Istinite kanibalističke priče!

[You must be registered and logged in to see this image.]

U svijetu i kroz veći dio istorije, ishrana mesom drugih ljudi je, najblaže rečeno, uglavnom nailazila na negodovanje i osudu gotovo svih tradicija i kultura. Ali ipak tako nešto se dešavalo mnogo češće nego što bismo očekivali.

U svijetu i kroz veći dio istorije, ishrana mesom drugih ljudi je, najblaže rečeno, uglavnom nailazila na negodovanje i osudu gotovo svih tradicija i kultura. Ali ipak tako nešto se dešavalo mnogo češće nego što bismo očekivali.

Predstavljamo vam neke od najužasnijih primjera iz istorije.

10. Donerova grupa



Donerova grupa se sastojala od 87 američkih pionira koji su na svom putu preko Amerike bili zarobljeni u snijegu. Kada je pomoć konačno stigla, ostalo je samo 48 ljudi, što je dovelo do mnogih pitanja o tome šta se zaista desilo.

Sada je opšte prihvaćeno da su članovi grupe, dovedeni do očaja zbog velike gladi, na kraju pojeli one koji su već umrli.

Dadli i Stivens

[You must be registered and logged in to see this image.]

Slučaj Dadlija i Stivensa iz 1884. godine se još izučava u pravu. Četiri mornara su bila izgubljena na moru, bez hrane i vode. Dadli i Stivens su predložili da, kako bi neko od njih preživio, drugi mora da se žrtvuje. Kada se niko nije javio dobrovoljno, ubili su mladog mornara, koji je bio u komi, i pojeli ga.

Kada su spaseni, sud ih je osudio na smrt vješanjem, ali im je kasnije kazna smanjena na šest mjeseci zatvora.

Kanibalizam se kod ljudi pojavljuje gotovo kroz cijelu povijest, a najčešći razlog je glad. Ponekad se prakticira kod pojedinaca kojima donosi gurmanski užitak ili ispunjava seksualne i druge fantazije, kao što je slučaj kod serijskih ubica. Neke zajednice, pak, prakticiraju kanibalizam iz religijskih razloga. Kanibalizam predstavlja fenomen koji se provlači kroz razna vremenska razdoblja i kulture. Primjera kroz povijest ima na pretek od rane ljudske povijesti, preko drevnih srednjoameričkih i polinezijskih naroda te srednjeg vijeka u Europi, pa do raznih situacija u ratnim uvjetima, kao i na primjerima ljudi zarobljenih u vremenskim nepogodama kada je konzumacija ljudskog mesa bila jedina mogućnost opstanka.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Povremeni kanibalizam se uglavnom ne javlja do trenutka u kojem čovjek umoren glađu izazvanom prirodnim okolnostima, brodolomima ili ratovima, biva prinuđen da jede svog bližnjeg, pa čak i svoje vlastito meso. Ova vrsta kanibalizma isključuje gurmansku nasladu i pohotljivost, premda je njegovo ponavljanje moglo lako dovesti narode do prakticiranja gastronomskog kanibalizma.

Darwin u svojim „Putovanjima jednog prirodnjaka“ donosi priču o urođenicima sa Fuega koji su početkom prošloga stoljeća živjeli potpuno nagi, hranili se školjkama i trulim mesom te nisu oklijevali, kada bi kucnuo čas, da dotuku starce i skuhaju ih obješene za stopala. Glad je jedini osjećaj koji opstaje u srcima ovih ljudi, valja im odabrati između starica i pasa: psi su dobri za hvatanje vidri, a starice im više ne mogu poslužiti ni za užitke: izbor je brzo učinjen.

Kanibalizam nije svojstven samo primitivnim divljacima, i civilizirani ljudi lako posustanu od svojih načela u sličnim okolnostima. Za vrijeme vladavine Luja XIII, u mračnim godinama srednjeg vijeka, u vremenima kada se uslijed neimaštine prekopavala zemlja na grobljima; kada su ubojice nudile ostatke svojih žrtava na tržnicama; svjedočanstvo nam donosi Raoul Glaber povodom gladne godine 1033.

„Kada se hranismo zvjerinjem i pticama, taj izvor jedanput presuši, a glad se osjećala manje živom…Da bi se pobjeglo od smrti, glodali smo korijenje, čupali travu iz jaraka…Na putevima snažni bi se dočepali slabijih, rastrgnuli bi ih, pekli i jeli…Mnogi su odvlačili djecu na stranu, pokazujući im jabuku ili jaje i klali ih da bi se njima zasitili. Na više mjesta, iskopavali su leševe…Jedan se bijednik drznu da prodaje zgotovljeno ljudsko meso na tržnici u Turniju. Uhvaćen, ništa ne poricaše i bijaše spaljen. Drugi, tokom noći, ode da otkopa isto to meso, pojede ga, i isto bijaše spaljen“.

Uzasno    Sta ih navodi na tako nesto ?    Glad ???  ili Satanizam ?

Krstaški ratovi

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kada su armije krstaša harale Bliskim istokom, za njima su ostajale hiljade mrtvih. Ali pošto ogromnu vojsku nije lako nahraniti i kada su zalihe polako nestajale, počeli su da se hrane mesom svojih žrtava.

Dinastija Tang

[You must be registered and logged in to see this image.]

Za vrijeme dinastije Tang u Kini ljudi su praktikovali nešto što se zove osvetnički kanibalizam. Bijesni građani ponekad bi prebili nasmrt korumpiranog činovnika, i potom ga pojeli. Takođe, nije bilo neuobičajeno da osuđenim kriminalcima izvadi srce da bi sudija pojeo komad.

Opsada Lenjingrada

[You must be registered and logged in to see this image.]

Za vrijeme opsade Lenjingrada vladala je tolika nestašica hrane da su ljudi skidali tapete da bi jeli lijepak sa njih. Kada je hrana potpuno nestala, u gradu je kanibalizam bio toliko rasprostranjen da je policija osnovala specijalnu jedinicu koja se borila protiv njega, a roditelji nisu smjeli da puste djecu iz kuće da ne bi bila ubijena i pojedena.

Polupojedena ljudska tijela su mogla da se vide na ulicama, sve dok Crvena armija nije probila njemačku blokadu i donijela spas.

Japanski vojnici u Drugom svjetskom ratu



Japanski vojnici su za vrijeme Drugog svjetskog rata često ubijali svoje zarobljenike i sa nihovih tijela skidali sve jestivo meso. Nekada su odsijecali komade mesa sa njihovih ruku i nogu dok su još bili živi i onda ih bacali u jame gdje bi umirali.

Ali ono što je najgore je to da nisu uvijek radili iz očaja zbog gladi: nekada im je naređivano da jedu ljudsko meso kako bi dobili “osjećaj pobjede”.

Ukrajinska glad 1932.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Za glad koja je pogodila Ukrajinu 1932. godine se vjeruje da su ljudi potpuno odgovorni za nju. Sva hrana koja je proizvedena te godine je na silu oteta i odnesena u druge dijelove Sovjetskog saveza i za izvoz, ostavljajući milione ljudi gladnima, od kojih su mnogi jednostavno umrli: neke procjene govore i o pet miliona mrtvih.

Ali ono što je ostalo uglavnom nepoznato su razmjere kanibalizma u tom periodu. Tek nakon osamostaljenja Ukrajine, u javnost su izašla brojna svjedočanstva o ljudima koji su jeli članove svoje porodice, pa čak i svoju djecu.

Kineska glad 1959. godine

[You must be registered and logged in to see this image.]

“Veliki korak naprijed” bio je Maov ekonomski i socijalni plan koji je trebalo da industrijalizuje Kinu, ali se završio katastrofalnom glađu. Procjenjuje se da je između 25 i 45 miliona Kineza stradalo u ovom periodu, ali neke procjene su i gore, pošto uzimaju u obzir i nekoliko desetina miliona onih koji nikada nisu uspjeli ni da se rode.

Glad je bila toliko velika da se ubrzo na crnom tržištu redovno pojavljivalo i ljudsko meso, a ima i užasnih priča da su roditelji mijenjali svoju djecu za tuđu – da ne bi morali da pojedu sopstveno potomstvo.

Napad na Sent Frensis



Selo Sent Frensis je napadnuto 1759. godine za vrijeme Francusko-indijanskog rata od snaga pod vođstvom Roberta Rodžersa. Ostao je upamćen kao jedan od najbrutalnijih u istoriji. On i njegovi ljudi su opljačkali selo, skalpirali i ubili zarobljenike i onda se hranili njihovim živim mesom.

Opsade Marata i Antiohije



Ako na listi već postoje Krstaški ratovi, ove dvije opsade zaslužuju da se pomenu zbog užasa koji su iz njih proizašli.

Izgladnjeli hrišćanski vojnici, dovedeni do ludila zbog gladi tokom opsade, odsijecali su dijelove zadnjice ubijenih protivnika i pržili ih. Postoje priče i da su odrasle kuvali žive, a da su djecu pekli na ražnju.

Jezivo…

Izvor: Telegraf

Gastronomski kanibalizam

[You must be registered and logged in to see this image.]

Za razliku od fenomena povremenog kanibalizma, gastronomski kanibalizam predstavlja svjesnu i osmišljenu potragu za ljudskim mesom, sa potpuno sladostrasnim namjerama. Elementarni kanibalizam je ubrzo postao potreba a potom prava pomama. 1809. god. Engleski mornari zarobljeni na otoku Fidži prisustvovali su strašnom masakru. „Mogli su vidjeti kako se jedni za drugima redaju: mlade djevojke, odrasli muškarci, žene, djeca na sisi, bolesnici i klecavi starci, čija su tijela pobjednici naslagali na gomilu. Ovo prenošenje leševa predstavljalo je pravi praznik za kanibale; na stotine ljudi, muškaraca i žena namijenjenih proždiranju, takva je gozba bila namijenjena njihovim strašnim apetitima. Izbrojali su bar četrdeset dvoje na platformi koja je nadvisila pirog plemena Bulandam; položili su ih, pažljivo razvrstali, a poglavica, kojem je među mnoštvom za oko zapelo tijelo jedne djevojke, naredi da je stave na stranu za njegovu osobnu kuhinju“

Kod ratnog kanibalizma, utoljenje nezasitne gladi, povremeno ili uobičajeno, čini se nešto nejasnim te je teško razlučiti aspekte osvete, rituala i magije, koji je upotpunjuju. Teško je utvrditi da li ljudožder ubija kao lovac iz zadovoljstva u ubijanju, ili iz zadovoljstva u proždiranju svog neprijatelja. Kao prvobitni podstrekači ratnog kanibalizma se javljaju: izvršenje osvete, magijsko jedenje određenih dijelova tijela i pravedna kazna, a njihov vrhunac je lov na glave. Primjer toga susrećemo u pokolju 1665. god. kad Martu Konstantinu „ zarobiše krvoloci i dočepaše je se…Odsjekoše joj od stidnih dijelova ono što mogoše i utrobu joj rasporiše; odsjekoše joj i dojke koje im izgledaše, kako su govorili izvanredno lijepe…staviše ih da se kuhaju u umaku i za trpezom poslužiše nudeći ih drugim vojnicima koji im se nenadano pridružiše. Vojnici Pijemonta uhvatiše djevojčicu od desetak godina…natakoše je živu na koplje, i pošto raspališe veliku vatru na prostranoj stijeni, pekoše je kao meso na ražnju…Kada se to svrši, odsijecaše joj meso koje im se učini najbolje zgotovljeno, ali samo malo od njega okusiše, jer im ne uspije da je ispeku prema svom ukusu“.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedenje određenih dijelova ljudskog tijela, bez ostavljanja ikakvih tragova, daleko više proizlazi iz magije nego iz fetišizma i sakupljačkih sklonosti. Činjenica da se proždiru srce, jetra ili mozak protivnika da bi se preuzela njegova hrabrost i neustrašivost ukazuje na jedan daleko izvjesniji oblik uzročnosti od čuvanja lubanja, vilica i kostiju protivnika. Tako su npr. u Gvineji vračevi tumačili volju bogova iz iznutrica zarobljenika. Svi pomagači tog čina bi potom bili pozvani na gozbu prilikom izvršenja smrtne kazne da okuse jednu vrstu paprikaša koji se sastojao od srca, jetre i droba.

Ritualni zločin koristi religiju kao svoj izgovor, maskirajući svoje istinske porive koji se tiču individualne ili kolektivne osvete, mržnje ili koristoljublja. U nekim afričkim plemenima su inicirali djecu od malih nogu u ljude-pantere. Sama inicijacija je znala biti popraćena magijskim napjevima te svirepim iskušavanjima usred gozbe i plesa. U plemenu Diola u Kazamanku neofiti piju iz ljudske lubanje mješavinu palminog vina, krvi i dijelova tijela.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ljudi-leopardi iz nekadašnjeg belgijskog Konga nastojali su loviti bijelce i time tjerati strah u kosti urođenicima. Emile Cailliet piše: „U ovoj oblasti inicijacija vračeva je praćena grozomornim scenama. Između ostalih iskušenja na koja se stavlja kandidat, nalaže se i da prinese ljudsku žrtvu, odabranu među njegovim najbližim rođacima, najčešće majku ili prvorođenu kćer. Kolje je na obrednom stablu neke mlačike čiji se sok miješa sa krvlju. Posvećenici je piju, a beživotno tijelo, ispečeno na vatri, dijeli se na dvanaest dijelova. Kosti stucane u prah, koriste se za izradu idola ili amuleta.“

U slučaju pomlađivanja putem kanibalizma ubojstvo se čini razumljivijim, nagon za očuvanjem i halapljivost uzmiču pred estetskim i senzualnim a intezitet ne slabi ni u starosti. U istoj mjeri koliko i glad, zadovoljenje seksualnog nagona iziskuje svoju krvavu kupku, pa tako imamo primjer kraljeva s otoka Markizas koji nikada nisu oklijevali da prinesu kao žrtve svoje podanike u cilju pomlađivanja klonulih moći.

Ono što je apsolutno neshvatljivo i za svaku osudu je pojava fetiš kanibalizma koji je postao vrlo izražen i javlja se kod “normalnih” ljudi koji seksualni vrhunac mogu doseći samo žvakanjem pripadnika iste vrste.
Već sam odabir žrtve i njen lov kod ljudoždera pobuđuje uzbuđenje a samom konzumacijom doseže se vrhunac zadovoljstva koje onda traži ponavljanje ovog zločina. Činjenica je kako su ovo pobude najniže vrste i da čovjek svjesno traži, ubija i jede drugog čovjeka samo kako bi zadovoljio pohotu, a druga činjenica, koja znatno više zabrinjava je da je u svijetu došlo do pošasti ovakvog načina zadovoljavanja.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Može se, dakle, zaključiti da je za modernog kanibala kriva čovjekova neutaživost i konstantna potraga za nečim novim, uzbudljivim, jezivim i izopačenim. Čovjek opet podliježe nagonima pračovjeka i radi utaživanja nagona pristaje biti zvijer i ubojica. Pristaje biti ljudožder.


wordpress.

Kanibalizam indijanaca

[You must be registered and logged in to see this image.]

Indijanci se međusobno razlikuju jedni od drugih izgledom i običajima. Geografsko-klimatski uslovi, glavni su čimbenik sličnosti njihovih kultura, odnosno pripadnosti nekom kulturnom pojasu. Pripadnost jednoj etno-lingvističkoj skupini ne znači da imaju i sličnu materijalnu kulturu, ona je vjerojatno uvijek uslovljena prilikama u kojima žive. Na Sjeverozapadnoj obali u zemlji Indijanaca Kwakiutl, Nootka, Tlingit, Tsimshian Bella Coola, Haida, Quileute, Skokomish, Chinook i Coast Salish, pa i južnije, u zemlji što je naseljavaju Indijanci iz Oregona i Kalifornije: Coos, Alsea, Yaquina, Tututni, Karok, Wiyot i Yurok, govorimo o kulturi Sjeverozapadne obale. Plemena ovih Indijanaca pripadaju u desetak etno-lingvističkih porodica koja su razvila jedan tip kulture. To je kultura orijentirana moru i kanuima. Riba ima veliku ulogu u njihovoj prehrani, i bili su dovoljno bogati, da si mogu priuštiti bogatiji društveni život, razviti umjetnost u drvorezbarstvu, tkanju, pa i da budu oholi u svojim ceremonijama potlatcha, u kojima se nemilice trošilo, dijelilo i uništavalo bogatstvo, i na taj si način priskrbio ugled. Što je priroda bila darežljivija, ovi su ljudi uspjeli izgraditi bogatije društvo. Haide, Tsimshiani, Kwakiutli i Nootke, spadaju svakako u najbogatije. Ali ova društva nisu baš bila toliko romantična, kako bi se pomislilo na prvi pogled. Bila su to i društva koja su prakticirala ropstvo, imali su niz neobičnih običaja, a bilo je i ljudožderstva. McDowell drži da su antropofagiju prakticirala mnoga Sjeverozapadna plemena, tajno društvo hamatsa kod Kwakiutla ostatak je tih običaja. Običaje antropofagije Kwakiutla izučio je Jim McDowell, i opisao u svom djelu Hamatsa: The Enigma of Cannibalism on the Pacific Northwest Coast. Heinrich Zimmerman, njemački mornar što je služio na ' Resolution 'u kapetana Jamesa Cooka, piše u svom publiciranom žurnalu za Mowachaht Indijancxe sa zaljeva Nootka na otoku Vancouver da 'suše ljudsko meso koje su jeli sa užitkom i molili ih da probaju i oni'. O brutalnostima nekih običaja Sjeverozapadnih Indijanaca piše i engleski kapetan James Strange, koji 1778. posjećuje Nootka Sounda, kojemu je Callicum, zet poznatog poglavice Maquinna, pokušao prodati tri šake i glavu, govoreći mu da je to dobro za jesti. O običajima kanibalizma stizale su vijesti sa sviju strana svijeta. U Americi je, izgleda, bilo kanibalizma u raznim kulturnim područjima. Nalazimo ga i kod Irokeza, gdje se provodilo kod Mohawk Indijanaca, a možda i drugih plemena, ali prije uspostave saveza Haudenosaunee. Na preriji ga znamo kod Pawnee Indijanaca, a Dr. William Jones, kaže da su ga poznavali i Leech Lake Chippewa. Kod Skidi-Pawnee Indijanaca, običavali su žrtvovati djevojke Jutarnjoj zvijezdi Ho-Pir-i-Kuts (Morning Star), kasnije je ovo ukinuo poglavica Petalesharo. Pawnee pripadaju porodici Caddo Indijanaca, srodni su Caddoima, i za njih se zna da su prakticirali kanibalizam i žrtvovanja. Pawnee su bili jedino prerijsko pleme koje je prinosilo ljudske žrtve, sjeverno od Meksika. Kanibalizam su Pawnee donesli sa sobom vjerojatno iz zemlje Caddo Indijanaca. Ratnik koji se u borbi pokazao hrabro Pawnee-neprijatelju biti će najvjerojatnije pojeden. Plemena Pawnee i njima nesrodni Shawnee iz grupe Algonquian, upravo su na zlu glasu zbog kanibalizma. Svladanom neprijatelju Pawnee će pojesti i srce i mozak, hrabrost neprijatelja, vjeruju oni, preći će tako na njih. Mozak se jeo kao bi se stekla inteligencija neprijatelja. Sličnih običaja nalazimo kod raznih plemena širom svijeta. Ovaj obrazac jedenja srca i mozga ubijenog neprijatelja nalazimo kod svih lovaca na glave, i veoma poznatih Dajaka iz Azije i strašnih Carib Indijanaca iz Malih Antila. –Ništa manje opasni bijahu i veoma civilizirani Asteci, kod kojih se srce žrtvovalo bogovima, a meso bi bilo razrezano i razdijeljeno narodu. Mitove o kanibalizmu širom Amerike sve do Ognjene Zemlje gdje se govori o divu-ljudožderu.

-Endokanibalizam, jedan je od oblika antropofagije koje nalazimo kod plemena Južne Amerike, spominje se kod nekih Yanomama zr Roraime, kod njima udaljenih Indijanaca Maxubi u Rondôniji o kojima piše nesretni Fawcett, pa dalje kod Panoan plemena Amahuaca, sa čime je upoznata Gertrude Evelyn Dole (1915-2001), sada nažalost pokojna.

Tisuće je razloga zašto bi se netko zabuljio u vas. Možda zbog seksualne privlačnosti, prišta na čelendri, rijetko ljepih zubiju a možda i zato jer vas želi pojesti! Bolesno zar ne?

Ekipa koja nas zamišlja na tanjuru zaista postoji, a ta bolesna grana gastronomije njeguje se tisućama godina. Riječ je naravno o kanibalizmu, najvećoj tabu temi suvremene civilizacije.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Simpatično, ali riječ kanibalizam nastala je zbog Kolumbove pogrešne evidencije. Naime, kada je došao na Karipsko otočje krivo je interpretirao ime plemena, umjesto ”Caribs” on je zapamtio ”Canibs”. Daljnjim proučavanjem plemena uvidio je čudne rituale koji uključuju konzumaciju ljudskog mesa, pa su kasnije preimenovani u “Canibales”, na španjolskom žedan, okrutan. Englesko tumačenje je bilo “Cannibalism”.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kako i gdje je nastao kanibalizam teško je reći ali sigurno je da je prisutan od davnih dana, a u Hrvatskoj su pronađeni dokazi da su ga prakticirali i neandertalci. On označava konzumiranje mesa pripadnika iste vrste, a važno je razlikovati dvije vrste kanibalizma. Ritualni unutar jedne etičke zajednice je ”endokanibalizam” a čini se kako bi se zadovoljilo bogove i slično. Onaj drugi je ”egzokanibalizam” i odnosi se na vjerovanje da ćete ako ubijete moćnog neprijatelja, pojedete ga i popijete mu krv, na sebe prenijeti njegovu snagu. U modernim slučajevima kanibalizam se paralelno uspoređuje i s preživljavanjem. Zbog teške nesreće za koju se ne sazna na vrijeme preživjelima je to možda jedini način da sljedeći dan dočekaju živi.

Postoje i oni kod kojih je kanibalizam potican seksualnim maštarijama a njihov najveći seksualni fetiš je da pojedu, ili da ih pojede netko privlačan. što reći, sve na Goli otok ili im izgraditi zatvor na mjesecu! Kada smo već kod bizarnosti, neki tvrde da su griženje noktiju i zanoktice također kanibalizam.

Postoji i životinjski kanibalizam, odnosno slučajevi kada životinja pojede jedinku svoje vrste, npr. pauk pauka. Kod njih postoje ”seksualni kanibalizam”, kada ženka nakon ili umjesto parenja pojede mužjaka. Zatim slijedi onaj po veličini, odnosno kada veći pojede manjeg, te ”infanticid”, odnosno kada odrasli mužjaci ubijaju i jedu mlade.

Kanibalizam je bio proširen po cijelom planetu, točnije Sjevernoj i Južnoj Americi (Azteci), Novom Zelandu, Europi (Nizozemska), Africi (Egipćani), Novoj Gvineji, Australiji (Aboridžini) i Fidžiju. Fascinantan je podatak da su ga Egipćani prakticirali zbog velike suše koja je donijela glad a trajala je osam godina. Aztecima je nasjeckano ljusko meso predstavljalo predmet za trgovinsku razmjenu i rijetko su ga jeli. Jedan od najpoznatijih događaja zbio se u 19. stoljeću kada su Maori s Novog Zelanda zarobili putnički brod The Boyd i u osveti pojeli 66 putnika zbog ubijanja svojih članova koji su odbijali biti im robovima na tim istim brodovima. U istom stoljeću učestali su bili brodolomi, a preživjeli su ostajali na životu tako što su jeli druge. što se tiče Europe kanibalizam je u 14. stoljeću bio rašireniji no ikad.

Dvadeseto stoljeće, točnije razdoblje drugog svjetskog rata i nestašice bilo je doista mučno. Gradovi su bili pusti i razrušeni, kućni ljubimci i štakori pojedeni pa stoga nije preostalo ništa drugo nego jesti protivničke vojnike, civile a ponekad i prijatelje. Ne daj bože da ste završili u sovjetskom gulagu – svjedoci govore o vrlo neobičnim jelima u tanjuru, pogađate?

Novije razdoblje, odnosno četrdesetak godina unazad, kanibalizam je došao do Liberije, Sierra Leonea i Konga od kojih su ratovi napravili najcrnje točke na karti svijeta.

Godine 2001. po Njemačkoj je kružio e-mail u kojem se tražila osoba koja će pristati biti ubijena i pojedena. Dobrovoljac se javio, bio ubijen i djelomično pojeden, a počinitelj je dobio samo osam i pol godina ćuze jer kanibalizam u Njemačkoj tada nije bio ilegalan već ”društveno nepodoban”. Izmjenom zakona kazna mu je promijenjena u doživotnu. Rammsteinova pjesma ”Mein Tail” inspirirana je tim slučajem.

Početkom ove godine Danski umjetnik Marco Evaristti zapanjio je svijet gozbom za najbliže prijatelje na kojoj je posluživao masnoću iz svog tijela odstranjenu liposukcijom godinu prije.

Nakon toga se u Srbiji dogodilo nešto prestravično. Danijel Jakupek biva optužen za ubojstvo i kanibalizam nad petogodišnjim djetetom i svom 26-godišnjem školskom kolegi. Sličan događaj dogodio se također ove godine u Turskoj.

Kanibalizam je danas stvar mentalno prolupalih, a jedino pleme koje ga i dan danas prakticira je pleme Korowai iz indonezijske provincije Papua. Niti jedno od plemena koje ga je ikad konzumiralo nije živjelo niti živi isključivo od toga. Suše, nestašice hrane, ratovi, sve su to faktori koji su ih natjerali na to. Bolesti su naravno nicale ko gljive poslije kiše ali ritual je ritual. Ako nije bio učinjen smatralo se da će se zbog toga bogovi naljutiti i kazniti ih. Najgora boleština proizašla iz kanibalizma nazvana je Kuru.

što nam donosi budućnost? Donosi nam “Criminal cannibalism”. Kanibalizam koji se prakticira pod izlikom rituala, seksualnog podražaja i nutritivne potrebe sve dok zakon drugačije ne kaže. Naime, mnoge države nemaju zakone koji ga reguliraju već se on smatra samo “društveno nepodobnim”.



idesh.

Taylor, jedan od najstrašnijih afričkih gospodara rata, naređivao je svojim vojnicima da jedu meso svojih zarobljenika.

Bivši liberijski predsjednik Charles Taylor naredio je svojim vojnicima da jedu meso svojih zarobljenika i UN-ovih vojnika, posvjedočio je u četvrtak njegov bliski suradnik pred UN-ovim sudom.

[You must be registered and logged in to see this image.]

"Rekao nam je da bi ih trebali pojesti. Čak i UN-ove vojnike bijelce ... rekao je da zamislimo da su svinje i da ih pojedemo", rekao je Joseph "ZigZag" Marzah, bivši zapovjednik Taylorovih odreda smrti na specijalnom UN-ovom sudu za Sierra Leone u Den Haagu.

Taylor, nekoć jedan od najstrašnijih afričkih 'gospodara rata', optužen je za silovanja, ubojstva, sakaćenje i novačenje djece u rat koji je trajao od 1991. do 2002. godine. Pred sudom se izjasnio da nije kriv.

Marzah, koji daje iskaz drugi dan zaredom, detaljno je opisivao zločine u Liberiji i Sierra Leoneu koji proistječu iz duboko ukorijenjene kulture nasilja i brutalnosti.

U srijedu je rekao da je prema Taylorovoj naredbi ubio toliko muškaraca, žena i djece da im ne zna ni broj te da je jednom čak nožem rasparao utrobu trudne žene.

Raskomadali ljude i stavljali meso u lonac

Upitan kako je izgledala priprema ljudskog mesa, Marzah je rekao: "Prerezali bi im vrat, raskomadali ih, bacili glavu, a meso stavili u lonac... Charles Taylor sve to zna".

Više od 250.000 ljudi ubijeno je u ratovima u Sierra Leoneu i Liberiji. Tužitelji tvrde da se Taylor, kontrolirajući i naoružavajući pobunjenike, želio domoći dijamanata u susjednom Sierra Leoneu i destabilizirati tamošnju vladu.

Svjedočeći u srijedu, Marzah je rekao da bi oružje iz Taylorove predsjedničke rezidencije često odnosio u Sierra Leone i vraćao se u Liberiju s dijamantima koje je predavao optuženom bivšem predsjedniku.

Ratovi u Sierra Leoneu i Liberiji bili su osobito brutalni. Tisuće civila, među kojima su brojna djeca, ostalo je bez pojedinih udova koje su im mačetama odsjekli pobunjenici, često pod utjecajem narkotika.

Nakon što je svrgnut s vlasti 2003. godine Taylor je pobjegao u Nigeriju, a sudu u Den Haagu izručen je nakon međunarodnog pritiska na nigerijsku vladu.


dalje.

Kanibalizam



Kanibalizam je konzumacija mesa pripadnika iste vrste, kao kod bogomoljke ili pauka (životinjski kanibalizam).

Kod ljudi se kanibalizam javljao na mnogim mjestima na Zemlji, ali nijedan narod nije živio isključivo od toga. Postoji endokanibalizam i egzokanibalizam, a razlog mu je obično vjerske prirode, vezan uz vjerovanje u preuzimanje svojstava, kao što su hrabrost i snaga ubijenog neprijatelja kod Asteka, Acaxeeja, Papuanaca, Dajaka i Kariba (Kaniba), po kojima je kanibalizan i dobio ime.

Endokanibalizam se odnosi na konzumaciju ljudskog mesa unutar jedne etničke zajednice, tako su Maxubi prema Fawcettu bili endokanibali ili Yanomami, koji bi spalili leš i usitnili ostatke, koje bi rodbina ispila u piću.

Egzokanibalizam je najčešći i javlja se često kod stalno naseljenih ratara i gotovo isključivo je vezan uz lov na glave.

Paleontološki dokazi govore da su neandertalci ubijali jedni druge zbog mesa pre 100.000 godina.Kosti pronađene u Francuskoj, Hrvatskoj i Italiji pokazuju tragove kamenog alata, što ukazuje na to da je neko sa njih skidao meso. Analiza nekih kostiju je otkrila da su tragovi koncentrisani na mestima koja se povezuju sa klanjem i ishranom, a ne sa ritualnim ubijanjem.

Dokazi takođe upućuju na to da su ljudi u Evropi, Severnoj i Južnoj Americi, Indiji, Novom Zelandu, Australiji, Solomonskim ostrvima, Novoj Gvineji i Sumatri praktikovali kanibalizam sve do početka gornjeg paleolita.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mnogi eksperti veruju da je to bila ustaljena praksa za ljude koji su živeli u malim grupama, ali da je sve prestalo kada su se društvene grupe povećale i kada su počele da se formiraju prve države.

Kanibalizam je na kraju postao tabu u mnogim kulturama. Do početka 19. veka kanibalizam se zadržao samo među nekoliko izolovanih grupa u južnom Pacifiku. Veruje se da danas postoji jako mali broj grupa koje praktikuju kanibalizam. Međutim, poznato je nekoliko individualnih slučajeva koji su se desili u poslednjih 20 godina.

Antropolozi dele kanibalizam u dve kategorije – kanibalizam zbog preživljavanja i naučeni tradicionalni kanibalizam.

Kanibalizam zbog preživljavanja, uzrokovan ekstremnim i očajnim situacijama, je relativno prihvatljiv u svetu. Tokom 19. veka su posade brodova čak imale i smernice kako i šta činiti ukoliko situacija bude zahtevala kanibalizam. Izvlačile su se slamke kako bi se odredilo ko će biti ubijen i pojeden te ko će izvršiti ubistvo.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedan od najpoznatijih slučajeva ove vrste kanibalizma je pad aviona urugvajskog ragbi saveza 1972. godine u Andima. Nakon što su neki od putnika umrli od povreda, ostali su morali da se okrenu kanibalizmu kako bi preživeli. Od 45 osoba u avionu, njih 16 je preživelo 72 dana u divljini.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tradicionalni kanibalizam podrazumeva konzumiranje ljudskog mesa u cilju izvršenja rituala i prenosi se generacijama sa kolena na koleno. Deli se na endokanibalizam, u kom se konzumira meso članova porodice nakon njihove smrti kao vid borbe sa tugom i žalosti, te egzokanibalizam, gde se konzumira meso neprijatelja kako bi se zastrašili ostali pripadnici te grupe.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kanibalizam je česta pojava među mnogim vrstama životinja. Najpoznatiji slučajevi kanibalizma, poznati kao seksualni kanibalizam, se mogu videti među paucima.

[You must be registered and logged in to see this image.]