Branimir Štulić - Johnny

Gledaj moju malu kako ide niz ulicu, primjećuješ li boju na njenom obrazu. Danas je prvi dan u proljeću, i ona uživa kao da je posljednji.

(Volim te kad pričaš)

Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem. Deralo me sedam mora, gorka kora ljute nevolje.

(Meni se, dušo, od tebe ne rastaje.)

Treba li da saznaš kamo odlazim, izmišljajući potrebu za promjenom. Treba li da saznaš sve sto osjećam. Vrati se u ladicu.

(Tanka crna linija)

Tako je govorio Džoni. Govorio je još mnogo toga, i jačeg i celovitijeg od ovih stihova iznad. Njegove pesme su nešto posebno, i svako od nas, koji ga volimo, doživljava ih na svom način. Možda vam tvrdi zvuk i raspukli glas neće prijati, ali dajte mu šansu, možda promenite mišljenje

Džoni dolazi sa godinama. Ili ti prija, ili ne, ali moraš imati kilometražu da bi istinski mogao da uživaš u njemu. Džoni je rođen u Makedoniji, u jednoj od onih kultnih porodica iz vremena bivše Juge – dete vojnog lica. Sve svoje slobode uvek je morao otimati, nikada se u kući nije osećao prijatno i zato je uvek negde bežao, a kako je služba često zahtevala i selidbe po celoj bivšoj zemlji, tako je i Džoni bio žrtva tih seoba.

Kada je došao u Zagreb, često je bivao ismevan zbog čudnog naglaska. Fakultet je upisao bez ikakvog realnog cilja – i sam kaže da je to uradio ne bi li dobio na vremenu, jer ga je porodica pritiska, a dobro mu je došlo i to da je u podrumu fakulteta mogao nesmetano vežbati gitaru, za šta otac nije hteo ni da čuje. Svoje revolucionarne dane na fakultetu, sa kolegama anarhistima najčešće je završavao za šankom. Ubrzo je počeo i sa prvim ozbiljnijim pokušajima da napravi bend, i učestvovao je na ovaj ili onaj način u formiranju mnogih legendarnih sastava. Recimo jako kratko bio je član Parnog Valjka, a grupa Film, formirala se nakon što su njeni članovi pobegli od njega.

Nesumnjivo je bio enfant terrible, ali je na svakom albumu skupio neverovatnu kolekciju bisera. Njegovi tekstovi bavili su se emocijama, situacijom u društvu, ljubavlju na jedan novi, potpuno drugačiji i sirov način. Sirov, ali svojstven samo Džoniju. Odabrao sam ovih dvanaest stihova, jer je svaki od njih za mene nešto posebno. U zagradi je navedeno iz koje su pesme.

Stopedeset ruža i dijelić tvog sna, marširalo je sinoć bez prestanka. Dao sam svoj najbolji grad, padali su uz put, oznojeni šampioni ugašenih pogleda.

(Ravno do dna)

Riječi su isto kao i gomila ljudi, nije nužno znati za sve. Odaberi za sebe samo one prave.

Sloboda nije jednostavan domaći zadatak, ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi.

Dug je put do viječnosti i mi ga prelazimo šutke i u miru.

(Teško vreme)

A da postoje zakoni jaci od propisanih, to ne znate. To su heroji govorili, kad su bili mali.

(MSP)

Kosa mi se diže na glavi i strašno me ljuti kad vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi.

(Uvijek ista priča)

Ako želiš da saznas, pristani na sve. Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se.

(Filigranski pločnici)

I rijeka nije bila rijeka u samom početku, i nije nužno da ne bude ponornica do kraja.

(Kad fazani lete)

Riješio da se branim, da objasnim svoj grijeh. Darovali mi robiju, a nadu ni za tren. Pa iako me proklela, razorila mi dom, još volim malu beštiju, dragu srcu mom.

(Usne vrele Višnje)

Gledaj moju malu kako ide niz ulicu, primjećuješ li boju na njenom obrazu. Danas je prvi dan u proljeću, i ona uživa kao da je posljednji.

(Volim te kad pričaš)

Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem. Deralo me sedam mora, gorka kora ljute nevolje.

(Meni se, dušo, od tebe ne rastaje.)

Treba li da saznaš kamo odlazim, izmišljajući potrebu za promjenom. Treba li da saznaš sve sto osjećam. Vrati se u ladicu.

(Tanka crna linija)

Tako je govorio Džoni. Govorio je još mnogo toga, i jačeg i celovitijeg od ovih stihova iznad. Njegove pesme su nešto posebno, i svako od nas, koji ga volimo, doživljava ih na svom način. Možda vam tvrdi zvuk i raspukli glas neće prijati, ali dajte mu šansu, možda promenite mišljenje

Tišino možeš li me čuti
ja sam samo tvoje roblje
koje putuje u stanicu bez imena
I mogu vidjeti što ćeš učiniti
ali ne mogu se pridružiti
tovjoj prokletoj kopiladi
Između krajnosti…

,,Otkud osjecaj da gubis pouzdano zaledje
umjetnost te cini jacom nego sto pretpostavljas
mozda tvoja slutnja vara
mozda umisljam
htio bih da budes sretnija”

(Kao i jucer sa albuma Fazani lete)

Svoju revoluciju sam financirao sam, pokazao sam da mogu, izveo što je trebalo i – znao sam na vrijeme da odem. Što bi još trebalo? Ono, što sam ja napravio, nije nitko prije mene. Problemi, na koje sam nailazio, bili su vrlo korisni. Tako sam jedino i mogao da pobijedim. Jer, kako je čovjek pobijedio životinju? Tako što je mislio a slabiji misli i pobijedi.

"Prosto mi je neugodno, ja živim ovdje, nisam tu... Što ću sad zajebavat raju, ja sam s tim prostorima povezan još samo jezikom. Jebo te taj jezik, to je ostalo, ali će se izgubiti. Ma, ne da mi je neugodno, nego ne želim da ispadnem neki arbitar... ja sam tu čist i pred Bogom i pred ljudima... ja sam sve uradio i iskorišten sam... Ma, porazila me je ta glupost. Žena mi je rekla da je gledala Karadžića na televiziji i njemu su aplaudirali, možda ti isti koji su prije meni. Šta da sad ja radim, da mi se opet sutra aplaudira?! Ti isti ljudi? A ja sam svih tjerao na razmišljanje... Ma neću više, bilo pa prošlo, ionako je sve uzalud." (septembar 1993.)

"To je tako, a ljudi su mislili "lud pa pusti ga da živi". Ja sam rulji zaista svirao i svirao u mozak. Prvu Azru sam konačno složio 1975. godine. Svirali smo uglavnom balade, gdje se pazilo na slaganje vokala, ali sve je to bilo diletantski. Kad sam prvi put na sebe stavio električnu gitaru, pitao sam Paola, koji je već bio bubnjar, kako mi stoji, a on je rekao: "Kao sedlo na devi".(1980.)

"Posao je posao,a ja uopće nisam u mogučnosti da radim posao. Da mi sada daju milijarde,ne mogu ih primiti. Šta će mi te milijarde. Meni treba krma,ne treba mi zlato. Drugim riječima, ništa ne diraj, samo majmuna nahrani." (14.09.2009)

"Uvijek su mi govorili da ja moram, recimo, promovirati ploču, da se moram slikati, davati intervjue... Pa sam ih pitao: "Jeste li čitali Dostojevskog?" Vele "Jesmo"! "A jeste li ga kad vidjeli?" (Nin, 1991.)

Svoju revoluciju sam financirao sam, pokazao sam da mogu, izveo što je trebalo i – znao sam na vrijeme da odem. Što bi još trebalo? Ono, što sam ja napravio, nije nitko prije mene. Problemi, na koje sam nailazio, bili su vrlo korisni. Tako sam jedino i mogao da pobijedim. Jer, kako je čovjek pobijedio životinju? Tako što je mislio a slabiji misli i pobijedi.(Ćao, 1990.)

"Ja sam rođen u zemlji koje više nema, a ona se zvala Jugoslavija. Jugoslavenski pasoš mi je istekao i ne želim ni jedan drugi! (U intervjuu Alki Vuici, objavio Nacional 14. 11. 2005.)"

"Događa mi se da me neko pita je li moralno da uzmem te novce. Mislim se, a je li normalno da se jede, da se pije, da se sere, da se piša. Ja sam kao i svi ostali. Meni novci ne trebaju, ali mi onda napravi taj komunizam da mogu mirno da radim svoj posao. (U intervjuu za Vreme, 24. oktobar 1998.)"

"A ljudi uvijek nešto očekuju, ili Godoa, ili Isusa Krista, ili Nostradamusa, ne bi li zaboravili užasnu svakodnevicu koja je odvratna... A mi ne znamo odakle smo, ne znamo kuda idemo, i ne znamo čemu služimo zapravo! (U intervjuu za Vreme, 24. oktobar 1998.)"

"Mi smo bili avangarda, jer smo imali bunt. Ko nema razloga za bunt nema razloga da živi. (U intervjuu za Ćao, mart/april 1990.)"

"Najveća je katastrofa cijeli život. Nema veze što čovjek radi, život je uvijek katastrofa. (U intervjuu za Večernji list, 08. novembar 2002.) "

Kosa mi se diže na glavi i strašno me ljuti kad vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi. (Uvijek ista priča)