Erotska poezija

Poetika žudnje - Rina Sing

Pobacaj noćas sve svoje hartije
odloži pero
pusti da ti prsti pišu po mom telu,
neka je prazna stranica,
neka je reč,
jedna rečenica,
napiši pesmu.
Ako mi tvoja gramatika povredi kožu,
ako uzdahnem, ako jauknem,
neka ti zagrljaj bude još jači,
i ako tvoji prsti stanu da mucaju
umoči ih u noć
i počni iznova.
Popuni moje margine,
uguši me jezičkim pravilima,
ispravi slovne greške ovog ludila
koje stvaraš,
usnama izbriši sve čemu tu nije mesto.
Pod tvojim prstima nastaje
štivo koje me čita,
napisano ima uvid
u stranice mog života
oživele
tvojim dodirom
ove noći.

Mogu li da u očima tvojim okupam želje svoje,
linijom tvoga smiješka da zavrtim svoje čežnje,
na toplim usnama tvojim da pronađem smiraj
i utopim se u cjelovu što mi nudi san?

Mogu li na stazama vrata tvoga
jezikom da našaram ime svoje ili barem inicijale,
označim tvoje prve uzdahe ugrizom blagim,
i nastavim da se spuštam putevima požude?

Mogu li tu na grudima tvojim,
tu tik ispod bradavica, da napravim logor od dodira?
Da namjestim glavu na tvome stomaku
i označim još jedno mjesto na kojem gubiš dah?

Mogu li na pupku tvome napraviti bazen od šaputanja,
i otkrivati ljepotu baršuna kože tvoje?
Da li ćeš mi dozvoliti da prvi mladež iza tvoga pupka,
upitam za put koji vodi do bedara tvojih?

Mogu li na bedrima tvojim na tren da usnim
uz mirise strasti i drhtanje tijela?
Mogu li da tvoj ritam ljubavi uhvatim?
Mogu li samo da te gledam?

MOŽEŠ!!!

Mario Vranješ

Ove noci spavaju u meni polja,
a sa neba tvoga zlatnog tijela,
u blagoj magli dolijecu ptice,
jedna po jedna, uzdisu celom.

Dok iznad mene veceras letis,
inspiracijo moja neprolazna,
znam sto znacis za moj san,
zato sporo i sve dublje disem.

Govore mi ruke nerazdvojne,
osmjeh tvoje duse gnijezdo je,
a cvrkut tvoga slatkog tijela,
to je strast sto bjelinom grli.

Ove noci kao nikada do sada,
preko mojih uspavanih polja
razlila si pucinu suncokreta,
inspiraciju moju neprolaznu.

Jednostavnom toplinom, mila,
zaustavi vjetar u sumu breza
i sve nase ceznje zapali u nama,
u velike dodire ljubavi pretvori.

Veceras trebam miris ljubavi
kao zrno neumornog sna,
potrebna mi je boja tvoga glasa,
i sva prisutnost njeznih rijeci.

Ove noci dok nada mnom kruzis,
plava ptico okupana mjesecinom,
sa tvojih krila ispijam sjaj,
inspiraciju svoju neprolaznu.

Sutim i slusam, usnama pjevas,
i nista sretnije od mog pogleda,
nista sladje od boje mirisnog zlata,
radosti dodira medenih uzdaha.

Priznajem, posebno si svjetlo,
svjetlo koje cuva nasa obecanja
i nikada necemo prestati zivot,
jer ga svojom dusom uzivamo.

Zato nocas, inspiracijo neprolazna,
kao sjajna tisina na polja sleti,
natopi brazde mekim mirisom grudi,
njihovom neprolaznom inspiracijom.

Zal Kopp - Meki miris grudi

Akordi u noci
Raskosna vecer
u mekim naborima svile
vruce zrake
koje se pamte
u pohlepnim ocima
poljupci u toplom zagrljaju
crceparajuci uzdasi noci
akordi slavuja
u horu
cijelu noc...
U sumraku
budjenje osmjeha
kupola od secera
rasuta po nama
sapati usana
na glatkom tijelu
miris jasmina ...

NASA MLADA JESEN

Osjecam ljepotu ljubavi
kako slijedi njeznu bjelinu duse
i tvoje lice pretvara
u izvor njenih predivnih pejzaza.
Podsjecas na kolijevku sna,
na sum lisca u mojim rukama,
na jedno jezero
sto se kao cijelo sunce,
niz moje usne spusta.
U vremenu u kojem si sa mnom,
moje zjenice ne spavaju,
vec te zlatnim nitima osjecaja
kroz pjesmu vode
i s tvojih obraza
skidaju patinu drhtavih osmjeha.
Pomislim na davno zaboravljeni san,
san u kojem smo sami
prolazili prostorima svoga srca
i slagali rijeci iz njegovih otkucaja.
Jedna mi sjena zari pokrete dok sutim.
Slusam samo tvoje disanje.
Trazis obrise izgubljenog djetinjstva
i polako seces krajolicima mladosti
u vremenu, koje se tako lako poigralo s tobom.
Proljece je tek nedavno proslo
i sada s osmjehom nase mlade jeseni
ispracamo nabore samoce.
Prima nas u svoje milosrdje
i dok spavamo u poljupcima suncokreta,
opija nas cistom vodom smirenja.
U vremenu, koje se jednostavno poigrava s nama,
ona lijeze na usce nasih ruku
i ostaje usidrena u nasim zivotima.
Osjecam kako sretni ulazimo u njene zagrljaje. . .

Zal Kopp

Stigla si bezbrojna u krhotine moga sna
i sad se svojim brižnim dodirima,
u zanosu vrućih poljubaca razbuktavaš.
Nikako slučajno, već ponosno s mirisima
i čvrstim dahom velike čežnje,
ljubiš moje krhke obrise.
Bezglasno i pažljivo,
polažeš u moje zjenice osmjeh
i dok šutljivo prilaziš mojim usnama,
ispunjavaš me neprimjetno svojim tijelom.
Postajemo čudesan plod
nepregledne ravnice osjećaja
i kao rijetki sretnici uspijevamo ući
u tek probuđene krošnje mjesečine
i zaboravu prepustiti nemir.
Plamtiš privijena strašću
u mom krvotoku.
Znaš me prepoznati.
Iako je moj glas,
još uvijek bojažljiv,
nježno iz mene uklanjaš prošle snove
i tako ranjive, neponovljivo tiho smiruješ.
Pitaš otkud toliko nebeskog veličanja
u našim zagrljajima
i kako to da smo uspjeli,
zauvijek izaći nepovrijeđeni?
Moram ti reći, možda ustvari i slutiš,
ove smo noći započeli ljubavlju cvjetati
i nikada se više nećemo usamljeni svlačiti,
jer su se tvoji zlatni prsti puni sunca,
zapleli u moju kosu,
a moje su usne postale
užareni izvori tvojih uzdaha.

Zal Kopp

Kad pored mene prolaziš, u oku mi se prozor otvori,
napnu me strasti i nezadrživo, tijelom protutnje.
Poslije toliko godina, proljeće u meni naraste,
sjene nestanu i poput oluje, muškarac iz mene progovori,
tad Ti napokon, iz tijesnog mraka i podmukle šutnje,
spokojno mogu prići i povesti u horizonte plavičaste.

Tamo, pod oblacima tišine, da nas ljubav ne bi mimoišla,
prostrijet pored srebrnog mora i s mirisima okupati .
Milovati, dok Ti još slaba krila za toplinom visine žude,
primiti za ruke i kad, u odsjaje kasnih večeri budeš ušla,
primaknuti sebi, zagrliti, a svoje tijelo i svoj život predati .
Osjetiti ćeš tog trenutka, kako nam se, prostor i vrijeme nude.

Moja ljubav i odjeci njeni, parkovi, polja i ravnica čista,
zgusnute želje, tokovi rijeka i šume razgrananih krošnji,
obale Tvoje s krikom galeba, u tragovima Alpa i njihovih voda,
sve ce se to, poput poteza sudbine i njenog maestralnog kista,
predati zauvijek nama, u prvoj od vječnih jutarnjih košnji,
kad se budemo izvijali u zanosu slasti, ispod modrog svoda.

Zal Kopp

Tu pod mojim mostom teče tvoje tijelo,
moji prsti klize tamo gdje ti želiš,
poklanjaš mi bedra, razdijeljena noću,
moram ih stići, posjetiti cijela.

Brojne su me tvoje opkolile čežnje
i u tvom se oku kao mjesec skrivam,
želiš da te uzmem, mirno hoćeš snivati,
a za uzvrat otkrivaš svoja tajna mjesta.

Božanstvena si, mila, prepoznaješ moj dodir,
puštaš moje ruke da po tebi plove,
ispred svakog daha ti se meni daješ,
i poput vira uvlačiš u sebe.

Zaista sam sretan iznad tvojih grudi,
ulazim u carstvo što ga tijelom nudiš
i po njemu hodam, otkrivam tvoje tajne,
pa s usana tvojih želju skidam.

Kao da si htjela, ulazim još jednom,
prepuštam se slatko za snove u tebi
i preko tvog trbuha unosim se strasno
da u podnožju mekom osjetim tvoj smiraj.

Ti si moja žena, zato te ja pratim
i svakim pokretom stižem tvoja mjesta,
znam da si zbog mene tako zasjala,
pa po meni svu milinu rasipaš.

Zal Kopp

LICE SRCA


Tebi sapucem, moja ljubavi.
Tiho te zovem imenom,
dok me svlacis usnama.
Ti, cija se gipkost,
kroz moje prste provlaci,
kao nitko prije tebe,
po mom tijelu rasipas zvijezde.
Slascu u meni vristis,
a ti tvoji prsti,
ti tvoji prsti sami dolaze
i otvaraju moje srce.
Svu moju krv,
dodiruju plodna ljeta
i u moru tvojih zagrljaja
zauvijek klasjem postajem.
Tebi govorim, moja ljubavi.
Tebe gledam,
poput sna cistu,
kako se smijesis.
I tu, u licu srca,
gdje si sama,
predajem svoje rijeci.
Odmori se.
One su medeni pokrivac
u lezaju mojih poljubaca.
Tebi pjevam, moja ljubavi.

Zal Kopp

PLATNO VJEČNOSTI

Jednom ćemo se u obilju vremenu i mirisu pogleda naći,
grliti pučinom u sjajnom zanosu sna i svemirom rasti,
ali prije toga, velikim maštanjima moramo tiho proći,
zaustaviti treptaje i zakoračiti obzirom u otkucaje srca.

Kada u mislima svih naših uzdaha osjetimo milost mira,
kad se na tihim proplancima modrih vjetrova odmorimo,
i slike čekanja iskustvom stoljetnih hrastova prihvatimo,
tada ćemo smjeti vještinu nježnih latica na usne staviti.

Sve dok u drhtanju vrelih kapi mjesečine sami postojimo
i zlatni ples suncokreta beskrajnom posteljom snivamo,
ne smijemo plavetnilo duše glasno iznad duge razbacivati,
već sa palete ljubavi na platno vječnosti sebe slagati...


Zal Kopp

Hebeš poso sereš rad
uh kako bi te karo sad
ne smeta zakopčana bluza
ionako ću te karam zguza.

Jesen je prelila zlatne boje na misli moje,
izvukla ih iz samoće, ko zrelo voće...
Pa se vešto igra sa njima, međ' listovima,
gde sam skrio ime tvoje, i želje svoje.

Evo je jesen ponovo stiže, i sve je bliže
i nagoni me da se setim, da poletim,
da srce ponovo tebe traži, ali bez laži.

Kovitla u meni žuti list, k'o duša čist.

Sa lišćem vetar i srce nosi u smeđoj kosi,
tamo kud si otišla ti, i gde umiru leptiri.
U oku zelenom radost se roji, snovi tvoji
i ostvarenje tvoje traže, moje najdraže.

Jesenje zore dušu mi more, i setno zbore;
tačno je vreme, dalek je put i vetar ljut.
Razastri najlepše snove, k'o misli ove
zima evo ,na pragu drema, povratka nema.

Ako dočekam jesen novu, k'o što sam ovu,
potražiću te u kaplji kiše, što vreme briše.
Ja ću se sakriti u kaplji rose, kraj noge bose.

Spojićemo se nečujno, lako,
a onda ostati tako...
Zauvek stopljeni ostat' u travi,
k'o ljubavnici pravi...

Pismo jedne zene - Kerolin Ris

Koracam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu

U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
Pogledom doticem sve sto si ti gledao

Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljam dane kad cuvas svoje zdravlje

Ponavljam sve nezne reci koje smo ikad rekli
Secam se zaveta tvojih ociju

Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suocavam
umorna srca tromih nogu

To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sacekala...