Božo Vrećo

**Učlanjen** : 18.12.2021

Pjesmu "Krila" sam napisao u teškom emotivnom trenutku i došla je kao spas od tugovanja i žaljenja za osobom koja to ne zaslužuje;Tog trenutka kad sam je otpjevao znao sam da će isto tako uticati na sve koji se pronadju u njezinim riječima, koji su voljeli i preboljeli;

Ona liječi, bijeg je to od tame, od ljudi koji nas lažu i obmanjuju, ljudi koji nas nedovoljno vole i samspoznaja da ljubav u nama je ona koja nas čini jakima, volite VI jer vaša ljubav je bitna, ne ona koju očekujete da ćete dobiti, neka ljubav u vama bude vodilja i ono što vas čini posebnim, sretnim ma što da se desi, ma ko da vas rani,
budite ljubav!
Spot je sniman na dvije lokacije rudnika uglja Kakanj u Kaknju, gdje su toliko predusretljivi i ljubazni bili prema meni i ekipi da se od sveg srca zahvaljujem na ljubavi i pažnji koju su iskazali na dan snimanja.
Zahvalnost gosp.Zekiću, Hrustiću,Suljiću i Aliefendiću i svakako svim rudarima koji su učestvovali i pomogli u snimanju scena.
Snimalo se na površinskom kopu Vrtlište i dubinskom kopu Haljinići i moram priznati da sam silazak u jamu je za mene bio posebno iskustvo,tama je to svih tama i prostor skoro gluh bez ijednog zvuka, hladnoća i vi sami sa svojim mislima unutra, osvjetljenog puta lampom na šljemu,
u rudarskim čizmama tri broja većim, rudarskom kombinezonu koji su nosili nebrojeno puno puta različiti rudari i u kojima je od svakog od njih ponešto tuge i misli ostalo.
Najteži posao ikada,medju rudarima sam vidio i mladje od mene sa svega 20-tak godina i one već u poznim godinama i sve me to zapitalo oko puno toga,
spona izmedju snimanja u rudniku Kakanj i moje pjesme Krila je u toj spoznaji da na koncu ostajemo samo suočeni sa sobom i svojim mislima, životom i odlukama,ma
kakva tama da je oko nas, ma kako hladno od ljudi zna biti oko nas, mi smo taj tračak svjetlosti koji iz nas sija kroz pukotine i obasjava taj kilometarski put iz jame ka dnevnom svjetlu;
Dok smo čekali da sve bude spremno za snimanje, jedan rudar je izlazio iz jame i vidjelo se samo to treperavo svjetlo kao neka iskričava zvijezda koja će svakog časa da zgasne i začula se pjesma,
ta pjesma rudara u takvim trenucima, sa takvim životom koji žive i sa takvom nadnaravnom hrabrošću sa kojom odlaze u tu tminu meni je bila vodilja, zato ovo i jeste Oda njima,
rudarima, zato ja i jesam bio na dan jedan od njih, bez cipela s potpeticama u rudarskim čizmama, bez skupocjenog odijela u trošnom rudarskom kombinezonu, bez šešira sa rudarskim šljemom i ponosan sam zbog toga,

Znaš ja sam tebe izmolio za sebe
da te volim i ljubim i čuvam
i nikom ne dam,
znaš ja sam tebe, samo tebe
izmolio za sebe,
da te odvedem domu našem
i u oči gledam;

Kad kažem ti da, sav moj svijet si ti
i kažem ti da, duša moje duše zauvjek si
al sve je laž, od tebe mi bila
i ova moja mala krila je slomila.

Kad kažem ti da sav moj svijet si ti
i kažem ti da, nikada te neću napustiti
al sve je laž, od tebe mi bila
i ova moja mala krila je slomila.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Na pjesmi Dragi sarađivao je sa slovenačkim saksofonistom Vaskom Atanasovskim, a spot je radio dvojac Sandra Mihaljević i Igor Ivanović,šminka Lidija Zorić, kosa frizerski salon Kuća četki, style by Božo Vrećo design. Lokacije snimanja su bile Gornji grad u Zagrebu i predivno Hiže na bregu u Zagorju. U spotu se pojavljuje i hrvatski TV voditelj Dorijan Klarić kako bi priča bila potpunija u sadržini i što emotivnije ispričana.

„ U spotu se spajaju svijet sna i jave, prepliću se sjećanja i ono što je stvarno i opipljivo. Lik Dragog u spotu dolazi kao snoviđenje, kao sjenka koja i s'onog svijeta pazi na onog drugog. Oni se osjećaju i bez da se vide i ta iskonska antologijska ljubav zapravo se proteže kroz cijeli taj dramski prikaz sete, nedostajanja, čežnje i samoće. Ključ ima metaforično značenje da je sve i dalje u njegovim rukama, da mu prepušta odluku srca i ma što da mu život nosi, on će ga uvek štititi i biti uz njega. Radnja se ipak retrospekcijski vraća u neko minulo doba u prošlom vijeku i plovi kroz sadašnjost u buđenju...“ izjavio je Božo koji na albumu potpisuje sve tekstove i muziku.

Božo Vrećo je ovih dana imao nastupe u Kanadi i Americi, gde je nastupao i na čuvenom Brodveju. Time je još jednom pokazao da njegova muzika ne poznaje granice.

Božo Vrećo će pjevati i u Beogradu 15.decembra u Sava Centru. Božo poziva svoju, kako je on naziva, „zlatna vrijednu publiku“ koja ga obožava a on im višestruko uzvraća tu ljubav.

„Publika osjeća iskrenost, posvećenost, predanost, talenat,snagu i volju. Dođite da uživamo u magičnoj noći, da plešemo, pjevamo, smijemo se, plačemo, jer sve je to život, sve je to sevdah! „ dodaje Božo Vrećo.

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

30.10.2021.

Slikar, arheolog i alpinist, pisac i autor sevdalinki - sve su ovo riječi koje opisuju jedinstvenog balkanskog umjetnika koji je uspio sevdalinku i sevdah približiti svijetu, ali i onima koji možda nisu nužno bili fanovi takvog izričaja. 'Kralj sevdaha' i vlasnik jednog od najupečatljivijih glasova u ovom dijelu svijeta ponovo, sedmi put nastupit će u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski te 2. studenog prirediti publici neponovljiv glazbeni performans. Uoči koncerta Božo Vrećo pronašao je malo vremena i za razgovor za tportal

Tijekom pandemije i izolacije Božo Vrećo nije mirovao. Napisao je novu knjigu i iznjedrio album 'Lachrimae' (Suze), šesti izdavački dragulj sa sjajnih 11 interpretacija preplitanja svježeg viđenja kultnih pjesama, poput 'Kad ja pođoh na Bembašu', 'Oj, jesenske duge noći', 'Što te nema', 'Emina' i drugih, dalmatinskog, bosanskohercegovačkog, makedonskog, turskog i španjolskog melosa, onih koje lome dušu na najsitnije dijelove, uz fascinantno sviranje Edina Karamazova, suradnika na albumu. Poklonio je svojoj publici još jedan zagrljaj kroz glazbu, a publiku će zagrliti i koncertom u Zagrebu.
Vraćate se u Lisinski nakon dvije godine. Kakvu glazbenu večer pripremate ovog puta? Tko će od glazbenika biti s vama na bini?
Zapravo, uvijek je poseban pristup za taj koncert. Bit će to moj sedmi nastup u Lisinskom, što je moj broj, iza kojeg je sjajna organizacija zahvaljujući Martini Kašljević i njezinu timu. Glazbenici su birani srcem, kao i uvijek do sada, kao netko tko jako duhovno i emotivno korespondira sa mnom, koga osjećam i svojom porodicom. Dakle to su vrlo povjerljivi ljudi, oni koji nemaju direktan kontakt sa sevdahom osim onog world music težišta na kojem djeluju u svijetu. Dolaze iz Njemačke, Turske, Bugarske, Makedonije, Srbije, odasvud! Ljudi su to koji donose nešto svoje, koji su rasterećeni uvriježenog principa da nešto mora biti određeno od A do Ž. Dakle to nikad nije gaža, to nikad nije koncert. To je vrlo specifičan koncept katarze, oslobađajućeg pristupa koji na svaki način rasterećuje ljude bilo kojeg vremena, a živimo u vrlo ograničenom, frustrirajućem, stisnutom vremenu. Mislim da na tim koncertima ljudi doživljavaju preobrazbu samih sebe i unutrašnju harmonizaciju bića. Ako dođete do odgovora tko ste i što želite od života, to je moj cilj, moto.

Kako ste održavali probe s obzirom na razasutost glazbenika?
Zapravo nemam probe. Pojavim se na tonskoj probi, na kojoj se uštima zvuk i eventualno, ako dođe do nekih izmjena, nešto promijeni. Proba može trajati dva, tri sata, ovisno o potrebama, ali naravno da se ranije čujemo, imamo neki koncept, neku širu storiju, priču koje se držimo na neki prividan način. Ali ja uvijek ubacujem nešto novo. Mijenjam izlazak, njihovu interakciju, puno improviziramo, dirigiram na samom koncertu. Dakle to su tonski valovi koji se događaju onog trenutka u kojem vi gledate, osjećate tu muziku koja se stvara. I vi ste dijelom stvaratelj te muzike. Moja publika nije odvojiva cjelina, nije netko tko promatra, tko ništa ne daje. Puno uzimam od svoje publike. Uzimam, i to polifono, kroz prožimanje, estetiku davanja. Zar može biti nešto ljepše od toga? To je vrlo uzvišen čin davanja uzvišenog sebe.
Što prvo pomislite kada izađete pred publiku, imate li neke rituale?
Uvijek sve krene s molitvom Univerzumu, Bogu. Njima zahvaljujem na daru, glasu, na mogućnosti da sam samog sebe pronašao i da mijenjam druge ljude na bolje, da prihvate sebe, jer je to glavna promjena. Ali uvijek izađem potpuno ushićeno, kao dijete kojem pokloniš najdražu igračku i kojem ostaviš tu igračku u bašti da samo dođe do nje. Eto, točno tako se ja razveselim svojoj publici. Izletim jednostavno kao da me neka nevidljiva sila iznese na scenu, onako krilato, božanstveno. Razmišljam uvijek i o tom vizualnom - što ću imati na sebi, što ću odjenuti. U zadnje vrijeme to su svilene haljine, one koje lepršavo dočaraju moju preobrazbu. S druge strane jako mi je bitno da postoji nešto mitološko, nešto spiritualno, ono što ne možeš vidjeti na drugim koncertima. Ne radim to da bih bilo kome ugodio, podilazio. Radim to zbog samog sebe jer ja sam negdje napola mitološko biće, tako doživljavam sebe. Jednom nogom sam raspjevani Pan i jakost Kentaura, hrabrost Minotaura, ženstvenost neke Amazonke koja može sve, koja doslovno sve negativno razruši ispred sebe i samo prihvati ljubav, ljubav, ljubav.

Što napravite kad siđete s bine?

Dobro znate da ne spavam poslije koncerata. Još su dugo tu euforija, adrenalin. Ta emotivna razmjena mene i publike još me dugo drži. Onda mi stižu poruke, snimke koje odmah objavljujem na Instagram storyju, dolaze mi ljudi i nose zagrljaje. Iskreno se nadam da će poslije Lisinskog biti tih zagrljaja jer zaista želim njihovu blizinu, njihovu intimnu pričicu koju mi šapnu na uho, podijele je sa mnom. Jer ja sam kao Pandora, sa mnom ta tajna ostaje zatvorena i oni su sigurni da su učinili neki pomak u svom životu. Tako da sam kolektor, sakupljač duša, te njihove esencije emocija, svega onog najvrjednijeg što mi se povjeri s punim povjerenjem. Trebaju mi taj uzvrat, zagrljaj, razmjena i zahvalnost koju mi iskažu, kao i ja njima, kroz svaku gestu, pjesmu, svaki trzaj.
Nije vas strah korone, zaraze?
Imao sam koncerte u Stuttgartu, Münchenu, gdje nije bilo moguće da se grlimo, međutim hotel je bio doslovno preko puta dvorane i onda sam samo preusmjerio ljude ondje. Jer znate, neki su došli s poklonima, buketima cvijeća, kako da ih ne zagrlim? Kako da ljude koji su prošli više stotina kilometara dolazeći iz Poljske u Njemačku ne privučem sebi i ne kažem im hvala? To je najmanje što mogu. Ti su koncerti bili predivni, ljudi su i plakali i jecali, kao i uvijek na mojim koncertima. Znali su se nasmijati, podići ruke u zrak i povikati moje ime, pa negdje osjetim kao da su im ruke probile vrh dvorane i prošle u oblake i otišle u neku drugu dimenziju. Jedino što mogu reći je da sam zahvalan na toj pažnji Svevišnjeg, tome da me nikad nije ostavio na cjedilu, napustio, a moje je koncerte učinio izvanvremenskim. Uvijek su izvanvremenski.

Svjetski mediji nazvali su vas ikonom slobode, anđeoskim glasom koji miluje duše i otvara srca. Što vam publika koja vas sluša na nekom nastupu 'vani', a koja ne razumije jezik na kojem pjevate, najčešće kaže nakon koncerta? Što je to što oni vole u sevdahu?
Oni to osjete. Znate, kad slušate nekog afričkog, iranskog izvođača ili bend, ne tražite da vam analizira tekst koji izvodi. Ali na osnovi njegove interpretacije, melodije, tuge, veselja i nade točno prepoznaš sebe i neku svoju priču, zaboravljenu ljubav, proživiš život kroz te pjesme. Sjećam se nekih svojih koncerta, sad ste me podsjetili na to, u Tasmaniji, Australiji... Nema gdje nisam bio! Jednom prilikom svirao sam u crkvi s dvjesto svijeća u Bernu. Došlo je desetero Balkanaca, ostalo su bili Francuzi, Švicarci. Oni su upali u takvu mantru da sam komunicirao s njima preko nekih svojih pripjeva, a oni su mi odgovarali, mantrali sa mnom. Cijeli koncert prošao je - božanstveno. Vani je bila vijavica, padao je snijeg, čule su se pahulje kako udaraju o prozore. Sve je to muzika, božanska promisao koju doživljavam na nekim koncertima. U Kastvu su se prije koncerta čuli zvono i ćuk koji mi drži tercu... To su neke neobjašnjive stvari, ali moraš uživati u njima, prepoznati, prigrliti, cijeniti sve što se događa. Nije umjetnost to da izađeš na binu, odradiš koncert i izbrojiš novac. Živimo od toga, ali to nije poanta. Poanta je da umjetnost živi kroz tebe i ovog trenutka dok razgovaramo.

Otkud u vama snaga, bunt i hrabrost da gajite svoju slobodu izraza jer još uvijek živimo, kako ste maloprije spomenuli, u vremenu koje je vrlo 'ograničeno, frustrirajuće, stisnuto', u mentalno zatvorenim sredinama, što se vidi po rigidnom stavu velikog broja ljudi.
Odrastajući sam morao puno tih ožiljaka odnjegovati, izvidati rane. Imao sam podršku majke, koja je uvijek bila uz mene, moj oslonac, inspiracija, moja muza. Ali to nije dovoljno. Moraš odrasti jednog dana i prepustiti se svijetu, vizuri svog života. Jer svaki roditelj pomalo usmjerava svoje dijete na neke raznolike načine. Međutim ja nisam bio dijete koje pristaje na kompromise. Uvijek sam osjećao revolt, bunt prema sredini, glazbi koja se slušala, umjetnosti koja se plasirala, prema ponašanju, komunikaciji između ljudi. Nisam nikad želio da me netko smatra manje vrijednim zato što imam jaku ženu u sebi, jakog muškarca, ali i dijete. Ta trojaka slika mene oduvijek je živjela, samo što je ona s vremenom rasla, stvarala moj mikrosvijet koji je prerastao u makrosvijet. Stvar je u tome da se nikada nisam bojao. Bilo je suza, patnje, tuge, odrastanja u maloj sredini, uz ratno doba, neimaštinu, snajpere, glad, ali ono čega nije nedostajalo je ljubav. Moja majka bi danju sakrila šivaću mašinu da se ne bi čulo da je netko u kući jer nismo znali tko će proći pokraj nje, bila su to nemirna vremena. Onda bi oko ponoći uzela to klatno od mašine i šivala nam haljine od zavjesa i mi smo ujutro, imali nešto pojesti ili ne u tom ratnom razdoblju, dobili nove haljine. I tako smo se odjenuli kao četiri vile, mama, sestre i ja, i živjeli smo ljubav. Ta me ljubav nikad nije napustila. Kroz sve što sam prošao u zadnjih deset godina, a vi vrlo dobro znate da je tu bilo takvih stradavanja, golgota, turbulencija, nikad nisam posumnjao u sebe, svoju kvalitetu i svoj stav, svog tog malog, ali velikog Božu Vreću.

Za vrijeme mučnih i neizvjesnih mjeseci napisali ste knjigu.
Svjetlo dana ugledat će iduće godine, a čekam da se svi potpuno oslobodimo svega što ima prefiks korone. Knjiga se zove 'Lakrimarium' i potječe od antičkih bočica s kojima su najčešće žene, i ne samo žene, sahranjivane, a u njima su pohranjivane njihove suze. Znači, one bi oplakivale svoje drage, najmilije i suze u tim staklenim bočicama sahranjivane su na njihovim grudima kao nešto najvrjednije u zagrobnom životu. Taj 'Lakrimarium' je sevdah, taj 'Lakrimarium' sam ja. Sve moje suze pronaći ćete unutra i jedva čekam tu knjigu.
Prošle godine objavili ste novi album 'Lachrimae'. Jeste li se dvoumili oko toga, razmišljali da možda sačekate bolje vrijeme?
Ne mogu reći da to nije bilo vrijeme da stvorim album. Bilo je to vrlo ekstatično stanje za nas, transverzalno poimanje svega oko nas i nas samih, tako da smo kroz taj album ojačali, negdje smo se sljubili. Sve ono što nismo zagrlili proteklih godinu dana, kroz pjesme smo zagrlili jedan drugog i sve ljude kojima smo poklonili taj album. 'Lachrimae', kao suze, poklonili smo na sve četiri strane svijeta. Svaki ton koji je odsvirao Edin Karamazov, kao moj vrstan prijatelj i sjajan glazbenik, pjev je cvrčaka na ljetnom polju. I svaka nota, dodir nokta na žici osjete se kao jecaj, kao rosa, suza, uzdah, kao sveprisutnost. Tako da je raditi s njim uvijek zadovoljstvo, prožimati se s njim i stvarati muziku zaista je dar. Stvorili smo već poznate melodije, one koje su imale aranžmane i tekstove zapisane na možda iskrivljen način, karikirane kroz vrijeme. Međutim mi smo se vratili originalnom tekstu 'Emine', 'Što te nema' i svih pripjeva - i s Korčule, Brača, Mljeta - kao i otomanskih pjesama koje su govorile o neuzvraćenim ljubavima, seferskih uspavanki, tužbalica - i svime što smo otpjevali proželi smo balkanski niz kao nisku bisera, suza. To je 'Lachrimae', veliki uzdah koji imamo u sebi i kojeg se oslobodimo poslije slušanja albuma.

Rekli ste da album 'vraća mir u nama i oko nas, koji uzdiše i tješi, koji na svaki mogući način poručuje – sve će opet biti dobro dok je čistog srca u grudima'. Što vam je bio prioritet prilikom odabira skladbi i tekstova?
Vrlo smo ih nasumično birali. Čak smo ih birali po intimnosti i ljubavi pjesnika koji su ih pisali, po tragičnosti. Recimo, Aleksa Šantić nikad nije imao ništa s Eminom. Ona je bila njegova iluzorna ljubav, ali je volio drugu koju je kroz tu pjesmu vizualizirao, opjevao. Znači, bili su različite vjere, različitih staleža i njegova majka rekla je da će ga prokleti ako se oženi njome. To ga je obilježilo i napravilo jaz u njegovu životu, tako da nikad nije spoznao pravu ljubav. Živio je život čežnje koja se očituje kroz sve ono što je zapisao. Pokušao sam, nadam se da sam i uspio kroz svoju reinterpretaciju, svoj uzdah, krik, reći koliko ljubav treba da se posluša.
Jako ste povezani s majkom, ona je vaša snaga, uporište, utjeha i ljubav. Mnoge je dirnula vaša priča o njoj i njezinoj borbi s bolešću. Kako ste se nosili s time i kako je ona sada?
Bit ću najiskreniji kao vaš prijatelj i prema publici koja će čitati ovo - nije bilo izbora. Moje su sestre mogle podnijeti to na vrlo senzibilan način. Bile su uz nju, ali tu jakost one nisu mogle tako podnijeti. Njoj je trebala stijena, netko poput mene tko to može, tko je iza sebe imao puno takvih partija. To je za mene bio izazov - kako ću evoluirati u superbiće. To superbiće iznijelo ju je, oporavilo, darivalo ljubav dvostruko jaču nego što sam je ikad dao. Bog je zaista progovorio i učinio najčudesnije stvari da ona bude dobro. To je bio proces, trebalo je ostati stamen, čvrst, trebalo je vjerovati u sebe da to mogu. Na cijelom tom putu niti jednom Bog me nije napustio. Točno sam znao što činim, tko stoji iza mene i zbog čega je sve to. Dakle cijeli taj proces bio je proces osvješćivanja mene, onoga što nam je zaista važno u životu, za što zaista moramo naći vrijeme. Znate, u suludom vrtlogu, kad nas uhvate obaveze, okolnosti, situacije, društveni kodeksi i norme, upadnemo u takav vrtlog da nikad ne stanemo. I kad stanemo, okrećemo se u krug. Trebalo mi je to razdoblje da čvrsto stanem na noge i napravim temelj na kojem ona može izgraditi kuću s krovom od zvijezda.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Umirovljena sutkinja, majka poduzetnika Emila Tedeschija, Đurđa Tedeschi i bosanski umjetnik Božo Vrećo obožavaju modu, a među najdražim bojama im je očigledno crna. Bosanski umjetnik objavio je na Instagramu najnoviju fotografiju u društvu svoje prijateljice

Đurđa Tedeshi gotovo uvijek se drži svoje prepoznatljive all black modne formule, a u stopu je prati bosanski umjetnik Božo Vrećo.

Ekstarvagantna umirovljena sutkinja u javnosti se nikada ne pojavljuje bez šešira pa je tako prošetala Zagrebom i ove subote. Božo Vrećo nerijetko nosi suknje i haljine, a s njima kombinira i cipele s potpeticom, a ništa manje prepoznatljiva nije ni umorivljena sutkinja, karizmatična Korčulanka poznata kao jedna od Hrvatica s jedinstvenim stilom. Zbog svoog istančanog modnog stila, ukrali su svu pozornost dok su opušteno šetali Zagrebom.

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

2021.

Ispod objave obožavatelji su nizali komentare, a brojne žene složno su pisale kako bi voljeli jednog dana imati tako pažljivog i nježnog sina
Božo Vrećo - Page 2 157030494_191750619376584_3681160542901978802_n?ts=2021-03-10T10:00:51

Božo Vrećo - Page 2 157030494_191750619376584_3681160542901978802_n?ts=2021-03-10T10:00:51

Jedan od najboljih interpretatora modernog sevdaha, glazbenik Božo Vrećo u prosincu prošle godine saznao je vijest koja mu je promijenila život za 180 stupnjeva. Njegovoj voljenoj majci Mili dijagnosticirana je zloćudna bolest. U posljednjih nekoliko mjeseci glazbenik svoje pratitelje obavještava o njezinom zdrastvenom stanju, a emotivnim porukama pokazuje koliku podršku svakodnevno pruža svojoj bolesnoj majci. Zajedno su krenuli u najizazovniji period života, a svi se nadaju pozitivnom ishodu u skorijoj budućnosti.

"Odoše doma, bile su sa mnom nekoliko dana. Grlili smo se i ljubili, dobro je i sretna je, jer je okružena i ispunjena ljubavlju koju joj dajem i dajemo. Srna s najljepšom kosicom i moj premili svijet. Hvala majčice i vidimo se opet kada se vratim iz Barcelone’, napisao je Božo u opisu fotografije na kojoj se grli sa svojom majkom.

Božo Vrećo - Page 2 51276829_2034806989889134_4491582785617657856_n

Božo Vrećo - Page 2 51276829_2034806989889134_4491582785617657856_n

I

Ispod objave obožavatelji su nizali komentare, a brojne žene složno su pisale kako bi voljeli jednog dana imati tako pažljivog i nježnog sina. ‘Tvoji opisi me uvijek rasplaču. Majka treba biti ponosna na tako divnog sina. Najbolji sin. Divna majčica i želim joj što brzi oporavak’, samo su neki od komentara ispod fotografije uz koju su pratitelji pustiti i suzu.