja u trajanju od jedne sekunde i ako je vetar brzine od 20 metara u sekundi (72km/h) na primer, "zavesa" će se raširiti 20 metara.

Razvoj udara groma

Do sad smo saznali da je udar groma zapravo pražnjenje statičkog elektriciteta nakupljenog u oblacima, no nismo rekli kako nastaje taj elektricitet. Tipični olujni oblak odgovoran za gromove je kumulonimbus - oblak velike mase koji se diže u visinu i do 15 km, a osnovica mu je udaljena od tla 2-3 km. Obično nastaju u toplim razdobljima godine kad se tlo zagrije pa se s njega diže topli zrak i kreće prema hladnoj visokoj atmosferi. Pri određenoj brzini tog vjetra kišne kapi usmjerene prema tlu kreću se i sudaraju jedna s drugom pri čemu nastaju veće i manje kapljice. Tako nastale manje kapljice ostaju elekktrički negativno nabijene, dok veće kapljice budu pozitivno nabijene. Te manje i lakše kapljice vjetar odnosi u gornji dio oblaka koji stoga biva uglavnom negativno nabijen, dok se u donjem dijelu oblaka skuplja pozitivan naboj. U stvarnosti proces je jako složen, a raspodjela naboja u oblaku može dosta varirati te je teško reći koji će dio oblaka biti kako elektriziran. Tako elektriziran oblak izaziva povećanje vrijednosti električnog polja blizu zemlje. Ako to polje postigne vrijednost 15 - 20 kV/m dolazi do proboja.
Prema približnoj procjeni možemo izračunati da pri tome razlika potencijala između zemlje i donjeg dijela oblaka pri tome iznosi i nekoliko desetaka milijuna volta.

Najčešći su udari groma negativnog polariteta koji počinju od oblaka i završavaju na tlu. Zato ćemo u daljnjem opisu obraditi takav primjer. Negativni naboj iz oblaka se počinje kretati prema tlu kad jakost električnog polja u blizini oblaka premaši probojnu čvrstoću zraka i vodenih kapljica (500 - 1000 kV/m). Probojna čvrstoća nekog medija je najveća vrijednost električnog polja kod koje još ne dolazi do proboja.
Izbijanje (naboj) se dalje probija skokovito prema tlu. Pojedinačni skokovi nastaju svakih 40-100 ms na udaljenosti od otprilike 50m. Nakon svakog izbijanja obično se mijenja smijer pa izbijanje izgleda stepenasto. Najistureniji, početni dio naboja naziva se predvodnik, a kanal kojim je on prošao ostaje ioniziran i pun negativnog naboja. Što se više predvodnik približava zemlji i isturenim objektima na njoj on na njima privlači sve više pozitivnih naboja koji se nakupljaju na gornjem kraju objekta. To privlačenje je to jače što je predvodnik bliže zemlji ili objektu na njoj. Zbog toga naglo raste jakost električnog polja u blizini zemlje te kad ona premaši probojnu čvrstoću zraka, dolazi do uzlaznog izbijanja suprotnog (pozitivnog) polariteta od zemlje prema predvodniku. U trenutku kad se ta dva izbijanja spoje dolazi do jakog prodora pozitivnog naboja iz uzlaznog izbijanja u negativno ionizirani kanal predvodnika te do neutraliziranja naboja. To nazivamo glavnim pražnjenjem, a ono traje 70-100 ms i popraćeno je jakim svjetlucanjem i bljeskovima.


(Oracle)

Loptasta munja

Iako se radi o prirodnoj pojavi, loptaste munje su kroz istoriju ljudskog roda često zbunjivale naučnike, pogotovu što niko nikada nije uspeo da je proizvede ni u prirodnim ni u laboratorijskim uslovima. Loptasta munja se javlja najčešće u obliku jedne svetleće sfere, žute boje koja vuče prema narandžastoj u prečniku petnaest do dvadeset santimetara. Naglo se pojavi za vreme nevremena i ponaša se tako nepredvidljivo pre nego što će nestati za nekoliko sekundi. Često jednostavno izčezne, nekada eksplodira pričinjavajući pri tom štetu. U kuću može ući kroz prozor ili kroz dimnjak i tumarati po njoj dodirujući prisutne osobe. Ceo svet je manje ili više slušao o ovom fenomenu čije je ponašanje užasno ili po nekad smešno. Postoje brojni opisi od antičkih vremena do naših dana, ali često, na pitanje "Šta je to grom u obliku lopte?", fizičar mora da odgovori: ne zna se. Jedno je sigurno, loptasta munja će još zadavati probleme dok i sve njene tajne ne budu bile otkrivene.



Svemirska munja

Sa visokih planina i satelitskim snimanjem uočena su do skora nepoznata električna pražnjenja, usmerena od kumulonimbusa ka stratosferi, tj. jonosferi, dakle usmerena od Zemlje. Ova pražnjenja uglavnom se javljau u paru sa atmosferskim pražnjenjima od oblaka ka Zemlji. Slika prikazuje do sada identifikovane forme "svemirskih munja": Plavi mlaz (blue jet) (1) , Sprajt (sprite) (2) i Elv (Elve) – disk koji se širi (3).

Vrste i polaritet groma

Fizikalna zbivanja pri nastajanju groma u prethodnom poglavlju tumačena su uz pretpostavku negativnog izbijanja iz oblaka prema tlu. U krajevima s umjerenom klimom mehanizam je takav u 80-90% slučajeva.
No ima i drugih rasporeda naboja u oblacima i drugih vrsta udara groma prema polaritetu i smijeru udara groma. Općenito uzevši možemo imati slijedeće slučajeve koji su prikazani sličicama s lijeve strane:
- pozitivni silazni grom,
- pozitivni uzlazni grom,
- negativni silazni grom,
- negativni uzlazni grom.

Uzlazni gromovi koji započinju na nekom objektu na zemlji i kreću se prema nabijenom oblaku su puno rjeđi.

Struje groma su mjerene za različite vrste groma, a rezultate tih mjerenja bismo mogli predočiti dijagramima na kojima je prikazano kako se mijenja jakost struje groma kroz vrijeme u jednom od ciklusa izbijanja.

Kod najčešćih silaznih negativnih izbijanja je cijela pojava nakon 100 ms gotovo u potpunosti završena, a struja nakon toga sve više slabi. Kod rijeđih silaznih pozitivnih gromova strujni impulsi duže traju, jakosti struja su nešto veće, no veće je i vrijeme za koje struja postigne maksimalnu vrijednost.

(Oracle)

Svaki dan munje pogode zemlju preko 1,000,000 puta (tačnije: prosečno 1,728,000 munja pogodi zemlju svaki dan). Iako broj zvuči kao neverovatan, ovaj prirodni fenomen je bitan za održavanje balansa između zemlje i atmosfere. 10%-20% ovih udara započne (uglavnom manju) vatru.


Ukoliko doživite oluju i primijetite da izmedju bljeska munje i udara groma nema dovoljno vremena ni da izbrojite do jedan, brzo izvadite foto-aparat ili kameru. Možda cete baš vi uspjeti snimiti fantoma oluja - kuglastu munju!

Teški olovnosivi oblaci prijeteci se komešaju na mracnom obzorju, a blještave munje, poput srebrnih strijela, kaišaju nebo. Gromoglasna grmljavina usisava sve ostale šumove i prizor se doima paklenim.
Osmoricu pilota, medutim, sve to kao da ne uzbuduje. Oni natjeruju svoje krhke zrakoplove u zracne vrtloge drsko se suprotstavljajuci bogovima olujnih vjetrova.

Spektakularni prirodni light show: Relampago del Catatumbo, vječna oluja u Venecueli



Između 140 i 160 dana u godini – po 10 sati uzastopno, iznad mjesta gdje se rijeka Catatumbo ulijeva u jezero Maracaibo u Venecueli, na nebu se dešava spektakularni prizor: prirodni light show u kojem munje udare i do 280 puta za samo jedan sat.

Poznata kao “Relampago del Catatumbo”, ova oluja se dešava vječno, to jest, koliko god seže ljudsko sjećanje…



O oluji je pisano čak i 1597. godine u pjesmi “Dragontea”, pjesnika Lope de Vegea. De Vega u pjesmi piše o vojsci koja je pokušala zauzeti grad Maracaibo 1595. godine, i naravno o snažnim munjama koje su stalno obasjavele vojsku i tako odale njihov položaj braniteljima grada. Sličan scenario se desio i 24. jula 1823. godine, kada su munje tokom Venecuelanskog Građanskog rata obasjale i odale pozicije španjolskih ratnih brodova.

Munje koje ova oluja proizvodi su vidljive sa daljine od oko 400 kilometara, i toliko su pouzdane da se koriste kao pomoć u navigaciji brodova, a poznate su među mornarima i kao “Maracaibo Svjetionik.” Ono što je posebno zanimljivo jeste da se ova oluja gotovo i ne čuje.



Još uvijek je nepoznato zašto se baš na ovom području dešava ovakav redovni prirodni fenomen. Jedna od teorija sugeriše da se ionizirani metan diže iz Catatumbo rijeke, te sastaje sa olujnim oblacima koji dolaze sa Anda, i na taj način stvara savršen uslov za oluju.

Sa ukupno oko 1.2 miliona munja godišnje, smatra se da je Relampago del Catatumbo najveći proizvođač ozona na svijetu. Kada se munje probijaju kroz zrak, one proizvode azotni oksid, koji sunce razbija i pretvara u ozon. Nejasno je, međutim, hoće li ove molekule ikada završiti u zaštitnom ozonskom omotaču visoko iznad naše prekrasne i čudesne planete.








pixelizam

Zastrašujuće fotografije munja koje pogađaju erupciju vulkana by Martin Rietze



Izlet fotografa Martin Rietzea na Sakurajima vulkan u Japanu pretvorio se u pravu noćnu moru, ali i u ostvarenje sna većine fotografa – da zabilježi nevjerovatni prirodni show koji uključuje erupciju vulkana i grmljavinu i sijevanje munja (koje je trajalo svega 20 sekundi).



Za to kratko vrijeme, Rietze je uspio napraviti nekoliko fotografija u kojima nam priroda demonstrira silu kroz gusti crni dim, ekspoziju lave, vatre i munja.



pixelizam.

Фантастично, није ни чудо што су у прошлости људи придавали муњама и громовима надприродне, божанске атрибуте кад их и дан данас научници у потпуности не разумеју. Ради се о некој брзој и експлотивној размени енергије узроковане високим набојем супротно наелектрисаних полова. 
Никола Тесла је наручито био опчињен овим појавама, по неким његовим биографима, он би за време олуја широм отворио прозоре свог хотелског апартмана иначе стално затворене и замрачене од јавности и са посебном екстазом гледао и слушао удар громова и плес муња , игру звука и светлости.

Lovci na oluje


Nošena jakim strujama olujnog oblaka, jedna se jedrilica uzdize spiralno kako bi izmjerila njegovo elektricno polje i snagu zracnog vrtlozenja, cija brzina od 150 kilometara na sat s lakocom izbija upravljac iz pilotove ruke. Al, za upravljacem je iskusan pilot, koji se vec nalazio u slicnim situacijama. Zbog toga njegov zrakoplov leti upravo tamo gdje on zeli.

Jedan stari zrakoplov, lovac iz Drugog svjetskog rata, pikira kao kamikaza u središte oluje nišaneci laserom u zrna tuce da bi izmjerio njihovu velicinu. To cini sve dotle dok mu se pod njegovom paljbom ne zalede krila.

Ostalih šest zrakoplova s natovarenim preciznim instrumentima lete kroz oblake koji ispaljuju 500 munja na sat!... Oni imaju posebnu zadacu: otkriti tajnu munja i gromova i objasniti jedan od najzagonetnijih prirodnih fenomena današnjice - kuglastu munju!
Glavni štab znanstvenog tima od 125 meteorologa smješten je u Miles Cityu, u americkoj drzavi Montana, i novinari ih s pravom nazivaju - lovcima na oluje.

Događaj na frontu


U svijetu se svakog trenutka na zemlju sruci više od 2000 oluja. Pa ipak, znanstvenici još uvijek o njima ne znaju mnogo. Na primjer, kako i kada padaju kišne kapi, što odreduje zivotni vijek oblaka, kako nastaju kuglaste munje i zašto se ponašaju potpuno nepredvidivo, ponekad cak i inteligentno, a ponajcešce - poput fantoma?
Izvješca o njima u prošlosti su izazivala veliko uzbudenje i interesovanje javnosti, a medu ucenim ljudima razbuktavala najrazlicitije spekulacije...

Evo nekolilo zanimljivih i autenticnih svjedocanstava.

“Oko devet sati navecer vidio sam uzarenu loptu kako ide iz pravca linije fronta prema Antwerpenu” - zabiljezio je u rujnu 1944. godine kanadski vojnik Lance Corporol Carson Yorke, koji se u Drugom svjetskom ratu borio na frontovima Belgije. - “Bila je velika oko jedan metar u precniku i djelovala je poput mutnog stakla osvjetljenog iznutra. Blještala je njeznom bijelom svjetlošcu.
Dok se kretala desetak metara iznad tla brzinom od nekih pedesetak kilometara na sat, nije širila nikakve šumove. Letjela je necujno i sticao se dojam da je netko ili nešto kontrolira, odredujuci joj brzinu i pravac. No, ono što je bilo neobicno jeste da ova lopta svjetlosti nije bila sama. Na odredenom razmaku pratila ju je druga svjetlosna kugla, a drugu je pratila treca...

Sve skupa bilo ih je pet!”


bosnic

Kako uloviti fantoma


Iako se radi o prirodnoj pojavi, loptaste munje su kroz povijest ljudskog roda cesto zbunjivale naucnike!

Dok su se nad gradicem Hejmarketom, u americkoj drzavi Virdziniji, polako nadvijali tamni oblaci, gospoda Patricija Taunzend je u svojoj kuhinji telefonirala prijateljici. Iznenada se zacuo snazan prasak poslije koga je ispred kuce zasijalo jako svjetlo i otpocelo glasno sistanje. Telefon u ruci poceo joj se tresti. Kroz poluotvorena vrata u kuhinju je potekao elektricitet pracen bljestavim svjetlom. Iznenada u suprotnom uglu prostorije formirala se velika crvena lopta i poletjela ka zbunjenoj domacici. Udarila je pravo u grudi i oborila na pod.

Kada se osvijestila, gospoda Taunzend je opazila da je telefon „mrtav" a ostar bol u grudima trajao je danima. Bilo je to u ljeto 1977. godine. Nepunu godinu dana kasnije munje su opet osvjetljavale nebo Hajmarketa i u istu kuhinju ponovo je uletjela vatrena lopta precnika 30 centimetara. Ovoga puta Patricija Taunzend je prosla nesto gore. Stajala je na vratima i lopta ju je pogodila pravo u lice. Posto se osvijestila, privremeno je izgubila moc govora i osjecala je ostar bol u vratu.
Iste 1977. godine, 5. avgusta na drugom kraju svijeta u Moskvi bjesnila je oluja. Nekoliko munja udarilo je u zonu Kremlja i cuvar Velikog dvorca Nikulin izasao je da vidi ima li stete. Ugledao je svijetlozutu loptu kako se krece u pravcu Uspenske crkve, u kojoj je upravo zavrsavana restauracija. Tri osobe su se istog trenutka nalazile u unutrasnjosti crkve, u blizini ulaza, bile su zabezeknute kada su ugledale kako na vrata ulijece vatrena lopta velicine oko pet centimetara. S obzirom na to da crkva ima dupla vrata i da je tada na prvima bilo otvoreno lijevo a na drugim desno krilo, lopta nije mogla uletjeti pravolinijski vec se kretala putanjom oblika latinicnog slova S. Kroz crkvu se, medutim, kretala pravolinijski sve dok nije „naletjela" na oltar i uz manju eksploziju iscezla. Na mjestu udara nestalo je pozlate. Prasak su osim ocevidaca cule i sve ostale osobe koje su se nalazile dalje u crkvi.

Smrt profesora Rihmana


Kako statistike govore jedan od dvije do tri stotine ljudi u toku zivota ima priliku da isprica pricu slicnu ovim, dakle i da dozivi susret sa loptastom munjom. Najcuveniji svjedok pojave loptaste munje profesor Rihman, sa Univerziteta u Petersburgu, nije imao srece. Ostalo je zabiljezeno da je on bio prvi naucnik koji je pao kao zrtva sopstvenog eksperimenta. Dogodilo se to 1753. godine i tokom istrage, organizovane da objasni smrt profesora Rihmana, poznati ruski naucnik Lomonosov, koji je takode ucestvovao u eksperimentu, izjavio je kako su njih dvojica pokusavala razjasniti prirodu munje.
Postupak koji su odabrali podsjeca na eksperiment kojim je nezavisno od njih poznati americki naucnik, kasnije predsjednik Bendzamin Franklin, dokazao da su munje elektricna praznjenja u atmosferi. Tragedija je sprijecila ruske naucnike da to i sami dokazu.
Rihman je pred sobom imao neuzemljen metalni stap-gromobran, a u ruci je drzao elektrometar, napravu koja se koristi za mjerenje kolicine elektriciteta. Jednog trenutka na povrsini niskog oblaka, koji se valjao iznad njihovih glava, stvorila se vatrena lopta i brzo se spustila na vrh gro
mobrana. Istovremeno se na drugom kraju metalnog stapa formirala blijedoplava usijana lopta velicine pesnice i necujno poletjela ka nesretnom naucniku. Pogodila ga je u lice i u sobi se zacula eksplozija. Usijani komadi metala, dijelovi elektrometra, razletjeti su se i nagorjeli odjecu nekolicine prisutnih. Kada se slegao dim, na celu profesora Rihmana mogla se vidjeti velika crvena mrlja, a na donu jedne od cipela jasno su se vidjele dvije povece rupe iz kojih se jos pusilo. Posto u to vrijeme nije postojala fotografija, eksperimentu je prisustvovao umjetnik - graver i za potrebe istrage nacrtao svoju verziju dogadaja. Na slici se jasno vidi da je munja bila loptasta. Policiji i sudijama nije bilo tesko da shvate da ovog „ubicu" ne trebaju da uhvate oni vec fizicari. Lov koji je uslijedio traje vec 250 godina i ne moze se reci da je krivac ulovljen.

Progonitelj ljudskog roda


Na „sudenju", na stranicama strogo naucne stampe, svoju rijec reklo je preko hiljadu svjedoka. Oni su opisali susrete sa loptastim munjama i na osnovu tih izvjestaja mogu se izvesti neki opsti zakljucci o osobinama ove neobicne prirodne pojave.

PRVO. Loptasta munja je dugotrajno elektricno praznjenje u vazduhu
koje se desava u toku, iti neposredno po prestanku, oluja pracenih grmljavinom. Neki strucnjaci tvrde da se svaka pojava loptaste munje desava neposredno prije ili poslije udara „obicne" munje. Medutim, bar je isti broj onih koji tvrde sasvim suprotno - da su te dvije pojave potpuno nepovezane.

DRUGO. Termin loptasta nagovjestava da je oblik ovih elektricnih cudovista sferican i to je tacno u oko 90 odsto slucajeva. A u preostalih 10 od-to smjestili bi se razni oblici od elipsoida i kruskastih tvorevina pa sve do vrlo izduzenih formi nalik na stapove. Ovi se, inace, smatraju i najdivljijim loptastim munjama, jer nestaju u veoma burnim eksplozijama i tom prilikom u stanju su da ucine puno stete. Dimenzije loptastih munja znatno variraju. „Obicne" lopte najcesce imaju precnik od 20 cm, mada mogu varirati od 5 do 150 cm. No, da stvari budu jos zamrsenije, opazene su i dvije vrste neuobicajenih loptastih munja, minijaturne i gigantske.
Ove prve su manje od dva centimetra i ponekad se za vrijeme grmljavine pojave na ispruzenom prstu ili se pojave na podu, pa „skoce" na neki siljast predmet (prst je uobicajena zrtva). Gigantske lopte su zaista velike. Poznata su nam dva zabiljezena slucaja, u prvome se navodi da je precnik iznosio oko pet metara, a u drugome da je lopta bila velicine autobusa...
Cini se, medutim, da su ovi divovi dobrocudni jer za sobom nisu ostavili nikakvu stetu. Po svemu sudeci minijaturne i gigantske loptaste munje razlikuju se od „obicnih" ne samo po dimenziji vec i po jos nekim bitnim osobinama, kao na primjer po gustini energije.

TRECE. Vrijeme “zivota” loptastih munja je relativno kratko, obicno je oko pet sekundi, mada su zabiljezeni slucajevi kada je pojava prezivjela i pet minuta. No, i ovo naizgled kratko vrijeme bar je deset puta duze no sto predvidaju postojeci teorijski modeli. Dakle, neko tu nije u pravu: priroda ili fizicari?

CETVRTO. Loptaste munje se tokom postojanja mogu kretati dosta brzo (najcesce dva metra u sekundi), ali mogu i lebdjeti u mjestu. Kretanje je obicno veoma promjenljivo. Lopte nastale na oblacima krecu se pravo ka zemlji, a nanize se krecu i lopte nastale u blizini tla. Ocigledno jos jedna greska prirode, jer nauka predvida da se vatrene kugle moraju kretati uvis i to velikom brzinom. Po ovom pitanju jedino su poslusne neobicne munje - one koje nastaju na morskim talasima i polijecu pravo ka oblacima.
Posebno se cudno loptaste munje ponasaju prema ljudskom rodu. U stanju su da vrlo uporno progone ljude te su cak bivale optuzene i da posjeduju inteligenciju.

Peto:
Ove nestasne lopte mogu biti i u raznim bojama. Gotovo je podjednaka vjerovatnoca da ce biti bijele, narandzaste, crvene ili plave. Ocevici tvrde da sjaj obicno odgovara lampi od 100 do 200 vati. l dok se divite lijepim bojama, cesto cete cuti i zvuk koji podsjeca na zujanje ili sistanje.


ŠESTO. Nestanak loptaste munje je ponekad neprimjetan, ali je najcesce pracen eksplozijom poslije koje ostaje plavicasta izmaglica ostrog mirisa slicnog mirisu ozona iii sumpora. Posljedice eksplozije mogu biti razlicite. Najcesce su to izgorjeli dijelovi odjece i lisca, oljustena kora sa drveca, gubitak boje kod raslinja, istopljen asfalt, pokvareni kucanski uredaji, telefoni i radio-stanice.
U Brizbejnu u Australiji zabiljezeno je da se loptasta munja zavukla ispod tramvaja i izazvala vatru na motoru i elektricnim instalacijama. Najdramaticniji slucajevi su kada dode do nastanka rupa na zidovima ili prozorima, a jednom je srusena i cijela kuca, koja je istina bia mala i krhka. O kolicini energije koja je smjestena u tipicnoj loptastoj munji slikovito govori i jedan primjer zabiljezen u Engleskoj. Posto je pokidala telefonske zice i zapalila ram prozora kroz koji je usla u kucu, loptasta munja se srucila pravo u kadu punu vode. Nesudeni kupac koji je ogrnut peskirom stajao sa strane vidio je kako je voda trenutno prokljucala i nastavila kljucati jos nekoliko minuta.


SEDMO: Medu najzanimljivije osobine loptaste munje spada i to da ona moze proci kroz prozorska stakla ili pukotine na zidu i da moze opstati ili cak i nastati u zatvorenim prostorijama. Cesti izvjestaji da se loptasta munja pojavljuje u unutrasnjosti aviona posebno su zbunjivali naucnike. Razlog je sljedeci: elektricna polja ne mogu prodrijeti u unutrasnjost metalnih posuda (to je takozvani efekat Faradejevog kaveza i iz istog razloga se u kolima ne moze slusati tranzistor bez spoljasnje antene).
S obzirom na to da sve munje nastaju kao posljedica uspostavljanja snaznog elektricnog polja izmedu oblaka i zemlje (ili dva oblaka) to polje ne moze prodrijeti u unutrasnjost aviona koji je nacinjen od metala. Uobicajeni „scenario" je da loptasta munja “ude" kroz prozor u pilotskoj kabini i onda se nastavi kretati duz hodnika sve do repa. A bas ta osobina munja, da se komotno setaju po unutrasnjosti metalnih tvorevina, pravi je trn u oku vecini teorija.

Kad munja miriše


Sistematizovati dokazni materijal nije lako, pogotovo sto ocevici ne vole da svjedoce o ovim fantomskim pojavama. Zbog toga su loptaste munje dugo imale sudbinu slicnu meteoritima u 17. vijeku (kada su svi ozbiljni naucnici negirali njihovo postojanje) ili neidentifikovanim letecim objektima. Medutim, sve veci broj ocevidaca i sve veca pouzdanost izvjestaja bitno su promijenili situaciju. Tako se loptastim munjama bavio i poznati ruski fizicar nobelovac Pjotr Kapica. On je jedan od najzasluznijih sto je ovaj problem sa margina „ozbiljne nauke" prebacen u samu zizu znanstvenog interesovanja.
No, kada bolje pogledamo do cega su istrazivaci dosli, vidimo da nijedna postojeca teorija nije u stanju da objasni sve osobine loptastih munja. Cak nije postignut ni dogovor oko toga sta je osnovni uzrok - odakle munji energija. Vecina se slaze da su glavni krivac snazna elektricna polja, ali veoma je mnogo vrsta polja (od jednosmjernih do visokofrekventnih, koja je predlozio Kapica, i koja bi se eventualno mogla usetati recimo u - avion) i nacin na koji se u njima stvara oblak jonizovanog, svijetleceg gasa. No, nije mali broj onih koji smatraju da pojava nije uopste vezana za elektricitet. Naime, pominjane su burne hemijske reakcije, poplave kosmickog zracenja, radioaktivni izotopi kratkog zivota pa cak i meteoriti od antimaterije. Ova lepeza prijedloga manje ilustruje mastovitost naucnika a vise njihovu nemoc da objasne fenomen.
Pokusaji da se u laboratoriji nacini nesto slicno loptastoj munji nisu uspjeli, kaze ugledni beogradski fizicar dr. Zoran Petrovic, u tekstu kojeg objavljujemo. Ono sto je napravljeno ponasa se prema teorijskim predvidanjima, a samo djelimicno u skladu s prirodom. Fotografije pravih munja su rijetke i veoma nejasne. Nekoliko snimaka iz blizine, pravih loptastih munja, bili bi od neprocjenjive vrijednosti.
No, mnogi ce se pitati cemu toliko buke oko neceg tako rijetkog. Prije svega u pitanju je elektricno praznjenje u gasu, koje stvara djelimicno jo-nizovan gas - plazmu. Covjecanstvo je suoceno sa potrebom da trajno rijesi problem snabdijevanja velikim kolicinama energije, a to je upravo jedan od osnovnih zadataka fizike plazme. Zato nije i cudo sto se intenzivno izucavaju svi plazma sistemi kod kojih se energija efikasno prebacuje iz jednog oblika u drugi.



bosnic

TESLINO ORUŽJE: Američki znanstvenici stvorili misteriozne kuglaste munje u laboratoriju

Američki su znanstvenici razvili učinkovitu tehniku za stvaranje kuglastih munja koje ljudi u prirodi zbog neobičnog oblika i načina leta često pogrešno smatraju NLO-ima


Tim iz Colorada uspio je stvoriti blještave oblake plazme iz otopine elektrolita i održati ih na životu oko pola sekunde. U prirodi kuglaste munje znaju lebdjeti iznad polja ili prolaziti kroz građevine te se čak odbijati od zrakoplova. No budući da su vrlo rijetke, izuzetno ih je teško proučavati.

Prema nekim izviješćima kuglaste munje je još 1899. u laboratoriju u Colorado Springsu uspio stvoriti Nikola Tesla. Slavni izumitelj iz hrvatskih krajeva navodno je vjerovao da bi se one mogle koristiti kao moćno oružje. No nikada nije opisao tehniku kojom ih je stvorio pa ih od tada nitko nije uspio reproducirati.

Dr. Mike Lindsay, voditelj novog istraživanja predstavljenog u časopisu Journal of Physical Chemistry, kaže da se kreacije njegova tima zapravo ne mogu nazvati munjama iako početno stanje koje stvara ove plazmoide ima mnoge sličnosti s munjama.

Američki je tim pomoću snimaka napravljenih brzim kamerama otkrio da promjene u kiselosti otopina elektrolita mijenjaju dužinu trajanja kuglastih munja. To je važno za buduća istraživanja jer bi trajnije munje trebale omogućiti kvalitetnije analize njihove prirode.

U studiji su korištene i snimke infracrvenim kamerama. Rezultati otkrivaju da kugle sadrže vodene pare i ugljični dioksid te još neke, zasad neidentificirane tvari.

Dr. Lindsay ističe kako još uvijek nije siguran da su njihove kreacije najvjernije reprodukcije kuglastih munja kakve se viđaju u prirodi, no smatra da će njihovo daljnje istraživanje dati neki konačan odgovor.

‘One imaju mnoge sličnosti s vatrenim munjama, a očito nisu nalik na poznatiji fenomen koji se obično naziva st. Elmova vatra, koji je dobro poznat i istražen u prirodi’, rekao je Lindsay.

Kuglaste munje za sada su još uvijek neobjašnjena atmosferska električna pojava. Tim imenom nazivaju se blještave sfere raznih veličina od nekoliko centimetara do nekoliko metara. Povezuju se grmljavinskim olujama no traju puno duže od običnih munja. Neka starija izviješća opisuju da su znale eksplodirati te čak imati razorne efekte.

Veliko zanimanje za istraživanje kuglastih munja pokazale su američke zračne snage.


Izvor: tportal

Dobro je brojati: Kako izbjeći udar munje

Posljedicu kod onih koji prežive udar su razne.



Oko 50 munja generira se svake sekunde diljem svijeta, a njih otprilike četvrtina padne na zemlju, uglavnom u tropskom predjelu. Planinsko selo Kifuka u Demokratskoj Republici Kongo je mjesto koje najviše pogađaju. Godišnje munje prema nekim procjenama ubiju 24 tisuće ljudi, a njih 240 tisuća ozlijede, piše Independent.
Posljedice kod onih koji prežive su razne - od opekotina, preko moždanog udara, do oštećenja mozga i promjene osobnosti - zbog čega je Kifuka vjerojatno zanimljivo mjesto.
Većina incidenata danas su posljedica rasta popularnosti vanjskih aktivnosti kao što su hodanje, golf, ribolov, jedrenje...

Stručnjaci kažu da bi kada vidite bljesak munje trebali početi brojati dok ne čujete grmljavinu kako bi odredili koliko je udaljena i jeste li u opasnoj zoni. Svakih pet sekundi predstavlja oko 1,6 kilometara, a opasna zona je oko 9,6 kilometara. To znači da biste trebali biti na oprezu ako grom udari prije nego nabrojite do 30.

Munje privlače najistaknutiji provodnici u području ispod i u blizini oblaka, pa je najbolji način da ostanete na sigurnom paziti da niste blizu takvog objekta. Ljudi u tom području trebaju se kloniti stabala i u tim trenucima prekinuti sportske aktivnostii pričanje na mobitel. Oni u zatvorenom prostoru trebaju se držati što dalje od prozora i vrata.

(Dnevnik.hr)

Senzacionalno rijetke vulkanske munje
 


Vulkanske munje jedna su od onih rijetkih, izuzetno dramatičnih i senzacionalno lijepih prirodnih pojava koje u ljudima istovremeno izazivaju oduševljenje i strahopoštovanje

BBC-jev dokumentarni film, objavljen prije dva dana na Faceboku, koji prikazuje jednu takvu grmljavinu u vulkanskoj erupciji u Patagoniji dobar je predložak za razumijevanje religioznog raspoloženja koje su osjećali štovatelji različitih bogova gromovnika koji su u drevnoj povijesti Zemlju i nebo zasipali električnim lukovima iz svojih sjedišta na planinskim vrhovima – grčkog Zeusa, skandinavskog Tora, indijskog Indre itd.

Kako nastaju vulkanske munje?

Vulkanske munje stvaraju se uglavnom u jakim erupcijama. U manjima su malene tako da se uglavnom ne vide od gustih oblaka prašine. Najsnažnije su u početnoj fazi erupcije pa ih je teško pravovremeno snimiti. Postoje dvije teorije o njihovom podrijetlu. Prema prvoj magma, kamenje i vulkanski pepeo koji se izbacuju u zrak naelektrizirani su nekim procesima prije eksplozije. Prema drugoj vulkanski plinovi i čestice velike energije na svojem putovanju uvis u sudarima s hladnijim česticama u atmosferi gube elektrone pa postaju električno nabijeni. Taj proces sličan je onome u kojem se statički elektricitet stvara u sudarima leda u oblacima. Na taj način nastaje razlika u naboju koja pokreće munje.

Jedna od najpoznatijih i najljepših pojava vulkanskih munja snimljena je na Mount Rinjaniju u Indoneziji 1995. (slika gore)

Video patagonijske vulkanske grmljavine na Facebooku je u par dana pogledalo preko 220.000 ljudi.




(tportal.hr)

Atmosfersko praznjenje izmedju dva oblaka je munja, izmedju oblaka i zemlje je grom, a propratni zvucni efekat je grmljavina. Proguglam malo kad ono mucak. Navodno sva atmosferska praznjenja su munje, gromovi su zvuk, a grmljavina je kad samo cujes ali ne vidis munje. Reko, da li je moguce? Poceo sam da zaboravljam stvari iz osnovne skole Mr. Green Tek posle malo dubljeg kopanja naidnjem na
meteoplaneta.rs/atmosferske-pojave-i-procesi/atmosferska-praznjenja/
A tamo izmedju ostalog pise
Citat:
Procenjuje se da su neprekidno aktivne, oko Zemlje, oko dve hiljade oluja, koje proizvode stotinak pražnjenja svake sekunde. Među ovim pražnjenjima, ona koja pogađaju Zemlju nazvana su udari groma, dok takođe postoje pražnjenja koja izbijaju unutar jednog oblaka, ili između više olujnih oblaka koja nazivamo munjama.
Citat:Munja je vidljivo pražnjenje atmosferskog elektriciteta do kojeg dolazi kad određeno područje atmosfere postane električki nabijeno ili se pojavi razlika potencijala dovoljna da svlada otpor zraka.

Wiki: https://hr.wikipedia.org/wiki/Munja
Citat:Grom je zvučni efekat koji nastaje prilikom udara munje. Temperatura zraka u okolini munje dostiže 20.000°C što proizvodi naglo širenje zraka. Grom je zvučni talas nastao ovim širenjem zraka. Širi se brzinom oko 300 metara u sekundi. Bljesak munje prije se vidi, nego se čuje grmljavina, jer je brzina svjetlosti veća od brzine zvuka. Jačina grmljavine je oko 100 decibela.

Wiki: https://bs.wikipedia.org/wiki/Grom