Ljubav - Grčka mitologija

PROMETEJ

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lik titana Prometeja pripada najvišim stvaralačkim uzletima grčke mitologije.Okarakteriziran je kao utjelovljenje hrabrosti, ponosa, prkosa i otpor starom poretku.Prometej se ubraja među najstarije žive simbole borbe za napredak i sreću čovječanstva.Bio je sin titana Japeta i potomak starog roda bogova koji je Zeus svrgnuo s vlasti.Na mitsku scenu Prometej stupa u vrijeme sukob Krona i Zeusa. Iako su ostali titani branili staru, Kronovu vlast, Prometej je stao na Zeusovu stranu s težnjom za novijim i pravednijim uređenjem svijeta. Pomogao je Zeusu savjetima i neposrednim borbama, anagovarao je i boginju zemlje – Geju da se prikloni Zeusu. Kad je nakon desetogodišnjeteške borbe Zeus pobijedio, nije se odužio Prometeju za pomoć oko preuzimanja vlasti.Zeusovu stranu Prometej je napustio kad je najviši bog energičnom i krutom rukom odlučio uništiti bespomoćni ljudski rod.

Došavši na Zemlju Prometej je shvatio da među životinjama i raznolikim biljem nema razumnog bića koje bi svojim duhom i umom moglo zavladati tim zemaljskim svijetom. Stoga je uzeo malo ilovače, namočio je vodom i od smjese napravio lik po slici i prilici bogova. Od životinja je uzeo dobre i loše osobine i dao ih liku čovjeka, a zadivljena božica Atena udahnula je čovjeku božanski dah. Tako su nastali ljudi. On je volio ljude, a uz to je i suosjećao sa slabijima. Odlučio je spasiti čovječanstvo po svaku cijenu, pa čak iako time okrene gnjev najvišeg boga protiv sebe. Prometej je ulio ljudima nadu i obdario ih snagom. Sa svetog ognjišta na Olimpu (ili prema drugoj verziji, iz peći bog Hefesta nagori Moshilu, na otoku Lemnosu) ukrao je vatru i donio je na dar ljudima. Ovladavši tim elementom, ljudi su počeli živjeti razumnim životom. Spoznali su da je vatra ne samo gospodar, već i dobar sluga. Prometej je naučio ljude da pomoću vatre tale kovine iizrađuju alate, naučio ih je i zanatima, pisati, čitati i računati, obrađivati polja,iskorištavati snagu životinja (ponajviše bikova), sagradio je ljudima prva kola i lađu.Napokon, upoznao je ljude s lijekovima i odao im tajnu liječenja bolesnika. Uputio ih je kako da žive sretno kad su već ugledali svijetlo ovoga svijeta. Porometej je time postao pravi ''stvoritelj čovjeka'', barem u smislu što ga je uzdigao iz prvobitnog prirodnog stanja stvorivši od njega razumno biće.Ubrzo je sazvan sastanak smrtnika i besmrtnika na kojem su se trebale odrediti dužnosti i prava ljudi. Prometej se tom prilikom htio poigrati bahatim bogovima. Zaklao je i raskomadao bika. Na jednu je hrpu stavio meso umotano u kožu, a na drugu kosti umotane u salo životinje. Bogovi su trebali prvi birati što žele, no sveznajući Zeus razotkrio je prijevaru i odlučio kazniti Prometeja i cijeli ljudski rod. Zabranio je Prometeju da ljudima podari vatru koja je bila nužna za njihov daljnji razvoj. Prometej ga nije poslušao. Uzeo je stabljiku trske i približio je sunčanim kolima. Kad se trska zapalila, odnio je vatru ljudima na zemlju. To je, međutim bilo više no što je Zeus bio voljan podnijeti: zausluge koje je učinio ljudima osudio je Prometeja na okrutnu kaznu. Zapovjedio je svojim slugama Snazi i Moći da ga svladaju i odvedu na kraj svijeta. Tamo ga je bog Hefest morao prikovati na visoku stijenu. Prometej je bio svladan, ali ne i u konačnici poražen.Nije očajavao jer je znao do kruta Zeusova vladavina neće potrajati vječno, a kako je od majke naslijedio dar proricanja, znao je i kako će i kada Zeusova vladavina pasti. Kad jeZeus čuo za proročanstvo, poslao je Prometeju boga Hermesa da istraži dobivenu informaciju. Međutim, Prometej nije htio pregovarati ni sa Zeusom ni s njegovim glasnikom. Prema tradicionalnoj predaji rekao je:
''Ukratko, mrzim vas, bogovi, sve do jednog. Svoje muke ne kanim mijenjati za robovsku službu tiraninu.''

Kad je Hermes donio Prometejev odgovor Zeusu, najviši je bog posegnuo za munjom i stijenu s okovanim Prometejem srušio u bezdane dubine Tartara. Tim padom završio je samo prvi dio Prometejeve tragedije. Zeus ga nije bacio u vječitu tamo da ga ubije i oslobodi muka, već da slomi njegov ponos. Kad je shvatio da nije ostvario svoj naum, naredio je slugama da Prometeja ponovo izvedu na svijetlo kako bi bio izložen novim mukama. Duge je godine Prometej moro visjeti prikovan na stijenu na vrhu Kavkaza. Ljeti je trpio žegu, zimi hladnoću, a svakog jutra dolijetao je po Zeusovoj zapovijedi golemi orao da mu iskljuje komad jetre koji bi noću, zbog sposobnosti jetrine reinkarnacije ponovo narastao. Ni te muke nisu slomile Prometeja. Nije požalio za pomoć koju je pružio ljudima.U međuvremenu na svijetu se mnogo toga promijenilo. Zeus je svoju moć toliko učvrstio da ju naizgled više ništa nije moglo uništiti. Time je njegova vladavina postala blaža. Nije više bio sumnjičav i osvetoljubiv tiranin, pomilovao je titane i pustio ih iz tamnice. Postao je čak milostiv i prema ljudima i za odgovarajuće žrtve, koje su mu prinosili, zaštićivao je njihov poredak. Ništa ga više nije uznemiravalo osim tajne za koju je znao jedino Prometej. Zato je k njemu ponovno poslao boga Hermesa i ponudio mu da će ga pomilovati u zamjenu za njegovu tajnu. Prometej je i to odbio. Zeus je zatim dopustio njegovoj obitelji i prijateljima, prije svega njegovoj ženi Hesioni i sinu Deukalionu, da ga posjete. Oni su potvrdili da se Zeus promijenio, da je njegova vladavina postala kvalitetnija i da su bogovi i ljudi njome zadovoljni.Dugo se Prometej nadao da će mu pomoći ljudi zbog kojih je toliko trpio. Iz njihovih bi ruku primio slobodu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jednog je dana doista naišao čovjek – junak Heraklo. Čim je ugledao orla koji je letio na svoju svakodnevnu gozbu, oborio ga je strijelom. Zatim je uzeo svoju tešku kijaču i razbio njome Prometejeve okove. Na kraju je iz stijene izbio i klin uz koji je Prometej bio prikovan. U tom se času pojavio Zeusov glasnik Hermes koji je ponovno obećao Prometeju da će mu Zeus podariti slobodu u zamjenu za davnu tajnu njegova spasenja. Prometej je na to ipak odgovorio odavši tajnu:
''Neka Zeus ne stupa u brak s Tetidom za kojom čezne jer će njezin sin nadmašiti svoga oca. Neka je uda za smrtnika i njezin sin tada neće ugroziti ni jednog od bogova!''
Time je Prometej napokon dobio slobodu. Postigao ju je uz pomoć čovjeka i prkosnim strpljenjem kojim je podnosio svoje patnje. Njegova pobjeda je završena Zeusovim pozivom na Olimp.

Da bi se ipak ispunila Zeusova zakletva da će Prometej zauvijek ostati prikovan na stijenu, morao je na ruci nositi prsten načinjen od svojih okova, u koji je bio ugrađen djelić kavkaske stijene. U čast Prometeju ljudi su počeli nositi prstenje s kamenom, a nose ga i danas, iako su podrijetlo toga običaja davno zaboravili.

DEUKALION I PIRA

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema grčkoj mitologiji Deukalion je bio sin titana Prometeja i muž Pire te jedan od osnivača ljudskog roda. Pira je bila kći titana Epimeteja i njegove žene Pandore. Smatralo se da su ljudi na svijetu živjeli od pamtivijeka. Nisu ih stvorili olimpski bogovi i zbog tog ih nisu osobito ni štovali. Ali kad je ljudska samouvjerenost dosegla stupanj koji su bogovi ocijenili kao bezbožnost, najmoćniji među njima, Zeus, odlučio je uništiti ljudski rod.Pokušao je to dva puta. Prvi put odmah nakon uspostave svoje vladavine, jer je ljudsko pokoljenje bilo slabo i nerazumno. Spriječio ga je u tome titan Prometej, koji je ljudima donio vatru, mnoga znanja i umijeća. Drugi put Zeus je došao na zamisao o uništenju čovječanstva kad je postao apsolutni vladar. Ovoga puta zato što su mu se ljudi učinili odviše moćni i razumni. Svoju je zamisao Zeus ostvario i poslao na svijet potop.Prometej, koji je po svojoj majci Temidi naslijedio dar vračanja, na vrijeme je prozreo Zeusovu nakanu, ali nije bio dovoljno moćan da spriječi njeno izvršenje. Budući da nije mogao spasiti cijelo čovječanstvo, pobrinuo se za to da spasi barem svoga sina Deukaliona i njegovu ženu Piru, koji će kasnije svojim potomcima opet napuniti svijet.Naredio je Deukalionu da sagradi natkritu lađu, natovari u nju zalihe hrane i da se ukrca zajedno s Pirom u nju kad Zeus pošalje na svijet nezaustavljiv prolom oblaka. Ubrzo nakon toga doista je naišao strahoviti prolom oblaka. Vode s neba pomiješale su se s vodama mora i cijeli je svijet nestao pod površinom pobješnjelih voda. Devet dana i devet noći trajao je potop hranjen Zeusovom kišom. Kad su vode počele opadati lađa s Deukalionom i Pirom pristala je na vrhu gore Parnasa.Radost Deukaliona i Pire ubrzo se pretvorila u žalost zbog uništenja čovječanstva.Ipak, prinijeli su Zeusu žrtvu zahvalnicu za svoj spas. To se Zeusu veoma svidjelo jer su time i oni priznali njegovu vrhovnu vlast. Odlučio ih je ostaviti na životu i poslao je boga Hermesa s viješću da će im zbog njihove pobožnosti ispuniti svaku želju.
''Samo za jednomolimo, veliki Hermesu, moćnog Zeusa''
rekli su,
'' da ovaj svijet opet napuni ljudima.''

Zeus je održao svoju riječ. Pozvao je Deukaliona i Piru da krenu naprijed ne osvrćući se i da iza sebe bacaju kosti majke zemlje. Kratko su Deukalion i Pira zastali u nedoumici zbog nejasnih Zeusovih riječi, ali se Pira tada dosjetila da najviši bog nejasnim izrazom
''kosti majke zemlje''
zacijelo misli na kamenje. Time su izvršili Zeusovu zapovijed. Od kamenja što ga je preko svog ramena bacao Deukalion nastali su muškarci, a od kamenja koje je bacala Pira nastale su žene. Zemlju su napunili ljudi novog pokoljenja – ljudi od kamena. Tako je izumrla stara i rodila se nova porodica ljudi. Prema drugoj verziji mita, koja potječe iz istog vremena sistematizacije grčkih mitova (6. stoljeće pr.n.e. – 5. stoljećapr.n.e), Deukalion i Pira napunili su svijet na manje čudesan način – izravnim potomkom.Bio je to Helen, praotac Helena, odnosno Grka

ORFEJ I EURIDIKA

[You must be registered and logged in to see this image.]

Orfej je bio sin boga Apolona i muze Kaliope. Bio je najveći pjevač i glazbenik grčkih mitova, umjetnik čudesne nadarenosti poznat po sviranju lire. Zaljubio se u mladu ženu Euridiku. Ali sudbina mu nije namijenila sretan i dug život s njom. Berući cvijeće,Euridika je nagazila na zmiju otrovnicu. Kad je Orfej dotrčao, čuvši njen krik, ona je bila već mrtva. Obuzela ga je beskrajna tuga koja se pretvorila u očajanje, a zatim u odluku da poduzme nešto i spasi svoju voljenu Euridiku. Odlučio je otići u podzemni svijet izatražiti od vladara podzemnog svijeta – Hada, da mu vrati voljenu ženu. Čarolijom svoje glazbe Orfej je smekšao starca Harona i on ga je u svome čamcu prevezao preko rijeke podzemnog svijeta – Stiksa. Tada je Orfej stupio pred Hada i njegovu ženu Perzefonu.Zapjevavši pred njima pjesmu o svojoj ljubavi prema Euridici, zamolio ih je da mu vrate Euridiku u ime vlastite ljubavi. Od njih on zapravo nije zatražio nikakav dar, već samo posudbu, ionako će je ponovno dobiti natrag kad završi svoj zemaljski život. U slučaju da ne žele izvršiti njegovu zamolbu, zamolio je i za drugu milost – da ga uzmu u svoje carstvo gdje će živjeti pokraj njezine sjene.Orfejeva je pjesma ganula cijeli podzemni svijet: Tantal je zaboravio na svoju žeđ i glad, Sizif je prestao gurati svoj kamen , Iksionov kotač se zaustavio. Čak su se i u očima neumoljivih Erinija zacaklile suze. Kad je Had vidio da se rasplakala i njegova žena Perzefona, obećao je da će ispuniti Orfejevu molbu uz jedan uvjet: kad ga bog Hermes bude vodio iz podzemnog svijeta natrag, poći će za njim strmim i tegobnim stazama i neće se ogledati za Euridikom koja će ga slijediti sve dok se ne vrate u podzemni svijet. Orfej je oduševljeno pristao na Hadov uvjet i svladao se uspješno na cijelom tom dugom i mukotrpnom putu. Prije samog ulaska u tenersku provaliju, iza koje se već prostiralo carstvo živih, Orfej je pokleknuo. Okrenuo se bojavši se nije li Euridika zalutala ili klonula od umora, ali tad je opazio samo sjenu kako nestaje u daljini. Tako je sam skrivio njezinu drugu smrt. Uzalud je Orfej po drugi put pokušao ući u carstvo mrtvih. Neumoljivi Haron nije ga više htio prevesti na drugu stranu Stiksa. Sedam dana i sedam noći sjedio je Orfej gladan i žedan na obali Stiksa i naricao, molio i plakao.Bilo je uzalud. U dubokoj skrušenosti vratio se zatim oblama rijeke Hebra u rodnoj Trakiji.S Euridikom se Orfej susreo nakon četiri godine kada je bio prisiljen oprostiti se od svoga mukotrpnog života. Poginuo je od ruku trakijskih žena koje su ga optužile za neprijatelja ljudskog roda zbog izbjegavanja žena. Jednom zgodom, za bakhove svečanosti, opazile su ga na proplanku Rodopskih stijena i omamljene pićem počele su na njega bacati kamenje. U bijesu što se kamenje ganuto Orfejevom pjesmom, zaustavljalo u letu, bacile su se na njega poput jata ptica grabljivica, rastrgale ga , a njegovu glavu i liru bacile u valove Hebra. Cijela se priroda zgrozila nad tim zločinom i zavila u tugu. Čak su i stijene proplakale, a od njihovih su suza nabujale rijeke. Svaki put kad se bliži godišnjica Orfejeve smrti, priroda tuguje. Najviše plaču Rodopske stijene i njihove suze još uvijek i danas razlijevaju rijeku Hebar, iako je njeno ime promijenjeno u Maricu.Neke verzije mita o Orfeju nisu se zadovoljile tim nesretnim završetkom. Prema jednima, on se spasio i završio svoj život negdje u zemlji Hiperborejaca, nad kojom sunce nikad ne zalazi. Prema drugima, valovi su njegovu glavu i liru odnijeli na otok Lezbos, gdje se zatim opet javilo lirsko pjevanje.

HERAKLO I DEJANIRA

[You must be registered and logged in to see this image.]

Heraklo je bio sin najvišeg boga Zeusa i tirintske kraljice Alkmene i najveći junak grčkih mitova. Dejanira je bila kći kalidonskoga kralja Eneja. Bila je druga žena junaka Herakla. Našao ju je u Kalidonu. Za nju se borio u dvoboju s drugim proscem, riječnim bogom Ahelojem, koji se mogao pretvoriti u zmiju ili bika. Poslije svadbe mladenci su ostali u Enejevoj palači. Zbog spleta okolnosti, Heraklo je bio prisiljen odvesti Dejaniru u svoj grad Tirint. Ali dok je još bio na putu kući, dogodila mu se neugodnost. Kad su stigli do rijeke Euena, na kojoj nije bilo mosta, kentaur Nes ponudio je Heraklu da prenese Dejaniru na drugu obalu. Naime, Nes je putnike uz umjerenu naplatu prenosio na drugu obalu. Heraklo je sam preplivao rijeku, a kentauru je povjerio ženu. Čim je Dejaniru uzeo na leđa, Nes ju je pokušao oteti. Heraklo ga je usmrtio jednom od svojih otrovnih strijela i tako spasio Dejaniru. Hidrina žuč otrovala je kentaurovu krv. Umirući, Nes je stigao savjetovati Dejaniri da zahvati nešto njegove krvi, pa ako je Heraklo ikad prestane voljeti,neka tom krvlju natopi njegovu odjeću i njegova će joj se ljubav vratiti. Bila je to okrutna Neosova osveta. Kentaur je, naime, znao da je njegova krv otrovna Heraklovom strijelom i da će ona za svakoga biti smrtonosna.Došavši u Tirint, Dejaniri se činilo da nikada neće zatrebati čarobnu krv. Živjeli su sretno i odgajali svog sina Hila i drugu djecu. Kasnije, vrativši se iz borbe s gigantima,Heraklo je odlučio izravnati svoj posljednji račun. Krenuo je na Ehaliju, osvojio je i ubio kralja Eurita zbog davne uvrede koju mu je on nanio. Među zarobljenicima je opazio rusokosu Jolu, koju mu Eurit nekoć nije htio dati za ženu. U njemu je opet planula nekadašnja ljubav.Čim je za to doznala Dejanira je posumnjala da je Heraklo kani napustiti. Sjetila se čudotvorne krvi kentaura Nesa i postupila je prema Nesovu savjetu – njegovom krvlju je natopila Heraklov plašt i poslala ga po Lihi u Ehaliju. Hidrin otrov s Heraklove strijele, koji je otrovao Nesovu krv, prodro je u Heraklovo tijelo i izazvao strahovite boli. Heraklo je te boli hrabro podnosio, a kad je od svog sina Hile doznao za njihov uzrok, shvatio je da mu se bliži smrt. Naredio je da ga odnesu u njegov dvor, ali Dejanira je već bila mrtva. U očajanju što je iz ljubavi uzrokovala smrt svoga muža probola se mačem. Nepodnošljive muke natjerale su Herakla na odluku da se oslobodi ovog strašnog tereta života. Zamolio je svoje prijatelje da mu na gori Eti podignu pogrebnu lomaču. Poslušali su ga i po njegovoj želji položili ga na nju. Međutim, nitko je nije htio zapaliti, iako ih je usrdno molio.Na kraju se na to odvažio mladi Filoktet. Za nagradu Heraklo mu je dao svoj luk i strijele.Vatra iz Filoktetove baklje je planula, ali još su jasnije sijevnule Zeusove munje. S njima je s Olimpa sletjela božica Atena, zajedno s glasnikom bogova Hermesom. Odvezla je na zlatnim kolima Herakla na Olimp.Cijeli Olimp pozdravio je najvećeg junaka, čak je i Hera svladala staru mržnju i dala mu za ženu svoju krasnu kćer Hebu, božicu vječne mladosti. Zeus ga je pozvao za stol bogova, ponudio ga nektarom i ambrozijom, a kao naknadu za njegova junačka djela i njegove patnje proglasio ga je besmrtnim.

PIRAM I TIZBA

[You must be registered and logged in to see this image.]

Piram je bio mladić iz Babilona koji je postao slavan zbog svoje ljubavi prema Tizbi.Bio je najljepši među mladićima koji su živjeli u milijunskom gradu kraljice Semiramide i zaljubio se u krasnu djevojku Tizbu. Poznavao ju je od djetinjstva, oboje su odrasli u susjednim kućama, ali njihovi su roditelji živjeli u neprijateljstvu i nisu željeli ostvarenje njihove ljubavi. Zabranili su im čak i razgovor. Zaljubljeni su našli u zajedničkom zidu kuća svojih roditelja pukotinu kroz koju su u trenucima kad ih nisu nazirali šaputali jedno drugome nježne riječi. Budući da poljupci što su ih utiskivali svako na svoju stranu zida nikada nisu dospjeli na drugu stranu, jednog su se dana dogovorili da će noću tajno pobjeći iz svojih kuća i sastati se kod grobnice kralja Nina. Tizbi je prvoj pošlo za rukom pobjeći iz kuće. Ogrnuta koprenom prevarila je svoje stražare i brzo stigla pod stablo velikih bijelih plodova što su jasno svjetlucale u noći.Nedugo nakon toga začula je šuštanje. Umjesto Pirma se pojavila lavica okrvavljene gubice, koja je nedavno rastrgala bika i došla na obližnji izvor s namjerom da se napije.Ugledavši lavicu, Tizba se uplašila i pobjegla iza grobnice gdje se sakrila u tamnoj spilji.Kad se lavica napila, naišla je na veo što ga je Tizba pri bijegu izgubila, rastrgala ju je i zatim se udaljila. Tada je, svladavši brojne prepreke, na mjesto sastanka došao i Piram. Čim je ugledao rastrganu krvavi veo i tragove lavice, sve mu je bilo jasno. U očajanju što je Tizba njegovom krivnjom postala žrtvom grabežljive zvijeri ubio se mačem u srce.Nakon nekog vremena, Tizba se, svladavši strah, vratila na dogovoreno mjesto.Već je izdaleka vidjela da je dud promijenio boju svojih plodova, kao da mu se korijen natopio krvlju. U sjeni pod stablom našla je tijelo mrtvoga Pirama. Očajanje i ljubav pokrenuli su njezinu ruku i ona je dohvatila krvavi mač da bi sa svojim dragim počivala u zajedničkom grobu. Otada je murva, uprljana njihovom krvlju, davala crvene plodove. Time je tragična sudbina natjerala jedan mladi par da zbog ljubavi skončaju svoje živote na najgori mogući način u nadi da će barem na drugom svijetu njihova ljubav biti ostvariva.

Filemon i Baukida

[You must be registered and logged in to see this image.]

Najviši bog Zeus i njegov sin Hermes jednom su prilikom putovali svijetom u ljudskom obličju i uvečer umorni stigli do bogatog sela. Uzalud su tražili prenoćište, nitko ih nije htio primiti. Napokon su im se otvorila vrata kućice u kojoj su živjeli Filemon i Baukida. Starci su putnicima ponudili gostoprimstvo i skromno ih ugostili: komadićem sira, kobasicama, jajima, salatom od vodopije i rotkvicom, kao poslasticu ponudili su im saće meda i voće, a kao piće ne odveć staro vino. Nije to, ni u kojem slučaju bila gozba dostojna bogova, ali što je manjkalo na stolu nadoknađivala je ljubaznost domaćina.Kad je ponestalo vina, vidjevši njihovu zbunjenost, bogovi su svojim moćima napunili vrč vinom. Filemon i Baukida su se zaprepastili. Shvatili su da su ugostili same bogove i molili ih da im oproste što su ih tako skromno počastili. Baukida je istrčala u dvorište da gostima priredi gusku koja joj je čuvala kućicu. Kad je za njom istrčao i Filemon, bogovi su ih pozvali da pođu s njima na vrh gore. Tamo su zajedno promatrali kako nestaje u vodenoj bujici bogato i oholo selo. Jedino je ostala netaknuta njihova kućica koja se uskoro pretvorila u veličanstveni hram.Kažnjavanjem sela i spašavanjem staraca bogovi se nisu zadovoljili. Ponudili su Filemonu ispunjenje njegove želje. Nakon što se posavjetovao s Baukidom, Filemon je zamolio bogove za milost: da njih dvoje postanu čuvari novoga hrama i da zajedno umru kad im sudbina to odredi. Želja im je bila ispunjena. Postali su svećenici hrama i ondje su ostali sve dok im sudbina nije odredila smrtni čas kad su se pretvorili u stabla pred ulazom u hram. Time Filemon nikad nije ugledao grob svoje žene, a njega Baukida nikad nije morala oplakivati.

PANDORA

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema grčkoj tragediji Pandora je bila žena Prometejevog brata – titana Epimeteja i ona je bila posrednica donošenja zla i patnje na zemaljski svijet. Kad je titan Prometej,prijatelj i zaštitnik čovječanstva, naučio ljude upotrebljavati vatru, služiti se spravama,obrađivati polja, graditi kuće, liječiti bolesne, a zatim i čitati, pisati i računati, došlo je do naprednijeg života ljudske civilizacije. Ljudi su postali razumniji i toliko moćni da su prestali poštovati bogove. To se, dakako, nije svidjelo vrhovnom bogu Zeusu. Ispunjenje njegovog plana o uništenju čovječanstva spriječio je Prometej, stoga je Zeus odlučio poslati ljudima zlo i time im zagorčati život. Naredio je bogu Hefestu da od zemlje i vode napravi krasnu djevojku. Potom joj je udahnuo život i zamolio sve bogove da je bogato obdare. Božica Atena ju je odjenula u bijelu haljinu i glavu joj okitila cvijećem, Hermo joj jedao dar govora, Afrodita dražesnost i ljupkost. Nazvali su je Pandora, ''svime obdarena''.Zeus je potom zapovjedio bogu Hermesu da je sa svim tim darovima, zatvorenim u čvrstoj škrinji, odvede na svijet Prometejevu bratu Epimeteju. Zeusova se nakana ostvarila: Epimetej se zaljubio u Pandoru i, unatoč Prometejevim upozorenjima, njome se oženio.Pandorina sudbonosna škrinja nije dugo bila pod ključem. O tome kako je došlo do njezina otvaranja postoje dvije verzije : Prema jednoj, Pandoru je na to nagovorio Epimetej; a prema drugoj, Pandora je sama iz znatiželje otvorila škrinju. Bilo kako bilo,podigavši poklopac iz škrinje su na zemaljski svijet došle sve nevolje i patnje, sva zla,bolesti, muke i stradanja. Pandora je brzo zatvorila poklopac. Međutim u škrinji je ostalo još samo ono što su bijeda i patnja potisnuli na samo dno – nada.

Afrodita - boginja ljubavi

PARIS I JELENA, LJUBAV PO CENU RATA
Lepa Jelena ušla je u istoriju kao žena zbog koje je vođen prvi veliki rat, koji je trejao deset godina i u kojem su učestvovali svi Grci

LJUDI su vekovima ratovali, jedni zbog moći, drugi zbog slave ili časti, a neki zbog ljubavi. U antičkoj Grčkoj strast dvoje ljubavnika, Parisa, princa Troje, i Jelene, kraljice Sparte, dovela je do čuvenog Trojanskog rata.
Prebacuje joj se da je zbog svoje preljube, a ne zbog otmice, kriva za užase tog rata i razaranja. Mit ili istorija, pesničko viđenje ili legenda? Nije ni važno. Lepa Jelena ušla je u istoriju kao žena zbog koje je vođen prvi veliki rat u kojem su učestvovali svi Grci, bilo na Menelajevoj, ili na strani Trojanaca.
Helena, Jelena Trojanska, prema grčkoj mitologiji bila je ćerka Zevsa i Lede i žena spartanskog kralja Menelaja. Još od rane mladosti krasila ju je nesvakidašnja lepota i gracioznost, zbog čega je opevana u mnogim pesničkim i književnim delima. Pošto se njena lepota pročula, Jelenu su prosili najugledniji grčki junaci. Njen očuh, Tindarej, nije znao kako da otera preostale prosce, a da ne započne svađu. Odisej mu je obećao da će mu pomoć ako ga podrži u njegovom udvaranju Penelopi. Po Odisejevom savetu Tindarej je pre donošenja odluke o prosidbi svečano zakleo prosce da će, ukoliko dođu u opasnost, svi braniti Jelenu i njenog izabranika, ko god da on bude.
Jelena se odlučila za Menelaja, koji je posle Tindarejeve smrti nasledio presto u Sparti, i rodila kćer Hermionu. Kada je trojanski princ Paris došao u Spartu da bi, prema Afroditinom obećanju oženio Jelenu, zaljubio se u lepu suprugu svog domaćina, oteo je i odveo u Troju.
Uvređeni muž i njegov brat, Agamemnon, krenuli su u organizovani pohod na Troju i njenog kralja Prijama u želji da oslobode Jelenu i osvete se. Svi nekadašnji prosci održali su reč i sa Menelajem, pod komandom njegovog brata, mikenskog kralja Agamemnona, krenuli u rat i sa 1.227 brodova stigli pod zidine Troje. Tako je počeo desetogodišnji Trojanski rat, obeležen strahovitim žrtvama i razaranjem. Troja, grad okružen zidinama, pod vođstvom kralja Prijama i zaštitom moćnog Hektora, predstavljao je tvrđavu koju nijedna armija nije mogla da slomi. Jedan čovek, po proročanstvu, predstavljao je ključ pobede ili propasti Troje. To je Ahil, najveći grčki heroj, koji nije prezao ni od koga i ni od čega i koji je u ovom ratu i ubijen.
Grad je bio spaljen i opljačkan. Ubijen je i Paris, a njegova braća posvađala su se oko toga ko će oženiti Helenu. Pobedio je Difob, jedan od braće, koga je zatim ubio Menelaj. Sa mačem u ruci, Menelaj je konačno dospeo i do Jeleninih odaja. U tom za nju sudbonosnom trenutku njihovog susreta, Jelena je očekivala Parisa, ali on nije došao.
U njene, a da nije mogla čak ni da poveruje, ušao je Menelaj. Stajala je mirno, obnaženih grudi, spremna da primi smrtonosni udarac od svog bivšeg supruga. Ali, kada ju je Menelaj ugledao, ispustio je mač i oni su se strastveno bacili jedno drugom u zagrljaj. Neverna žena, ljubavnica drugog čoveka, takođe moćnog i silnog, i prevareni muž, kralj i ratnik, pomirili su se. Menelaj je poveo sa sobom ženu koja je donela toliko tragedije i iz ove ratne igre i prave životne drame izašla kao pobednik. Može li se oprostiti neverstvo ženi zbog koje je izbio rat koji je uzdrmao celokupni tadašnji svet?
U ovoj verziji i legendi, da. A, prema drugim izvorima, kada se vratila u Spartu, Jelena je bila tiha i puna tuge zbog Parisove smrti. Više nije mogla da voli Menelaja kao nekada a ni on više nije mogao da voli nju zbog onoga što je učinila. Prema Homerovoj "Ilijadi, lepa Jelena, dok je živela u Troji, čeznula je za porodicom i domovinom i kajala se zbog svoje lakomislenosti.
PROSILI JE IZ CELOG SVETA
Prema jednom mitu o Heleninom poreklu, Leda je Zevsu rodila Helenu i Poluksa, istovremeno noseći Kastora i Klitemnestru, decu svoga muža Tindareja, spartanskog kralja. Zevs je poprimio oblik labuda i spavao s Ledom iste noći kada i njen muž. Leda je izlegla dva jaja iz kojih su izašla deca. Prema drugom mitu, ona je Nemezidina kćerka, a Nemezidu je, dok je bila u obliku guske, silovao Zevs u obliku labuda. Afrodita, u obliku orla, sledila je Zevsa koji je imao oblik labuda. Zevs je potražio zaštitu u Nemezidinim rukama koja je takođe imala ljudski lik. Kada je zaspala, Zevs ju je silovao a ona je posle izlegla plavo i srebrno jaje koja su nekako došla u Ledin posed. Kada su se jaja izlegla, rodila se Helena, koju je Leda odgajala kao svoju kćerku. U "Katalogu žena", delu za koje se smatra da ga je napisao Heziod, govori se da je Helena bila kći neimenovane Okeanide, kćeri boga Okeana, koju je obljubio Zevs.
Jedan od najvećih junaka grčkih mitova, lapitski princ Pirit, i Tezej, najbolji prijatelji, zavetovali su se da će oženiti Zevsove kćeri, a Tezej je izabrao Helenu. On i Pirit oteli su je i zadržali sve dok nije bila dovoljno zrela za udaju. Helenu su spasla njena braća, Kastor i Poluks i vratila je u Spartu.
Kad je došlo vreme za Heleninu udaju, njenu ruku prosili su prosci iz celog sveta. Među proscima bili su Odisej, Menest, Ajant, Patroklo, Idomen, ali favorit je bio Menelaj.