|
| |
Autor | Poruka |
---|
Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Stara Grčka Pet 25 Nov - 9:18 | |
| LEGENDAJednom davno na Olimpiji je održan savjet 12 Bogova.Posejdon bog mora i Atina boginja mudrosti su polagali pravo na Atiku.Kada je došlo do obračuna Posejdon je udario u stjenu Akropolja svojim trozupcem i u tom trenutku potekla je voda. Atina je kao odgovor udarila pored sa svojim kopljem i prvo maslinovo drvo je izraslo. Bogovi su konačno proglasili Atinu kao pobjednicu i tako je postala zaštitnica grada, koji je po njoj nazvan. [You must be registered and logged in to see this image.] [You must be registered and logged in to see this image.]ISTORIJADa bi govorili o istoriji Atine moramo se vratiti 2000 godina unazad kad je ona bila jedan mali nezavisni država-grad.Oko 621 god.p.n.e. legionar po imenu Drakon se pojavio u Atini i sastavio zakonik. Njegovi zakoni su bili toliko strogi da je njegov donosilac postao besmrtan riječju "drakonski" . Rečeno je da su zakoni napisani krvlju a ne tintom zato što je veliki broj zločina kažnjavano smrtnom kaznom. Ovi zakoni su vladali sve dok Solon, koji je još i nazvan osnivačem Atinske demokratije, nije ukinuo smrtnu kaznu za sve zločine osim ubistva. On je uveo reformu i u izbore u kojim su svi imali pravo glasa osim robova, tako da su svi učestvovali u državnoj upravi. I tako je počela demokratija. Sto godina kasnije demokratiji i svemu što su Grci izgradili zaprjetila je Persija. Prva "ekspedicija" bila je 490 god.p.n.e.kad je njena vojska došla u Maraton, blizu Atine . To je bio događaj kad je Grčki vojnik trčao od Maratona do Atine i rekao:"Pobjedili smo. ", i pao mrtav.U drugoj "ekspediciji" Persijance je dočekao Temistokle, atinski vođa koji je izgradio veliku i snažnu flotu. Time je uništio Persijance kod Salamine. Atina, sada jak pomorska sila išla je prema zlatnom dobu njen tadašnji vladar bio je Perikle. Izgradio je Partenon i veliki broj hramova koji su do danas očuvani.Atina je učestvovala u Peloponeskom ratu protiv Sparte i poslije 27 god. borbe Atina je izgubila 404 god. p.n.e.. Ali Sparta je opstala na vlasti samo 30 god. koju su prekinuli Makedonci. Ambicija Filipa Makedonskog bila je da ujedini Grke i da proširi Grčku kulturu po Makedoniji i da eliminiše Persiju kao stalnu prjetnju. Njega je nasljedio sin Aleksandar Veliki čiji je učitelj bio Aristotel. Njegova smrt je označila kraj najvećeg klasičnog perioda Grčke u književnosti, filozofiji i umjetnosti. Od tada je Atina polako počela da slabi sve dok nije bila pokorena od strane Rimske vojske. Sledeći 500 god. Atina je bila u rukama Rima. Pošto je Vizantija bila jedini civilizovani dio tadašnje Evrope veliki broj crkava i manastira nalazi se u Atini. Kada je došla do raskola crkava i organizovanja krstaških ratova Grčka je svedena na nevažnu provinciju, a Atina je postala mali grad. Partenon je pretvoren u džamiju. Sledećih 400 god. Atina je bila po Turskom vladavinom. U ranim 1800-tih počelo je oslobođenje Grčke , a Atina je oslobođena u martu 1821 god.. Za dan nezavisnosti označen je 25 mart , a 1829 Grci su proglašni nezavisnom nacijom. AKROPOLJAkropolj je krunski dragulj Atine. Sa svojim sačuvanim hramom Partenonom koji je čudo starog svijeta.Izgrađen je između 447 i 432 p.n.e. i najveći broj predmeta nalazi se u muzeju pored Partenona. U naosu Partenona nalazi se statua od zlata i slonovače Atine Partenos. Na Akropolju se nalazi i hram Erehtejona sa karijatidama umjesto stubova na jednom od portika. ZEVSOV HRAMJedan od najvećih hramova antičke Grčke. Gradnja hrama je počela u šestom vijeku p.n.e. a hram je završen tek 700 godina kasnije.Hram je posvećen bogu Zevsu i veliki broj Korintski stubova i danas stoji. DIJONIZIJEVO POZORIŠTETo je najstarije Grčko pozorište i nalazi se u podnožiju Akropolja. Tu su se nekada davno izvodile Euripidove, Aristofanove i Sofokleove drame.
Poslednji izmenio Shadow dana Ned 23 Mar - 0:16, izmenjeno ukupno 1 puta |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Stara Grčka Pet 25 Nov - 9:19 | |
| .........
Početak evropske istorije, kada su kraljevstva i carstva civilizacija na Orijentu cvetala i propadala, počinje dolaskom Grka. Prvi, stidljivi koraci ka usponu, od primitivne kulture do vrhunske civilizacije, učinjeni su na prostoru Egeja u toku Bronzanog doba (2800-1100 p.n.e). Bilo je to doba trgovine i komunikacije među narodima u kome je uglavnom vladao mir, koji bi povremeno bio prekidan krvavim ratovima. Oblast Egeja imala je ključnu poziciju pri svakoj trgovini među narodima koji su dolazili sa severa iz Male Azije ili Severne Afrike tokom 2. i 3. milenijuma p.n.e. Celokupna egejska civilizacija bila je zasnovana na vojno pomorskoj moći i trgovini. Stanovnici starog sveta preneli su svoju trgovinu na ostrva i priobalno područje Egeja, a samim tim su doprineli povećanju materijalnog bogatstva. Krit je bio u stalnoj trgovačkoj vezi sa ostatkom Egeja gde su izrastale nove, male, nezavisne civilizacije, od kojih je Kikladska bila najznačajnija. Grupa Kikladskih ostrva je bila isuviše mala da bi mogla primiti veliki broj stanovnika, međutim bogatstvo minerala i metala uz izuzetno povoljan geografski položaj, dodelio je ostrvima veoma važnu ulogu tokom ranog bronzanog doba.
Zavisno od mesta razvitka egejskih civilizacija ili u zavisnosti od određenih karakterističnih arheoloških ostataka, dobile su ime, Minojska po Kritskom legendarnom kralju Minoju; Kikladska po grupi ostrva; Mikenska po gradu Mikeni. Postojala je i Trojanska civilizacija, u regionu Troje, na severo-zapadu Male Azije. Dolaskom Dorana sa severa Bronzano doba se završava svuda između 1100 i 1000 g.p.n.e. Njihov dolazak je predstavljao poslednji udarac mikenskoj civilizaciji. U međuvremenu Pelazgi i Joni napuštaju kontinentalni deo Grčke pod pritiskom Dorana osvojivši Peloponez. Prešli su more i nastanili se na sevrnim egejskim ostrvima i duž maloazijske obale. Tu su izrasli veliki gradovi koji su već od 7. i 6. veka p.n.e. postali centri brilijantnih civilizacija. Među bogatim gradovima izdvajali su se Klazomenea, Alikarnasos, Kolofon, Smirna, Fokea, Samos, Efes i iznad svih Milet. Oni su bili kolevka nauke i filozofije i prvi gradovi koji su se razvili u gradove-države. Prije nego što su potpali pod vlast Lidijaca i Persijanaca, pomogli su da se oblasti Mediteranskog i Crnog mora otvore uticaju grčke civilizacije. Krajem tog perioda (6. vek p.n.e.) pojavljuju se dve suparničke sile, Sparta i Atina.
Sa pojavom Homera i njegovih epova, Illjade i Odiseje, Grčka hita ka novom dobu ubrzanog napretka koji ju je uveo u period danas poznat kao Klasično doba (500-323. g.p.n.e.). To je period koji je iza sebe ostavio najpoznatije spomenike i relikvije.
Period od 480. do 431. g.p.n.e. karakteriše dominacija velikog državnika Perikla, koji je inicirao građenje velelepnih zdanja među kojima se ističu Partenon i Propileji na Atinskom Akropolju. U spoljašnjoj politici Atinska imperija je doživela vrhunac. Što se tiče unutrašnje politike, bila je zasnovana na principima široke demokratije formiranjem narodnog sabora kome je svako imao pristup i stvaranjem saveta ”vojskovođa� koji su birani svake godine.
Peloponeski rat (431-404. g.p.n.e.) ,koji je nagovestio propadanje Atine, u suštini predstavlja posledicu neizmernog straha koji su Spartanci osećali u odnosu na snažnu i moćnu Atinu.
Velika epidemija 430. g.p.n.e. , fatalni nesporazumi oko strategije koju je trebalo primeniti nakon Periklove smrti 426. g.p.n.e. definitivno su bacili Atinu na kolena i podredili dejstvu brutalne diktature koju joj je Sparta nametnula.
4. vek p.n.e. donosi Grčkoj, oslabljenoj dugotrajnim ratovanjem, pretnju po mir od strane novonastale sile- Makedonije. Najveći atinski orator Demosten je ubedio Atinjane da treba da se suprotstave Makedoniji što je dovelo do pogubne bitke kod Heronije 338. g.p.n.e. Sudbina Atine i nekolicine drugih gradova-država prešla je u ruke Makedonije.
Pod vlašću Makedonije uspostavljeno je, na neki način, jedinstvo naroda u elementarnoj formi koje je za vreme Aleksandra Velikog ojačano. Period između 4. i 2. veka p.n.e. poznat je kao Helenističko Doba. Pre svoje smrti 323. god. p.n.e., Aleksandar je bio vladar ogromne imperije a narod prvi put postaje poznat pod imenom Heleni. Nakon njegove smrti dolazi do raspada imperije. Grčka pada pod vlast Rima. Grčka po prvi put dobija javne puteve, akvadukte, mostove i javna kupatila. Što se umetnosti tiče, više su se bavili monumentalnim spoljnim izgledom, težeći masivnim i razmetljivim zdanjima koja su ukrašavali trijumfalni lukovi, uklesani reljefi i freske. Što se tiče skulpture, skulptori su zahtjevali apsolutnu perfekciju i predmeta i izrade.
Šta više, i tokom vladavine Rima, grčki gradovi-države zadržali su svoju nadmoć u filozofiji, suptilnoj umetnosti i nauci. U Rimskom periodu (146-138. g.p.n.e.) došlo je do širenja hrišćanstva na tlu Grčke. Sveti Pavle je na Marsovom brdu u Atini, kao i širom zemlje ispovedao novu veru a generaciju kasnije Sv. Jovan je napisao Otkrovenje na ostrvu Patmos. Kada je došlo do podele Rimskog Carstva , na Istočno i Zapadno Carstvo, Grčka je postala deo Vizantijskog Carstva koje je bilo pod toliko velikim uticajem grčke misli i umetnosti, da je grčki jezik postao službeni jezik zamenivši latinski. Vizantijsko doba (od 395. do 1453. g.n.e. ) je trajalo 1000 godina. Tokom ovog perioda razvila se umetnost, kultura i običaj, koji su svojstveni ovom periodu, i u kojima se ogleda veoma jak uticaj i tesna veza koja je postojala između crkve i države. U crkvenoj arhitekturi razvio se karakterističan i veoma poznat stil pod imenom Vizantijski stil sa ukrštenim poprečnim brodom koji ima okruglu kupolu, i hramovi u stilu bazilike sa uzdignutom centralnom lađom i jednom ili dvema lađama na po svakoj strani koje su oivičene stubovima i kolonama.
Mozaici i freske kojima su crkve bile ukrašene bile su izuzetno visokog umetničkog nivoa u ovom periodu koji je doživeo svoj kraj kada je Otomansko carstvo pokorilo Vizantiju 1453. god. Sa padom Konstantinopolja, glavnog grada Vizantijskog Carstva, 1453. god. Turci su zauzeli najveći deo Grčke. Grčka je ostala pod vlašću Otomanskog carstva do 1821. kada su se razni oslobodilački pokreti ujedinili i poveli Grčku u borbu za nezavisnost (1821-1834).
Moderna Grčka nastaje sa odbacivanjem turskog ropstva. Zemlja je postala priznata kao nezavisna država od strane velikih sila (V. Britanije, Francuske i Rusije) 1830. god. a prva monarhija uspostavljena je dolaskom na presto kralja Otta iz Bavarije. U toku sledećih nekoliko godina grčka nacija pokušavala je da pod svoje okrilje dovede teritorije koje su oduvek bile naseljene Grcima. Poslednji put pripojena je teritorija koja je poznata pod imenom Dodekanisa. Ova grupa ostrva pripojena je Grčkoj za vreme Drugog svetskog rata.
Mala zemlja sa dugačkom istorijom, zemlja koja se uvek borila za visoke ideale slobode, danas korača ubrzanim koracima ka progresu i može biti zadovoljna postignutim rezultatima koji se odnose na razvoj nacionalnog standarda. Delom zbog geografskog položaja duh koji krasi narod ove zemlje kao i zbog njenog položaja koji zauzima na Istočnom Mediteranu, karakter Grka ostao je skoro nepromenjen što je doprinelo da svaka nova generacija Grka bude neraskidivo povezana sa svojim precima, a da pri tome istovremeno zadužuje buduća pokoljenja. Država, koja svakako uvek brani interese Grčke, nadležna je za očuvanje nacionalnog blaga, odbranu svojih današnjih interesa i budućih nada.
domaći.de |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Stara Grčka Pet 25 Nov - 9:21 | |
| TROJANSKI RAT Najveci rat,koji je uzdrmao ljude iz doba,danas nama, daleke proslosti,svakako je bio pohod na Troju. Deset godina je trajao taj strasni sukob, u kome su zivote izgubili mnogi heroji. Ahajci i Ajolci, Heleni sa kontinentalnog dijela Grcke,opsjedali su i pobjedili Trojance, Maloazijske Grke. Trojanski rat je, po legendi, zapocet zbog ljubavi lijepe Helene. Medjutim, taj rat nikako nije bio mitski, sto neosporno dokazuju arheoloska iskopavanja, koja su na svjetlost dana iznjela sve sto je Homer opisao u Ilijadi. Danas je svima poznato da su Ahajci presli na suprotnu obalu, sa svom svojom vojskom i opremom kojom su raspolagali, kako bi osvojili plodnu i razvijenu Troju. Bili su to jaki i hrabri borci.Zar, sa takvom vojskom ne bi mogli da ucine svojim neizmjerna bogatstva Troje, da svojim kucama dovedu njihove prelijepe zene i pograbe sve ono najljepse sto je postojalo u Ilionu?Komunikacija ni u kom slucaju nije predstavljala problem. Trojanci su bili ljudi koji su pripadali istom plemenu, i, sta vise, bili su im i rodjaci. Ahajci su raspolagali vojskom od 100. 000-135. 000 ljudi i flotom od 1.186 brodova. U pohodu su ucestvovali svi vladari Ahajaca i Ajolaca. Trojanci su imali izvrsno utvrdjeni grad, a mogli su da se oslone i na pomoc susjednih plemena, od kojih su neka bila helenskog porjekla a neka stranog: Likijci, Misijci, Kikonci, Paflagonci, Frigijci, Karesi, Trakijci, Asirci sta vise i Etiopljani, a moguce i Egipcani. Ovaj veliki rat proslavio je nadaleko cuvene homerske junake: Ahila. lik koji dominira Ilijadom, Agamemnona, Odiseja, Hektora, Parisa i mnoge druge. Anticki istoricari navode da je povod i razlog izbijanja Trojanskog rata, bili potraga za novim zemljistem. Mit koji opisuje nastanak i tok ovog sukoba, upucuje na dogadjaje i cinjenice, koje svakako zasluxuju paznju, i koje obavezno treb spomenuti. Sve je zapocelo prilikom svadbenog veselja, na svadbi Peleji i Tetide. Pelej je bio kralj Ftije, gdje su zivjeli Mirmidonci. Stara legenda kaze da Mirmidonci nekada bili mravi , koji su se preobrazili u ljude, kako bi omogucili osnivanje ovog kraljevsva. Pelej se ozenio Tetidom, boginjom mora. Svi bogovi su dosli na njihovu svadbu, da ih darovali i svojim prisustvom uvecali svadbenu svecanost. Jedina boginja koja nije bila pozvana bila je Erida, boginja svadje i razdora. Da bi se osvetila prisutnima, ona je u odredjenom trenutku bacila jednu zlatnu jabuku izmedju tri boginje: Here, Atene i Afrodite. Jabuka je, kako kazu, bila iz vrta Hesperida, a na kojoj je pisalo Najljepsoj. Kao sto se moglo i ocekivati, sasvim prirodno, buknula je svadja medju trima boginjama, jer je svaka od njih mislila da je jabuka bas njoj namjenjena. Bilo je sudjeno da ova drama ima tragican epilog i da dovede do potpunog unistenja Troje, kao i do raspada Mikenske drzave, koje su u to doba bile na svom vrhuncu. Iza Helesponta, na Trojanskom brezuljku, Paris, mladi kraljevic, najmladji sin kralja Prijama , cuvao je stado. Zeus je ovlastio Hermesa da mladom Parisu postavi veoma nezahvalan zadatak: trebalo je da on donese tesku odluku o tome kojoj bi, od tri boginje, trebalo da pripadne zletna jabuka, uzimajuci, pri tome, u obzir sve njihove prednosti. Tri boginje su kraljevicu ponudile svoje poklone, ukoliko presudi u njihovu korist: Hera mu je ponudila vlast u Aziji i Evropi, Atena, junastvo i pobjedu, dok mu je Afrodita ponudila veliku ljubav, u liku prelijepe Helene. Paris do tada nije vidio Helenu. No, glas o njenoj slavi i ljepoti, veoma se daleko procuo, te je on osjetio neizmjernu zudnju za njenom ljubavlju, a ta je zelja bila toliko velika, da je on, bez razmisl;jenja, jabuku ponudio prelijepoj Afroditi. Tada su se, navodno, druge dvije boginje naljutile na njega, pa su onda, u ratu koji je uslijedio, uvijek pomagale Ahajcima u borbi protiv Trojanaca. Afrodita je Parisa posavjetovala kako da zavede lijepu Helenu. Iz Pelejevog i Tetidinog braka, rodjen je Ahil, naj znacajniji junak trojanskog rata. Tetida je zeljela da ucini besmrtnim svoga sina, pa ga je uronula u svetu vodu rijeke Sting, pridrzavajuci ga za petu. Ahilova peta je izraz koji se zadrzao sve do nasih dana, u savremenom govoru, oznacava neciju slabu tacku. Pelej je odveo svoga sina kod KentauraHejrona, da ga on nauci lovu divljih zivotinja, ratnim vjestinama, muzici, slikarstvu kao i svim drugim vjestinama koje su do tog doba bile poznate. Trojansko utvrdjenje nalazilo se na planini Ida, nedaleko od Helesponta, kod Crnog Mora. Utvrdjenje su kralju Laomedontu sagradili Posejdon i Apolon. Dogadjaji koji ce u nastavku biti opisani odigrali su se u vrijeme dok je Trojom vladao kralj Prijam, Laomedontov sin, sa svojom suprugom Hekabom.[Prijam je prvo bio ozenjen Arisbom, sa kojom je dobio sina Ajsaka. Kasnije je nju napustio, da bi se ozenio Hekabom.Hekaba mu je rodila mnogo djece. Iako se stari pisci medjusobno ne slazu oko tacnog broja djece koju je Hekaba rodila, neosporno je, da je porodica, koju je sa Prijamom osnovala, bila mnogobrojna.] Prijamu je pravo ime bilo Podark, i bio je brat Hesioni, koja je Telamona pratila do Salamine, gdje se za njega udala, i rodila mu Teukara i Ajanta, koji su kasnije ucestvovali u trojanskom ratu. Ahijci i Trojanci, po svemu sudeci, ne samo sto su vodili porjeklo od istih plemena, nego su najcesce pripadali i istim porodicama. U svom utvrdjenju, u Troji, Prijam je zivio sa svojom mnogobrojnom porodicom, i imao je mnogo djece, sto nije zabiljezeno ni za jednog drugog kralja. Imao je pedesetoro sinova, i veliki broj cerki. Prvorodjeni sin bio je Hektor, a zatim redom, Paris,dejofob, Helen, Polidor, Trojilo i dr. A od cerki najpoznatije bile su Kreusa, Laodika, Poliksena i Kasandra koja je bila obdarena vidovitoscu i prprocanskim sposobnostima. Trojanci[You must be registered and logged in to see this image.]Paris[You must be registered and logged in to see this image.]Kao sto je prethodno vec bilo pomenuto,Agamemnon, kralj Mikene, ozenio se Klitajmnestrom, a Menelaj njenom sestrom Helenom, Menelaj je vladao Spartom, gdje je docekao Parisa i njegovu pratnju kada su ga posjetili, donoseci mu skupocjene poklone. Kada je Paris ugledao prelijepu Helenu, bio je zadivljen njenom ljepotom. Menelaj je stranog kraljevica docekao sa svim pocastima i obicajima, kojima je iskazao svoju gostoljubivost, ali je vec desetog dana nakon njihovog dolaska morao da otputuje na Kretu. Tada je Paris iskoristijo priliku, i priblizijo se Heleni, koja se nije mogla oduprijeti ljubavi, koju joj je namjenila mocna Afrodita. Zbog toga je primila bogate darove koje joj je Paris donio, i u sred noci posla sa njim. Zaljubljeni par je zatim krisom pobjegao i uspio da se docepa Troje, gdje je proslavljena njihova svadba. Potom je Irida, glasnik bogova, donjela Menelaju na Kretu, glasu o tom dogadjaju.[Menalaj je, kada je saznao tu vjest, smjsta napustio Kretu i odmah krenuo putem Mikene, pravo svom bratu Agamemonu. Tada su, uz pomoc mudrog Nestora, kralja Pile, odlucili da posalju poziv svim kraljevima i junacima sirom cjele Grcke, da ucestvuju u pohodu koji su pripremali, i koji je predstavljao pitanje casti. Otmicar je morao biti kaznjen, jer u suprotnom, od tada, vise niko ne bi mogao da bude siguran u bezbjednost svoje zene, kada bi se tako olako zaboravljala sveta pravili koja podrazumjeva pruzanje gostoprimstva. Bilo je, dakle, neophodno, da svako od njih, ono sto je Paris ucinio Menelaju, smatra licnom uvredom. No, sasvim uobicajno za to doba, i ovdje su sudbina i prorocanstva takodje odigrala znacajnu ulogu, jer svako ko je znao sta ga ceka, tesko se odlucivao na ucestovanje u pohodu. Odisej, snalazljiv i hrabar Leartov sin kralji Itake, vec je tada znao da ce proci dvadeset godina prije nego sto se vrati svojima, pa se zbog toga pretvarao da je lud, kada su ga Agamemnon i Palamed posjetili, pozivajuci ga u pohod. Odise je u to vrijeme bio tek kratko u braku, i samo sto je dobio sina Telemaha. Posjetioci su nasli Odiseja smjesno obucenog, kako se, cineci nevjerovatne gluposti pravi da ore svoju zemlju. Lukavi Palamed je tada, da bi ga raskrinkao, dohvatio malog Telemaha i stavi pred zapregu. Sasvim prirodno, Odisej nije mogao da predje preko tjela svoga sina, vec je smjesta prestao sa oranjem. Takodje je, i hrabrog Ahileja, majka poslala da se sakrije kod svojih sestara, u palatu Likomeda, kralja Skira. On je otkriven zahvaljujuci Odisejevoj dovitljivosti, koji je u palatu dosao natovaren raznim haljinama, ukrasima i poklonima za kraljeve cerk, ali je medju ostalim stvarima koje su bile namjenjene djevojkama sakrio koplje i stit. Odisej je naredi da se, dok on djevojkama pokazuje poklone, zacuje zvuk trube koja poziva na boj. Tada je Ahilej, ne mogavsi da se uzdrzi, skocio i dohvati se oruzja, koje je prethodno primio medju poklonima, i spremio se za napad. Zatim se i on, otkrivsi svoj identitet pridruzio vojsci u Aulidi. Deset godina je bilo potrebno da se u luku na Aulidi, prikupe svi junaci. Medju poznatim herojima bili su kralj Pile, mudri Nestor Diomed-junak iz Etolije, Veliki Ajant, Mali Ajant iz Lokride, Idaj, kralj Krete Idomedej i drugi. AFRODITA, boginja ljubavi i lepote[You must be registered and logged in to see this image.]Trojanci, narod koji je bio privrzen religiji i svojoj tradiciji, odmah su podnijeli bogovima zrtvu, prije pocetka Trojanskog rata, kako bi im oni dali neki znak o buducnosti i ishodu rata. Za vrijeme odrzavanje obreda zrtvovanja, pojavila se jedna zmija cija su ledja bili crvena kao krv. Zmija je izasla iz zrtvenika i uspela se na obliznji platan. Na najvisoj grani nalazilo se gnjezdo vrabaca, u kome je bila majka sa svojim mladuncima. Zmija je progutala svih osam mladunaca, a na kraju i majku. Kada je progutala svih devet vrabaca, Zeus ju je pretvorio u kamen. Za proroka Kalhanta, ovaj neobican dogadjaj znacio je da ce opsada Troje trajati devet godina, i da ce ona pasti tek desete godine. Troja ili Ilijon, prestasvljala je popriste velikih bitaka, sa ogromnim brojem mrtvih, iako ju je Apolon stitio. Prva zrtva na strani Ahajaca bio je Protesijal. Boginje Atena i Hera, pomagale su Ahajskoj vojsci. U homerovom Epu, Ilijadi, opisani su mogi dogadjaji, koji su se odigrali za vrijeme trojanskog rata. U onima koji su bili najznacajniji, ulogu glavne licnosti, koja se uvjek pominje imao je Ahilej. Ahileju je bilo sudjeno da pogine u Troji, te zbog toga, njegova majka Tetida, upocetku nije zeljela da on ucestvuje u tom ratu. Medjutim Agamemon, koji je bio i vrhovni vodja, svim silama se trudio da uz sebe ima Ahileja, koji je, sa sobom uvjek vodio svoje neustrasive Mirnidonce. Tokom devet godina, koliko je trajala opsada Troje, Ahile je opljackao i osvoji mnoge okolne gradove, dok je prisvojeni plijen kao i zarobljene zene, donosi i darivao Agamemnonu. Za sebe je zadrzao robinju Diomedu, koja je, ipak, njem bila druga po znacaju, odmah poslije prelijepe Briseide, Brisejeve cerke, koju je namjravao da sa sobom povede kao zenu, kada se bud vratio u Ftiju.Briseida je tadodje bila zarobljena nakon pada Tebe, i bila je kao i Hriseida, ratni plijen nakon pljackaskog pohoda. Kriseida je bila kci Hrisa, svestenika Apoleonovog hrama, po ljepoti i porjeklu jednaka Briseidi,i bila je obecana Agamemonu. Kada je svestenik Hris, koji se u to vrijeme nalazio u Apoleonovom hramu na ostvrvu Smit, doznao da mu je kci zarobljena, obukao je svetu odezdu i ponevsi sa sobom mnoge dragocjene poklone, za otkupninu, uputio se prema logoru Grka sa namjerom da je otkupi. Agamemnon, ne zeleci da selisi Hriseide, grubo je izbacio starog svestenika i time razbjesnio Apolona. Apolonove smrtnosne strele neprekidno su padale na logor Ahajaca, sireci epidemiju kuge, koja se najprije pojavila kod zivotinja da bi se kasnije prosirila i na ljude. To je prestavljalo povod za pocetak svadje izmedju Ahileja i Agamemnona. Prvi je neprekidno pokusavao da ubjedi drugog da vrati Hriseidu njenom ocu, kako bi se zaustavi talas sirenja smrti.Agamemnon je teska srca, mada primoran na kraju ipak oslobodio Hriseidu, ali je odmah preoteo AhilejevuBriseidu, jer je prema njegovom misljenju na taj nacin sebi morao da nadokandi izgubljeni ratni plijen.Razljucen Agamemnovim nepravednim postupkom, Ahilej se, poslije teskih rijeci koje je uputio svom vrhovnom vodji, povuka u svoj sator, ne zeleci vise da ucestvuje u ratu. Trojanci preplavljeni srecom zbog razdorakoji je nastao medju grckom vojskom, dobijaju hrabrost i u zestokom napadu na Grke, nemilosrdno su desetkovali Ahajce, a narocito su bili obdareni, kada su vidjeli da medju njihovim suparnicima nema Ahileja i njegovih Mirmidonaca. Tetida, uvijek prisutni saveznik i oslonac svome sinu, popela se na Zeusov tron, i obgrlivsi njegove noge lijevo rukom, dok mu desnom milovala bradu, molila ga je, da njenom sinu pruzi moralnu satisfakciju, buduci da mu je sudjeno da mu zivot bude kratkog vijeka. Ponizno ga je zamolila da utice na Ahajce i Agamemnona da uvide znacaj Ahileja, a posebno je zahtjevala da se Agamemnon pokaje za uvredu koju je nanio njenom sinu.I zaista je tako i bilo, nikakva pomoc nije bila pruzena Grcima koji su opsjedali Troju, dok je Apolon, svojim srebrenim lukom usmjeravao Hektorove strijele, kao i strijele ostalih Trojanaca,sejuci smrt u redovima neprijatelja. Uzaludno je Patrokle,Ahilejev najvjerniji prijatelj, molio Ahileja da ne dozvoli dalji prodor Trojanaca, koji su vec uspjeli, da se u potpunosti priblize grckim bodovima sa namjerom da ih zapale. Ahilej je bio neumoljiv. Zatvorivsi se u svoj sator, nije htio ni da cuje o nastavku ratovanja. Tada je njegov voljeni prijatelj Patrokle, sam preuzeo incijativu i krenu u boj, predvodjeci Mirmidonce, i noseci pri tome Ahilejevo oruzje, ne bi li prevario Trojance. Ahilejev oklop bio je jedinstven, i bio je Hefajstovo djelo, koje je on stvorio udobrovoljavajuci Tetidinoj molbi. Kada je Patrokle krenuo u borbu vozeci se njegovim bornim kolima, i noseci Ahilejev oklop i oruzje, u redovima Trojanaca zavladao je haos, pa su poceli da se povrace prema zidinama Troje, uvjereni da se kralj Mirmidonaca ponovo pridruzio boju. Patroklej je uspio ne samo da zaustavi dalji prodor Trojanaca, vec, sta vise, i da nanese velike gubitke. No, dok Patrokle i dalje napredovao, Hektor je uspio da sazna od Apolona, identitet suparnika, te ga je strelom oborio i smrtno ranio. Velika borba se zatim vodila oko Patroklovog tijela i njegovog oruzja. U toj borbi oko mrtvog tjela istakao se Menelaj. Nestorov sin, Antiloh, donio je Ahileju tuznu vijest o smrti njegovog prijatelja. Obuzet bijesom i strasnim bolom, Ahilej je otisao do mjesta gdje se odigrao dvoboj. Njegov vrisak izazvan bolom, bio je toliko strasan, da je rastjerao Trojance koji su se dali u bjeg, napustajuci Patroklovo mrtvo tijelo. Ahilej je tada zaboravio na licne razirice koje je ima sa Agamemnonom i pomirio se sa njim, ne razmisljajuci ni ocemu, osim o strasnoj osveti. Dan nakon Patroklove smrti zatrazio je od Agamemnona da i on zaboravi na njihove medjusobne nesuglasice i izrazio spremnost da se ponovo bori uz njega. Agamemnon mu se tada izvinio za svoje ponasanje, i vratio mu Briseidu, zaklevsi se svime sto mu je bilo najsvetije, da je nije ni dotakao. Ahilej je tada krenuo u borbu, ne obaziruci se na prorocanstva koja su mu predvidjala blisku pogibiju. I sama njegova pojava, bila je dovoljna da se Trojanci razbjeze. Jedino mu se Enej suprostavio i vodio dvoboj sa njim, ali se umjesao Posejdon, koji ih je razdvojio, Ahilej je sve vise napredovao prema zidinama Troje. Trojancima je, zeljan osvete, nanio ogromne gubitke, donjevsi smrt mnogima. Poslije mnogih sukoba i bitaka, naizad je Hektora sreo kod Senovitih kapija. Sve vrijeme, dok su dva heroja trazeci jedan drugoga, procjenivali mogucnosti onog drugod, Zeus je na vagi odmjeravao sudbine Hektoru i Ahileju. Hektoru je bilo sudjeno da pogine jer je prilikom vaganja, naginjao ka Hadu. Zbog toga je u medjusobnoj borbi dva heroja, poginuo Hektor. Medjutim, sama Hektorova smrt nije zadovoljila Ahilejev bijes i zelju za osvetom, pa je vezao Hektorovo mrtvo tijelo za svoje kocije, i tek nakon sto ga je, tako privezanog, vukao nekoliko puta oko gradskih zidina, vratio se natrag, u svoj logor, na Patroklovu sahranu. No, bez obzira na sav svoj bjes, kada se kasnije u Ahilejev sator pojavio Prijam, moleci ga za mrtvo tijelo svog sina da bi ga sajhranio, Ahilej ga je primio ljubazno, i pun postovanja prema starom kralju, ocu svog neprijatelja, predao mu Heraklovo tijelo za sahranu, zaboravljajuci na svoju mrznju. Prijam je potisten, preuzeo mrtvo tijelo prvorodjenog sina i vratio se u Troju, gdje su ga cekale Hektorova zana, Andromaha, i majka, Hekaba, spremajuci sahranu. Trojansi rat je bjesnio. Neustrasivi Ahilej sirio je paniku medju Trojancima. U raznim pricama o bitkama koje su se vodile, spominje se i njegov dvoboj sa poznatom Amazonkom Pentesilejom, koju je on smrtno ranio. Prica se jos i o Ahilejevom dvoboju sa Memnonom, Kisijinim sinom, kao i o njegovoj ljubavi prema Polikseni, kcerki kralja Pe=rijema. Svoju hrabrost i junastvo ovaj heroj je tokom rata neprekidno dokazivao. Medjutim, cekala ga je sudbina, koja mu je namjenila zivot kratkog vijeka. Predvodjeci vojsku, Ahilej je Trojance obio sve do samih gradskih zidina. Tada ga je Paris, uz pomoc Apolona, pogodio svojom otrovnom smrtonosnom strijelom, u slabu tacku, u petu. Kada je heroj pao, zapocela je borba oko njegovog tijela. Naizad su Odisej i Ajant, koji mu je pomogao, uspjeli da prebace tijelo u Grcki logor. Sahranu su pripremale Tetida i Nereide. Sedamnaest dana trajalo je oplakivanje Ahileja. Osamnaestog dana pripremljena je lomaca na kojoj je spaljeno tijelo cuvenog heroja. Sazidana je velika grobnica, gdje je u istoj zlatnoj urni, polozen pepeo ovog velikog heroja, zajedno sa pepelom njegovog voljenog prijatelja Patrokla. Mnog vijekova kasnije, u toj istoj grobnici, prinio je mnogo zrtvi, ukazujuci mu veliku cast i postovanje, jedan drugi heroj, Aleksandar Veliki, kome je Ahilej svakako bio uzor. Paris nije imao priliku da se raduje svom velikom junackom dijelu. Ubio ga je Filoktet, koji je time osvetio ne samo Ahilejevu smrt, vec i sramotu koju je Paris, otmicom Helene, nanio Grcima. Poslije Ahilejeve pogibije,ratnici koji su opsjedali Troju, poceli su da se pitaju, hice li im poci za rukom da uspjesno okoncaju taj rat. Vec je proslo deset godina, pa su pocelida gube nadu, a i strpljenje ih je polako napustalo. Tada je Odisej, dovitljivi kralj Itake, smislio kako da ostvare svoje planove, korisiteci se lukavstvom. Smislio je plan, a nakon dobijene saglasnosti ostalih vojskovodja, odmah je krenuo sa njegovim sprovodjenjem.Napravili su ogromnog supljeg konja od jelovine. Kada je konj bio gotov, kroz tajna vrata na njegovom trbuhu, u njegovu utrobu, sakrili su se Odisej i jos osam ratnika. Konja su postavili na vidljivom mjestu, u blizini trojanskih zidina, a zatim su pokupili sve svoje stvari, spalili logor i ponovo se ukrcali na svoje brodove. No, nisu otisli predaleko, samo su se sakrili u blizini ostrva Tenede. Trojanci su sve vrijeme pratili pripreme Grka, a zatim i njihov odlazak, ne vjerujuci svojim ocima. Ugledali su, takodje, i drvenog konja, kome su, na pocetku sumnjicavo prisli. Na njemu je stajao natpis da ga Danajci posvecuju boginji Ateni. Uzaludno ih je Kasandra, Prijamova kcerka, upozoravala, predvidjajuci im zlo koje im se spremalo. Niko nije htjeo da je poslusa. Cak je i Apolonov svestenik, Laokont, gadjajuci strelom drvenog konja, opazio neubicajni tupi zvuk u trenutko kada je strijela pogodila trbuh. Pokusao je da upozori Trojance da ne bi trebalo da vjeruju Ahajcima, no sve je bilo uzalud. Dok je on pokusavao da ubjedi Trojance da je u pravu, dvije ogromne zmije koje je poslala Atena, iskocile su iz mora i zadavile, i njega i njegovu dijecu. Trojanci su ovaj dogadjaj protumacili kao znak upozorenja bogova, smatrajuci da ce ih boginja kazniti ukoliko ne prihvate poklon. Medjutim, kada su, kasnije, svi zaspali, iz utrobe trojanskog konja iskocili su Odisej i ostali ratnici. Grcka flota se, u medjuvremenu, vratila sa Tenede, i tada je zapocet strahovit nocni napad na Troju. Ahajci su zatim poceli da upadaju kroz, tada sirom otvorene kapije, i dok su Trojanci shvatili sta ih je snaslo, vec su plivali u krvi. U opstem pokolju koji je zavladao, Odisej je, na Zeusovom zrtveniku ubio Prijema. Grad je bio spaljen i opljackan. Helena se, nakon Parisove smrti, udala za njegovog brata Dejfova, koga je te noci, Menelaj ubio svojim macem. Sa macem u ruci, Menelaj je konacno dospio i do Heleninih odaja. U tom za nju sudbonosnom trenutku njihovog susreta, Helena je, ocekujuci od svog bivseg supruga samo smrt, stajala mirno, ogoljenih grudi, spremna da primi smrtonosni udarac. No, Menelaj je ispustio mac i bivsi supruznicu su se izmirili uz poljubac. Menelaj je poveo sa sobom zanu koja je donijela toliko tragedije, zenu koja je, jos jednom, iz igre izasla kao pobjednik, zenu zbog koje je vodjen rat, koji je uzdrmao cjelokupni tadasnji svijet. Ilion, akropolj grada Troje, pao je, zahvaljujuci jedino Odisejevom lukavstvu. i shodno sudbini koju su mu bogovi odredili. Heroji koji su prezivjeli strasan rat, krenuli su na put, vracajuci se svojim domovima. Menelaj i Helena, vratili su se u Spartu, u svoju palatu. Deset godina kasnije posjetio ih je Telemah, Odisejev sin, raspitijuci se o svom ocu koji se do tada jos uvijek nije vratio na Itaku. Agamemnon, vrhovni vojskovodja pohoda, dozivio je jeziv kraj. Moguce je, da ga je progonilo i proklestvo koje je, odavno pratilo sve Atrejce. Njegova zena Klitajmnestra imala je ljubavnu vezu sa njegovim rodjakom Ajgistom. Kada se Agamemnon vratio u Mikenu, njegova supruga prvo ga je ljubazno docekala, a zatim ga ubila, dok se kupao. Nevjernu suprugu i ubicu, kao i njenog ljubavnika, kasnkje je ubio Agamemnonov sin Orest, osvetivsi time svoga oca. Ajant iz Lokride, smrt je nasao u strasnom brodolomu, dok su Diomed i Idomenej, uz malo problema, ipak stigli svojim kucama. Veoma mali broj ljudi je bio te srece, da mogu mirno da nastave svoj zivot, tamo gdje ih je rat prekinuo. Medju te malobrojne srecnike bio je i mudri djeda Nestor koji se vratio u Pilu, gdje je vladao do kraja svog zivota. A osnivac Troje? Lukavi i dovitljivi Odisej? Njemu su bogovi, na zalost, namjenili najcudniju i nevjerovatnu sudbinu. Bilo mu je predodredjeno da se nakon mnogo godine nevjerovatnih avantura i dogadjaja i uz hiljadu opasnosti, kasnije ipak vrati na svoju Itaku, svome domu i porodici. Homer je ostavi jedno djelo neprocjenjive vrijednosti, Odiseju, koje opisuje Odisejava lutanja. |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Stara Grčka Pet 25 Nov - 9:46 | |
| O periodu grčke istorije od pre nove ere i samim začetcima može se dosta saznati iz Herodotove istorije,koju je pisao Herodot Kalikarnašanin (poreklom iz Halikarnasa prim.prev.), na osnovu kazivanja i starih priča velikog broja ljudi,putujući unaokolo.Knjiga je dosta zanimljiva,jer prati dešavanja u stvarnom životu Grka, Egipćana i drugih starih naroda na ponekad šaljiv nacin,mnogo vise nego stvarnu hronologiju kako smo to navikli na časovima istorije. Prvi grčki narodi bili su Minojci,koji se spominju još od 2800.godine pre nove ere (prilično davno,morate priznati). Minojska je bila veoma napredna civilizacija (imali su vodovod po celim mestima na principu pada vode slicno današnjim cevovodima,naprimer). Za njih su vezane mnoge legende,u čiju istinitost ne bih zalazio (Kralj Minos i Minotaur,Dedal i Ikar...).Živeli su na otoku Kritu,povezani sa Egipatskom i Mesopotamskom kulturom. Minojci su zagonetno izbrisani u požaru koji je buktao na ostrvu 1450. p.n.e.; ostaju kulturno prisutni do 1150. p.n.e..
Prva plemena koja su naselila kontinentalni deo grčke bili su Ahajci,poreklom indo-evropski narod,dosli sa severa oko 2000. p.n.e.. Ahajski period je opisao čuveni grčki (teško je reći pisac,jer je bio slep) pripovedač Homer (Ilijada,Odiseja...). Oko 1200. p.n.e. Grci kolonizuju ostrva,malu Aziju,južnu Italiju i severnu Afriku,a Dorci dolaze sa severa na Peloponez. Zbog mnogobrojnih planinskih lanaca i obale iseckane zalivima,narodu u jednom kraju je bilo teško da komunicira sa onima u drugim delovima zemlje,pa su se stvorili gradovi-drzave (takozvani polisi). Veći su bili Atina (40.000 gradjana), Sparta, Korint i Teba. Njima su u početku upravljali kraljevi,a kasnije u sistemu nazvanom demokratia (postavio je Klisten 509. p.n.e.) upravljala je narodna skupština. U skupštini su mogli svi slobodni ljudi (jer za robove nije bilo demokratije) doći,glasati i reći svoje mišljenje. Posle pobede Grka nad Persijancima (Miltijadina pobeda Atinjana na Maratonskom polju,gde je glasnik trcao 42,195 kilometra da bi javio o pobedi i umro od iscrpljenosti, po čemu maraton kao olimpijska disciplina dobija ime,pomorska bitka kod Salamine i bitka kod Plateje),Grčka postaje prva pomorska sila.
Najveći demokratski vođa posle toga je bio Periklo. Za vreme njegove vladavine ( 446.-429. p.n.e. tzv. "zlatno doba Grčke") umetnost,filozofija,nauka i književnost doživljavaju procvat i utiču na celu evropsku civilizaciju. Periklo je dao da se podignu hramovi na Akropolisu (Partenon-hram boginje Atine, Erehteion, hram Nike),gde je glavni vajar bio čuveni Fidija. Rimljani kasnije kopiraju ove grčke oblike i primenjuju na svoja remek-dela. Periklo je umro od posledica kuge. Periklov prijatelj bio je i spartanski kralj Arhidam II,koji je pokrenuo prvi od tri peloponeska rata protiv Atine.
Nikija,atinski vojskovođa sklopio 50-godisnji mir sa Spartom,kasnije poginuo pocetkom drugog peloponeskog rata na Siciliji,gde je Atina pretrpela poraz. Konačni treći peloponeski rat,gde je Sparta veštom blokadom prilazu Atini kod Dekeleje teško porazila Atinu i zaposela je u savezu sa Korintom i Tebom i postala vodeća sila. Vođstvo Sparte slomila je Teba na čelu sa Epaminondom. To je uslovilo ponovno spajanje interesa Sparte i Atine koji zajednički slamaju Tebu u bitci kod Mantineje,gde gine i Epaminonda.
wikipedija |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Stara Grčka Pet 25 Nov - 9:47 | |
| Taj antagonizam i razjedinjenost Grčke znatno su je oslabili i omogućili Makedonskom kralju Filipu II da posle bitke kod Heroneje ( nad Atinjanima i Tebancima 338 p.n.e.) obezbedi vlast u celoj Grčkoj. Filipov sin,čuveni Aleksandar Makedonski (Aristotelov učenik),sjajan vojskovođa,porazio Persiju i Egipat,Vavilon i proširio Grčku kulturu na bliski i srednji istok sve do Indije. Posle njegove smrti,vlast i zemlju nasleđuju Dijadosi,njegovi učenici,koji se međusobno bore za vlast i ratuju stvarajući tri drzave:Egipat (Ptolemej),Malu Aziju (Seleuk I Nikator) i Makedoniju (Antigon Monoftalm-Jednooki). Od 197. p.n.e. Grčka pada pod vlast Rima,a od 395.godine,podelom Rimskog Carstva pod Vizantiju. U Vizantiji započinju 1341.godine građanski ratovi,što koristi Srpski car Dušan "Silni" (ratoboran na dedu Milutina) i osvaja od 1342.-1348.godine Makedoniju,Epir,Albaniju i Tesaliju.(praktično je Srbija bila sve do Atine). Turci dolaze 1453.godine. Posle Grčkog rata za nezavisnost 1821.-1830.godine,proglašena je kraljevinom. U prvom balkanskom ratu Grčka sa Srbijom, Crnom Gorom i Bugarskom nanosi velike gubitke Turcima i dobija Epir i južni deo Makedonije. U drugom balkanskom ratu Bugarska nezadovoljna deobom Makedonije posle prvog balkanskog rata napada na Grčke i Srpske položaje,ali trpi poraz. U I svetskom ratu Grčka ucestvuje na strani Antante (Srbija,Francuska,Rusija,Velika Britanija,SAD,Japan...). U II svetskom ratu se razvio snažan komunistički pokret sa narodno-oslobodilačkom vojskom ELAS. Uz Americko-Britansku pomoć stvara se 1946.godine monarhija (sa kraljem Đorđem na celu),ali bukti sve do 1949.godine građanski rat izmedju ELAS-a i monarhije. Zaverom konzervativnih oficira,zbačena je kraljevska porodica,formirana 1967.godine diktatorska vlada i počele godine pakla za grčki narod. To su bile godine zverskih mučenja političkih neistomišljenika i naroda potpomognutih američkom vladom i CIA-om (detaljnije u knjizi "Ubijanje nade" od Williama Bluma). Novembra 1973. Ioannidis zbacio uz pomoć studenata Politehnickog Fakulteta u Atini zloglasnog Papadopulosa i hteo da nastavi sa diktaturom. Jula 1974. pokusao da zbaci arhibiskupa Makariosa i vlast na Kipru,što je dovelo do pada Kipra pod tursku opsadu,a što je svojim odjekom učinilo da 1974.godine bude zbačen vojni režim od strane visokih vojnih oficira Grčke,kojima se to nije svidelo i obrazovana civilna vlada sa dovođenjem iz izgnanstva Karamanlisa,koji tada osniva stranku Nova Demokratija (ND),raspisuje izbore i pobeđuje na njima. Juna 1975.godine zbacuje se monarhija i proglašava Republika na čelu sa Konstantinom Cacos-om kao predsednikom. Na izborima 1977.godine postaje Karamanlis predsednik. Od 1.Januara 1981.godine Grčka postaje deseta članica Evropske Unije,a 18.Oktobra iste godine pobeđuje na izborima prva socijalistička partija PASOK na čelu sa Andreasom Papandreuom. [You must be registered and logged in to see this image.] Andreas Papandreu Na sledećim izborima 1985.godine Papandreu sam predlaže da sledeći predsednik bude Karamanlis.(vredi pogledati i neku storiju o PASOK-u i porodici Papandreu,velikim prijateljima Srbije i Jugoslavije). Na izborima 1989.godine nijedna partija ne osvaja ubedljivu većinu i dobijaju ogranicene mandate. Na izborima 1990.godine pobedjuje Micotakis (ND). Posle otpuštanja Andonisa Samarasa sa mesta ministra za spoljne poslove, Samaras osniva svoju stranku Politicko Proleće (1992.),što dovodi do raspada ND i prevremenih izbora Septembra 1993.godine i ponovne pobede PASOK-a. Zbog teške srčane bolesti (podlegao 23. Juna 1996. u 77.godini zivota) Andreas Papandreu se 1996.godine povlači sa vlasti i postavlja tadašnjeg ministra za industriju Kostasa Simidisa za predsednika vlade. U Septembru 1996. PASOK pobeđuje ispred ND. Predsednik Grčke postaje Konstantinos Stefanopulos (sadašnji predsednik). Posle izbora u Aprilu 2000.godine PASOK ponovo pobeđuje,a za njime odmah procenat manje ND. wikipedija
Poslednji izmenio Shadow dana Pet 25 Nov - 10:34, izmenjeno ukupno 1 puta |
| | | Gothic
Poruka : 4155
Učlanjen : 30.03.2011
| Naslov: Re: Stara Grčka Pet 25 Nov - 10:10 | |
| Grčka danas
Ako je u nekoj zemlji teško odvojiti prošlost od sadašnjosti, to bi svakako bilo u Grčkoj. Ako ste ikada pomislili da je ovo narod koji živi od danas do sutra, vaša teorija neće imati mnogo dokaza, iako biste naizgled bili u pravu. Njihova čvrsta povezanost sa precima, uslovila ih je i stalnim predviđanjem budućnosti, pa su se Grci trudili uvek da imaju „rezervni plan“ ili drugi način da sebi obezbede sreću i danas i sutra. Međutim, u njihovoj državi se danas lagano obnavlja čitav problematični poredak prouzrokovan različitim političkim, socio-ekonomskim, privrednim i pre svega finansijskim faktorima.Ali, ostali atributi moderne Grčke pomalo su bačeni u strašnu senku problema ekonomske krize.
Za ovu državu kažu da je savremena kapija prolaza kroz Evropu za ilegalne imigrante, od kad je vlast donela zakon, po kom sva deca rođena od strane roditelja-imigranata, od kojih jedan mora provesti bar 5 godina u Grčkoj, imaju grčko državljanstvo. Naravno, ovaj zakon ima za zadatak da uključi negrčke narode i njihovu decu u grčko društvo, kulture i običaje. Jedna od grčkih dugotrajnih tradicija je i pravoslavna, pa i danas preko 90% stanovništva se izjašnjava da pripada ortodoksnoj grčkoj crkvi. Takva situacija stoji i sa jezikom, koji je sada prilično homogen, pa se i strani narodi u Grčkoj koriste sopstvenim, ali i grčkim jezikom, pa su im i deca bilingvalna. Obrazovni sistem, opet duboko ukorenjen u tradiciji, još od Platonove akademije je vrlo razvijen i Grčka danas ima preko 15 državnih univerziteta. Što se industrije i tehnologije tiče, ova zemlja je poznata po velikom trošenju no i privlačnosti po investitore. Sve veće kompanije imaju svoja sedišta u ovoj zemlji, a ona je poznata i po tehnološkom parku koji postoji u Solunu, a tu su i Tehnološki park Patras i Lavrio.
Muziku današnjice, Grčka i dalje neguje no, u savremenijoj formi, od Drugog svetskog rata u njoj se čuju i primese popularnog hip-hopa, ali i električne muzike. Sport je jedna od onih urezanih tradicionalnih stavki u duh svakog Grka, pa se ova grana razvija i danas, a godinama je Grčka najuspešnija u košarci ( Evropski i svetski šampioni).Ovaj narod je navikao da uživa u lepotama svoje domovine, ali i u širini mogućnosti koju su im obezbeđivala primanja, vekovima, ako ne i milenijumima, i sada su ih, naravno, sustigle određene posledice. Danas, stručnjaci kažu da je Grčka na određenoj prekretnici. Ona je u ovim trenucima suočena sa mnoštvom korupcije, velikim deficitom, ali i nezadovoljstvom građana naviklih na lep život. Mnogi kažu da i ovaj proces kroz koji Grčka nemilice prolazi, zapravo predstavlja zalazak epohe „srednje klase“. O ovom čuvenom slučaju ekonomske krize, brinu se svi građani u ovoj državi, pa i oni zaposleni i u kulturno-umetničkim i turističkim institucijama, brinući se o restruktuiranju njihovih radnih mesta, ali i njihovom znatnom smanjenju.
Kada ove godine i svih budućih, kao turista otputujete u ovu zemlju, susrešćete se sa osmesima na licima domaćina, kakva god situacija bila – to je sigurno. Grci se i dalje oslanjaju na pojedine privredne grane, ma koliko bili u krizi, to je svakako izvoz masline i njenih nusproizvoda, vinogradarstvo, od skoro rudarstvo, a prevashodno turizam. Iz tog razloga, Grci se i dalje drže kulture svojih popularnih gradova, mondenskih letovališta, azurnog mora, nacionalnih simbola, umetničkih blaga, time braneći ono jedino što zaista traje, a to je istorija od koje nema sakrivanja, i iskustvo (pa i ovo iz prethodnih par godina) koje ima neprocenjivu vrednost.
(grckadanas.rs) |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Stara Grčka Ned 16 Mar - 21:54 | |
| Грчки начин ратовања [You must be registered and logged in to see this image.]Грчки војници су се звали хоплити, према грчкој речи за штит, која је гласила хоплон. Само су богатији мушкарци могли да буду хоплити, пошто су једино они могли себи да приуште скупу опрему и оружје. Ратовање је било саставни део живота свих Грка, пошто су градови-државе често међусобно ратовали. Већина Грка је, стога, морала да иде у војску, с тим што су од најранијих времена они сами морали да купе своје оружје и опрему. Млади Атињани су војну обуку пролазили од 18. до 20. године, након чега су били способни да се, по потреби придруже оружаним снагама. У Спарти су много млађи дечаци одлазили на обуку. Пешадија је била темељ свих грчких армија, а основна пешадијска бојна формација била је фаланга. Приликом опсаде градова, војске хеленистичке Грчке користиле су катапулте, овнове за пробијање капија и котао са ужареним угљем и сумпором. Атина је своју империју контролисала помоћу трирема, ратних бродова с три реда весала. На врхунцу своје моћи, Атина се могла ослонити на више од триста триремa. Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.] |
| | | katarina MODERATOR
Poruka : 74915
Učlanjen : 06.06.2011
| Naslov: Re: Stara Grčka Ned 16 Mar - 21:56 | |
| Хоплити представљају тешко наоружане и опремљене пешаке у Античкој Грчкој. Такви војници су се први пут појавили вероватно у 8. веку п. н. е. Они су били градска милиција и били су наоружани копљима, тако да их је било лако опремити. Они су углавном представљали средњу класу, која је имала довољно новца за набавку опреме. Скоро сви познати људи античке Грчке су понекад ратовали као хоплити. Хоплити нису примали плату, служили су за одржање реда, служили би кратко и углавном током лета. Ишли би право до заданог циља. Браниоци би се обично забарикадирали иза градских зидина, па би се нападачи задовољили дивљањем по околици или да их позову на бој. Опсада је била још слабо развијен метод. Битке су обично кратко трајале и биле би одлучне. Обе стране би обично успоставиле линијски поредак једна према другој. Најчешће би били у фаланга формацији дубокој 8 редова. Друге трупе су биле мање важне. Коњица је знала покривати бокове, ако је била у бици. Опрема [You must be registered and logged in to see this image.]Хоплит са опремом Хоплити би се обично наоружавали пред битку. Пошто је свако набављао своју тешку опрему, она уопште није била једнолика. Типичан хоплит је имао следеђу заштиту: заштиту за прса бронзани шлем са заштитним плочама за лице метална заштита за потколенице и колена дрвени штит величине једног метра, зван аспис. Главно оружје је била копље дужине 2,7 m. Често би се ломило кад би се заболо. Није било добро за блиску борбу, па су хоплити носили 60 cm дуг мач зван хифос. Друга пешадија тог доба је носила много лакши оклоп и били су наоружани краћим копљима и стрелама. Штитови су им били мањи Тактика хоплитске борбе Формација хоплитских штитова дала се заједно повезати тако да су се у тој формацији међусобно потпуно штитили. Снага хоплита је била у изненадном удару. Две армије би трчале једна на другу, надајући се да ће снагом своје формације разбити или опколити противничку формацију. Ако то не успију, онда се битка претвара у гурање, па задњи редови гурају предње да надгурају и пробију противничку страну. Битке су ретко трајале дуже од сат времена. Једном кад би пробили противничку линију, противничка страна би остављала оклоп и бежала. Није било много губитака у поређењу са каснијим биткама. Ретко је било више од 5% губитака на противничкој страни. Али истакнуте појединце или генерале противника би побили. Читав такав рат би одлучивала једна битка. Приликом победе губитничка страна је морала откупљивати мртве. Успон и пад хоплита Хоплитске борбе и ратови су били повезани са грчким полисима. Грчко-персијски ратови су променили значај хоплита и њихове опреме. Пошто су били присиљени да се боре са Персијским стрелцима и да трче за њима, смањили су оклопе, носили су краће мачеве и прилагодили се да би били покретљивији. Током Пелопонеског рата њихов значај је битно опао. Повећао се значај морнарице, плаћеника, градских зидова и опсадних машина. Ти каснији ратови постају ратови исцрпљивања и повећавају број жртава. Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.] |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Stara Grčka Sub 22 Mar - 23:45 | |
| 12. septembra 490. godine Atinjani su pobedili deset puta brojniju vojsku persijskog cara Darija (odnos snaga je bio devet hiljada prema sto hiljada). Ova bitka se dogodila na istočnoj obali Atike kod Maratona. U bici je poginulo 190 grčkih vojnika, a Persijanci su imali oko šest hiljada mrtvih. Vest o pobedi u Atinu je doneo glasnik Filipid, pretrčavši 42 kilometra, nakon čega je umro od premora. Pre nego što je umro, potpuno iscrpljen uspeo je da izgovori: “Pobedili smo”… Bitka kod Maratona bila je prekretnica u grčko-persijskim ratovima jer je pokazala da Persijanci nisu nepobedivi. Takođe, učvrstila je položaj Atine u grčkom svetu. Po ovom događaju nazvana je najduža trka u atletici – maraton. Prvi olimpijski maraton odigrao se na Olimpijskim igrama u Atini 1896. godine, kada se trčalo od Maratona do moderne Atine, ukupno 42 kilometra… Maratonska bitka (grč. Μάχη του Μαραθώνα) je bila bitka između Atine i Plateje sa jedne strane, i Ahemenidskog carstva sa druge, koja se desila 490. p. n. e. u mestu Maraton, 42 kilometra severno od Atine. Bitka se završila potpunom pobedom grčkih trupa i označila je kraj Prve persijske invazije Grčke. Uzrok bitke je bila vojna pomoć koju je uputila Atina zajedno sa Eretrijom pobunjenim Grcima u Joniji. Kralj Persije Darije I odlučio je bio da pokrene kaznenu ekspediciju protiv grčkih gradova koji su pružili podršku Jonskom ustanku. Nakon katastrofe persijske flote kod rta Atos, 492. p. n. e. persijska kampanja protiv Grčke je prekinuta. Nova persijska kampanja je pokrenuta 490. p. n. e. iz Kilikije, dela južne Male Azije gde je velika persijska flota predvođena zapovednicima Datisom i Artafernom trebalo da kazni Atinu i Eretriju zbog njihove pomoći Jonjanima. Nakon zauzimanja Naksa i potpunog uništenja Eretrije, Atina se obratila Sparti u pomoć, Sparta je odbila pomoć, navodno iz religijskih razloga i tako Atina je morala sama da se bori protiv Persijanaca. Avgusta ili septembra, 490. p. n. e. Atina pod vođstvom Miltijada mlađeg i Kalimaha je odlučila da pruži bitku Persijancima izvan zidina Atine. Neposredno pred bitku Atinjanima uz pomoć je stigao odred od 1.000 Platejaca, inače lojalnih saveznika Atine. Atina koja je tada raspolagala sa oko 10.000 hoplita pružila je otvorenu bitku Persijancima. Zahvaljujući strateškom lukavstvu Miltijada koji je pojačao krila i oslabio centar grčke vojske, omogućeno je Grcima da potpuno zaokruže mnogobrojne, ali lakše naoružane Persijance i da ih potpuno poraze. Taj poraz je bio odlučan jer je to bio prvi veliki poraz Ahemenidske vojske koja je do tada smatrana nepobedivom. Nakon bitke Persijanci su pokušali da stignu u Atinu preko mora, međutim posle brzog marša, Grci su ih stigli i tako Persijanci su bili primorani da se vrate u Aziju. Danas mnogi smatraju ishod Maratonske bitke, sudbonosnim ne samo za Grčku istoriju već i za istoriju Evrope. Interesantno je u tome što je takav ishod nije mogao da zaustavi persijske pohode na Grčku ali je značajno preokrenuo odnos snaga u korist grčkih polisa, i dokazao je da Grci mogu da pruže otpor daljoj ekspanziji moćnog Persijskog carstva. Trčanje na duge staze, poznatije kao Maraton uzelo je zapravo svoje ime od istoimene bitke gde je prema legendi Atinjanin Fidipid(?) otrčao iz Maratona u Atinu kako bi najavio pobedu, kada je najavio pobedu Atinjanima onda je izdahnuo. [You must be registered and logged in to see this image.] |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Stara Grčka Sub 22 Mar - 23:47 | |
| МАРАТОНСКА БИТКА [You must be registered and logged in to see this image.]Маратонска битка била је прва битка вођена у грчко-персијским ратовима (499- 449. пне). Одиграла се на Маратонском пољу, 42 км удаљеном од Атине. Након слома Јонског устанка, персијски цар Дарије I преузео је велики поход на Хеладу. Желео је да казни Атињане јер су пружили помоћ грчким устаницима у Малој Азији. Дарије је толико желео осветом да је, према једној причи, свом робу наредио да га за време обеда подсећа на Атињане: „Господару сетите се Атињана.“ Права намера персијског цара била је да покори целу Хеладу. Персијска војска је 490. године пне прешла Егејско море и искрцала се на Маратонском пољу у Атици. „Отац историје“ Херодот пружа нам опис битке код Маратона у својој Историји. „Чим су Атињани то сазнали, пођу и они на Маратон. На челу атинске војске налазило се десет војсковођа, међу којима је десети био Милтијад. Тај Милтијад је живео у Херсонезу (данас на Галипољском полуострву), а онда се вратио у Атину. Један гласник је кренуо у Спарту и изјавио главарима: „Лакедемонци, Атињани вас моле да им дођете у помоћ и да не дозволите да најстарији грчки град падне у ропство варвара”. Спартанци су закаснили јер су њихови обичаји забрањивали да се креће у рат пре пуног месеца. Мишљења атинских војсковођа нису се поклапала. Једни нису били за то да се ступи у борбу, јер је персијска сила била велика. Други, са Милтијадом, били су за то да се прихвати борба. Дошло је до гласања у коме је прихваћен Милтијадов став. Оног дана када је дошао ред на Милтијада да преузме команду, Атињани су се постројили за борбу. Борбена линија им је била дугачка колико и персијска, али су јој у средини борбене снаге биле најслабије. Растојање између две војске износило је око 1600 метара. У борби против Персијанаца крену у трку. Персијанци помисле да су Атињани сишли са ума кад тако срљају у пропаст. Било их је мало, а нису имали ни коњице ни стрелаца. Али Атињани су јуришали и славно се борили. Борба је трајала дуго. На средњем одсеку победу су однели варвари. Грци су победили на оба крила. После победе допустили су им да побегну, па се са оба крила устреме на оне који су продрли у средину фронта. И ту су Атињани однели победу. Гонили су и убијали Персијанце све до мора, где су се дочепали бродова и покушали да их запале. Атињани су заробили седам бродова, а на остале су се варвари повукли и отпловили да би око Атике стигли до Атине. Атињани, што су брже могли, кренули су пешке у град и стигли тамо пре варвара. Овима је остало једино то да се извесно време задрже под сидром, а затим да се врате у Азију. У маратонској битки Персијанци су имали шест хиљада и четири стотине мртвих, а Атињани само сто и двадесет два.“ ucionicaistorije.wordpress.com |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Stara Grčka Sub 22 Mar - 23:56 | |
| Bitka kod Termopila Bitka kod Termopila ili Termopilska bitka odigrala se avgusta 480. pre Hrista između persijske vojske pod komandom Kserksa I i saveza grčkih gradova pod komandom spartanskoga kralja Leonide. Odigrala se u isto vreme kada je bila i pomorska bitka kod Artemizija. Oko 7.000 Grka pod komandom spartanskoga kralja Leonide blokiralo je u uskom Termopilskom klancu u centralnoj Grčkoj jedini put kojim je mogla da napreduje ogromna persijska vojska pod komandom persijskoga kralja Kserksa I. Prema antičkim izvorima persijska vojska brojala se milionima, a prema modernim procenama brojke su se kretale između 100.000 i 300.000. Grci su sedam dana držali Termopilski klanac. Sama bitka trajala je tri dana. Puna dva dana mnogo manja vojska pod komandom Leonide uspevala je da odbija napade persijske vojske. Trećega dana Grk Efijalt odao je Persijancima planinski put, kojim je deo persijske vojske zašao iza grčkih linija. Svestan opkoljavanja Leonida je raspustio većinu snaga i ostao je u klancu sa 300 Spartanaca, 700 Tespijaca, 400 Tebanaca i nešto drugih. Borili su dok svi nisu izginuli, uključujući i Leonidu. Osvajanje Termopilskoga klanca dalo je Persijancima priliku da osvoje oblasti sve do Korinta, a posebno im je dalo mogućnost napada na Atinu. Grčka mornarica se povukla do Salamine... „Kada je već bilo svanulo, Grci počnu da se dogovaraju šta da učine. Mišljenja su se podelila. Neki su bili za to da se ne povlače sa zauzetih položaja, a drugi su bili protiv toga. Pošto su se tako podelili, jedni su se povukli i otišli svojim kućama, a drugi su se, zajedno sa spartanskim kraljem Leonidom, spremali da tu ostanu. Leonidu i njegove Spartance bila je sramota da napuste položaj, jer su zapravo i došli da ga brane. Leonida je naredio saveznicima da se povuku kad već nisu voljni da se s njim izlažu opasnosti. On sam je tamo doživeo besmrtnu slavu. Persijski kralj Kserks izvršio je napad otprilike u vreme kada je trg pun ljudi (oko 9 časova izjutra). Epijalt, Grk ali izdajnik, savetovao mu je da se iznenada spusti s brda mnogo strmijom i kraćom stazom iza leđa branilaca Klanca. Leonidini Grci bili su svesni da idu u sigurnu smrt, pa istrče sve do mesta gde je Klanac bio mnogo širi. Tu su kao zaštitu imali neki zid. Kada je došlo do borbe, poginuo je veliki broj varvara (Persijanaca), jer su zapovednici jedinica išli s bičevima iza vojnika, tukli ih i stalno gonili napred. Mnogi od njih su se survali u more i udavili se. Mnogo više ih je bilo oboreno na zemlju i izgaženo. O izginulim niko nije vodio računa. Kako su Grci znali da ih čeka smrt kada stignu oni koji su prešli preko planine da ih opkole, uložili su poslednje napore i, prezirući smrt, slepo su jurišali. Mnogim Grcima tada su već koplja bila izlomljena, pa su mačevima ubijali Persijance. U toj borbi herojski se borio i poginuo kralj Leonida i s njim mnogi slavni Spartanci. Poginuli su i mnogi ugledni Persijanci, među kojima i dva Darijeva sina i dva Kserksova brata. Oko Leonidinog leša vodila se ogorčena borba sve dok Grci svojim junaštvom nisu uspeli da otmu leš i da četiri puta nagnaju neprijatelja u bekstvo. I to je tako trajalo dok se nije pojavila vojska sa Epijaltom. A kada su Grci čuli da oni dolaze, povukli su se u uzani deo Klanca i zauzeli položaj na brežuljku, koji se nalazi na samom ulazu u Klanac, tamo gde i sada stoji kip lava na Leonidinom grobu. Branili su se mačevima, ukoliko su im još bili čitavi, rukama i zubima, a varvari su ih opkolili i zasuli strelama. Hopliti Priča se da je najveći junak bio Spartanac Dijenek. On je, kažu, pre no što je došlo do borbe između Grka i Persijanaca, čuvši da se od mnogih strela neće videti sunce kad varvari počnu da ih bacaju na Grke, rekao da je to prijatna vest. Kada Persijanci budu strelama zaklonili sunce, Grci će moći da se protiv njih bore u hladovini, a ne po suncu. On je i inače bio poznat po duhovitim izrekama. Grci koji su poginuli sahranjeni su na onome mestu na kome su pali. U spomen Spartanapa bio je urezan i natpis koji glasi: „Javi u Spartu, o stranče, da ovde ležimo mirno Njihovih zakona svi slušajuć pokorno glas”. Priča se da je od tri stotine boraca ostao u životu samo jedan, koji je bio poslat u Tesaliju kao glasnik. On se ipak obesio kada se vratio u Spartu i kada su ga dočekali s prezrenjem.“ ucionicaistorije.wordpress.com |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Stara Grčka Ned 23 Mar - 0:05 | |
| Bitka kod Salamine Bitka kod Salamine (28. 9. 480. pne.) bila je pomorska bitka između udružene flote grčkih polisa i perzijske flote sastavljene od feničkih, egipatskih i jonskih brodova. Bitka se vodila blizu Atene u malom prolazu između ostoka Salamine i Pireja. Perzijanci su imali mnogo više brodova. Međutim, u tijesnim geografskim uvjetima ponovo dolazi do izražaja pokretljivost grčkih brodova, pa Grci izlaze kao pobjednici. Ta bitka je označila prekretnicu Grčko-perzijskog rata jer nakon nje perzijska mornarica više nije dominantna u Mediteranu. Perzijska pobjeda kod Termopila značila je pad cijele Beotije pod perzijsku vlast, dok je put prema Atici bio otvoren. Ostatak atenske populacije evakuiran je uz pomoć savezničke mornarice na otok Salaminu[6]. Peloponeski saveznici počeli su sa pripremama obrambenih linija na Korintskoj prevlaci (širokoj 6 km) gradeći zidine, uništavajući cestu od Megare, te potpunim napuštanjem Atene[7]. Atenski komadant Temistoklo ih je uspio uvjeriti da zid ništa neće značiti, ako mornarica može prevoziti i snabdjevati perzijsku armiju. Rasprava Temistokla i Spartanaca ticala se proricanja iz delfskog proročišta koje je kao i inače neodređeno proreklo da će „Salamina donijeti smrt ženinim sinovima“ i da će Grci biti „spašeni drvenim zidom“. Temistoklo je interpretirao drveni zid kao flotu brodova i tvrdio je da će to doneti Perzijancima smrt. S druge strane, neki Atenjani su to predviđanje uzeli doslovce, pa su se zabarikadirali drvenim zidom na ulazu u Akropolu. U gradu je ostala nekolicina ratnika koji su pokušali obraniti atensku akropolu, no Perzijanci su ih ubrzo porazili. Nakon pada Atene Kserkso je odlučio kazniti grad spaljivanjem do temelja[8], no navodno se pokajao zbog tog čina. Spaljivanje osvojenog grada bio je neprimjeren porez nekarakterističan za Kserksove prethodnike Kira Velikog i Darija Velikog koji su se prema pokorenim gradovima odnosili sa velikim poštovanjem; ukidajući ropstvo i tolerirajući lokalne religije. Kserksovo spaljivanje Atene smatra se odmazdom za atenskoj potpori Jonjanima koji su spalili perzijski grad Sard u satrapiji Lidiji. Euribijad i Spartanci su nastavili svađu sa Temistoklom o nužnosti bitke kod Salamine. Oni su želeli da se bore bliže Korintu, da bi u slučaju poraza mogli da se povuku na glavno kopno ili da se potpuno povuku i čekaju da ih Perzijanci napadnu kopneno. Temistoklo je nastavio tvrditi Euribijadu da nikakvi zidovi neće pomoći ako perzijska flota opstane. Bojeći se da će biti nadglasan od Spartanaca, Temistoklo se prema tvrdnjama Herodota odlučuje na trik. Šalje uhodu perzijskom vladaru Kserksu s ciljem uvjeravanja da se Grci nisu složili oko lokacije bitke i da će se povlačiti preko noći. Kserks I blokira zapadni prolaz, tako da brodovi ne mogu pobjeći. Time su Spartanci ometeni da promjene Temistoklov plan. Tokom noći perzijski brodovi su pretraživali zaljev ne bi li spriječili grčko povlačenje, do koga nije ni došlo. Grci su imali 371 brod. Nominalni komadant je bio Spartanac Euribijad, a stvarni je bio Atenjanin Temistoklo. Spartanci su imali malo brodova, ali oni su sebe smatrali prirodnim vođama bilo koje zajedničke grčke vojske i uvijek su zahtevali da njihov general ima komandu. Od 371 broda, 180 je bilo iz Atine, 40 iz Korinta, 30 iz Egine, po 20 iz Halkide i Megare, 16 iz Sparte itd. Veća perzijska flota imala je oko 600 brodova i bila je stavljena od feničkih, egipatskih i jonskih brodova. Perzijanci su sada imali pod kontrolom većinu Grčke, i Kserks I je imao u planu što brže završiti vojnu ekspediciju. Da je Kserkso porazio grčku mornaricu, bio bi u izglednoj prilici natjerati ostale Grke na predaju, dok se Temistoklo nadao kako će perzijskim pomorskim porazom odvratiti Perzijance od daljnjih napada na ostatak Grčke. Perzijanci su odlučili da unište grčku flotu kraj Salamine, a vladar Kserks I ostao je na obali promatrajući okršaj. Saveznička grčka mornarica spremno je čekala dolazak perzijske flote ispred obala Salamine, stacioniravši se u uskom Saronskom zaljevu koji je dijelio poluotok Peloponez od ostatka grčkog kopna. S obzirom na navedene geografske karakteristike, perzijska brojčano superiornija flota nije mogla ostvariti premoć, budući kako nisu mogli manevrirati niti su poznavali topografiju. Grci su iskoristili priliku i napali perzijsku mornaricu, te ostvarili veliku pobjedu te osigurali Peloponez. Oko 200 brodova perzijske flote bilo je potopljeno ili zarobljeno. Atena će se ubrzo pretvoriti u vodeću grčku silu nakon pobjeda protiv Mardonija kod Plateje odnosno Mikale, a zadržati će taj status sljedećih pola vijeka do uspona Sparte odnosno novog perzijskog osvajanja Jonije. Temistoklo, najzaslužniji za grčku pobjedu, na zalasku karijere služiti će Kserksovog sina Artakserksa. Bitka je ostala upamćena i po sudjelovanju vjerojatno prve admiralice u historiji, Artemizije iz Karije koja je predvodila skupinu od pet perzijskih brodova. Eshil, koji je i sam učestvovao u ratovima, napisao je o ratu komad Perzijanci. vikipedija |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Stara Grčka Ned 23 Mar - 0:13 | |
| Artemizija I. od Karije (grč. Αρτεμισία) bila je admiralica u službi Perzijskog Carstva početkom 5. stoljeća pr. Kr., koja je na toj poziciji zamijenila svog preminulog muža, vladara Karije. Artemizija je najviše ostala upamćena po sudjelovanju u bitci kod Salamine. [You must be registered and logged in to see this image.]Artemizija je bila jedina od zapovjednika u perzijskoj vojsci koja je savjetovala vladaru Kserksu da se ne upušta u pomorsku bitku protiv Grka. Ipak, u rujnu 480. pr. Kr. sudjelovala je u bitci kod Salamine na strani perzijske vojske, gdje je predvodila flotu od pet brodova. Navodno je u jednom trenutku bitke njen brod bio u opasnosti da ga zauzmu neprijatelji, pa se Artemizija izvukla na neuobičajen način. Slučajno ili namjerno, zabila se u saveznički karijski brod prilikom čega je potopljen. Neprijateljski atenski brod tada ju je ostavio na miru, misleći kako se ona zapravo bori na grčkoj strani. Kserkso, koji je promatrao bitku sa obližnjeg brežuljka, pomislio je kako je potopljeni brod neprijateljski pa je bio zadivljen Artemizijinom hrabrosti. Ipak, nitko sa potopljenog broda nije preživio pa je priča ostala nepoznanicom do današnjeg dana. Artemizija je unatoč porazu preživjela bitku, a kada se vratila u perzijski logor Kserkso je (prema Herodotu) izjavio „Moji muškarci postali su žene, a žene su postali muškarcima!“. Nakon bitke kod Salamine Artemizija je Kserksu zagovarala povratak u Malu Aziju, dok je satrap Mardonije inzistirao na nastavku borbi. Kserkso ju je tada poslao u Efez da se brine o njegovim sinovima, a ona je do svoje smrti ostala lojalna Perzijskom Carstvu. Prema legendama koje spominje Focije I.[2], Artemizija se zaljubila u čovjeka koji se zvao Dardan. Nakon što je odbio njenu ljubav, navodno se sa litica Lefkada bacila u Egejsko more. Ipak, ova priča se smatra pokušajem diskreditacije od strane grčkih povjesničara. S druge strane, Herodot je imao visoko mišljenje o Artemiziji unatoč njenoj potpori Perzijancima, a razlog tome najvjerojatnije je to što su oboje bili iz grada Halikarnasa. Artemiziju je na mjestu satrapa Karije naslijedio njen sin Pisindelis. vikipedija |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Stara Grčka Ned 23 Mar - 0:24 | |
| Delski savez
Delski savez (također Delsko-atički savez), obrambeni savez sklopljen 478. pr. Kr., nakon grčko-perzijskih ratova, kako bi se spriječio mogući ponovni napadaj Perzijanaca na Grčku. Na čelu Saveza bila je Atena, a drugi su članovi u načelu imali ista prava kao ona. Središte Saveza bilo je na otoku Delu. Savez je obuhvaćao osobito otoke i primorske gradove oko Egejskoga mora, ali je u njemu bila i Sparta; drugi gradovi i pokrajine pristupali su mu povremeno (Arg, Megarida, Tesalija). U Savezu je ubrzo došlo do trvenja, jer je Atena, težeći za hegemonijom, svoju zbiljsku prevlast zloupotrebljavala na štetu drugih članova. Izbile su suprotnosti između Atene i Sparte, pa se Savez raspao u Peloponeskom ratu.
U novom je obliku obnovljen (od 378. do 377. pr. Kr.) kako bi spriječio agresivne namjere Sparte. I tomu savezu, koji je imao oko 70 članica, bila je na čelu Atena. Cilj je Saveza bio postignut, jer su Spartanci u dvjema pomorskim bitkama (Naks 376. pr. Kr. i Leukada 375. pr. Kr.) bili pobijeđeni. Savez se održao do bitke kraj Heroneje, u kojoj je Filip II. Makedonski 338. pr. Kr. pobijedio udružene Atenjane i Tebance i nametnuo se za gospodara Grcima. Ta su dva saveza prvi pokušaj sjedinjavanja grčkih polisâ u jednu organiziranu cjelinu.
enciklopedija.hr |
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Stara Grčka Pon 6 Jun - 22:00 | |
| Iako puno toga znamo o umjetnosti, filozofiji, medicini, matematici i drugim znanostima drevne Grčke, kolijevke kulture i civilizacije Zapada, u dubinama vremena skriveno je srce stare Grčke iz kojeg se rodilo sve što znamo o ovoj kulturi, a to su misteriji. Gotovo su svi veliki umjetnici, tragičari, filozofi, vojskovođe bili inicirani u misterije i upravo zahvaljujući tome danas imamo grčku umjetnost, tragediju i filozofiju.Misteriji, međutim, nisu isključivo grčka svojina, oni su postojali u raznim dijelovima svijeta kroz čitavu povijest i nema niti jedne visoke kulture koja ih nije imala. U samoj Grčkoj misteriji su se odvijali na različitim mjestima, a najpoznatiji su samotrački, eleuzinski, tebanski, orfički i dr. Bez obzira na njihove izvanjske različitosti, korijen i smisao su im isti. No, što su uistinu bili misteriji, pitanje je na koje nije lako dati odgovor jer su teško usporedivi s današnjom religijom, filozofijom, umjetnošću, ljudskim težnjama i načinom života.Slika svijeta naših predaka sasvim je različita od današnje. Današnji je čovjek daleko racionalniji nego što je nekada bio. Ova je racionalnost u određenim dijelovima svijeta urodila velikim napretkom tehnologije i materijalnim blagostanjem. Ta mu je racionalnost, međutim, oduzela intuiciju, svojstvenu nekadašnjim ljudima, oduzela mu je na neki način sigurnost u postojanje Boga, jer se niti jedno od toga ne da “dokazati” modernim kriterijima vrednovanja i vjerodostojnosti.Dok su drevni ljudi u prirodnim pojavama vidjeli određeni izraz snaga prirode, samih božanstava, mi u tim istim snagama prirode vidimo, primjerice, meteorološke pojave. U mitološkim knjigama nailazimo na pojmove kao što su: bog kiše, božica zemlje, bog vjetra… Već i samom terminologijom prirodnu stvarnost razdvajamo na dva dijela: boga i kišu. Međutim, nekadašnjim je ljudima riječ kiša označavala snagu koja silazi na zemlju, oplođuje ju i daje joj život. Tako shvaćena, kiša je imala svoje podrijetlo u božanskom, a izražavala se kao voda koja pada s neba. Imena drevnih božanstava bile su riječi koje su označavale upravo onaj aspekt prirode za koji je određeno božanstvo zaduženo. Grci nisu, primjerice, govorili o božici zemlje, već o Demetri, čije ime znači “Majka Zemlja”.[You must be registered and logged in to see this image.]Naši se preci nisu pitali postoji li Bog jer su njegovu prisutnost vidjeli u svakodnevnom životu, u svemu oko sebe. Ovaj se “uvid”, doduše, razlikovao od čovjeka do čovjeka. Grčka religija davala je širinu u kojoj je svatko mogao imati svoju viziju Boga, a da se ona istovremeno ne suprotstavlja ostalima. Drugim riječima, dubina razumijevanja bila je različita. Dok je običan čovjek u određenom mitu vidio cikličnost prirode, proljetno obnavljanje, rađanje ili umiranje života, to jest njegov izvanjski aspekt, posvećenik je vidio njegovu duboku, nutarnju stranu – izraz kozmičkih snaga koje dotiču dubinu čovjekove duše i upućuju na njezinu ulogu u ovome, ali i u onome svijetu. Upravo su iz ovog razloga postojali misteriji, ezoterijsko srce religije.Herodot kaže da je misterije u Grčku donio Orfej, sin Apolona, od kojeg je dobio liru sa sedam žica ili sedmerostruku inicijaciju u misterije. Prema Orfeju, sve stvari potječu od velikog Principa kojemu ljudi pokušavaju dati ime, iako je On neopisiv i neizreciv. Orfičko učenje govori o božanskoj prirodi i seljenju ljudske duše (metempsihoza). Na orfičkim zlatnim listićima pronađenim u grobovima u južnoj Italiji i na Kreti ispisani su stihovi u kojima se duša predstavlja kao dijete neba i zemlje. Klement Aleksandrijski kaže da se kroz velike misterije objelodanjivala evolucija cjelokupnog Univerzuma “jer se kroz njih iniciranima pokazivala priroda i sve stvari kakve one jesu”. Njihovu moralnu vrijednost ističe Epiktet, dok Platon kaže da im je stvarni cilj bio vratiti dušu u njezino primordijalno stanje, stanje savršenstva iz kojeg je duša “pala”.Misteriji su, dakle, davali odgovore na duboka pitanja života i smrti te su prenosili znanje o jednom Bogu, izvoru iz kojeg sve proistječe i kojemu se sve vraća, onom koji je pokrenuo stvaranje i koji je kroz različite aspekte prisutan u svemu, pa tako i u ljudskoj duši. Njegova snaga diferencira se kroz mnogostruke kozmičke snage koje djeluju na vidljivim razinama manifestacije, a čovjek je tog Jednog mogao naslutiti kroz mnogobrojne snage prirode – božanstva koja su bila tu kraj njega.Božanstva koja se pojavljuju u svim grčkim misterijima su Dioniz i Demetra. Imajući u vidu ranije rečeno, pokušat ćemo proniknuti u dublji simbolizam i značenje ovih božanstava. Dioniz ZagrejDioniz je bio sin nebeske Demetre i Zeusa ili, prema drugim izvorima, Perzefone i Zeusa. Mit kaže da su ga raskomadali i pojeli Titani, a u posljednjem trenutku njegovo još živo srce spašava Atena koja ga odnosi Zeusu. On proguta Dionizovo srce, a munjom sažeže Titane. Iz tog je pepela niknuo ljudski rod. Ovaj prvi Dioniz naziva se Zagrej, što znači razderani, raskomadani. Dioniz Zagrej predstavlja žrtvu božanstva, on je morao umrijeti na jednoj razini da bi postao prisutan na drugoj. Raskomadani Zagrej živi u svim bićima. To je božanstvo žrtvovano da bi se moglo izraziti u bezbrojnim dušama. Čovječanstvo koje je nastalo u sebi sadrži dio titanskog i dio božanskog. Titanski dio u čovjeku vuče prema onome što je animalno, a drugi dio, dionizijski, predstavlja dušu koja vječno teži prema nebu, vječno tražeći izgubljeno jedinstvo. Dioniz Bakho[You must be registered and logged in to see this image.]Sa Semelom, kćeri tebanskog kralja Kadma, Zeus začne novog Dioniza, plod veze boga i smrtne žene. Legenda kaže da se Semeli, dok je pod srcem nosila Dioniza, ukazala Hera s pitanjem je li joj se Zeus prikazao u svoj svojoj božanskoj veličini, kao što je to učinio njoj na dan vjenčanja. Naivna Semela nije se mogla oduprijeti toj misli i u sljedećoj prilici izmoli Zeusa obećanje da joj ispuni želju koju od njega zatraži. Zeus nevoljko pristane, ali ovo se pokazalo kobnim. Naime, kada bi vrhovni bog nešto obećao, on bi se zakleo vodama Stiksa da će ono što je rečeno ostvariti i tu nije bilo povratka. U silnoj svjetlosti i munjama koje su se potom pojavile izgorjela je kuća, Semela je poginula, ali je Zeus uspio spasiti Dioniza u posljednji čas, ugradivši fetus u svoje bedro da se tu do kraja razvije. Tako se Dioniz po drugi put rodio – sada više ne kao Dioniz Zagrej, sin božanstava, već kao novi Dioniz koji u sebi nosi i božansko i ljudsko. Ovaj Dioniz postaje veliki posvećenik, onaj koji će ljudima pokazivati put povratka prema izgubljenom jedinstvu. On je bog entuzijazma, zanosa koji omogućuje duši da se približi nebu. Ovaj je entuzijazam predstavljen jednostavnim simbolom – vinom. Za Grke je vino bio simbol drugačijeg stanja svijesti, od najobičnije opijenosti, do vrhunskog zanosa, ekstaze i inspiracije božanskim. Ovaj mlađi Dioniz ciklički se obnavlja, pomlađuje i zato ga još nazivaju Razrješitelj i Osloboditelj.Svaki čovjek ima, dakle, nešto od Zagreja, božanski duh koji boravi u tijelu. Svaki čovjek ima nešto i od Bakha, ljudsku dušu koja može započeti put oslobađanja od okova tijela, sve dok se ne povrati prvobitna čistoća ljudskog bića. Demetra[You must be registered and logged in to see this image.]Njezino ime doslovno znači Majka Zemlja. Ona je, kao i Zeus, kći Krona i Reje. Zeus joj je povjerio brigu o plodnosti zemlje. Naučila je ljude obrađivati zemlju i donijela im zakone, tako da je zbog toga nazivaju još i zakonodavka. U mitologiji su njezin simbolizam i značenje najviše došli do izražaja kroz njezin odnos s kćeri Perzefonom. Demetra je sa Zeusom imala kćer Perzefonu ili Koru, što znači “mlada djevojka”. Kada se jednom Perzefona igrala sa svojim prijateljicama nimfama na livadama Nise, otvorila se pred njom zemlja, iz ponora je izašao Had, gospodar podzemlja, i oteo je. Demetra je pokušavala pronaći svoju kćer, lutajući svijetom, dozivajući je, ali bez uspjeha. Konačno joj je bog Helije, Sunce koje sve vidi na svom dnevnom putovanju nebom, odao tajnu njezina nestanka. Demetra odlazi na Olimp i traži od Zeusa da joj vrati kćer, ali Perzefona je već u podzemlju kušala nar, simbol braka, i povratka više nije bilo. Demetra napušta Olimp, prerušava se u stariju ženu i u beskrajnoj tuzi zanemaruje svoje poslove. Lutajući dolazi do Eleuzine gdje postaje dadilja tek rođenom sinu eleuzinskog kralja Keleja, ne otkrivajući nikome tko je ona uistinu. Zavladala je glad, neimaština, životinje nisu donosile na svijet svoje mlade, polja nisu rađala, ljudi su u svojoj bijedi zaboravili vlastite bogove, nisu vršili bogoslužja, sve je zamrlo. Kada je stanje postalo neizdrživo, Zeus šalje svog glasnika Hermesa u podzemlje i postiže se dogovor: Perzefona će dvije trećine godine provesti sa svojom majkom, a jednu trećinu u podzemnom svijetu sa svojim suprugom. Demetra se potom vraća svojim dužnostima i čitava priroda ponovno oživljava. Kasnije će Demetra, u znak zahvalnosti Keleju, koji ju je primio na svoj dvor, poučiti njegova sina Triptolema umijeću obrade zemlje, a Kelej će u čast božici podići veličanstveni hram Telesterion koji će postati središte njezina kulta, poznatih eleuzinskih misterija.Pokušajmo sada dotaknuti neke ključne elemente mita. Demetra je slika živih i stvaralačkih snaga, ona nije samo zemlja koja rađa i prolazi cikluse kroz godišnja doba, premda se najčešće s time povezuje. Demetra je nebeska snaga, onaj božanski impuls koji je usmjeren prema rađanju i obnovi života, ali nije sama zemlja, već nevidljivi pokretač svakog rađanja. Kada Demetra boravi u našem svijetu sa svojom kćeri, vlada harmonija jer je uspostavljen red između nebeskih i zemaljskih snaga. Međutim, kada je Demetra sama, a Perzefona u podzemlju, te veze ne postoje i zemlja ne rađa.Perzefona je mlada djevojka, simbol ljudske duše nesvjesne svog božanskog podrijetla. Zbog toga ona periodički prolazi podzemnim svijetom, kroz misterij umiranja, ponovnog rađanja i ponovnog povezivanja sa svojom majkom. Perzefona s početka priče i ona Perzefona koja se ponovno vraća majci nisu iste: jedna je morala umrijeti da bi se druga rodila u drugom stanju svijesti. Zbog toga su se u eleuzinskim misterijima posvećenici poistovjećivali s Perzefonom.Kada mit kaže da je Demetra Triptolemu predala umijeće obrade zemlje, to upućuje na znanje o misterijima; on je tako postao prvi inicirani u Eleuzini, sa zadatkom da nastavi dalje ljudima prenositi znanje.Orfički misterijiPriča o Orfeju, drevnom pokretaču grčke religije, započinje u Trakiji u vremenu koje je teško definirati. Kaže se da su u tom mračnom vremenu dominirali kultovi nižih božanstava. Ljudi su živjeli u strahu od čarobnjaštva najnižeg tipa, zastrašujućih noćnih orgija, vladalo je praznovjerje, a kultovi božanstava bili su degradirani. Male zajednice svećenika solarnih kultova živjele su izolirano i povučeno. U takvom se okružju rađa Orfej, koji je samom svojom pojavom bio suprotnost vremenu. Bio je lijepog izgleda, a njegov glas imao je sposobnost doprijeti do svakog srca i donijeti mu sklad. Prema jednom izvoru, bio je sin Apolonove svećenice, a prema drugom, sin Tračanina Aegra i Kaliope, muze epskog pjesništva, što ga opet povezuje s Apolonom kao vođom muza.Orfej je nestao i svi su mislili da je ubijen. Tradicija govori o njegovu boravku u Egiptu, gdje je bio posvećen među egipatskim svećenicima. Nakon dvadeset godina ponovno se vraća u Grčku s misijom utemeljenja misterija. Orfej spaja Dionizovu i Zeusovu religiju u jednu jedinstvenu. Tada još nisu postojali posebni hramovi ili građevine u kojima bi se odvijali misteriji. Sve se događalo na otvorenom, u prirodi, u dubokim dolinama, šumama, klancima, podzemnim prolazima. To je znanje dopiralo do naroda kroz poeziju i svetkovine, a kasnije i kroz kazalište misterija, osobito tragediju. Iz Trakije se ovaj misterijski impuls postupno proširio dolinom Tempe i povezao s Apolonovim svetištem u Delfima. Eleuzinski misterijiEleuzinski misteriji počivaju na mitu o Demetri i Perzefoni, koji predstavlja sudbinu čovjekove duše. Duša je izgubila izravan dodir s bogovima, ali ipak u sebi nosi te snage i može ih iz dubina izvući na svjetlost dana. Misteriji su pokazivali novi put do bogova.Sama ceremonija posvećenja u misterije trajala je devet dana, od čega se prvih šest odvijalo u Ateni, a sedmog se dana kretalo prema dvadesetak kilometara udaljenoj Eleuzini. Kasno navečer stigli bi do svetišta. Posvećenja u prvi stupanj odvijala su se osmog, a u drugi stupanj devetog dana.Iz šturih podataka koje su nam ostavili antički pisci može se naslutiti tek ponešto: posvećenici “bi dotaknuli krila božice”, ili “u duši mu sine kao eleuzinska svjetlost”, ili “postali su djeca božice…” Oslobođenje od straha od kraja fizičkog života bio je rezultat proživljenih misterija. Cilj misterija bio je postizanje vrline ovdje u ovom zemaljskom životu, kao i vjere u onaj svijet.Posvećenici su na kraju polagali zavjet šutnje: o onome što su proživjeli nije se smjelo govoriti.Značaj misterijaPosvećenici u misterije bili su, primjerice, Solon, koji je Ateni donio zakone, Temistoklo, koji joj je donio vjeru u pobjedu, Periklo, koji je pokazao vještinu vođenja ljudi, Eshil i Sofoklo, koji su nam ostavili nenadiđeni, uzvišeni simbolizam mita, Fidija, Lizip i Praksitel, čija se vizija božanstva pretočila u kamen, Herodot, Platon, Plutarh i mnogi drugi. Kada je Rim osvojio Heladu mačem, a ona njega kulturom, u misterije su posvećeni carevi August, Hadrijan, Lucije Ver, Julijan, Galijen…Misteriji su bili u izravnoj vezi sa životom, jer je doživljeno u misterijima tražilo svoj izraz u svijetu djelovanja. Vrijedi i obrnuto: živeći život, posvećenik je imao mogućnost brinuti se za svoju sudbinu poslije smrti. - Citat :
- [You must be registered and logged in to see this image.]
I božica pođe do kraljeva zakonu vještih… Te im pokaza… Svoju svetu službu i lijepe ih nauči tajne … svete, što nitko ih ne smije gaziti, čuti, ni o njima zboriti, jer strah od bogova jezik mu veže… Himna Demetri (Homer) Sretan je onaj koji ide pod zemlju pošto je ovo vidio; On poznaje svršetak života, a poznaje i sa Zeusom dani početak. Pindar O, triput blaženi od ljudi oni koji tajne vidješe. Sofoklo Demetro, ti što dušu moju othrani, Daj dostojan da budem tvojih tajni. Aristofan
Autor: Daliborka Kiković |
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Stara Grčka Sub 17 Sep - 13:09 | |
| [You must be registered and logged in to see this image.] Periklo
Proučavanjem razdoblja peloponeskog rata bavio se Tukidid u djelu Povijest Peloponeskog rata. Zahvaljujući prihodima iz očevog rudnika, Tukidid je putovao po ratištima skupljajući pri tom podatke o ratovanju Atenjana i Spartanaca do 411. g. pr. Kr. U ratu je kratko sudjelovao i kao vojskovođa na čelu atenske mornarice. Osim samog tijeka peloponeskog rata, Tukidid je pokušao objasniti njegove dublje uzroke i posljedice. Nastojao je činjenice objasniti tražeći prirodne, a ne natprirodne uzroke, uvijek ispitujući uzročnu vezu između događaja. Za razliku od prijašnjih povjesničara, Tukidid je pisao o povijesti svog vremena, bez uljepšavanja, nastojeći biti nepristran. U Povijesti Peloponeskog rata Tukidid daje zapis o Periklu nakon druge provale Peloponežana u Atenu. - Citat :
- “Periklo govoreći tako kušao je stišati srdžbu Atenjana protiv sebe i odvratiti njihove misli od tadašnjih zala. Oni su doduše javno odobravali njegovim riječima i nisu više slali k Lakedemonjanima i bolje su se spremali za rat, ali u sebi su žalostili zbog nevolja, i to puk, što je raspolažući manjim sredstvima i tih bio lišen, a bogataši, što su izgubili na selima lijepu imovinu u kućama i skupocjenom uređaju i što su, a to je bilo najgore, imali rat umjesto mira. (…) A ne mnogo kasnije opet ga, kako to svjetina obično čini, izabraše za vojskovođu i povjeriše mu čitavu upravu, jer su s jedne strane bili već hladniji i svatko je manje žalio za svojim domaćim prilikama, a s druge strane za potrebe cjelokupne države držali su njega najsposobnijim. Koliko je vremena bio na čelu države u miru, umjereno je njom upravljao i sigurno je na nju pazio, tako da je za njegove uprave postala najveća, a kad je nastao rat, pokazalo se, da je i u njemu točno prosudio njezinu snagu. Doživio je dvije godine i šest mjeseci rata. (…) …On je bio moćan ugledom i razborom i sasvim očito nije primao nikakvih darova u novcu; mnoštvo je držao u vlasti ne krnjeći slobodu i nije se dao voditi od njega, nego ga je radije sam vodio. Kako moć nije stekao na nedopušten način, nije govorio narodu, da bi mu ugodio, nego mu je, kako je bio ugledan, štogod i prigovorio, tako da su se i ljutili. Kad bi dakle opazio, da su oni iz obijesti u nezgodno vrijeme nešto smioni, govorom ih je plašio, tako da su se bojali, a ako su opet bezrazložno bili u strahu, iznova ih je podizao na smionost. Bila je to po imenu pučka vlada, a uistinu vlast prvog čovjeka”. (Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, II, 65).
|
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Stara Grčka Sub 17 Sep - 20:04 | |
| [You must be registered and logged in to see this image.]TemistokloTijekom grčko – perzijskih ratova (500. – 449. g. pr. Kr.) među nekolicinom grčkih vojskovođa koji su se istakli vojnom vještinom i hrabrošću bio je i Atenjanin Temistoklo (524. – 459. g. pr. Kr.). Proslavio se zapovijedajući grčkom flotom u bitci kod Salamine 480. g. pr. Kr. Kasnije je protjeran iz Atene, a umro je kao namjesnik Magnezije u Frigiji za vladavine perzijskog kralja Artakserksa (465. – 424./423. g. pr. Kr.). Neprijateljski stav prema Temistoklu imali su svi povjesničari izuzev Tukidida. U Usporednim životopisima Plutarh je posvjedočio o Temistovom djelovanju uoči bitke kod otoka Salamine 480. g. pr. Kr. “Ta za Temistokla se pripovijeda da je strastveno čeznuo za slavom i da je iz častoljublja toliko žudio za velikim djelima da su ga još kao mladića, kad je došlo do bitke s barbarima kod Maratona i kad je svima bila na ustima Miltijadova umješnost u vođenju vojske, viđali većinom zadubljena u vlastite misli, po cijele noći nije spavao i učtivo je izbjegavao uobičajene pijanke, a onima, koji su ga zapitkivali čudeći se promjeni njegova načina života, odgovarao bi da mu Miltijadova pobjeda ne da spavati. Ostali su, naime, poraz barbara kod Maratona držali završetkom rata, Temistoklo pak tek početkom većih bojeva za koje je sebe mazao uljem poput atleta kao branič čitave Helade i vježbao svoj grad za ono što je, zasada još daleko, očekivao da ima doći.Ponajprije, kako su Atenjani običavali dijeliti između sebe dohotke od srebrnih rudnika u Lauriju, on se jedini usudi istupiti pred narodnu skupštinu s prijedlogom da se ta dioba napusti i da se tim novcem izgrade troveslarke za rat s Eginjanima. Taj je, naime, rat bio u to doba najznačajniji u Heladi i otočani su mnoštvom svojih brodova gospodarili morem. Zato je Temistoklo to lakše proturio svoju zamisao jer sugrađane nije plašio Darijem niti Perzijancima – ti su, naime, bili odveć daleko da bi izazvali ozbiljan strah svojim mogućim dolaskom – već se za ratne pripreme u zgodan čas poslužio njihovom mržnjom i zavišću pred Eginjanima. Rezultat je bio da je tim novcem sagrađeno stotinu troveslarki, koje su stvarno sudjelovale u pomorskome boju protiv Kserksa.… da je tada Helenima došao spas s mora i da su te troveslarke opet podigle Atenu, posvjedočio je, pored mnogoga drugoga, i sam Kserkso. Iako je, naime, njegova vojska ostala neokrnjena, ipak je pobjegao poslije poraza svojih brodova smatrajući da Helenima više nije dorastao protivnik, a Mardonija je, kako se meni čini, ostavio više zato da Helene spriječi u gonjenju nego da ih potčini.…Pa, ipak, s pukom se dobro slagao tako što je znao napamet ime svakoga građanina i tako što se u privatnim pravnim sporovima pokazivao kao pouzdan sudac… Rastući tako utjecajem i ulazeći narodu u volju, svojom je strankom najzad i ostrakizmom uklonio Aristida.… Ali najveće od njegovih zasluga bila je što je helenske unutrašnje razmirice utišao i gradove međusobno izmirio nagovorivši ih da zbog vanjskog rata odlože svoja uzajamna neprijateljstva.” (Plutarh, Usporedni životopisi, Temistoklo, 3-6) |
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Stara Grčka Sub 17 Sep - 20:09 | |
| Kserksovo bičevanje Helesponta Nakon smrti perzijskog kralja Darija I. (522. – 486. g. pr. Kr.), njegov sin Kserkso (486. – 465. g. pr. Kr.) je naumio ostvariti njegovu ideju o osvajanju Grčke. Povjesničar Herodot u Povijesti opisuje kako je Kserkso dao sagraditi dva mosta za prijelaz vojske preko Helesponta iz Azije u Europu.
“A kad je stigao u Sard, najprije je slao poslanike u Grčku da zatraže zemlju i vodu i da prenesu zapovijed da se za kralja priređuju gozbe; jedino u Atenu i Spartu nije slao zahtjev za zemljom i vodom, a u sve ga je ostale gradove slao. A slao ih je drugi put sa zahtjevom za zemlju i vodu iz ovog razloga: smatrao je da će i oni koji nisu to dali ranije, kad je Darije zatražio, sada svakako dati iz straha; budući da je upravo to želio točno saznati, slao je glasnike. Zatim se pripremao da krene prema Abidu. Oni koji su za to bili zaduženi postave most preko Helesponta od Azije do Europe. Na Hersonezu na Helespontu, između gradova Sesta i Madita, postoji stjenovit rt koji se pruža u more nasuprot Abidu (…). Do toga su, dakle, rta, a počevši iz Abida, oni koji su za to bili zaduženi gradili mostove, i to Feničani jedan od bijeloga lana, a Egipćani drugi od biljke papirusa. Udaljenost od Abida do suprotne strane obale iznosi sedam stadija. I upravo kad je prijelaz bio premošćen, digne se silna oluja i razvali i uništi sve što je bilo sagrađeno. Kad je to saznao, Kserkso se strašno ljutio, pa je zapovjedio da se Helespont kazni sa tri stotine udaraca bičem i da se na otvorenu moru baci par lanaca. Čuo sam da je istovremeno poslao i po svoje udarače žigova da žigošu Helespont. A zapovijedao je da šibajući more izgovaraju barbarske i goropadne riječi: O gorka vodo, naš te gospodar ovako kažnjava, jer si mu nanijela nepravdu, premda ti on nije učinio nikakvo zlo. Kralj Kserkso prijeći će preko tebe, htjela ti to ili ne htjela; s pravom ti nitko od ljudi ne prinosi nikakvu žrtvu, kad si blatna i preslana rijeka. Oni su, prema tome, dobili zapovijed da na taj način kažnjavaju more, a onima koji su nadgledali postavljanje mostova preko Helesponta odsjekli su glave.” (Herodot, Povijest, VII, 32-35.)
|
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Stara Grčka Sub 24 Sep - 12:05 | |
| Malo je sačuvanih povijesnih izvora koji se bave položajem žena u grčkom društvu; većina ih govori o svakodnevnom životu i obvezama muškaraca. U Grčkoj se smatralo da su žene prirodno predodređene za obavljanje zadaća unutar kuće jer su one nježnije, dok je muškarcima više pristajao rad na otvorenom. Djetinjstvo Atenjanka bilo je ugodno i sretno, no kada su dosegle pubertet odlazile bi iz kuća svojih roditelja u dom svog muža ili čak u drugu zemlju. Kćeri su u Ateni smatrane manje vrijednima od sinova, bile su manje hranjene i jele su jednostavniju hranu, a i manje se polagalo brige o njihovom zdravlju. Kad su bile mlađe, djevojčice su se vjerojatno mogle slobodno družiti s dječacima, ali s oko šest godina kada su dječaci počeli polaziti školu jačala je podvojenost između javnog muškog područja djelovanja i kućnog ženskog. Djevojčice su ostajale doma s majkama učeći obavljati različite poslove u kućanstvu, dok su dječaci osim u školu išli na vježbališta i na atletske svečanosti. Kako se djevojčica približavala pubertetu sve je bilo izraženije njezino odjeljivanje od dječaka, pa tako neudata mlada djevojka nije slana da obavlja sitne poslove izvan kuće, jer se nije priličilo da se kreće među mnoštvom niti odviše pokazuje u javnosti. Nadzor nad djevojkama nižih društvenih slojeva bio je manje strog. Malo je naznaka da su djevojke primale neko obrazovanje izvan kuće. Tako je pismenost među ženama bila rijetka. Žene koje su znale čitati i pisati vjerojatno su to naučile od svojih majka. Neki prikazi na vazama grčkih umjetnika sugeriraju da su atenske djevojke iz bogatijih obitelji primale poduku iz glazbe i plesa, a čak je i sviranje lire moglo biti jedno od stečenih vještina nekih djevojaka više klase. No, bez sumnje, najčešći oblik poduke djevojaka odnosio se na poslove unutar kuće poput kuhanja, čišćenja, vođenja brige o mlađoj djeci, izrade rukotvorina. Prijelomni trenutak u životu Atenjanke bilo je sklapanje braka. Atenjanke su se udavale vrlo mlade. Djevojka se smatrala zrelom kada je bila sposobna za rađanje dok su se muškarci ženili između 28. i 35. godine starosti kada su već bili priznati u društvu. Atenjanka je tako ulazila u brak odmah nakon puberteta te se udavala za 10 – 15 godina starijeg muškarca. Ljubav je imala malu ulogu pri sklapanju braka. Nakon udaje, žena je napustila kuću svojih roditelja te se u novom domu brinula za vođenje čitavog kućanstva. Pored toga, bila je odgovorna za obuku robova i nadgledala je njihov rad, organizirala opremanje kuće, brinula o bolesnima. Među poslovima u kući važno je bilo tkanje. Žene su često samostalno tkale, najčešće odjeću od vune, a izrađivale su i mnoge ukrase poput zavjesa, pokrivača za krevete ili jastuka. Za svoj je rad žena najčešće stekla poštovanje muža što dokazuje i činjenica da su neki od njih čak prepustili svojoj ženi upravljanje financijama domaćinstva. Žene u siromašnijim obiteljima bez robova same su obavljale sve poslove u kući te se brinule o djeci i njihovom obrazovanju. Iako su se žene znatno manje kretale u društvu od muškaraca, one su imale položaj građanki i majki budućih građana te su uživale slobodu. Usprkos tome što su bile cijenjene u društvu, Atenjankama ipak nisu bile dostupne političke i javne službe. |
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Stara Grčka Sub 24 Sep - 12:19 | |
| [You must be registered and logged in to see this image.]Sredinom 6. st. pr. Kr. svoju je vlast u atenskom polisu nametnuo Pizistrat (o. 595. – 527.g. pr. Kr.). Nakon uspješnog pohoda protiv polisa Megare 561. g. pr. Kr. Pizistrat je lukavstvom uspio u Ateni uvesti samovladu. Pod izlikom da mu je život ugrožen Pizistrat je zatražio da mu se odobri oružana straža pomoću koje je posegnuo za vlašću. Ubrzo su ga neprijatelji uklonili iz Atene, ali se ponovo domogao vlasti oko 556. g. pr. Kr. uz pomoć nekadašnjeg suparnika, uglednog Megakla Alkmeonida, čiju je kćer oženio. Nakon kratkotrajne vlasti, Pizistrat je ponovo protjeran u progonstvo. Deset je godina živio u Makedoniji gdje je stekao znatan imetak zahvaljujući iskorištavanju trakijskih rudnika srebra. Godine 546. pr. Kr. prodro je s vojskom na Maraton i porazio neprijatelje kod Palene. Od tada je neprestalno vladao Atenom do smrti. Pizistrat je ostavio postojeći državni poredak koji je uveo Solon, ali su njegove pristaše uvijek bile u državnim službama.Za Pizistratove samovlade Atena je doživjela gospodarski i kulturni procvat: izvodili su se veliki javni radovi, jačala je trgovina i razni obrti, organizirane su svečanosti s glazbenim i dramskim priredbama te natjecateljske igre, uspostavljena su prijateljstva s drugim polisima.Nakon Pizistratove smrti u Ateni je uspostavljena samovlada njegovih sinova. Tek su se 510. g. pr. Kr., nakon 36–godišnjeg vladanja Pizistratida, Atenjani uspjeli osloboditi njihove samovolje.U djelu Povijest Herodot je opisao Pizistratovo konačno prezimanje vlasti u Ateni.“Budući da je prevladalo Hipijino mišljenje da se treba ponovo boriti za vlast, počeli su prikupljati priloge od gradova koji su im otprije dugovali zahvalnost.(…)Krenuli su iz Eretrije i jedanaeste godine progonstva stigli su natrag. Najprije u Atici zauzmu Maraton. Dok su na tom području logorovali, pristignu im pristaše iz grada, a pristupali su im i mnogi drugi iz seoskih dema kojima je tiranija bila draža od slobode. (…) Oni (Atenjani) su s cijelom vojskom polazili u napad protiv povratnika, a Pizistrat i njegovi, kad su krenuli s Maratona, išli su na grad, te su se sreli došavši do svetišta Atene Palene, gdje su se postrojili jedni nasuprot drugima. Zatim, uz božju pomoć, pristupi Pizistratu Amfilit iz Akarnanije, čovjek s proročkom moći, koji mu je prilazeći izrekao proročanstvo u heksametrima ovim riječima:Mreža je bačena, razapete su njezine niti:Tune, u noći pod mjesečinom, uletjet će u nju.To mu je, nadahnut bogom, prorekao, a Pizistrat, shvaćajući proročanstvo, reče da prihvaća ono što mu je prorečeno i krenu s vojskom. (…) Pisistrat i njegovi navale na Atenjane i rastjeraju ih. Dok su oni bježali, Pizistrat je smislio izuzetno lukavu odluku kako se Atenjani više ne bi mogli okupiti već da ostanu razbijeni. Svoje je sinove posjeo na konje i poslao ih ispred sebe. A kako su oni dostizali bjegunce, govorili su im ono što im je Pizistrat naložio, savjetujući im da se ne boje i da se svatko vrati svojem domu.Atenjani su se dali na to nagovoriti, pa je tako Pizistrat treći put osvojio Atenu i učvrstio svoju samovladu uz pomoć mnogobrojnih pristalica i uz pomoć novčanog prihoda koji je pritjecao djelomično iz samog atenskog kraja, a djelomično s rijeke Strimona; uzeo je kao taoce sinove onih Atenjana koji su ustrajali u otporu i nisu se odmah razbježali i poslao ih je na Naks (i njega je, naime, Pizistrat osvojio u ratu i prepustio Ligdamisu)… Pizistrat je vladao Atenom, a jedan je dio Atenjana poginuo u bitki, dok su drugi zajedno s Alkmeonidima pobjegli iz domovine.” (Herodot, Povijest, I, 61-64) |
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Stara Grčka Ned 25 Sep - 9:35 | |
| Sukob Grka i Trojanaca zbio se između 1193. i 1183. g. pr. Kr. Smatra se da je trojanski kraljević Paris oteo spartansku kraljicu Helenu koja je slovila kao najljepša među smrtnim ženama. Njezin muž Menelaj dobio je pomoć od brata, mikenskog kralja Agamemnona, te su oni zajedno s brojnom vojskom ahejskih kraljeva krenuli u rat protiv Troje. Objašnjavajući sukob Perzijanaca i Grka, povjesničar Herodot je u djelu Povijest pisao i o uzroku grčko–trojanskog rata.
“Kad su, naime, (Grci) otplovili na ratnoj lađi u Eju u Kolhidi i prema rijeci Fasidu, ondje su, obavivši sve drugo zbog čega su došli, oteli kraljevu kćer Medeju. Kolhiđanski je kralj poslao glasnika u Grčku, zahtijevao je zadovoljštinu za otmicu i tražio svoju kćer natrag, a Grci su odgovorili da ni oni od otmičara Ije iz Arga nisu dobili zadovoljštinu za otmicu pa je ni sami neće pružiti Kolhiđanima.
I kažu da je jedno pokoljenje nakon toga Aleksandar sin Prijamov, pošto je čuo za one događaje, htio da s pomoću otmice dobije ženu iz Grčke, a bio je svjestan toga da neće morati pružiti zadovoljštinu, jer je oni prije nisu davali. I tako, kad je on oteo Helenu, Grci su odlučili najprije odaslati poslanike i tražiti natrag Helenu i zahtijevati zadovoljštinu zbog otmice. No dok su oni to izlagali, Trojanci su ih podsjetili na Medejinu otmicu i na to kako oni sami nisu niti pružili zadovoljštinu niti vratili otetu, usprkos zahtjevima, a htjeli bi od drugih dobiti zadovoljštinu.
Do tada je bila riječ samo o pojedinačnim otmicama jednih i drugih, ali nakon toga su Grci postali uvelike krivi: naime, prije su oni započeli voditi rat protiv Azije nego Perzijanci protiv Evrope. Oni smatraju da je otimanje žena postupak nasilnika, da je osvećivanje za otmicu u žurbi postupak nerazumnih, a da se razboriti uopće ne brinu za otete: jasno je, naime, da ne bi ni bile otete da nisu to same željele. Perzijanci tvrde da oni nisu uopće ni postavili pitanje zbog otetih žena, a Grci su zbog jedne žene iz Sparte sakupili golemu vojsku i zatim, došavši u Aziju, uništili Prijamovu državu. Otada neprestano smatraju da im je sve grčko neprijateljsko. Perzijanci Aziju i barbarske narode koji je nastavaju prisvajaju za sebe, a vjeruju da su Evropa i Grčka zasebno područje.
Perzijanci kažu da se to tako dogodilo i nalaze da je početak njihova neprijateljstva prema Grcima predstavljalo zauzeće Troje.” (Herodot, Povijest, I, 2-5) |
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Stara Grčka Ned 25 Sep - 9:37 | |
| [You must be registered and logged in to see this image.] Što nas tjera na osvajanja: slučaj kralja PiraEpirski kralj Pir bio je izniman vojskovođa koji je pokušao stvoriti veliko kraljevstvo u zapadnome Sredozemlju. Stoga se 280. g. pr. Kr. iskrcao u Italiji i sukobio s Rimljanima. Unatoč dvama pobjedama nad njima (280.-279. g. pr. Kr.) i uspješnom osvajanju kartaških uporišta na Siciliji (278.-276. g. pr. Kr), bio je 275. g. pr. Kr. prinuđen na povlačenje u Epir. Vrlo zanimljiv je sadržaj razgovora koji je kralj jednom vodio s govornikom i diplomatom Kinejem. Preuzet je iz Pirova životopisa grčkoga pisca Plutarha iz Heroneje. - Citat :
- “A bio je neki Kineja, čovjek Tesalac, koji se umnošću činio veoma vrsnim i za koga se držalo, jer je bio učenik govornika Demostena, da od tadašnjih govornika uopće jedini kao na slici podsjeća slušaoce na Demostenovu snagu i vještinu. (…) Pir je govorio da mu je Kineja riječima pribavio više gradova nego on sam sebi oružjem. I uvijek je toga čovjeka nadasve štovao i koristio se njime. Videći, dakle, tada Pira spremna za pohod u Italiju, ovaj (Kineja) zapodjene s njim ovakav razgovor našavši ga dokona: “Za Rimljane, Pire, kažu da su bojovni i da vladaju mnogim ratu vještim narodima. Ako bi bog dao da nadvladamo te ljude, koju će nam korist pribaviti pobjeda?” A Pir odgovori: “Pitaš, Kinejo, za ono što je očevidno. Pobijedimo li Rimljane, nema ondje ni barbarskoga ni helenskoga grada da nam je u boju ravan, nego ćemo jednim udarcem steći čitavu Italiju, a nepoznavanje njezine veličine, ljepote i snage dolikuje valjda prije nekome drugom nego tebi.” Malo zastavši, Kineja reče: “Kad osvojimo Italiju, kralju, što ćemo onda?” I Pir, ne razabirući njegovu misao, odvrati: “U blizini Sicilija pruža ruke, otok bogat i mnogoljudan, a veoma lako osvojiv; ta razdor je, Kinejo, sada ondje posvuda, bezvlađe po gradovima i naprasitost pučkih vođa otkako je umro Agatoklo.” “To što kažeš vjerojatno je”, reče Kineja, “ali zacijelo nam je to međa ratovanju, zauzimanje Sicilije?” “Bog nam davao,” odgovori Pir, “pobjedu i uspjeh! To će nam biti tek uvodne borbe za velike pothvate. Ta tko bi se suzdržao da ne posegne za Libijom i Kartagom kad mu dođe na dohvat, a umalo ju je zauzeo Agatoklo kad je krišom utekao iz Sirakuze i preplovio more s malim brojem brodova. A dan nam se, kad postanemo gospodari tih zemalja, nitko od naših, sada preuzetnih neprijatelja neće oprijeti, što da se o tome i govori?” “Nije potrebno,” reče Kineja, “ta jasno je da će uz toliku moć biti moguće ponovno osvojiti Makedoniju i sigurno vladati Heladom. Ali kad sve podložimo sebi, što ćemo tada?” Tad Pir, nasmiješivši se, reče: “Provodit ćemo mnogo vremena u besposličarenju, svakog dana, dragi moj, bit će pred nama trbušast vrč i u povjerljivim razgovorima razveseljavat ćemo jedan drugoga.” Kad je napokon dotle doveo Pira u razgovoru, Kineja reče: “Pa što nam onda sada stoji na putu ako se hoćemo prihvatiti vrčeva i provoditi vrijeme u dokolici jedan s drugim? Nemamo li to već sada i nije li nam bez muke na raspolaganju ono čega se namjeravamo domoći krvlju i velikim naporima i opasnostima nanijevši drugima i sami pretprjevši mnoga zla?” Tim riječima Kineja Pira više ozlovolji nego promijeni jer je spoznao koliko sreću ostavlja za sobom, ali nije se mogao odreći svojih nada za kojima je posizao.”
|
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Stara Grčka Ned 25 Sep - 11:51 | |
| Smrt Aleksandra Makedonskog je misterij skoro 2000 godina, a tek je nedavno objavljena nova studija oko mogućih uzroka smrti velikog makedonskog kralja. Aleksandar III. Veliki (356.-323. g. pr. Kr) je bio makedonski vladar koji se smatra jednim od najvećih osvajača starog svijeta. U svojoj trinaestogodišnjoj vladavini stvorio je jedno od najvećih i najimpresivnijih carstva u povijesti koje se prostiralo od Makedonije do Indije. Poznata izvori o Aleksandrovoj smrti govore kako se nakon jedne od mnogobrojnih pijanki i zabava u Babilonu strašno razbolio te umro između 10. i 13. lipnja 323. g. pr. Kr. Klitarh, Aristubul, Plutarh i Arijan navode da je bolovao 12 dana, a svakim danom mu je bilo sve gore i gore. Na kraju je veliki vojskovođa jedino mogao micati očima i rukama te nije mogao govoriti. Na poslijetku je pao u komu iz koje se više nije probudio. Novozelandski znanstvenici dr. Leo Schep sa Nacionalnog centra za otrove i dr. Pat Wheatly sa Sveučilišta Otago su nedavno iznijeli teoriju koja kao glavni uzrok smrti navodi biljku bijelu čemeriku (lat. Veratrum album). Kao pomoć u istraživanju koristili su se antičkim izvorima koji su opisali dvanaestodnevnu Aleksandrovu borbu za život i konačno, smrt. Jedan od njih je i kontroverzni „Kraljevski dnevnik“ koji opisuje postupni početak groznice, progresivnu nemogućnost hoda, te konačno smrt, no ne navodeći njezin uzrok. Drugi izvor koji navode jest „Roman o Aleksandru“- zbirka rukopisa i tekstova o podvizima makedonskog kralja. U njemu se implicira kako je došlo do urote u najbližem krugu Aleksandrovih vojnika i suradnika kako bi ga otrovali. Istraživači smatraju kako je krivac bijela čemerika, koja je inače bila vrlo poznata u antičkoj Grčkoj kao biljno sredstvo koje inducira povraćanje. Ona je mogla biti ubačena u slatko vino koje bi prikrilo gorak okus biljke, dok Aleksandar ne bi ništa osjetio niti posumnjao. Opisani simptomi iz izvora se slažu s onim koje bijela čemerika izaziva- iznenadni epigastrični i substernalni bolovi praćeni mučninom i povraćanjem. Daljnji tijek bolesti bi pratili usporen rad srca (bradikardija) te niski krvni tlak sa ozbiljnim bolovima u mišićima. Dok neki zastupaju ovu tezu, pojedini znanstvenici se snažno protive ovoj teoriji. Jedna od njih je i dr. Adrienne Mayor sa Sveučilišta Stanford. Ona smatra kako bi snažni i trenutni gastroinestinalni bolovi i predoziranje bijelom čemerikom bili odmah prepoznati od Aleksandrovih liječnika. Također ističe kako je jedna od nuspojava bijele čemerike i teški proljev, kojeg niti jedan izvor ne spominje. No, ova teorija o Aleksandrovoj smrti nije jedina. Retrodijagnozama kroz povijest do sada su bili nabrojane brojne bolesti, među ostalima se spominje i bakterija iz rijeke Stiks, komplikacije uzrokovane Aleksandrovim alkoholizmom, sepsa, upala gušterače (pankreatitis), malarija, encefalitis Zapadnog Nila te tifus. No budući da je tijelo velikog kralja izgubljeno i znanstvenici nemaju mogućnost točno odrediti uzrok smrti, Aleksandrova sudbina vjerojatno će i dalje ostati misterij koji će zaokupljati i buduće naraštaje. |
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Stara Grčka Sub 1 Okt - 7:21 | |
| Aleksandrija, kozmopolitski grad znanosti i kulture od osnutka u IV. st. pr. Kr. do danas, mjesto je u kojem se isprepliću orijentalna i zapadna civilizacija. Tijekom više od 2000 godina njome su vladali brojni narodi: Grci, Rimljani, Bizantinci, Arapi, Turci, Francuzi, Englezi i Egipćani, ali nitko nije odolio njezinim čarima. Tako ona i danas osvaja na prvi pogled.[You must be registered and logged in to see this image.] Najstarije naselje na prostoru današnje Aleksandrije nalazilo se na otoku Faru, danas poluotoku Ras-el-Tin. Ondje su pronađeni ostaci luke još iz prapovijesnog vremena. Nasuprot otoku nalazilo se malo ribarsko selo Rhakotis (eg. Raqed). Arheološki ostaci nagovješćuju da je ovo naselje postojalo još u XIII. st. pr. Kr. Nažalost, u pisanim svjedočanstvima gotovo da i nema njegova spomena pa se ne može utvrditi važnost ovog naselja.Najveći vojskovođa i državnik helenističkog svijeta Aleksandar III. Makedonski (356. – 323. g. pr. Kr.; vladao od 336. – 323. g. pr. Kr.) osvojio je Egipat u jesen 332. g. pr. Kr. nakon pobjeda nad perzijskim kraljem Darijem III. (336. – 331. g. pr. Kr.). Aleksandar je imao samo 25 godina, a već je bio gospodar čitave istočne obale Sredozemlja od Grčke do Egipta. U Memfisu je dočekan kao oslobodilac od perzijskoga jarma pod kojim su se Egipćani s kratkotrajnim prekidom (404. – 342. g. pr. Kr.) nalazili još od Kambizova osvajanja i zarobljavanja faraona Psametika III. (526. g. pr. Kr.). Želeći se što više približiti Egipćanima i njihovom svećenstvu, dao se okruniti za zakonita egipatskog faraona. Očaran Egiptom, Aleksandar je nakon krunidbe pred sebe postavio novi zadatak – izgradnju prijestolnice koja je trebala povezati Grčku, Malu Aziju i Europu s novoosvojenim područjima na istoku. Za središte novog svijeta izabrao je područje delte Nila između Sredozemnog mora i Mareotskog jezera (eg. Mariout) u čijem se zaljevu nalazio otočić Far. Granice grada odredio je sam Aleksandar, a grad je projektirao grčki graditelj Dinokrat Rodski. Temelji Aleksandrije postavljeni su 7. travnja 331. g. pr. Kr.Evo što je o osnivanju Aleksandrije napisao antički pisac Plutarh (46. – 120. g.) u životopisu o Aleksandru: «… Kažu, naime, da je, postavši gospodar Egipta, želio utemeljiti velik i mnogoljudni helenski grad pa mu ostaviti svoje ime i po savjetu graditelja gotovo je već odmjerio i opasao zidom mjesto određeno za nj. Tada noću, dok je spavao, usni čudesno priviđenje: učini mu se da je starac jako sijede kose i časne pojave, stavši uza nj, izgovorio ove epske stihove: U moru šumnom veoma imade nekakav otok Baš pred Egiptom samim a Far zovu ga ljudi. (Homer, Odiseja, IV, 354-355)Stoga odmah čim je ustao pođe na Far koji je u to vrijeme još bio otok malo poviše kanopskog ušća Nila a sada je nasipom povezan s kopnom. Pa kad ugleda mjesto izvanredno povoljna položaja (jer to je dugačak jezičac zemlje koji prevlakom osrednje širine razdvaja veliko jezero i more koje završava prostranom lukom), rekavši da je na koncu konca Homer, koji je i u drugome divljenja vrijedan, sad i veleuman graditelj, naredi da se tlocrt grada iscrta prilagođivan profilu zemljišta. Nije bilo pri ruci krede, pa su zato, uzimajući ječmena brašna, opisali na crnoj zemlji ravnice kružno područje, na krakove čijeg su se unutarnjeg luka nastavljale ravne crte počinjući od onoga što bi se moglo nazvati okrajcima tog područja i jednolično sužujući širinu tako da su činile lik kabanice. Kad se kralj oduševio nacrtom, iznenada ptice s rijeke i jezera, neizmjerna broja i najrazličitijih vrsta i veličine, sliježući se nalik na oblake na to mjesto, ne ostaviše ni mrvicu ječmenog brašna tako da je Aleksandar bio zbunjen znamenjem. Kad ga međutim gataoci osokoliše neka bude miran (jer grad što ga osniva bit će pun obilja i hranitelj ljudi raznoraznih naroda), naredivši da se nadzornici radova prihvate posla, sam krene u Amonovo svetište …» (Plutarh, Usporedni životopisi – Aleksandar, gl. 26).Postavivši temelje grada, Aleksandar je krenuo u nova osvajanja na istoku. Više se nikada nije živ vratio u svoju buduću prijestolnicu. Umro je u Babilonu 323. g. pr. Kr. od groznice. Njegove zamisli i brigu o izgradnju grada preuzeo je jedan od njegovih vojskovođa i pomoćnika, Ptolemej I. Soter, koji je nakon dugogodišnjih ratova Aleksandrovih nasljednika – dijadoha godine 305. pr. Kr. potpuno preuzeo vlast u Egiptu (305. – 282. g. pr. Kr.). Ptolemej I. vojnim je putem uspio prenijeti Aleksandrovo tijelo iz Babilona u Aleksandriju. Nakon što je početkom III. st. pr. Kr. proširio granice države na Kirenu (današnju Libiju), Palestinu, Cipar i druge otoke istočnog Sredozemlja, Ptolemej I. mogao se posvetiti uređenju nove prijestolnice čime započinje kulturni i znanstveni procvat Aleksandrije. Njegovi nasljednici Ptolemejevići vladali su Egiptom sve do posljednjega građanskog rata u Rimu u kojemu su aktivno sudjelovali egipatska kraljica Kleopatra VII. i Marko Antonije. Poraz kod Akcija 31. g. pr. Kr. navijestio je kraj egipatske samostalnosti. Godine 30. pr. Kr. Oktavijan je zauzeo Egipat čime je postao apsolutni gospodar Sredozemlja i rimske države.Aleksandrija je za vladavine Ptolemejevića izrasla u jedan od najvećih antičkih gradova koji je sredinom I. st. pr. Kr. brojio oko 500.000 stanovnika. U gradu su uglavnom živjeli Grci, Židovi i brojni trgovci različitih nacionalnosti. Egipćani su odbijali grad nazivati Aleksandrijom prema imenu njezina osnivača nego su ga nazivali Raqed prema starom ribarskom naselju. Broj Egipćana u gradu uglavnom je bio zanemariv.Grad su krasili mnogi spomenici od kojih su najglasovitiji bili svjetionik na otoku Faru, Velika knjižnica i Muzej (Mouseĩon), Serapisov hram (Serapeum) i kraljevske palače.Na otoku Faru izgrađen je između 297. i 283. g. pr. Kr. najglasovitiji svjetionik starog svijeta visok 135 m. Na vrhu svjetionika bio je smješten Posejdonov ili Zeusov kip. Tijekom stoljeća svjetionik je oštećen u brojnim potresima. Srušio se u prvoj polovici XIV. st. nakon jednog velikog potresa. Njegov je izgled opisao antički geograf Strabon (o. 60. g. pr. Kr. – 25. g. po Kr.): «Na krajnjem rtu otoka stoji stijena, koju sa svih strana oplakuje more, a na njoj je podignut toranj, upravo čudesno izgrađen od bijelog mramora. O njemu kolaju brojne pripovijesti. Ime je dobio prema otoku na kojem stoji.” (Strabon, Geografija, XVII)Grad je bio podijeljen na mnoge upravne okruge. U vladarskoj četvrti koja se prostirala na južnim i zapadnim područjima grada podignute su brojne palače Ptolemejevića i njihova plemstva. Ondje su bili uređeni parkovi, Muzej i Knjižnica. Aleksandrova grobnica vjerojatno se nalazila u sklopu kompleksa kraljevskih palača, ali njezini tragovi do danas nisu otkriveni. Prema sačuvanim antičkim svjedočanstvima grobnicu su posjećivali brojni rimski carevi od Augusta (30. g. pr. Kr. – 14. g.) do Karakale (211. – 217. g.). Grobnica je vjerojatno uništena prigodom nemira u Aleksandriji oko 270. g. Brojni dijelovi ove četvrti koji su se prostirali uz obalu mora danas se nalaze 6 do 8 m ispod njezine površine.Veliku Aleksandrijsku knjižnicu dao je podići Ptolemej I. Namjeravao je stvoriti znanstveno i kulturno središte koje će se suprostaviti atenskom utjecaju. Zadatak je povjerio Aristotelovu nasljedniku, Dimitriju Falerskom. Izgrađena je Biblioteka sa znanstvenom ustanovom Muzejem. Tako su stvoreni temelji kulturnog i znanstvenog utjecaja koje će Aleksandrija zadržati sve do kraja IV. st. Knjižnica nije bila otvorena za javnost nego samo za studente i znanstvenike. Za potrebe knjižnice prikupljani su rukopisi, papirusi i razni natpisi sa svih strana svijeta. Svjedočanstva brojnih putnika govore da su im u Egiptu oduzimani svi rukopisi koji su potom prepisivani i vraćani vlasnicima. Na taj način stvorena je golema zbirka znanja antičkog svijeta s oko 200.000 rukopisa. U brojnim svicima dokumenata bili su zastupljeni gotovo svi poznati jezici: grčki, latinski, aramejski, hebrejski, jezici naroda Mezopotamije, perzijski, arapski, pa i indijski. U Muzeju se istraživala biologija, medicina, matematika, astronomija, filologija, geografija, povijest … U okviru ustanove djelovala su brojna slavna imena od kojih se posebno ističu geograf, filolog, matematičar i astronom Eratostren (275. – 196. g. pr. Kr.), matematičar Euklid (djelovao oko 300. g. pr. Kr.), astronom Aristarh (310. – 230. g. pr. Kr.), fizičar, matematičar i izumitelj Arhimed (287. – 211. g. pr. Kr.), fizičar Heron (djelovao oko 62. po Kr.) i geograf i astronom Klaudije Ptolemej (II. st. po. Kr.). U Aleksandriji je u prvoj polovici III. st. pr. Kr. djelovao i egipatski svećenik Maneton (III. st. pr. Kr.) koji je na temelju raznih egipatskih izvora sastavio pregled povijesti egipatskih faraona i dinastija od mitskih vremena do Ptolemejevića. Prvi put Knjižnica i Muzej uništeni su 48./47. g. pr. Kr. u građanskom ratu između Kleopatre VII. i njezina brata Ptolemeja XIII. (tzv. aleksandrijski rat), ali nisu sačuvani podaci o veličini štete. Najveća razaranja dogodila su se oko 270. g. u vrijeme sukoba u Aleksandriji kada je uništena i palača. Godine 391./392. kršćanski ekstremisti, uništavajući poganske hramove, uništili su i ostatke Knjižnice. Prigodom arapskog osvajanja Aleksandrije u jesen 641. godine također su uništeni brojni sačuvani spisi.U Aleksandriji su bili izgrađeni mnogi hramovi posvećeni grčkim i egipatskim bogovima. Među njima najveći i najglasovitiji bio je Serapej (Serapeum) posvećen egipatskom bogu Ozirisu. U njemu su se štovali brojni grčki i egipatski kultovi (Oziris čiji je helenistički oblik Serapis, Zeus, Pluton, Apis i dr.). Hram je u prvim stoljećima po Kristu bio središte protivnika širenja kršćanstva i njegovog utjecaja. Nalazio se na prostoru današnjeg Kom-el-Dikka. U gradu je izgrađen i Izej (Iseum) posvećen božici Izidi. Oba hrama uništena su u nemirima 391./392. g.Nakon samoubojstva Kleopatre VII. i Marka Antonija 30. g. pr. Kr. Egipat je potpao pod vlast Rima. Tijekom naredna četiri stoljeća grad je ostao jedno od najvažnijih kulturnih i trgovačkih središta istočnog Sredozemlja. Ondje je bila smještena glasovita aleksandrijska trgovačka flota koja je održavala veze s dalekim zemljama Orijenta. Grad i njegove spomenike posjećivali su znameniti znanstvenici, putopisci, političari i vladari (August, Germanik, Strabon, Hadrijan, Karakala i mnogi drugi). Život u gradu je uglavnom tekao mirno, iako gospodarske i socijalne prilike nisu bile zadovoljavajuće. Ponekad je zbog nezadovoljstva načinom na koji se upravljalo zemljom i isključivanja domaćeg stanovništva iz gospodarskog života dolazilo do pobuna. Jedna od najvećih dogodila se 215. g. kada je rimski car Karakala dao ubiti mnoge Aleksandrijce. Jačanjem kršćanstva u Egiptu se razvija zasebna koptska umjetnost i vjersko učenje koje se očuvalo i do danas. Podjelom Rimskoga Carstva 395. g. Egipat je pripao njegovoj istočnoj polovici – Istočnom Rimskom Carstvu. Tijekom teoloških raspravi u IV. i V. st. Aleksandrija je bila važno crkveno središte.Godine 639. Arapi su na osvajačkom pohodu prema zapadu afričkog kontinenta i Europi prodrli u dolinu Nila. Pustinjski nomadi osvajaju Aleksandriju u jesen 641. g. čime započinje tisućljetno gospodarsko i kulturno propadanje grada. Nakon kratkog povratka pod vlast Bizanta (645. g.) grad ostaje pod trajnom vlašću Arapa. Mijenja ime u Iskanderiyya i gubi na važnosti te iz prijestolnice postaje provincijsko središte. Tijekom XII. st. često je pod udarom pljačkaških prodora iz Italije i Sicilije (Normani). Arapski kroničari koji su posjetili grad uglavnom su ostavili samo njegove opise koji prikazuju brojne gradske preobrazbe. Izgrađeni su novi obrambeni zidovi, a stare gradske palače su napuštene. Došlo je do velikih promjena u gradskoj populaciji. U vrijeme arapskih osvajanja u gradu je živjelo oko 600.000 Grka i 40.000 Židova, dok u razdoblju od XII. do XIV. st. u gradu živi između 50 i 60 tisuća stanovnika. U kasnom srednjem vijeku dolazi do novog gospodarskog uspona grada. Godine 1517. osmanski sultan Selim I. osvaja Egipat i Aleksandriju čime započinje ponovno otvaranje Egipta prema gospodarskim središtima kršćanske Europe. U narednim stoljećima grad posjećuju brojni trgovci, putnici i putopisci.Godine 1798. Egipat je zauzeo Napoleon Bonaparte (1769. – 1821.). Nakon povlačenja francuske vojske 1801. godine Egipat dolazi pod sve veći utjecaj Britanskog Carstva. Iako je nestalo francuske političke vlasti, njezin gospodarski i kulturni utjecaj osjećao se i u narednim desetljećima.Početkom XIX. st. u Egiptu je svu moć preuzeo Muhammed Ali koji se istaknuo u ratovima protiv Mameluka. Nakon imenovanja za egipatskog pašu 1807. g. ubrzo je započeo s procesom reorganiziranja uprave. Godine 1817. započeo je graditi svoje palače u blizini otoka Fara. Time Aleksandrija ponovno dobiva na važnosti pa ubrzo opet postaje važno kulturno, gospodarsko i političko središte. U gradu su uz pomoć francuskih stručnjaka podignuti mnogi kanali, obrambene zidine i brojne građavine. Gospodarski uzlet grada vidljiv je iz povećanja prometa u aleksandrijskoj luci. S povećanjem europskog utjecaja na istočnom Sredozemlju u drugoj polovici XIX. st. Aleksandrija postaje moderni grad u kojem se susreću europska arhitektura i orijentalni stil gradnje. Dolazi do strelovitog povećanja stanovništva s 13.000 (1821.) na 573.000 (1927.). Za razliku od antičkog vremena u gradu početkom XX. st. veliku većinu stanovništva čine Egipćani (oko 85 %) dok ostatak stanovništva ravnopravno čine Grci, Francuzi, Britanci i Talijani. Na početku novog milenija Aleksandrija je najveća luka Sredozemlja s milijunskim stanovništvom te moderni grad koji ponovno gleda prema svojoj svijetloj budućnosti.U posljednjih desetak godina grad je iznova u središtu pozornosti. Brojna arheološka otkrića potopljenih dijelova grada otkrivaju dragocjene građevine i spomenike helenističkog vremena. Grad opet teži postati znanstveno i kulturno središte svijeta. Tome pridonosi ponovno otvaranje Aleksandrijske knjižnice (Bibliotheca Alexandrina). Na službenom otvorenju 16. listopada 2002. g. bio je i predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić koji je tim povodom knjižnici darovao dvjesto hrvatskih knjiga. Ideja za početak realizacije ovog velikog projekta započela je još 1974. godine, a u proteklih dvadesetak godina on je uspješno realiziran pod okriljem UNESCO-a. Kamen temeljac za izgradnju knjižnice postavljen je još 1988. godine, a 1989. je za model buduće zgrade izabran dizajn norveškog arhitekta Snohetta. Izgradnju objekta potpomogle su mnoge države svijeta, a tijekom godina prikupljeno je 65.000.000 $. Najveći donatori bile su arapske države. Današnja zgrada knjižnice nalazi se na prostoru na kojem je dinastija posljednjih egipatskih faraona – Ptolemejevića – izgradila svoje palače i nedaleko od mjesta gdje je nekoć stajala Knjižnica. Za zbirke knjiga, čije je prikupljanje započelo 1990., dosad je kupljeno oko 250.000 naslova. Maksimalni kapacitet knjižnice je 8.000.000 knjiga. Unutar kompleksa Knjižnice izgrađen je planetarij, znanstveni muzej i muzej starina koji sadrži mnoge predmete iskopane tijekom gradnje i u sklopu novih istraživanja na prostoru Aleksandrije. Trenutno se razmišlja da se ispred zgrade postavi veliki granitni kip Ptolemeja I. koji je prije nekoliko godina pronađen u aleksandrijskom zaljevu. Sve ta ulaganja potvrđuju uvjerenje da će egipatska Aleksandrija ponovno doseći davnu slavu. |
| | | kreja Master
Poruka : 5893
Lokacija : prva lijevo
Učlanjen : 18.12.2021
Raspoloženje : super
| Naslov: Re: Stara Grčka Sub 1 Okt - 7:23 | |
| Egipat se u vrijeme posljednje tzv. ptolemejske dinastije (306.-30. pr. Kr.), pod utjecajem helenističke kulture otvara cijelokupnom mediteranskom prostoru. Posljedica je otvaranje egipatskih svetišta prednjeazijskim i helenističkim utjecajima. Nadalje egipatski kultovi (najčešće Izide, Ozirisa, Serapisa i Horusa) kao i predmeti vezani uz egipatske pogrebne ceremonije zajedno s istočnim kultovima Mitre, Kibele, Velike Majke (Magna Mater), judaizmom i ranim kršćanstvom, šire se pomorskim vezama, trgovinom, vojnim putevima sve do krajnih granica tzv. “staroga svijeta”, na jugu do Etiopije, na istoku do Indije, a na zapadu do krajnih granica sjeverne Afrike (Tanger). Na taj način egipatska religija dobiva mediteranski karakter koji se u vrijeme Rimskog Carstva proširuje na sjeveru do rijeka Rajne i Dunava, na zapadu do gornje Galije i Britanije. Noviji nalazi s područja Poljske i Ukrajine potvrđuju da prisutnost egipatskih kultnih predmeta i izvan granica Rimskoga Carstva, ali do sada nije utvrđeno da li se radi o kultu ili samo predmetima koji se vezuju uz staroegipatske kultove. Rasprostiranje egipatskih kultova grčko-rimskim svijetom Orijentalna božanstva uvedena su u rimski panteon već krajem III. st. pr. Kr., a prvi su hramovi Izide i Serapisa podignuti 220. g. pr. Kr. Po završetku drugog punskog rata 201. g. pr. Kr. dolazi do uklanjanja istočnih elemenata iz rimskog panteona.Intenzivnije širenje egipatskih kultova počinje potkraj Republike. U I. st. pr. Kr. kultovi Izide i Serapisa prodiru u Italiju kao vjera pretežno nižih slojeva. U Sulino vrijeme (prva četvrtina I. st. pr. Kr.) u Rimu se javlja egipatska općina. No u vrijeme kasne Republike na egipatske se kultove ne gleda s odobravanjem. Situacija se nešto mijenja u Cezarovo vrijeme kada je u Rimu postavljena Kleopatrina zlatna statua u hramu Venus genetrix. Carevi August (27. g. pr. Kr.-14. g.) i Tiberije (14.-37. g.) pružaju otpor širenju egipatskih kultova, a tek se 38. g., u vrijeme cara Kaligule (37.-41. g.), priznaje njihovo štovanje. Tako Kaligula 38. g. gradi na Martovu polju (Campus Martius) Izidin hram kojeg će kasnije uljepšati car Domicijan (81.-96. g.). Serapis je u Karakalino vrijeme (211.-217. g.) uzdignut na rang službenog i vrhovnog božanstva, a na Kvirinalu (Quirinalis) posvećuje mu se hram s posvetom Serapidi Deo. Od vremena kada je Izida službeno priznata za ravnopravno božanstvo u tj. od Kaligulina vremena najvjerojatnije započinje širenje egipatskih kultova Rimskim Carstvom. Upravo zahvaljujući ovim odredbama egipatski i razni drugi istočni kultovi šire se gotovo po svim provincijama carstva.Neki rimski carevi (Hadrijan, Trajan, Dioklecijan) bili su veliki zaljubljenici u egipatsku kulturu pa su Rim i svoje palače obogaćivali raznim elementima najčešće donijetim iz Egipta (u današnjem Rimu brojni su obelisci egipatskog podrijetla dopremljeni upravo u ovom periodu), a najbolji primjer ovakovog pristupa egipatskoj kulturi vidljiv je u Dioklecijanovoj palači u Splitu gdje se nalaze sfinge dopremljene iz Egipta.Dolazi i do vezivanja egipatskog i carskog kulta, a nailazimo i na egipatske bogove u rimskim ratničkim odorama i s ratničkim simbolima (koplje, štit) što je naročito intenzivno u razdoblju od Domicijanove do Trajanove vladavine (81.-117. g.). Od vremena cara Komoda (180.-192. g.) Izida i Serapis službeno se javljaju i kao protektori carskih osoba.Od kraja III. stoljeća egipatski kultovi slabe. Carskim dekretima 391. godine dolazi do zabrane štovanja svih poganskih religija. Posljednje službene svetkovine u čast Izide zabilježene su u Rimu 394. g., a na prostoru Egipta sredinom 6. stoljeća. Pregled pojave egipatskog kulta u Dalmaciji i Panoniji U našim krajevima rimska kolonizacija postaje vrlo intenzivna tijekom I. st. pr. Kr. Romanizacija autohtonog stanovništva odvijala se pretežno uz glavne puteve, uz Jadran i panonske rijeke. Od I. st. pr. Kr. dokumentirana je nazočnost osoba istočne provenijencije, pretežno pomoraci, trgovaca, carinika, aktivnih ili isluženih vojnika, robova i oslobođenika. U Dalmaciju i Panoniju pristizali su u nekoliko faza: 1. u vrijeme dinastije Flavijevaca (69.-96. g.), 2. za vrijeme cara Hadrijana (117.-138. g.), 3. u vrijeme dinastije Severa (193.-235. g.).Religijska manifestacija ovog područja lijepo potvrđuje da je Rimsko Carstvo bilo prava košnica naroda. Isprepliće se niz bogova grčko-rimskog panteona, Ilirka, Istoka (Mitra, Velika Majka, Kibela, Bes, Silvan) i helenističkog Egipta (Izida, Hathor, Oziris, Serapis, Amon-Jupiter i Harpokrat). Sve više prisutne su i velike vjere poput ranog kršćanstva i judaizama.Upravo uz bogove helenističkog Egipta na područje Dalmacije i Panonije dolaze i elementi istočnih kultova mrtvih, a u sklopu njih i elementi magijskog djelovanja, amuleti i šauabtiji.Prisutnost egipatskog kulta razlikuje se u priobalnom pojasu s otocima i u unutrašnjosti kontinenta (kontinentalni pojas provincije Dalmacije i provincija Panonija). Razloge pojave kultova valja tražiti u različitoj jačini veza pojedinih krajeva s Egiptom i Istokom, ali i zastupljenosti grčkog elementa koji je vezan uz helenistička središta Istoka. Čestu prisutnost egipatskog kulta nalazimo u priobalju, a unutrašnjosti nalazi slabe.. U panonskom prostoru većina nalaza potječe iz velikih upravnih i vojnih središta uz glavne prometne pravce.Priobalni pojas provincije Dalmacije obuhvaća područje od Senja na sjeveru do današnjih granica Albanije, a kontinentalni pojas područje od Like preko Bosne do zapadne Srbije, Kosova i Metohije gdje se također na svim važnijim vojnim i trgovačkim putevima potvrđuje prisutnost egipatskih kultova. U provinciji Panoniji egipatske kultove nalazimo na području od obronaka Alpa na zapadu do granica Dakije na istoku koje je rimsko vrijeme činilo sastavni dio provincije Panonija. Provincija je podijeljena je dva dijela, zapadnu Gornju Panoniju (Panonija Superior) i istočnu Donju Panoniju (Panonija Inferior).Najznačajniji i najzastupljeniji su kultovi božice Izide i boga Serapisa. U priobalnom pojasu provincije Dalmacije na Izidin kult ukazuju brojni spomenici, od kojih su do sada najbolje istraženi nalazi iz Zadra (Jader), Nina (Aenona), Solina kod Splita (Salona), Bribirske Glavice (Varvaria) i Vida kod Metkovića (Narona). U kontinentalnom području Dalmacije kult je dokumentiran u Dugopolju (uz cestu Split-Sinj) i Fojnici. U Gornjoj Panoniji kult je prisutan u Sv. Križu kod Kostanjevice i Ptuju (Poetovio), a u Donjoj Panoniji u Sisku (Siscia) i Iloku (Cuccium). U Proložcu kod Imotskog i nalazištu u Lici dokumentiran je kult Izide-Fortune. Spomenike vezane uz kult Izidu-Hathor nalazimo u Solinu kod Splita i u Osijeku (Mursa). U priobalnom pojasu Dalmacije spomenici potvrđuju kult helenističkog boga Serapisa u Senju (Senia), Zadru, Trogiru (Tragurion), Solinu i otoku Braču (Brattia). Na istočnim rubnim područjima rimske Dalmacije, na Kosovu i u zapadnoj Srbiji spomenici su nađeni u Kominu (kod Pljevlja), u Drsniku (kraj Peći), Čačku, Suvom Lukavcu i Ravnoj. Na području Gornje Panonije Serapisov kult evidentiran je u Ljubljani (Emona), Gornjoj Lendavi i Ptuju, a u Donjoj Panoniji u Dalju kod Osijeka (Teutoburgium), Srijemskoj Mitrovici (Sirmium) i Petrovcima (Bassianae). Kult Serapis-Jupitera prisutan je spomenicima u Solinu kod Splita. Često nalazimo oblik Jupiter-Amon na spomenicima u Zadru, Solinu, Podgrađu kod Benkovaca (Asseria), Ptuju i Sisku. Kult boga Ozirisa dokumentiran je spomenicima u Solinu, na otoku Hvaru, u Ljubljani i Osijeku. Egipatski bog Horus i njegov helenistički oblik Harpokrat prisutan je na spomenicima iz Solina, Hvara, Sv. Križa kod Kostanjevice, Siska, Slavonskog Broda (Marsonia), Osijeka i Novih Banovaca. Oblik Herm-Tota nađen je u Donjoj Panoniji u Osijeku i Novim Banovcima (Burgenae). Na štovanje egipatskog boga Anubisa ukazuju nalazi iz Solina i Srijemske Mitrovice. Od rijeđe pojavljivanih bogova i kultova spomenici dokumentiraju kult Apisa u Obrovcu (Clambetae), Bes-Silvana u Tepljuhu kod Drniša (Oklaj Promine), boga Nefertuma na otoku Hvaru, boginju Sekhmet u Cavtatu (Epidaur) i boginju Neftidu u Osijeku.Na području Panonije, koje se danas nalazi u Mađarskoj, najzastupljeniji je egipatski kult božice Izide koji je dokumentiran nalazima iz Sszombathelyja (Savaria) gdje je sačuvan Izidin hram (Iseum), iz Skarbantije (Scarbantia), Egyeda, Ajka i Interasa. Štovanje božice Bastet potvrđeno je nalazima iz Skarbantije.Materijal egipatskog podrijetla nailazimo u Zapadnoj Bosni, Zenici (Bistue Nova), Stolcu, Ljubljani, Topuskom, Sesvetama kraj Požege i Osijeku. Od sitnog materijala treba istaknuti nalaze šauabtija i skarabeja na otoku Krku te amuleta na otoku Hvaru.Iz sastavljenog pregleda uočljive su pojedine značajnije točke pojavljivanja egipatskih kultova. U priobalnom pojasu treba istaknuti područje Zadra i Splita s otocima. Od pojedinih lokaliteta u provinciji Dalmaciji svakako je najznačajniji Solin kraj Splita gdje se u antičkom periodu nalazilo važno administrativno, političko i trgovačko središte, Salona. U Gornjoj Panoniji važna nalazište su Ptuj i Ljubljana. U Donjoj Panoniji centri egipatskog kulta su Sisak, Osijek i Srijemska Mitrovica. |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Stara Grčka | |
| |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 1 od 2 | Idi na stranu : 1, 2 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 686 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 686 Gosta :: 2 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|