Karlos Kastaneda

**Učlanjen** : 06.12.2012

Karlos Kastaneda,je bio američki antropolog i pisac poreklom iz Perua. Počevši sa Učenjima Don Huana 1968. godine, Kastaneda je napisao seriju knjiga u kojima opisuje svoju obuku u duhu tradicije srednjeameričkog šamanizma. Njegovih 12 knjiga prevedeno je na 17 jezika i prodato u više od 8 miliona primeraka. Kontaverzne knjige i sam autor, koji je retko izlazio u javnost, dugo su bili predmet rasprava. Pristalice tvrde da su njegove knjige ako ne istinita, a onda sigurno vredna filozofska dela koja upućuju na tehnike proširenja svesti. Akademski kritičari na njih gledaju kao na fikciju upućujući na brojne protivrečnosti, razlike između knjiga i antropoloških podataka, ukazujući na alternativne puteve Castanedinog poznavanja šamanskih rituala i sl.
27. aprila 1998. godine umro je Carlos Castaneda
Carlos Castaneda (1925 – 1998), smatra se jednim od najvećih „magova“ modernog doba. Svoje životno delo sažeo je u 12. knjiga, koje su popularne koliko i kontraverzne. Njegova priča počinje 1960 kada se upoznao sa šamanom, vračem don Juan Matus. Od tada, pa nadalje, Carlos je bio njegov učenik kojem je u prvim godinama naukovanja glavni cilj bio tek da prikupi više informacija o kulturi indijanaca na tom području, što mu je trebalo za antropološka istraživanja.
O don Juan Matusu govori kao o čovjeku od znanja, a tako su ga nazivali i ostali povezani sa njim. Na njega je naišao slučajno, kada je tražio informacije o primeni halucinogenih biljaka u indijanskoj kulturi, što je don Juan prihvatio kao čin moći, te ga tako prihvatio za učenika. Ne samo da mu je pokazao delovanje biljaka moći kako ih nazivaju, nego ga je naučio mnogo više. U razgovorima koje vode, don Juan, (ili Castaneda) predstavili su mnoštvo potpuno novih pojmova i značenja, te dovodili zaključke na tako jasan način da ih je nemoguće opovrgnuti. Pojmovi poput: spojna točka, tonal i nagual, sanjačko telo, saveznik, energetsko telo, značenje volje, moći i namere, prikradanje, „viđenje“, dvojnik, samo je približno moguće opisati rečima.
Verovatno najveća vrednost ovog dela je u tome što stavlja besprekoran naglasak na vlastito iskustvo i shvatanje svega što se događa. Don Juan poučava Carlosa kako da bude ratnik, te način na koji ratnik razmišlja. Potreba da se bude ratnik na putu do znanja, dolazi iz činjenice da znanja mogu biti u tolikoj meri zastrašujuća, ili teška, da je potreban besprekoran duh ratnika kako bi se iskustvo apsorbovalo na pravilan način koji neće biti poguban.
Znanje o kojem Juan Matus govori moglo bi se opisati kao umeće svesti. Umeće svesti da zadrži svoju prvobitnu nameru, pa čak i u situacijama koje se ne mogu racionalno i logično objasniti. Pokazao mu je kako deluju „biljke moći“ poput meskalina, datura, inoxia i druge. Svrha takvog učenja je bila namerno pomeranje svesti, izvan uobičajenog položaja. Tu uvodi pojam spojne točke koja predstavlja nešto kao fokus naše stvarnosti. Spojna točka kod ljudi je učvrščena na jednom položaju, ako se ona pomakne izvan uobičajenog položaja, rezultat će biti percepcija sveta sa drugačijim obeležjima.
Tonal je prema njegovom objašnjenju sve što možemo zamisliti. Materijalni svet, um, svest, bog, svemir, sve je to deo našeg tonala. Naguala predstavlja kao neopisivo, ne postoje reči za to. S druge strane, don Juan je nagual, kao i neki drugi koji su poučavali Castanedu, koji je i sam postao nagual. Znanje koje don Juan prenosi, tačnije, njegova loza naguala stara je 25 generacija. Druženje Castanede i don Juana trajalo je nekoliko godina, do onog trenutka kada je Juan smatrao potrebnim. Nakon toga Juan je nestao sa ostalim spremnima, kako je i rekao, izvan granica ovog sveta, te se više nisu videli.
Juan navodi „viđenje“ kao sposobnost kod vračeva opažanja sveta energije. Sve oko nas je energija, a „viđenje“ je direktno opažanje te energije. Opisuje ljudska bića kao svetleća jaja ispunjena beskonačnim svetlećim vlaknima koje prolaze kroz čovekov trbuh, gde se nalazi njegova životna sila, volja. „Viđenje“ je određeni položaj spojne točke. Običan čovjek ima dve energetske polutke, nagual ima 4, a Carlos je imao 3, što ni sam Juan, kako kaže, nije nikad „vidio“. Juan je Carlosa dovodio u stanje povišene svesti, udarcem na određenom mestu. U stanju povišene svesti ,Carlos je bio oslobođen unutrašnjeg dijaloga te je odlično razumeo sve što mu je bilo govoreno. U normalnom stanju svesti nije se mogao setiti ničeg što se dešavalo u povišenom stanju svesti. Godinama nakon što se više nisu videli, Castaneda se prisećao iskustva u povišenim stanjima svesti, te tako nadopunjavao praznine u sećanjima. To mu je pošlo za rukom nakon što je sakupio dovoljno lične moći da se vlastitom voljom dovede u stanje povišene svesti, jer to je jedini način da shvati šta je bilo.
Nagual ima svoju grupu. Tu grupu čine osim njega, 4 muškarca i 4 žene. Zajedno čine posebnu energetsku konfiguraciju. Samo deo Juanove grupe je upoznao i Castaneda, dok o vlastitoj grupi nije smeo da piše. Žene su u mnogočemu jače od muškaraca. Svemir je, kako kaže, ženske prirode te im je moć lakše dostupna, doslovno ispred nosa, dok je muškarac mora tražiti. Upravo one su vrhunski sanjači, a pomicanje spojne točke im se prirodno dešava menstrualnim ciklusom, dok muškarac mora naučiti kako pomicati vlastitu spojnu točku. Samo žene imaju svoj vetar, sever, jug, istok ili zapad, i kada je njihov, daje im moć.
Don Juan ga je naučio da koristi vlastito sanjačko telo i upoznao ga sa osnovama neorganskog sveta. Otkrića koja je Castaneda postigao u neorganskom svetu veća su i od znanja koje mu je preneo don Juan.
Castanedine knjige su ovim redom :
Učenje don Juana, Odvojena stvarnost, Put u Ixtlan, Priče o moći, Drugi krug moći, Orlov dar, Unutrašnja vatra, Moć tišine, Umeće sanjanja.
Tensegrity – magični pokreti je knjiga vežbi. Nakon smrti izašle su još: Aktivna strana beskonačnosti, Točak vremena.
O čovekovim prirodnim neprijateljima

4 čovekova prirodna neprijatelja su: strah, jasnoća, moć i starost. Ako se pobedi prvi neprijatelj strah, dolazi jasnoća duha. Jasnoćom duha, kada je sve kristalno jasno, čovek više ne sumnja u vlastite odluke, te postaje zaslepljen. Ne uzmiće pred nićim dok mora prkositi svojoj jasnoći i misliti da je ona čak i pogrešna. Kad shvati da je ta jasnoća samo tačka pred njegovim očima, upoznati će moć. Ovog puta će to biti prava moć, njegova želja je zakon. To je najsnažniji od svih neprijatelja i najlakše mu se prepustiti nakon što je čovek istinski nepobjediv. Moć je samo teret za njegovu sudbinu, takav čovek ne vlada sobom i ne zna kako bi i kad koristio svoju moć. Ako shvati da su jasnoća i moć, kad ne upravlja sobom, pogubnije od pogrešaka, tada će dostići taćku u kojoj će svime vladati. Tada će znati kako da upotrebi svoju moć, i tako će pobediti trećeg neprijatelja. čovek će tada biti na kraju puta učenja i bez upozorenja, doći će do zadnjeg neprijatelja: starost. Tada više nema strahova, nema više nestrpljive jasnoće duha, to je vreme kad vlada svom svojom moći, ali i vreme kada oseća neodoljivu potrebu da se odmori. Ako se prepusti toj želji za počinkom i zaboravom, ako sebi udovolji prepustivši se umoru, izgubiće zadnji krug i neprijatelj će ga pobediti. Njegova želja da se povuće, nadjačaće njegovu jasnoću, moć i znanje. Ali ako se čovek reši umora i proživi svoju sudbinu, onda se može nazvati čovekom od znanja, pa makar to trajalo samo trenutak u kojem se uspe odupreti svom zadnjem, neuništivom neprijatelju. Taj trenutak jasnoće, moći i znanja je dovoljan.
Trenutak o kojem Juan govori je prenošenje svesti nakon smrti.
Moć je u količini a ne u vrsti znanja koju čovek poseduje.
O ratniku
Kad čovek krene putem ratnika postepeno shvata kako je svakodnevni život zauvek ostao za njim. Ponašanje kao u svakodnevnom svetu, više mu nije od pomoći, zato mora prihvatiti nov način života, ako želi da preživi.
Ratnik razmišlja o svojoj smrti kada stvari postanu nejasne. Pomisao na smrt mu snaži duh.
Ratnik mora da zna da su njegova dela beskorisna, a opet mora da nastavi kao da to ne zna. To je šamanska kontrolisana ludost.
Ratnik ne poseduje čast, dostojanstvo, porodicu, ime, zemlju, ima samo ovaj život da proživi, a pod tim okolnostima jedina njegova veza sa bližnjima je kontrolisana ludost.
Pošto ništa nije važnije od bilo čega drugog, ratnik bira bilo koje delo i ponaša se kao da mu je važno. Zbog svoje kontrolisane ludosti govori da je važno ono što ćini, a opet zna da nije, a kad izvrši svoja dela, povlači se mirno, a da li su njegova dela dobra ili loša, da li su uspela ili nisu, njega se uopće ne tiče.
Nema praznine u životu ratnika, sve se puni do vrha i sve je jednako.
Ratnik zna da čeka i dok čeka ne traži ništa, tako da mu bilo koja sitnica koju dobije predstavlja više nego što mu treba. Ako treba da jede, naći će načina, jer nije gladan. Ako njegovom telu nešto pričinjava bol, naći će naćina da je zaustavi, jer ga ne boli. Biti gladan ili osečati bol znači da čovek nije ratnik, a sile njegove gladi i bola će ga uništiti.
Duh ratnika nije prilagođen povlađivanju i prigovaranju, niti je prilagođen pobeđivanju ili gubljenju. Duh ratnika je prilagođen samo borbi, a svaka borba je ratnikova poslednja bitka na zemlji. U poslednjoj bitci na zemlji, ratnik oslobađa i razbistruje duh. I dok se bori, znajući da je njegova namera nepokolebljiva, ratnik se samo smeje.
Lična istorija mora se stalno obnavljati govoreći roditeljima, rođacima i prijateljima sve što čovek radi. S druge strane ratniku koji nema Ličnu istoriju, nikakava objašnjenja nisu potrebna, niko se ne ljuti ili razočarava njegovim delima. Niko ga ne sputava svojim mislima i osećajima.
Za ratnika biti nedostupan znači da umereno dodiruje svet oko sebe. Pre svega, da namerno izbegava da iscrpljuje sebe ili druge, da ne iskorištava i ne cedi ljude do kraja, pogotovo ne ljude koje voli.
Unutrašnji dijalog je ono što prizemljuje ljude u svakodnevnom životu. Svet je takav ili izgleda tako, zato što govorimo sebi da je takav, ili da izgleda tako. Prolaz u svet šamana otvara se kada ratnik nauči da zaustaviti unutrašnji dijalog.
Biti ratnik ne znaći poželeti da se to bude. Pre je reč o beskonačnoj borbi koja će se nastaviti do apsolutno poslednjeg trenutka našeg života. Niko se ne rađa kao ratnik, baš kao što se niko ne rađa kao običan čovek. Sami od sebe stvaramo ili jedno ili drugo.

**Učlanjen** : 06.12.2012

Karlos Kastaneda – Sage unutrašnjih svetova

Malo ko bi se usudio da iz oblasti primarnog i opšte prihvaćenog zanimanja antropologa krene ka odajama šamanizma i nekim, ne tako bliskim oblastima, manje ili skoro uopšte nerazumljivim običnom svetu. Takvim potezom bi svako gotovo sigurno izgubio na polju autoriteta među kolegama i socijalno bi bio degradiran, trajno obeležen. Karlos Kastaneda (Carlos Castaneda) je upravo učinio takav korak, odvaživši se na put u svet šamana i mudraca unutrašnjih svetova, daleko van akademskih očiju.

Kao mladi antropolog Kalifornijskog Univerziteta (UCLA), Kastaneda odlazi u Arizonu u potrazi za lekovitim biljem kojim se služe lokalni Indijanci plemena Jaki (Yaqui), a njemu potrebnim za istraživanje na temu narodnih lekova i primene lekovitog bilja, s ciljem da diplomira i postane profesionalac u struci (PhD in Anthropology). Doduše, ni sam nije slutio da će ta poseta plemenu Jaki njegov život usmeriti na jedan neplanirani put i da će narednih 6 godina provesti u jednom nadasve drugačijem svetu – kao učenik lokalnog vrača, don Huana (don Juan Matus).

Do prvog susreta Karlosa i don Huana došlo je sasvim slučajno, posrednik u upoznavanju bio je Kastanedin saradnik koji ga je predstavio poznatom lokalnom šamanu. Prvi susret se bukvalno dogodio na autobuskoj stanici, gde su njih dvojica po prvi put razmenili par reči, te je don Huan pozvao Kastanedu da ga i lično poseti ne bi li detaljnije popričali o svemu što ga interesuje. Predmet razgovora bile su im biljke koje vračevi tog plemena koriste u ritualne i medicinske svrhe. Kastanedi je prvenstveno bio interesantan pejotl (peyote), biljka poznata po halucinogenom dejstvu. Kako je vreme odmicalo, dani, nedelje, meseci, njih dvojica postajali su jako bliski, te se na kraju i sprijateljivši. Kastanedi je trebalo dobrih godinu dana da pridobije starčevo poverenje i bude jedan od retkih kome je dozvoljeno da primi tajno znanje, koje se kolenima unazad negovalo među šamanima i retko prenosilo nekome ko nije plemenskog porekla, a kamoli zapadnjak. Tako izabravši svog učenika, don Huan je mladom antropologu predstavio jedan potpuno novi svet, svet van petočulne percepcije i nama poznatih zakona. Znanje baratanjem izmenjenim/višim stanjima svesti.

Pristupiti tom užem krugu upućenih u znanja nije bio ni malo lak zadatak. To je podrazumevalo da se inicijat navikne na potpuno drugi set zakona, po kojima funkcioniše i tzv. odvojena stvarnost, ne bi li mogao njome iole da ovlada, a ne izgubi se u prividu haosa s kojim bi se u prvi mah susreo. Jer svet je, kako ga je don Huan učio, mnogo više od našeg pukog sagledavanja stvarnosti i uverenja da naše tumačenje sveta definiše njegove granice. Don Huan je ponudio praksu razbijanja nametnute barijere i zavirivanje u neke druge, skrivene, svetove, često pod uticajem halucinogenih biljaka, pejotla posebno. Pokazujući da smo izmenjenim stanjem svesti u mogućnosti da se izdvojimo iz vlastitog utemeljenja i na svet pogledamo drugim očima.

Sve vreme se mora imati na umu koliko to predstavlja težak zadatak kada je u pitanju zapadnjački um, jer teško je uzdići se nad vlastitim principima i društvom baziranim na materijalizmu, s malo uvida u duhovnu sferu. Čak je i sama konzumacija biljaka uzimala svoj danak jer je u prvi mah ostavljala strahovite posledice – kako fizičke tako i emocionalne. Bilo je potrebno određeno vreme dok se organizam ne bi navikao na unošenje egzotičnih suspstanci.

Kastaneda je jedan od prvih zapadnjaka koji je imao privilegiju da iz prve ruke istraži čudesni svet šamana, plemenskih čarobnjaka, ljudi izuzetno bliskih s prirodom. Svojim eksperimentima pokrenuo je zvaničnu nauku da se upusti u detaljnije istraživanje uticaja psihoaktivnih i halucinogenih preparata na ljudski um i organizam. Iako mnogi učenje don Huana tumače kao čist misticizam, jer se dobrim delom temelji na izmenjenim stanjima svesti, Kastaneda je svojim delima dao dobar uvid u te duhovne prakse američkih domorodaca, o kojima se iz prve ruke jako malo znalo. Uspeo je da čitavom modernom svetu predstavi bogatu šamansku tradiciju.

O svim iskustvima Karlos Kastaneda do detalja piše u svojim delima, čiji broj nije ni maloi zanemarljiv. Sva dela se, između ostalog, odnose na period proveden sa njegovim mentorom, ali i na period posle prekida njihove saradnje. Prva knjiga je izašla davne 1968. godine pod nazivom Učenje don Huana, a za njom je usledilo još njih jedanaest. Poslednja u nizu, Aktivna strana beskraja, objavljena je 1999.. Godinu dana pre toga, 27. aprila, Kastaneda je umro. Mada se još 1973. povukao iz javnosti zarad, kako je sam govorio, svog ličnog razvoja. Zadnjih desetak godina proživeo je manje-više u kontraverzi, čak osnovavši svoju organizaciju Cleargreen, koja se bavila nekom vrstom duhovnog rada. Sve njegove knjige odlikuje naracija u prvom licu i uglavnom se temelje na doživljajima koje je imao sa svojim prijateljem don Huanom. Svih dvanaest knjiga je prevedeno na sedamnaest jezika i prodato u više od 8.000.000 primeraka.

Karlosa Kastanedu s pravom možemo smatrati modernom Alisom u zemlji čuda, jer nam je približio jedan potpuno novi-stari svet, usko povezan s prirodom i njenim poštovanjem. Portal ka tananijim svetovima, odmah iza ugla.

Spisak knjiga Karlosa Kastanede:

Učenje don Huana

Odvojena stvarnost

Put u Ihtlan

Priče o moći

Drugi krug moći

Orlov dar

Unutrašnji oganj

Moć tišine

Umeće sanjanja

Magija pokreta

Točak vremena

Aktivna strana beskraja

**Učlanjen** : 06.12.2012

Carlos Castaneda

Carlos Castaneda (1925.-1998.), peruansko-američki antropolog i pisac, doktorirao na Kalifornijanskom Sveučilištu iz antropologije. Proslavio se nizom svojih romana, njih dvanaest, među kojima je prvi bio Učenje don Juana izašao 1968. godine. Romani su pisani u prvom licu, predstavljaju autora kao učenika Yaquija, vidovnjaka („Man of Knowledge“) pod imenom Don Huan Matus, koji mu otkriva šamanske tehnike u razdoblju od 1961. do 1965. godine.[1] Piše Castaneda: „Gotovo na samom početku moje obuke don Huan je izjavio kako je svrha njegovog učenja da mi pokaže ‘kako se postaje čovjek od znanja’.“[2]
Njegov roman Učenje don Huana sadrži opis iskustava uslijed izmijenjenih stanja svijesti uporabom triju droga, pejotl (Lophophora williamsu), tatula (Datura inoxia) i jedne vrste gljiva (Psilocybe mexicana), u svrhu postizanja užitka, iscjeljivanja, magije i ekstaze.[3] Učenja sadrže uvod u šamanske tehnike, preobrazbu u životinje, prolaz kroz „pukotinu između dvaju svjetova“, svijeta živih i svijeta umrlih, itd.[4] Na tom duhovnom putu zapreka je strah. „Strah je prvi prirodni neprijatelj kojega čovjek mora svladati na svom putu k znanju“[5], poučava don Huan. Pustolovu su, međutim, na raspolaganju i pomoćnici: misteriozno biće[6] Meskalito koji poučava i čini vidovitim („Meskalito te uči kako trebaš živjeti. I možeš ga vidjeti zato što je on izvan tebe.“[7]) i Saveznik, sila koja daje moć[8] („S njim ne možeš razgovarati. Ali znaš da on postoji zato što te oslobađa tijela i čini te laganim kao zrak.“[9] „Saveznik bi zavladao svojim sljedbenicima time što bi ih obdario moći, što bi ih učinio ovisnim o sebi i što bi im podario tjelesnu snagu te učinio da se dobro osjećaju“[10]).
Castaneda, na kraju svojega don Huana, piše:

Citat :: „Najveći dio don Huanovog učenja odnosio se, kako je sam tvrdio, na upotrebu halucinogenih biljaka pomoću kojih je izazivao stanja ne-obične stvarnosti. (…) To znači da sam ja, kao učenik, morao proći kroz niz stanja ne-obične stvarnosti i da bi, zahvaljujući znanju stečenom iz prve ruke, podjela na ‘običnu’ i ‘ne-običnu’ stvarnost vremenom izgubila svaki značaj za mene.“[11]

Konačna se korist sastojala u tome, završava Castaneda, da je usvojio da postoje dvije vrste stvarnosti, materijalni i duhovni svijet. Naučio je da je svijet duhovne stvarnosti jednako stvaran kao i materijalni svijet, te da je upotrebljiv jednako kao svijet u kojemu živimo.[12]
Castanedino umijeće da čitatelja uvede u svijet magije i šamanizma, da poganska učenja suprotstavi frustracijama i tjeskobama suvremenog čovjeka, tajna je njegove popularnosti. Potakla je mnoge pustolove da krenu njegovim tragom: „Šamanski pothvati putovanja u podsvijest, iscjeljivanja, proricanja i promjena oblika naveli su nas na ispitivanje i istraživanje naoko ograničenih ljudskih sposobnosti. (…) Šamanizam je izravno iskustvo komuniciranja sa zemljom i povezuje nas s mudrošću prirode.“[13]
Popularnost Castanedi opala je kada je u javnost procurila vijest da su romani njegova fikcija a ne osobno iskustvo.[14] Mnogima su, međutim, ovi romani bili poticaj da se i sami okušaju na području izmijenjenih stanja svijesti uporabom droga. Godine 1973. Castaneda se povukao iz javnosti kako bi se posvetio vlastitom unutarnjem razvoju. Živio je u velikoj kući sa tri žene („Fellow Travellers of Awareness“) koje su raskinule odnose sa svojim obiteljima i promijenile imena. Utemeljio je „Cleargreen“, korporaciju za promicanje „magije pokreta“ („Magical Passes“), navodno vrlo moćnih vježbi za pomlađivanje i preraspodjelu energije u tijelu, koje je on nazvao „tenesgrity“, tvrdeči da potječu od Tolteka, starog indijanskog naroda koji je između desetog i dvanaestog stoljeća dominirao središnjim Meksikom.[15] Društvo „Tenesgrity“ postoji u Zagrebu pod motom: „Uvod u učenje Karlosa Kastanede i grupa za Tensegrity u Zagrebu“.

**Učlanjen** : 06.12.2012

KARLOS KASTANEDA : SAMO DVAPUT SE ŽIVI !

08.11.2010. / Akademediasrbija
Komentari i fusnote : Slobodan Maričić

Intervju s Karlosom Kastanedom za časopis: “Details magazine” - poslednji intervju sa Kastanedom , objavljen juna 1994. godine.
CARLOS CASTANEDA 25. December 1925. – 27. April 1998.
Kremiran je tajno u Los Andjelesu 28.aprila 1998. a pepeo poslat u Meksiko na nepoznatu adresu. Tačno dva meseca posle smrti u nekoliko novina u LA pojavila se kratka čitulja . Novinari su izvestili da je pet žena, njegovih saradnica i učenika Don Huana jednostavno nestalo odmah posle njegove smrti. Tri su bile posebno poznate u javnosti i za njih se govorilo da su Brujo – veštice. Niko ih nakon Kastanedine smrti nije video ni u SAD ni u Meksiku. Neki veruju da su izvršile ritualno samoubistvo, a drugi da se se „povukle“ iz savremenog sveta u smislu njihovog učenja.
Svojom vizijom odvojene stvarnosti, Karlos Kastaneda je zapanjio generaciju. U izuzetnom intervjuu, legendarni čarobnjak govori Bruce Wagneru (holivudski reditelj - Wild Palms; danas član grupe “Elemenata”) o don Juanu, slobodi, sanjanju i smrti - i o raznim stvarima koje se događaju na putu prema beskonačnosti.
POZORIŠTE ČAROBNJAČKE AKCIJE
1960. godine Kastaneda je bio student antropologije na UCLA univerzitetu. Dok je u Arizoni istraživao medicinske osobine biljaka, sreo je Jaki Indijanca koji mu je pristao pomoći. Mladi istraživač je ponudio 5 dolara na sat za usluge don Juanu Matusu, njegovom živopisnom vodiču. Ovaj je to odbio. Kastaneda tada nije znao da je stari seljak u kožnim sandalama čarobnjak bez premca, nagual koji ga je vešto uvukao u Mit o Energiji (T. Abelar to zove "Kazalište čarobnjačke akcije"). Kao protuvrednost za svoje usluge, don Juan je tražio nešto drugo: Kastanedinu "totalnu pažnju".
Zapanjujuća knjiga koja je rezultat ovog susreta - "Učenje don Juana: Jaki put znanja" - trenutno je postala klasik, skladno otvarajući vrata percepcije i elektrizirajući celu generaciju sa kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih. Od tada, Kastaneda je nastavio "skidati slojeve s glavice crnog luka", pišući dnevnike o svojim iskustvima, magistarska tumačenja neobičnih stvarnosti koja nagrizaju ideju o samome sebi. Najbolji naslov svih njegovih knjiga bi mogao biti "Nestajanje Karlosa Kastanede".
"Trebamo pronaći drugu reč za čarobnjaštvo", kaže on. "Ona je previše mračna. Povezujemo je sa srednjovekovnim mračnjaštvom: ritualima, zlom. Ja više volim reči 'ratništvo' ili 'navigacija'. To je ono što čarobnjaci rade, oni plove, putuju kroz vreme i prostor." Kastaneda je napisao da je „radna“ definicija čarobnjaštva sposobnost da "izravno vide energiju". Čarobnjaci kažu da bit univerzuma liči na matricu energije kroz koju prolaze blistave niti svesti - stvarne svesnosti. Te niti čine "pletenice" koje sadrže celokupne, zaokružene svetove, a svaki od njih je stvaran kao ovaj naš, koji je samo jedan od bezbroj drugih. Čarobnjaci zovu naš svet " ljudski pojas" ili "prva pozornost".
Naguali su "videli" srž ljudskog oblika. To nije samo stapanje kože, mesa i kostiju nalik majmunu , već jajolika lopta svetlosti sposobna putovati uzduž tih svetlosnih niti u druge paralelne svetove. Šta nas to onda koči da se uzdignemo? Čarobnjaci smatraju da nas je zakopala socijalizacija, da smo prevareni da percipiramo svet kao mesto čvrstih objekata i konačnih pojmova.
Tako odlazimo u grob poričući da smo magična bića; na našem dnevnom redu je služenje egu umesto duhu. I pre nego što shvatimo - bitka je već završena - umiremo jadno okovani egom.
Don Juan Matus je izneo zanimljivo pitanje : šta će se desiti ako Kastaneda prerasporedi svoje sledbenike ? Ako oslobodi energiju koja je rutinski zauzeta agresijom udvaranja i parenja? Ako potkreše samovažnost i ako se uzdrži od "odbrane, održavanja i predstavljanja" svog ega - ako prestane brinuti o tome je li voljen, priznat i cenjen? Hoće li dobiti dovoljno energije da vidi pukotinu između svetova? I ako je vidi, hoće li moći proći kroz nju ? Stari Indijanac ga je upecao "namerom" čarobnjačkog sveta.
Ali šta Kastaneda radi tokom dana? Govori suludim majmunima. Barem do sada, bilo gde - po kućama, studijima baleta, knjižarama. Sledbenici dolaze na hodočašće susreta sa njime sa svih strana sveta: predstavnici Nove svesti, prošle, sadašnje i buduće, obožavatelji, psihijatri, šamani, advokati , paraziti, bubnjari, kritičari, lucidni sanjari, učenici, zavodnici, meditanti, moguli, čak i „ ljubavnice i prijatelji od pre 10.000 godina". Dolaze revnosni hvatači zabeleški, mladi naguali u nastanku. Neki će pisati knjige o njemu; a oni lenji, samo poglavlja. Ostali će držati predavanja - i to za novac. "Dođe me slušati par sati", kaže on, "i sledećeg vikenda daje instrukcije o Kastanedi. To je „majmun."
No on stoji satima ispred njih mameći i hrabreći njihova energetska tela, a efekt je toplo i hladno odjednom, kao suvi led. S produhovljenom finesom, on izvlači divlje priče o slobodi i moći kao vrpce iz praznog šešira - dirljive, elegantne, bestidne, vesele, jezive i hirurški precizne. "Pitajte me bilo šta!"- moli on. "šta biste voleli znati?"
"Zašto su Castaneda i kompanija postali pristupačni? Zašto sada? Šta dobijaju time?"
Karlos Kastaneda više ne živi ovde. Posle godina rigorozne discipline - godina ratništva - on je pobegao iz otrcanog svakodnevnog života. On je ispražnjen čovek, kanal, pripovedač priča i bajki; u stvari, više nije čovek već biće koje nema veze sa svetom koji mi poznajemo. On je poslednji nagual, čep vekovima duge tradicije čarobnjaka čiji je trijumf probijanje "Sporazuma" o normalnoj stvarnosti. S izlaskom njegove devete knjige (ukupno ih je napisao 12), "Umjetnost sanjanja", on je, za trenutak, ponovno izašao na površinu, i to na svoj način.
ZDRAV RAZUM UBIJA
Moje ime je Karlos Kastaneda. Želeo bih da danas nešto učinite za mene , za sebe. Želeo bih da se uzdržite malo od svoga suda. Molim vas: ne dolazite kod mene naoružani "zdravim razumom". Ljudi otkriju da negde nameravam govoriti - ma kako to saznali i dolaze 'srušiti' Kastanedu. Dolaze da me povrede: "Čitao sam vaše knjige i one su detinjaste." "Sve su vaše poslednje knjige dosadne."
Nemojte dakle pristupati na taj način. To je beskorisno. Danas vas želim zamoliti, samo na jedan sat, da se otvorite opciji koju želim predstaviti. Ne slušajte me kao počasni studenti. Pričao sam ranije počasnim studentima- mrtvi su i arogantni. Zdrav razum i ideali su ono što nas ubija. Držimo se za njih našim zubima, i to je onaj "majmun" u nama. Tako nas je don Juan Matus zvao: suludim majmunima.
Bio sam nepristupačan trideset godina. Ja ne šetam okolo i ne pričam uvek rado ljudima. Trenutno sam ovde. Mesec, možda dva... onda ću nestati. Mi nismo izolovani , sada više nismo. Ne možemo postojati na taj način. Mi imamo dug koji moramo platiti onima koji su se potrudili pokazati nam neke stvari. Nasledili smo to znanje; don Juan nas je učio da se ne izvinjavamo. Želim da vidite kako postoje čudne, praktične opcije koje nisu izvan vašeg dohvata. Meni predstavlja egzotično zadovoljstvo posmatrati takav let - čista ezoterija. To je samo za moje oči. Ja nisam željan; ne žudim ni za čim. Vi ste mi potrebni kao što mi treba rupa u glavi. Ali ja sam putnik, navigator. Ja plovim - tamo. Želeo bih i da drugi imaju tu mogućnost. Ja ne vodim dvostruki život, ja živim ovaj život. Nema razlike između onoga što pričam i onoga što radim. Ja nisam ovde da vas vučem na lancu ili da vas zabavljam. Ono o čemu ću danas govoriti nije moje mišljenje - to su mišljenja don Juan Matusa, meksičkog Indijanca koji mi je pokazao taj drugi svet. Zato, ne budite uvređeni!
Juan Matus mi je predstavio rezultat iza kojeg stoji 27 generacija čarobnjaka. Bez njega bih ja danas bio stari čovek s knjigom ispod ruke koji šeta sa studentima. Vidite, mi uvek imamo neki sigurnosni ventil, zato ne skačemo. "Ako sve drugo propadne, mogu predavati antropologiju." Mi smo u startu gubitnici s gubitničkim scenarijem. Govorio bih vam : "Ja sam doktor Kastaneda..... a ovo je moja knjiga - "Učenje don Juana". Znate li da postoji u džepnom izdanju ?" Ja bih bio tada „Čovek od jedne knjige s istrošenim talentom. "Da li znate da je ovo 12. izdanje te knjige ? Ne ? Upravo je prevedena i na ruski, i tome slične monologe .....
KURVE PERCEPCIJE
Ko je Karlos Kastaneda i kako on živi? Već je 1994: Zašto on jednostavno već s time ne završi ?
Kažite nam koliko ima godina i dajte nam njegove fotografije . Zar mu niko nije rekao da je privatnost mrtva? Da otkrivanje detalja više ne umanjuje nečiji značaj? U zamenu za našu totalnu pažnju, on će nas usmeriti. Postoje stvari koje bi ljudi voleli znati o njemu, uobičajene, lične stvari. Na primer, gde on opšte živi? Šta misli o Sinatrinim duetima? Šta je uradio s ogromnim profitima od svojih knjiga? Da li vozi turbo Bentli kao svi veliki gurui ? Da li je zaista bio s Michael Jordanom i Edmund White kod Barney-ja?
Već godinama ga mnogi pokušavaju 'razotkriti'. Čak su rekonstruisali njegovo lice po sećanju starih prijatelja i sumnjivih poznanika; apsurdni rezultat liči na policijsku grafiku dobroćudnog Olmeka iz časopisa " Reader's Digest ". Njegov agent i advokati su non-stop neprobojna ograda od navale novinara i dopisnika, ludaka, spiritualnih letača na zmajevima, "New Age" pristalica i tragača, umetnika koji žele obraditi njegov rad, poznatih i nepoznatih, sa ili bez dozvole i mnoštva lažnih seminara Kastanedinih imitatora.
No njega ne interesuju gurui ni guruizam; neće biti turbo Bentley-a, velikih rančeva, hacijendi i sledbenika s turbanima na glavama, gostovanja u "Pariz Vogue". Neće biti ni Kastaneda Instituta, ni Centra za napredne čarobnjačke studije, ni Akademije sanjanja, komercijalnih reklama, ni gljiva, ni tantričkog seksa. Neće biti biografija ni skandala. Kada ga pozovu na predavanje, Kastaneda ne uzima honorar i sam plaća put. Ulaznica je obično nekoliko dolara, da se pokrije zakupnina dvorane. Jedino što se traži od prisutnih je njihova totalna pažnja. I posle jednostavno nestane.
"Sloboda je besplatna ", kaže on. "Ne može se kupiti ili razumeti. U mojim knjigama sam pokušao predstaviti jednu mogućnost - da svest može biti medij za putovanje ili pokret. Izgleda nisam bio preterano uverljiv - mnogi misle da ja pišem romane. Da sam visok i lep, stvari bi mogle biti drugačije - slušali bi „Velikog Tatu“. A ljudi mi kažu: „Ti lažeš“. Zašto bih ja lagao? Lažete da biste dobili nešto, manipulisali . Ali ja ni od koga ne želim ništa - samo saglasnost. Želeo bih doći do saglasnosti o postojanju svetova pored ovog našeg. Ako postoji saglasnost da porastu krila, onda će biti i leta. Sa saglasnošću dolazi masa, s masom - pokret."
KRITIČNA MASA
Kastaneda i njegovi saradnici su energetski radikali u nečemu što može biti jedina značajna revolucija našeg doba - ništa manje nego transformacija biološkog imperativa u evolucijski imperativ. Ako vladajući socijalni poredak nalaže produžetak vrste, neustrašivi poredak čarobnjaka (energetskih pirata) teži prema nečemu manje, hm, zemaljskom. Njihova zapanjujuća, epska namera je napustiti zemlju na način na koji je to učinio don Juan dvadeset godina ranije: kao čista energija, netaknuta svest. Čarobnjaci zovu taj skok "Apstraktni let".
Družio sam se s Kastanedom i njegovim "vešticama" u razdoblju od jedne sedmice po restoranima, hotelskim sobama i šoping centrima. Oni su privlačni i vibrirajuće mladoliki. Žene se oblače nenametljivo, s nijansom ležernog. Ne biste ih zapazili u gomili, a to je poenta.
Sedim i prelistavam "Njujorker" ispred kafića " Regent Beverly Wilshire " čekajući ga. Oglas za "Drambuie" (vrsta škotskog viskija) bio je naročito odvratan:
"Neizbežno, ma koliko se borili, na jedan ili drugi način, jednog dana postajemo kao svoji roditelji. Umesto da se odupirete toj spoznaji, pozivamo vas da proslavite taj ritual prolaznosti s ovim izuzetnim pićem..."
Don Juan bi se sigurno smejao u grobu - ili izvan njega, što dovodi do poplave pitanja: gde je on u stvari? Na onom istom mestu odakle se vratila Carol Tiggs? Ako je tako, da li to znači da je i stari nagual sposoban za takav povratak. U "Unutarnjem ognju" Kastaneda je pisao da su don Juan i njegova grupa nestali otprilike 1973. Tada je četrnaest navigatora otišlo u "drugu pozornost". Što je to zapravo "Druga pozornost"? Sve to je izgledalo jasno kada sam čitao knjige. Pregledao sam svoje beleške. Bilo je nažvrljano, "druga pozornost = povišena svijest" na margini stranice, ali to mi nije pomoglo. Nestrpljivo sam prelistavao "Moć tišine", "Orlov dar", "Putovanje u Ixtlan". Iako je tu bilo mnogo toga nejasnog, osnove su bile temeljno, koherentno opisane. Zašto ja ne mogu ništa od toga držati u glavi? Pao sam na osnovama čarobnjaštva.
Naručio sam kapućino i čekao. Misli su mi lutale. Razmišljao sam o Donner-Grau i japanskim majmunima. Kada sam pričao s njom preko telefona da bih dogovorio intervju, spomenula je majmuna Ima. Svaki student antropologije poznaje “Ima”, čuvenog brazilskog majmuna. Jednog dana Imo je spontano oprao slatki krompir pre nego što ga je pojeo. Ubrzo posle toga su majmuni po celom ostrvu sledili njegov primer. Antropolozi to mogu zvati "kulturnim" ponašanjem, ali Donner-Grau kaže da je to savršen primer kritične mase - majmunska saglasnost ili inter-objektivnost.
Odjednom se pojavio Kastaneda. Široko se osmehnuo, stisnuo mi ruku i seo. Taman sam hteo potegnuti temu o majmunima, kad on počne plakati. Čelo mu se naboralo, celo telo mu se treslo. Uskoro je dahtao kao riba na suvom. Gornja usna mu se trzala, vlažna i naelektrizirana. Njegova ruka se pružila prema meni, šaka ukočena i drhtava - otvorena prema meni kao ponoćni cvet iz 'Male prodavnice užasa', kao da traži milostinju. "Molim vas!" izrekao je klimavo, koliko su mu to dozvolili zgrčeni mišići na licu. Nastavio je gnjaviti molećivo. "Molim vas, volite me!" Kastaneda je ponovno jecao, kao slomljeni, gušeći hidrant, u totalnom antiklimaksu, pretvoren u ridajuću masu. "To smo mi: majmuni s limenim posudama za milostinju. Tako rutinirani, tako slabi. Masturbatori. Mi smo uzvišeni, ali ipak suludi majmun nema energiju da vidi - pa tako mozak zveri prevlada. Ne možemo zgrabiti naš prozor mogućnosti, naš 'kubni centimetar šanse'. Kako bismo mogli ? Previše smo zauzeti držeći se za maminu ruku. Razmišljajući kako smo veličanstveni, osećajni, jedinstveni.
Ali nismo jedinstveni! Drugi su davno napisali scenarija naših života"; reče on, sada smeškajući se zloslutno. "Mi to znamo… ali ne marimo. Jebi ga, kažemo. Mi smo vrhunski cinici. Cono, Carajo! Tako mi živimo! U kanalizaciji s toplim govnima. Šta su nam to učinili? To je Don Juan imao običaj reći. Često me je pitao 'Kako je šargarepa?' 'Šta hoćeš time reći ?' ' Pa ta šargarepa koju su ti nabili u stražnjicu.' Bio sam strašno uvređen, kako mi je to mogao reći! Onda je Juan dodao: "Budi sretan što još nisu na nju stavili i dršku."
"Ali ako imamo izbor, zašto onda ostajemo u kanalu?" " Pa on je tako je topao. Mi ne želimo otići - ne volimo kazati zbogom“. I mi brinemoooo, o kako samo brinemo - 26 sati dnevno! A šta mislite o čemu mi to brinemo?" Ponovo se nasmešio. "O sebi! Gde sam tu ja? Šta ja dobijam time? Šta će biti sa mnom? Kakva egomanija! Odvratno. Ali fascinantno!"
Rekao sam mu da njegovi pogledi na svet mogu izgledati nekome malo grubi, i on se nasmejao. "Da", rekao je, komično zatvorenim osuđujućim tonom akademca. "Kastaneda je ogorčeni, matori luđak." Njegove karikature bile su smešne, brutalno usmerene pravo u metu. "Gramzivi majmun poseže kroz rešetke da uzme semenke i ne može prekinuti stisak. Postoje studije koje su to istražile; ništa ga neće naterati da pusti semenke. Šaka će ih držati čak i ako odsečemo ruku – Eto baš tako mi umiremo držeći se za mierda (sranja). Ali zašto? Zar je to cela priča - kao što bi rekla mis Peggy Lee. To ne može biti. Previše je strašno. Moramo naučiti da pustimo. Skupljamo sećanja i lepimo ih u knjige, albume - karte za šou na Broadway-u od pre deset godina. Umiremo držeći se nekih suvenira. Sranje.
Biti čarobnjak znači imati energiju, radoznalost i smelost da se pusti, da se skoči u nepoznato – a sve što je potrebno je nešto novog mentalno “alata”, predefinisanja stanja u kome smo. Moramo videti sebe kao biće koje će umreti. Kada jednom to prihvatite, svet se otvara za vas. Ali da biste prigrlili tu definiciju, morate imati „ jaja od čelika“.
PRIRODNO NASLEDSTVO SVESNIH BIĆA
Kada kažete "planina" , "drvo" ili "Bela kuća", vi prizivate univerzum detalja jednom rečju i to je magija. Vidite, mi smo vizuelna bića. Možete zatvorenih očiju lizati Belu kuću – mirisati je, dodirnuti - i to vam neće ništa reći. Ali samo jedan pogled i vi znate sve što treba znati: "kolevka demokratije", ili tako nešto. Čak ne treba dalje gledati, već vidite Klintona kako sedi unutra, Nixona koji se moli na kolenima -bilo šta drugo. Naš svet je zgušnjavanje detalja, poplava informacija - mi ne zapažamo, mi samo interpretiramo. I naš sastav interpretacije nas je napravio lenjima i ciničnim. Više volimo kazati: "Kastaneda laže", ili: "Taj posao oko posebnih mogućnosti percepcije jednostavno nije za mene." A šta je za tebe? Šta je stvarno? Ovaj teški, usrani, besmisleni svet svakodnevnice ? Jesu li očaj i starost ono što je stvarno? To da nam je svet "dat" i "konačan" je lažan koncept ! Od rane mladosti mi dobijamo "članstvo". Jednog dana, kada naučimo “stenografiju interpretacije” taj svet kaže: "dobrodošao". Dobrodošao gde? U zatvor! Dobrodošli u pakao. A šta ako se ispostavi da Kastaneda ništa ne "izmišlja" ? Ako je to tačno šta on govori, onda ste u gadnom sosu !
Sastav opšte interpretacije se može prekinuti, on nije konačan. Postoje svetovi unutar svetova, svaki realan kao i ovaj naš. U onom zidu tamo je jedan svet, ova soba je univerzum do detalja. Autisti bivaju uhvaćeni, zamrznuti u detalju - vuku prst po pukotini dok ne prokrvari, a mi bivamo uhvaćeni u sobi svakodnevnog života. Postoje druge opcije osim ovog našeg sveta, isto tako stvarne kao ova soba, mesta gde možete živeti ili umreti. Čarobnjaci to rade – ah kako je to uzbudljivo! Misliti da je ovo jedini sveobuhvatan svet ....... to je… vrhunac arogancije. Zašto ne otvoriti vrata koja vode u sledeću sobu? To je prirodno nasledstvo svesnih bića. Vreme je da interpretiramo i konstruišemo novi rečnik pojmova. Idite na mesto na kome nema a priori znanja. Ne odbacujte stari sastav interpretacije - koristite ga, u radno vreme od devet do pet. Posle pet - magični sat.
NO SE HABLA ESPANOL AQUI - (ovde se ne govori španski)
Ali šta mu to znači - " magični sat "?
Magični sat nije pogodan za opisivanje rečima, njegovi viškovi energije mogu se osetiti telom. Kada god je Kastaneda napuštao don Juana i vraćao se u Los Angeles, stari nagual je govorio da zna što će njegov student učiniti. Mogao je napraviti listu, rekao je - možda dugu listu, ali ipak listu na kojoj će se naći Kastanedine misli i akcije. Međutim, Kastanedi je bilo nemoguće da to isto uradi za svog učitelja. Nije postojala takva vrsta međudelovanja (intersubjektivnosti) između njih dvojice. Što god je stari Indijanac radio u drugoj pažnji moglo je samo da se doživi, ne i da se prenese. Kastaneda nije imao energiju, niti je bio pripremljen za takvo međudelovanje.
Ali majmun je opsednut rečima i sintaksom. On mora razumeti, po svaku cenu. I mora postojati pravilo u tom razumevanju. "Mi smo linearna bića: opasna stvorenja navike i ponavljanja. Moramo znati: Ovo je kokošinjac! Ovo je perionica automobila! Ako jednog dana nešto od toga nije na svom mestu, mi prolupamo".
Insistirao je na plaćanju ručka.
Kada se konobar vratio s računom, iznenada sam poželeo da zgrabim kreditnu karticu i vidim da li je na njegovo ime. Kastaneda je uhvatio moj pogled. "Biznis menadžer u meni me pokušao nagovoriti da napravim oglas za American Exspress: "CARLOS CASTANEDA, član American Exspress kluba od 1968."
Smejao se veselo, vraćajući se na temu. "Mi smo teški, teški majmuni, vrlo ritualni. Moj prijatelj Ralf je viđao svoju majku ponedeljkom uveče. Kada je umrla, on mi je rekao: 'Hej Joe' - tada sam bio Joe, - 'Hej Joe, sada se možemo viđati ponedeljkom naveče. Da li si slobodan ponedeljkom, Joe?' Misliš, svakog ponedeljka, Ralph? 'Da, da! Svakog ponedeljka. Zar to neće biti sjajno?' Ali svakog ponedjeljka? Zauvek? "Da, da Joe! Ti i ja svakog ponedeljka - zauvek!" „Majmun !“

**Učlanjen** : 06.12.2012

Deseti deo: 'Magija pokreta'

Slušaj, još od rođenja govore nam da je svijet tako i tako napravljen i ne preostaje nam ništa drugo, nego da svijet tako i promatramo, kroz opis koji nam daju. Mi smo svjetleća bića. Mi smo stvarnost. Mi smo svjest."

Sredinom 90-tih, Kastaneda je objavio knjigu 'Magija Pokreta'(Magical Passes) je napisana kao priručnik sa obiljem fotografija magijskih pokreta uz precizna i kompetentna uputstva za njihovo izvođenje. Naravno, nisu izostala ni teoretska objašnjenja.

Radi svega toga, smatramo da bi bilo korisno razmotriti kako Kastaneda objašnjava magijske pokrete i njihovu svrhu kroz kratak pregled citata iz ove knjige.

Kako je ova jedinstvena aktivnost nastala? Kastaneda piše:

'Njih su (magijske pokrete, prim.autora) u šamanističkom stanju povišene svjesti otkrili šamani iz loze don Huana, koji su davno živjeli u Meksiku, i to sasvim slučajno. Sve je počelo veoma jednostavnim pitanjima o prirodi nevjerovatnog osjećaja blaženstva koje su šamani doživljavali u stanju povišene svijesti, kada bi se njihova tijela nalazila u izvesnim položajima, ili kada bi udove pomjerali na određeni način.To osjećanje blaženstva je bilo takvog intenziteta, da je želja da se ti pokreti ponove u svjesnom stanju postala središte svih njihovih nastojanja.
Očigledno da su u tome uspjeli, i da su dokučili tajnu niza vrlo kompleksnih pokreta čije im je praktikovanje omogućilo postizanje rezultata u mentalnim i fizičkim podvizima. Senzacije izazvane tim pokretima su bile toliko jake, možemo reći dramatične, da su ih oni nazvali magijskim pokretima.'

Detaljnije o efektima magijskih pokreta govori slijedeći citat:

'Zašto se pokreti starih šamana nazivaju magijskim, don Huane? ' upitao sam ga jednom prilikom.

'Oni se ne nazivaju magijskim pokretima ', odgovorio je, 'oni to jesu! Oni proizvode efekat koji se ne može protumačiti na uobičajen način. Ovi pokreti nisu fizičke vježbe ili samo položaji tijela - oni su stvarni pokušaji da se postigne optimalno stanje bića.

'Magija pokreta ', nastavio je, ' sadržana je u suptilnoj promjeni koju doživljava onaj koji ih izvodi. To je ono prolazno svojstvo koje pokret unosi u njegovo fizičko i mentalno stanje, neka vrsta sjaja, svjetla u očima. Ova tanana promjena je dodir duha. Oni koji izvode magijske pokrete, kao da pomoću njih ponovo uspostavljalju dugo nekorisćenu vezu sa životnom snagom koja ih održava.

Rekao mi je da je drugi razlog što se pokreti nazivaju magijskim taj što njihovim praktikovanjem šamani bivaju preneseni, u smislu percepcije, u druga stanja, u kojima mogu da osjete svjet na način koji se ne može opisati.

'Zbog tog svojstva, zbog te magije,' rekao mi je don Huan,' pokreti se moraju izvoditi ne kao fizičke vježbe, nego kao način prizivanja snage.'

'Magijski pokreti jačaju svijest, i bilo bi mudro smatrati ih onim što jesu: magijski pokreti koji onoga ko ih izvodi dovode do stanja u kome skida masku socijalizacije (maska socijalizacije: don Huan misli na um Letača koji nosimo u sebi-prim.autora).'

'Šta je maska socijalizacije?' upitao sam.

'Spoljna glazura koju svi mi branimo i za koju umiremo', rekao je. 'Glazura koju stičemo u svjetu i koja nas sprječava da razvijemo sve svoje mogućnosti. Ona koja čini da verujemo da smo besmrtni. Magijski pokreti prožeti su namjerom tisuca ljudi. Ako ih neko praktikuje, makar i povremeno, njegov um će se zaustaviti.'

'Navesću ti jedan sasvim apstraktan razlog zašto su magijski pokreti čarobnjaka iz moje loze magijski: onaj koji ih praktikuje dolazi do saznanja da sve teče, da se mjenja, da nije u pitanju neprekinut lanac stvari koje su srodne. A ako se sve u svemiru kreće, ako teče, taj tok se može zaustaviti. Može da se postavi brana koja će njegovo kretanje zaustaviti, ili mu promijeniti pravac.'

'Čarobnjaci iz moje loze', rekao je, 'bili su takoreći na smrt preplašeni kada su shvatili da magijskim pokretima mogu da zaustave inače neprekinuti tok stvari...'

'Ljudska bića prirodno teže,' nastavio je svoje kazivanje don Huan, 'da potisnu i udalje energiju od centara vitalnosti...'

'Kako ljudska bića potiskuju ovu energiju, don Huane?'

'Brigom i stresovima', odgovorio je.' Zbog svakodnevnih radnji na koje smo prisiljeni, strada naše tjelo'.

'Šta se događa sa tom energijom, don Huane?'

'Ona se skuplja na periferiji svjetleće lopte (čarobnjaci su u stanju da ljudsko biće opažaju kao svjetlosnu loptu, - prim.autora), praveći ponekad slojeviti nanos nalik na koru. Magijski pokreti djeluju na cijelo ljudsko biće kao na fizičko tijelo i kao na konglomerat energetskih polja. Oni podstiču protok energije koja je bila akumulirana u svjetlećoj lopti i vraćaju je fizičkom tijelu. U magijskim pokretima učestvuje naše fizičko tijelo kao fizički entitet koji pati zbog rasute energije, i kao energetski entitet koji je u stanju da izvede preraspodjelu rasute energije.

'Imati energiju na periferiji svijetleće lopte', nastavio je, 'energiju koja nije preraspodjeljena, isto je što i nemati energiju uopšte. Zar nije zastrašujuća mogućnost imati skriveni višak energije kojim ne možes da raspolažes? To je kao da si u pustinji i da umireš od dehidriranosti zato što nemaš čime da otvoriš cisternu sa vodom. U toj pustinji ne možes da nađeš čak ni kamen kojim bi je razbio.'

Istinska magija ovih pokreta je u njihovoj moći da tu okoštalu energiju ponovo vrate u centre vitalnosti, i na taj način donesu osjećaj blaženstva i hrabrosti onome ko ih izvodi.

' Svaki put kad izvodimo magijski pokret, mi zaista menjamo osnovnu strukturu našeg bića. Oslobađa se energija koja se skorila i počinje da ulazi u centre vitalnosti u našem tjelu. Samo pomoću te energije možemo da podignemo bedem, da napravimo barijeru i tako zaustavimo, inače, nezadrživu, i uvijek pogubnu plimu.'

**Učlanjen** : 06.12.2012

Karlos Kastaneda 405650_334859006537038_283373768352229_1044655_42983573_n

Don Juan me naučio da je svijet puno više od onoga što mu priznajemo, naučio me da je naše uobičajeno viđenje stvarnosti uslovljeno društvenom konvencijom koja je sama po sebi obmana.

Uprkos velikoj popularnosti i izuzetnoj prodaji svojih knjiga, Carlos Castaneda uvijek se nastojao držati daleko od očiju javnosti. O njemu se malo zna, intervjui sa njim su rijetki, a mnogi niti ne znaju kako on izgleda. Slavu je stekao knjigama u kojima je opisao neobično naukovanje kod indijanskog vrača Juana Matusa i upoznao čitaoce sa čudesnim svijetom indijanske duhovne tradicije. Čarobnjakov učenik, duhovni vizionar, literarni genij ili vješti prevarant - ko je zapravo Carlos Castaneda?
Rođen je na Božić 1925. u Cajamarci u Peruu. Nakon mature kratko je studirao na Školi za lijepe umjetnosti, a 1948. njegova se porodica preselila u Limu i tamo otvorila draguljarsku radnju. Godinu dana kasnije, nakon majčine smrti, Castaneda seli u San Francisco. Uskoro se upisuje i na Los Angeles City Colledge gdje pohađa studije iz kreativnog pisanja i novinarstva. Diplomirao je antropologiju na University of California at Los Angeles ( UCLA ) 1962., a titulu doktora antropologije stekao je 1973.
Kao mladi antropolog Castaneda je želio istražiti ljekovite biljke koje upotrebljavaju Indijanci Jugozapada. Odlazi u Arizonu kako bi na licu mjesta prikupio podatke potrebne za istraživanje. Namjeravao je napisati članak o tom istraživanju, diplomirati i postati profesionalac u svojoj struci, no nije mogao pretpostaviti da će slijedećih 6 godina (1960-1966) provesti kao učenik jednog indijanskog vrača (Don Juan je, inače, bio na glasu kao brujo, što na španskom znači čarobnjak, iscjelitelj, vrač, šaman). Castanedu je s don Juanom je upoznao kolega antropolog koji mu je pomagao u istraživanju, dogodilo se to sasvim slučajno u Nogalesu u Arizoni dok su čekali autobus, Castaneda i don Juan razmijenili su tek nekoliko riječi, i ovaj je pozvao Castanedu da ga jednom posjeti kako bi u miru porazgovarali o biljkama koje su Castanedu zanimale (posebno o peyoteu). Mjesec dana kasnije Castaneda ga je posjetio, svidjeli su se jedan drugome i uskoro postali dobri prijatelji. Trebalo mu je oko godinu dana da stekne starčevo povjerenje i tada mu je, jednom prilikom, ovaj otkrio kako posjeduje određeno znanje koje mu je prenio njegov učitelj. Riječi "znanje" i "čarobnjaštvo" za njega su označavale istu stvar, a ovu prvu je upotrebljavao puno češće. Izabravši ga za svog učenika, don Juan je upoznao Castanedu sa čudesnim svijetom šamanizma i sa tzv. "nestvarnom" stvarnosti.
Njegovi doživljaji i iskustva vezana uz tu drugu stvarnost bili su krajnje zapanjujući, a neki od njih i vrlo zastrašujući. Castaneda, koji je do tada imao uobičajenu sliku svijeta, morao je promijeniti neke od svojih temeljnih stavova, i počeo je posmatrati stvari na sasvim drugi način. Uhvaćen između prijašnje sigurnosti kojom je gledao na svijet i novog, potpuno drugačijeg poimanja stvarnosti, bio je prisiljen objediniti staro i novo. Don Juan mu je objasnio kako treba naučiti "vidjeti" da bi po prvi puta mogao spoznati zapanjujuću narav svakodnevnog svijeta: Kada "vidiš" više ne postoje poznate pojave u svijetu. Sve je novo. Ništa se nije dogodilo nikada prije. Svijet je nevjerovatan. Sam Castaneda jednom je prilikom o tome izjavio: Don Juan me naučio da je svijet puno više od onoga što mu priznajemo, naučio me da je naše uobičajeno viđenje stvarnosti uslovljeno društvenom konvencijom koja je sama po sebi obmana. Kroz proces socijalizacije učimo doživljavati i razumijevati svijet te na kraju postajemo uvjereni da naše tumačenje stvarnosti određuje njene granice. Don Juan je prekinuo taj proces u mom životu i pokazao mi da možemo ulaziti u druge svjetove, potpuno nezavisne od naše prilično uvjetovane svjesnosti. Čarobnjaštvo uključuje preustrojavanje naših sposobnosti kako bi mogli spoznati da su ti svjetovi stvarni, jedinstveni i potpuni kao i ovaj naš svakodnevni,"svjetovni" svijet.
Otkrivanje drugih svjetova uključivalo je, ponekad, i upotrebu halucinogenih biljaka, posebno peyotea. Castaneda to objašnjava slijedećim riječima: Don Juan me upoznao sa halucinogenim biljkama jer sam bio glup i uobražen i žestoko sam se držao svoje konvencionalne slike svijeta. Peyote je produbio do tada jedva primjetna protivurječja u mojoj interpretaciji stvarnosti. Pomogao mi je da se uzdignem iznad tipično zapadnjačkog pogleda na svijet. Međutim, to je imalo svoju cijenu - fizičku i emocionalnu iscrpljenost. Trebali su mi mjeseci da potpuno dođem k sebi.
Vlastita iskustva iz razdoblja naukovanja kod don Juana opisao je u knjizi Učenje don Juana objavljenoj 1968. Uslijedile su knjige Odvojena stvarnost (1971), Put u Ixtlan (1972), Priče o moći (1974), Drugi prsten moći (1977), Orlov dar (1981), Unutarnja vatra (1984), Snaga tišine (1987), Umijeće sanjanja (1993) i Magični pokreti (1998 ).
Sve su ove knjige postale bestseleri, a već je prva od njih izazvala podijeljene ocjene, dok su jedni bili oduševljeni drugi su proglasili Castanedu najobičnijim prevarantom, a njegovo djelo izmišljotinom. Međutim, utjecaj Učenja don Juana bio je vrlo velik, ono je mnoge potaklo na istraživanje misticizma, halucinogenih droga i novih stanja svijesti. Osim toga, povećalo je i interes moderne znanosti za proučavanje života i duhovne tradicije američkih domorodaca. Poštovaoci njegovog djela odaju mu priznanje zbog toga što je moderni svijet upoznao sa bogatom i starom šamanističkom tradicijom. Ona je, doduše, često bila predmet raznih istraživanja ali je, isto tako, uvijek bila promatrana izvana. Castaneda je, međutim, u njenim misterijama sudjelovao iznutra i vjerovatno bio prvi Zapadnjak koji ju je, gledanu iz te pozicije, tako dobro i iscrpno opisao. Neki pak njegov rad ocjenjuju kao najobičniju pseudoantropološku podvalu punu izmišljenih šamana i senzacionalističkih prikaza indijanskih svetih obreda. Za njih je on beskrupulozni prevarant koji je ostvario golemu zaradu banaliziranjem i komercijalnom eksploatacijom indijanske duhovne tradicije. Mnogi drže da se ne radi o autentičnim izvješćima već o alegorijama pisanim u duhu Guliverovih putovanja i Alise u Zemlji Čudesa. Don Juana smatraju fiktivnim likom kroz čija usta progovara sam autor, no Castaneda to opovrgava tvrdeći da je evropskoj intelektualnoj tradiciji, čijim se dijelom smatra, lik poput don Juana potpuno stran. Sebe naziva reporterom, a svoje knjige prikazima čudnog fenomena koji ga je natjerao na korjenite promjene u shvaćanju svijeta. Naglašava da je i njemu samom trebalo dosta vremena da prihvati fantastične činjenice sa kojima se suočio.
Neovisno o tome jesu li njegova djela opis stvarnih doživljaja ili tek izmišljotina, Castaneda je, svakako, vješt pisac. Bez obzira na to da li mu vjeruju ili ne, njegovi fantastični opisi jedne drugačije stvarnosti već nekoliko generacija čitalaca ne ostavlja ravnodušnima.

"Svi su putevi isti. Ni jedan ne vodi nigdje. Svi oni vode kroz šikaru, u šikaru i van šikare. Ima li taj put srce, to je jedino pitanje. Ukoliko ima, tada je dobar... ukoliko ga nema tada nije ni od kakve koristi. Oba puta ne vode nigdje, samo jedan ima srce, a drugi ga nema. Putovanje jednim prava je radost; sve dok ga slijediš bit ćeš jedno s njim. Zbog drugog ćeš proklinjati svoj život. Jedan te čini snažnim, drugi ti snagu oduzima."

**Učlanjen** : 06.12.2012

"Oni jedu sjaj vaše svesti, svetlost koja okružuje vaše energetsko telo. Oni vas pojedu do nivoa nožnih prstiju tako da vama ne ostaje ništa drugo, osim razmišljanja o samome sebi. Ja, Ja, Ja! Ali strogom disciplinom, životom ratnika, vaša svest postaje čvršća i manje privlačna za Letače i, na kraju, ako uspete da postanete ratnik, oni prestaju da vas jedu. Postajete neprijatni kao hrana.
Prema don Juanu, Letači su nas, bukvalno, sažvakali do nivoa naših stopala. Mi smo kao debeli pilići u kokošinjcu koji čekaju da budu pojedeni. Što smo egoističniji i što se više brinemo o sebi, to za njih imamo bolji ukus. Međutim, mi možemo da razvijemo svest koju oni odbacuju, svest koja je rezultat discipline."

Razumevanje puta nije isto što i hodati tim istim putem.

**Učlanjen** : 06.12.2012

Orao

Sila koja vlada sudbinom svih živih bića naziva se Orao, ne stoga što je to zaista orao, ili ima nešto zajedničko s orlom, već zato što se vidovnjaku prikazuje kao nemjerljiv ugljenocrni orao, uspravna držanja baš poput orla što visinom dotiče beskraj. Dok vidovnjak zuri u tamu koja je Orao, četiri plamena svjetla otkrivaju izgled Orla. Prvi plamen, koji je poput vijka munje, pomaže vidovnjaku nazrijeti obrise Orlova tijela. Postoje komadići bjeline koji izgledaju kao orlovo perje i kandže. Drugi plamen munje otkriva lepršavu tamu što je nalik na orlova krila, a rađa vjetar. Uz treći plamen munje, vidovnjak opaža pronicavo, neljudsko oko. A četvrti i posljednji plamen otkriva što Orao radi. Orao proždire svijest svih bića koja su tren prije živjela na zemlji, a sada mrtva lebde prema Orlovu kljunu, poput beskrajnog roja krijesnica, da sretnu svog vlasnika zbog koga su nekoć živjela. Orao razmrsuje te sićušne plamičke, ravna ih, baš kao što štavljač navlači kožu, a zatim ih jede; jer te svijesti su Orlova hrana. Orao, ta sila koja vlada sudbinama svih živih bića, odražava podjednako i istovremeno sva ta živa bića. Prema tome, čovjek se nemože moliti Orlu, tražiti blagonaklonost, nadati se milosti. Ljudski dio Orla je suviše beznačajan da bi pokrenuo cjelinu. Jedino iz Orlovih postupaka vidovnjak može reći što on želi. Iako ga ne pokreću pojedine okolnosti bilo kojeg živog bića. Orao je svakom biću udijelio dar. Po nekom svom načinu i pravu, svatko od njih, ako to želi, ima snagu zadržati plamen svijesti i otkazati poslušnost pozivu da umre i bude pojeden. Svako živo biće, ako to želi, obdareno je snagom da pronađe izlaz u slobodu i prođe kroz njega. Vidovnjaku koji vidi izlaz, kao i biću koje prolazi kroz njega, jasno je da je Orao osigurao taj dar, kako bi ovjekovječio svijest.

Životni štitovi

Sve što mi kao ljudi radimo na zemlji, samo su štitovi koji nas brane od udara neobjašnjivih i nepredvidivih sila koje vladaju svijetom. Čovjek se u životu mnogo puta suočava sa novim situacijama koje su mu sasvim nepoznate, pa nema odgovarajućeg znanja na koje bi se oslonio pri odlučivanju; šta da učini.
Tada vrijedi pravilo: odluke moraš donositi po srcu.
Pitaj svoje srce i ono će ti reći šta da radiš. Štitovi sa srcem su najbolji od svih štitova.
Svi imamo štitove koji nam omogućavaju da se s njima probijamo kroz život.
Sa njima plaćamo svoj opstanak na ovoj zemlji. Najžalosnije je za čovjeka da svoj život plaća sa bijednim štitovima. Sa štitovima koji nemaju srce.
Da bi čovjek preživio teške trenutke mora se tu i tamo okružiti s predmetima koji ga umiruju, koji imaju Srce. Ali ne smije postati opsjednuti sakupljač, jer bi ga to učinilo teškim, spriječilo bi ga da se kreće fluidno.
Kada bi neki trenutak od njega zahtijevao brzinu, s prevelikim teretom bio bi spor. Postavlja se još jedno pitanje, šta ako ga nikakvi predmeti sa srcem ne zanimaju, šta onda da radi.
U tom slučaju dovoljno je da je staza kojom putuje kroz život, Staza srca. Ona će mu dati svu zaštitu i radost koja mu je potrebna.

Karlos Kastaneda S38202033

**Učlanjen** : 06.12.2012

Strateški način života

1. Ratnik sam odabirа poprište bitke.
2. Ratnik uklanja sve nepotrebno.
3. Nemoj komplikovati, budi jednostavan. Upotrijebi svu postojeću koncentraciju da bi odlučio da li ćeš se upusttiti u bitku ili ne, jer svaka je bitka zapravo bitka za život. Ovdje i sada ratnik mora biti spreman i mora htjeti zauzeti konačan stav. Ali to ne smije biti na vrat na nos.
4. Odmori se, opusti se, ne boj se ničega. Tek tada će snage koje nas vode pronaći put i pomoći ti.
5. Kad se ratnici suoče sa razlikama s kojim se ne mogu baviti, oni se na trenutak povuku. Puste da im misli odlutaju. Zaokupe se sa nečim drugim. To može biti bilo šta. Kad je s tim gotovo ratnici primjenjuju šesto načelo.
6. Ratnici sabijaju vrijeme, računaju se i trenuci. U bici za život, sekunda je vječnost, vječnost koja može odlučiti ishod. Ratnici ne gube ni trenutak.
7. Ratnik slijedilac (tragač) se nikada ne gura naprijed (djeluje iz drugog plana).

**Učlanjen** : 06.12.2012

Podela ljudske rase u tri grupe

Tragači koji izvode kontrolisanu ludost vjeruju da kad je riječ o ličnosti čitava ljudska rasa se može podijeliti u tri grupe:
Ljudi iz prve grupe su savršeni sekretari, pomoćnici, sadruzi. Oni imaju fluidnu ličnost, ali njihova fluidnost nije im od koristi. Oni su ipak uslužni, brižni, potpuno domaći, snalažljivi u svojim granicama, šaljivi, lijepo odgojeni, ljubazni, delikatni. Drugim riječima oni su najfiniji ljudi koje čovjek može sresti, ali imaju jednu veliku manu. Ništa ne mogu sami. Njima je uvijek potreban neko ko će ih usmjeriti. S takvim usmjerenjem bez obzira koliko napeto i u suprotnosti sa njima bilo, oni su čudesni ali sami, oni ginu.
Ljudi iz druge grupe uopšte nisu ljubazni. Oni su sitničavi, osvetoljubivi, zavidni, ljubomorni, egocentrični. Oni govore isključivo o sebi i obično traže da se ljudi poviniju njihovim normama. Uvijek imaju inicijativu, čak i onda kada im to nije prijatno. Svaka ih situacija u potpunosti zaokuplja i nikada se ne opuštaju. Nesigurni su i nikada nisu zadovoljni. Što su nesigurniji to su neprijatniji. Njihova fatalna greška je što su spremni da ubiju da bi postali vođe.
U trećoj grupi su ljudi koji nisu ni ljubazni ni neprijatni. Nikome ne služe niti se ikome nameću. Oni imaju visoko mišljenje o sebi, koje stvaraju samo iz sanjarenja i priželjkivanja. I ako su po nečemu izuzetni, to je što čekaju da se stvari dogode. Oni čekaju da ih neko otkrije i pokori i imaju čudesnu lakoću da stvore iluziju kako obećavaju mnoge stvari, koje stalno obećavaju da izvedu ali nikada ne ispune, pošto ustvari, ne mogu ništa.
Svi ljudi su uhvaćeni u jednu od tri kategorije. Postoji avenija iskupljenja. Samo naša lična samorefleksija jedna je od tri grupe. Ako nemamo samovažnosti uopšte nije važno kojoj grupi pripadamo. Slobodni smo da se odvojimo od samorefleksije i krenemo stazama koje imaju srce.
Don Huan Matus u djelima Karlosa Kastanede

**Učlanjen** : 06.12.2012

Tri vrste loših navika

“Postoje tri vrste loših navika, kojima se stalno vraćamo, kad smo suočeni sa neobičnim životnim situacijama.
Prva je, da se ne obaziremo na ono što se događa ili što se dogodilo i da smatramo kao da se ništa nije desilo. Takvo nešto priliči zatucanom čovjeku.
Druga je, da sve prihvatamo zdravo za gotovo i mislimo da navodno znamo šta se dešava. To priliči pobožnom čovjeku.
Treće je, da postanemo opsjednuti nekim događajem jer ga ne možemo odbaciti niti prihvatiti svim srcem. To priliči glupanu.
Ima i četvrti, ispravan način. Čovjek na putu znanja postupa tako, kao da se nikada nije ništa dogodilo, jer ni u šta ne vjeruje, pa ipak prima sve zdravo za gotovo. On se nikad ne osjeća tako kao da zna, niti tako kao da se nije ništa dogodilo. On djeluje kao da potpuno vlada sa sobom, pa makar mu se u tom trenutku tresla koljena. Postupajući na taj način on se rješava opsesije.”
Indijanski vrač Don Huan Matus – Karlos Kastaneda

**Učlanjen** : 06.12.2012

Tri vrste živih bića

Kad se govori o podjeli svih živih bića na tri vrste misli se na sva živa bića a ne samo na ljude.

U prvu vrstu spadaju zla živa bića.

U drugu vrstu spadaju živa bića koja dijele darove.

U treću vrstu spadaju živa bića koja ne dijele darove.

Darove ne dijele jer nemaju ništa što bi mogli podijeliti.

Njihova posebnost je u tome što vrlo jednostavno padaju pod uticaj živih bića prve vrste, zlih živih bića. Zlim se živim bićima priključuju i živa bića iz druge dvije vrste u slučajevima kada na svom životnom putu popuste pod pritiscima okoline u kojoj borave (ne uče se iz grešaka ili su iz bilo kojeg razloga nedovoljno ustrajna).

Sve dok živo biće svojom odlukom ne prihvati poraz, ne može ga niko pobijediti.

**Učlanjen** : 06.12.2012

Tajna sveta

Ljudi u svojoj dobrodušnoj naivnosti vjeruju da će im njihova djela omogućiti da doznaju tajnu nastanka i postojanje ovog svijeta.
No ovaj svijet je jedna beskonačna tajna koju ljudi nikad neće moći odgonetnuti. Zato vidovnjaci, gledaju na ovaj svijet kao na jednu beskonačnu tajnu, a na ono što ljudi rade kao na jednu beskonačnu ludost.
Vještinu koju vidovnjaci koriste da bi komunicirali s ljudima nazivaju; kontrolisana ludost. I moguća je samo ako čovjek napravi rekapitulaciju svoje lične osjećajne povijesti, od rođenja do danas.
I kada besmislene radnje zamijeni s stvaralačkim, milim, lijepim, potrebnim.

**Učlanjen** : 06.12.2012

Navika žrtve

“Prvo mi stvaramo navike, potom navike stvaraju nas.”
Čarls Nobl
Biti žrtva je navika.
Navika je znanje.
Raširi svoja znanja,
stvori nove navike,
mijenjaj navike po potrebi.
Najbolja navika je nemati navika.

**Učlanjen** : 06.12.2012

Staza srca

Sve što upravo proživljavaš samo je jedna od milion mogućih staza kojima putuješ.Zbog toga moraš uvijek imati na umu, da je staza samo staza; ako ti osjećaji kažu da po njoj ne smiješ putovati, ne smiješ na toj stazi ostati ni po koju cijenu. Da bi imao pravilnu jasnost moraš živjeti disciplinovanim životom. Samo tada ćeš znati da je svaka staza samo staza i da nije uvreda ni za tebe ni za druge da je napustiš ako ti tako tvoje srce nalaže. Pritom tvoja odluka da ostaneš na stazi ili da je napustiš mora biti oslobođena od straha ili ambicije.
Upozoravam te. Provjeri svaku stazu temeljito i promišljeno. Provjeri toliko puta koliko misliš da je potrebno.
Ovakvo pitanje samo star čovjek postavlja. Da li ova staza ima srce? Sve staze su iste, ne vode nikuda. Ima staza koje vode kroz grmlje, ili u grmlje. Na mom vlastitom putu mogu reći da sam prešao duge, duge staze, a sada se nigdje ne nalazim. Ima li ova staza srce? Ako ima staza je dobra, ako nema staza je bez vrijednosti. Obe staze ne vode nikuda; ali jedna ima srce druga ga nema. Jedna čini da je putovanje veselo, dok njom putuješ, jedno si s njom. Druga će učiniti da proklinješ svoj život. Jedna te jača druga slabi.
Prije nego što stupiš na bilo koju stazu postavi pitanje: Da li ova staza ima srce? Ako je odgovor ne, to ćeš znati, i tada moraš potražiti drugu stazu.
Nevolja je u tome što niko ne postavlja takva pitanja; kad čovjek konačno utvrdi da je izabrao stazu bez srca, staza je već spremna da ga ubije. Na tom mjestu rijetki se ljudi zaustave da bi promislili i napustili stazu. Staza bez srca nije nikada prijatna. Moraš se mučno potruditi, čak, da bi uopšte njom krenuo. S druge strane, staza sa srcem je laka; nije potrebno da se trudiš da bi je volio.
Rekao sam ti da izbor staze sa srcem mora biti slobodan od straha ili ambicije. Želja da se uči nije ambicija. Sudbina nas ljudi je da želimo znati.
Staza bez srca će se okrenuti protiv čovjeka i uništiti ga. Nije potrebno mnogo da čovjek umre a tražiti smrt je traženje ničega.
Za mene postoje samo putovanja stazama koje imaju srce, bilo kojom stazom koja ima srce. Njima putujem i jedini vrijedni izazov je da ih prođem čitavom njihovom dužinom.
I tako putujem – i gledam, gledam bez zraka.
Karlos Kastaneda

**Učlanjen** : 06.12.2012

Tolteci, graditelji Teotihuakan-a, su najznačajniji narod drevne Amerike, i jedan od najznačajnijih na Zemlji uopšte. Bili su vodeća duhovna snaga čovečanstva. Astečka reč "Toltek" u prevodu znači "čovek od znanja".

Današnja lažna istorija govori da je to bio narod koji je živeo od osmog do dvanaestog veka. Tolteci su simbol najvišeg nivoa znanja kojeg ljudsko biće može da dosegne. Oni su duhovno jezgro koje je prisutno već hiljadama godina kroz kulture koje su ih nasledile u manje ili više iskrivljenom obliku: Olmeka, Zapateka, Maja..., gradova Teotihuakana, Monte Albana, Palenke ili Tule, sakralne geometrije, kosmičke arhitekture, astronomije i matematike...

Možda su neki njihovi potomci jos uvek ovde? Možda još uvek praktikuju svoje drevne metode znanja?
Planine Meksika skrivaju 50.000 potomaka Tolteka. Oni sebe nazivaju Virarika. Većina ih i govori samo virarika jezikom. Naravno da svi pripadnici zajednice nemaju isti duhovni nivo znanja. U okviru ovog naroda, postoje posebne grupe ljudi zvane Jikareros. Oni su čuvari drevnih magičnih znanja. Oni iskušavaju duhovne nivoe koje ostali članovi naroda ne mogu ni da zamisle.
Običaji ili tradicije, često upotrebljavani kod "modernog" čoveka, zajedno sa religijom ili ritualima, ne znače ništa za Jikarerose. Oni nemaju nikakav zatvoreni sistem verovanja. Ali zato imaju vrlo efikasne vežbe i praktična iskustva koja su usmerena da se dostigne najviši mogući nivo svesti i primanja kosmičkog znanja. Ovi preživeli Tolteci nemaju sveštenog lidera, vračeve ni duhovne učitelje. Oni uče direktno od "Univerzalnog Duha". Imaju šamane, "ljude od znanja", koji samo upućuju druge kako da komuniciraju sa Duhom. Nema formalnog učenja. Postoje samo tehnike kako dovesti čoveka do tačke gde učenje počinje. Sve dalje zavisi od svakog individualnog bića. Svako treba da čuje, oseti, vidi za sebe. I da nauči. Bez posrednika. Bez crkvi, hramova, sveštenika. To je put i način Tolteka.
Preživeli Tolteci žive u svom svetu i nemaju nikakvog interesa za ostali svet. Za "naš" savremeni svet. Ne žele da nas uče niti da nam prodaju ništa. Njihov interes je da održe živim vlastitu tradiciju i znanje.
To je jedini način da zadrže svoju ulogu kao "polja energije". Kao stvarnih sinova i kćeri Sunca. Sa istom prirodom kao Otac Sunce i sa istom ljubavlju kao Majka Zemlja.
Njihova poruka je: "Mi smo sinovi Sunca i naša priroda je da sijamo!" [/font][/color][/size]

Jedan od boljih savremenih prikaza učenja starih Tolteka je knjiga Don Miguel Ruiz :Četiri sporazuma

Prema učenju Tolteka naš fizički svet je svet koji se može predstaviti kao planetarni san u kome naša tela, um i duša učestvuju. Zapleteni smo u ovaj san i plovimo po njegovoj ovozemaljskoj karmičkoj površini vec milenijumima. Naš razvoj je horizontalan. Većina od nas se ne kreće nagore. Ostaje na istom nivou. Tek komunikacijom sa "Univerzalnim Duhom" i objektivnim, drevnim znanjima možemo da se duhovno razvijamo nagore. Vertikalnom evolucijom. O tome govori Toltečki put znanja. U inicijacijama Teotihuakan-a, Tolteci su prvo postajali svesni svojih najdubljih unutrašnjih tajni (piramida Quetzalcoatl-a), započinjali proces transformacije (piramida Meseca) i napokon ovladali znanjem da osete energiju i njenu suštinu (piramida Sunca). U toj fazi im više ne trebaju ni knjige, ni učitelji da bi dobili odgovore. Putokaz dolazi direktno od Univerzalnog Duha.

Istorija toltečke kulture u Teotihuakan-u je mnogo starija nego što se tvrdi. Negde oko 700 godine n.e. toltečki naguali su naučili kako da duhovno putuju u drugu dimenziju i tako je došlo do "misterioznog" napuštanja ovog veličanstvenog grada. Kada su Asteci došli u ove krajeve, oni su počeli da koriste "Znanje" za kontrolu vanjskog sveta, umesto unutarnjeg. Oni su potpuno pogrešno tumačili učenja Tolteka iz piramida i započeli su veličanje vlastitih nasilnih, ratničkih metoda. Toltečka učenja o višem znanju su pretvorena u horor. Toltečki proces otvaranja vlastitog srca Suncu, oni su bukvalno preveli kao prinošenje ljudskih žrtava i vađenja srca iz neprijateljskih tela. Tolteci su se probudili za svoj "Rajski san" i napustili ovu dimenziju. Asteci su učvrstili "Zemaljski san" i prikovali se za ovu dimenziju straha.

Ipak, Asteci su nam ostavili neke važne informacije o Toltecima.

Don Huan Matus, nagual i šaman iz indijanskog plemena Yaqui, učio je Kastanedu o dva tipa svesnosti ili pažnje.
Desnoj strani, normalnoj svesnosti iz svakodnevnog života. Tonal.

Ona druga, leva, predstavlja čovekovu misterioznu, magičnu stranu. Nagual.

Don Huan i, kasnije, don Henaro, su pokazivali Kastanedi kako da ovlada sa tri aspekta drevnog znanja: svesnost, transformacija i namera. Sve u cilju usklađivanja sa namerom Univerzalnog Duha.
To je toltečki put duhovnog buđenja.

Jedan od najvažnijih doprinosa Karlosa Kastanede je u tome što je preneo znanje drevnih Tolteka da prepreke tom buđenju nisu samo u nama, već i izvan nas.

Postoje bića iz drugih dimenzija koja nas sprečavaju u tome, jer im nije u interesu da se probudimo. To su Letači, o kojima se govori u dve poslednje Kastanedine knjige "Točak vremena" i "Aktivna strana beskraja". Upadljivo je da Kastaneda naglo umire od raka baš kada počinje da piše o njima, iako lečenje od raka za šamane kakav je bio Kastaneda i sa kakvima se on družio nije nikakav problem. Mnogo im je teže da ga uopšte dobiju.

Dejvid Ajk o Letačima govori u knjizi "Najveća tajna"[url=http://www.ivantic.net/Dejvid Ajk i zavere/NajvecaTajna_DejvidAjk.pdf][/url] kao o astralnim reptoidnim bićima koja se hrane ljudskom energijom.

[center][size=18][color=#ffffcc][font=Arial Unicode MS]Ali i ta njihova nastojanja da nas sputaju su u našu korist kao iskušenja koja nas jačaju u objektivnom znanju, jer kada bi prosvetljenje bilo lako dostupno bez kompletnog ličnog rasta u znanju, našeg preobražaja u skladu s tim rastom i tim znanjem, čovek ne bi bio objektivno svestan značaja prosvetljenja, šta ono uopšte predstavlja. Zato bi ga lako gubio. Samo iskustvo prosvetljenja nije teško dostići, postoji više metoda za to. Ali ako je ono samo mentalno uviđanje, ako nije celo čovekovo psiho-energestko biće trajno preobraženo, tako da može i da se kreće i da deluje po višim dimenzijama, po nagualu, onda će pasti natrag u san tonala i samo će sanjati san u snu da to stanje budnosti ima i dalje. Čovek može da bude u raju, a da ne bude svestan njegove rajske prirode. (On to sada i jeste u stvarnosti.) Zato mora da bude "isteran iz raja" da bi znao da se "vrati" i da bude potpuno svestan prave prirode raja. To "isterivanje" i "vraćanje u raj" nije ništa drugo do zapadanje u uslovljeno nesvesno bivstvovanje - i buđenje.

Tada će čovek ostvariti svrhu ljudskog postojanja: da u svim demenzijama ne razlikuje Sebe od Božanskog bistva, koje se pre toga nesvesno projektovalo van, kao rajsko stanje, i da aktivno učestvuje u njemu i dela kroz njega s punom svešću i odgovornošću. Ta svest i odgovornost je ono što se podrazumeva kao očuvanje energije, što je okosnica učenja Tolteka i Don Huana.

Don Huan:
"... Imamo zver koja je došla iz kosmičkih dubina i zavladala našim životima. Ljudska bića su njegovi zatvorenici. Ova zver je naše božanstvo. Mi smo nemoćni pred njom. Ako želimo da protestujemo, ona to suzbija. Ako želimo da se osamostalimo, ona to onemogućava. U našim razgovorima svih ovih godina sam pokušavao indirektno da ti kažem da naš nešto drži zatvorenicima. I zaista, mi jesmo zarobljeni. Za šamane i ljude od znanja drevnog Meksika ovo su bile energetske činjenice. Oni vladaju nad nama, jer smo im mi izvor hrane. Cede nas nemilosrdno. I kao što mi kuvamo kokošije meso u kazanima, tako i ove zveri kuvaju nas u ljudskim kazanima. Na taj način im je hrana uvek na dohvat ruke."
(Karlos): "Ne, ne, ne, ne. To je apsurdno, don Huane. To o čemu govoriš je monstruozno. To jednostavno ne može biti istina, ni za šamana, ni za običnog čoveka, ni za nikoga."
"Zašto ne?", upita don Huan tiho. "Zašto ne? Zato što te plaši? Ali, to nije sve. Hoću da se obratim tvom analitičkom umu. Promisli trenutak, i reci mi kako možeš da objasniš sve kontradikcije između čovekove inteligencije i njegovog glupavog sistema verovanja. Ili gluposti njegovog kontradiktornog ponašanja. Šamani veruju da su nam kosmičke zveri usadile svoj sistem verovanja, svoje ideje o dobru i zlu, društvene obrasce u kojima se koprcamo. Oni su ti koji određuju naša očekivanja, nade i snove o uspehu i propasti. Oni su nam razvili požudu i kukavičluk. Oni nas čine snishodljivim, rutinskim, nekreativnim."
"Ali, kako nam to mogu raditi, don Huane?", Karlos upita, razljućen s onim što čuje. "Da li nam šapuću u uho dok mi spavamo?"
"Ne, oni to ne rade tako", odgovara don Huan, sa smeškom. "Oni su mnogo efikasniji i bolje organizovani. Da bi nas držali poslušnim i slabim, oni su se poslužili neočekivanim manevrom. Glupim sa vojnog stanovišta, ali užasnim sa stanovišta onih kojima se to događa.

Oni su nam dali svoj um!

Njihov um, postaje i naš. Um zveri je kontradiktoran, ispunjen strahom. I upravo kroz um, zveri upumpavaju u naš um ono što im odgovara..

Ljudi od znanja drevnog Meksika su bili nesigurni u datum kada se ova zver pojavila na Zemlji. Ali su zato bili uvereni da je čovek bio kompletno biće nekada u prošlosti. To svesno biće danas je samo predmet mitova i legendi. U jednom trenutku kao da sve nestaje. I od čoveka ne ostaje nista vise nego drogirano, uspavano biće... Naš protivnik nije za potcenjivanje. Vrlo je pametan i organizovan. Sprovodi kompleksan sistem da od nas napravi beskorisna bića… Čovek je imao sudbinu da postane magično biće svetlosti. Ali, te magije više nema. Trenutno smo samo običan komad mesa…"

**Učlanjen** : 06.12.2012

Mi bivamo uhvaćeni u sobi svakodnevnog života. Postoje druge opcije osim ovog našeg sveta, isto tako stvarne kao ova soba, mesta gde možete živeti ili umreti. Čarobnjaci to rade – kako uzbudljivo! Misliti da je ovo jedini sveobuhvatan svet … to je vrhunac arogancije. Zašto ne otvoriti vrata koja vode u sledeću sobu? To je prirodno nasledstvo svesnih bića. Vreme je da interpretiramo i konstruišemo novi rečnik. Idite na mesto na kome nema a priori znanja. Ne odbacujte stari sistem interpretacije-koristite ga, od devet do pet (radno vreme, op. prev.). Posle pet – magični sat.”- Orlov dar

**Učlanjen** : 06.12.2012

”Sila koja vlada sudbinom svih živih bića naziva se Orao, ne stoga što je to zaista orao, ili ima nešto zajedničko s orlom, već zato što se vidovnjaku prikazuje kao nemerljiv ugljenocrni orao, uspravna držanja baš poput orla što visinom dotiče beskraj. Dok vidovnjak zuri u tamu koja je Orao, četiri plamena svetla otkrivaju izgled Orla. Prvi plamen, koji je poput vijka munje, pomaže vidovnjaku da nazre obrise Orlova tela. Postoje komadići beline koji izgledaju kao orlovo perje i kandže. Drugi plamen munje otkriva lepršavu tamu što je nalik na orlova krila, a rađa vetar. Uz treći plamen munje, vidovnjak opaža pronicljivo, neljudsko oko. A četvrti i poslednji plamen otkriva šta Orao radi. Orao proždire svest svih bića koja su tren pre živela na zemlji, a sada mrtva lebde prema Orlovom kljunu, poput beskrajnog roja svitaca, da sretnu svog vlasnika zbog koga su nekad živela. Orao razmrsuje te sićušne plamičke, poravnava ih, baš kao što štavljač navlači kožu, a zatim ih jede; jer te svesti su Orlova hrana. Orao, ta sila koja vlada sudbinama svih živih bića, odražava podjednako i istovremeno sva ta živa bića. Prema tome, čovek se ne može moliti Orlu, tražiti blagonaklonost, nadati se milosti. Ljudski deo Orla je suviše beznačajan da bi pokrenuo celinu. Jedino iz Orlovih postupaka vidovnjak može reći šta on želi. Iako ga ne pokreću pojedine okolnosti bilo kojeg živog bića, Orao je svakom biću udelio dar. Po nekom svom načinu i pravu, svako od njih, ako to želi, ima snagu da zadrži plamen svesti i otkaže poslušnost pozivu da umre i bude pojeden. Svako živo biće, ako to želi, obdareno je snagom da pronađe izlaz u slobodu i prođe kroz njega. Vidovnjaku koji vidi izlaz, kao i biću koje prolazi kroz njega, jasno je da je Orao osigurao taj dar, kako bi ovekovečio svest.”
“Orlov dar”

**Učlanjen** : 06.12.2012

Castaneda, je misao koja te vodi u istraživanje, ka nepoznatom, ka slobodi.
nisu knjige važne, ne znam, kao recimo biblijska reč, ili neko obavezno uputstvo za upotrebu.
nisu ni halucigene biljke bitne...
provaliti ''Nameru'', to je cilj
šta je ''Svrha''?
to treba znati.
dobro, kroz knjige utvrdiš svoje ''nameravanje'' i ako stvarno želiš nešto, to na opušteni način nameravaš...
a procedura za ''vidjenje'' postoji.
da bi video taj, takodje stvaran svet...svet naguala, tu negde paralelno pored ovo našeg vidljivog zvanog tonal...
čovek više nije tako nadaren da može bez procedure ''videti''.
e zato je procedura na kraju otkrivena. na kraju kad je Carlos pretvorivši se u plamen, vinuo se u beskonačnost, dat je način svima, jer su tajna vrata zatvorena...
sad je potrebna kritična masa ne bi li se ponovo vrata beskonačnosti otvorila.
a procedura je data u tri tačke:
1. tensegrity
2. rekapitulacija
3. meditativne forme hodanja (hod moći, razroko šetanje...)
mnogo rada, ne rada, odricanja ...
i bez halucinogenih biljaka videćete jedan novi svet, a prema mestu rođenja i genetici rođenja povezaćete se tumačenjem večnosti vaše religioznosti.

**Učlanjen** : 06.12.2012

Neki kritičari Kastanedine knjige smatraju fikcijom, jer antropološka kao i druga naučna istraživanja moraju slijediti određeni metod. Ukazuju i na neke kontradikcije u samim knjigama, a i sam autor je govorio da istinitost njegovih otkrića neće biti moguće provjeriti. Ja sam čitao Učenje Don Huana, neki dijelovi su mi bili zanimljivi, ali ne bih to mogao označiti kao fikciju, u značenju beletristike. Moglo bi se reći da se radi o nekoj vrsti spekulativne antroplogije.
Vidim da ovdje ima dosta njegovih fanova, a pošto je ovo ipak forum o književnosti, bilo bi lijepo da nam neko napiše nešto o uticaju Kastanedinih knjiga na umjetnost, posebno na psihodeliju u književnosti i muzici šezdesetih i sedamdesetih godina.
Ja se sjećam jednog upečatljivog opisa djelovanja tog kaktusa u Ca. Bluesu M. Oklopdžića.
( izvor)

**Učlanjen** : 06.12.2012

Četiri čovjekova prirodna neprijatelja su: strah, jasnoća, moć i starost. Ako se pobijedi prvi neprijatelj strah, dolazi jasnoća duha. Jasnoćom duha, kada je sve kristalno jasno, čovjek više ne sumnja u vlastite odluke, te postaje zaslijepljen. Ne uzmiće pred nićim dok mora prkositi svojoj jasnoći i misliti da je ona čak i pogrešna. Kad shvati da je ta jasnoća samo točka pred njegovim oćima, upoznati će moć. Ovaj puta će to biti prava moć, njegova želja je zakon. To je najsnažniji od svih neprijatelja i najlakše mu se prepustiti nakon što je čovjek istinski nepobjediv. Moć je samo teret za njegovu sudbinu, takav čovjek ne vlada sobom i ne zna kako bi i kad koristio svoju moć. Ako shvati da su jasnoća i moć, kad ne upravljaš sobom, pogubnije od pogrešaka, tada ce dostići točku u kojoj ce svime vladati. Tada će znati kako upotrijebiti svoju moć, i tako će pobijediti trećeg neprijatelja. čovjek će tada biti na kraju puta učenja i bez upozorenja, doći će do zadnjeg neprijatelja: starost. Tada više nema strahova, nema više nestrpljive jasnoće duha, to je vrijeme kad vlada svom svojom moći, ali i vrijeme kada osječa neodoljivu potrebu da se odmori. Ako se prepusti toj želji za počinkom i zaboravom, ako si udovolji prepustivsi se umoru, izgubiti će zadnji krug i neprijatelj će ga pobijediti. Njegova želja da se povuće, nadjačat će njegovu jasnoću, moć i znanje. Ali ako se čovjek riješi umora i proživi svoju sudbinu, onda se može nazvati čovjekom od znanja, pa makar to trajalo samo trenutak u kojem se uspije oduprijeti svom zadnjem, neuništivom neprijatelju. Taj trenutak jasnoće, moći i znanja je dovoljan.

Trenutak o kojem Juan govori je prenošenje svijesti nakon smrti.

Moć je u količini nego u vrsti znanja koju čovjek posjeduje.

**Učlanjen** : 06.12.2012

Kad čovjek krene putem ratnika postepeno shvaća kako je svakodnevni život zauvijek ostao za njim. Ponašanje kao u svakodnevnom svijetu, više mu nije od pomoći, zato mora prihvatiti nov način života, ako želi preživjeti.

Ratnik razmišlja o svojoj smrti kada stvari postanu nejasne. Pomisao na smrt mu snaži duh.

Ratnik mora da zna da su njegova djela beskorisna, a opet mora da nastavi kao da to ne zna. To je šamanska kontrolirana ludost.

Ratnik ne posjeduje čast, dostojanstvo, porodicu, ime, zemlju, ima samo ovaj život da proživi, a pod tim okolnostima jedina njegova veza sa bližnjima je kontrolirana ludost.

Pošto ništa nije važnije od bilo čega drugog, ratnik bira bilo koje djelo i ponaša se kao da mu je važno. Zbog svoje kontrolirane ludosti govori da je važno ono što ćini, a opet zna da nije, a kad izvrši svoja djela, povlači se mirno, a da li su njegova djela dobra ili loša, da li su uspjela ili nisu, njega se uopće ne tiće.

Nema praznine u životu ratnika, sve se puni do vrha i sve je jednako.

Ratnik zna da čeka i dok čeka ne traži ništa, tako da mu bilo koja sitnica koju dobije predstavlja više nego što mu treba. Ako treba da jede, naći će naćina, jer nije gladan. Ako njegovom tijelu nešto pričinjava bol, naći će naćina da je zaustavi, jer ne ga ne boli. Biti gladan ili osječati bol znaći da čovjek nije ratnik, a sile njegove gladi i bola će ga uništiti.

Duh ratnika nije prilagođen povlađivanju i prigovaranju, niti je prilagođen pobjeđivanju ili gubljenju. Duh ratnika je prilagođen samo borbi, a svaka borba je ratnikova posljednja bitka na zemlji. U posljednjoj bitci na zemlji, ratnik oslobađa i razbistruje duh. I dok se bori, znajući da je njegova namjera nepokolebljiva, ratnik se samo smije.

osobna povijest mora se stalno obnavljati govoreći roditeljima, rođacima i prijateljima sve što čovjek radi. S druge strane ratniku koji nema osobne povijesti, nikakava objašnjenja nisu potrebna, niko se ne ljuti ili razočarava njegovim djelima. Nitko ga ne sputava svojim mislima i osječajima.

Za ratnika biti nedostupan znaći da umjereno dodiruje svijet oko sebe. Prije svega, da namjerno izbjegava da iscrpljuje sebe ili druge. Da ne iskorištava i ne cijedi ljude do kraja, pogotovo ne ljude koje voli.

Unutarnji dijalog je ono što prizemljuje ljude u svakodnevnom životu. Svijet je takav ili izgleda tako, zato što govorimo sebi da je takav, ili da izgleda tako. Prolaz u svijet šamana otvara se kada ratnik nauči zaustaviti unutarnji dijalog.

Biti ratnik ne znaći poželjeti da se to bude. Prije je riječ o beskonačnoj borbi koja će se nastaviti do apsolutno posljednjeg trenutka našeg života. Nitko se ne rađa kao ratnik, baš kao što se nitko ne rađa kao običan čovjek. Sami od sebe stvaramo ili jedno ili drugo.

**Učlanjen** : 06.12.2012

'Mi smo promatrači. Mi smo svijest. Nismo objekti. Nismo čvrsti. Mi smo neizmjerni. Svijet objekata i čvrstoće samo je sredstvo da se naš život na Zemlji učini jednostavnijim. To je samo opis koji je stvoren da bi nam pomogao. Mi, ili točnije, naš razum, zaboravljamo da je opis samo opis, pa tako svoju cjelovitost zapetljamo u kobni krug iz kojega se za života rijetko tko izvuče.'
Don Juan (učitelj Kastanede)

**Učlanjen** : 06.12.2012

Svi su putevi isti.
Ni jedan ne vodi nikamo.
Svi oni vode kroz šikaru, u šikaru i van šikare.
Ima li taj put srce, to je jedino pitanje.
Ukoliko ima, tada je dobar... ukoliko ga nema tada nije ni od kakve koristi.
Oba puta ne vode nikamo, samo jedan ima srce, a drugi ga nema.
Putovanje jednim prava je radost; sve dok ga sijediš bit ćeš jedno s njim.
Zbog drugog ćeš proklinjati svoj život.
Jedan te čini snažnim, drugi ti snagu oduzima.

**Učlanjen** : 06.12.2012

Život ratnika nikako ne može biti hladan, usamljenicki i lišen osecanja, jer se zasniva na njegovoj ljubavi, odanosti i požrtvovanju prema njemu najmilijem. A ko je to, zapitacete, njemu najmiliji?...
‚‚Henarova ljubav, to je ovaj svet. Malocas je grlio ovu ogromnu zemlju, ali buduci da je tako mali, mogao je jedino da pliva po njoj. No zemlja zna da je Henaro voli i zato mu posvecuje pažnju. Zbog toga je Henarov život ispunjen do vrha i zato ce, ma gde bio, on biti pun. Henaro luta stazama svoje ljubavi i, magde bio, on je celovit.
Don Huan je cucnuo ispred nas. Nežno je pomilovao zemlju.
‚‚Ona je ta izuzetna ljubav dvojice ratnika‚‚ rece on. ‚‚Ova zemlja, ovaj svet. Za ratnika nema vece ljubavi....Jedino ako voli ovu zemlju s nepokolebljivom ljubavlju, covek se može rešiti svoje tuge‚‚ rece don Huan. ‚‚Ratnik je uvek radostan, zato što je njegova ljubav nepromenljiva i što ga njegova najmilija, ova zemlja, grli i daruje mu nepojmljive poklone. Tuga pripada samo onima što mrze nju koja pruža utocište njihovom bicu.‚‚
Don Huan ponovo nežno pomilova zemlju.
‚‚Ovo divno bice, koje je živo u u svim svojim najskrivenijim kucima i koje razume svako osecanje, umirilo me, izlecilo moj bol, a kad sam konacno potpuno shvatio da ga volim, naucilo me da budem slobodan.‚‚
Zacutao je. Tišina oko nas bila je zastrašujuca. Vetar je tiho zviždao i odnekud iz daljine donosio lavež usamljenog psa.
‚‚Oslušni taj lavež‚‚, nastavi don Huan. ‚‚ To je nacin na koji mi moja voljena zemlja pomaže da ti sad iznesem poslednje što imam da ti kažem. To lajanje je nešto najtužnije što covek može da cuje. Taj pseci lavež je sneni glas nekog coveka‚‚, rece don Huan. ‚‚Dolazi od neke kuce u onoj dolini prema jugu. To covek kroz lavež svog psa, buduci da su združeni u robovanju za ceo život, urla svoju tugu, svoju dosadu. Moli smrt da mu dodje i oslobodi ga teških i mukotrpnih okova života...Taj lavež i samoca koju on stvara govore o osecanjima ljudi‚‚ nastavi on. ‚‚Ljudi ciji je život bio kao jedno nedeljno popodne, popodne koje, sve u svemu, nije bilo bedno, ali zato vruce, dosadno i neprijatno. Znojili su se i mnogo nervirali oko sitnica. Nisu znali kuda da idu, šta da rade. Njih je to popodne ostavilo jedino sa secanjem na tricava uzrujavanja i jednolicnost, i onda se primaklo kraju; vec se spustila noc.‚‚
Protivotrov tom otrovu jeste u njoj‚‚, rece don Huan milujuci zemlju. ‚‚Objašnjenje vraceva ne može nikako osloboditi dušu. Uzmimo vas dvojicu. Dobili ste objašnjenje vraceva, ali to što ga znate, uopšte ne menja stvar. Usamljeniji ste više nego ikad, jer bez nepokolebljive ljubavi prema bicu koje vam pruža svoje okrilje, samoca je usamljenost.
Jedino ljubav prema tom velicanstvenom bicu može osloboditi ratnikov duh; a sloboda je radost, sposobnost, i prepuštanje uprkos tome što joj se covek suprostavlja. To je poslednja lekcija...

» Koncerti i nastupi u Srbiji i regionu
» Karlos Fuentes
» Karlos Ruiz Zafon