Bekim Sejranović

Bekim Sejranović






Bavljenje biografijom Bekima Sejranovića izgleda kao da nekom ko ga nije nikad imao opisuješ seks. Teoretski sve je na svom mestu i savršeno funkcioniše, dok je praksa potpuno drugačija. Bekim je prosto tip čiji se život ne uklapa u šablone i koji sam piše pravila po kojima živi i stvara. Osobenjak, ali krajnje društven. Luzer koji kao da nikad stvarno ne gubi. Neuhvatljiv iako stalno dostupan. 

Elem, Bekim je rođen u Brčkom 1972. godine. S 13 godina preselio se u Rijeku, gde je završio pomorsku školu i studirao kroatistiku. Početkom rata u SFRJ odlazi u Norvešku. U ovom trouglu kreće se i junak njegovog prvog romana „Nigdje, niotkuda“, koji je dobio nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen na područje Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Roman „Ljepši kraj“ predstavlja neku vrstu njegovog nastavka. 
Bekim trenutno promoviše svoj treći roman „Sandale“, koji je nastao kao kombinacija priča iz njegove zbirke „Fasung“ i nekoliko novih priča, koje su uklopljene u jedinstvenu tematsku celinu. Ovaj roman u hrvatskoj se prodaje na trafika. 
Ženio se tri puta, a ćerku je dobio u vezi između drugog i trećeg braka. Ima brodić, i jednom je njim krenuo do Crnog mora, ali je stigao samo do Morave. Trenutno najviše vremena provodi u Ljubljani sa devojkom Dunjom i ćerkicom Iskrom.


Kada bi nekome ko nije pročitao nijednu tvoju knjigu trebao da opišeš sebe, kako bi to izgledalo?
-Sebe vidim kao lika razbacanog u vremenu i prostoru koji svojim pričama pokušava dati smisao tom postojanju. Priča je ta koja daje smisao. Bez priče je ljudski život poput pahulja snega koje vetar raznosi u svim pravcima, dakle – haos.   


 Da li je tvoj prvi roman „Nigdje, niotkuda“ pisan u beležnicama pa prekucavan ili direktno u kompjuter?
-Pa neke beleške su najpre pisane rukom  u beležnicu, pa onda prebacivane na laptop, ali uglavnom pišem direktno na kompjuter. Imam užasan rukopis, „pišem ko nogama“, kažu za takve u Bosni. Da nisu izumili kompjutore nikad ne bih postao pisac. 


Ko je partizanski par iz ove knjige?
-A, to su moji majka (baka) i deda, ljudi koji su me othranili, moji istinski roditelji. Sve dobro u sebi dugujem njima. Ono loše ostatku sveta. To im je bio prvi „date“. Deda partizan, oslobodio Brčko, bio neki vašar, slavlje, i on zbario curu, haj’mo se slikat za uspomenu, jer je odmah morao ići dalje i dao joj mašinku „šmajser“ da pozira… Posle se opet našli i uzeli, venčali se. A majka i dalje kao da je imala šmajser, ona je bila bog i batina u kući.   
 
 Pišeš u prvom licu pa čitalac ima utisak da je tvoja proza autobigrafska. Kako ti u glavi vidiš svog junaka, koliko je on zaista nalik tebi?
-Taj junak je jedan od mojih „ja“, ima nas nekoliko. Ali ima mene i u drugim likovima, ne samo u tom glavnom. Ima dosta mog života u mojim knjigama, a knjige opet utiču na moj život. Nekakva mašina koja koristi priče za pogonsko gorivo.  Nekad pišem o stvarima koje će se tek dogoditi i onda se dogode. Ili možda ja napravim tako da se dogode. Naravno, neretko i promašim. Meni su život i književnost, odnosno pisanje, zapleteni u klupko, ponekad ni sam ne znam šta je šta.  





Knjigu je je objavio zagrebački „Profil“, da li si više publike očekivao u Bosni ili u Hrvatskoj, s obzirom da u knjizi tvoj junak živi u obe države, bivše SFRJ republike?
-„Nigdje, niotkuda“ je najpre izdat zajednički za sarajevski Buybook i zagrebački Profil, a u Beogradu za izdavčku kuću Booka; „Ljepši kraj“ je pak u Beogradu objavio B92, a u BiH i Hrvatskoj  opet ranije spomenuti izdavači, tako de je mojih knjiga bilo posvuda. Što se tiče očekivanja, nisam ništa očekivao, zapravo ni ne znam koliko se gde knjiga prodalo, trebao bih to malo proveriti. Ali znam evo da je „Ljepši kraj“ doživeo drugo izdanje u Srbiji, „Nigdje niotkuda“ je takođe gotovo rasprodan, nadam se da ćemo raditi još jedno izdanje… Javljaju mi se ljudi i kažu kako ne mogu nigde naći moje knjige, a ja nemam vremena da se još i time bavim i tako, stara priča. 


U drugom romanu „Ljepši kraj“ baviš se životom u Norveškoj. Kakve reakcije Norvežana očekuješ na ovu knjigu kad izađe prevod?
-„Ljepši kraj“ je izašao na norveškom u maju ove godine (En bedre slutt), kao i „Nigdje, niotkuda“ ( På vei til ingensted). Obe knjige su dobile dobre, čak jako dobre kritike, posebno „Ljepši kraj“, ali bila je i jedna totalno promašena kriktika na koju sam, pobesnio i odgovorio. Čak su objavili taj odgovor. No, ipak, te knjige nisu tamo bestseleri, a nisam to ni očekivao. Drago mi je da sam uopšte uspeo da ih objavim u Norveškoj. No, spremam se da napišem roman na norveškom, uz pomoć mog prijatelja i prevodioca Jona Kværnea. Nije da mi se nešto piše na norveškom, nego ću dobiti pet puta više novca ako to napišem sam, nego ako mi neko prevede. A lova mi treba, hranim dvoje dece, verovao ili ne.


Da li si nakon ovih knjiga postao popularniji kod žena i misliš li da pisci po tom pitanju mogu biti u rangu muzičara?
-Šta želiš da kažeš, da pre nisam bio popularan?! (smeh) Šalim se… Pa jesam, mislim, žene čitaju mnogo više od muškaraca, naučno je dokazano. Ali nismo ni blizu rok zvezda ili DJ-eva. Ne znam je si li primetio, ali danas su svi DJ-evi. Baš se vratio iz Osla, bio na nekom partiju i na afteru sve sami DJ-evi, više njih nego nas obične raje.
 
Živiš nomadski, praktično na prostoru cele bivše Juge i u dobrom delu Evrope, ima te i u Indiji. Da li si razmišljao da se jednog dana skrasiš i koje mesto te najviše privlači?
-Pa evo, zadnjih godinu dana mi je baza u Ljubljani, još uvek dosta putujem i uvek ću putovati. Volim to, jednostavno mi ušlo pod kožu. A i evo mater mi prepisala stan od 30 kvadrata u Brčkom, tako da službeno više nisam bez nekretnina. Imam u Brčkom i brodicu kojom plovim Savom. Volio bih se tamo skrasiti, kupiti jedan veliki brod, za desetak ljudi i onda voditi ljude na krstarenje Savom i Dunavom. Eto to je moj san.


sitymagazin.rs


.................

Jesu li te novine zvale da pišeš kolumnu za njih?
-Pisao sam je već za novine bosanske dijaspore u Skandinaviji i tu i tamo bih nešto objavljivao po časopisima i netu, ali onako, kako bi mi došlo. Nisam imao neke ozbiljne ponude da pišem nedeljno, redovovno, a ne znam ni da li bih to mogao. Ne znam o čemu bih pisao, možda neki dnevnik, al’ to piscu uzima vreme i energiju. Imam veliku želju da imam rubriku gde dajem savete ljudima. Ali da bude, onako malo uvrnuto, brutalno.  
 
Koji su tvoji literarni uzori, odnosno ko te najviše inspirisao da počneš da se baviš pisanjem – drugi pisci ili život?
-Sve je uticalo, ali mislim baš sve, svaka knjiga, svaki doživljaj, svaka pesma. Sad da nabrajam sve pisce kojima sam se divio i kojima se još uvek divim, ima ih stvarno mnogo, ali nemoj očekivati nešto posebno, sve su to klasici kojima se svi divimo. Andrić, Krleža, Kamov, Hamsun, dobri stari Bukovski, pa Kiš i Borhes, Mirko Kovač, od ovih savremenih svakako Jergović, Arsenijević, Dubravka Ugrešić. Ne znam da li ste čuli za Darija Džamonju, pisac kratkih priča iz Sarajeva, pokojni, ima već nekoliko godina – on je odličan. 


Kad si poslednji put pročitao neku od avantura Komandata Marka i da li ima isti filing kao i kad si bio klinac?
-Komadanta Marka nisam odavno čitao, on je bio jedan od mojih prvih junaka. Tako sam naučio čitati, listao sam stripove i gledao slike i onda me zanimalo šta to piše i naučio čitati. Uz pomoć roditelja, naravno. Ali brzo su Marka istisnuli Mister No, Konan, Korto Maltese, Alan Ford, Dilan Dog… To još čitam. 


 Tvoj treći roman „Sandale“ zapravo je nastao kao spajanje tvojih priča iz zbirke „Fasung“ i, ako sam dobro shvatio, neke vrste dnevničkih zapisa sa putovanja, prodaje se na kioscima u Hrvatskoj. Kakav je osećaj biti pisac iz kioska?
-Da, odabrane su te „autobiografske“ priče iz Fasunga, koje i jesu ponajbolje, dodano je još pet ili šest, ne znam sad napamet, novih koje su nastajale svih ovih ostalih godina, a dosta njih je o nekim putovanjima, ali nije reč o putopisima u klasičnom smislu. Uglavnom, kad smo to sve tako spojili ispalo je kao neki labavi roman, pa je izdavač iz naravno komercijalnih razloga to lansirao kao roman, što i nije pogreršno. Šta je roman nego skupina povezanih priča? Uostalom, pričati o formi romana danas nakon postmodernizma , a  i samog modernizma, naravno, besmisleno je. Što se tiče kioska, nemam nikakv osećaj, odnosno ne smeta mi, ako si to mislio da pitaš. Knjiga neće biti ni bolja ni lošija ako se prodaje na kisoku. Ima na kiosku loše literature, istina, ali ima je i u većini knjižara. A na kraju krajeva, meni je cilj prodati knjigu, od toga živim, a da li će je prodati na kiosku ili na nekom štandu nije me briga. Nek’ je prodaju na pijaci zajedno s paprikama. (smeh)

 Rekao si da pišeš novu knjigu, da li je to neka vrsta nastavka „Niotkuda“ i „Kraja“ ili ćeš ovog puta možda pisati u trećem licu?
-Ništa treće lice, imam problem s njim. Jer kad pripovedač, onaj sveznajući, pripoveda u trećem licu o nekom drugom, šta taj razmišlja, ja se uvek pitam: „A kako ti to znaš? Jesi li mu čitao misli?“ I još, pripovedanje u trećem licu je kao da ti netko priča priču iz druge ruke. U prvom licu dobijaš priču direktno od pripovedača, iz prve ruke. Osim toga takve knjige volim da čitam, a pokušavam pisati knjige kakve bih voleo čitati. Ovaj put će to biti pustolovine po Savi i Dunavu, neka vrsta balkanskog Hucklberry Finna. U počast Marku Twainu, najvećem američkom piscu.
 
Da li si pročitao neke od skandinavskih trilera, odnosno kakvo je tvoje mišljenje o Nesbu, Lašonu, Merklundovoj, Mankelu…?
-Čitao sam, čak i prevodio Nesboa. Reč je o dobrim krimićima, ima tu i psihoške drame i kritike društva i akcije. U Skandinaviji se svi veliki pisci kad- tad okušaju i u krimićima, tamo krimići nemaju stigmu „niže“ kulture kao kod nas. Lično nemam vremena za čitanje takvih knjiga. Ali filmovi su bili izvrsni, pogotovo ova trilogija od Larsona. 

U Srbiji je jako popularan Norvežanin Erland Lu, kakvo je tvoje mišljenje o njegovoj prozi?
-I njega sam prevodio, jednu priču mislim, a  trebao sam prevesti Naivan.Super  na hrvatski, ali kad sam je uzeo čitati odustao sam nakon pedesetak stranica. Ne znam, možda bih mu trebao dati novu šansu. Moji favoriti su Kjell Askildsen i Frode Grytten.


 Kada bi trebao da napraviš saudtrek za tvoje knjige kako bi izgledao?
-Eh sad… Bilo bi tu svega, od The Smiths pa do Johnnya Casha, od Anje Schneider (DJ- mininmal techno) do Goa-Trancea. 

 Da li imaš devojku, kako funkcioniše tvoj emotivni život kada živiš sa spakovanim koferima?
-U nevenčanom sam braku s Dunjom, dobili smo kćerku Iskru pre deset meseci, a i ona i ja putujumo vezano za posao. Ona je kuratorica i upravo ona i njezima grupa Red Mind spremaju  izložbu na Oktobarskom salonu u Beogradu. Dobro je putovati, i za vezu je dobro da se partneri ponekad razdvajaju na kraće periode. 


 Imaš li neki moto koji ti pomaže da u dan uđeš bolje raspoložen?
-Nemam. Probudim se, skuvam čaj, smotam džoint, sednem na balkon, pijem čaj i duvam džoint. Pokušavam napisati koji redak pre nego što se mala probudi.


Dejan Katalina
citymagazine.rs

..................

Opet nam se predstavlja mamurni intelektualac, koji čak i predaje na fakultetu u Oslu ali, kako se nekoliko mjeseci ne pojavljuje na radnom mjestu jer je malko produžio boravak u Brazilu, dočekuje ga otkaz. Prhvaća posao poštara, što mu je sasvim u redu i ne razbija previše glavu oko toga. I dalje mu posao služi za puko preživljavanje, da tu i tamo kupi neku namirnicu i, usudila bih se reći, uživa u svojoj nevjerojatno tužnoj sudbini. On ju prihvaća toliko ravnodušno da mu je se ne da promijeniti čak i kad bi to mogao. On se s time odavno pomirio i prihvaća život kao nešto što mu je dano samo po sebi i što će, valjda, jednom proći, kao i sve zlo koje mu se događa.
U okružju bosanske zabiti, nekih bezimenih sela, prisjeća se ljubavnice, starije, razvedene Cathrine, s kojom je pokušao ostvariti normalniji život, ali sve je bio samo privid. Kako kaže: “Cathrine je prigovarala da bih, da moram birati između nje i hašiša, izabrao ovo drugo. Ponekad je to bila istina, ponekad nije.“ Seoska zabit Bosne donosi i jedan jaki ženski lik, lijepu Almu, daljnju rođakinju, koja je evidentno rođena na mjestu kojem ne pripada. Glavni protagonisti tog dalekog bosanskog sela su vehabije, s kojima lijepa Alma nema ništa zajedničko, a zatucanost i primitivizam okoline ne ubijaju njen duh, nego upravo suprotno.
Njena će snaga, bunt i hrabrost da zagrize život i suoči se s njim daleko od poznatih joj okvira, donijeti romanu i njegovu junaku toliko potrebnu vjeru da život nije baš tako ružan, da se ne sastoji samo od alkohola, droge, Valiuma i onanije. Alma uspijeva popuniti prazninu u junakovoj duši, donekle izbrisati melankoliju, usamljenost i otuđenost, zaustaviti ga u neprekidnom bijegu za koji je i on već shvatio da nije rješenje problema, dati mu “ljepši kraj“.
Sejranović piše jednostavnim i jasnim rečenicama, što nipošto ne znači da su one plošne, površne ili banalne. Upravo suprotno. Njegov se stil ogleda u jasnoći i jednostavnosti. Na brutalno realan način najbolje i najtrajnije se prenose životne istine. Sejranović je na mene prenio ono nešto, po mom skromnom mišljenju najvažnije u umjetnosti, a to je emocija. Jednostavno, dirnuo me u dubinu srca, ponekad čak, priznajem, izmamio mi je i suze. Kako sam kaže kaže u jednom intervjuu: “Jednostavno sam pisao o onome što sam osjećao...“ Smatram da ta emocija bez kalkulacija nalazi svoj put do srca čitatelja.
Sejranović je bez zadrške brutalan i žestok u opisima, često koristi psovke, ali kome to život nikada nije opsovao jednu sočnu u lice? Oba romana pisana su u prvom licu jednine, što apstrahira možebitnu neuvjerljivost koju bi nam eventualno servirao sveznajući pripovjedač. Ovako mu zaista vjerujete svaku riječ, pa čak i kad sam izričito kaže da nije riječ o autobiografskom romanu u klasičnom smislu, mogli biste se zateći kako dižete obrvu sa znakom upitnika - A da ipak nije možda sve to ... istina?
“Ljepši kraj” po mom je mišljenju nešto slabiji od prethodnika, ali samo zbog činjenice što me prvi roman šokirao, pa sam u “Ljepšem kraju” već bila pripremljena na te brutalne opise ništavila glavnoga lika. No nipošto nije neuvjerljiv, loš ili nevrijedan čitanja. “Ljepši kraj” ipak će vam, posve iznenada i neočekivano, izmamiti jedan mali, sramni osmijeh na lice i dati nadu da postoji ljepši kraj, možda zapravo početak nekog novog, drugačijeg, nadam se sretnijeg života. S obzirom na ljepotu jednostavnosti kojom me autor fascinirao, završavam najjednostavnije moguće - bravo, Bekime! 

najboljeknjige.com

U zbirci «Fasung» (2002) Sejranović tematizira djetinjstvo u Bosni i dislociranost u Norvešku; prvo je fokusirano na nesentimentalne detalje, a drugo uobličava specifičnu poziciju stranca. Ona se nadograđuje u ovom romanu, odlično sublimiranom već i naslovom. Riječ je o prozi koja se žanrovski smješta negdje na presjecištu one koja s vremenske distance tematizira rat, egzil-proze i one u neku ruku autobiografske.

Okvir pripovijedanja stvoren je dolaskom na sprovod koji predstavlja polazište za fragmentarno pripovijedanje u kojem će se pokušati sakupiti rasuti teret što ga sa sobom, gdje god krenuo, sa sobom nosi pripovjedač u prvome licu. Pripovijedajući o djetinjstvu Sejranović sliku sklapa od privatnih detalja, ali i onih koji se tiču društveno-povijesne pozornice na kojoj se ono odvija, pa time dobivamo i sliku života u socijalizmu u Brčkom. Iako ona nije nimalo idilična, nadopunjena je sitnim duhovitostima koje nisu humor u pravom smislu riječi jer je osjećaj koji se nosi iz djetinjstva onaj tjeskobe, straha, nepripadanja.

Druga dionica tematizira boravak u Rijeci i donosi tzv. urbani štih budući da se vremenski poklapa sa zlatnim dobom riječke pank scene. Ta je epizoda prekinuta ratom, koji se u romanu neprestano čita kao svojevrstan podtekst i tada kreće prognanička priča koja završava odlaskom u Norvešku, čime se otvara treća dionica u kojoj glavnu ulogu imaju likovi luzera koje će tamo susresti, kao i dvije «teške» ljubavne priče. Roman nema linearni slijed, priča se u cjelinu sklapa od krhotina, a njihov su okidač putovanja i promjene mjesta boravka.

Sejranovićev je roman tužan i sjetan onoliko koliko su to sudbine ljudi koji ni jedno mjesto na svijetu bez rezerve ne mogu nazvati domom, premrežen brojnim smrtima, osjećajem nesigurnosti i straha. To je snažna i neispolirana tjeskobna slika svijeta u kojem je prošlost ušljiva, sadašnjost šugava, a budućnost crvljiva. Ključne točke svakako su prisilne egzil situacije koje ipak ne dopuštaju pripovjedaču da se preda, već ponovo zagrize život do kraja. Stoga je riječ o proživljenom i unatoč svemu toplom romanu.


***

Bekim Sejranović (Brčko, 1972). U Rijeci završio pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. živi u Oslu gdje je na Povijesno-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslavenske književnosti. Priredio i preveo Antologiju norveške kratke priče «Veliki pusti krajolik». Autor studije «Modernizam u romanu
Isušena kaljuža Janka Polića Kamova» i knjige kratkih priča «Fasung». Živi i radi na relaciji Oslo-Hvar.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

" Kada bi majka morala nešto obaviti u gradu sama, ostavila bi me kod Suzanine mame. Kod njih je u stanu bila jedna soba puna stvari iz Njemačke. Bila je uvijek zaključana, čak ni Suzana nije tamo smjela. Samo kada bi joj bio rođendan, onda smo mogli unutra. Tu je podsjećalo na špilju s Alibabinim blagom. Bilo je tu svakakvih igračaka, haljinica, ukrasa. Za njezin bi rođendan uvijek došao i čika Slavko i onda bi nam zamračio sobu i na projektoru puštao Disneyjeve filmove. Jeli smo njemačke slatkiše, koji su uvijek bili bolji od naših. Sve iz Njemačke nam je bilo bolje. Teta Radmila, ona što živi sama u bijeloj kućici preko puta Suzanine, rekla je jednom da bismo mi i govno pojeli samo da na njemu piše Made in Germany. 
    Ja sam pitao Suzanu zašto ne možemo gledati fimove svaki dan, a ona je rekla da joj ne da mama. Mogli bismo nešto pokvariti. Sve što bi dobila od tate, njezina je mama zaključavala u sobu. Meni je bilo žao svih tih igračaka, ali još mi je više bilo žao Suzane. "

" Nigde, niodkuda "

" Svaki put kada bi čika Slavko došao kući, donio bi mnogo darova svojim kćerima. I ja bih ponekad nešto dobio. Mi klinci iz sokaka nismo mogli zatvoriti usta od čuđenja kada smo prvi put vidjeli psića na baterije. Išao je baš kao pravi, mahao repom, čak i piskutavo lajao. Suzana bi ga uključila, natjerala da laje, da maše repom, da hoda, stane. On bi je uvijek poslušao. Ja sam mislio da bi mi majka sigurno dala da imam ovakvog cuku. Nije bio ni šugav ni bolestan. A zatim se i taj pas pokvario. Nije više reagirao na Suzanine naredbe. Poslije ga je Suzanina mama zaključala u sobu."

"Nigde , niodkuda "

"Dnevnik jednog nomada" istovremeno je putopis, dnevnik čitanja i zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi
sa životom, koliko traumatičnoj toliko i lijepoj. Od godine 2011. do 2016., od Ljubljane, preko Osla do
Zagreba i Brčkog čitamo dnevničke zapise o jednoj ljubavnoj priči i njenoj propasti; o ocu koji gotovo
svakog mjeseca putuje iz Osla u Ljubljanu da vidi mlađu kćer, jer se boji da će ga zaboraviti, i o starijoj
kćeri u Oslu koja očuha zove tatom, a njega po imenu; o književniku koji istodobno sudjeluje u hrvatskoj,
bosanskoj i norveškoj književnosti... Pratimo i avanturu nastajanja romana koji autor pokušava paralelno
pisati na 'našem' i na norveškom, slijedimo Sejranovića na brojnim književnim promocijama, festivalima
i rezidencijama, pratimo njegove susrete s kolegama, prijateljima, ženama i ljubavnicama, čitamo o
knjigama koje on čita.

Razapet između Skandinavije i Balkana, Bekim Sejranović ispisuje stranice o dva svijeta, i o sebi u njima
i izvan njih, koje su jednako potresne, uznemirujuće i duhovite kao i najbolje stranice njegovih romana.
Samo ovdje nema glavnog junaka da se iza njega bar malo skrije, tu su samo Bekim i njegovi demoni.

Deo romana

Opis
Od Bekima Sejranovića, autora romana ‘’Nigdje, niotkuda’’,ovenčanog priznanjem “Meša Selimović”, stiže nam novi roman “Ljepši kraj”,gotovo nastavak prve priče, ponovo ispisan u autobiografskom ključu.

Ove dve knjige povezuje emigrantski život junaka na relacijiNorveška, Hrvatska, Bosna, i autentičan autodestruktivni okvir iz koga onpokušava da pobegne tražeći spas uljubavi. Sejranović piše nepatvoreno, jednostavno i sveže, sa mnogo humora, a najčešće s ironičnim odnosom premasamom sebi. Sudbine nekoliko junaka prepliću se u ovoj knjizi, u kojoj autor teskobnu sliku svog sveta gradi paralelnim pričama sa različitimvremenskim distancama i mestima zbivanja – između jedne brvnare u Bosni,podstanarske sobe u Oslu, delekih zemalja u koje njegov junak beži u potrazi zasmislom – dok ga potmulo progoni duboki, gotovo prognanički osećajnepripadanja.

No, kraj je ipak lepši…

Pišem knjige kakve volim čitati

»Sandale« su dobar aperitiv za glavno jelo koje sad kuham, novi roman koji dovršavam...

Mjesto na kojemu je nastajao ovaj intervju – bučna terasa kafića s pogledom na zagrebački Glavni kolodvor – prikladno je i znakovito: pisac Bekim Sejranović s kojim razgovaramo u povodu izlaska njegove nove prozne knjige, »Sandale«, čovjek je kojega određuju putovanja, emocionalna izgnanstva, urbano nomadstvo, stalna gundulićevska mijena. »Nigdje, niotkuda« šifra je njegova književnog opusa, ali i njegove biografije, čija su važna poglavlja ispisana u Brčkom, Rijeci, Oslu.

Očito ne baš naspavan nakon predstavljanja knjige koja se održala večer prije (u VBZ-ovoj knjižari u Ilici), Sejranović je termin za intervju uglavio tik pred povratak vlakom u Ljubljanu, gdje živi posljednjih godinu dana; do nogu mu leži velika gomoljasta putna torba sa zavidnim »stažom«.


Nomadstvo
Kao i junaka prozne trilogije koja je svježe kompletirana »Sandalama«, i Vas određuju putovanja: u ovoj knjizi radnja je rasuta od Norveške do Bosne, od Australije do Indije.

– To moje nomadstvo počelo je kao one stereotipne narkomanske priče: počneš pomalo, s lakšim drogama, pa se navučeš na teže opijate. Kod mene je sve počelo još u djetinjstvu, razvodom roditelja, pa sam bio s bakom, pa je došao rat, pa sam završio u Rijeci, pa je došla Norveška... Naravno, nije to sve bio moj izbor, ni izbliza, počevši od razvoda staraca pa do rata. Ali, često sam razmišljao o tome kako, da nije bilo rata, možda nikad i ne bih postao pisac, to je ta neka ironija sudbine... Inače, teško je o putovanjima reći nešto što neće zvučati kao floskula. Ja volim putovati, volim to što putovanja svedu čovjeka na pravu mjeru; kad sam u Indiji, otpadnu moji identiteti koje imam ovdje, tamo nije ni najmanje važno to jesam li pisac, kako prolaze moje knjige... Nego sam samo čovjek koji je prinuđen spoznati samog sebe, pogledati samog sebe iskreno, ogoljeno. A putovanja ti daju i kritičku distancu koju »iznutra« ne možeš imati. Tako sam i ove naše prostore najbolje sagledao i shvatio tek iz Norveške.

A obrnuto? Je li Vaše viđenje Norveške jasnije sad kad više ondje ne živite?


Terorist
– Još sam uvijek vezan za tu zemlju, poslom i privatnim vezama – evo, baš uskoro idem na jedan književni festival u Oslo, na norveški mi je preveden i roman »Ljepši kraj« – ali da, istina, iz ove pozicije bolje vidim i razumijem Norvešku, Norvežane. Mi na Balkanu imamo tu jednu romantičnu viziju skandinavskih zemalja, skloni smo ih gledati kao bajna društva. Ali kad živiš tamo, a nisi Norvežanin, baš i nije bajno. Pogotovo kad ti ime malo »vuče« na muslimansko. Ustvari, za mene je veliko otrežnjenje bio onaj Brevikov masakr, i reakcije na njega. Nije Brevik samo jedan. Kakav je to bio šok za njih, koji su stalno očekivali da će teroristički napad, ako do njega dođe, počiniti neki Muhamed s dugom bradom – a na kraju to napravi »njihov dečko« s plavim očima. Užasno me ljuti kad Brevika nazivaju psihopatom. Da je neki Muhamed s bradom učinio taj pokolj, nitko ga ne bi nazivao psihopatom, nego teroristom, što ovaj i jest.
Nakon romana »Nigdje, niotkuda« i »Ljepši kraj«, »Sandale« zatvaraju trilogiju. Odakle težnja da na ovaj način stavite točku na taj dio svoga opusa?
– Prvotna ideja bila je samo ponovo izdati moju knjigu priča »Fasung«, koja je objavljena u maloj nakladi, koja je bila dosta neujednačena, obilježena nekim početničkim eksperimentima... Moj urednik Drago Glamuzina vidio je u njoj neki potencijal pa smo izbacili pet-šest priča, a ove koje su ostale bile su temelj za roman koji je, sasvim slučajno iz njih izrastao.


Autobiografija
Iskreno, gledao sam na taj rad kao na neki »side-projekt«, činilo se to kao dobar način da se uzme malo novaca na račun stare slave (smijeh), ali na kraju je, zapravo, to ispala zanimljiva knjiga koja se lijepo nastavlja, atmosferom i stilom, na prijašnja dva romana. »Sandale« su i dobar aperitiv za glavno jelo koje sad kuham, novi roman koji dovršavam...

Planirate li napraviti odmak od autobiografske proze po kojoj ste postali prepoznatljivi?
– Pišem knjige kakve volim čitati, i mislim da je to ispravan put za mene, i za svakog pisca. Najgora stvar koju književnik danas može napraviti jest truditi se pod svaku cijenu biti »originalan«. Već je Borges to rekao; sve je već rečeno, sve napisano. Ostaje nam samo pisati o svome svijetu... A autobiografija – sve je autobiografija, prisvajamo u taj svoj svijet i ono što čujemo, i ono o čemu fantaziramo; sve smo to – mi. Mene zabavlja kad ljudi nastoje odgonetnuti što je u mojim romanima zbilja proživljeno, a što je izmišljeno, kad pokušavaju zaviriti iza kulisa...

Knjiga za djecu
Jako puno puta zaključe krivo, čini im se da je »prava« autobiografija ono što je ustvari izmaštano. Tako da ipak neću napraviti radikalni odmak od onoga kako sam dosad pisao. Sumnjam da je to i moguće; pisci su upisani u svoja djela, odmaknuti se od svog pisanja znači odmaknuti se od sebe, a to rijetko kad prođe dobro.
Treba li pisac zaslužiti životom da piše stalno o sebi, da nije dovoljno razvlačiti dosadnu svakodnevicu kroz romane?
– Ja mislim da sam zaslužio vlastitim životom.

Mami li Vas, možda, pisanje žanrovske proze, krimića, po kojima je Norveška književnost postala poznata?
– Mami me, ali samo iz financijskih razloga. Razmišljam i o pisanju knjige za djecu, i mogu reći da to nije nimalo lak posao.

‚‚ S užasom shvaćam da je ovaj svijet samo mračan dimljak u koji sam se na trenutak 
  sklonio od potere. ‚‚

iz knjige Ljepši kraj