Agata Kristi

Agata Kristi (engl. Agatha Christie; Torki, 15. septembar 1890 — Volingford, 12. januar 1976) je bila britanska književnica, autor brojnih kriminalističkih romana. Kao najpoznatijeg svetskog pisca misterija nazivaju je i „kraljicom zločina“.[1] Tokom svoje književne karijere koja je trajala više od pola veka napisala je 79 knjiga, od toga 66 kriminalističkih romana, i više zbirki kratkih priča i drugih dela, koja su prodata do sada u više od dve milijarde primeraka širom sveta i prevedena na više od 50 jezika. Zabeleženo je da su jedino Biblija i Šekspirova dela doživela veću prodaju od romana Agate Kristi.[traži se izvor od 09. 2009.] Njena drama „Mišolovka“ je premijerno izvedena u Londonu 25. novembra 1952. godine, i to delo je do sada najduže neprestano igran komad u istoriji pozorišta koje je imalo više od 20.000 izvođenja.


Agata Meri Klarisa Miler je rođena u Torkiju, Engleska 15. septembra 1890. godine. Godine 1914. udala se za pukovnika Arčibalda Kristija, avijatičara pri Kraljevskim avio trupama. Pre nego što su se razveli 1928, Kristijevi su dobili ćerku Rosalind.
Već u njenom prvom romanu, Misteriozna afera u Stajlzu (1920), pojavljuje se ekscentrični belgijski detektiv Herkul Poaro, jedna od njenih glavnih junaka. Poaroove „sive ćelije“ trijumfovale su u borbi protiv opakih zločina u 33 romana i nekoliko desetina kratkih priča napisanih od strane Agate Kristi. Kao i većina drugih njenih romana, i ovaj roman će u godinama koje slede biti uspešno ekranizovan.
Njen poslednji objavljeni roman, Uspavano ubistvo(1976), takođe je ekranizovan, čime je još jedan od svetskih literarnih likova, gđica Džejn Marpl, dobila svoju ulogu i na filmu. Gospođica Marpl se pojavila u 12 romana i više kratkih priča, počevši od romana Ubistvo u Vikarijatu 1930.
Agata Kristi je takođe napisala šest romantičnih romana pod pseudonimom Meri Vestmakot, više originalnih dramskih dela, uspešno je sama adaptirala svoje već napisane i objavljene romane i kratke priče za pozorište a tu je i nekoliko knjiga sa autobiografskom tematikom, kao i zabavne pustolovine sa mnogih arheoloških ekspedicija na kojima je učestvovala sa svojim drugim mužem, arheologom Maksom Malovanom za koga se udala 1930. godine.
Godine 1971. dobila je najveće nacionalno priznanje, orden Britanskog kraljevstva.
Umrla je 12. januara 1976. godine u svojoj kući u Volingfordu, blizu Oksforda, u Engleskoj u 86. godini života.

Kajanje. To je gubljenje vremena.

Tajna uspjeha je u samo u tome da se pokreneš.

Samo ljudi koje voliš, mogu ti učiniti život nepodnošljivim.

Engleska književnica Agata Kristi, čuvena autorka kriminalističkih romana koja je napisala 79 romana i zbirki kratkih priča, koje su prodate u dvije milijarde primjeraka širom svijeta i koje su prevedene na više od 50 jezika



Zabilježeno je da su jedino Biblija i Šekspirova djela doživjela veću prodaju od romana Agate Kristi. Njena drama “Mišolovka”, prikazana je prvi put 1952, a od tada je imala preko 20.000 izvođenja na londonskom Vest Endu, a ona slovi i za najduže izvođenu predstau na svijetu.


Sama je rekla da je tema njenih romana odbrana nevinosti jer je ona bitna, a ne greh, a kao najpoznatiju svjetsku književnicu prati ju nadimak “kraljica zločina”.

Agata Kristi rođena je 15. septembra 1890. godine u Torkiju u Velikoj Britaniji kao najmlađe od troje djece američkog poslovnog čovjeka. Vaspitana je i školovana u Parizu, ali je odustala od muzičke karijere jer je bila preterano stidljiva. Već u pubertetu počinje da piše pjesme i čita svako štivo o avanturama Šerloka Holmsa i Arsena Lupena.

„Sve što mi treba su sto i pisaća mašina”, izjavila je nesuđena apotekarka iz čije su kućne laboratorije u svijet krenuli detektiv Herkul Poaro i naizgled smušena gospođica Marpl, spremni da riješe i najzamršenije zločine svijeta.



Godine 1914. udala se za pukovnika Arčibalda Kristija, avijatičara pri Kraljevskim avio trupama. Prije nego što su se razveli 1928., Kristijevi su dobili ćerku Rosalind.

Već u njenom prvom romanu, Misteriozna afera u Stajlzu (1920.), pojavljuje se ekscentrični belgijski detektiv Herkul Poaro, jedna od njenih glavnih junaka. Poaroove „sive ćelije“ trijumfovale su u borbi protiv opakih zločina u 33 romana i nekoliko desetina kratkih priča napisanih od strane Agate Kristi. Kao i većina drugih njenih romana, i ovaj roman će u godinama koje slijede biti uspješno ekranizovan.

Njen posljednji objavljeni roman, Uspavano ubistvo(1976.), takođe je ekranizovan, čime je još jedan od sv.etskih literarnih likova, gospođica Džejn Marpl, dobila svoju ulogu i na filmu. Gospođica Marpl se pojavila u 12 romana i više kratkih priča, počevši od romana Ubistvo u Vikarijatu 1930.

Agata Kristi je takođe napisala šest romantičnih romana pod pseudonimom Meri Vestmakot, više originalnih dramskih djela, uspešno je sama adaptirala svoje već napisane i objavljene romane i kratke priče za pozorište a tu je i nekoliko knjiga sa autobiografskom tematikom, kao i zabavne pustolovine sa mnogih arheoloških ekspedicija na kojima je učestvovala sa svojim drugim mužem, arheologom Maksom Malovanom za koga se udala 1930. godine.

Godine 1971. dobila je najveće nacionalno priznanje, orden Britanskog kraljevstva.

Umrla je 12. januara 1976. godine u svojoj kući u Volingfordu, blizu Oksforda, u Engleskoj u 86. godini života.

Agata Kristi je napisala i autobiografiju koja je obavljena tek poslije njene smrti. Iako je pred kraj života izjavila: „Deset godina poslije moje smrti niko me se neće sjećati", njen opus i dalje izaziva veliku čitalačku pažnju. Prema UNESCO-voj statistici, u svijetu je prodala više primjeraka knjiga nego bilo koji drugi pisac s engleskog govornog područja. Njena djela u džepnom izdanju se prodaju u milion i po primjeraka godišnje.

Agata Kristi “Nijemi svjedok” (ODLOMAK)

Gospođica Arandel umrla je 1. maja. Njena smrt nije nikog iznenadila, ali je buru izazvao njen testament. Ljudi su se zgražavali. Neki su očajavali, drugi su bili prijatno iznenađeni. Nedeljama, ili bolje reći mesecima, gradić nije ni o čemu drugome pričao. Testament je napisan 21. aprila, malo pre smrti gospođice Arandel. Dodajmo tome da su je njeni bliski rođaci posetili nešto ranije. 17. aprila piše pismo Herkulu Poarou izražavajući svoje sumnje da bi mogla biti ubijena. Čudom, on ne dobija pismo sve do 28. juna, kada je ona već davno bila mrtva.

Poaro “vodi borbu” sa svima njima pokušavajući da na pravi način uposli svoje “male sive celije” ne bi li otkrio neku nit za koju će se uhvatiti. On dobro igra svoju igru pokušavajući da pronikne u karaktere glavnih likova na sceni a ne odajući pri tome svoju ličnu zainteresovanost da ubicu privede pravdi. Pored borbe sa njima, Poaro uporedo vodi borbu i sa Hejstingsom koji je toliko sumnjičav da i dalje tvrdi da je Poaro sve umislio i da ubistva nema, verujući da ga je povukla strast i želja za tim da ipak postoji nešto mračno u celoj priči. Hejstingse, u pravu ste. To jeste moja slaba tačka. Ja sebi ličim na hirurga koji se specijalizovao za jednu bolest, recimo, za slepo crevo… Čim kod takvog lekara dođe pacijent ovaj traži simptome bolesti za koju se specijalizovao. Tako je slučaj i sa mnom. Ja se uvek pitam: da li bi to moglo da bude ubistvo? I, znate, prijatelju moj, često sam u pravu!

Agata Kristi je prvih šest romana objavila pod pseudonimom Meri Vestmakot, bila je to dobro čuvana tajna, sve do 1949. godine, kada je časopis „Sandej tajms“ otkrio da je gospođa Vestmakot zapravo Agata Kristi.


Roman „Ubistvo u Orijent ekspresu“ iz 1934. godine, napisala je u hotelu „Pera Palas“ u Istanbulu, u Turskoj.

Napisala je preko osamdeset romana i drama, a u mnogima od njih pojavljuju se njeni najpoznatiji likovi — Herkul Poaro i Mis Marpl.

"Ne priznajemo zaista važne trenutke u životu dok ne bude prekasno."

"Svi grehovi bacaju duge senke."

"Svaki ubica je verovatno nečiji stari prijatelj."

"Idealan muž treba da je kao arheolog, da što je žena starija to da ga više zanima."

"Zlo nije nešto nadljudsko, to je nešto manje od čoveka."

"Za sve što volite morate da platite neku cenu."

Tajna plavog voza


Prvo poglavlje: Čovek sede kose

Bližila se ponoć kad je neki čovjek prešao preko Place de la Concorde. lako je nosio zgodan krzneni ogrtač koji je zaokruživao vitku spodobu, bilo je u njemu nešto što je stvaralo dojam tihe slabašnosti.
Sitan čovjek štakorskoga lica. Netko za koga bi se reklo da nikada ne može odigrati ulogu ili se uzdići do značaja u bilo kojoj djelatnosti. Pa ipak, utječući se takvu zak Ijučku, promatrač bi jamačno bio u krivu. Jer taj čovjek, koliko god izgledao beznačajan i neupadljiv, imao je važnu ulogu u sudbini svijeta. U Kraljevstvu kojim su vladali štakori on je bio štakorski kralj.
Pa i sad su u jednom veleposlanstvu očekivali njegov povratak. No on je prethodno morao obaviti neki posao, s kojim veleposlanstvo nije bilo službeno upoznato. Pod mjesečinom, njegovo lice bijaše sjajno i oštro ocrtano. Na tonkom nosu mogla se naslutiti krivulja. Njegov otac bijaše poljski Židov, krojač pokućarac. Posao koji ga je izveo ove noći u tminu, bio je upravo onakav kakav bi se svidio njegovu ocu.
Došao je do Seine, prešao preko rijeke i zašao u jednu od paris 'h četvrti na lošem glasu. Zastao je pred visokom, oronulorn i uputio se do stana na četvrtom katu. Tek što je pokucao, vrata je otvorila žena koja ga je očekivala. Nije ga pozdravila, ali mu je pomogla da svuče ogrtač i zatim ga uvela neukusno namješten salon. Žarulja je bila zasjenjena prljavoružičastim vijencima, i umekšavala je, ali nije mogla prikriti prenaglašeno namazano djevojčino lice. A nije mogla prikriti ni široke mongofske crte. O profesiji kao i o nacionalnom podrijetlu Olge Demiroff nije moglo biti sumnje.
- Sve je dakle u redu, mala moja~ - Sve je u redu, Borise Ivanoviču.
On kimne, mrmljajući. - Ne vjerujem da me netko slijedio.
Ali u njegovu se glasu osjećao strah. Prišao je prozoru, maknuo zavjesu ustranu i pozorno promotrio okolicu. Zatim se žestoko trgne.
- Dva čovjeka stoje na pločniku nasuprot. Čini mi se... - On zastane i po" ti nokte, što je običavao činiti kad je bio prestrašen.
Ruskinja zatrese glavom pokazujući neku sporu odlučnost.
- Bili su ondje prije nego što ste došli ovamo. - Svejedno, čini se da promatraju kuću.
- Moguće je - doda ona ravnodušno. - Ali onda...
- Što onda~ Čak i kad bi znali, ne bi odavde slijedili vas.
Sitan, nemilosrdan smiješak zaigra mu na usnama. - Ne - doda on. - To je istina.
Razmišljao je trenutak, dva, a zatim nastavi:
- Taj prokleti Amerikanac bi mogao brinuti o sebi kao i svatko drugi.
- Čini mi se. - On opet pride prozoru.
- Gadno društvo - promrmlja uz smiješak. - Vjerojatno su poznati policiji, bojim se. Vidi, vidi, želim Bratu Apašu dobru lovinu.
Olga Demiroff zatrese glavom.
-.Ako je Amerikanac ono što se o njemu priča, trebat će više od dvojice bijednih kriminalaca da izadu s njime na kraj. - Ona zdstane. - Pitam se...
- Što?
- Ma ništa. Već dvaput ove večeri prošao je ulicom jedan čovjek sijede kose.
- I~ Što to znači~
- Evo! Kad je prošao pokraj one dvojice, ispustio je rukavicu. Jedan od njih podigao ju je i vratio vlasniku. Trag je očit.
- Misliš li da je sjedokosi njihov poslodavac~ - Tako nešto.
Ruskinja je izgledala zbunjeno i nelagodno.
- Vjeruješ li da je mjesto sigurno$ Nije li već provaljenoZ O tome se već toliko pričalo... i previše.
On počne opet grickati nokte. - Prosud_ite sami.
~na ode~kamina i razgrne ugljen. Ispod gornile, --pod zgužvanim novinskim papirom izvuče duguljast pakefi umotan takoder u novine i pruži ga muškarcu.
- Vrlo dosjetljivo - reče on s izrazom odobravanja.
- Stan je bio dvaput pretražen. Madrac na mome krevetu je razderan.
- Upravo kao što sam rekao - on promrmlja. - Previše se pričalo. Pogreška je učinjena tim natezanjem oko cijene.
Odmotao je novinski omot ispod kojeg se nalazila mala kutija od smedeg papira. Zatim je i nju otvorio, provjerio sadržaj, i opet sve ponovno zamotao. Tek što je to učinio, začuje se oštar zvuk kućnog zvonca.
- Amerikanac je točan - reče Olga pogledavši uru. Ona izade iz sobe u koju ubrzo uvede golema čovjeka širokih ramena, čije je prekooceansko podrijetlo bilo očito. Prodornim pogledom ih oboje promotri.
- Gospodin Krassnine~ - Ijubazno upita.
-Ja sam taj - reče Boris. - Ispričavam se zbog ovog, hm, neobičnog sastajališta, ali tajnovitost je prijeko potrebna. Ne mogu dopustiti da budem povezan s ovim poslom na bilo koji način.
-Je li moguće - upita Amerikanac, ponovo Ijubazno. - Imam vašu riječ, zar ne, da ništa o ovome poslu neće izaći u javnost. To je jedan od uvjeta prodaje.
Amerikanac kimne glavom.
- O tome smo se već dogovorili - reče nehajno. - A sad ćete nam možda pokazati robu.
- Imate li novac, i to u novčanicama~ - Da - glasio je odgovor.
Ipak, nije ga pokazao. Nakon časka oklijevanja, Krassnine upozori pokretom ruke na mali omot što je ležao na stolu.
Amerikanac ga uzme i odmota. Ono što je bilo unutra prinio je maloj svjetiljci i podvrgnuo pažljivom ispitivanju. Zadovoljan, izvuče iz džepa debelu kožnu lisnicu i izvadi snop novčanica. Doda ih Rusu, koji ih je zatim pozorno izbrojao.
- Sve je u redu2
- Hvala, gospodine. Sve je u redu.
- Ah, - presiječe drugi i gurne smedu kutiju nemarno u džep. Nakloni se Olgi. - Laku noć, gospođice. Laku noć, gospodine Krassnine.
On izade, zalupivši vratima. Oči dvoje ostalih u sobi susretoše se. Muškarac obliže jezikom suhe usne.
- Pitam se, hoće li uopće stići do svog hotela - promrmlja.
Kao po dogovoru, oboje se okrenuše prozoru. Još su uspjeli vidjeti Amerikanca kako izlazi na ulicu. On skrene ulijevo i ne osvrćući se nastavi oštrim korakom. Iz prolaza se iskradoše dvije sjene, krećući se bez riječi. Progonitelji i progonjeni nestadoše u noći. Javi se Olga Demiroff.
- Stići će kući, sigurno - reče. - Ne morate se bojati, ili nadati, što god bilo.
- Zašto vjerujete da će stići2 - upita radoznalo Krassnine.
- Čovjek koji je uspio zaraditi tolike novce, ne može biti budala - odvrati Olga. - A govoreći o novcu...
Ona pogleda značajno Krassninea.
- Da~ . - Moj udio, Borise Ivanoviču.
Ponešto oklijevajući, Krassnine izvuče dvije novčanice. Ona zahvali, nimalo uzbudena, i gurne novčanice ispod ruba čarape.
- Sasvim dobro - reče zadovoljno: On je znatiželjno pogleda.
- Ne žalite se, Olga Vasilovna~ - Zašto~
- Zbog onoga što se dogodilo. Vjerujem da bi žene, uglavnom sve žene, poludjele zbog togd.
, Ona zamišljeno kimne glavom.
- Da, govorite istinu. Većina žena pati od te ludosti. Ja nemam... Pitam se... - Prekine rečenicu.
- Dakle2 - upita sugovornik radoznalo.
- Amerikanac će biti siguran s njima. Da, u to sam uvjerena. Ali kasnije...
- Na što pomišljateZ
- Dat će ih, naravno, nekoj ženi - izusti Olga zamišljeno. - Pitam se što će se onda dogoditi.
Okrene se nestrpljivo prema prozoru. Uzvikne i pozo` ve svoga sugovornika.
- Pogledajte, on ide niz ulicu. Mislim, onaj čovjek. Oboje pogledaše nadolje. Vitka, elegantna spodoba kretala se neusifjeno. Čovjek je imao na sebi ogrtač i sklopivi šešir. Dok je prolazio ispod ulične svjetiijke ona obosja grivu guste sijede kose.

Drugo poglavlje: Monsieur Marquis

Čovjek sijede kose nastavio je svojim smjerom, bez žurbe, naizgled ravnodušan na okolicu. Okrenuo se udesno, a onda ulijevo. Povremeno bi dublje udahnuo svježi zrak.
Odjednom zastane i počne pozorno osluškivati. Nešto je čuo. Možda je negdje puknula automobilska guma ili je ispaljen metak. Na njegovim usnama zaigra smiješak radoznalosti. A onda nastavi odmjerenim korakom.
Zamaknuvši iza ugla, naleti na živahan prizor. Jedan= predstavnik zakona zapisivao je nešto u bilježnicu, dok se nekoliko kasnih prolaznika okupilo na mjestu dogadaja. Jednom od tih Ijudi, čovjek sijede kose obrati se Ijubazno:
- Nešto se dogodilo, zar ne2
- Da, gospodine. Dva razbojnika napala su nekog postarijeg Amerikanca.
-Jesu !i ga ozlijedili~
- Ni najmanje - odvrati noćni prolaznik nasmijavši se. - Amerikanac je imao revolver u džepu, i prije nego su ga mogli napasti zapucao je tako dobro da su dali petama vjetra. Policija je, kao i obično, stigla prekasno.
Onaj koji je pitao nije reagirao ni najmanje uzbudeno. On nastavi svoju noćnu šetnju mirno i bez zabrinutosti. Prijede Seinu i zade u bogatiji dio grada. Nakon dvadesetak minuta zastane pred zgradom u tihoj, aristakratskoj aveniji.
Trgovina pred kojom se zaustavio djelovala je skromno i nenametljivo. Staretinar Papopolous bio je toliko poznat u struci da mu nije trebao nikakav publicitet, osobito što većinu svojih poslova nije obavljao preko tezge. Gospodin Papopolous imao je u vlasništvu zgodan stan na Elizejskim poljanama pa bi bilo razumno pretpostaviti da će u tu kasnu uru biti u njemu, a ne u trgovini. Ali čovjek sijede kose odlučno je pritisnuo prikriveno zvonce, prije toga bacivši brz pogled po pustoj ulici.
Njegova odlučnost pokazala se opravdanom. Vrata su se otvorila. Čovjek koji je to učinio nosio je zlatnu naušnicu i imao je izrazito tamnoputo lice.
- Dobra večer - reče pridošlica. - Je li vaš gospodar unutra$
- Gospodar je ovdje, ali u ovo doba noći ne prima slučajne posjetitelje - Ijutito reče tamnoputi.
- Mislim da će me htjeti vidjeti. Recite mu da je ovdje njegov prijatelj monsieur le Marquis.
Tamnoputi odškrine vrata i propusti posjetitelja. Čovjek koji se predstavio kao monsievr le Marquis zakrivao je lice rukom dok je govorio. Kad se sluga vratio s obaviješću kako će gospodim Papopolous biti sretan da primi posjetitelja, u izgledu ovoga moglo se uočiti još nešto neobično.
Sluga je morao biti vrlo nepažljiv ili, naprotiv, vrlo dobro odgojen, budući da nije pokazivao nikakvo iznenacfanje zbog činjenice što je pridošlica imao na licu malu masku od crnoga satena. Odvevši ga do vrata hodnika, on ih otvori i najavi glasom punim poštovanja: "Monsieur le Marqius".
Stvorenje koje se podiglo da primi čudnoga gosta bilo je upečatljivo: u Papopolousu bijaše nešto dobro i patrijarhalno. Imao je visoko čelo i lijepu 6ijelu bradu. U njegovu nastupu osjetilo se nešto eklezijastično i dobronamjerno.
- Dragi moj prijotelju - reče Papopolous. Govorio je francuski, a njegov glas bijaše pun i uzvišen.
- Ispričavam se zbog kasnoga sata - odvrati posjetitelj.
- Ne smeta, ne smeta - požuri Papopolous. - Ovo je zanimljivo doba noći. Jeste li možda imali neki zanimljiv doživljaj~
- Ne osobno - odgovori le Marquis.
- Ne osobno = ponovi za njim Papopolous. - Ne, ne, razumije se ne. Ali nekih novosti ima, zar ne~
On pogleda postrance posjetitelja, a u tom pogledu, u najmanju ruku, nije bilo ničega eklezijastičnoga i dobronamjernoga.
- Nema novosti, pokušaj je propao. Nisam se drugome ni nadao.
- Shvaćam - reče Papopolous. - Sve što je sirovo... On odmahne rukom izražavajući tako krajnju odbojnost prema sirovosti bilo koje vrste. Doista, u gospodinu Papopolousu kao i u stvarima kojima je trgovao nije bilo ničega sirovoga. Bio je dobro poznat većini europskih dvorova, a kraljevi su ga prijateljski oslovljavali imenom Demetrius. Bio je na glasu zbog iznimnog smisla za diskreciju. A to mu je, kao i plemenit dojam njegova izgleda, više puta pomoglo da se izvuče iz dvojbenih situacija.
- Neposredan napad... - počne Papopolous i zatrese glavom. - On ponekad služi svrsi, ali doista rijetko. % Onaj drugi slegne ramenima.
- Ipak, štedi vrijeme - primijeti - i ne staji ništa ili gotovo ništa. Ali onaj drugi naum neće zakazati,
- Ahl - doda Papopolous gledajući ga prodorno. Imam veliko povjerenje u vaš, hm... ugled.
Le Marquis odvrati Ijubaznim smiješkom.
- Mislim da mogu reći - promrmija - kako vaše povjerenje nije bez temelja.
- Vaše su prilike jedinstvene - reče drugi sa zavišću u glasu.
- Ja ih iskorištavam. Digne se i uzme ogrtač što ga je bio nemarno prebacio preko stolice. - Uobičajenim ću vas putovima obavještavati, gospodine Papopolous, ali nemojte dopustiti nikakve nespretnosti - prigovori on.
Sugovornik se nasmije i bez riječi oproštaja zatvori za sobom vrata.
Papopolous je ostao neko vrijeme zamišljen, gladeći svoju veličanstvenu bradu, a zatim se uputi prema drugim vratima što su se otvarala prema unutra. Kad je pritisnuo kvaku, u sobu nespretno upadne mlada žena, koja je očito prisluškivala kroz ključanicu. Papopolous nije pokazao ni iznenadenje, a ni zabrinutost - bilo mu je to nešto sasvim uobičajeno.
- Dakle, Zia~ - upita.
- Nisam ga vidjela kad je odlazio - objasni ona.
Bila je zgodna mlada žena, izrazitih oblina i tamnih blistavih očiju. Opća sličnost s Papopolousom bijaše tolika da su očito posrijedi bili otac i kći.
- Nezgodno je - reče ona Ijutito - što se kroz ključanicu ne može istovremeno slušati i gledati.
- ! mene je to često smetalo - odvrati Papopolous vrlo otvoreno.
- To je dakle Monsieur Ie Marquis - izusti polagano Zia. - Nosi li on uvijek masku, oče2
- Uvijek. Nastupi stanka.
- Posrijedi su rubini, pretpostavljam~ - upita Zia. Otac potvrdi glavom.
- Što ti misliš, mala moja~ - upita on, s izrazom ugode u staklastim tamnim očima.
- O gospodinu Marquisu~ - Da.
- Mislim - Zia počne polagano - kako je rijetkost naći pravog Engleza koji govori tako dobro francuski.
- Tako dakle misliš - dometne Papopolous. Dok je s dobroćudnim odobravanjem promatrao Ziu, nije, kao obično, pokazao nikakva znaka obveze.
- Pomislila sam takoder kako mu je glava malo čudnoga oblika - reče Zia.
- Krupna - odvrati njezin otac - ponešto krupna. Ali to se dogada uvijek kad netko stavi na glavu periku. Pogledaše se i nasmijaše.

Treće poglavlje: Vatreni žar

Rufus Van Aldin prode kroz okretna vrata na ulazu u hotel "Savoy" i krene prema recepciji. Službenik ga pozdravi smiješkom punim poštovanja.
- Drago mi je što vas ponovo vidim, gospodine Van Aldin - reče.
- Sve je u redu~ - upita.
- Da, gospodine. Bojnik Knighton već je gore u vašem apartmanu.
Van Aldin još jednom kimne. - !mo !i pošte$
- Sve je poslano gore, gospodine Van Aldin. Oh, pričekajte malo. - On izvuče iz pretinca jedno pismo.
- Upravo je prispjelo - objasni.
Rufus Van Aldin uzme pismo, a kad ugleda rukopis pisan brzom ženskom rukom, lice mu se odjednom promijeni. Stroge mu se crte umekšaše, a čvrsti potez usana popusti. Kao da je odjednom postao neki drugi čovjek. Krene poprijeko do dizala s pismom u ruci i zadržanim smješkom na usnama.
U sobi za primanje njegova apartmana sjedio je za stolom mladi čovjek, slažući pisma i dopise iskusnim potezima. Poskoči kad je Van Aldin ušao.
- Halo, Knightone!
- Drago mi je što vas ponovo vidim, gospodine. Jeste li se dobro proveli?
- Tako, tako - reče milijunaš ravnodušno. - Sad je Pariz prilično dosadan grad. Ipak, postigao sam ono zbog čega sam išao.
Nasmiješi se sam sebi,.ali s primjesom okrutnosti.
- Obično vam to polazi za rukom, vjerujem - reče njegov tajnik smijući se.
- Tako je - složi se gazda.
Govorio je poslovno, poput nekoga tko utvrc~uje dobro poznate činjenice. Odbacivši svoj teški ogrtač produži do pisaćeg stola.
- Ima li što hitno~
- Ne vjerujem, gospodine. Većinom uobičajene stvari. Nisam još do kraja rasporedio poštu.
Van Aldin kimne. Bio je čovjek koji rijetko izražava pohvalu ili pokudu. Njegov postupak s podredenima bio je jednostavan: postupao je s njima pravično, ali je smjesta otpuštao svakoga tko bi se pokazao nedjelotvornim. ljude je birao nekonvencionalno. Knightona je, primjerice, sreo slučajno u "Savoyu" prije dva mjeseca. Prihvatio je mladića i pregledao njegov ratni dosje u kojem je našao objašnjenje njegove šepavosti. Knighton nije tajio da traži posao, pa je tako upitao i milijunaša ima li za nj nekakvo mjesto. Van Aldin se prisjetio, uz pomafo nemilosrdan smiješak, kako je mladi čovjek bio iznenaden kad .mu je ponudio mjesto osobnog tajnika.
- Ali... ja nemam nikakva iskustva u tom poslu - promucao je Knighton tom prilikom.
- To ništa ne znači - odvrati mu Van Aldin. - Već sam iskušao tri tajnika dosad. No, budući da se kanim zadržati u Engleskoj šest mjeseci, potreban mi je Englez koji zna vući konce i brinuti se o društvenoj strani moga posla.
Dosad su se Van Aldinova predvidanja potvrdila. Knighton se iskazao kao brz, pametan i snalažijiv čovjek, s izrazitim šarmom u ponašanju.
Tajnik pokaže tri ili četiri pisma, već prije izdvojena na stolu.
- Bilo bi možda dobro, gospodine, da pogledate ova ovdje - pred!oži on. - Ovo na vrhu tiče se dogovora s Coltonom.
No Van Aldin digne ruku u znak odbijanja.
- Večeras se neću baviti time - izjavi. - Sve to može čekati do jutra. Osim ovoga - doda, pogledavši pismo koje je držao u ~ruci. Na njegovu se licu ponovo pokaže onaj čudni smiješak.
Richard Knighton nasmiješi se suosjećajno.
- Od gospode Kettering~ - promrmlja. - Nazvala je jučer i danas. Čini se, vrlo je nestrpljiva i želi vas što prije vidjeti, gospodine.
-Je li?
Smiješak iščezne s milijunaševa lica. Otvori omotnicu koju je držao u ruci i izvadi list papira. Dok je čitao, njegovo se lice zamrači, a usne zadobiše onu strogu crtu koju su u ~Wall Streetu tako dobro poznavali. Obrve se spojiše zlosutno. Knighton se iz poštovanja okrenuo, nastavivši otvarati i slagati pisma. Iz milijunaševih usta izleti kletva, a njegova šaka lupi po stolu.
- To neću dopustiti - procijedi za sebe. - Jadna djevojčica! Sva je sreća što ima uza se svoga staroga oca.
- Gospodine, vi opet odlaziteZ - Da, idem vidjeti svoju kći.
- Što ako Coltovi ljudi nazovu~
- Recite im neka idu dovraga - odbrusi Van Aldin.
- Vrlo dobro - prihvati tajnik zaključak, ne uzbudujući se.
U meduvremenu je Van Aldin navukao ogrtač. Staviw ši šešir na giavu, krenuo je prema vratima. Zastane stavivši ruku na kvaku.
- Vi ste dobar mladić Knightone - reče. - Ne smetate mi kad sam nabrušen.
Knighton se nasmiješi, ali ne reče ništa.
Ruth je moje jedino dijete - zausti Van Aldin - i nema toga stvorenja na svijetu koje bi znalo što mi ona znači.
Smiješak ozari njegovo lice. Gurne ruke u džep. - Pobrinite mi se o nečemu, Knightone.
On se vrati tajniku i izvuče nešto umotano u smedi papir. Rastrgne omotni papir ispod kojega izroni olinjala kutija od crvenoga baršuna. U sredini bijahu utisnuta neka početna slova i iznad njih kruna. On otvori kutiju, a tajniku zastane dah. Na dnu sivkastobijele presvoze ukazaše se blještavi dragulji boje krvi.
- Bože! - usklikne Knighton. - Jesu li pravi~ Van Aldin se zadovoljno nasmije.
- Ne čudim se što to pitate. Medu ovim rubinima su i tri najveća na svijetu. Nosila ih je ruska carica Katarina Velika, Knightone. Ovaj srednji rubin naziva se Vatreni žar. Savršen je, nema na njemu ni jedne mrlje.
-Jamačno vrijede cijelo bogatstvo - prošapće tajnik. - Četiri ili pet stotina tisuća dolara - odgovori Van AIdin nehajno - ne uzimajući u obzir povijesnu vrijednost.
- I vi ih nosite samo tako, u džepuz
Van Aldin nasmije se razdragano. - Tako mi se svida. Znate, to je mali dar za Ruthie!
Tajnik se nasmiješi s razumjevanjem. - Sad mogu shvatiti zašto je gospoda Kettering bila tako uzbudena uz telefon. Van Aldin zatrese glavom, a strogi izraz se pojavi na njegovu licu.
- Niste u pravu - reče. - Ona još ništa ne zna o draguljima koji su moje mafo iznenadenje. '
Zatvori kutiju i zamota je ponovo u papir.
- Teško je i zamisliti, Knightone - reče - koliko se malo može učiniti za one koje volimo. Mogao bih za Ruth kupiti dobar komad globusa kad bi joj to nešto značilo, a(i ne znači. Mogao bih staviti dragulje oko njezina vrata i donijeti joj trenutak, ili dva zadovoljstva, ali...
On zatrese glavom. - Kad žena nije sretna u vlastitoj kući...
Rečenica ostane nedovršena. Tajnik kimne s razumjevanjem. On je bolje od ikoga znao kakav glas kruži oko Dereka Ketteringa. Van Aldin uzdahne. Stavivši omot u džep pozdravi se s Knightonom i napusti prostoriju.

Četvrto poglavlje: U Curzon Street-u

Supruga Dereka Ketteringa živjela je u Curzon Streetu. Sluga koji je otvorio vrata odmah je prepoznao Rufusa Van Aldina pa si je dopustio neposredan smiješak u znak pozdrava. Poveo ga je uz stube do prostranog salona na prvome katu.
Žena koja je sjedila uz prozor brizne u plač.
- Tata, ovo ništa ne valja! Cijeli dan sam telefonirala bojniku Knightonu ne bi li te nekako pronašao, ali nije imao pojma kad bi se mogao vratiti.
Ruth Kettering imala je dvadeset osam godina. lako nije bila lijepa, pa, u pravom smislu riječi, ni zgodna, plijenila je pozornost svojom puti. Van Aldin je nekad imao nadimak Mrkva, a Ruthina je kosa bila gotovo potpuno crna. Uz to su išle tamne oči i vrlo crne trepavice - čemu je pridonijela i šminka. Bi(a je visoka i vitka, ugodno se kretala. Na prvi pogled usporedilo bi ju se s nekom Rafaelovom Madonom. Samo pozornijim promatranjem mogla se primijetiti očeva brada i vilice, što je svjedačilo o podjednakoj tvrdoći i odlučnosti. Takav izgled bio je prikladan muškarcu, ali manje ženi. Još od djetinjstva Ruth Van Aldin bila je navikla na djelovanje po vlastitoj volji, i svatko tko joj se ikad suprostavio ubrzo je shvatio da kći Rufusa Van Aldina nikome ne popušta.
- Knighton mi je rekao da si mu telefonirala - reče Van Aldin. - Došao sam iz Pariza prije jedva poia sata. Što se to dogada s Derekom2
Ruth Kettering plane.
- To se ne može opisati, to je prešio sve granice uzvikne ona. - Bilo što da mu kažem, on ne želi slušatil
Njezin glas odavao je zbunjenost ali i bijes.
- Dobro, poslušat će mene - reče milijunaš strogim glasom.
Ruth nastavi. - Jedva sam ga vidjela u posljednjih mjesec dana. Neprekidno je s onom ženom.
- Kojom ženom2
- S Mirellom, plesačicom iz "Parthenona".
Van Aldin kimne. - Bila sam u Leconburyu prošloga tjedna. Razgovarala sam s lordom Leconburyem, koji je bio vrlo Ijubazan i suosjećajan. Reče, da će već pozvati Dereka na red.
- Ahl - dometne Van Aldin. - Što znači "ah", tatice$
- Mislim ono što i ti misliš, Ruthie. Jadni stari Leconbury je isprana krpa. Naravno, on je suosjećao s tobom i pokušao te utješiti. Prirodno je što ne želi nikakvu gužvu nakon što mu je uspjelo oženiti sina i nasljednika s kćeri jednog od najbogatijih Ijudi u Sjedinjenim Državama. Ali on je već s jednom nogom u grobu, svatko to zna, pa što god on učinio, to će imati maloga utjecaja na Dereka.
- Zar ti ne možeš ništa učiniti, tatice? - upita Ruth nakon malo razmišljanja.
- Mogao bih - odgovori milijunaš i nastavi nakon kratke stanke. - Mogao bih učiniti više stvari, ali samo jedna je od stvarne koristi. Koliko si pritom pokazala hrabrosti, Ruthie~
Ona počne zuriti u oca, koji nastavi.
- Mislim ono što govorim. Jesi li bila dovoljno odlučna da svima i svakome priznaš kako si pogriješilo~ Iz ove nevolje postoji samo jedan izlaz, Ruthie. Prekini sa svime i počni ispočetkal
- Ti misliš...
- Mislim na razvod.
- Razvodl
- Ruth, izgovaraš tu riječ kao da je nikad prije nisi čula. A ipak, tvoji prijatelji to rade svaki dan.
- Znam, ali...
Ona zastane ugrizavši se za usne. Otac je pogleda s razumijevanjem.
- Znam, Ruth. Ti si poput mene, nešto ne možeš prežaliti. Ali ja sam naučio, a ti ćeš morati naučiti, da ponekad nema drugoga izlaza. Dereka bih mogao natjerati da se vrati tebi, ali naposljetku bi opet sve jednako završilo. On je ništarija, Ruth, potpuna trulež. I upamti to, prigovaram sebi što sam dopustio da se za njega udaš. Ali ti si bila tvrdog(ava, a on se pretvarao kao da je bio spreman okrenuti novi list. I evo, prekrižio sam te jedanput.
Nije ju gledao u oči dok je izgovarao posljednje riječi. Da jest, vidio bi kako joj je lice naglo dobilo boju.
- Jesi li - začuše se njezine tvrde riječi.
- Previše sam meka srca da to učinim i drugi put. Posljednjih nekoliko godina bijedno si živjela, Ruth.
- Da, život mi nije bio baš ugodan - složi se gospoda Kettering.
- Zato ti i kažem da ovo mora biti kraj! On lupne šakom po stolu. - Možda još tuguješ za njim. Prestanil Suoči se sa činjenicama. Derek Kettering te oženio zbog tvoga novca. I to je sve. Prekini s njime, Ruth!
Ruth Kettering gledala je neko vrijeme u pod, a zatim reče ne dižući glavu.
- Što ako on ne pristane2
Van Aldin pogleda je iznenadeno. - Nitko ga neće pitati.
Ona se zarumeni i ugrize za usnu.
- Ne, ne, naravno. Samo sam misli(a... Ona zastane. Otac ju je oštro promatrao.
- Sto si mislila~
- Mislila sam... - Zastane, birajući riječi. - Što ako on ne dopusti da to samo tako prode2
Milijunaševa se brada izboči prijeteći.
- Misliš, ako se bude borio2 Neka! Ali zapravo nisi u pravu. On se neće boriti. Svaki odvjetnik objasnit će mu da nema nikakva izgleda.
- Ne čini (i ti se... - nastavi nesigurno - da bi mogao zbog čistog inata prema meni otežati stvar2
Otac je pogleda iznenacfeno.
- Misliš, usprotiviti se parnicom2 On zatrese glavom.
- Vrlo malo vjerojatno. Morao bi se moći na nešto os~ loniti.
Gospoda Kettering ušuti. Otac je strogo pogleda. - Hajde, Ruth, izadi s tim! Nešto te muči, zar ne~ - Ništa, baš ništa.
Ali glas joj nije dje(ovao uvjerljivo.
- Plašiš se publiciteta, zar ne~ Prepusti to meni. Sve će proteći tako glatko da neće biti gužve.
- Dobro, oče, ako misliš da je to najbolje što se može učiniti.
- Mladić te još privlači, Ruth~ Je li tako2 - Ne.
U riječi nije bilo osobita naglaska. Van Aldin bijaše zadovoljan i zato potapše kći po ramenu.
- Sve će biti u redu, mala djevojčice. Ne brini se i zaboravi sve. Donio sam ti dar iz Pariza.
- Za mene~ Nešto zgodno~
- Vjerujem da ćeš tako zaključiti - reče Van Aldin uz smiješak.
On izvadi omot iz džepa i pruži joj ga. Odmota ga radoznalo i otvori kutiju. Jedno dugo "Oh!" side s njezinih usana. Ruth Kettering voljela je dragulje. Uvijek ih je voljela.
- Tatice! Krasno, kako krasno!
- Klasa za sebe, zar ne? - reče milijunaš zadovoljno. - Svidaju ti se, je li~
- Svidaju~ Tatice, oni su jedinstveni. Kako si došao do njih2
Van Aldin se nasmije.
- To je moja tajna. Morao sam kupiti privatno, naravno. Inače su dobro poznati. Vidiš li ovaj veliki kamen u sredini2 Možda si čula o njemu, to je povijesni Vatreni žar.
- Vatreni žarl - ponovi gospocfa Kettering.
Uzela je dragulje iz kutije i stavila ih na grudi. Milijunaš ju je promatrao. Kroz glavu su mu prolazili likovi mnogih žena koje su nosile dragulje. Glavobolje, očaji, Ijubomore. "Vatreni žar" je poput svih glasovitih dragulja vukao iza sebe trag smrti i zločina. U sigurnoj ruci Ruth Kettering kao da je izgubio moć zla. Svojim hladnokrvnim i uravnoteženim stavom, ta žena zapadnoga svijeta pričinjala se oprekom svim bolovima srca. Ruth vrati dragulje u kutiju a zatim skoči i baci se ocu u zagrljaj.
- Hvala, hvala, hvala tatice! Divni su. Ti mi uvijek daješ najljepše darove.
- Naravno - odvrati Van Aldin opet je potapšavši po ramenu. - Ti si sve što imam, Ruthie, i ti to dobro znaš.
- Ostat ćeš na večeri, zar ne oče~
- Ne vjerujem. Zar ne izlaziš iz kuće~
- Da, ali to lako mogu otkazati. Ništa uzbudljivo.
- Ne - usprotivi se Van Aldin. - Drži se svojih obveza. Ja sam navikao na to. Vidjet ću te sutra, draga moja. Ako ti telefoniram, možda se vidimo kod Galbraithovih~
Gospoda Galbraith, Galbraith, Cuthbertson i Galbraith bijahu Van Aldinovi londonski odvjetnici.
- Vrlo dobro, tatice. Ona zastane. - Pretpostavljam... da zbog toga neću morati otkazati put na rivijeru~
- Kada bi otišla~
- Četrnaestoga.
- U redu. Takve odluke ne donose se naprečac. Usput, Ruth, da sam na tvome mjestu ne bih nosio ove draguIje u inozemstvo. Pohrani ih u banci.
Gospoda Kettering kimne odobravajući.
- Ne želim da te opljačkaju i ubiju, pa ni zbog Vatrenoga žara - doda milijunaš šaleći se.
- Ali ti si ih sam nosio samo tako, u džepu - odgovori ona smijući se.
- Da...
Obuzme je neka neizvjesnost. - Što je posrijedi, tata2
- Ništa posebno - on se nasmije. - Samo sam pomislio na jednu malu pustolovinu u Parizu.
- PustolovinuZ
- Da, one noći kad sam kupio dragulje. On upre prstom u kutiju.
- Reci mi.
- Ništa osobito, Ruthie. Na mene su nasrnula dva razbojnika, a ja sam ih otjerao revolverom. To je sve.
Ona pogleda s ponosom. - Ti si žilav stvor, tatice.
- Možeš se u to kladiti, Ruthie.
On je srdačno poljubi i ode. Vrativši se u "Savoy", dade kratku zapovijed Knightonu.
- Pronac~ite čovjeka koji se zove Goby, adresu ćete naći u mom adresaru. Neka bude ovdje sutra ujutro, u pola deset. - Da, gospodine.
- Takoder želim vidjeti gospodina Ketteringa. Prekopajte sve zakutke ako je potrebno. Pokušajte u njegovu klubu, pronadite ga bilo kako, i dogovorite da me posjeti sutra prijepodne. Bolje da to bude kasnije, oko dvanaest. Takvi poput njega ne dižu se rano iz kreveta.
Tajnik kimne u znak razumjevanja. Na to se Van Aldin prepusti brizi svoga sobara. Priredena mu je kupelj, i dok se đpuštao u toploj vodi vratiše mu se misli o razgovoru s kćerkom. Bio je u cijelosti zadovoljan. Njegov oštri um već je odavno shvatio kako je razvod jedini izlaz. Ruth je pristala na to rješenje spremnije nego što je očekivao. Pa ipak, unatoč njezinu pristanku, u njemu je ostala mrvica sumnje. Nešto u njezinu držanju, osjećao je, nije bilo posve prirodno. Namršti se.
- Možda previše izmišljam - reče u sebi - ali mogao bih se okladiti da je ostalo nešto što mi nije rekla.

Peto poglavlje: Koristan gospodin

Rufus Van Aldin upravo je dovršavao oskudni doručak od kave i prženoga kruha - to je bilo sve što je sebi dopuštao - kad Knighton ucfe u prostoriju.
- Dolje čeka gospodin Goby.
Milijunaš pogleda uru. Bilo je točno pola deset. - Dobro - odbrusi. - Neka dode.
Trenutak kasnije g. Goby ude u prostoriju. Bio je to malen, postariji čovjek u olinjalom odijelu. Oči su mu lutale prostorijom i nikada ne bi gledale onog s kime je razgovarao.
- Dobro jutro gospodine Goby - reče milijunaš. Sjednite.
- Hvala gospodine Van Aldin.
Gospodin Goby sjedne s rukama na koljenima, gledajući ozbiljno u radijator.
- Imam za vas neki posao. - Da, gospodine Van Aldin~
- Moja kći udana je za gospodina Dereka Ketteringa, što vam je možda poznato.
Gospodin Goby pomakne pogled s radijatora prema ladici s lijeve strane stola i dopusti sebi prijekoran smiješak. Gospodin Goby dobro je poznavao mnoge činjenice, a!i je uvijek odbijao to priznati.
- Savjetovao sam joj da podnese zahtjev za razvod. To je, dakako, posao za odvjetnika. Ali, zbog privatnih razloga, želim najpotpuniju i najcjelovitiju informaciju.
Gospodin Goby skrene pogled prema vijencu stropa i promrmlja:
- O gospodinu Ketteringu?
- O gospodinu Ketteringu.
- Vrlo dobro, gospodine. - Gospodin Goby stane na noge.
- Kada ćete imati spremne podatke za mene~ - Žuri li vam se, gospodine2
- Meni se uvijek žuri - odbrusi milijunaš.
Gospodin Goby dobaci ogradi kamina smiješak razumijevanja.
- Što kažete o dva sata poslijepodne, gospodine~ - Izvrsno - odobri milijunaš. - Dovidenja Goby. - Dovidenja, gospodine Van Aldin.
- To je vrlo koristan čovjek - reče milijunaš kad je Goby izašao, a tajnik ušao u prostoriju. - U svom poslu on je specijalist.
- Koji je njegov posao2
- Informacije. Dajte mu dvadeset i četiri sata i on će pred vas istresti sve o privatnom životu nadbiskupa od Canterburya.
- Vrlo koristan dečko - prizna Knighton uz smiješak. - Koristio mi je jedanput ili dvaput - reče Van Aldin. - A sada, Knightone, spreman sam za rad.
U slijedećih nekoliko sati obavljeno je mnogo posla. Prošlo je pola sata iza podneva kad je zazvonio telefon, i gospodin Van Aldin bi obaviješten da se javlja gospodin Kettering. Knighton pogleda Van Aldina da bi shvatio što on želi.
- Uvedite gospodina Ketteringa, molim.
Tajnik pokupi svoje papire i udalji se. On i posjetitelj susretoše se uz vrata, pa Derek Kettering propusti tajnika da izade. Zatim ude, zatvorivši vrata za sobom.
- Dobro jutro, gospodine. Kako čujem, željni ste vidjeti me.
Opušteni glas s laganim prizvukom ironije podsjeti Van Aldina na nešto. U njemu je bilo neke privlačnosti, uvijek je bilo. Van Aldin promotri prodorno zeta. Derek Kettering imao je trideset četiri godine, bijaše vitak, tamna i uska lica u kojem je sada bilo nečega neopisivo dječačkoga.
- Dodite - reče Van Aldin. - Sjednite.
Kettering se baci u naslonjač. Promatrao je svoga tasta s izrazom popustljive sklonosti.
- Nisam vas vidio dugo vremena, gospodine - započne on Ijubazno. - Oko dvije godine, rekao bih. Jeste li vidjeli Ruth2
- Vidio sam je sinoć - odvrati Van Aldin. - Lijepa je, zar ne2
- Nisam znao da ste bili u prilici o tome prosudivati odgovori Van Aldin suho.
Derek Kettering podigne obrve.
- Znate, ponekad se susrećemo u noćnim klubovima. - Ne želim mlatiti praznu slamu - prekine ga Van AIdin. - Savjetovao sam Ruth da zatraži razvod.
Ketteringa to nije potreslo.
- Vrlo korjenito - promrmlja. - Dopuštate li da pušim, gospodine2
On zapali cigaretu i nakon jednog dima doda nahajno: - A što kaže Ruth~
- Ruth će rado prihvatiti moj savjet - reče otac. - Doista~
- Je li to sve što mi imate reći~ Kettering otrese žar u pepeljaru.
- Mislim da vam je jasno - reče odsutnim glasom da ona time čini veliku pogrešku.
- S vaše točke gledišta, svakako - zaključi mračno Van Aldin.
- Nemojmo biti osobni. U ovom trenutku nisam mislio na sebe nego na Ruth. Svi liječnici kažu, pa i vi jamačno znate da je moj jadni stari otac pri kraju. Kad bi Ruth htjela pričekati samo još koju godinu, ja bih postao lord Leconbury, a ona bi postala chatelaine... zbog čego se naposljetku i udala za mene.
- Ne dopuštam vaše bezobraštinel - zareži Van AIdin.
Derek Kettering se nasmije kao da ga se to nije ticalo. - Slažem se s vama - reče. - To je zastarjelo, titule danas ne znače ništa. Ipak, Leconbury je vrlo lijepo mjesto, a mi smo jedna od najstarijih obitelji u Engleskoj. Bilo bi za Ruth vrlo nezgodno da se razvede i da me zatim zatekne u braku s drugom ženom koja će htjeti kraljevati u Leconburyu umjesto nje.
- Mladiću, ja govorim ozbiljno - reče Van Aldin.
- I ja takoc#er - odvrati Kettering. - Ja sam financijski u lošim vodama i imat ću veliku rupu ako se Ruth razvede. Naposljetku, ako je izdržala deset godina, zašto ne bi još malo~ Dajem vam časnu riječ da starac ne može još živjeti dulje od osamnaest mjeseci, zato bi, ponavljam, za Ruth bila šteta da ne dobije ono zbog čega se udala.
- Hoćete reći da se moja kći udala radi titule i položaja?
Derek Kettering se nasmije načinom koji nije bio samo izraz ugodnosti.
- Ne mislite valjda da je posrijedi bila Ijubav~ - upita.
- Znam da ste prije deset godina u Parizu govorili drukčije - odgovori Van Aldin polagano.
- Jesam li~ Možda i jesam. Znate, Ruth je bila vrlo lijepa - nešto poput andela ili svetice koja je sišla s niše u crkvi. Sjećam se kako sam bio pun plemenitih misli: da ću okrenuti novi list, smiriti se i živjeti prema najboljim tradicijama engleskoga obiteljskoga života, s lijepom ženom koja me voli.
On se ponovno nasmije s jačim izrazom neslaganja.
- Ali vi u to ne vjerujete, zar ne2 - reče.
- Ne dvojim da ste se oženili zbog Ruthina novca odgovori Van Aldin bezosjećajno.
- A da se ona vjenčala zbog Ijubavi2 - upita zet ironično.
- Svakako.
Derek Kettering zurio je u tasta trenutak ili dva, zatim kimne zamišljeno.
- Vidim da u to vjerujete - reče. - I ja sam u ono vrijeme. Ali uvjeravam vas, dragi taste, da sam se brzo razuvjerio.
- Ne znam na što ciljate - reče Van Aldin - i nije me za to briga. Postupali ste s Ruth prilično loše.
-Jesam - prizna Kettering bez oklijevanja. - Ali, znate, ona je žilavo sNorenje. Ona je vaša kći. Ispod vanjske ružičaste mekoće Nrda je kao granit. Vi ste oduvijek bi(i na glasu kao Nrd čovjek, ali Ruth je još Nrda od vas. U najmanju ruku, vi volite jednu osobu više od sebe. Ruth nije i nikada neće.
- Sada mi je dostal - reče Van Aldin. - Pozvao sam vas da vam kažem jasno i glasno što mislim. Moja kći je zaslužila nešto sreće u životu i ja stojim uz nju, zapamtite tol
Derek Kettering se digne i stane uz kamin. Otrese pepeo ci~arete. Kad je progovorio glas mu je bio vrlo tih.
- Sto time želite reći, pitam se~ - reče.
- Želim reći kako bi za vas bilo najbolje da ne pokrenete sudski postupak.
-Je li to prijetnja~ - upita Kettering.
- Možete to shvatiti kako želite - reče Van Aldin. Kettering privuče stolicu stolu. Sjedne, sučeljen s milijunašem.
- Ako pretpostavimo, tek razgovora radi, da bih se obratio sudu~
Van Aldin slegne ramenima.
- Nemate nikakvih izgleda, mladi šašavče. Upitojte svoje odvjetnike i oni će vam to odmah reći. Vaše je ponašanje bilo na zlu glasu i to zna cijeli London.
- Ruth se uzrujavala zbog Mirelle, pretpostavljam. Vrlo ludo od nje, jer ja se u njezina prijateljstva ne miješam. - Što hoćete time reći~ - presiječe Van Aldin. Kettering se nasmije.
- Vidim, gospodine, da vam nije sve poznato - reče. - Vi ste, možda, po naravi opterećeni predrasudama.
On uzme šešir i štap zaputivši se k vratima.
- Davanje savjeta nije moj običaj. - Zatim ispali posIjednji hitac. - Ali, u ovom slučaju, savjetovao bih potpunu iskrenost izmedu oca i kćeri.
Brzo prode prostorijom i zalupi vrata upravo u trenu kad je milijunaš poskočio.
- Što je, dovraga, time htio reći2 - upita Van Aldin naglas, bacivši se u stolac.
Sve njegove strepnje vratiše se punom snagom. Postojalo je nešto što još nije istražio do dna. Teiefon je stajao uz njegov lakat; on ga zgrabi i potraži kućni broj svoje kćeri.
- Halo! Je li to Mayfair 81907~ Gospoda Kettering je kod kuće$ Oh, izašla je. Da, da, na ručak. Kad će se vratiti~ Vi ne znate~ Dobro, dobro, nema nikakve poruke.
Zalupi Ijutito slušaiicom. U dva sata hodao je svojom sobom očekujući Gobya. On je stigao u dva i deset.
- Dakle2 - zareži milijunaš.
Ali sitnoga gospodina Gobya nije se moglo požurivati. On sjedne za stol, izvuče otrcanu bilježnicu i počne čitati jednoličnim glasom. Milijunaš je slušao pozorno, s rastućim zadovoljstvom. Goby napokon dovrši, promatrajući pažtjivo košaru za otpatke.
- Ha! - usklikne Van Aldin. - To je, čini se, prilično jasno. Slučaj će biti zaključen u tren oka. Nadam se da je hotelska evidencija ispravna, zar ne2
- Čvrsta kao željezo - odvrati g. Goby i pogleda zlovoljno naslonjač.
- A financijski je u vrlo lošem stanju. Pokušava dobiti posudbu, kažete2 Već je pokupio sve što je mogao na račun svoga oca. Kad pukne vijest o razvodu, neće više dobiti ni novčića. ! ne samo to; njegove obveznice mogu biti otkupljene i tako povećan pritisak na nj. Imamo ga, Goby, već je u procjepu.
Lupi šakom po stolu. Lice mu je bilo mračno, ali pobjedničko.
- Informacija vas je, čini se, zadovoljila - izusti g. Goby tankim glasom.
- Moram sada krenuti u Cruzon Street - reče milijunaš. - Velik sam vam dužnik, Goby. Vi ste pravi čovjek na pravome mjestu.
Blijedi osmijeh zadovoljstva pokaže se na licu čovječuljka.
- Hvala vam, gospodine Van Aldin - reče. - Činim sve što mogu.
Van Aldin ipak nije krenuo ravno u Curzon Street. Prvo je otišao u City, gdje je obavio dva razgovora koji su ga zadovoljili. Zatim je krenuo podzemnom željeznicom do Down Streeta. Kad je produljio pješice u Curzon Street, neki čovjek izade iz kuće br. 160 i krene mu u susret, tako da su se na pločniku mimoišli. Na trenutak, milijunašu se pričini da bi to mogao biti Kettering glavom, budući da mu je nalikovao visinom i gradom. No kad su se našli licem u lice, shvati da mu je nepoznat. Ali možda ne baš potpuni neznanac, iice je u milijunaševoj glavi prizivalo nečiju sliku i priliku, povezanu s nečim neugodnim. Naprezao je moždane vijuge, ali uzalud. Van Aldin produži uzrujano. Nije volio biti zbunjen.
Ruth Kettering je bez dvojbi očekivala oca. Potrči prema njemu i poljubi ga.
- Tatice, kako idu stvari2
- Vrlo dobro, - odgovori Van Aldin. - Ali moram s tobom razmijeniti koju riječ.
Gotovo neprimjetno, osjeti se neka promjena u njoj; nešto lukavo i oprezno istisnulo je prvotnu srdačnost susreta. Ona sjedne u veliki naslonjač.
- Dakle, tatice, o čemu je riječ2
- Vidio sam jutros tvoga supruga, - počne Van Aldin. - Vidio si Dereka~
- Da. Izvalio je mnogo gluposti, ali je na kraju rekao nešto što nisam razumio. Savjetovao mi je da budem siguran u potpunu iskrenost izmedu oca i kćeri. Što je time htio reći, Ruthie2
Gospoda Kettering se pomakne u naslonjaču. - Ne znam, tatice. Kako bih to mogla znati~
- Svakako, - odgovori Van Aldin. - Rekao je još nešto, o tome kako on ima svoja prijateljstva i ne miješa se u tvoja. Što je time mislio2
- Ne znam, - reče Ruth još jednom. Van Aldin sjedne, a crte mu se uozbiljiše.
- Gledaj, Ruth. Ne ulazim u slučaj zaivorenih očiju. Nisam siguran da tvoj suprug ne namjerava izazivati teškoće. Neće uspjeti, u to sam siguran. Imam načina da ga ušutkam i to temeljito. Ali moram znati jesu li ta sredstva potrebna. Što je on mislio govoreći o tvojim prijateljstvima$
Gospoda Kettering slegne ramenima.
- Imam gomilu prijatefja - počne ona nesigurno. Ali ne znam na što je mislio.
- Znaš - reče Van Aldin. Sad je već govorio kao da se obraća nekom poslovnom suparniku. - Bit ću jasan: tko je taj čovjek2
- Koji čovjek2
- Čovjek. Onaj na kojega je Derek ciljao. Neki osobiti čovjek, koji je tvoj prijatelj. Ne moraš se zabrinjavati, zlato moje, znam da u tome nema ničega posebnog, ali moramo raspraviti sve što bi moglo iskrsnuti na sudu. Mogli bi iz toga iscijediti svašta i zato moram znati tko je on i kakvo je bilo tvoje prijateljstvo s njim.
Ruth nije odgovorila. Kršila je ruke u nastupu snažne živčane iscrpljenosti.
- Hajde, zlato moje - nastavi Van Aldin mekšim glasom. - Ne plaši se pred svojim taticom. Nisam bio previše strog, zar ne, ni onaj put u ParizuZ ... Ahl... Tu smo!
On zastane kao gromom pogoden.
- To je bio on - promrmlja za sebe. - Mislim da sam prepoznao njegovo lice.
- Sto to govoriš, taticeZ Ne razumijem.
Milijunaš pristupi kćeri i uzme je čvrsto za podfakticu. - Reci mi, Ruth, jesi li se opet vidala s onim mladićem2
- Kojim mladićem2
- Onim s kojim je bilo mnogo problema prije nekoliko godina. Znaš na koga mislim.
- Misliš... - ona zastane oklijevajući. - Misliš na grofa de la Rochea2
- Grof de la Rochel - izusti Ijutito Van Aldin. - Rekao sam ti još davno da je on obična varalica. Spetljala si se s njim duboko, ali ja sam te istrgnuo iz njegovih pandži.
-Jesi, istina - doda gorko Ruth. - ! onda sam se udala za Dereka Ketteringa.
- Ti si to htjela - prekine je oštro milijunaš. Ona slegne ramenima.
- A sada si se opet s njim vidjela - reče Van Aldin polagano - i to nakon svega što sam ti o njemu rekao. Bio je danas u tvojoj kući. Sreo sam ga vani, no prvi ga tren nisam prepoznao.
Ruth Kettering se opet pribrala.
- Želim ti nešto reći, tatice. Griješiš o Armandu... mislim, o grofu de la Rocheu. Znam da je imao neugodnih dogodovština u prošlosti, i sam mi je o njima pričao. Ali on se uvijek brinuo o meni. Slomio si mu srce kad si nas rastavio u Parizu, i sada...
Prekinuo ju je prezirni glas njezina oca.
- I nasjela si na tako nešto. Ti, moja kći! Bože! On podiže ruke.
- Žene mogu biti tako lude!

Šesto poglavlje: Mirelle

Derek Kettering je izašao iz Van Aldinova apartmana tako brzo da se gotovo sudario s nekom ženom koja je prolazila hodnikom. Ispričao joj se, a ona je ispriku prihvatila tako Ijubazno da je na nj ostavifa ugodan dojam, pojačan izgledom lijepih sivih očiju.
Unatoč pokazanoj nehajnosti, razgovor s tastom potresao ga je više nego što je to htio priznati. Sam je ručao, a zatim je, pomalo namršten, krenuo do raskošne zgrade u kojoj je živjela dama poznata kao Mirelle. Jedna uredna Francuskinja primi ga sa smiješkom.
- Udite, gospodine. Madame se odmara.
Bio je uveden u dugu prostoriju orijentalnoga ugođaja koji je poznavao tako dobro. Mirelle je ležala na ležaljci okružena neizmjernim brojem jastučića u različitim tonovima jantara, koji su trebali biti u skladu s njezinom gotovo žutom puti. Plesačica bijaše lijepo gradena žena; ako je njezino lice ispod žute maske pokazivalo neku istrošenost, ipak je imalo privlačnosf pojačanu narančastim usnama koje su se smiješile Dareku.
On je poljubi i baci se u naslonjač.
- Što si dosad radila~ Tek si se ustala, pretpostavljam~ Narančaste usne prošire se u osmijeh.
- Ne - reče plesačica. - Radila sam.
Ona pruži svoje duge ruke prema glasoviru na kojemu su bile razbacane note.
- Ambrose je bio ovdje. Uvježbavali smo novu operu. Kettering kimnu glavom ne pokazujući mnogo pozornosti. Nije ga ni najmanje zanimao Claude Ambrose, kao ni njegova operna postava Ibsenova "Per Gynta". A sličnih je osjećaja bila i Mirelle, koja je sve to držala tek prilikom da se iskaže u ulozi Anhitre.
- To je prekrasan ples - reče. U njega ću unijeti svu strast pustinje. Plesat ću sva pokrivena draguljima. Usput, mon ami, ugledala sam jedan biser jučer na Bond Streetu. Crni biser!
Ona zastane, s izazovnim pogledom.
- Draga djevojko - odvrati Kettering - nema koristi da mi govoriš o crnim biserima. U ovom trenutku, što se mene tiče, od toga nema ništa.
Odmah se prilagodila njegovu tonu. Ustane, sa široko rastvorenim očima.
- Što kažeš$ Što se dogodilo~
- Moj cijenjeni tast - objasni Kettering - odlučio je ići do kra~a.
- Sto~
- Drugim riječima, želi da se Ruth razvede od mene. - Kako glupol - odvrati Mirelle. - Zašto mu je to potrebno~
Kettering se iskesi.
- Uglavnom zbog tebe, cherie! - reče. Mirelle slegne ramenima.
- To je glupo! - zaključi ona. - Vrlo glupo - složi se Derek.
- I, što ćeš sada učiniti$ - upita Mirelle.
- Draga djevojko, što mogu učiniti~ S jedne strane je čovjek s neograničeno mnogo novaca; s druge strane čovjek s neograničenim dugovima. Ne može biti sumnje tko će pobijediti.
- Nevjerojatni su ti Amerikanci - počne tumačiti Mirelle. - Njega se ne tiče što te tvoja žena ne voli.
- Hm - počne Derek. - Što nam je sad činiti?
Ona ga pogleda upitno. Derek joj pride i uzme je za obje ruke.
- Hoćeš li ostati uz mene2 - Na što misliš2 Nakon...
- Upravo tako - zaključi Kettering. - Nakon što me vjerovnici počnu progoniti kao vučji čopor. Silno te volim Mirelle, zar je moguće da ćeš me napustiti&
Ona se izvuče iz njegova zagrljaja.
- Ti znaš da te obožavam. - Ali u njezinu se glasu osjeti prizvuk izbjegavanja.
- Tako, dakle. Štakori će napustiti brod koji tone. - Ali, Derek!
- Samo naprijed - nastavi on žestoko. - Otrest ćeš me se, zar ne$
Ona slegne ramenima.
- Jako te volim, mon ami, doista te volim. Ti si tako privlačan - un beau garcon, mais ce n'est pas pratique.
- Drugim riječima, ti si užitak samo za bogate Ijude. Je li u tome stvar2
- Možeš tako reći ako želiš.
Ona se nasloni na jastučiće i zabaci glavu. - Ipak, ja te volim, Derek.
On ode do prozora i stajaše ondje neko vrijeme, gledajući van, njoj okrenut ledima. Plesačica se nasloni na laktove radoznalo ga promatrajući.
- O čemu razmišljaš, mon amn
On se čudno nasmije, što pobudi u njoj neodredenu nelagodu.
- Razmišljao sam o jednoj ženi, draga. - O ženi~
Mirelle pomisli ono što je ona mogla razumjeti. - Razmišljao si o nekoj drugoj ženi, je li tako~
- Nemoj se uzrujavati, to je samo portret u mašti. Portret jedne dame sa sivim očima.
Mirelle ga presiječe. - Gdje si je vidio~
Derek Kettering se nasmije, a smijeh mu je imao neki lažni ironični prizvuk.
- Naletio sam na damu u hodniku hotela Savoy. - Da~ I, što je ona rekla2
- Koliko se ja mogu sjetiti, ja sam joj rekao "Oprostite, molim", a ona mi je uzvratila "Sve je u redu" ili tako nešto. - I onda~ - Plesačica je bila ustrajna.
Kettering slegne ramenima.
- Onda - ništa. To je bio kraj.
- Ne razumijem ni riječi o čemu govoriš - ustvrdi plasačica.
- Portret dame sa sivim očima - promrmlja Derek zamišljeno. - Takve koju vjerojatno više nikad neću vidjeti.
- Zašto~
- Mogla bi mi donijeti nesreću. Žene to čine.
Mirelle sklizne potiho sa svoje ležaljke i zagrli ga oko vrata svojom zmijolikom rukom.
- Ti si lud, Derek, promrmlja. - Sasvim si lud. Ti si un beau gar~on i ja te obožavam, ali nisam stvorena da budem siromašna, ne, to nikako. A sada me poslušaj, sve je vrlo jednostavno. Morat ćeš srediti to sa svojom ženom.
- Bojim se da to rješenje nije u području praktične politike - odvrati Derek suho.
- Zašto to govoriš2 Ne razumijem.
- Van Aldin, draga moja, nije klimavac. Kad on nešto odluči drži se toga.
- Čula sam o njemu - prihvati plesačica. - Vrlo je bogat, zar ne~ Možda najbogatiji čovjek u Americi. Prije nekoliko dana kupio je u Parizu najljepši rubin na svijetu zove se "Vatreni žar"!
Kettering ušuti. Plesačica je nastavila, razmišljajući.
- To je izvanredan dragulj - nešto što bi trebalo pripadati ženi poput mene. Volim dragulje, Derek, oni govore nešto i o meni. Ah! Sto to znači imati dragulj poput Vatrenoga žara.
Ona uzdahne, a zatim postane opet praktična.
- Ti se ne razumiješ u te stvari. Ipak si samo muškarac. Van Aldin će, pretpostavljam, dati te rubine kćeri. Je li ona njegovo jedino dijete2
- Jest.
- Znači, kad on umre naslijedit će sav njegov novac. Bit će bogata žena.
- Već je sad bogata - dometne Kettering suho. - Prigodom vjenčanja dao joj je nekoliko milijuna.
- Nekoliko milijuna! To je strašno mnogo. A kad bi naglo umrla, ha~ To bi sve otišlo tebi~
- Bi, kako stvari stoje danas - počne Kettering polagano. Koliko znam, nije napisala oporuku.
- Mon Dieu! - uskiikne piasačica. Kad bi umrla, kakvo bi to sjajno rješenje bilo!
Zavlada stanka, a zatim Kettering progovori bez okolišanja.
- Volim tvoj praktični duh, Mirelle, ali bojim se da je tvoja želja neostvariva. Moja žena je iznimno zdrava osoba.
- Eh bien - reče Mirelle. - Moguće su i nesreće. On je oštro promotri, ali ne reče ništa. Ona produži.
- U pravu si, mon ami, ne smijemo se oslanjati na nagadanja. Gledaj, moj mali Derek, o tome razvodu više ne smije biti ni riječi. Tvoja žena mora od njega odustati.
- A što ako neće~
Oči plesačice se suziše.
- Mislim da hoće, prijatelju. Ona pripada medu one koji ne vole publicitet. Ima o njoj nekoliko pričica za koje ne bi voljela da ih prijatelji pročitaju u novinama.
- Na što misliš - upita Kettering oštro. Mirelle se nasmije i zabaci glavu.
- Parbleu! Mislim na gospodina koji sam sebe naziva grofom de la Roche. Znam sve o njemu. Ja sam Parižanka, pamtiš li to. Bio je njezin Ijubavnik prije nego što se udala, zar ne~ .
Kettering je pograbi čvrsto za ramena.
- To je prokleta laž - reče - i molim te ne zaboravi da ipak govoriš o mojoj ženi.
Mirelle se malo pribere.
- Vi, Englezi, čudne ste osobe - prigovori mu. - Unatoč svemu, usudujem se reći da si možda u pravu. Amerikanci su tako hladni, nisu li2 Dopustit ćeš mi ipak da kažem, mon ami, da je ona s njim vodila Ijubav prije nego što se udala, a njezin je otac na to pozvao grofa na red. I pritom je mala gospodica prolila toliko suza! Ali, pokorila se. Moraš znati ono što i ja znam, Derek, da je danas sve drukčije. Ona se s njime vida gotovo svaki dan, a četrnaestog odlazi u Pariz da se susretne s njim.
- Otkud sve to znaš$ - upita Kettering.
- Otkuda~ Imam prijatelje u Parizu, dragi Darek, kQji prisno poznaju grofa. Sve je već pripremljeno. Ona dolazi na rivijeru, tako barem tvrdi, ali zapravo joj grof iz Pariza dolazi ususret i... tko zna! Možešme držati za riječ, sve je već dogovoreno.
Derek Kettering stajaše nepokretno.
- Vidiš - počne plesačica presti. - Budeš li pametan, imat ćeš je u šaci. Možeš joj mnogo toga pokvariti.
- Ušuti, zabogal - viknu Kettering. - Zatvori ta svoja usta!
Mirelle legne na ležaljku smijući se. Kettering uzme šešir i ogrtač i zalupi žestoko vratima. Plesačica je i dalje ležala na ležaljci smijući se. Bijaše zadovoljna svojim učinkom.

Sedmo poglavlje: Pismo

"Gospoda Harfield izražava poštovanje gospodici Katherini Grey i želi podvući kako u danim okolnostima gospodica Grey možda nije upoznata..."
Pišući dotada bez zastajkivanja, gospoda Harfield odjednom stane, zaustavljena nesavladivom teškoćom od koje trpe mnogi (judi, naime, teškoćom pisanja u trećem licu.
Nakon minute oklijevanja, gospoda Harfield potrga list papira i krene ispočetka.
"Draga gospodice Grey, cijeneći u potpunosti način kako ste izvršavali obaveze prema mojoj rodakinji Emmi (čija nas je nenadana smrt sve tako teško pogodila) ne mogu a da ne osjetim..."
Gospoda Harfield opet zastane. I drugi list papira odleti u koš za otpatke. Tek nakon četiri neuspjela pokušaja, gospoda Harfield je napokon proizvela poslanicu koja ju je zadovoljila. Pismo je zatim bilo zatvoreno i frankirano te poslano na adresu Katherine Grey, Little Crampton, St Mary Mead u Kentu. Drugo jutro već je bilo na poslužavniku za pisma za vrijeme doručka, zajedno s nekom obaviješću u dugoj plavoj omotnici koja je djelovala ozbiljnije.
Kotherine Grey prvo otvori pismo gospocfe Harfield. Njezin konačni proizvod izgledao je ovako:
"Draga gospodice Grey, moj suprug i ja želimo vam izraziti zahvainost na vašoj službi mojoj jadnoj rodaci Emmi. Njezina je smrt bila za nas težak udarac, iako smo dakako bili svjesni da su njezine umne sposobnosti u posljednje vrijeme popuštale. Koliko shvaćam, njezine su oporučne odredbe bile vrlo neobične, pa se stoga ne bi mogle održati pred bilo kojim sudom. Ne sumnjam da ste uz svoj uobičajeni zdravi razum to već i samo zaključiii. Kako kaže moj suprug, uvijek je bolje ako se te stvari mogu srediti privatnom nagodbom. Bit će nam vrlo drago da vam izdamo najbolje preporuke za neko slično mjesto i nadamo se takoder da ćete prihvatiti jedan mali dar. Budite uvjereni da vas nasrdačnije pozdravljam.
Mary Ann Harfield".
Katherine Grey pročita pismo do kraja, nasmiješi se, a zatim ga pročita još jednom. Kad ga je odložila nakon drugog čitanja, njezino je lice bilo vrlo raspoloženo. Zatim uzme drugo pismo. Pregledavši ga površno, zagleda se ravno ispred sebe. Sad se više nije smijala. Zapravo, rijetko bi tko mogao pogoditi kakvi su se osjećaji gomilati iza toga tihoga, zamišijenog pogleda.
Katherine Grey imala je trideset i tri godine. Potjecala je iz dobre obitelji, no njezinom je ocu bio propao sav novac, pa je Katherine još od ranih godina morala zaradivati za život. Kad je počela služiti staroj gospodi Harfield kao njezina družbenica navršila je dvadeset tri godine.
Bilo je općenito poznato da je gospoda Harfield "teška" osoba. Njezine družbenice učestalo su brzo i odlazile. Dolazile su pune dobre volje, a odlazile obično u suzama. Ali od trenutka kad je prije deset godina Katherine Grey stupila nogom u Little Crampton, zavladao je savršeni mir. Nitko nije znao kako se to moglo dogoditi. Kaže se da se krotitelji zmija racfaju, a ne stvaraju. Katherine Grey bila je rodena sa sposobnošću da upravlja starim gospođicama, psima i malim dječacima, i sve je to izvodila bez vidljivoga napora.
U dobi od dvadeset tri godine ona je bila tiha djevojka lijepih đčiju. Sa trideset tri bila je mirna žena, ali s onim istim očima koje su promatrale svijet sretnom smirenošću koju ništa nije moglo poremetiti. Uza sve to, bila je rodena sa smislom za humor koji je ni sada nije napustio. ~
Dok je sjedila uz stol za doručak, gledajući ravno preda se, začuo se zvuk zvonca popraćen vrlo energičnim kucanjem po vratima. Vrata otvori mala sluškinja i najavi bez daha:
- Dr. Harrison.
Krupni sredovječni liječnik ušao je jednako energično kao što je maloprije kucao na vrata.
- Dobro jutro, gospodice Grey. - Dobro jutro, doktore Harisson.
- Svratio sam rano - počne liječnik - za svaki slučaj, ako ste već dobili kakvu vijest od one rodake gospode Harfield, inače potpuno otrovne osobe.
Bez riječi, Katherine uzme upravo primljeno pismo sa stola i pruži ga doktoru. Zabavilo ju je kako ga je on čitao, skupljao guste obrve, guncfao i otpuhivao u znak potpunog neodobravanja. Zatim vrati pismo na stol.
- Vrlo zločesto - razbjesnio se on. - Nemojte se zbog toga uzrujavati, draga. Kroz njih govore njihove žeIje. Razum pokojne gospode Harfield bio je dobar poput moga ili vašega, i nećete naći nikoga tko bi ustvrdio suprotno. Oni se tu ne mogu osloniti na bilo što, i to im je poznato. Sve te priče o sudu običan su bluff. Zato vas i pokušavaju prevariti. Pripazite takoder, draga moja, da vam se ne počnu umiljavati. Nemojte zamišljati kako je vaša dužnost da im date novac ili bilo što slično kako bi, tobože, imali mirnu savjest.
- Nije mi se dogadalo da patim zbog obzira - reče Katherine. - Ti su Ijudi daleki rodaci muža pokojne gospode Harfield, i nikad se nisu za nju zanimali dok je bila živa.
- Vi ste razumna žena - reče doktor. - Bolje od ikoga drugoga znam kako ste težak život imali u posljednjih deset godina. U potpunosti ste opunomoćeni da uživate uštedu stare gospođe, kolika god bila.
Katherine se nasmiješi zamišljeno.
- Kolika god bila! - ponovi. - Imate li ikakva pojma o iznosu, doktore2
- Pa, dovoljno za rentu od pet stotina godišnje ili tako nešto, pretpostavljam.
Katherine kimne.
- Tako sam i ja pomišljala - reče. - A sad pročitajte ovo.
Ona mu preda pismo koje je izvukla iz duge plave omotnice. Doktor ga pročita i usklikne u znak potpunog iznenadenja.
- Nemoguće - promrmlja - nemoguće.
- Ona je bila dioničar utemeljitelja Mortauldsa. Prije četrdeset godina jamačno je imala prihod od osam ili deset tisuća na godinu. A nikada nije, u to sam sigurna, u godini dana potrošila više od četiri stotine. Uvijek je bila vrlo pažljiva s novcem. Vjerovala je da mora štedjeti svaki peny.
- A sve to vrijeme prihod je rastao, kamate na kamate. Draga moja, vi ćete biti vrlo bogata žena.
Katherine Grey kimne. - Da, već jesam.
Govorila je bezlično, kao da se to ticalo nekoga drugoga.
- Primite moje čestitke - zaključi doktor, spremajući se na odlazak. On odgurne pismo rodake. Ne brinite se zbog te žene i njezina odvratnoga pisma.
- Pa, i nije tako odvratno - reče gospodica Grey popustljivo. - Uz ovakve okolnosti je prirodno što ga je napisala.
- Ponekad u vas doista sumnjam - dometne liječnik.
- Zašto2
- Zbog onog što vam se čini sasvim prirodno. - Katherine Grey se nasmije.
Doktor Harrison priopćio je veliku vijest svojoj ženi za ručkom. To ju je vrlo uzbudilo.
- Zamisli, samo, staru gospodu Harfield s tolikim novcem. Zadovoljna sam što ga je ostavila Katherini Grey. Ta djevojka je svetica.
Liječnik se namršti.
- Uvijek sam pomišljao da su sveci teški Ijudi. Katherine Grey previše je Ijudska, da bi mogla biti svetica.
- Ona je svetica sa smislom za humor - zaključi liječnikova žena. - Premda mislim da nikada nisi uočio tu činjenicu, ona je i izvanredno lijepa.
- Katherine Grey~ Liječnik je bio doista iznenaden. Da, ima vrlo zgodne oči.
- Ah, vi muškarci - poviče njegova žena. - Slijepi ste kao šišmiši. Katherine ima svu potrebnu Ijepotu, a jedino što joj manjka, to su haljine!
- Haljine2 Što ne valja na njezinim haljinama2 Ona je uvijek tako zgodno obučena.
Gospoda Harrison beznadno uzdahne, a liječnik se počne pripremati za obilazak pacijenata.
- Mogla bi je možda obići, Poly - predloži on.
- Već se spremam - reče gospoc~a Harrison poduzetno.
Ona docfe u posjet oko tri poslijepodne.
- Draga moja, tako sam zadovoljna - reče ona toplo dok je stiskala Katherininu ruku. - I cijelo će selo biti zadovoljno.
- Ljubazno što ste mi to došli reći - reče Katherine. Nadala sam se da ćete svratiti, jer sam vas htjela pitati kako je Johnnie.
- Oh, Johnnie! Pa...
Johnnie je bio najmljacfi sin gospocfe Harrison. U sljedećoj minuti ona ispriča sve o njegovoj grlobolji i krajnicima. Katherine je slušala suosjećajno. Navike teško nestaju, a slušanje je bilo dio njezina života punih deset godina. "Draga moja, pitam se jesam li ti pričala o mornaričkom plesu u Portsmouthu~ Kad se lord Charles toliko divio mojoj haljiniZ" A Katherine bi pribrano odgovorila: " Mislim da jeste, gospodo Harfield, ali sam već zaboravila. Ne biste li mi ispričali ponovo2" Onda bi stara gospoda nastavila punim zamahom, s mnogo ispravaka, stanki i upamćenih pojedinosti. A Katherine bi slušala s pola uha, mehanički dajući pravi odgovor, čim bi stara gospoda zastala.
Sad je slušala gospodu Harrison s istim osjećajem; osobina na koju se već navikla.
Nakon pola sata ona se odjednom prisjeti.
- Cijelo vrijeme pričala sam o sebi - usklikne. - A došla sam ovamo da čujem i kakve su vaše namjere.
- Nisam još ništa smislila.
- Draga moja, u svakom slučaju nećete ostati ovdje. Katherine se nasmije užasu u glasu sugovornice.
- Ne, mislim putovati. Znate, dosad sam vidjela malo svijeta.
- Mogu samo zamisliti. Vjerojatno vam je bio strašan život svih ovih godina.
- Ne znam - odgovori Katherine. Imala sam mnogo slobode.
Ona začuje uzdah s druge strane i malo se zacrveni. - Takve riječi sigurno zvuče glupo. Naravno, nisam imala mnogo slobode u fizičkom smislu riječi.
- To mi je jasno - uzdahne gospoda Harrison pomišljajući kako je Katherine rijetko imala ono što se naziva "slobodan dan".
- Ali na drugi način, iako sam bila vezana fizički,
48
imala sam mnogo mentalne slobode. Uvijek ste slobodni da mislite, a to vam daje osjećaj ugode.
Gospoda Harrison zatrese glavom. - Ne mogu to razumjeti.
- Mogli biste da ste bili na mome mjestu. Ipak, osjećam potrebu za promjenom. Želim... hm, želim da se nešto počne dogadati. Ne baš meni, nisam tako mislila. Ali biti u središtu zbivanja, uzbudljivih zbivanja makar i kao promatrač, to da. Znate i sami da se u St. Mery Meadu ne dogada baš ništa.
- Ne, doista - odvrati gospoda Harrison sa žarom u riječima.
- Najprije ću otputovati u London - reče Katherine. lonako se moram vidjeti s odvjetnicima. A onda ću, mislim, otputovati u inozemstvo.
- Vrlo lijepo.
- Dakako, prije svega... - Da2
- Moram nabaviti nešto odjeće.
- Upravo sam to rekla Arthuru jutros, - usklikne liječnikova žena. - Znate, Katherine, kad biste se potrudili mogli biste doista biti lijepi.
Gc~ica Grey nasmije se bez uzbudenja.
- Ne vjerujem da biste ikad mogli od mene učiniti Ijepoticu, - prizna ona iskreno. - Ipak, uživat ću u stvarno lijepim haljinama. Bojim se da o sebi pričam previše.
Gda Harrison je lukavo pogleda.
- To je za vas svakako potpuno novo iskustvo, - primijeti suho.
Prije odlaska iz sela Katherine je otišla reći zbogom staroj gospodici Viner. Gospoc~ica Viner bijaše dvije godine starija od gospode Harfield, a sve njezine sposobnosti bijahu posvećene vlastitom uspjehu u nadživljavanju mrtve prijateljice.
- Niste mogli pomisliti da ću potrajati dulje od Jane Harfield, zar ne~ - upita ona slavodobitno Katherine. - Išle smo zajedno u školu, i sada sam ja ovdje, a ona je otišla. Tko bi to ikad pomislio2
- Za večeru ste redovito uzimali crni kruh, zar ne~ upita Katherine mehanički.
- Kako se vi toga sjećate, draga moja. Tako je; da je Jane Harfield uzimala krišku crnog kruha svaku večer i malo stimulansa uz jelo, bila bi i danas ovdje.
Stara dama zastane slavodobitno, a onda se odjednom prisjeti:
- I tako, stekli ste gomilu novca kako čujem~ Čuvajte ga! Odlazite u London dobro se zabaviti~ Ali nemojte zamišljati da ćete se udati, draga moja, jer to nećete. Vi niste od onih koje privlače muškarce. Osim toga, imate već i godina. Koliko ste zapravo stari~
- Trideset i tri - odgovori Katherine.
- Hm, nije tako loše - primijeti gdica Viner sjenkom sumnje. - Ali izgubili ste prvu svježinu, naravno.
- Bojim se da jesam - reče Katherine veselo.
- Ali vi ste ipak vrlo zgodna djevojka - reče gospodica Vi~er nježno. - I sigurna sam da ima mnogo muškaraca kojima biste mogli biti ženom, umjesto da trče za onima koje pokazuju svoje noge više nego što im je Stvoritelj to ikada namijenio. Zbogom, draga moja, nadam se da ćete uživati, iako stvori cJbično nisu onakve kakve bismo željeli da jesu.
Ohrabrena tim proročanstvima, Katherine se oprosti. Pola sela došlo je na željezničku postaju da je isprati, ukIjučivši i onu djevojku za sve poslove, Alice, koja je neutješno ridala.
- Malo ih je poput nje - zajeca Alice kad je voz napokon krenuo. Tako je Katherine napustila St. Mary Mead.

Osmo poglavlje : Lady Templin piše pismo

- Vidi, vidi - reče lady Tamplin.
Ona odloži kontinentalno izdanje Daily Maila i zagleda se u plave vode Mediterana. Jedna grana zlatne mimoze činila je prikladan okvir njezinu privlačnom izgledu. Zlatokosa i plavooka lady nosila je vrio privlačan negligee. Nije se moglo poreći da je njezina zlatna kosa, kao uostalom i svijetloružičasta put dugovala nešto kozmetičkoj vještini, ali plave oči bijahu dar prirode. S četrdeset i četiri godine lady Tamplin mogla se još uvijek držati Ijepoticom
Koliko god bila privlačna, lady Tamplin nije mislila na sebe. To jest, nije mislila samo na svoj izgled. Posvetila se ozbiljnijim stvarima.
Lady Templin bijaše dobro poznata osoba na francuskoj rivijeri, a njezine zabave u Vili hlarguerite na glasu s mnogo razloga. Bijaše takocter žena širokih iskustava, a imala je i četiri muža. Prvi je bio zapravo nezgodan slučaj, pa ga se (ady nerado sjećala. Pokazao se dovoljno obzirnim da brzo umre; tako s~ njegova udovica mogla ponovo udati za nekog bogatoga proizvodača gumba. Nakon tri godine bračnoga života i on je otišao na bolji svijet - kako se pričalo, nakon jedne preburne zabave s prijateljima. Iza njega slijedio je viscount Tamplin, koji je napokon postavio Rosalie na ono mjesto društvene Ijestvice kojemu je težila. Svoju je titulu zadržala i kad se udala četvrti put iz čistoga zadovoljstva. Charles Evans, izvanredno zgodan dvadesetsedmogodišnjak, ugodna ponašanja, s izrazitom Ijubavi za sport i sklonošću za zgodne stvari ovoga svijeta, nije imao vlastita novca.
Lady Tamplin voljela je život i bila zadovoljna njime, ali je povremeno imala novčanih briga. Tvorničar gumba ostavio je svojoj udovici znatno bogatstvo, ali - kako je lady Tamplin običavala reći - "načeto ovim i onim". ("Ovo" bijaše pad vrijednosti dionica nakon rata*, a "ono" ekstravagantni život pokojnoga lorda Templina). Ipak, još uvijek je živjela u obilju, ali to obilje nije moglo zadovoljiti temperament Rosalie Tamplin.
I tako, kad su ovoga siječanjskoga jutra njezine plave oči ugledale vijest u novinama, ona je s razlogom rekla Vidi, vidi! Na balkonu je bila samo još njezina kći Lenox Tamplin.
Ta je kći bila trn u oku lady Tamplin jer nije imala takta, izgledala je starija nego što je bila, a njegovala je i neku vrstu sardoničkoga humora koji je njezinoj okolici bio u najmanju ruku neugodan.
- Zamisli, draga moja - reče joj lady Tamplin. - O čemu je riječZ
Lady Tamplin podiže Daily Mail i doda ga kćerki pokazujući kažiprstom vijest koja ju je toliko uzbudila.
lenox je pročita bez uzbudenja koje je pokazivala majka. Vrati joj novine.
- Što tu ima posebno$ - upita. - Takve se stvari uvijek dogadaju. Starice često umiru po selima i ostavljaju svojim skromnim družbenicama prava bogatstva.
- Znam, draga moja - reče joj majka - i ta bogatstva obično nisu onolika koliko se priča. Novine ne pate od točnosti. Ipak, i kad bi bilo samo upola veliko...
- Pa što onda - zaključi Lenox. - Nismo ga naslijedili mi.
* Riječ je o prvom svjetskom ratu. Spisateljica je objavila ovo djelo 1928. godine. (Nap. prev.)
- Nije baš tako, draga moja - usprotivi se lady Tamplin. - Ta djevojka, Katherine Grey, zapravo je moja nećaka. Ona je od onih Greyovih iz Worcestershirea. Moja prava nećakal Sjajno!
- Aha - promuca Lenox.
- Pitala sam se... - nastavi majko.
- Ima li tu nešto i za nas - dovrši Lenox, uz onu vrstu smiješka koji njezina majka nikad nije mogla razjasniti.
- Ah, draga - reče lady Tamplin s jedva primjetnom notom prigovora.
Bila je jedva primjetna, zato što se Rosalie Tamplin privikla na neposrednost svoje kćeri i - kako je to ona nazivala - ponešto neugodan Lenoxin način izražavanja.
- Pitala sam se - zausti lady Tamplin ponavno skupIjajući svoje olovkom naglašene obrve - ne bi li... dobro jutro, Chu6by, odlaziš li igrati tenis8 Vrlo lijepol
Oslovljeni Chubby odgovori (jubaznim osmijehom i primijeti, kao usput: "Krasno izgledaš u ovoj haljini breskviite boje". Zatim side stubištem.
- Baš je zlatan - zaključi lady Tamplin gledajući osjećajno za suprugom. - Da, što sam ono počela govoriti2 Ona se opet vrati poslovnim stvarima. - Pitala sam se...
- Zaboga, reci već jednom. Ovo je treći put što počinješ.
- Dobro, draga - izusti napokon lady Tamplin. - Mislila sam kako bi bilo vrlo zgodno da se javimo dragoj Katherini i predložimo joj da nekoliko dana bude naš gost. Naravno, ona je dosada bila potpuno isključena iz društva. Bilo bi ugodnije da je predstavi netko od njezina roda. Bila bi to prednost za nju, ali i prednost za nas.
- Koliko bi ona mogla "pljunuti" po tvom mišljenju~ Majka je pogleda prijekorno i promrmlja:
- Trebali bismo postići nekakav financijski dogovor, naravno. Uzimajući u obzir ovo i ono, rat i tvog jadnog oca...
53
- ... a sada i Chubbya - zaključi Lenox. - Ako smijem reći, on je skupa igračka.
- Ona je bila zgodna djevojka, koliko se sjećam - promrmlja lady Tamplin slijedeći vlastitu misoo. - Tiha, nikad se nije isticala, ne baš (ijepa, nikakav lovac na muškarce.
- Chubbya će dakle ostaviti na miru~ - upita Lenox. Lady Tamplin pogleda prijekorno. - Chubby ne bi...
- Ne - reče Lenox - znam da on ne bi nikad, on zna vrlo dobro što smije, a što ne.
- Draga moja - reče lady Tamplin - ti imaš vrlo grub način izražavanja.
- Žao mi je - reče Lenox.
Lady Tamplin pokupi Daily Mail, torbu za sitnice i nekoliko starih pisama.
- Javit ću se odmah Katherini - reče - i podsjetiti je na dobra stara vremena u Edgeworthu.
Uđe u kuću, dok joj je odlučnost svjetlucala u očima. Sasvim različito od rodake gospocfe Harfield, njezine su se misli lako pretakale na papir. Bez stanke i ikakva napora ona ispuni četiri lista papira, i pročitavši ih ne osjeti potrebu za dopunama.
Katherine je primila pismo onoga jutra kad je došla u London. Upitno je koliko je toga pročitala izmedu redaka, no ona mirno stavi pismo u torbicu i krene na dogovoreni susret s odvjetnicima pokojne gospode Harfield.
U londonskoj odvjetničkoj četvrti tvrtka je postojala od davnine. Nakon nekoliko minuta čekanja Katherine je primio stariji partner, jedan Ijubazni čovjek u godinama, lukavih plavih očiju i očinskoga nastupa.
Dvadesetak minuta razgovarali su o oporuci gospocJe Harfield i različitim zakonskim odredbama, a zatim Katherine preda odvjetniku pismo pokojničine rodake.
- Bilo bi, mislim, dobro da vam ovo pokažem - reče ona - iako je to vjerojatno obična glupost.
. On pročita pismo i nasmiješi se.
- Prilično nespretan pokušaj, gospodice Grey. Jedva da ima potrebe upozoriti vas da ti Ijudi nemaju nikakva prava na nasljedstvo, pa ako pokušaju pobiti oporuku ni jedan sud neće im udovoljiti.
- Tako sam i ja mislila.
- U Ijudskoj naravi nekad nema mudrosti. Da sam na mjestu pokojničine rodake, prije bih se pozvao na vašu plemenitost.
- O tome sam upravo htjela razgovarati s vama. Že(jela bih izvjesnu svotu dati Ijudima.
- Na to niste obavezni. - Znam to.
- A oni to neće prihvatiti onako biste vi željeli. Shvatit će to vjerojatno kao vaš pokušaj da ih nekako isplatite, ali u svakom slučaju ponudenu svotu neće odbiti.
- Sve mi je to jasno, ali što mogu.
- Savjetovao bih vam, gospodice Grey, da odbacite tu pomisao.
Katherine zatrese glavom. - Potpuno ste u pravu, znam to, ali voljela bih da se ipak tako postupi.
- Pograbit će novac, ali će vas poslije ipak napadati. - Dobro - zaključi Katherine - neka to čine ako baš hoće. Svatko uživa na svoj način. Oni su naposljetku rodaci pokojne gospode Harfield. lako su je prezirali kao siromašnu rodaku i odbijali svaku pažnju prema njoj dok je bila živa, čini mi se da bi bilo nepravično ostaviti ih bez ičega.
Ona potvrdi svoju odluku iako se odvjetnik protivio. Zatim pode u obilazak londonskih ulica, s ugodnim osjećajem da može novac trošiti po volji i stvarati nacrte za budućnost kakve god bude željela. Prvo što je učinila bijaše posjet jednom slavnom krojačkom salonu.
Primi je vitka Francuskinja u godinama, nalik nekoj začaranoj kraljevni, i Katherine joj se obrati otvoreno:
- Želim se predati u vaše ruke. Bila sam siromašna cijeloga života pa nisam ništa znala o haljinama, ali sad imam novac i hoću izgledati lijepo odjevena.
Francuskinja je bila otprve zadivljena. Imala je umjetničku narav i raniji je dio jutra bila zauzeta ženom nekog argentinskoga kralja mesa, koja je ustrajala upravo na modelima što su najmanje pristajali bujnom tipu njene Ijepote. Odmjerila je Katherine svojim prodornim, bistrim očima. - Da, da, bit će mi to zadovoljstvo. Gospoc#ica ima vrlo dobru figuru i njoj će najbolje pristajati jednostavne linije. Ona je takoder tres anglaise. Netko bi se na to uvrijedio, ali gospodica jamačno neće. Une belle Anglaise, nema ničega zgodnijega.
Snivanje usnule kraljevne odjednom je bilo prekinuto. Ona počne dovikivati razne zapovijedi svojim pomoćnicima. - Chlothilde, Virginie, brzo male moje, tailleur gris clair i onda robe de soiree "Soupir d' auromne". Marcelle, dijete moje, donesi haljinicu mimozine boje od crep-dechinea!
Bijaše to ugodno jutro. Marcelle, Chlotilde i Virginie zamijeniše pospanost užurbanošću manakenki. "Kraljevna" je stajala uz Katherinu i zapisivala narudžbu u malu bilježnicu.
- Sjajan izbor, gospodice. Gospođica ima izvanredan gout Da, doista. Gospodica nije mogla načiniti bolji izbor ako ove zime ide, kako pretpostavljam, na rivijeru.
- Dopustite da pogledam večernju haljinu još jednom - reče Katherine. - Onu ružičastu i grimiznu.
Pojavi se Virginie, kružeći polagano.
- Ova je najljepša od svih - reče Katherine dok je promatrala različite preljeve grimiznoga, sivoga i plavoga. - Kako'se naziva~
- "Soupir d' automne"; da, to je prava haljina za gospodicu. Da, jesen, ona pripada jeseni. Nikad nije upoznala proljeće ili Ijeto i nikad ih više neće upoznati. Ono što je zauvijek izgubila više ne može dobiti natrag. Sve one godine služinaštva u St. Mary Meadu i život koji je s njima prošao.
- Baš sam glupa - reče sama sebi Katherine. - Glupača. Što zapravo želim2 Zašto sam prije mjesec dana bila zadovoljnija nego sam sada2
Izvuče iz torbice pismo koje je toga jutra primila od lady Tamplin. Katherine nije bila naivna. Shvatila je kakve se nuances kriju u tom pismu i otkud iznenada sklonost lady Tamplin za zaboravljenu rodaku. Lady Tamplin je čeznutljivo iščekivala pojavu svoje nećake radi koristi, a ne radi zadovoljstva. Pa, dobro, zašto ne2 Obje će strane izvući neku korist.
- Idem tamo - odluči Katherine.
Hodala je niz Piccadilly i u jednom trenutku skrene u Cookov ured da odmah sredi sve potrebno. Morala je pričekati nekoliko trenutaka. Čovjek, s kojim je namještenik bio zauzet, takoder je putovao na rivijeru. Svi idu tamo, učini joj se. A prvi put u svome životu i ona će učiniti ono što čini "svatko".
Čovjek ispred nje pomakne se i ona stupi na njegovo mjesto. Dok je objašnjavala svoje zahtjeve namješteniku, polovica njezina mozga bila je obuzeta nečim drugim. Lice onoga čovjeka - na neki čudan način joj je poznato. Kad ga je već vidjela~ Da, biješe to u "Savoyu" ispred njezine sobe ovoga jutra. Sudarila se s njim u hodniku. Doista je čudna slučajnost što su se susreli dvaput u istom danu. Pogleda preko ramena i osjeti se nelagodno na trenutak, iako nije znala zašto. Čovjek je stajao pokraj izlaza i promatrao je. Katherinu obuzeše trnci, osjeti nekakvu slutnju tragedije i propasti...
A onda s uobičajenim zdravim razumom potisne misli i usmjeri pozornost na ono što joj je govorio namještenik.

Deveto poglavlje: Odbijena ponuda

Derek Keitering rijetko je dopuštao svojoj naravi da ga savlada. Glavna njegova osobina bijaše lakoumna bezbrižnost, i ona ga je ne jednom izvukla iz nevolje. Pa i sada, tek što je izašao iz Mirellina stana uspio se ohladiti. A hladna krv bijaše mu potrebna. Nevolja u kojoj se sad našao bila je teža od svih prijašnjih, a iskrsnule su i nepredvidene činjenice s kojima taj tren nije znao kako bi se ponio.
Zaronio je duboko u misli. Lice mu se namrštilo, pa ništa nije odavalo onu laku narav koja mu je inače tako dobro pristajala. Za Dereka Ketteringa moglo bi se reći da je bio manje glup nego što je izgledao. Vidio je više putova kojim bi mogao krenuti - a jedan mu se posebno nametao. Ako bi odustao od njega, to bi bilo samo na tren: posebne okolnosti zahtijevaju poseban lijek. Svojega je tasta dakako dobro procijenio; s njim se nije mogla voditi bitka. Derek je u sebi prokleo novac i moć koju on nosi. Propješačio je St. James Street, prešao preko Piccadillya i uputio se ka Piccadilly Circusu. Prolazeći pokraj Cookova ureda, njegovi se koraci usporiše. Hodao je i dalje predomišljajući se. A onda se naglo okrene - tako naglo da se zamalo sudario s parom pješaka koji su išli njegovim smjerom - i vrati se već onamo gdje je već bio prošao. Ovaj put nije prošao pokraj Cookova ureda, nego je ušao u nj. Ured je bio prilično pust, i on bi odmah usluže.n.
- Htio bih otputovati u Nicu sljedećega tjedna. Možete li mi dati potankosti~
- Kojega dana, gospodine~
58
- Četrnaestoga. Koji je najbolji voz?
- Naravno, najbolji je Plavi voz. Tako ćete izbjeći dosadni carinski pregled u Calaisu.
Derek odobri, budući da mu je sve to bilo već otprije poznato.
- Četrnaestoga - promrmlja namještenik. - To je uskoro. Plavi voz je obično popunjen.
- Pogledajte ima li još koja kabina slobodna - reče Derek. - Ako nema... - On ostavi rečenicu nedovršenu, uz zagonetan osmijeh na licu.
Namještenik se udalji na tren, i ubrzo se vrati. - Sve će biti u redu, gospodine, tri kabine još uvijek su slobodne. Pribilježit ću jednu za vas. Kako je vaše ime~
- Pavett - reče Derek i pruži adresu svog stana u Jermyn Streetu.
Cookov namještenik kimne glavom i zapiše podatke, zaželi Ijubazno Dereku ugodan dan i skrene pozornost novom kupcu.
- Želim otputovati u Nicu, četrnaestoga. Postoji neki Plavi voz, zar ne~
Derek se brzo okrene. Slučajnost je bila doista čudna. Sjetio se vlastitih zagonetnih riječi koje je uputio Mirelle: "Portret dame sa sivim očima. Takve kakvu vjerojatno više nikad neće vidjeti". No sada ju je ipak vidio i, štoviše, ona je namjeravala otputovati na rivijeru istog dana kad i on.
Na trenutak prodoše ga trnci; u izvjesnom smislu on biješe praznovjeran. Onda je bio primi~etio, smijući se, da bi mu ta žena mogla donijeti zlu sreću. Sto ako se to ostvari$ Došavši do vrata on se okrene da je još jednom pogleda. Njegovo ga pamćenje barem u nečemu nije iznevjerilo: bijaše to dama u pravom smislu riječi. Ne odviše mlada, ali na svoj način lijepa. ( s nečim, sivim očima, što bi moglo biti i više od toga. Kad je izašao već je znao da se mora plašiti te žene. On je u sebi imao osjećaj za fatalno.
Vratio se u svoj stan u Jermyn Streetu i pozove slugu. - Uzmite ovaj ček, Pavette, i odnesite ga u Cookov ured na Piccadillyu. Imat će neke karte ubilježene na vaše ime, platite čekom i donesite ih ovamo.
- U redu, gospodine. Pavett se povuče.
Derek pode do stola po strani i uzme gomilu pisama. Bijahu od one vrste koja mu je bila dobro poznata. Računi, mali računi, veli~ći računi, svi sa zahtjevom za hitnom isplatom. Doduše, ton zahtjeva bio je još uvijek. (jubazan. Derek je znao kako će se brzo ta Ijubaznost izgubiti - čim neke novosti dopru do javnosti.
On se baci zamišljeno u široki kožnati naslonjač. Rupa bez dna - eto, tu je on bio. Da, u rupi bez dna! A putova za izvlačenje iz rupe nije baš bilo.
Pavett se pojavi uz diskretno kašljucanje.
- Jedan gospodin želi vas vidjeti, gospodine. Bojnik Knighton.
- Knighton, hm~
Derek se podigne, namršten, ali odmah živne. Reče sam sebi poluglasno: - Knighton~... pitam se što je u zraku.
- Da ga uvedem, gospodine$
Njegov gospodar kimne. Kad je Knighton ušao, domaćin je već bio izrazito Ijubazan.
- Vrlo lijepo što ste došli - reče Derek. Knighton bijaše napet.
Oči njegova domaćina to su odmah uočile.
Poruka zbog koje je ovamo došao, bila je tajniku izrazito neugodna. Na Derekove poletne riječi on je odgovarao gotovo mehanički. Odbio je piće, a njegov stav postane još krući nego malo prije. I Derek je to napokon primijetio.
- Dakle - počne on vedro - što moj uvaženi tast želi od mene2 Došli ste ovamo po zadatku, zar neZ
Knighton uskrati smiješak uz odgovor.
- Jesam, točno - odvrati zabrinuto. - Volio bih... da je gospodin Van Aldin namijenio taj zadatak nekome drugom.
Derek podiže obrve u lažnoj začudenosti.
- Zar su stvari tako IošeZ Ja nisam osobito tanke kože, uvjeravam vas, Knightone.
- Ne - reče Knighton. - Ali ovo...
Zastane, dok ga je Derek pozorno promatrao.
- Samo produžite - reče Derek Ijubazno. - Mogu i sam ;zamisliti da zadaci koje daje moj dragi tast ~s~u uvijek osobito ugodni. .
Kr3lghton pročisti grlo. Izražavao se službeno, nastojeći izi~je'~i napetost u glasu.
- Gospodin Van Aldin naredio mi je da vam dam odredenu ponudu.
- Ponudu2 - Derek se na trenutak iznenadio, budući da Knightonove uvodne riječi nisu ukazivale na ono što je očekivao. Ponudi cigaretu Knightonu, a zapali i sam jednu. Zatim opet potone u naslonjač, mrmljajući podrugljivo.
- Ponuda2 To zvuči prilično zanimljivo. - Da nastavim2
- Molim vas. Morate mi oprostiti moje iznenac~enje, jer je moj dragi tast od jutros jamačno spustio jedra. A takvo što ne dolikuje jakim Ijudima, financijskim carevima i tako dalje. To pokazuje... mislim da to pokazuje kako je njegov položaj slabiji nego što je umišljao.
Knighton je uljudno slušao te podrugljive riječi, ali nije ničim pokazao što misli. Pričekao je da Derek završi a zatim reče tiho.
- Iznijet ću prijedlog sa što manje riječi. - Nastavite.
Knighton nije gledao sugovornika, a njegov glas bijaše služben i činjeničan.
- Radi se jednostavno o ovome. Gospoda Kettering će, kao što znate, pokrenuti protiv vas brakorazvodni po
stupak. Ako ne budete podnijeli žalbu, primit ćete stotinu tisuća na dan kad slučaj bude okončan.
Derek, koji je palio cigaretu odjednom zastane. - Stotinu tisuća! - odgovori oštro. – Dolara?
- Funti.
Nekoliko trenutaka vladala je mrtva tišina. Kettering je naprezao moždane vijuge. Sto tisuća funti: to je uključivalo Mirelle i nastavak ugodnoga, bezbrižnoga života. No to je takoder značilo da Van Aldin nesumnjivo nešto zna. On nikada nije plaćao nizašto. Kettering ustane i zaustavi se pokraj kamina.
- A što ako odbijem tu prikladnu ponudu~ - upita hladnom i ironičnom ugladenošću.
Knighton učini odbojnu gestu.
- Uvjeravam vas, gospodine Kettering - reče on ozbiljno - da sam donio ovu preporuku s najvećom nevoljkošću.
- Sve je u redu - odgovori Kettering. - Nemojte se uznemiravati, nije to vaša krivica. Ipak, pitao sam vas nešto; hoćete li mi odgovoriti~
Knighton takoder ustane i reče glpsom u kojem se osjećalo još veće oklijevanje:
- U slučaju odbijanja ponude, gospodin Van Aldin želi da vam poručim I~ako će vas jednostavno slomiti. Samo to.
Kettering se namršti, ali zadrži vedri ton.
- Da, da - izusti. - Mislim da je on to u stanju. Sigurno je da se ne bih trebao previše suprotstavljati čovjeku s toliko američkih milijuna. Sto tisućal Ako želite nekoga potkupiti, nikad ne možete u potpunosti. Ako bih vam rekao da ću za dvije stotine tisuća učiniti ono što želi, što onda~
- Prenio bih vašu poruku gospodinu Van Aldinu reče Knighton mirno. -Je li to vaš odgovor~
- Ne - reče Derek. - Sve to nema smisla. Otidite mom tastu i recite mu da šaljem njega i njegove pokušaje potplaćivanja do sto vragova. Jasno~
- Potpuno jasno - reče Knighton. On ustane neodlučno, a zatim pocrveni. - Dopustit ćete da vam kažem, gospodine Kettering, kako mi je drago što ste tako odgovorili.
Derek ne reče ništa. Kad je pridošlica otišao, on zastane trenutak u mislima. Neobičan smiješak zaigra na njegovim usnama.
- To je to! - reče.

Deseto poglavlje: U plavom vozu

- oče!
Glas gospode Kettering bijaše uzbuden. Toga jutra živci joj nisu bili potpuno pod nadzorom. Izvrsno odjevena, u dugom krznenom ogrtaču i sa šeširićem od crvenoga kineskoga laka, koračala je napučenim peronom postaje Victoria, duboko u mislima. Nenadana očeva pojava i njegov srdačni pozdrav djelovali su na nju nepredvidljivo.
- Ruth, kako si poskočila!
- Nisam očekivala da ću te vidjeti, tatice. Sinoć si se sa mnom pozdravio rekavši kako danas imaš neku sjednicu.
- Točno - odvrati Van Aldin - ali ti si mi važnija od svake sjednice. Došao sam te pogledati jer se nećemo vidjeti neko vrijeme.
- Tako (ijepo od tebe, tatice. Bilo je lijepo kad bi i ti mogao doći.
- A što bi rekla kad bih doista došao~
Bila je to tek mala šala, pa se iznenadio kad su Ruthini obrazi usplamtjeli. Načas mu se čak učini da je u njezinim očima ugledao zaprepaštenje. Ona odgovori nesigurnim i napetim smijehom.
- Na trenutak mi se učinilo da to stvarno namjeravaš - reče.
- Bi li ti bilo drago2
- Naravno - odgovorila je uz primjetljiv naglasak. - Dobro - odgovori Van Aldin - drago mi je.
- Neće to dugo potrajati, tatice - produži Ruth. t sam znaš da dolaziš sljedećega mjeseca.
- Ah! počne Van Aldin. - Ponekada bih tako želio otići do onih "bosova" u Harley Streetu i reći im kako mi je hitno potrebno sunce i promjena zraka.
- Budi i dalje marljiv - odgovori mu glasno Ruth. Sljedeći mjesec bit će ondje još Ijepše nego sada. Ima vjerojatno mnogo stvari zbag kojih ne bi mogao otići baš sada.
- Tako je, doista - odgovori Van Aldin s uzdahom. Bilo bi bolje da se ukrcaš u voz, Ruth. Gdje je tvoje mjesto2
Ruth Kettering pogleda neodredeno gore, dolje. Uz vrata jednog pullmana stajala je mršava visoka žena odjevena u crno - Ruthina sobarica. Kada joj se gospodarica približila ona se makne ustranu.
- Stavila sam vaš toaletni kovčežić ispod vašeg sjedala, madame, ako vam zatreba. Da donesem pokrivače, ili ćete ih vi zatražiti~
- Ne, ne, neće mi biti potrebni. B~olje da poc~ete i potražete svoje sjedalo.
- Da, gospoc~o. Sobarica se udalji.
Van Aldin ude u pullman zajedno s Ruth. ana pronade svoje mjesto, a Van Aldin poslaže novine i časopise na priručni stolić. Sjedalo nasuprot bijaše već zauzeto, pa Amerikanac promotri ovlaš kćerkinu suputnicu. Stekao je ugodan dojam privtačnih sivih očiju i zgodne putne odjeće. Zatim se upusti u površan razgovor s Ruth, razgovor one vrste u koji ulaze Ijudi koji prate nekoga na put.
Kad se začula pištaljka, on pogleda na uru.
- Bit će najbolje da odem. Dovidenja, draga moja. Nemoj se brinuti, ja ću paziti na sve.
- Ah, oče!
On se naglo okrene. U Ruthinu glasu bilo je nečega toliko stranoga njezinu uobičajenom držanju, da ga to zaprepasti. Bio je to zamalo krik očaja. Ona se nesvijesno približi ocu, ali već trenutak kasnije ovladala je sobom.
- Onda, do sljedećega mjeseca - reče bezbrižnim glasom.
Malo kasnije, voz je krenuo.
Ruth je sjedila nepomično, grizući se za usne i jedva zadržavajući suze u očima. Odjednom se osjetila strahovito usamljenom. Poželjela je izaći iz voza i vratiti se se prije nego što bude kasno. Ta toliko mirna i samopouzdana žena, osjeti se prvi put u životu kao list na vjetru. Da je njezin otac znao - što bi na to rekao~
Ludost! Čista ludostl Prvi put u životu ona bijaše smetena osjećajima, toliko da je čak i njoj u takvu stanju postalo jasno da čini nešto ludo i bezobzirno. Bila je dovoljno Van Aldinova kći da bi postala svjesna te ludosti, i dovoljno pribrana da osudi ono što čini. No ona je bila njegova kći i u nekom drugom smislu. Posjedovala je istu željeznu odlučnost da postigne ono što hoće, a kad bi se jednom za nešto odlučila, povratka ne bi bilo. Još od kolijevke bijaše samovoljna, a okolnosti u kojima je živjela tu su samovolju samo pojačale. Bila je sada povučena, bez mogućnosti pokajanja. Kocka je bačena, sada može ići samo naprijed.
Ona podigne pogled i susretne se s očima žene koja je sjedila nasuprot. Odjednom joj se učinilo kao da je ta žena shvatila što joj je na umu. Vidjela je u onim sivim očima razumijevanje i - štoviše - sućut.
Dojam je kratko trajao. Lica obiju žena ukrutiše se u dobro uvježbanu odsutnost. Gospođa Kettering uzme časopis, a Katherine Grey gledaše kroz prozor promatrajući naizgled beskonačan niz tmurnih ulica u predgradu.
Ruth je sve teže usmjeravala misao na ono što je bilo napisano pred njom. Unatoč otporu, tisuće strahova vrtjelo se njezinom glavom. Kakva je glupača bila! I kako je glupa sada! Nalik svim hladnokrvnim i samodovoljnim ljudima, kada je izgubila nadzor nad sobom izgubila ga je potpuno. Prekasno je... Je li prekasno2 Kad bi s nekim mogla porazgovarati, kad bi je netko posavjetovao. Nikada prije nije tako nešto poželjela; štoviše, prezirala je pomisao da se mora osloniti na ičiju prosudbu osim vlastite. Ali sada... Što se s njom dogada~ Panika. Da, ta riječ bi je najbolje ocrtala - panika. Ona, Ruth Kettering, bijaše potpuno i do kraja shrvana panikom.
Kradom pogleda osobu preko puta. Kad bi samo poznavala nekoga sličnoga - neko ugodno, tiho i suosjećajno stvorenje. S takvom osobom bi mogla porazgovarati. Ali ne može se samo tako povjeriti nepoznatom, zar ne~ Ruth se u sebi nasmije toj zamisli. Ponovno uzme časopis. Doista, mora ponovo uspostaviti nadzor nad sobom. Naposljetku, sve je to ona sama izmislila. Odlučila je to svojom slobodnom voljom. Koliko je uopće sreće imala u dosadašnjem životu~ Reče sama sebi: - Zašto ne bih smjela biti sretna2 Nitko neče ništa doznati.
Do Dovera kao da su došli u tren. Ruth je dobro podnosila more. Nije trpjela hladnoću, pa je stoga uživala u privatnoj kabini za koju se unaprijed predbilježila. Premda to nikada ne bi priznala, Ruth je na neki način bila praznovjerna. Bila je od onih (judi koje privlače slučajnosti. Ukr cavši se u Calaisu i smjestivši se sa sobaricom u dvostrukom odjeljku "Plavoga voza", krene prema restoran-vagonu. Osjetila je mali šok kad se za stolom našla nasuprot onoj istoj ženi koja joj je bila vis-a-vis do Dovera. Obje se blago nasmiješiše.
- Ovo je doista slučajnost - reče gospoda Kettering. - Doista - odgovori Katherine - u životu se događaju čudne stvari.
Konobar požuri do njih uzornom brzinom koja je oduvijek krasila osoblje Compagnie Internacional des Wagons-Lits i stavi pred njih dvije šalice juhe. I prije nego što je donešen omlet, njih dvije su već prijateljski čavrljale.
- Osjećat ćemo se nebeski pod suncem - uzdahne Ruth.
- Sigurna sam da će to biti sjajan ugodaj. - Poznajete li dobro rivijeru2
- Ne, prvi put dolazim. - Zamislite.
- Vi idete redovito svake godine, zar ne~
- Obično. Siječanj i veljača užasni su mjeseci u Londonu.
- Ja sam živjela u pokrajini. Ali ni ondje ti mjeseci ne nadahnjuju. Posvuda je blato.
- Što vas je navelo da se naglo odlučite za putovanje~ - Novac - objasni Katherine. - Deset godina bila sam plaćena družbenica i imala sam toliko novca da si mogu kupiti čvrste seoske cipele. Sad mi je oporučno ostavljeno cijelo bogatstvo, iako se vama možda ne bi učinilo tako velikim.
- Pitam se zašto to kažete - da se meni ne bi učinilo tako velikim~
Katherine se nasmije. - Zapravo, ne znam zašto. Vjerujem da se dojmovi stvaraju i ne razmišljajući o njima. U mojoj ste se glavi odmah našli medu najbogatijima na svijetu. Bio je to samo dojam. I, usudujem se reći, možda sam u krivu.
- Ne, - reče Ruth - niste u krivu. Ona odjednom postane vrlo mračna. - Želim da mi kažete kakve ste još dojmove stekli o meni.
- Ja...
Ruth je prekine, ne obazirući se na njezinu zbunjenost. - Molim vas, nemojte biti konvencionalni. Ja to doista želim znati. Dok smo napuštali postaju Victoria promatrala sam vas i stekla osjećaj... dobro, razumjet ćete što mi je na umu.
- Uvjeravam vas da nisam čitač tuc~ih misli - reče Katherine uz osmijeh.
- Ne, ali molim vas, recite mi ipak što ste pomislili. Ruthina radoznalost bila je tolika i tako iskrena da je postigla što je željela.
- Reći ću vam ako želite, ali ne smijete me smatrati dr skom. Pomislila sam da ste zbog nekoga razloga vrlo uzrujani, i bilo mi vas je žao.
- U pravu ste. Sasvim ste u pravu. U užasnim sam nevoljama. Rado... bih vam nešto rekla o njima, ako smijem. Katherine pomisli u sebi: "Kako je svijet svugdje istil
Premda me ne zanimaju tude nevolje, Ijudi su mi pričali o njima u St. Mary Meadu, a sad i ovdje". Zatim odgovori Ijubazno: - Da, recite mi. .
Upravo su dovršavale ručak. Ruth ispije kavu, ustane se sa sjedala i bez obzira na to što Katherine još nije ni počela s kavom, reče joj: - Dodite u moj odjeljak.
Bijahu to zapravo dva pojedinačna odjeljka sa spojnim vratima izmedu. U drugom je već bila vitka djevojka koju je Katherine zapazila na postaji Victoria. Sjedila je vr(o kruto i pridržavala oveću kutiju od purpurnoga marokena s inicijalima R.V.K. Gospoda Kettering zatvori spojna vrata i potone u svoje sjedalo. Katherine se smjestila uz nju.
- U nevolji sam i ne znam što da radim. Postoji čovjek koji mi je drog, štoviše vrlo drag. Voljeli smo se dok smo bili mladi, a razdvojili su nas okrutno i nimalo pravedno. Sad smo se opet našli.
- Da~
- Uskoro ću se s njime sastati. Usudujem se reći da vi mislite kako je to pogrešno, ali nisu vam poznate okolnosti. Moj suprug je nepodnošljiv. Ponašao se prema meni nečasno.
- Da, - reče Katherine ponovo.
- Evo zašto se osjećam tako loše. Prevarila sam svog oca koji me danas došao ispratiti na postaji Victoria. On želi da se razvedem i, naravno, nema pojma da ću se sada sresti s drugim čovjekom. Sigurno bi pomislio da je to posve glupo.
- Ne mislite li i sami da je tako~ - Mislim... da jest.
Ruth Kettering skrene pogled prema svojim rukama koje su se tresle.
- Ali sada se ne mogu povući. - Zašto ne~
- Sve je već dogovoreno, i to bi mu slomilo srce.
- Ne mislite li - reče Katherine odlučno - da su srca obično tvrda2
- On bi pomislio da nemam hrabrosti ni odlučnosti.
- Cini mi se vrlo bedastim to što namjeravate učiniti presiječe ju Katherine. - Mislim da to i sami shvaćate.
Ruth Kettering pokrije lice rukama. - Ne znam... ne znam. Još od onda kad smo napustili postaju Victoria imam užasan predosjećaj nečega, nečega što će doći vrlo skoro i što ne mogu izbjeći.
Ona se grčevito uhvati za Katherininu ruku.
- Sigurno mislite da sam luda što vam sve to pričam, ali uvjeravam vas da će se dogoditi nešto strašno.
- Nemojte misliti tako - reče joj Katherine - pokušajte se pribrati. Ako želite, možete poslati ocu brzojav iz Pariza i on će vam se odmah pridružiti.
Sugovornica se razvedri.
- Da, mogla bih. Dragi stari tatica. Čudno je, ali do današnjeg dana nisam znala koliko ga volim. Ona ustane i obriše oči rupčićem. - Bila sam tako glupa. Hvala što ste mi dopustili da vam sve to ispričam. Ne znam zašto sam dospjela u takvo čudno, histerično stanje.
Ustane. - Sada sam sasvim dobro. Jednostavno, bio mi je potreban netko kome ću sve reći. Ne mogu shvatiti zašto sam od sebe pravila takvu budalu.
I Katherine se podigne.
- Drago mi je što se osjećate bolje - reče, pokušavajući učiniti svoj glas konvencionalnim. Bilo joj je dobro poznato da je posljedica povjeravanja neugodnost. Zato doda uljudno:
- Moram se vratiti u odjeljak.
Ušla je u hodnik u istom trenutko kad je izašla sobarica kroz susjedna vrata. Ova pogleda Katherine preko ramena. Na licu joj se vidje izraz krajnjeg iznenadenja. Katherine se takode okrenula prema njoj, no osoba koja je pobudila toliko zanimanja kod djevojke do toga se trenut ka već povukla u svoj odjeljak i hodnik je bio prazan. Katherine se uputi hodnikom do svog odjeljka, koji je bio u susjednom vagonu. Dok je prolazila pokraj posljednjeg odjeljka vrata se otvoriše i na njima se pokaže lice žene koja je odmah potom zatvorita vrata. Lice je bilo teško zaboraviti, što će Katherine shvatiti kad bude sljedeći put vidjela tu ženu. Bijaše to lijepo lice, ovalno i tamnoputo, s vr(o jakim i k tome bizarnim dodacima šminke. Katherine je čak pomislila da ju je već jednom vidjela.
Uđe u vlastiti odjeljak bez novih uzbudenja i počne razmišljati o povjerenju koje joj je upravo bilo iskazano. Pitala se tko bi mogla biti žena u krznenom ogrtaču i kako će završiti njezina ispovijest.
- Ako sam ikome pomogla da prestane od sebe praviti idiota, mislim da sam učinila dobro djelo - pomisli. No, tko zna~ Takve su žene tvrdoglave i samožive, a njima koristi kad se počnu baviti nečim drugim. Uostalom ne vjerujem da ću je ikad više vidjeti. U svakom slučaju, ona neće zaželjeti da vidi mene. To je neugodna posljedica povjeravanja. Sigurno neće.
Nadala se da će dobiti isto mjesto za večeru. PomišIjala je, ne bez humora, kako bi to bilo neugodno za obje. Naslonivši se glavom .na jastučić, osjeti se odjednom umornom i potištenom. Već su se približili Parizu, pa je počela zamorna vožnja kroz vanjski prsten, ceinture, s beskonačnim zastajkivanjima. Kad su napokon dospjeli do Gare de Lyon, ona je sa zadovoljstvom izašla na peron da ispruži noge. Svježi hladan zrak ugodno je djelovao nakon zaparenoga voza. Uz smiješak je uočila da je njezina poznanica u krznenom ogrtaču riješila neugodnost ponovnog susreta na svoj način - košarica s jelom bila je dostavljena kroz sobaričin prozor.
Kad je voz ponovno krenuo i večera bila najavljena zvukom zvonca, Katherine krene olakšano. Njezin vis-vis večeras bio je sasvim različit: neki onizak gospodin, izrazito stranog podrijetla, s kruto navoštenim brcima i jajolikom glavom koja je bila upadljivo nagnuta ustranu. Katherine je ponijela na večeru knjigu za razonodu. Ubrzo utvrdi da mali čovjek promatra korice s velikim zanimanjem.
- Vidim, madame, da nosite sa sobom roman policier. Svidaju li vam se takve stvari~
- One me zabavljaju - prizna Katherine.
Mali čovjek kimne, s izrazom potpunoga rozumijevanja.
- Uvijek se dobro prodaju, kažu mi. Što mislite, modemoiselle, zašto je to tako~ Pitam vas kao čovjek koji proučava Ijudsku prirodu - zašto je to tako~
Katherine se sve bolje zabavljala.
- Možda takvi romani stvaraju iluziju čitatelju da sudjel~uje u uzbudljivim dogodovštinama - natukne ona.
On ozbiljno odobri. , - Da, ima nešto u tome.
72
- Naravno, jasno je da se u stvarnosti to ne dogac~a - pokuša nastaviti Katherine, ali bi oštro prekinuta.
- Ponekad ipak, mademoiselle! Ponekad! Govorim vam iz vlastitoga iskustva, one su se dogadale meni.
- Ona ga promotri hitro i sa zanimanjem.
- A jednoga dana, tko zna, možda ćete se i vi naći usred takvih dogadanja - proslijedi on. - Sve zavisi o slučaju.
- Mislim da to nije vjerojatno, - usprotivi se Katherine. - Meni se ne dogada ništa te vrste.
On se nagne naprijed.
- Biste li voljeli da vam se dogodi~
Pitanje ju je zaprepastilo i ona duboko udahne zrak. - To je možda samo moja maštarija - reče mali čovjek dok je s najvećom pozornošću gladio vilicu. - Mislim da vi zapravo čeznete za zanimljivim dogadajima. Eh bien, mademoiselle, cijeloga života poštovao sam činjenicu da svatko dobiva ono što želi dobiti. Tko zna~ Njegovo se lice smiješno uskovrča. - Možda dobijete i više nego što biste se kladilil
- Je li to neko proročanstvo - upita ga Katherine uz smiješak, dok se dizala od stola.
Mali čovjek zatrese glavom.
- Nikada ne dajem proročanstva - izjavi on ponosno. - Činjenica je da sam obično uvijek u pravu, a!i time se ne ponosim. Laku noć, mademoiselle, i snivajte lijepo!
Katherine krene natrag dok ju je zabavljala pomisao na malog susjeda. Prošla je pokraj otvorenih vrata odjeljka svoje poznanice i vidje službenika kako priprema krevet. Dama u krznenom ogrtaču stajaia je giedajući kroz prozor. Drugi odjeljak, kako je Katherine uspjela vidjeti kroz spojena vrata, bijaše prazan, s kovčezima i pokrivačima hrpimice nabacanim na sjedalo. Sobarice tu nije bilo.
Katherinin krevet bio je već pripremljen za počinak, i kako je bila umorna, legne i ugasi svjetiljku oko devet i pol.
Probudila se naglo; nije znala koliko je vremena proteklo. Pogledavši na uru, vidje da kazaljke stoje. Prožeo ju je osjećaj snažne nelagode koji je bivao sve jači. Naposljetku ustane, stavi noćni ogrtač preko ramena i izade u hodnik. Činilo se kao da je cijeli voz u snu. Katherine spusti prozor i stajaše tako nekoliko trenutaka, udišući hladni noćni zrak i pokušavajući uzalud smiriti svoja strahovanja. Odluči poći do kraja vagona i upita konduktera koliko je sati, kako bi mogla ponovo pokrenuti svoju uru. Ustanovila je, medutim, da je njegova stolica prazna. Oklijevajući trenutak, zaputi se prema susjednom vagonu. Pogleda niz dugi polumračni hodnik i vidje, na svoje iznenadenje, kako neki muškarac drži ruku na kvaki odjeljka koji je pripadao njezinoj poznanici u krznenom ogrtaču. Točnije, ona je pomislila da je to taj odjeljak. No, možda se zabunila. Stajao je ondje koji trenutak, okrenut Katherini ledima, očito oklijevajući. Zatim se polagano okrene i, s čudnim osjećajem nečega sudbinskoga, Katherine u njemu prepozna čovjeka s kojim se već dvaput srela - prvi put u hodniku hotela "Savoy" i drugi puta u Cookovu uredu. On zatim otvori vrata odjeljka i ude, zatvorivši vrata.
U Katherininoj glavi sijevne misao. Je li to bio čovjek o kojemu je govorila njezina poznanica - čovjek zbog kojega je i krenula na putovanje~
Zatim reče sama sebi da se bavi romansama. Po svoj prilici, jednostavno se zabunila u odjeljku.
Vrati se u svoj vagon. Pet minuta kasnije voz smanji brzinu. Malo kasnije, ude uz škripu kočnica u Lyon.

Jedanaesto poglavlje: Umorstvo

Katherine se probudila sutradan u kraju obasjanom suncem. Otišla je rano na doručak, ne zatekavši nikogo od svojih jučerašnjih poznanika. Kad se vratila u svoj odjeIjak, on je upravo dobio dnevni izgled zahvaljujući poslužitelju, nekom tamnom čovjeku obješenih brkova i melankoličnoga izgleda.
- Madame je sretna - reče ovaj - sunce je zasjalo. Putnici prema jugu uvijek se razaočaraju ako ih dočeka sivo jutro.
- I ja sam razočarana - prizna Katherine.
Čovjek je krenuo da izade. - Prilično kasnimo, madame - reče. - Obavijestit ću vas kad se budemo pribiižavali Nici.
Katherine kimne. Sjedne pokraj prozora, očarana osunčanom panoramom. Stabla palmi, duboko plavetnilo mora, svijetložute mimoze - sve se to ukazalo s neodoljivom privlačnošću novosti, ženi koja je četrnaest godina poznavala samo tmurne engleske zime.
Kad su prispjeli u Cannes, Katherine izade iz vagona i počne šetati gore-dolje po peronu. Pomišljala je radoznalo na damu u krznenom ogrtaču, pa pogleda prozor njezina odjeljka. Zavjesa je bila spuštena - jedina u cijelom vozu. Katherine se ponešto začudila, pa je prilikom ulaska u voz prošla hodnikom toga vagona uočivši da su oba odjeljka bila i dplje zatvorena. Dama u krznenom ogrtaču očito nije imala običaj ranog budenja.
Nakon nekog vremena pojavi se poslužitelj i reče joj da za nekoliko minuta stižu u Nicu. Katherine mu da napojnicu; čovjek je zahvalio, ali je i dalje oklijevao. U njemu bijaše nešto čudno. Katherine, koja se u prvi tren pitala nije li mu dala malu napojnicu, uvjerila se da povod mora biti nešto mnogo ozbiljnije. Njegovo lice bijaše bolesno blijedo, drhtao je i izgledao nasmrt prestrašen. Čudno je gledao. Naposljetku izusti: - Oprostite, madame, hoće li vas u Nici dočekati prijatelji~
- Vjerojatno - odgovori Katherine. - Zašto$
Čovjek samo slegne ramenima mrmljajući nešto što ona nije mogla shvatiti. Pojavio se ponovno tek kad je voz ušao u postaju, počevši putnicima dodavati prtljagu kroz prozor.
Katherine je zastala trenutak na peronu ne snašavši se, ali joj ubrzo pristupi mladi čovjek blistava izgleda i upita oklijevajući:
- Gospodica Grey, pretpostavljam~
Katherine potvrdi, a mladi se čovjek andeoski razvedri i reče: - Ja sam Chubby, znate, muž lady Tamplin. Mislim da me je vama spomenula, no možda je i zaboravila. Imate li svoj billet de bagage$ Ja sam svoj izgubio kad sam dolazio ovamo prošle godine i ne biste mi vjerovali koliko sam imao gužve zbog toga. Uobičajena francuska birokracija!
Katherine mu pruži prtljažni list i upravo je nakanila krenuti pokraj domaćina, kad joj jedan vrlo Ijubazan ali i odlučan glas promrmlja u uho:
- Samo trenutak, madame, molim vas.
Okrenuvši se, Katherine opazi čovjeka koji je beznačajnost svog stasa nadoknadivao obiljem zlatnih prišivaka na odori. On joj objasni: - Treba obaviti neke formalnosti. Madame će Ijubazno krenuti sa mnom. Policijski propisi on raširi svoje ruke - apsurdni, bez sumnje, ali takvi su kakvi jesu.
Chubby Evans je slušao jedva razumjevajući, jer je njegov francuski bio daleko od savršenstva.
- To je u francuskom stilu - promrmlja mladi gospodin Evans. On je bio jedan od onih britanskih domoljuba koji su, prisvojivši dio tude zemlje, najodlučnije prezirali starosjedioce. - Te njihove izmišljotine! Dosad barem nisu dosadivali Ijudima na želježničkim postajama. To je nešto novo. Bojim se da ćete morati poći.
Katherine krene sa svojim vodičem. Na svoje iznenadenje, primijeti da je on vodi do vagona voza kojim su upravo prispjeli, a koji je bio odvučen na sporedni kolosjek. Pozva je da ude u vagon i, idući ispred nje hodnikom, otvori naposljetku vrata jednog odjeljka. U njemu je stajala službena osoba raskošnog izgleda i uz nju nekakvo skromno biće, očito činovnik. Raskošna osoba digne se uljudno, nakloni Katherine i zatim reče:
- Oprostit ćete mi, madame, što treba udovoljiti nekim formalnostima. Madame govori francuski, vjerujem2
- Cini mi se dovoljno, gospodine - odgovori Katherine tim jezikom.
- To je dobro. Molim vas sjednite, madame. Ja sam Caux, policijski istražite!j. On se važno isprsi, dok je Katherine nastojala stvoriti potreban dojam.
- Želite li vidjeti moju putovnicuZ - upita. - Evo je. Istražitelj je pozorno razgleda i duboko pročisti grlo. - Zahvaljujem, madame. Zapravo mi je potrebno nekoliko podataka.
- Podataka~
Istražitelj polagano potvrdi glavom.
- O jednoj dami koja je bila vaša suputnica. Jučer ste s njom ručali.
- Bojim se da ne mogu o njoj bilo što reći. Povele smo razgovor uz jelo, ali ona mi je potpuni stranac, budući da je nikada prije nisam vidjela.
- Pa ipak - uzvrati istražitelj oštrim glasom - nakon ruc"ka navratili ste u njezin odjeljak i zadržali se u razgovoru neko vrijeme~
- Tako je, - odvrati Katherine. - To je istina.
Istražitelj je očekivao od nje da kaže nešto više. On je pogleda poticajno.
- Dakle, madame~ - Dakle, gospodine~
- Možda biste mi mogli nešto reći o tom vašem razgovoru.
- Mogla bih, odgovori Katherine - ali ovaj tren ne vidim nikakva povoda tome.
Ona se uzbudila na tipično britanski način. Ponašanje tog stranog službenika učinilo joj se drskim.
- Nikakva povoda~ - poviče istražitelj. - Da, madame, uvjeravam vas da ima i te kakva povoda.
- Onda ćete mi ga objasniti. Istražitelj protrlja bradu bez riječi.
- Madame, - reče napokon. - Povod je vrlo jednostavan. Dama o kojoj je riječ nadena je jutros mrtva u svom odjeljku.
- Mrtva! - zaječi Katherine. - Što je to bilo. Srčani udar?
- Ne - odvrati istražitelj zamišljenim glasom. - Ona je ubijena.
- Ubijena! - uzvukne Katherine.
- Sad ćete shvatiti, madame, zašto nam je stalo do bilo kakvih podataka.
- Ali njezina je sobarica...
- Njezina je sobarica nestala.
- Ohl Katherini je trebalo nekoliko trenutaka da sredi misli.
- Željeznički službenik vidio vas je kako razgovarate u njezinu odjeljku, i on je to prijavio policiji. To je razlog, madame, što smo vas zadržali u nadi da bismo mogli doći do nekog podatka.
- Vrlo mi je žao - reče Katherine, - ali ja ne znam ni njezino ime.
- Ona se zove Kettering. To znamo prema njezinoj putovnici i oznakama na prtljazi. Ako bismo...
Netko pokuca na vrata odjeljka. Gospodin Caux se namršti i odškrinu vrata.
- Što hoćete - reče on neljubazno. - Ne smijete me ometati.
Na vratima se pojavi jajolika glava njezina sinoćnjeg poznanika. Licem mu se razlije široki osmjeh.
- Moje ime je Hercule Poirot.
- Nije moguće - promuca istražitelj. - Ne valjda onaj Hercule Poirot2
- Upravo taj - odgovori gospodin Poirot. - Susreli smo se već jednom, gospodine Caux, a mjesto susreta bila je Surete u Parizu. No vi ste me jamačno već zaboravili~
- Nipošto, gospodine, nipošto - izjavi srdačno istražitelj. - Udite, molim vas. Poznato vam je...
- Da, znam - reče Hercule Poirot. - Došao sam vidjeti bih li mogao pomoći$
- Bit ćemo time polaskani - odgovori hitro istražitelj. - Dopustite mi, gospodine Poirot, da vam predstavim gospodu ili gospodicu Grey - reče on listajući putovnicu.
Poirot se nasmiješi Katherini. - Čudno je, zar ne promrmlja joj on - što su se moje riječi tako brzo ostvarile. - Gospodica nam nažalost može reći vrlo malo - reče istražitelj.
- Upravo sam objasnila - doda Katherine - da mi je ta jadna žena bila potpuni neznanac.
Poirot kimne.
- Ali ona je s vama razgovarala, zar ne? - usprotivi se uljudno. - Stvorili ste, svakako, o njoj neki dojam.
- Da - odgovori Katherine. - Mislim da jesam. - A taj je dojam bio...
- Da, gospoc~ice - progura se istražitelj naprijed dajte da čujemo što ste sve doživjeli.
Katherine je sjedila premećući misli kroz glavu. Osjećala je da na neki način iznevjerava povjerenje, no ružna riječ "umorstvo" potisnula je suzdržljivost. Previše bi moglo ovisiti o tome. I tako, što je iscrpnije mogla, ispriča kakav je razgovor vodila s ubijenom ženom.
- To je zanimljivo - reče istražitelj, pogledavajući sugovornika. - ~Zar ne, gospodine Poirot, da je to zanimljivo2 Ima (i to ikakve veze sa zločinom... - On ostavi rečenicu nedovršenom.
- Pretpostavljam da nije moglo biti samoubojstvo. Zadavljena je dugom crnom uzicom.
- Oh! - Katherine zadrhti. Gospodin Caux ispruži ruke ispričavajući se. - To je nezgodno, svakako. Mislim da su naši željeznički pljačkaši okrutniji od onih u vašoj zemIji.
- To je užasno.
- Da, da - pokušao ju je on utješiti i ispričati se. - Ali vi ste pokazali veliku hrabrost, mademoiselle. Čim sam vas ugledao, rekoh sam sebi "ta gospodica je vrlo hrabra". Zato i namjeravam od vas zatražiti još nešto, nešto vrlo teško, ali, uvjeravam vas, potrebno.
Katherine ga promotri sa strahom u očima, a istražitelj ponovo raširi ruke u znak isprike.
- Zamolit ću vas, gospodice, da budete tako dobri i krenete sa mnom do susjednoga odjeljka.
- Moram IiZ - upita Katherine jedva čujnim glasom. - Netko je mora identificirati - objasni istražitelj - a budući je njezina sobarica nestala - on se pritom značajno nakašlje - čini se da ste vi osoba koja ju je najbolje upoznala otkako je ušla u voz.
- Dobro - reče Katherine smireno. - Ako je doista potrebno...
Ona ustane. Poirot joj odobravajući potvrdi glavom.
- Mademoiselle je pristojna - reče. - Mogu li vas pratiti, gospodine Caux~
- Bit će mi vrlo drago, gospodine Poirot.
Udoše u hodnik, a Caux otključa vrata odjeljka mrtve žene. Zavjesa je na udaljenijem kraju bila dopola dignuta kako bi mogla propustiti svjetlo. Mrtva žena ležala je na svojoj lijevoj strani, tako prirodno da bi se pomislilo kako je u snu. Posteljina je bila navučena preko nje, a glava okrenuta pregradi, tako da su privirivali samo pramenovi ride kose. Gospodin Caux položi vrlo obzirno ruku na njezino rame i okrene tijelo, tako da se sad moglo vidjeti lice. Katherine malo ustukne i zarije nokte u dlanove. Teškim udar cem lice je bilo razmrskano do neprepoznatljivosti. Poirot kratko usklikne:
- Kad je to učinjeno, pitam se$ Prije ili nakon smrti2 - Liječnik kaže nakon - objasni Caux.
- Čudno, - reče Poirot, dignuvši obrve. Okrene se Katherini. - Budite hrabri, mademoiselle, i pogledajte dobro. Jeste li sigurni da je to ona žena s kojom ste jučer razgovarali u vozu~
Katherine je pokazala dobre živce. Približi se kako bi mogla dugo i pozorno promotriti tijelo. Zatim se sagne i prihvati ruku mrtve žene.
- Potpuno sam sigurna - odgovori polagano. - Lice je teško prepoznati, ali grada, stas i kosa su isti; osim toga, dok sam razgovarala s njom, bila sam uočila ovo - reče ona pokazujući sitan madež na njezinu zapešću.
- Bon, - odobri Poirot. - Vi se izvrsna svjedokinja, mademoiselle. Nema dakte sumnje u identitet, no sve je to ipak čudno. On se namršti promatrajući mrtvo tijelo.
Caux slegne ramenima.
- Ubojica je bez sumnje bio ponesen bijesom - natukne on.
- Da je bila prilikom napada srušena, to bi još bilo shvatljivo - domišljao se Poirot - no, onaj tko ju je zadavio prikrao se odostraga i zatekao je nespremnu. Kratko davljenje - kratko krkljanje - to je sve što bi se moglo čuti, a onda taj udarac po licu. ZaštoZ Je li se nadao da će identifikacija biti nemoguća ako se lice ne bude moglo prepoznati~ Ili ju je toliko mrzio da nije mogao odoljeti udan cu iako je već bila mrtva~
Katherine se strese, i on joj se uljudno obrati.
- Nemojte dopuštati da vas plašim, mademoiselle reče. - Vama je sve to novo i užasno. Meni je to, nažalost, poznata priča. Još jedan tren, molim vas oboje.
Oni stadoše uz vrata promatrajući Poirota dok se brzo kretao odjeljkom. Zapazio je odjeću mrtve žene koja je bila uredno složena na kraju postelje; veliki krzneni ogrtač na vješalici i crveni lakirani šeširić na polici. Zatim prode u susjedni odjeljak, onaj u kojem je Katherine vidjela sobaricu kako sjedi. Tu postelja nije bila pospremljena. Tri ili četiri pokrivača bila su nabacana po sjedalu; vidio se takoder kovčeg za šešire i još nekoliko kovčega. On se naglo okrene Katherini.
- Vi ste ovdje bili jučer - reče joj. - Primjećujete li da se nešto promijenilo, da nešto manjka2
Katherine pregleda pozorno oba odjeljka.
- Da - odgovori - nešto tu manjka - kutija od purpurnoga marokena. Na njoj su bili inicijali R.V.K. Mogla je to biti mala toaletna kutija ili pak veća kutija za nakit. Kad sam je ugledala, sobarica ju je upravo držala u ruci.
- Ahl - javi se Poirot.
- Svakako... - započne Katherine. - Naravno, ja ne znam ništa o tim stvarima, ali mislim da je sve jasno ako je nestala sobarica s kutijom za nakit.
- Hoćete reći da je ona bila lopov~ Ne, mademoisel le, ima jedan jak razlog protiv te pretpostavke.
- Koji2
- Sobarica je napustila voz u Parizu.
Istražitelj se obrati Poirotu. - Volio bih kad biste i sami čuli kondukterovu priču - promrmlja povjerljivo. - Ona je vrlo poticajna.
- Mademoiselle je vjerovatno takoder želi čuti - doda Poirot. Monsiuer le Commissaire vi se, vjerujem, ne protiviteZ
- Ne - odgovori istražitelj, premda je očito imao mnogo protiv toga. - Svakako ne, gospodine Poirot, kad vi tako kažete. Jeste li ovdje završili~
- Mislim da jesam. Samo tren.
Preokretao je pokrivače, a zatim jednoga prinese prozoru i uzme nešto s njega.
- Što je to~ - upita Caux strogo.
- Četiri ride vlasi. On se nagne nad leš. - Da, one su pripadale madame.
- I što onda2 Pridajete li tome neku važnost~ Poirot spusti pokrivač na sjedalo.
- Što je važno, a što nije važno2 Zasad se to još ne može reći. Ali i najsitniju činjenicu moramo pozorno promotriti.
Udoše ponovno u prvi odjeljak, a nakon jedne ili dvije minute pojavi se kondukter kojega je trebalo ispitati.
- Vaše je ime Pierre Michel~ - upita istražiteij. - Da gospodine, istražitelju.
- Želim da pred ovim gospodinom ponovite - pokaže na Poirota - ono što ste doživjeli u Parizu.
- Dobro - gospodine istražitelju. - Nakon što smo napustili Gare de Lyon krenuo sam pripremiti krevet, misleći da je gospoda na večeri. Ona je medutim imala u odjeIjku košaru s hranom. Kako mi reče, morala je ostaviti sobaricu u Parizu, pa drugi krevet ne treba prirediti. Uzela je košaru s hranom i smjestila se u susjednom odjeljku, sjedeći ondje dok sam pripremao krevet. Zatim mi reče kako ne želi da je probudim rano ujutro, jer bi htjela dulje spavati. Rekoh joj da sam je razumio i ona mi poželi laku noć.
- Vi niste odlazili u susjedni odjeljak~ - Ne - gospodine.
- Niste, dakle, mogli primijetiti je li medu prtljagom bila i kutija od purpurnoga marokena2
- Ne, gospodine.
- Je (i bilo moguće da se netko sakrije u susjednom odjeljku~
Kondukter razmisli.
- Vrata su bila napola otvorena - reče. - Ako je netko stajao iza vrata ja ga ne bih mogao primijetiti, ali bi on, naravno, bio potpuno vidljiv gospodi kad je ona otišla onamo.
- Točno - zaključi Poirot. - Želite li nam još nešto reći~ - Mislim da je to sve, gospodine. Ne mogu se više ničega sjetiti.
- A kako je bilo jutros$ - ponuka ga Poirot.
- Kao što je madame zapovijedila, nisam joj smetao. Tek pred Cannesom odvažio sam se pokucati na vrata. Ne dobivši odgovor, otvorio sam ih. Izgledalo je kao da gospoda spava u svome krevetu. Dotaknuo sam joj rame ne bih li je probudio, a onda...
- A onda ste vidjeli što se dogodilo - nadopuni ga Poirot. Tres bien. Mislim da znam sve što je potrebno.
- Nadam se gospodine istražitelju da nisam kriv zbog nekog nemara, upita čovjek skrušeno. Tako što da se dogodi u Plavom vozul Strašnol
- Utješite se - reče mu istražitelj. Sve će biti učinjeno da dogadaj ostane neprimijećen, već zbog~potrebe pravde. Ne mislim da ste zbog ičega krivi.
- I, gospodin istražitelj će jednako izvjestiti Kompaniju?
- Svakako, svakako - reče Caux nestrpljivo. - Zasada je dosta.
Kondukter se povuče.
- Prema liječničkome nalazu - počne istražitelj - žena je vjerojatno bila mrtva još prije nego što je voz prispio u Lyon. Tko je onda ubojicaZ Prema onome što nam je rekla mademoiselle, čini se očitim da se žrtva morala negdje tijekom puta susresti s čovjekom o kojem je govorila. Čini se znakovitom njezina odluka da se riješi sobarice. Je li onaj čovjek ušao u voz u Parizu, i je (i ga ona možda sakrila u susjednom odjeljku~ Ako je tako, možda su se bili posvadili i možda ju je ubio u nastupu 6ijesa. To je jedna mogućnost. Druga, i po mome mišljenju vjerojatnija, jest da je napadač bio putujući pljačkaš koji je bio u vozu; da se krišom od konduktera uvukao u hodnik, ubio žrtvu i zatim nestao s kutijom od purpurnoga marokena, u kojoj su jamačno bili vrijedni dragulji. Najvjerojatnije je izašao iz voza u Lyonu, pa smo stoga već onamo brzojavili, tražeći podatke o svakome tko je bio viden da napušta voz.
- Ili je, možda, stigao čak do Nice - natukne Poirot. - Možda - složi se istražitelj - no to bi od njega doista bilo hrabro.
Poirot pričeka trenutak dva, a zatim se javi:
- Mislite li da je u drugom slučaju ubojica bio obični pljačkaš vozova2 .
Istražitelj slegne ramenima. ~
- Ovisi. Moramo pronaći sobaricu. Možda je ponijela sa sobom kutiju od purpurnoga marokena. U tom slučaju, čovjek o kojemu je žrtva govorila gospodici može biti sudionik sluča~a koji bi se onda sveo na zložin iz strasti. Meni se medutim inačica s pljačkašem čini vjerojatnija. Ti su banditi odnedavna vrlo poduzetni.
85
Poirot odjednom pogleda Katherinu.
- A vi, gospodice - reče joj - niste ništa čuli ili vidjeli tijekom noći~
- Ništa - odvrati Katherine. Poi~ot se okrene istražitelju.
- Ne bismo trebali dulje zad~žavati gospodicu, čini mi se - predloži on.
Onaj drugi se složi. - Ostavit ćete nam ipak svoju adresu~ - reče.
Katherine mu da ime vile Lady Tamplin. Poirot se lagano nakloni.
- Vi ćete mi dopustiti da vas vidim još jednom, gospodice~ - upita. - Ili imate toliko prijatelja da ćete biti previše zauzeti~
- Naprotiv - reče Katherine. - Imat ću mnogo slobodnoga vremena i bit će mi drago da vas još jednom vidim.
- Sjajno - zaključi Poirot i prijateljski je potapše. - To će biti roman policier a nous. Istraživat ćemo zajedno.

Dvanaesto poglavlje: U vili Marguerite

- Znači da ste bili usred gužve - reče lady Tamplin zavidno. - Draga moja, kako uzbudljivo! Ona širom otvori svoje kineskoplave oči i uzdahne.
- Pravo umorstvo! - doda gospodin Evan zaneseno. - Naravno, Chubby nije imao pojma što je posrijedi - nastavi lady Tamplin - on jednostavno nije mogao ni zamisliti zašto vas je policija zaustavila. Draga moja, kakva prilika! Mislim da znate... to jest, svakako mislim da bi se iz toga moglo nešto napraviti.
Nešto proračunato u pogledu zamuti dobroćudnost plavih očiju.
Katherine se osjećala pomalo neugodno. Upravo su završavali ručak, i ona promotri troje Ijudi koji su sjedili za stolom. Lady Tamplin, sva uronjena u korisne zamisli, gospodin Evans s njegovim naivnim strahopoštovanjem i lenox s pokvarenjačkim smiješkom na tamnom licu.
- Nevjerojatna sreća - mrmljaše Chubby. - Da sam mogao biti s vama i doživjeti sva ta čuda. - Njegov je ton bio čeznutljiv i djetinjast.
Katherine ne reče ništa. Policija nije od nje zatražila poštovanje tajne, a bilo bi uostalom nemoguće prikriti gole činjenice pred domaćinima. Žalila je što to nije moguće.
- Da - reče lady Tampfin napustivši svoje sanjarenje. - Doista mislim da bi se nešto moglo učiniti. Jedna ma~a priča, shvaćate, inteligentno napisana. Svjedočanstvo očevica sa ženskom crtom: "Kako sam čavrljala s ubijenom ženom". Tako nešto, znate već.
- Smeće - dobaci Lenox.
- Ne možete ni zamisliti - reče lady Tamplin mekim i zamišljenim glasom - koliko bi novine platile za takvo sitno naklapanje! Dakako, kada bi to napisao netko nedvojbeni na društvenoj Ijestvici. Usudujem se reći, draga Katherine, da ne biste to sami učinili, ali kada biste mi dali makar osnovne crte, ja bih sve to napravila za vas. Gospodin de Haviland je moj prijatelj, medusobno se razumijemo. Vrlo je ugodan čovjek, uopće nije nalik nekom piskaralu. Kako vam se čini zamisao, Katherine~
- Radije se ne bih u to upuštala - odvrati Katherine. Lady Tamplin bijaše prilično razočarana tom bezuvjetnom uskratom. Uzdahne i počne rasvjetljivati pojedinosti.
- Vrlo upadljiva žena, rekoste~ Pitam se tko je ona. Niste čuli njezino ime2
- Bilo je spomenuto - prizna Katherine - ali ga se ne mogu sjetiti. Shvaćate, bila sam prilično uzbudena.
- Mogu misliti - reče gospodin Evans. - To je morao biti za vas žestok udarac.
Malo je vjerojatno da bi Katherine odala ime i da ga je zapamtila. Unakrsno ispitivanje lady Tamplin pobudilo je u njoj otpor. Lenox, koja je bila pristojna na svoj način, primijeti to i ponudi Katherine da je odvede na kat i pokaže joj njezinu sobu. Zatim je ostavi ondje uz obzirnu primjedbu: - Ne biste trebali zamjeriti majci, ona bi za nekoliko penija iskoristila i smrt vlastite bake.
Lenox side u prizemlje zatekavši majku i očuha kako raspravljaju o gošći.
- Prihvatljiva - reče lady Tamplin. - Sasvim prihvatljiva. Njezina je garderoba dobra. Ona siva haljina ista je koju je Gladys Cooper nosila u "Palmama u Egiptu"
-Jesi li vidjela njezine oči~ - upadne gospodin Evans. - Ne brini o njezinim očima, Chubby - primijeti lady Tamplin kiselo - razgovaramo o onome što je doista važno.
88- Dakako - reče gospodin Evans i povuče se u svoju školjku.
- Ne čini mi se naročito... prilagodljivom - reče lady Tamplin, oklijevajući dok nije pronašla pravu riječ.
- Ima sve osobine jedne lady, onako kako su opisane u knjigama - doda Lenox uz smiješak.
- Uskogrudna - promrmlja lady Tamplin. - Što je i neizbježno, s obzirom na okolnosti.
- Vjerojatno ćeš učiniti sve da je malo proširiš - reče Lenox ponovno uz smiješak, - no morat ćeš poraditi na tome. Upravo sad se ukopala prednjim nogama i ni makac.
- U svakom slučaju - reče lady Tamplin s nadom u glasu - ne čini se da je prosta. Neki Ijudi, kada dodu do novaca, pate od toga da mu pridaju nepotrebnu važnost.
- Oh, ti ćeš je već fako potaknuti na ono što želiš reče Lenox. - Napostjetku, o tome se radi, zar ne~ Zbog toga je i pozvana ovamo.
- Ona je moja nećaka - usprotivi se lady Tamplin dostojanstveno.
- Nećaka~ - upade gospodin Evans koji se ponovo probudio. - Što mislite o tome da je oslovljavam njezinim imenom Katherine~
- Nije važno kako ćeš je oslovljavati, Chubby - zak Ijuči lady Tamplin.
- Dobro - prihvati gospodin Evans. - Onda ću je tako oslovljavati. Sto mislite, igra li ona tenis - upita s nadom u glasu.
- Ne, naravno - reče lady Tamplin. - Ona je bila družbenica, rekla sam ti. A družbenice ne igraju ni tenis ni golf. Možda igraju croquet, ali najveći dio vremena, koliko shvaćam, provode namatajući vunu i kupajući pse.
- O, Bože! - zavapi gospodin Evan. -Je li moguće~ Lenox krene ponovno do Katherinine sobe. - Mogu li vam što pomoći - upita kao usput.
Na Katherinin užas, ona sjedne uz rub postelje i promotri pozorno gošću.
- Zašto ste ovamo došli~ - upita je naposljetku. - Vi niste od naše pasmine.
- Oh, željela sam ući u društvo.
- Nemojte biti šašavi - dobaci joj Lenox uz smiješak. - Vi znate na što mislim. Niste onakvi kako sam vas zamišIjala. Kažem vam, vi doista imate zgodne haljine. Ona uzdahne. - Meni haljine ništa ne koriste, roc~ena sam nespretnjakovićka. Šteta, jer tako ih volim.
- I ja ih volim - dometne Katherine - ali do sada mi to nije mnogo koristilo. Mislite li da je ova zgodna~
Njih dvije počeše umjetničkim žarom raspravljati o nekoliko modela.
- Volim vas - izusti odjednom Lenox. - Htjela sam vas upozoriti da ne popuštate majci, ali sad shvaćam da za to nema potrebe. Vi ste strašno iskreni, uspravni i tako dalje i svakako niste budala. Dovragal Što je sada2
Lady Tamplin dozivala je preklinjući iz predvorja.
- Lenox, upravo je zvao Derek. Htio bi doći na večeru. Može li~ Htjela sam reći, nadam se da nemamo u kući ništa nespretno, kao što su prepelice~
lenox je razuvjeri i vrati se u Katherinini sobu. Lice joj je bilo raspoloženo.
- Drago mi je što dolazi Derek - reče. - Svidjet će vam se.
- Tko je Derek~
- Sin lorda Leconburya i oženjen bogatom Amerikankom. Žene su jednostavno lude za njim.
- Zašto?
- O;"~kk9ao i obično: vrlo zgodan i najčešće bez novaca. Svake.za njim izgubi glavu.
-Jeste ~i i vi2
- Pokatkad - prizna Lenox, - ali nekad pomišljam da se udam za svećenika, živim u pokrajini i uzgajam cvijeće u lijehama. Ona zastane na trenutak i zatim doda: - Najbolji bi bio irski svećenik, a išla bih i u lov.
Zatim se vrati prošloj temi. - Ima nešto iznimno u Dereku. Sva njegova obitelj bila je luda - obitelj ludih kockara, znate. U davnim vremenima običavali su prokockati svoje žene i svoja imanja, bili su zbog kocke spremni na sve. Derek bi bio savršen cestovni razbojnik - vedar i veseo, baš ono pravo. Ona se približi vratima. - Dobro, sidite kad vam se bude svidjelo.
Prepuštena sebi, Katherine se baci na razmišljanje. Zasada se osjećala loše i zbunjivala ju je njezina okolina. Šok u vozu i način kako su njezini novi prijatelji prirnili vijest pobudio je u njoj neugodu. Dugo je razmišljala o ubijenoj ženi. Žao joj je bilo Ruth, ali, pošteno gledajući, ne bi mogla reći da joj se svidafa. Dobro je osjetila bezobzi~ ni egoizam koji je bio njezina glavna osobina, i to ju je odbijalo.
Katherini je bilo potpuno jasno da je došla do neke odluke, ali pitala se kakva je to odluka.. Kakva god ona bila, u nju se umiješala smrt i učinila sve ostalo beznačajnim. Čudno je što se tako dogodilo, što je jedan okrutan zločin bio završetak sudbonosnoga putovanja. Katherine se iznenada prisjeti jedne male pojedinosti koja jol le u onom trenutku bila izmakla sjećanju. Je li ona uopće bila važna~ Pomislila je da je vidjela nekog muškarca kako ulazi u odjeljak, no možda se jednostavno zabunila. Možda je to bio susjedni odjeljak, a svakako čovjek kojega je vidjela nije mogao biti pljačkaš vozova. Sjećala ga se naime vrlo jasno, jer ga je ranije vidjela već dva puta - jednom u "Savoyu" i drugi put u Cookovu uredu. Ne, vjerojatno se ipak zabunila. On, dakle, nije ušao u odjeljak koji je pripadao žrtvi pa je stoga možda bilo baš dobro što nije ništa rekla policiji. Da je rekla, učinila bi jamačno veliku štetu.
Spusti se niz stubište kako bi se pridružila ostalima na terasi. Kroz grane mimoze ugledala je plavetnilo Mediterana i, dok je s pola uha slušala čavrljanje lady Tamplin, zaključi kako je dobro što je došla ovamo. Tu je bilo ipak bolje nego u St. Mary Meadu.
Tu večer odjenula je onu ružičasto-purpurnu haljinu koja joj je bila predstavljena kao "Soupir d' automne" i, ~asmiješivši se zadovoljno vlastom izgledu u ogledalu,
~k~ene niz stubište osjetivši, prvi put u svom životu, neku neđclredenu sramežljivost.
Većina gostiju lady Tamplin bila je već pristigla, i kako je buka bitna osobina njezinih prijema, galama je bila strahovita. Chubby pojuri ususret Katherini, da joj čašu coctaila i uzme je pod svoje okrilje.
- Evo i Dereka - javi se lady Tamplin dok su se vrata otvarala puštajući posljednjega gosta. - Sad se konačno možemo baciti na jelo. Umirem od gladi!
Katherine pogleda posljednjega gosta i iznenadi se. To je dakle taj Derekl Odmah zaključi da zapravo nije iznenadena. Otprije je znala da će svakako još jednom vidjeti čovjeka kojega je susrela već tri puta u čudnom slijedu okolnosti. Učini joj se da i on prepoznaje nju. On je bio na tren zastao, razgovarajući s lady Tamplin, a onda nastavi iako s nekim naporom. Svi potom krenuše na večeru i Katherine shvati da će sjediti jedno do drugoga. On joj se odmah obrati uz živahan osmijeh.
- Znao sam da ću vas uskoro ponovo vidjeti - počne ali nisam mogao ni u snu sanjati da će to biti ovdje. Ali moralo je biti tako! Jedanput u "Savoyu", drugi put kod Cooka nešto se ne dogada dvaput, a da ne bude i treći put. Nemojte mi sada reći da me se ne sjećate ili da me niste uočili. Ostajem pri tome da ste me vidjeli u svakom slučaju.
- Jesam - odgovori Katherine - ali ovo nije treći nego četvrti put. Vidjela sam vas i u Plavome vozu.
- U Plavome vozu2! Nešto neodredivo promjeni se u njegovu nastupu, no ona nije mogla reći što. Kao da ga je nešto zaustavilo ili gurnulo. No onda produži bezbrižno:
- Kakva je to bila gužva jutros2 Netko je umro, zar ne2 - Da - reče Katherine polagano. - Netko je umro.
- U vozu se ne bi trebalo umirati - primijeti Derek odsutno. - Tako se,~araju sve moguće zakonske i medunarodne komplikac~e,~ vozovoc~a dobiva ispriku za još veće kašnjenje od uobičajenoga.
- Gospodine Kettering~ - Jedna snažno gracfena Amerikanka, koja je sjedila nasuprot, nagne se naprijed i obrati se Dereku prepoznatljivim naglaskom svoje rase. Gospodine Kettering, ponašate se kao da ste zaboravili, a ja sam vam vjerovala da ste vrlo Ijubazan čovjek!
Derek se nagne naprijed i nešto joj odgovori, dok je Katherine ostala zaprepaštena.
Ketteringl To je bilo prezime, naravno! Ponovo ga se sada sjetila, ali u kakvim čudnim i ironičnim okolnostima! Evo dakle čovjeka kojega je vidjela prošle noći kako ulazi u odjeljak žene, kako je zatim ostavlja živu i zdravu, a sada sjedi ovdje na večeri, potpuno nesvjestan njezine sudbine. O tome nije moglo biti dvojbe: on nije znao.
Poslužitelj pristupi Dereku i preda mu neku poruku dok mu je mrmljao u uho. Uz riječ isprike lady Tamplin, on otvori omotnicu poruke i izraz iznenadenja ukaže se na njegovu licu. Zatim pogleda svoju domaćicu:
- Ovo je vrlo čudno Rosalie. Morat ću vas napustiti. Policijski perfekt želi me odmah vidjeti, iako ne znam zašto.
- Svete vam se vaši grijesi - izusti Lenox.
- Vjerojatno je posrijedi neka besmislica, ali morat ću otići do prefekture. Kako se usuđuju da me otrgnu od ove večere8 Može ih opravdati jedino neka smrtno ozbiljna stvar. On se nasmije, odgurne stolicu i napusti kuću.

Trinaesto poglavlje: Van Aldin prima telegram

Poslijepodne 15. veljače gusta žuta magla spustila se nad London. Rufus Van Aldin je bio u svom apartmanu u "Savoyu" i ondje stvarao ugodaj radeći dvostrukim radnim vremenom. Knighton bijaše izvan sebe od sreće. U posljednje vrijeme bilo mu je teško navesti poslodavca da drži stvari u svojim rukama. Kad bi se odvažio zatražiti od njega brže odluke, Van Aldin bi ga kratko odbijao. No sad se činilo da Van Aldin počinje posao udvostručenom energijom, a tajnik mu je za to pružao svaku priliku. Uvijek taktičan, Knighton je neprimijetno održavao brazdu, što njegov gazda ne bi primjećivao.
Unatoč uronjenosti u poslove, jedna sitnica vrzmala se po Van Aldinovoj glavi. Poticaj je dala slučajna Knightonova primjedba. Sad je ona neopazice bujala, zauzimajući sve važnije mjesto u Van Aldinovoj svijesti, sve dok, unatoč vlastitom otporu, nije morao popustiti.
Slušao je što mu Knighton priča uz uobičajene udvornosti, ali zapravo ni jedna riječ nije ulazila u njegovu glavu. Automatski je kimnuo glavom, i tajnik bi hvatao novi papir. U jednom trenu javi se gazda:
- Biste li mi to još jednom ispričali, Knightone?
- Knighton se u prvi mah nije snašao.
- Mislite li na ovo, gospodine? - On mu pokaže gusto pisani izvještaj neke tvrtke.
- Ne, ne - odbije ga Van Aldin, - nego ono što ste mi ispričali o Ruthinoj sobarici u Parizu prošle noći. Ne mogu to shvatiti. Vjerojatno ste se zabunili.
- Nisam se mogao zabuniti, gospodine, jer sam s njom razgovarao.
- Dobro, isporičajte mi sve ponovo. Knighton udovolji njegovu zahtjevu.
- Dogovorio sam posao s Bertheimerima i zatim se vratio u hotel "Ritz" da se presvučem za večeru, kako bih uhvatio voz u 21 sat u Gare du Nord. Na recepciji ugledao sam ženu koju sam odmah prepoznao kao sobaricu gospode Kettering. Prišao sam joj i upitao je li možda gospoda u hotelu.
- Dobro, dobro, - prekine ga Van Aldin. - Naravno. Sasvim prirodno. Ona vam je rekla da je Ruth otputovala na rivijeru, a nju je poslala u Ritz da čeka nove zapovijedi~
- Upravo tako, gospodine.
- To je vrlo čudno - zausti Van Aldin. - Vrlo čudno, osim ako je ta žena bila drska ili nešto slično.
- U tom slučaju - prigovori Knighton - gospoda Kettering bi je isplatila i poslala u Englesku. Teško je zamisliti zašto bi je poslala u Ritz.
- To je točno - složi se milijunaš.
Bijaše nakanio još nešto reći, ali zastane. On je cijenio i volio Knightona, imao je u njega povjerenje, ali teško da bi mogao o privatnim stvarima svoje kćeri raspravljati s jednim tajnikom. Već je bio povrijeden pomanjkanjem Ruthine iskrenosti, a ovaj podatak koji je slučajno doznao nije mogao potisnuti njegove sumnje.
Zašto se Ruth riješila svoje sobarice u Parizu~ Što je mogao biti tome uzrok ili povod~
Razrnišljao je nekoliko trenutaka o toj čudnoj igri slučaja. Kako se uopće moglo dogoditi da prva osoba na koju će sobarica naletjeti u Parizu bude tajnik Ruthina oca~ Ah, takve se stvari dogadaju i čistim slučajem otkrivaju.
On zastane na ovoj posljednjoj riječi, koja mu je spontano izletjela iz glave. Je (i doista postojalo nešto što bi trebalo otkriti~ Nesigurno je postavio to pitanje, budući da nije sumnjao u odgovor. A odgovor je glasio - u to je bio siguran - Armand de la Roche.
Bila mu je gorka pomisao da se njegova vlastita kći daje varati od takva čovjeka, ali je morao priznati da je Ruth pritom u dobrom društvu; mnoge odgojene i inteligentne žene padale su pod zavodljivošću lažnoga grofa. Muškarci su ga "čitali", ali žene ne.
Tražio je u sebi rečenicu koja bi mogla odagnati sve tajnikove sumnje.
- Ruth običava brzo mijenjati odluke - primijeti on i zatim doda prividno bezbrižnim glasom: - Nije li možda djevojka dala, hm, bilo kakav poticaj za promjenu naumaZ
Odgovarajući, Knighton je nastojao djelovati što neusiljenije.
- Sobarica mi je rekla da je gospoc#a Kettering slučajno srela nekog prijatelja.
- Kakvog2 U toj Van Aldinovoj riječi iskusno tajnikovo uho otkri napetost ispod prividno ležernoga tona. - Mislim - reče Van Aldin - muškarca ili ženuđ
- Mislim da je spomenula muškarca, gospodine.
Van Aldin kimne. Ostvarile su se njegove najgore sumnje. Ustane sa stolice i počne šetati gore-dolje, što je običavao činiti kada je bio uzbuden. Nemoćan da se suzdr ži, prasne:
- Nema toga čovjeka koji bi mogao jednu ženu privesti razumu. Ovako ili onako, one su za to nesposobne. Priča se o ženskom instinktu, ali dobro je poznato da su žene sigurna meta najgorih lopova. Niti jedna medu deset njih ne može prepoznati ništariju; one su plijen svakoga slatkorječivog Ijepotana. Da je bilo po mome...
Bijaše prekinut, jer je mladić donio brzojav. Van Aldin otvori omotnicu. Njegovo lice odjednom postane bijelo poput krede. Uhvati se za naslonjač i otpusti donositelja.
- Što se dogodilo, gospodine2 Knighton ga je zabrinuto gledao.
- Ruthl - uzvikne Van Aldin poremećenim glasom. - Gospoda Kettering2
- Mrtva!
- Nesreća u vožnji2
Van Aldin zatrese glavom.
- Ne. Čini se da je i opljačkana. U brzojavu nema te riječi, Knightone, ali moja jadna djevojčica je ubijena.
- Moj Bože!
Van Aldin dotakne brzojav kažiprstom.
- Obavijest je od policije u Nici. Moram krenuti onamo prvim vozom.
Knighton bijaše djelotvoran kao uvijek. Pogleda na uru. - Voz kreće u pet poslijepodne s postaje Victoria, gospodine.
- U redu. Poći ćete sa mnom, Knightone. Javite mome sobaru i spremite se sami za pet. Sredite ovdje što treba. Ja ću još otići u Curzon Street.
Telefon oštro zazvoni i tajnik podigne slušalicu. - Traži vas gospodin Goby gospodine.
- Goby. Ne mogu ga sada vidjeti. Ne - čekajte, imamo zapravo mnogo vremena. Neka ga pošalju ovamo. Van Aldin bijaše jak čovjek. Već se bio oporavio i vra
tio željenu čvrstoću. U načinu kako je pozdravio Gobya malo bi Ijudi primijetilo da se nešto dogodilo.
- Žuri mi se, Goby. Imate (i me reći što važno~ Gospodin Goby se nakašlje.
- Kretanje gospodina Ketteringa, gospodine. Željeli ste biti obaviješteni.
- Dakle~
- Gospodin Kettering, gospodine, otputovao je na rivijeru jučer ujutro.
- Što~
Nešto u njegovu glasu zaprepastilo je Gobya. Korisni gospodin odustao je od svoje uobičajene prakse da ne gleda u oči osobu s kojom razgovara, i kriomice pogleda milijunaša.
- Kojim je vozom otputovao? - upita Van Aldin. - Plavim vozom, gospodine.
Gospodin Goby ponovo se nakašlje i obrati se uri na kaminu.
- Mademoiselle Mirelle, plasačica iz Parthenona otputovala je istim vozom.

Četrnaesto poglavlje: Priča Ademasen

- Ne mogu vam dovoljno naglasiti, gospodine, koliki je naš užas, naša zaprepaštenost i duboka sućut koju osjećamo prema vama.
Tim riječima obratio se Van Aldinu gospodin Carrege, istražni sudac. Gospodin Caux, istražitelj, pustio je takoder nekoliko suosjećajnih tonova iz grla. Naglim pokretom Van Aldin prekine izražaje užasa, zaprepaštenosti i sućuti. Mjesto razgovora bijaše magistrat u Nici; pokraj gospodina Carregea, istražitelja i Van Aldina u prostoriji je bila još jedna osoba. Upravo ona se sada oglasila.
- Gospodin Van Aldin - reče - želi akciju, brzu akciju. _ - Ah, još vas nisam upoznao. Gospodine Van Aldine,
ovo je gospodin Hercule Poirot, o kojem ste bez sumnje već čuli. lako se već prije nekoliko godina povukao iz djelatne službe, njegovo ime je ipak posvuda poznato kao ime jednoga od najvećih živućih detektiva.
- Drago mi je što vas vidim - reče Van Aldin, vrativši se mehanički izričaju koji već godinama nije rabio. - Vi ste se povukli iz svoje struke~
- Tako je, gospodine. Sad uživam u svijetu. Mali čovjek načini veličajnu gestu.
- Gospodin Poirot je slučajno putovao Plavim vozom, - objasni istražitelj - pa je bio tako Ijubazan da nam pomogne svojim bogatim iskustvom.
Milijunaš promotri oštro Poirota. Zatim reče neočekivano:
-Ja sam vrlo bogat čovjek, gospodine Poirot. Obično se kaže da bogataši djeluju u uvjerenju kako mogu kupiti sve i svakoga. To nije istina. Ja sam velik na svoj način, a jedan veliki čovjek može zamoliti za uslugu drugoga velikog čovjeka.
Poirot kimne s odobravanjem.
- To ste vrlo dobro rekli, gospodine Van Aldin. Bit ću vam potpuno na usluzi.
- Zahvaljujem - reče Van Aldin. - Mogu vam reći tek to da me nazovete bilo kada, kao i to da neću biti nezahvalan. A sada, gospodo, na posao!
- Predlažem - reče gospodin Carrege - da se ispita sobarica Ada Mason. Doveli ste je ovamo, ako se ne varam~
- Da - odgovori Van Aldin. - Pokupili smo je u prolazu kroz Pariz. Bila je zaprepaštena smrću svoje gospodarice, ali njezin je iskaz prilično suvisao.
- Dovest ćemo je odmah ovamo - zaključi gospodin Carrege. On uzme zvonce sa stola i za nekoliko minuta Ada Mason ude u prostoriju.
Bila je vrlo uredno obučena u crno, a vršak nosa joj je bio crven. Umjesto sivih rukavica imala je crne od nabrane kože. Uznemirenim pogledom obišla je prostoriju, no čini se da joj je bilo lakše kad je ugledala oca svoje gospodarice. Istražni sudac ponosio se dosjetljivošću svoga nastupa, pa je učinio sve da sobaricu primiri. U tome mu je bio od pomoći i gospodin Poirot, koji je uzeo ulogu prevoditelja, i čiji je Ijubazni nostup umirio Engleskinju.
- Vaše ime je Ada Mason, je li tako~
- Krštena sam kao Ada Beatrice, gospodine - reče ona ukočeno.
- Koliko možemo razumjeti, sve je to bilo potresno.
- Tako je gospodine. Služila sam mnogim damama i sve sam zadovoljila. Nikad nisam mogla ni sanjati da bi se sa mnom u vezi moglo nešto slično dogoditi.
- Ne, nipošto - doda Carrege.
- Naravno, o takvim stvarima čitala sam u nedjeljnim novinama. I oduvijek mi se činilo da ti inozemni vozovi... - Ona naglo zastane, podsjetivši se da su gospodin koji ju ispituje i voz iz iste države.
- Prijedimo na stvar - reče gospodin Carrege. - Kad ste polazili na put iz Londona pretpostavljam da nije bilo riječi o vašem ostanku u Parizu~
- Ne, gospodine. Trebale smo putovati ravno do Nice. -Jeste li s gospodaricom već bili u inozemstvu~
- Ne, gospodine. Radila sam kod nje tek dva mjeseca. -Je li izgledala uobičajeno tijekom ovoga putovanja2 - Izgiedala je zabrinuto i nervozno, lako se uzbudiva
la, pa ju je bilo teško zadovoljiti. Carrege kimne.
- A sada, Mason, kad ste prvi put čuli da ćete ostati u Pa rizu ~
- Na mjestu koje se zove Gare de Lyon, gospodine. Moja gospodarica bila je odlučila malo protegnuti noge na peronu. Upravo je izašla na hodnik vagona kod je uskliknula i zatim se vratila u odjeljak s jednim gospodinom. Zatvorila je vrata koja dijele njezin i moj odjeljak, tako da nisam ništa ni čula ni vidjela, sve dok nije otvorila vrata i rekla mi da se predomislila. Dala mi je nešto novca i rekla neka odem u Ritz. Ondje su je dobro poznavali, kako mi reče, pa će mi dati sobu. Trebala sam ondje čekati dok ne dvbijem njezinu poruku; trebala mi je brzojaviti što trebam raditi. Imala sam jedva vremena da složim svoje stvari i iskočim iz voza prije nego što je krenuo. Bila je to prava strka.
- Dok vam je gospoda Kettering sve to govorila, gdje je bio onaj gospodin~
- Stajao je u drugom odjeljku, gospodine, i gledoo kroz prozor.
- Možete li nam ga opisati?
- Znate, jedva sam ga vidjela. Uglavnom mi je bio okrenut ledima. Bio je visok i tamnoput gospodin; to je sve što mogu reći. Bio je odjeven kao i bilo koji gospodin, u tarnnoplavom ogrtaču i sa sivim šeširom.
-Je li putovao vozom2
- Ne vjerujem, gospodine; zaključila sam da je došao vidjeti gospodu u prolazu. Ali mogao je biti i putnik; nisam o tome razmišljala.
Sobarica je bila malo zbunjena posljednjim pitanjem. - Ahl - Gospodin Carrege prijede lako na drugu temu. - Vaša je gospodarica kasnije zatražila od konduktera da je ne budi rano. Je li to bio njezin uobičajeni način, što mislite~
- Da, gospodine. Gospodarica nikada nije uzimala doručak i noću je spavala loše, tako da je voljela produžiti spavanje ujutro.
Gospodin Carrege ponovo prijede na drugu temu.
- U njezinoj prtljazi bila je i kutija od purpurnoga marokena, zar ne~ - upita je. -Je li to bila kutija za nakit~
- Da, gospodine.
-Jeste li ponijeli tu kutiju u Ritz~
- Ja da sam ponijela gospodaričinu kutiju za dragulje u RitzZl Nisam, gospodinel - Ada Mason bijaše zaprepaštena. - Ostavili ste je dakle mecJu prtljagom~
- Da, gospodine.
- Je li vaša gospodarica običavala sobom nositi dragulje, što vam je o tome poznatođ
- Prilično, gospodine; ponekad sam se zbog toga neugodno osjećala kad bih pomislila na sve one strašne priče o pljačkama u stranim zemljama. Znam, bili su osigurani, ali svejedno je to bio strahovit rizik. Zamislite, gospodarica mi je rekla da su samo rubini vrijedili nekoliko stotina tisuća funti.
- Rubinil Kakvi rubini~ - vikne Van Aldin.
Sobarica se okrene prema njemu. - Mislila sam da ste joj ih vi dali, ne baš davno.
- Moj Božel - zavapi Van Aldin. - Nećete mi valjda reći da je ponijela sa sobom one rubine~ Rekao sam jol da ih ostavi u banci.
Ada Mason još se jednom diskretno nakašlje, što je jamačno bio običaj njezina zanata sobarice. Ovaj put je kašljanje značilo mnogo. Ono je bolje od riječi objašnjavalo da je njezina gospodarica radila što joj je bilo volja.
- Ruth je morala biti luda - mrmljaše Van Aldin. - Što ju je to bilo spopalo$
Sad se i gospodin Carrege nakašlje, a i to je bilo kašIjanje sa značenjem. Ono privuče Van Aidinovu pozornost. - Mislim da će zasada biti dovoljno - reče Carrege
obraćajući se Adi Mason. - U susjednoj prostoriji pročitat će vam pitanja i vaše odgovore, pa ih možete potpisati. Ada Mason izade u pratnji službenika, a Van Aldin odmah reče sucu:
- DakIeZ
Gospodin Carrege otvori ladicu svoga stola, izvuče odande jedno pismo i doda ga Van Aldinu.
Ovo je pronadeno u gospodinoj torbici.
- Chere amie - stajalo je u pismu. - Pokorif ću ti se; bif ću oprezan, diskrefan i sve ono što ljubavnici najviše mrze. Pariz bi doista mogao biti nezgodan, ali Zlatni otoci su daleko, pa možeš biti sigurna da odande neće ništa procuriti. Dostojno je tebe i fvoje divne osjećajnosti što se toliko zanimaš za djelo koje pišem o slavnim draguljima. Bit će mi zaista iznimna časf da vidim i razgledam te povijesne rubine. Posvećujem poseban odlomak "vatrenom žaru". Predraga moja! Uskoro ću ti nadoknadifi sve one turobne godine odvojenosfi i proznine. Obožavam te,
' Armand"

Petnaeso poglavlje: Comte de la roche

Van Aldin pročita pismo u potpunoj tišini. Lice mu se zažarilo. Oni koji su ga promatrali vidješe kako mu vene iskaču na čelu, a krupne ruke nesvjesno se grče.
On vrati pismo bez riječi. Gospodin Carrege se nečim pozorno bavio za svojim stolom, oči gospodina Cauxa bijahu uperene u strop, a gospodin Hercule Poirot brižno je skidao mrvicu prašine sa svog rukava. Uz najveću moguću obzirnost, oni su svrnuli svoje poglede.
Uvažavajući svoj status i svoje dužnosti, gospodin Carrege progovori o neugodnoj temi.
- Gospodine, - promrmlja on - možda vam je poznato tko je ovo napisao~
- Da, poznato mi je - odgovori Van Aldin preko volje. -Jedna hulja koja samu sebe naziva Comte de la Roche. Nastupi stanka; zatim se Poirot nagne naprijed, ispra
vi jedno ravnalo na sučevu stolu i upita izravno milijunaša: - Gospodine Van Aldin, mi svi duboko suosjećamo i shvaćamo vašu bol kad morate govoriti o tim stvarima, ali vjerujte mi, gospodine, da ovo nije trenutak za prešućivanja. Ako pravda treba učiniti svoje, moramo sve znati. Razmislite li tren, shvatit ćete to i sami.
Van Aldin je nakratko šutio, a zatim oklijevajući kimne glavom u znak odobravanja.
- Potpuno ste u pravu, gospodine Poirot - reče. - Koliko god to bilo bolno, nemam pravo zadržavati za sebe. Istražitelj odahne s olakšanjem, a istražni sudac se za
vali u svoju stolicu i poravna naočale na svom tankom nosu.
- Gospodine Van Aldin, možda biste nam svojim riječima mogli objasniti sve što znate o tom gospodinu.
- Počelo je prije jedanaest ili dvanaest godina, u Parizu. Moja kći je tada bila sasvim mlada djevojka, puna šašavih, romantičnih zamisli kao i sve djevojke te dobi. Bez moga znanja, ona se upoznala s tim grofom de la Rocheom. Čuli ste za njega, možda~
Istražitelj i Poirot odsutno kimnuše.
- On sebe naziva Comte de la Roche - produži Van Aldin - ali živo sumnjam da ima pravo na tu titulu.
- Ne biste pronašli njegovo ime u aristokratskom AI manahu Gotha - složi se s njim istražitelj.
- Toliko sam i sam otkrio - reče Van Aldin. - Bio je to zgodan nitkov, koji je očaravao žene. Ruth se u njega zaljubila, ali ja sam to brzo dokrajčio. On je bio obični varalica.
- Potpuno ste u pravu - reče istražitelj. - Nama je Comte de la Roche dobro poznat. Da je bilo moguće, već bismo ga se davno dočepali, ali, ma foi, to nije lako. Dečko je smion, a bavi se samo ženama visokoga društvenog položaja. Ako je i dobivao od njih novac uz lažne tvrdnje ili ucjene, eh bienl, one ga sigurno ne bi progonile. Nitko ne voli da ispadne budala pred svijetom, a njegova moć nad ženama bila je doista iznimna.
- Tako je - otme se milijunašu. - Dobro, kao što sam vam ~rekao, prekinuo sam taj odnos bez milosti. Objasnio sam Ruth tko je taj čovjek, a ona mi je, premda na silu, povjerovala. Otprilike godinu dana kasnije upoznala se sa svojim sadašnjom suprugom i udala se. Koliko mi je bilo poznato, time je afera okončana. Ali prije samo tjedan dana otkrio sam na svoje zaprepaštenje da se moja kći počela ponovo vidati s tim de la Rocheom. Vidala se s njim često u Londonu i Parizu. Prigovorio sam joj zbog njezina neopreza, budući da se ona - to vam mogu reći - pripremala zatražiti razvod.
- To je zanimljivo - promrmlja Poirot mekim glasom, očiju još uvijek uperenih prema stropu.
Van Aldin ga oštro pogleda, a zatim nastavi.
- Upozorio sam je koliko je ludo što se vida s de la Rocheom u takvim okolnostima. Pomislio sam da me razumjela.
Istražni sudac nakašlje se oprezno.
- Ali sudeći po ovom pismu... - on počne i zastane.
- Znam, nema smisla okolišati. Koliko god bile neugodne, moramo se okrenuti činjenicama. Kako se čini, Ruth se bila dogovorila da otputuje u Pariz i sretne se ondje s de la Rocheom. Vjerojatno je nakon mojih upozorenja pisala grofu, predloživši drugo mjesto susreta.
- Zlatni otoci - reče istražitelj zamišljeno, - nalaze se nasuprot Hieresa. To je udaljeno i idilično mjesto.
- Moj Bože! Kako je Ruth mogla biti toliko (uda~ - reče Van Aldin gorko. - Ta priča s knjigom o draguljima! Vjerojatno se od početka usmjerio na dragulje.
- Ima vrlo glasovitih rubina - upozori Poirot - koji su nekada pripadali krunskim draguljima Rusije; oni su jedinstveni i njihova je vrijednost neprocjenjiva. Nedavno su se čuli glasovi kako ih je nabavio n~eki Amerikanac. Zaključujemo li ispravno, gospodine, jeste li vi bili kupoc~
- Točno - odvrati Van Aldin. - Postali su moje vlasništvo u Parizu prije deset dana, otprilike.
- Ispričavam se, gospodine, no jeste li dugo pregovarali~
- Nešto više od dva mjeseca. Zašto$
- O tome se obično ubrzo dozna, - objasni Poirot. Na tragu dragulja kao što su ovi obično se vuče poprilična gomilica Ijudi.
Lice sugovornika stegne se u grču.
- Sjećam se - počne Van Aldin isprekidano, - jedne moje dosjetke s Ruth kad sam joj poklonio dragulje. Rekao sam joj neka ih nipošto ne nosi na rivijeru, jer ne bih mogao dopustiti da bude opljačkana i umorena zbog tih dragulja. Moj Bože) Kako se nekad ostvaruje ono što se i nehotice kaže.
Zavlada suosjećajna tišina, a zatim se javi Poirot.
- Poslažimo činjenice redom i pozorno. Evo kako su one tekle sudeći po onome što sada predmnijevate: Comte de la Roche zna za vašu kupovinu dragulja. Jednom jednostavnom varkom on nagovara gospodu Kettering da ih ponese sa sobom. On je, dakle, onaj čovjek kojega je Ada Mason vidjela u vozu u Parizu.
Ostala trojica složno kimnuše.
- Madame je iznenac~ena kad ga ugleda, ali on se spretno snalazi. Ada Mason je uklonjena; naručena je košarica s hranom. Čuli smo od konduktera da je pripremio postelju u prvom odjeljku, ali nije uopće ulazio u drugi odjeljak, gdje se onaj čovjek mogao sasvim lijepo prikriti. Dotada se de la Roche čudesno prikrivao. Nitko osim madame ne zna da je on u vozu; on se već potrudio da sobarica ne vidi njegovo lice. Magla je potvrditi jedino da je visok i tamnoput. Sve je to prikladno nejasno. Oni su sami u odjeljku - a voz već juri kroz noć. Nije bilo ni vike ni borbe, jer ona misli da je on njezin Ijubavnik.
Poirot se okrene Van Aldinu.
- Smrt, gospodine, bila je vjerojatno trenutna. Više se nećemo njome baviti. De la Roche uzima kutiju s draguljima koja mu je nadohvat ruke. Voz ubrzo prispijeva u Lyon.
Carrege kimne odobravajući.
Upravo tako. Kondukter silazi iz vagona. De la Roche će sasvim lako izaći neopažen i sjesti u drugi voz za Pariz ili bilo kamo. A zločin će ostati zabilježen kao pljačka s umorstvom. Da nije bilo pisma pronadenoga u gospodinoj torbici, de la Roche ne bi bio nigdje ni spomenut.
- Previdio je potrebu da pretraži torbicu - ustvrdi istražitelj.
- Bez sumnje, mislio je da je ona uništila pismo. Bila je - oprostit ćete mi gospodine - najveća indiskrecija zadržati ga.
- Ali ipak - doda Poirot - to je bila indiskrecija koju je de la Roche mogao lako predvidjeti.
- Na što ciljate~
- Mislim da se svi slažemo u jednome: Comte de la Roche poznaje savršeno, a fond, svoj predmet odradbe, a to su žene. Kako je bilo moguće da tako dobar poznavatelj žena ne predvidi mogućnost da ~ospoda Kettering zadrži pismo~
- Da, da - doda istražni sudac dvojeći - ima nešto u ovome što kažete. Ali u takvim trenucima normalan čovjek ipak ne gospodari potpuno sobom. On ne razmišlja mirno. Mon Dieul, zaključi istražni sudac - kad bi zločinci sačuvali mirnoću i djelovali inteligentno, nikad ih ne bismo uhvatili.
Poirot se nasmiješi.
- Čini mi se da je slučaj jasan, ali teško dokaziv proslijedi istražni sudac. Comte nam izmiče, i ako ga sobarica ne bude mogla identificirati...
- Što je malo vjerojatno - zaključi Poirot.
- Točno, točno - istražni sudac protrlja bradu. - JavIjaju se poteškoće.
- Ako je on doista zločinac... - počne Poirot. Caux ga prekine. - Vi kažete - ako~
- Da, gospodine, istražitelju, kažem - ako.
Ovaj ga oštro pogleda. - U pravu ste - prizna ipak. - Idemo naprijed prebrzo. Moguće je da Comte ima alibi. U tom bismo slučaju svi ispali budale.
- Ah, ,ca.par exemple, - odgovori Poirot - nema nikakva značenja. Naravno, imat će alibi i ako je kriv za zločin. Čovjek s iskustvom, kakav je bio Comte, ne prepušta ništa slučaju. Ne, ja sam rekao "ako" zbog sasvim odredenoga razloga.
- A to jeZ
Poirot ispruži kažiprst. - Comte je ništarija, to da. Comte je varalica, da. Comte uzima žene kao plijen, da. On namjerava ukrasti gospoc#ine dragulje, ponovo da. Ali, je li on čovjek koji može ubiti~ Ja tvrdim, ne! Čovjek takve vrste uvijek je kukovico i ne ulazi u opasnosti. On igra na sigurno, na obic"no, to je ono što Englezi nazivaju niska igra; ali umorstvo - stotinu puta ne! - On zatrese niječno glavom.
Istražni sudac nije bio raspoložen složiti se s njim.
- Redovito nastupa dan kad takvi Ijudi gube glavu i odlaze predaleko - primijeti on umujući. - Nema dvojbe, sada je riječ o takvom slučaju. Bez želje da vam se usprotivim, gospodine Poirot...
- Bilo je to samo jedno mišljenje - Poirot požuri s objašnjenjem. - Slučaj je, dakako, u vašim rukama i vi ćete činiti ono što držite potrebnim.
- Ja sam zadovoljan zaključkom da je Comte de la Roche čovjek kojega se moramo domoći - reče Carrege. - Slažete li se sa mnom, gospodine istražitelju.
- Potpuno.
- A vi, gospodine Van Aldin~
- Da, - odvrati milijunaš. - Da, taj je čovjek potpuni zlikovac, nema sumnje.
- Bit će teško dočepati ga se - reče sudac, - ali učinit ćemo sve što možemo. Brzojavrli napuci trebaju biti odmah poslani.
- Dopustite da vam pomognem - zausti Poirot. - U tome ne bi trebalo biti poteškoća.
Ostali se zabuljiše u njega. Mali čovjek im odvrati ozarenim smiješkom.
- Moj je posao da znam stvari - objasni on. - Comte je snalažljiv čovjek. On je trenutačno u kući koju je iznajmio, u vili Marina u Antibesu.

Šesnaesto poglavlje: Poirot raspravlja o slučaju

Svi ga pogledaše s poštovanjem. Mali čovjek je bez sumnje dobio značajan ulog. Istražitelj se šuplje nasmiješi.
- Vi nas podučavate našem poslu - reče on glasno. - Gospodin Poirot zna više od policije.
Poirot pogleda zadovoljno prema stropu zauzimajući stav lažne skromnosti. - Moj je sitni običaj da znam stvari - promrmlja on. - Dakako, imam za to dovoljno vremena. Nisam preopterećen poslovima.
- Ahl - hukne istražitelj tresući glavom. - Što se nas tiče...
On načini gestu kojom je pokazao koliko ima briga u glavi.
Poirot se okrene Van Aldinu.
- Slažete li se, gospodine, s ovim pogledima~ Jeste li sigurni da je Comte de la Roche ubojica~
- Pa, čini se tako... da, svakako.
Nešto oprezno u Amerikančevu odgovoru potakne istražnoga suca da ga pozornije pogleda. Van Aldin to zapazi~i pokuša odagnati sumnje.
- Sto je s mojim zetom~ - upita. - Jeste li ga obavijestili2 On je u Nici, koliko mi je poznato.
- Svakako, gospodine. Istražitelj je malo oklijevao, a zatim promrmlja vrlo uljudno: - Gospodine Van Aldin, vama je bez sumnje poznato da je gospodin Kettering bio medu putnicima "Plavogawlaka" prošle noći$
Milijunaš potvrdi. - Cuo sam o tome neposredno prije odlaska iz Londona - prizna on ironično.
- On nam tvrdi - nastavi istražitelj - da nije imao pojma kako njegova žena putuje istim vozom.
- Mogao bih se u to okladiti - procijedi Van Aidin mračno. - Njemu bi bio neugodan udarac da je slučajno naišao na nju.
Tri čovjeka pogledaše ga upitno.
- Neću ulaziti u pojedinosti - reče Van Aldin Ijutito. Nitko ne zna što je sve moja jadna djevojčica morala pretrpjeti s njim. Derek Kettering nije bio sam u vozu; s njim je bila jedna dama.
- Tko2
- Mirelle, plesačica.
Carrege i istražitelj pogledaše jedan drugoga i kimnuše glavom, kao da su željeli potvrditi neki njihov prijašnji razgovor. Carrege se zavali u stolicu, stisne ruke i zagleda se u strop.
- Ah! - oglasi se. - Pitali smo se. On se nakašlje. Čuli smo glasine...
- Ta dama je notorno poznata - javi se Caux. - I takoder vrlo skupa - doda Poirot.
Van Aldin se zacrvenio u licu. Nagne se naprijed i udari šakom po stolu.
- Slušajte - poviče - moj zet je prokleta.ništarijal Zurio je u ostale, prelazeći pogledom s lica na lice.
- Znam sve to - nastavi on. - Dobro je izgledao i očaravao okolinu, time je i mene svojedobno osvojio. Vjerujem da se pretvarao kako mu je slomljeno srce kad je čuo vijest o nesreći... dakako, ako nije već i prije znao.
- Ne, ona ga je iznenadila. Bio je pogoc#en.
- Prokleti licemjer - reče na to Van Aldin. - Pretvarao se da silno pati, zar ne2
- Ne baš - primijeti istražitelj oprezno. - Ne bih baš tako rekao, zar ne gospodine Carrege$
Sudac približi jagodice prstiju i napola zatvori oči.
- Šok, zbunjenost, užas, to da - izjavi on službenim tonom. - Neka velika žalost, ne. Ne bih rekao.
Hercule Poirot se ponovno javi.
- Dopustite mi da vas upitam, gospodine Van Aldin, hoće li gospodin Kettering imati koristi od smrti svoje žene2 - Korist iznosi nekoliko milijuna - odgovori Van Aldin. - Dolara2
- Funti. Namijenio sam svotu Ruth, vezano uz njezino vjenčanje. Nije ostavila oporuku i nema djece, tako da će sav novac pripasti njezinu suprugu.
- Od kojeg se upravo namjeravala razvesti - promr mlja Poirot. - Da, precisement
Istražitelj se okrene i pogleda ga oštro. - Mislite li... - počne on.
- Ne mislim ništa - reče Poirot. - Samo slažem činjenice.
Van Aldin je zurio u njega sa sve većim zanimanjem. Mali čovjek stane na noge.
- Mislim da vam ne mogu poslužiti, gospodine suče - reče on uljudno naklonivši se Carregeu. - Hoćete li me obavješavati o tijeku postupaka2 Bilo bi Ijubazno od vas. - Ali naravno, naravno.
1 Van Aldin se digne. -Jesam li vam još potreban~
- Ne, gospodine, imamo sve informacije koje su nam u ovom trenutku nužne.
- Onda bih se malo prošetao s gospodinom Poirotom. To jest, ako ga to ne smeta$ .
- Bit ću oduševljen - reče Poirot naklonivši se.
Van Aldin zapali široku cigaru, ponudivši prije toga jednu Poirotu, koii je odbio ponudu i odlučio se za svoje tanke cigarete. Covjek~ velike snage značaja, Van Aldin već je bio nalik svom svakodnevnom sebi. Nakon što su šetali minutu ili dvije u tišini, milijunaš reče:
- Koliko shvaćam, gospodine Poirot, vi se više ne bavite svojom profesijom~
- Tako je, gospodine. Sad uživam u svijetu. - Pa ipak, pomažete policiji u ovorn slučaju?
- Gospodine, ako doktor prolazi ulicom i ugleda nesreću, hoće !i reći "Ja sam se povukao iz svoje profesije" dok netko pokraj njega krvari do smrtiđ Da sam već bio u Nici i da me je policija zamolila za pomoć, odbio bih. Ali ovaj je slučaj sam Bog stavio u moje ruke.
- Vi ste bili na mjestu dogadaja - reče na to Van AIdin zamišljeno. - Pogledali ste u odjeljak, zar ne~
Poirot kimne.
- Naišli ste bez sumnje na nešto sugestivno~ - Možda - odgovori Poirot.
- Nadam se da shvaćate na što ciljam - reče Van AIdin. - Čini se kao da je slučaj protiv de la Rochea savršeno jasan, ali ja nisam lud. Promatrao sarn vas posljednji sat ili tako nešto, i koliko shvaćam, vi se zbog ovog ili onog razloga ne slažete s tom teorijom~
Poirot slegne ramenima. - Možda sam u krivu.
- Sada dolazimo do onoga što vas želim zamoliti. Hoćete li djeiovati u moju korist~
- Vašu, osobnoZ
- Na to sam mislio.
Poirot je šutio neko vrijeme, a onda reče: - Vama je jasno što tražite~
- Čini mi se - odvrati Van Aldin.
- Vrlo dobro - reče Poirot. - Prihvaćam, a!i u tom slučaju morate iskreno odgovarati na moja pitanja.
- Naravno, to se samo po sebi razumije.
Poirot se odjednom promijeni, postavši odlučan i poslovan.
- Mislim na razvod - reče. - Vi ste savjetovali kćeri da podnese zahtjev~
- Da.
- Kada2
- Prije deset dana otprilike. Prije toga sam primio od nje pismo u kojem se žali na ponašanje svoga supruga, pa sam je čvrsto upozorio kako je razvod jedini izlaz.
- Kako se žalila na njegovo ponašanje.
- Bio je vidan s jednom damom na lošem glasu, onom o kojoj smo već razgovarali - Mirellom.
- Plesačicom. Aha! I, gospoda Kettering je tome prigovarala~ Je li bila izrazito odana svome suprugu~
- Ne bih rekao - odvrati Van Aldin nesigurno.
- Nije dakle trpjelo njezino srce, nego njezin ponos biste li to tako rekli2
- Da, mislim da bi se moglo tako reći.
- Koliko mi se čini, brak od samoga početka nije bio sretan~
- Derek Kettering je pokvaren do srži - objasni Van Aldin. - On je nesposoban jednu ženu učiniti sretnom.
- On je, kako bi se reklo u Engleskoj, slaba sreća. Van Aldin odobravajući kimne.
- Tres bienl Vi dakle savjetujete gospodi da zatraži razvod, ona pristaje, vi se savjetujete sa svojim odvjetnicima. Kada gospodin Kettering doznaje što mu se sprema~
- Pozvao sam ga k sebi i objasnio kakav sam postupak predložio.
- I, što je rekao na toz - promrmlja polagano Poirot. Pomislivši na to, Van Aldinovo se lice zamrači.
- Bio je paklenski bezobrazan.
- Oprostite na pitanju, gospodine, no je li spomenuo de la Rochea~
- Ne baš imenom - progunc~a sugovornik nevoljko ali je pokazao da mu je taj odnos poznat.
- Kakav je, ako smijem pitati, bio u to doba financijski položaj gospodina Ketteringa~
- Otkud pretpostavljate da bih to mogao znati - upita Van Aldin nakon kratkog oklijevanja.
- Učinilo mi se vjerojatnim da ste o tome obaviješteni. - Potpuno ste u pravu, to sam i učinio. UNrdio sam da je Kettering potpuno suh.
- A sad je naslijedio dva milijuna funta! La vie - to je neobična stvar, zar ne~
Van Aldin ga pogleda oštro. - Na što mislite~
- Samo moraliziram - odgovori Poirot. - Razmišljam, govorim filozofski. No vratimo se gdje smo bili. Gospodin Kettering sasvim izvjesno ne bi prihvatio razvod bez ulaženja u bitku.
- Ne znam točno kakve su bile njegove namjere. -Jeste li kasnije bili s njim u vezi~
Ponovno kratka stanka, a onda Van Aldin reče: - Ne.
Poirot zastane, skine šešir i pruži ruku.
- Moram se oprostiti od vas. Ne mogu za vas ništa učiniti.
- Na što ciljate~ - upita Ijutito Van Aldin.
- Ako mi ne budete govorili istinu, ne mogu učiniti ništa. - Ne znam na što mislite.
- Mislim da znate. Možete biti sigurni, gospodine, da ja znam biti diskretan.
- Onda dobro - popusti milijunaš. - Priznajem, maloprije nisam rekao istinu. Bio sam i kasnije u vezi s mojim zetom.
- Da~
- Točnije, poslao sam svoga tajnika, bojnika Knightona, s nalogom da mu ponudi sto tisuća funta u slučaju odustanka od sudskoga postupka.
- Prilično mnogo - reče Poirot. - I, kakav je bio odgovor vašeg gospodina zeta2
- Poručio mi je neka idem do vraga - odgovori milijunaš.
- Ah!
Poirot nije pokazivao osjećaje. Zasad je bio obuzet jedino metodičnim bilježenjem činjenica.
- Gospodin Kettering izjavio je policiji kako tijekom puta nije razgovarao sa svojom ženom niti ju je uopće vidio. Jeste li skloni povjerovati tom iskazu~
- Jesam - reče Van Aldin. - On je vjerojatno sve poduzeo ne bi li je nekako izbjegao.
- Zašto~
- Zato što je sa sobom vodio onu ženu. - Mirelle2
- Da.
- Kako ste doznali~
-Jedan moj povjerenik kojem sam naložio da ga prati, dojavio mi je da su oboje otputovali istim vozom.
- Shvaćam - reče Poirot. - U tom slučaju, kao što ste upravo rekli, on ne bi nimalo želio da se vidi s gospodom Kettering.
Mali čovjek ušuti. Van Aldin nije ometao njegova raz mišljanja.