Vesna Pаrun

Sonet o naranči

Samo je miris, žeđ i plam,
kletva mornara, uspavanka juga.
Življahu u njoj u ono vrijeme, znam,
carevine tri, tri ljeta duga.

O, ako ima sunce ljepše kćeri
no što je zemlja, i zemlja ljepšeg čeda
od ploda stabla tog koji iz dveri
sunčevih raste i iz krošnje gleda

u vrt našeg srca, radostan,
kad narančasta jedra po njem plove
i sedef se u vatri mreža suši,

o, ako ima slađi samostan
od narančine sočne kule ove,
ne nađem li ga, smiluj mi se duši!

Tajni zakoni naseg najintimnijeg zivota
Tajni zakoni naseg najintimnijeg zivota, oni sto nas podjednako upucuju na vjecnost i na prolaznost, nigdje nisu tako prisutni kao u osjecaju ljubavi. Moje saznanje ljubavi prolazilo je kroz razlicite faze, od srece do bola, od ushicenosti do rezignancije, ali nikada nisam pokusavala da tu najljepsu ljudsku sposobnost, sposobnost voljenja, ocrnim, osumnjicim ili ismijem. U godinama mladosti ljubav je pjevala kao ptica, brujala je u meni kao vjecna muzika; sada, zrele godine je jos dublje shvacaju i postuju. Ne znam sto bih jos mogla dodati kao uzgredno objasnjenje, osim da je iskustvo ljubavi sazeto iskustvo samoga zivota.

Vesna Parun

"Kad ptica prestane voljeti drugu pticu,ona joj ne kaže; "Odleti sada hiljadu milja daleko da nebi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama...!"

Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaže joj; "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne čujež kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu...!"

Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.

...A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi,i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu.... "


Vesna Parun

ZLATO

Ako je zivot rijeka sto tece,
ljubav je zlato natalozeno.
Ona ga u svom koritu njise
A zlato raste. I sto ga dalje
u sebi nosi sve zlatnija je.

Ja vec prevalih tri nizine
Daleko za mnom izvor sumi,
a usce ne znam gdje se krije.
A kad gledam na svoje dno
u sljunku sija zlato cisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskosnije.

Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

Za sve kriva su detinjstva




Izrasli smo sami kao biljke
i sada smo postali istrazivaci
zapustenih predjela maste
nenavikli na poslusnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i sa nama zajedno rastao je strah nas
od divljih kopita koja ce nas pregaziti
i od kamena medjasnjih koji ce razdvojiti nasu mladost.

Nitko od nas dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao nasa cela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakasnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
otezale i tuzne.

NIKAD

Neznam gdje pocinje praznina mora
Ali slutim sto je taknuo u tebi ili meni glas
koji je blizu negdje rekao:
Nikad

To je rijeka koja se ne ,vise ne vraca
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji ceka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi vise
u svoj korijen
jer se ondje naselila buducnost

Nikad.
Sumna trava neizgazenih visoravni,
snijeg na planinama ,ljubicastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih,u sjaju zelje neugasle

Obazri se ,prepoznaj svoje Nikad
po iscezlim nizinama prostrto
I teska misao ,koju si zanjihao
postat ce blaga ,jer je kraj nje covjek nerazumljiv u svojoj samoci .

A kad se on pomakne u Noc
i u veliki uspavani prostor,
ispruzit ces za njim svoje ruke
i viknuti ;
Ne odlazi

TURISTICKI PLAKAT

Blago vremenu u kome ima
netko s tim vremenom nepomirljiv.
U kom je kao oseki plima
protivnik protivniku vidljiv

Blagoj velikoj Nepogodi
kojoj mir u njedrima klija .
I bitkama sto ih predvodi
junak -iluzija.

Al kad na povjest padne rda
i zidine se podno Srda
utvarna nasite sjaja,

godine ce se gladne rojiti ,
u gnjezdu gluh ce slavuj brojiti
kukavicja jaja.

UNIDJI POD NAS KROV

Unidji pod nas krov, pristupi k nama, ljepoto,
u nasem seljackom domu savij gnijezda svoja!
Rasvijetli pragove nase, nasu djecu, i potom
skini sa umornih cela pecat brige i znoja.

Neka se pjesma dojmi i radost neka gazdi,
neka je mir domacin koji nam postelju stere.
Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi,
obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere!

Udji, radosti, sestro, sirom ti otvaram vrata,
svoj nasmijanoj djeci da kumujes!
U nas je sijaset srca i alata,
ko mindjuse, seko, povijest da nam kujes.

I neka kroz nase oci, kroz tunel nasega gnjeva
prostruji dah planina i svjezi zubor rijeka.
Neka se slije u jednu, siroka kolosijeka,
sva radost kojom se zivi, i radost kojom se pjeva!

OBASJANE RUKE

. . .I najzad, svejedno
jesmo li razumjeli ili nismo
drvo koje nas dozivaše.
Ako ono zna neku rijec
i ako mi znamo neku rijec
koja je jedina ostala visoka
u toj poplavi, jedina poštedena
u zlu svakidašnjem.
Vjetar ce štititi drvo,
a drvo sacuvati rijec
da nam je preda jednoga dana,
da nam je vrati
cistu i visoku zauvijek. . .

ZAVJET

Ako mi srce ne prestigne ptice
Ako mi oci budu siromasi
Ako mi ruke budu udovice
Koje prisustvo ljubavi ne krasi
I ako nocu ne ceznem u snima
I ako danju ne žudim na javi
I ako venem u mocvarnim dnima
I u tjesnoci duša mi boravi
I ako nalijevam u svijecu
Uhodi tamno da pomognem djelo
I krivom ako vjerujem umijecu
I laži svoje pozajmljujem celo,
Neka mi jutro na prag ne stizava
Neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k'o jalova trava
Neka me sunce i ne grije više.

DJEVOJCICA

Više ti ne vidim, dijete,
u osmijehu jabuku crvenu.
Tuge ti pogledu prijete,
pjesmu ti otimlju grlenu.

Na mrki glas djecaka
stado se moje prenulo.
Ko mjeseceva zraka
poljem je srce krenulo.

STIJENA U KOJI BI TREBALO ZAPISATI BALADU

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

Sto je duga?

Komadic neba isaran
nepoznatom rukom,
na brzinu
izmedu dva pljuska kise.
Kad bismo samo mogli dohvatiti
te cudne vrpce
prije nego se rasplinu,
taj sareni most
sto bljesne, i nema ga vise.

SREBRNA RIBA

Srebrna riba plovila je nebom i sok kasnog ljeta kapaše povrh litica s kojih se isparavao zadah pustoši.

Sišla sam do mora da bih dotaknula Ništavilo. Ali ono bijaše s v u g d j e, a more je o njemu znalo isto koliko i ja i šaptalo je besmislena obećanja onima koji umiju snositi teret varke.

Okrenuh se. Kraj mene stajaše moja jeka prijeteći razbijenim staklenim vrčem noći, a na mjestu gdje malo prije zgasnu mjesec narasla bješe gusta voda i iščezla vukući sa sobom podivljali vjetar.

Nosila sam svoju ružu puteljkom.

Srebrna riba plovila je nebom, ne prepoznavši me, iako bijah sama.

VECERNJA ZVIJEZDA


Nisko na nebu vecernja zvijezda sja.
Jos zamor ljeta u dolini traje.
Noc je, a mi idemo pustim krajem
zar prolaznosti obasjava nas put.

Kako je sutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tuzit ne prestaje.

Noc je, a mi idemo golim krajem.
Mladost nasa zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuc sja.
U tisini nestaje nas put.

Tjelo I Proleće
Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.
Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.
Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata,
razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.

Oživi šaptom ploda, tiha družice moja,
promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!
Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,
mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.

Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.
Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.
Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.
Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni!