Skender Kulenović

Pesnik, prozni pisac i esejista Skender Kulenović rođen je u Bosanskom Petrovcu 2.septembra 1910.godine, u čuvenoj begovskoj porodici. Gimnaziju je završio u Travniku, i već tada je napisao svoj prvi sonetni venac “Ocvale primule”. Studirao je prava na Zagrebačkom univerzitetu, ali je studije napustio, posvetio se novinarstvu, i 1937.godine osnovao sa saradnicima časopis “Putokaz”. Tu je objavio svoju prvu pripovetku “Noć u vezirskom gradu”.

Na početku Drugog svetskog rata odlazi u partizane, u ratu nastavlja da se bavi novinarstvom i piše pesme i poeme, od kojih je najčuvenija “Stojanka majka Knežopoljka” iz 1942.godine. Po završetku rata postavljen je za direktora drame u Narodnom pozorištu u Sarajevu, gde je režirao tri predstave i počeo da piše drame. Potom je radio kao dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, a po preseljenju u Beograd, bio je urednik u beogradskoj Prosveti.



Za svoj književni rad dobio je brojna priznanja : Oktobarska nagrada grada Beograda, Zmajeva nagrada Matice Srpske, Šantićeva nagrada…Bio je dopisni član SANU i jedan od najboljih poznavalaca srpskog jezika. Umro je 25. januara 1978.godine u Beogradu.

Njegova supruga Vera je bila prva jugoslovenska filmska rediteljka, a sin Vuk Kulenović je poznati kompozitor, profesor na FMU u Beogradu i Berkliju u Bostonu. Vera Kulenović je objavila knjigu “Skenderova trajanja”.

Objavljena dela: poeme “Stojanka majka Knežopoljka” i “Ševa”, Soneti, zbirke priča “Divanhana” i “Gromovo đule”, roman “Ponornica”…

“Skender Kulenović je bio rudar jezika… Zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika… Jednako u svojim pesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvek najtvrđu reč, uvek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona reč koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju…” (Danilo Kiš)

Stojanka majka Knežopoljka – govori Skender Kulenović

Ponornica,roman

"Pogled mi sa gotovog rukopisa pada na ris čiste hartije. U nju treba da se presele vrtlozi i gromade događaja u meni i oko mene, živi skamenjeni u pamćenju kao čir koji hoće da se izlije."

"Ovdje moja ruka staje. Protirem oči, i gledam je iz polumraka sobe položenu po stolu u krugu jake svjetlosti iz stolne sijalice sa abažurom: po semžuranoj nadlanii samo je još više staračkih pjega i kvrga zelenih vena."

"Kako li daljina svemu dadne ljepotu!"

"Ona pogleda uza me, i mutne joj oči dugo na mom licu."

"Što nisu smjeli živom, to mu sad rade mrtvom, psi skičeći i mumljajući grizu šumskog cara, ali proždiru mu samo divljački miris, koga su se, njega samog, za života gledali."

"Muftija nanišani i u trenu sastavi. Zvijer trenutak stade, okreenu se oko sebe, a onda ruknu, i uspravljena, iskežena pođe na Muftiju."

"Obzorjem ispod kruškem izlaze i zalaze zvijezde, gluhonjemo i nepojamno valja se ravnodušni svemir."

"Kao da sam ribarski plovak na uzbibanoj vodi, naizmjenično tonem u san i vraćam se u javu."

"Bog kaže Muhammedu: "Mome liku ogledalo tvoj je lik", i predaju mu ummet, sve ljude na zemlji...."

"E, pa mili moji begovi, bili mi ko vregovi! Dok je nama Cara i carskoga prava, imali brava ko mrava, rasle vam pšenice, pasle vam pčelice, konji vam se gojili, pred vama se znojili, sukali brka, dobivali trka, ženili se, rađali, gdje pukli, pogađali. Imali dukata ko u cara Murata, jeli plećke ovako sjedećke! Ove vam kape i na kapi kite, ijte, pijte, u zdravlje Cara i carskog agrara!"

"Sa kućnog zida gledaju me, kao začuđeni, blijedorujni cvjetovi sabahčića.."

• "Svijet je ovo, do zla Boga, culan i masta o njemu je culna. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izrazio se u najcišci fluid - ispjevao u svojoj drijevnoj rijeci, jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu." (o sevdalinki)
  

 

• Rat ili svegled satrap il jesen od rita
  

poruzne i svjetlost - nebo zemlji zgade.
Ti kamena lebdis ko procvali badem
zedna plavog bezdna, puzavica sita... (iz Tariha za Karađoz-begovu dzamiju u Mostaru)
                  

• Rat il stoglav satrap il zmaj zemljotresa
  

sruse sve do zvijezda, i nebo se jada.
Ti miran i savit preko mrakobjesa,
ljude i rijeku pustas uscu nada... (iz Tariha za Stari most u Mostaru)
                         
     

Citati:

"Pogled mi sa gotovog rukopisa pada na ris čiste hartije. U nju treba da se presele vrtlozi i gromade događaja u meni i oko mene, živi skamenjeni u pamćenju kao čir koji hoće da se izlije."

"Ovdje moja ruka staje. Protirem oči, i gledam je iz polumraka sobe položenu po stolu u krugu jake svjetlosti iz stolne sijalice sa abažurom: po semžuranoj nadlanii samo je još više staračkih pjega i kvrga zelenih vena."

"Kako li daljina svemu dadne ljepotu!"

"Ona pogleda uza me, i mutne joj oči dugo na mom licu."

"Što nisu smjeli živom, to mu sad rade mrtvom, psi skičeći i mumljajući grizu šumskog cara, ali proždiru mu samo divljački miris, koga su se, njega samog, za života gledali."

"Muftija nanišani i u trenu sastavi. Zvijer trenutak stade, okreenu se oko sebe, a onda ruknu, i uspravljena, iskežena pođe na Muftiju."

"Obzorjem ispod kruškem izlaze i zalaze zvijezde, gluhonjemo i nepojamno valja se ravnodušni svemir."

"Kao da sam ribarski plovak na uzbibanoj vodi, naizmjenično tonem u san i vraćam se u javu."

"Bog kaže Muhammedu: "Mome liku ogledalo tvoj je lik", i predaju mu ummet, sve ljude na zemlji...."

"E, pa mili moji begovi, bili mi ko vregovi! Dok je nama Cara i carskoga prava, imali brava ko mrava, rasle vam pšenice, pasle vam pčelice, konji vam se gojili, pred vama se znojili, sukali brka, dobivali trka, ženili se, rađali, gdje pukli, pogađali. Imali dukata ko u cara Murata, jeli plećke ovako sjedećke! Ove vam kape i na kapi kite, ijte, pijte, u zdravlje Cara i carskog agrara!"

"Sa kućnog zida gledaju me, kao začuđeni, blijedorujni cvjetovi sabahčića.."

"Svijet je ovo, do zla Boga, čulan i mašta o njemu je čulna. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izrazio se u najčišći fluid - ispjevao u svojoj drijevnoj rijeci, jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu." (o sevdalinki)

• Rat ili svegled satrap il jesen od rita
  

poružne i svjetlost - nebo zemlji zgade.Ti kamena lebdiš ko procvali bademžedna plavog bezdna, puzavica sita... (iz Tariha za Karađoz-begovu džamiju u Mostaru)

• Rat il stoglav satrap il zmaj zemljotresa
  

sruše sve do zvijezda, i nebo se jada.Ti miran i savit preko mrakobjesa,ljude i rijeku puštaš ušću nada... (iz Tariha za Stari most u Mostaru)

Svijet je ovo, do zla Boga, čulan i mašta o njemu je čulna. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izrazio se u najčišći fluid - ispjevao u svojoj drijevnoj rijeci, jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu." (o sevdalinki)

"Pogled mi sa gotovog rukopisa pada na ris čiste hartije. U nju treba da se presele vrtlozi i gromade događaja u meni i oko mene, živi skamenjeni u pamćenju kao čir koji hoće da se izlije."

Ovdje moja ruka staje. Protirem oči, i gledam je iz polumraka sobe položenu po stolu u krugu jake svjetlosti iz stolne sijalice sa abažurom: po semžuranoj nadlanii samo je još više staračkih pjega i kvrga zelenih vena."

"Što nisu smjeli živom, to mu sad rade mrtvom, psi skičeći i mumljajući grizu šumskog cara, ali proždiru mu samo divljački miris, koga su se, njega samog, za života gledali."

E, pa mili moji begovi, bili mi ko vregovi! Dok je nama Cara i carskoga prava, imali brava ko mrava, rasle vam pšenice, pasle vam pčelice, konji vam se gojili, pred vama se znojili, sukali brka, dobivali trka, ženili se, rađali, gdje pukli, pogađali. Imali dukata ko u cara Murata, jeli plećke ovako sjedećke! Ove vam kape i na kapi kite, ijte, pijte, u zdravlje Cara i carskog agrara!"

Bog kaže Muhammedu: "Mome liku ogledalo tvoj je lik", i predaju mu ummet, sve ljude na zemlji....

Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita.
Tu gladju se krili galeb, korijenom gnijezdi se jasen.
S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s češljem rakita.
Nebo – ogromnosti oko. Tu protegnut sam i spasen.
Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomiso čara
domisli odmah i traži iz sebe obličje krasa.
Zrno do zrna se stišćem u punom srcu svog nara.
Sam, bor iz petnih mi žila u bezdan sunčani stasa.
I na dnu go sam oblutak ljubljen oblinama vode.
Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi oči rode.
U mracnoj duplji mi duba zlate se zujna mi saća.
Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene.
S njom gasnem, i svaka mi kap se, u sladostrašću mijene,
u praroditeljku čuda, u prakap bremenu vraća.