Vrtovi

Lancelot Brown – Otac modernog vrta


Velike kuće Engleske, kao što su Petworth House, Hampton Court, Blenheim Palace ili Richmond Palace, okružene su vrtovima koji se ubrajaju među najljepše u svijetu i smatraju idealima krajobrazne arhitekture. Svaki od navedenih vrtova je poput bajkovite pastoralne scene sa živopisnim jezerima, potocima koji lagano teku blagim padinama, s livadama prepunim cvijeća, drvećem koje stvara sjenu na zelenim travnjacima. Nije lako zamijetiti da ove vizure, tako harmonične i oku ugodne, nisu rezultat rada prirode nego detaljnog i dugotrajnog planiranja jednoga čovjeka – Lancelota Browna.



Lancelot “Capability” Brown rođen je u Kirkharleu u Northumberlandu 1715. godine. Služio je kao vrtlarski šegrt u službi Sir Williama Lorainea, odakle je prešao u Wotton, a zatim se pridružio vrtlarskom osoblju lorda Cobhama u Stoweu u pokrajini Bucking­hamshire. Tamo je služio pod Williamom Kentom, jednim od utemeljitelja novog engleskog stila uređenja krajobraza. Kent je postao Brownov najveći učitelj i blizak prijatelj. U Stoweu je Brown bio odgovoran za realizaciju Kentovih nacrta, i malo-pomalo Lord Cobham mu je dopustio da preuzme poslove za njegove prijatelje iz aristokratskog kruga.
Lord Cobham umro je 1749. godine, a Brown je dvije godine kasnije napustio Stowe da bi ustanovio vlastitu praksu sa sjedištem u Londonu. Prvo mu je postignuće bilo jezero u Wakefield Lodgeu za vojvodu od Graftona; bio je toliko uspješan da je pozvan da preinači park poznate palače Blenheim u Woodstocku. Tamo je majstorski stvorio jezera pored mosta arhitekta Johna Vanbrugha i gotovo potpuno izbrisao ranije geometrijske nasade.



Aristokracija ga je neizmjerno cijenila i tražila njegove usluge, a procjenjuje se da je stajao iza preko sto sedamdeset vrtova koji okružuju najljepše ladanjske kuće i imanja u Britaniji. Bio je toliko na glasu da je gotovo nemoguće pronaći istaknutu kuću tog vremena čiji vrt nije dizajnirao. U to je doba stekao osebujni nadimak Capability (sposobnost, mogućnost) zbog njegove navike da klijentima govori kako njihovi vrtovi imaju “velike potencijale”.
Razlog Brownova golemog uspjeha bio je taj što je u potpunosti promijenio prevladavajući trend u oblikovanju krajobraza 18. stoljeća. Najvećim arhitektom toga vremena smatrao se André Le Nôtre, kreator sjajnih i veličanstvenih vrtova u Versaillesu u Francuskoj. Le Nôtre je svojim uređenjima krajobraza prirodi nametao arhitektonski obrazac i njegovi vrtovi nisu imali spontani, prirodni izraz, već geometrijski, simetrični i vrlo formalan izgled.
Za razliku od Le Nôtrea, Brown je bio istinski impresionist, zaljubljen u prirodu oko sebe, u kojoj je uvijek vidio nadahnuće. Brown je smatrao da vrt ne smije biti samo funkcionalno okruženje velikih kuća, već mora posjedovati određenu ljepotu i u ljudima izazivati estetske osjećaje i ugodu.
Brownov stil odiše jednostavnošću i elegancijom. Svladao je umjetnost stapanja vrtova s okolnim prirodnim krajolikom i seoskim okruženjem. Njegovi vrtovi su mjesta širokih, valovitih travnjaka s vijugavim nizovima drveća, zasađenim s najvećom pažnjom kako bi se stvorio dojam romantičnog prirodnog prizora. Nasadi drveća se vizualno otvaraju kako bi se pružio pogled na zanimljiva mjesta, često klasične hramove, mostove ili spomenike. Sve je bilo pomno zamišljeno kako bi se stekao doživljaj prirodne ljepote.


Sredstva koja je Brown koristio bila su iz prirode: nije koristio ni rezbareni kamen ni arhitektonske oblike, već se ograničio na travnjake; vodene površine (najčešće kaskadna jezera koja se protežu na više razina, ostavljajući dojam puno veće vodene površine koja prolazi kroz park); nekoliko vrsta drveća koja se sade pojedinačno ili u grupama; te valovitosti terena. Često je koristio niske ograde utonule u zemlju koje su omogućavale različitim dijelovima vrta da ne izgledaju odvojeno, već kao jedinstvena harmonična cjelina.
Pomoću tih elemenata kreirao je naizgled jednostavne skladne uzorke bez očite simetrije. Radio je po cijeloj Engleskoj, u često nepovoljnim klimatskim uvjetima, po kiši, snijegu i ledu, s ograničenim tehničkim mogućnostima. Mijenjanje tokova rijeka, pomicanje humki, stabala, kreiranje novih dolina, rad na ne uvijek pitomom tlu, uzgajanje biljaka koje nisu uvijek bile autohtone u Engleskoj – sve su to bili izazovi s kojima se morao suočavati.
Unatoč različitim preprekama, Brown je ustrajao i uvijek nalazio način da unaprijedi već postojeći krajo­lik – njegov pristup radu bio je kreativan i konstruktivan. Sve što je radio bilo je u potpunosti u skladu s okolnom prirodom, a njegovi vrtovi su istovremeno bili odraz naručitelja, prilagođeni kući uz koju se nalaze i, najviše od svega, izraz dubokog osjećaja za harmoniju i ljepotu njihova arhitekta-stvaratelja.
Brown je 1761. godine postao glavnim vrtlarom u palači Hampton Court, iako je nastavio i svoju privatnu praksu. Bio je iznimno velikodušan te često nije naplaćivao svoj rad.
Krajolici prirodnog izgleda koje je stvorio i oblikovao održavaju se u vrtovima širom Engleske i danas. Umro je 6. veljače 1783. u Londonu, ostavivši za sobom iznimno bogato naslijeđe u povijesti engleskog vrtlarstva.
Autor: Stela Zorić

Kineski vrtovi




Život u skladu s prirodom jedno je od najbitnijih obilježja kineske kulture tijekom čitavog njenog trajanja. Cjelokupna kineska umjetnost, od slikarstva do poezije, prožeta je osjećajem skladnog suživota čovjeka i prirode. Ljubav prema prirodi pronašla je svoj jasan i konkretan izraz u umjetnosti oblikovanja vrta koja je tijekom više od pet tisućljeća bila i ostala integralni dio arhitekture i umjetnosti u cjelini.

Upravo iz potrebe za ostvariva­njem sklada čovjeka i prirode proizašla je najvažnija karakteristika kineskog vrta, a to je njegova nepravilna, organička forma. Dok je većina vrtova na Zapadu sa svojim ravnim linijama, redom i simetrijom zapravo puno bliža arhitekturi nego netaknutoj prirodi, kineski su vrtovi nešto posve suprotno od toga, oni se doimaju poput uređenog, ali u osnovi nedirnutog pejzaža.

Filozofski korijeni

Koncept kineskog pejzažnog vrta ima korijene u tradicionalnim vrijednosti­ma starokineskog društva. Na ovu je tradiciju utjecalo nekoliko filozofskih škola od kojih su najvažnije konfucijanska, taoistička i budistička, a njihovo je međudjelovanje odredilo cjelokupnu kinesku kulturu, pa tako i umjetnost oblikovanja vrta.
Jednako kao i u zapadnoj tradiciji, pojam raja, odnosno boravišta besmrtnika, u kineskoj se mitologiji pove­zuje s pojmom vrta. I dok se Rajski vrt kršćanske i islamske tradicije nalazi negdje na istoku, Kinezi govore o Zapadnom raju čija je vladarica Hsi Wang Mu. Legenda kaže da jednom u 6000 godina u vrtu njezine palače dozri­jevaju čarobne breskve i tada se svi besmrtnici okupljaju kako bi jeli voće koje će im obnoviti besmrtnost.
Osim kao metafora raja, u Kini se vrt često spominje i kao metafora makrokozmosa, gdje se u malom mogu pronaći svi elementi i sva bogatstva svijeta. Podizanje vrta sa svim primjercima stvari i vrsta u univerzumu magij­ski je čin kojim se na jedno mjesto mogu privući sve vitalne snage prirode. Jedna stijena u vrtu ima potpuno jednako značenje kao i planina; ona jest planina jer kroz sebe kanalizira ideju planine, kao što voda predstavlja rijeku ili jezero, a grmlje šumu. U taoizmu veličina nije apsolutna kategorija, ona je nešto relativno što čovjek spoznaje umom uspoređujući odnose između različitih objekata, te izvan uma zapravo niti ne postoji.
Taoizam govori o jedinstvu svega što postoji. Tao je put, princip koji izražava jedinstvo svih stvari u njihovom stanju vječne transformacije. Taj se princip ja­sno odražava na primjeru vrta i njegovim mijenama kroz godišnja doba gdje jedna te ista priroda ciklički umire i ponovo se rađa. U taoističkoj filozofiji prirode čovjek nije mjera svega, već je ravnopravan svemu što ga okružuje i zbog toga niti vrt nije smio izgledati kao djelo čovjeka, nego kao djelo same prirode.

Glavna obilježja

U Kini su se razvila tri osnovna tipa vrta. Najstariji su bili vrtovi uz carske palače koji se spominju još za vrijeme dinastije Chou prije više od pet tisuća godina. Drugi tip vrta bili su parkovi i vrtovi uz hramove, a treći mali privatni vrtovi podignuti uz kuće plemića i ka­snije bogatih trgovaca. Iako različiti po veličini, svojim su obilježjima sva tri tipa vrta u osnovi vrlo slična.



Izgled vrta koji kao da je obliko­vala sama priroda, zapravo je plod velike vještine i dugog promišljanja. Kada uđemo u vrt, mi ga ne možemo obuhvatiti jednim pogledom, niti spoznati njegovu veličinu, jer se on sastoji od niza različitih pomno osmišljenih prizora koji nam se, dok šetamo puteljcima i stazama, otvaraju jedan za drugim. Ti su prizori ponekad bili izmišljeni, novostvoreni, a ponekad su to bile minijaturne replike poznatih krajolika, jer za majstora vrta nije bilo primarno stvoriti nešto novo i još neviđeno, nego uhvatiti i oživjeti duh određenog okruženja. Tu se može uočiti velika sličnost između oblikovanja vrta i pejzažnog slikarstva, štoviše, ponekad su pojedini dijelovi vrta nastajali prema uzoru na neku sliku, a graditelji vrtova su često bili i slikari pejzaža.

Iako ga doživljavamo u sekvencama, jedna od najbitnijih osobina kineskog vrta jest njegova cjelovitost. Taj se princip naziva yüan, a znači krug ili cjelina. To je jedna nutarnja umjetnička proporcija zbog koje dobro osmišljen vrt unutar ograničenog prostora stvara potpun ambijent, pruža osamu i spokoj, i osjećaj da tu ništa ne nedostaje, niti je išta suvišno. To se jednako odnosi kako na velike carske vrtove, tako i na male privatne, gdje je osobito važno bilo uspostaviti ravnotežu između cjeline i detalja. Dobar će vrt zadržati svoju cjelovitost čak i kada propada. Oswald Siren, koji je tijekom prve polovice XX. stoljeća obilazio i proučavao kineske vrto­ve od kojih su mnogi bili neodržavani i u lošem stanju, rekao je: “Ono što je jasno ostalo u mom sjećanju nisu bili pojedini formalni elementi vrtova, već, usprkos njihovom propadanju, utisak cjeline i atmosfere.”

Elementi vrta

Niti jedan kineski vrt ne smatra se cjelovitim ako u njemu nisu prisutni planina, odnosno stijena, i voda. Oni se uvijek pojavljuju zajedno jer simbo­liziraju savršenu harmoniju prirode izraženu kroz princip yin-yang. Voda predstavlja ženski ili yin princip – zatvo­renost, mekoću, vlagu i tamu, dok stijena utjelovljuje muški ili yang princip – otvorenost, tvrdoću, suhoću i svjetlost. U svakoj stvari istovremeno postoji i djelić njezine suprotnosti, pa se tako o vodi može govoriti i kao o aktivnom, pokretnom ili muškom aspek­tu prirode, a o stijeni kao njenom pasivnom, nepokretnom ili ženskom aspektu.



Stijene koje su se polagale u vrtove pronalazile su se u prirodi i često ih je trebalo dugo i strpljivo tražiti. Za Kineze su one bile umjetničko djelo prirode. Položene i naslagane jedna na drugu, stijene su predstavljale brda i planine, dok je uspravno kamenje, veće i zanimljivijih oblika, imalo ulogu spomenika i uvijek je stajalo samo. Postupak odabiranja i postavljanja stijena na odgovarajuće mjesto opisan je u zapisima o projektiranju japanskih vrtova kod kojih se ovaj aspekt vrtne umjetnosti, preuzet iz Kine, dalje razvijao.

Citat :

Sjećanje na stijenu zvanu “Odjek vode”

Stijena se uzdiže na sredini puta koji vodi ka planini Nebesko oko. Sjedite li spokojni u blizini, čut ćete zvuk vode koja pada s nje i taj zvuk je sonoran i čist. Ime stijene je Odjek vode. Visoka je preko dvadeset stopa, ali je dvostruko široka. Neobično je lijep njen vanjski izgled, a čudnovatog je sa­stava ispod površine.
Juan Hung-tao

Iako je kineski vrt nezamisliv bez vode, u njemu nikada nećemo pronaći fontanu, jer fontana prisiljava vodu na kretanje suprotno njezinoj prirodi. Zato je voda prisutna u svim svojim prirodnim formama – kao tekuća voda potoka i rječica ili kao stajaća voda jezera i prirodnih bazena. Voda u svom tekućem obliku predstavlja jednu od najpostojanijih snaga prirode. Lao Tzu u svom djelu Tao Te Ching kaže: “Ništa pod nebom nije mekše ni podatnije od vode. Ali kada napada snažno i postojano, ništa joj se ne može oduprijeti.” Mirna površina jezera predstavlja zrcalo koje u svim kulturama ima simboličko značenje. U taoizmu se zrcalo smatra simbolom spokojnog, čistog uma koji odražava ideju jedinstva svega što postoji. Zato prisutnost vodenog zrcala ukazuje na meditativnu ulogu vrta koji je uvijek usmjeren prema unutra, prema njegovanju duhovnog.

Citat :

Natkrivene staze (nazivaju se lang i langfang) osobitost su kineskih vrtova. One vijugaju vrtom povezujući paviljone i ulaze, te istovremeno razdjeljuju prostor vrta poput pregrada. Staze nikada ne teku ravnom linijom, već obilaze oko grmlja, stijena, jezera, stvarajući kod čovjeka neobičan osjećaj da se istovremeno nalazi i u unutarnjem i u vanjskom prostoru. Na stazama su se tu i tamo nalazila mjesta za odmor i sjedenje, obično na mjestu gdje je staza mijenjala smjer.
Bočno pod krovom nalaze se ukrasne rešetke koje su često remek-djela umjetničkog obrta, a izrađivale su se prema složenim geometrijskim predlošcima gdje se beskonačno ponavljao jedan te isti uzorak. Stari zapisi govore o šezdesetak gotovih shema ukrašavanja koje su se koristile u oblikovanju ukrasnih rešetki, a majstori su obično davali prednost onima jednostavnijima.
Popločene staze također su fascinantan motiv kineskog vrta. Za njihovu izradu koristili su se raznobojni obluci koji su se slagali u geometrijski uzorak ili u mozaike s prikazima biljaka i životinja simboličkog značenja u kineskoj tradiciji (npr. bambus, lotos, ždral, zmaj, itd.).

Arhitektonski elementi kineskog vrta vrlo su brojni i raznoliki. To su paviljoni za sjedenje ili čajne ceremonije, vidikovci, terase, mostovi, natkrivene staze i hodnici, galerije, zid kojim je vrt ograđen. Građevine su se uglavnom podizale prema uobičajenom kine­skom obrascu, a to znači s pravokutnim tlocrtom i prostorijama koje su se nizale jedna za drugom, ali je njihova stroga arhitektonska forma bila umekšana bogatim dekorom – reljefima s prikazima zmajeva, ukrašenim stupovima i mnoštvom neobično oblikovanih i ukrašenih prozora i vrata.

Citat :

Svaki, pa i najveći vrt, uvijek je prostorno ograničen. To je ograničenje bilo osobito izraženo kod malih privatnih vrtova gradskog stanovništva srednje klase, a u njegovom prevladavanju majstori vrta pokazali su veliku domišljatost. Osim uobičajenog smanjivanja mjerila pojedinih elemenata i prizora, jedan od omiljenih koncepata kod projektiranja vrta bilo je i tzv. “posuđivanje ambijenta” ili chieh ching. To znači otvaranje jednog dijela vrta prema nekom osobito lijepom dijelu krajolika izvan granica vrta, primjerice šumi ili brežuljku u daljini. Pri tome oblik otvaranja služi kao okvir za posuđeni prizor koji tako predstavlja neku vrstu slike. To može biti prozor u vrtnom zidu kroz koji promatrač vidi dio okolnog krajolika, ili naprosto kompozicija drveća i grmlja koja dopušta pogled izvan granica vrta. Sve ono izvan vrta što je prikladno za vrt može postati bitan dio doživljaja prostora unutar njegovih okvira. Na slici se nalazi ljetni paviljon u vrtu Li Yuan u Wuxiju. Vrt je smješten uz prirodno jezero, a podizanjem nasipa dio jezera je “posuđen” i pretvoren u ribnjak koji je tako postao sastavni dio vrta. Pogled koji se iza nasipa s paviljonom pruža na jezero sugerira nam da je i jezero dio prostora vrta.

Glavna ulazna vrata vrta najčešće su bila ovalnog ili kružnog oblika i tada su se nazivala “Mjesečeva vrata”. Svojim oblikom koji sugeri­ra savršenstvo ovakva vrata naglašavaju ulazak u jednu drugačiju stvarnost, posve različitu od svakodnevice. Često se odmah iza ulaza nalazila neka vizualna prepreka kako bi se još više pojačao dojam zago­netnosti i izdvojenosti vrta.
Kada bi ušao, mreža zavojitih puteljaka i stazica vodila je posjetitelja kroz vrt, a pred njim su se izmjenjivali pomno osmišljeni prizori i kompozicije. Iza svakog zavoja čekala ga je neka potpuno nova i neočekivana slika. Osobito obilježje kineskog vrta jesu prozori na zidovima paviljona ili na zidovima unutar vrta. Osim što su bili zanimljivog oblika, njihova je uloga bila da usmjere pogled šetača na ono što se nalazilo iza njih, a to su bila posebno lijepo uređena mjesta u vrtu. Tako je prozor služio kao okvir za kompoziciju koja je izgledala poput slike na zidu.


Arhitektonski elementi jednako su prisutni i u malim i u velikim vrtovima, ali su paviljoni, galerije i mostovi u velikim vrtovima veći, brojniji i raznovrsniji. Iako slijedi prirodne forme, kineski je vrt zapravo prepun građevina, tako da se za njega prije može reći da se gradi, nego sadi. Međutim, sve su te građevine tako pažljivo raspoređene i utopljene u svoj okoliš da se niti u jednom trenutku ne gubi osjećaj nekog netaknutog krajolika. Kineski je vrt plod zajedničkog djelovanja čovjeka i prirode, gdje čovjek ne pokušava za­vladati prirodom, nego usmjeriti njezine snage da se izraze na sebi svojstven način. A upravo to i jest osnovna ideja kineskog vrta – stvoriti mjesto na kojem će se u harmoničnom, skladnom suživotu susresti priroda i čovjek.