Religija drevnih naroda

**Učlanjen** : 18.12.2021

Zoroastrizam – religija drevne Perzije

Ispravnost je naš najbolji dar. To je blaženstvo. Blažen je onaj koji je ispravan zbog ispravnosti same.:

Priča o zoroastrizmu započinje dolaskom jedne migracijske struje Indoiranaca na područje Iranske visoravni u razdoblju između 3000. g. pr. Kr. i 1500. g. pr. Kr. Zaratustra, osnivač zoroastrizma, vjerojatno je bio potomak prvog vala Indoiranaca koji su došli u ovaj kraj i nomadski način života postepeno zamijenili sjedilačkim.
Religija tih doseljenika bila je “religija planinskog vrha”, s nebom kao svodom njihova hrama, dok su bogove zamišljali kao prirodne snage koje okružuju čovjeka. O tom davnom vremenu nema puno podataka, ali se zahvaljujući srodnosti staroiranskog jezika s jezikom naroda sjeverne Indije – vjerojatno zbog njihovog zajedničkog indoiranskog podrijetla, komparativnim pristupom došlo do nekih podataka o religiji drevnog Irana prije vremena Zaratustre (Zarathushtre). Tako su Indoiranci razlikovali daive (avestanski daeva, sanskrtski deva, latinski deus), što znači “nebeski”, i ahure (sanskrtski asure), bića s posebnim moćima, s tim da su u vedskoj Indiji deve bogovi, a asure demoni, dok su u Iranu ahure štovane kao bogovi, a daeve spuštene na razinu demona. Postoje i mnogi drugi zajednički religijski elementi u Avesti i Vedama, kao što su kult vatre, žrtveni napitak (soma u Indiji, u Iranu haoma) i sl. Čini se da su ova nomadska plemena sa sobom donijela razvijeni kult Ahura Mazde kojem su iskazivali štovanje žrtvovanjem životinja.
Zaratustra se javlja kao veliki reformator te izvorne indoiranske religije, a zoroastrizam postaje u VI. st. pr. Kr. službenom religijom tada najvećeg svjetskog carstva – Perzijskog.
Ključno pitanje koje se javlja kod proučavanja zoroastrizma jest koji dio potječe od ranijih vjerovanja, a koji je dio njegovo izvorno učenje.
Zaratustra je jedan od najslabije poznatih osnivača religija; biografski podaci o njemu su malobrojni, a većina ih je na granici mita. Njegovo se rođenje ne može sa sigurnošću smjestiti u određene vremenske okvire. Dugo se smatralo da je živio u VI. st. pr. Kr., ili kako to navodi zoroasterska predaja, da je djelovao “258 godina prije Aleksandra”. Novija istraživanja, utemeljena uglavnom na proučavanju jezika kojim se služio, upućuju da je živio mnogo ranije, možda u XII. ili čak u XV. st. pr. Kr. Zaratustrine himne, Gathe, još uvijek nije moguće smjestiti u povijesni okvir jer niti jedno spomenuto mjesto ili osoba nisu poznati ni iz kojeg drugog izvora. Sa sigurnošću se može reći jedino da je Zaratustra živio negdje u istočnom Iranu. Smatra se da je rođen u rodu Spitama (“Bijelci”), u medijskom gradu Rhagesu (današnji Rayy, predgrađe Teherana). Poznato je da mu se otac zvao Purušaspa, da je bio oženjen i da je imao djece.

MIT I ZBILJA

Prema zoroastrijskoj predaji, Ahura Mazda (u pahlavi tekstovima Ormuzd), “Mudri Bog”, začeo je Univerzum u svom umu (Vohu Mana), oblikovao ga u svojoj svijesti (Daena), manifestirao ga kroz svoju kreativnost (Spenta Mainyu) i pokrenuo ga u skladu s Vječnim zakonom (Asha) koji predstavlja Božju volju. Ahura Mazda je najprije stvorio idealni svijet, a zatim materijalni svijet da bi se razvijao prema već zamišljenom savršenstvu.
Unutar materijalnog svijeta postoje dvije sile duhovne prirode. Spenta Mainyu je sila dobra, a sila zla Angra Mainyu (u pahlavi tekstovima Ahriman), rušilački duh. Sukob ovih dviju sila tumači se kroz njihov odnos prema Ashi. U materijalnom svijetu dobro je ono što teži prema Ashi, tj. približava svijet stanju zamišljenog savršenstva, a zlo pokušava osujetiti ostvarenje Ashe. Ovaj je svijet bojno polje ovih dviju sila. Njihova borba predstavlja povijest svijeta koja se odvija kroz četiri doba i završava pobjedom dobra i obnovom.

Religija drevnih naroda Zoroastrizam-religija-drevne-perzije-ahura-mazda

Religija drevnih naroda Zoroastrizam-religija-drevne-perzije-ahura-mazda

Mit kaže da je Zaratustra došao na svijet kako bi iskorijenio zlo. Ahriman i demoni nastojali su ga ubiti još u majčinoj utrobi, ali uzalud. Primivši njegovu Hvarenah, “Svjetlost Slave”, buduća majka zračila je velikim svjetlom. Tri noći prije njegovog rođenja kuća je izgledala kao da je u plamenu. Misleći da je začarana, Zaratustrin je otac otjerao njegovu majku od kuće. Zaratustra je na svijet došao smijući se, sav obasjan svjetlošću, a Ahriman i demoni bili su užasnuti. Odmah po rođenju pokušali su ga ubiti, ali ih je on otjerao izgovarajući magične formule. Oni su tada opsjeli njegovog oca preko kojeg su pokušali izvršiti to užasno djelo. Četiri ga je puta otac pokušavao ubiti, ali svaki put uzalud. Najprije ga je htio spaliti u vatri, ali drvo nije htjelo gorjeti. Zatim ga je stavio pred krdo stoke u trku, ali bijeli bik predvodnik stao je iznad njega da bi ga zaštitio. Kada ga je stavio ispred konja u trku, zaštitio ga je bijeli ždrijebac. Na kraju ga je otac bacio u vučju jazbinu, ali ga vučica prihvaća kao svoje mladunče.
Mladog Zaratustru najprije podučava jedan stari mudrac, a zatim se povlači u pećinu u pustinji. Oko tridesete godine doživljava prvu od mnogih vizija. Ahura Mazda mu povjerava brigu o Ashi, Vječnom zakonu, s misijom da ga prenese ljudskom rodu. Zaratustra se tako može smatrati otjelovljenjem Ashe na ovom svijetu.
Njegovo ga učenje dovodi u sukob s poklonicima stare religije i on biva izgnan iz vlastitog plemena. Lutanja ga dovode na dvor kralja Vištaspe gdje tri dana raspravlja s kraljevim svećenicima. Zaratustrino učenje duboko se dojmilo samog kralja, međutim, da bi ga se riješili, svećenici su skovali zavjeru te je bačen u tamnicu pod optužbom da se bavi vradžbinama.
Legenda dalje govori da je upravo u to vrijeme obolio kraljev omiljeni konj – noge su mu se uvukle u tijelo. Uzaludni su bili svi pokušaji da ga se izliječi, sve dok se nije ponudio sam Zaratustra da ga spasi, ali pod četiri uvjeta. Prvi je bio da kralj prihvati Dobru religiju, drugi da i ratoborni kraljević Isfendijan postane njezin pobornik, treći da je prihvati i kraljica, a četvrti da zavjerenici protiv njega budu razotkriveni. Kako je kralj ispunjao jedan po jedan uvjet, tako su se i konju vraćale jedna po jedna noga do konačnog ozdravljenja. Cijeli kraljevski dvor tako je bio preobraćen, a Zaratustrino je učenje postalo državna religija.
Zaratustra je ostao živjeti na dvoru sve do svoje smrti u 77. godini života.

ZARATUSTRINO UČENJE I REFORMA

Središnje mjesto u Zaratustrinom učenju zauzima Asha, kozmički zakon koji upravlja svijetom. Ovaj zoroastrijski pojam istovjetan je vedskoj Rti i staroperzijskoj Arti. Tradicionalno mu se pridaje značenje “istina” i “ispravnost”, ali postoji više značenja koja se povezuju s Ashom. Prvo je značenje temeljni filozofski koncept – istina. Drugo je kozmološko značenje – red (Rta se u Vedama prevodi kao “red” koji se nalazi u osnovi Univerzuma). Treće značenje pripada moralnoj dimenziji – dobru kao temeljnom izrazu moralne ispravnosti, i konačno pravednost kao moralni princip društvenog sustava.
Ovaj nepromjenjivi kozmički zakon također uređuje odnos između čovjekovih djela i njegovih posljedica i osigurava da iz dobrih djela nastaju dobre posljedice. Svatko žanje ono što je posijao i tako zadobiva svoj mizhdem – nagomilane posljedice. Ništa ne može promijeniti funkcioniranje Ashe. Nitko, pa čak ni prorok, ne može intervenirati ili posredovati. Svako djelo stvara posljedice.
Etika slobodne volje drugo je bitno obilježje Zaratustrinog učenja. Čovjekova sudbina nije predodređena, jer je on slobodan izabrati način svoga djelovanja, ali svako djelo donosi posljedice u skladu s Ashom. Štoviše, gotovo sve Zaratustrine Gathe prožete su eshatološkom mišlju i sadrže neku misao koja upućuje na sudbinu koja čeka čovjeka nakon smrti. Svako čovjekovo djelo, riječ ili misao povezani su s njegovim postojanjem nakon smrti. Čovjekova duša nakon smrti mora prijeći preko Mosta Cinvat (Most Naplatitelja) koji izaziva strah i nelagodu, jer otuda neki odlaze u nebo, a neki u pakao, ovisno o tome koliko i kako su upotrebljavali svoju slobodnu volju.
Kako je religija nomadskih prastanovnika Irana uključivala brojna božanstva, jer je svaka klasa imala svoja božanstva (ahure) i obilovala obredima u kojima su se žrtvovale životinje, što je bilo popraćeno orgijastičkim ispijanjem omamljujućeg pića (haoma), Zaratustra je svojom reformom uveo štovanje samo jednog ahure, Ahura Mazde, “Mudrog Boga”. Zabranio je orgijastičke obrede, a sačuvao drevni kult vatre, jer u vidljivom svijetu na nebu Ahura Mazdu predstavlja Sunce, dok je na zemlji utjelovljen u vatri. Zato se zoroastrizam često naziva i religija Vatre.

AVESTA

Avesta je sveta knjiga zoroastrizma koja sadržava drevnu indoiransku kozmogoniju, pravo, liturgiju i učenje proroka Zaratustre. Postojeća Avesta svoj je konačni oblik dobila u vrijeme vladavine sasanidskih kraljeva u III. stoljeću, a sastavljena je od preživjelih rukopisa, jer je veliki broj zapisa uništen kad je Aleksandar Veliki pokorio Perziju.
Avesta se sastoji od pet dijelova. Njezin najvažniji dio predstavlja Gatha, zbirka pjesama i himni koje se najvećim dijelom smatraju riječima samog Zaratustre. One tvore središnji dio glavnog liturgijskog dijela kanona, Yasne, koji sadrži obred pripremanja i žrtvovanja haome. Visprat je vezan uz štovanja duhovnih učitelja; Vendidad ili Videvdat je glavni izvor poznavanja obrednog i građanskog zoroastrijskog prava; Yasht sadrži dvadeset i jednu mitološki obojenu himnu u kojima se susreće mnoštvo yazata (anđela) i drevnih heroja. U Bundahishni (“Izvorna kreacija”) se govori o kreaciji, povijesti i trajanju svijeta, o prirodi univerzuma, podrijetlu čovjeka, o prvom čovjeku Yimi. Ovaj tekst datira iz IX. st., iako se temelji na drevnim zapisima i ima predzoroastrijski karakter. Khurda Avesta (ili Mala Avesta) skupina je manjih tekstova, himni i molitvi za posebne prilike.
Zend-Avesta doslovno znači “tumačenje Aveste”. Izvorno se odnosilo na široko korišteni prijevod Aveste na pahlavi jezik, ali se taj naziv danas obično koristi za prijevode na zapadu.

ZOROASTRIZAM NAKON ZARATUSTRE

Nakon Zaratustrine smrti njegova se religija proširila prema jugu, kroz područje današnjeg Afganistana, i zapadno na područje Medije i Perzije. Ovo se vjerojatno događalo u vrijeme dinastije Ahemenida (559. – 330. g. pr. Kr.).
Četiri stoljeća nakon Aleksandrovog osvajanja (330. g. pr. Kr.), Iran je bio manje-više heleniziran, a izvorna religija zanemarena. Do njenog je oživljavanja došlo 224. godine s pojavom nove perzijske dinastije Sasanida, kada je zoroastrizam ponovno postao službena religija, a Avesta kompilirana uz prijevode i komentare na govornom pahlavi jeziku.
Nakon dolaska islama na ovo područje, u periodu od VIII. do XIII. st., kad Perzijom vlada dinastija Abasida, zoroastrizam će skoro potpuno nestati kao živa religijska forma. Veći dio stanovništva prešao je na novu religiju, a znatan dio preostalih zoroastrijanaca emigrirao je iz Irana u Indiju oko Mumbaja, gdje su nazvani Parsima.
U XIX. st. Parsi su obnovili svoje kontakte s preostalim sljedbenicima Zaratustre u Iranu, tzv. Gabarima. Ove dvije grupe, i njihovi emigranti u drugim zemljama, jedini su preostali štovatelji Zaratustre, a njihov ukupni broj ne prelazi dvjesto tisuća.

***

Zaratustra je učio da razlika između dobra i zla nije čovjeku neposredno očita, već je ona plod mudre spoznaje (znanja) do koje se dolazi naporom pravilno usmjerenog duha. Grci su ga zato smatrali ne samo astrologom, magom, matematičarom, već i filozofom. Njegovo učenje imalo je za cilj duhovnu i moralnu obnovu svijeta, a srž ovog učenja sadržana je u trijadi:

humata – dobre misli
hukhta – dobre riječi
hvarshta – dobra djela

Otuda još jedan česti naziv za zoroastrizam: Dobra religija.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Samotrački misteriji

Religija drevnih naroda Samotracki-misteriji-zalazak-sunca-hram

Danas gotovo zaboravljen i slabo naseljen, mali grčki otok Samotraka na samom sjeveru Egejskog mora bio je jednom važno kulturno središte i srce drevnog religijskog kulta Velikih bogova. Samotraka se prvi put spominje u Ilijadi, gdje se kaže da je Posejdon običavao sjediti na vrhu planine Saos, smještene na sredini otoka, i promatrati bitke Trojanskog rata na maloazijskoj obali.
Arheološka istraživanja ukazuju na to da je otok bio nastanjen od kraja neolitika, oko 3000. g. pr. Kr. Tijekom II. tisućljeća, za vrijeme brončanog doba, pristiže novi val doseljenika iz velike tračanske etničke skupine indoeuropskog podrijetla. Sjećanje na te davne stanovnike sačuvano je u mitskoj tradiciji, a njihovi kultovi preživjeli su u elementima samotračkog misterijskog kulta.
U doba velike grčke kolonizacije koja je uslijedila oko 750. g. pr. Kr., autohtono stanovništvo izmiješalo se s grčkim kolonizatorima Eoljanima, koji su naselivši otok sagradili Paleopolis, Stari grad. Oni su usvojili i helenizirali postojeće kultove i religijsko središte, a pod njihovom je upravom otok procvjetao. Paleopolis postaje poznato religijsko središte sa svetištem Velikih bogova i najvažnije misterijsko središte sjeverne Grčke, poštovan koliko i Eleuzina u blizini Atene.
Za vrijeme kasnijih makedonskih, egipatskih i rimskih vladara Samotraka je uživala poseban status kao sveto mjesto i bila pod njihovom zaštitom.
Gašenje Samotrake kao religijskog i duhovnog središta odvijalo se postupno, slabljenjem kulturnog impulsa antičkog svijeta. Veliki udarac zadao joj je potres oko 200. godine, nakon kojeg se njezino svetište više nikad nije uzdignulo u prijašnjem sjaju. Kraj mu je označio car Teodozije, koji je 391. godine najprije zabranio posjet “poganskim hramovima i gledanje vandalskih kipova”, a zatim godinu dana kasnije stavio van zakona sve nekršćanske obrede, pa tako i samotračke, nazvavši ih “poganskim praznovjerjem”. Posljednje razaranje došlo je s potresom u VI. stoljeću.

MISTERIJSKE RELIGIJE

Misteriji (od grčkog mysteria – tajni kult) predstavljaju ezoterijsku stranu religije s tajnim obredima uvođenja (iniciranja) i povjerljivim prenošenjem znanja posvećenika.
Kultne radnje i posvećivanja izvodila su se tajno, čak i onda kad su misteriji postali poznati i poštovani u cijelom helenskom svijetu. Zavjet šutnje i pečat tišine pratili su posvećenike i sprečavali pristup onima za koje se smatralo da su nedostojni uzvišenog znanja. Najbolji pokazatelj važnosti i dubine sadržaja misterijskih religija je činjenica da su u njihovu mudrost bili upućeni mnogi filozofi, državnici i umjetnici onog vremena.
Od grčkih misterijskih kultova najštovaniji su bili eleuzinski, orfički, dionizijski i samotrački, a svaki od njih imao je svoju mitsku povijest pisanu simboličkim jezikom. Njihovo je glavno zajedničko obilježje davnina postanka i tajnovitost. No, razlozi njihova slabog poznavanja i teškog razumijevanja u današnje vrijeme nisu samo u tajnovitosti koja ih je obavijala, fragmentarnosti izvora i velikoj vremenskoj udaljenosti. Oni su, prije svega, bili dio kulturnog i civilizacijskog kruga čija se slika svijeta i kriterij vrednovanja bitno razlikuju od današnjih. Stoga danas pojam “misterij” uglavnom vezujemo ili uz neke posebne zagonetke i natprirodne fenomene ili uz mračnjaštvo i šarlatanstvo.
Da bismo uopće mogli zahvatiti nutarnji, skriveni aspekt religije na Samotraci, trebamo se upoznati s egzoterijskom, mitskom predajom koja čuva njezinu nutarnju bit.

HEROJI NA SAMOTRACI

Mitska tradicija prenosi da su starosjedioci Samotrake, kao i cijele Helade, bili Pelazgi, potomci Pelazga¹ . Misteriji su navodno postojali na otoku od pradavnih vremena, a kasnije su povjereni Dardanu i Jasionu² , sinovima Zeusa i Elektre³ , kćeri titana Atlasa. Prema grčkoj predaji, oni su rođeni na ovom otoku, dok rimska predaja govori da su izbjegli iz Etrurije, noseći svete kipove. Dardan (“onaj koji spaljuje”) je bio praotac Trojanaca, a Jasion (“iscjelitelj”) zaštitnik plodne unutrašnjosti zemlje i ljubimac božice Demetre, s kojim je ona rodila sina Pluta , boga blagostanja. Ali Zeus odluči da i drugi od ova dva sina [Jasion] treba biti slavljen i zato ga inicira u obrede misterija, koji su postojali na otoku od davnih vremena, ali su od tada, kaže se, dani njemu u ruke. Naravno, nije dozvoljeno nikome osim iniciranima da čuju o misterijima. (Diodor Sicilski, V, ⁴).
Kažu da je Jasion bio prvi koji je inicirao strance, a da je Dardan sagradio hram gdje su se održavali misteriji u čast bogovima, čija su imena bila tajna.
U samotračke obrede bili su posvećeni Heraklo, Orfej, Tezej, Dioskuri Kastor i Polideuk kao i mnogi drugi heroji “skriveni” iza imena Argonauti, koji su s Jazonom sudjelovali u potrazi za zlatnim runom. Još se u rimsko doba smatralo da je pet brončanih pehara sa Samotrake bio posvećeni poklon Argonauta. U Argonautici Apolonije Rodski prenosi: Na Orfejev prijedlog navečer oni usidriše brod na Samotraci, otoku Elektre, Atlasove kćeri. On im poželi da pomoću svete inicijacije nauče nešto o tajnim obredima i tako s većom sigurnošću otplove preko velikog mora…
Dardan je zaslužan i za donošenje misterija u Troju. No, ono što je Dardan prenio u novu domovinu nije nestalo propašću Troje. Naime, Rimljani su sebe smatrali potomcima trojanskog junaka Eneje, koji je nakon propasti Troje i po nalogu bogova osnovao novo kraljevstvo preko mora, na obalama Lacija. Eneja je na odlasku iz Troje uzeo sa sobom ‘svete prikaze’ bogova, koje kasnije nazvaše Penati:

Citat :: Sada pak svoje Penate
tebi povjerava Troja
Neka te prate na putu,
i grad im visok potraži,
Tamo u miru ih smjesti
kad prolutaš morima mnogim.
Tako mi reče⁵,
pa Vestu s trakama njenim iznese,
Vječitu vatru iznese
rukama svojim iz hrama.
Vergilije, Eneida

Penati su bili bogovi zaštitnici rimskih ognjišta, obitelji i države, a u kasnijem su ih razdoblju prikazivali kao dva muška lika. Sjedište Penata rimskog naroda bilo je unutarnje svetište hrama boginje Veste na Forumu, odnosno “državno ognjište”. Tamo se, dakle, preko Samotrake i Troje, zatvorio “Dardanov krug”.
Ostaje pitanje kako je jedan tako mali otok, gotovo izoliran od glavnih središta antičke kulture, mogao steći toliku slavu i širiti svoj utjecaj od Male Azije do Rima. Slijedeći tragove antičkih mitova, možemo vidjeti da mu je veličinu davao dubok, skriveni izvor duhovnog blaga zbog kojega je mnogo raznorodnih “povijesti”, događaja i likova, koliko simboličkih toliko vjerojatno i stvarnih, bilo međusobno isprepleteno i povezano tajnim vezama.

KULT KABIRA – VELIKIH BOGOVA

Drevni samotrački misteriji privlačili su štovatelje iz cijelog grčko-rimskog svijeta više od tisuću godina. Poznato je da je dio misterija sačinjavalo štovanje bogova, čija su imena bila skrivana od javnosti i najčešće su ih nazivali jednostavno Bogovi ili Veliki bogovi (Theoi megaloi). Herodot kaže: Pelazgi su ranije prinosili žrtve i molili se bogovima, a da pritom nisu pominjali po imenu ni po nadimku nijednoga od njih; oni, naime, nisu uopće ni čuli za njihova imena. Oni su se kod njih nazivali bogovima zbog toga što su sve tako lijepo uredili i dali svakom ono što mu pripada. (Povijest, II, 51, 52). Herodot i drugi antički pisci nazivaju ih imenom Kabiri (Kabeiroi), iako taj naziv nije nikad pronađen na Samotraci.
Religija drevnih naroda Samotracki-misteriji-karta

Religija drevnih naroda Samotracki-misteriji-karta

Porijeklo Kabira je predgrčko i zapravo nepoznato, a ne zna se ni točan broj tih božanstava; njihov je broj tijekom vremena varirao, pa se smatralo da postoje dva, tri, četiri ili sedam Kabira. Jedino je pouzdano da su Kabiri vrlo stara božanstva, toliko stara da su s vremenom poistovjećena s različitim “mlađim” božanstvima i povezana s drugim kultovima i predajama.
Već su ih sredinom IV. st. pr. Kr. Grci poistovjetili s Demetrom, Perzefonom, Hadom i Hermesom te povezali s plodnošću, smrću i životom poslije smrti. Tako Pauzanija kaže da se u blizini Tebe nalazi svetište “Demetre Kabirijske” i Perzefone. U njega mogu ući upućeni u misterije. Neka mi radoznali ljudi oproste moju šutnju o tome tko su ti Kabiri te koji se obredi vrše njima u čast i u čast Majke.(…) Tebanci pričaju da je na tom mjestu bio nekad grad čiji stanovnici su nazvani Kabiri, da je Demetra došla Prometeju, jednom od Kabira, i Etneju, njegovu sinu, i da im je povjerila nešto. Što je ona njima povjerila i što se s tim dogodilo, smatrao sam da mi to nije dozvoljeno napisati, ali u svakom slučaju dar Demetre Kabirima je upućivanje u tajne obrede.
Kabiri se povezuju i s Hefestom, bogom vatre, pa su bili štovani i na Lemnu, svetom Hefestovu otoku, kao zaštitnici kovača i metalurgije. Pauzanija nam prenosi da je izvorno kabirsko božanstvo bio Prometej, a izum vatre, proizvodnje željeza i drugih korisnih znanja Diodor pripisuje “Kabirima – Titanima”, što ih sve dovodi u vezu s elementom vatre.
Ipak, čini se da se krug srodnih božanstava ne zatvara ovdje. Moderni istraživači povezuju identitet Kabira i s nekim indijskim i iranskim božanstvima. H. P. Blavatsky kaže da su Kabiri Veliki bogovi, najtajniji od svih antičkih božanstava, identični s indijskim Kumarama i Rudrama, i da su personificirali svete vatre tajnih snaga prirode.
Religija drevnih naroda Samotracki-misteriji-amfiteatar

Može se pretpostaviti da su Veliki bogovi, “otkrivani” u samotračkim misterijima, predstavljali one tajanstvene, vječno stvaralačke snage prirode i procese kojima je stvaran svijet. Možda se zato koristio samo generički naziv Kabiri jer je, bez ograničavanja i iskrivljavanja, teško imenovati ono nevidljivo i pokretačko. Pored toga, te su snage mogli prepoznati samo oni koji su u sebi probudili te iste potencijale. Kabiri bi, prema ovom tumačenju, bili božanske snage koje stvaraju i vladaju “vatrom”, čuvari stvaralačkih snaga prirode, upravitelji godišnjih doba i izmjena energija u prirodi, vladari nad svim zemaljskim poslovima, a nadasve prijatelji i dobrotvori ljudi koji, kao što to simbolizira Prometej, donose smrtnicima “svetu vatru” kako bi pomoću nje razvili razna umijeća i sposobnosti, odnosno svjetlo inteligencije.

MISTERIJI

Kult Velikih bogova imao je svoj javni i tajni dio. Javne svečanosti u čast Velikih bogova održavale su se sredinom ljeta, u trajanju od tri dana. Gradovi su običavali slati svoje službene “promatrače”, theoroi, kako bi u svetištu prinijeli žrtvu i zavjetne darove i time osigurali blagoslov za svoj narod.
Religija drevnih naroda Samotracki-misteriji-stupovi-hrama

Za razliku od eleuzinskih, samotrački misteriji bili su otvoreni za pripadnike oba spola i ljude svih društvenih slojeva, a uvjet za primanje bila je čistoća i moralno dostojanstvo onih koji žele biti posvećeni. Postojala su dva stupnja inicijacije, myesis i epopteia, “Mali misteriji” i “Veliki misteriji”. Mali misteriji su se odnosili na pročišćenje (katarzu) i bili su priprema za Velike misterije. O pojedinostima koje su se odvijale tijekom iniciranja u misterije malo je poznato. Zna se tek da su se ceremonije održavale noću, uz svjetlost baklji i uljanica, u najskrovitijim dijelovima svetišta (anaktoronu i hieronu), i da se kao lingua sacra sve do I. st. pr. Kr. koristio predgrčki jezik. Nakon obreda pročišćenja, koji su se odvijali određenim slijedom, razotkrivani su sveti predmeti i simboli. U formi ceremonijalne drame otkrivala se “sveta povijest”, odnosno metafizičko objašnjenje mita, čiji nam sadržaj nije poznat. Na kraju je novi inicijant dobivao crvenu vrpcu oko pojasa, koja je predstavljala amulet i simbol zaštite, te prsten od magnetiziranog željeza, simbol stalnog dodira s božanskom snagom.
Religija drevnih naroda Samotracki-misteriji-agamemnon-talthybios-epeios

Religija drevnih naroda Samotracki-misteriji-agamemnon-talthybios-epeios

Uvođenju u Velike misterije moglo se pristupiti odmah poslije Malih misterija, ako je mystes to htio i ako su njegove moralne i duhovne karakteristike to dozvoljavale, mada je u Samotraci postizanje stupnja epopteie bilo više iznimka no pravilo. Da bi se prosudilo kandidatovo stanje nutarnje čistoće, epoptes je morao pred svećenikom izreći tzv. psihostaziju, “vaganje duše” vezano za dobra i loša djela koja je učinio. O ceremonijama i radnjama koje su se poslije toga događale ne znamo ništa. Možda ćeš sad, znatiželjni čitatelju, želeći da doznaš, zapitati: “Što se tada govorilo, što činilo?” Rekao bih ti kad bih smio, i ti bi o tome saznao kad bi se smjelo čuti. Ali, i uši i jezik pretrpjeli bi istu kaznu; jezik zbog suvišne brbljavosti, a uši zbog nedopuštene znatiželje. I zato te neću mučiti dugom neizvjesnošću, jer si možda obuzet pobožnom željom. Slušaj dakle i vjeruj u istinu. Približih se međi između života i smrti; prijeđoh prag Prozerpinin i, kad sam prošao kroz sva počela, ponovo se vratih: vidio sam Sunce kako duboko u noći sja u punoj svjetlosti, prišao sam bogovima donjega i bogovima gornjega svijeta, vidio sam ih licem u lice, i molio im se izbliza. Eto ti moje priče, i nju, premda si je čuo, treba da ne znaš. Ja ću se ograditi da otkrijem samo ono što je bez grijeha dopušteno znati i neposvećenima. (Apulej, Metamorfoze ili Zlatni magarac).
Herodot je bio među prvim posvećenicima za koje znamo. Aristofan spominje da su mnogi Atenjani bili uvedeni u ove misterije, a znamo i za spartanskog kralja Lisandra. Plutarh spominje da su u misterije na Samotraci bili istovremeno uvedeni makedonski kralj Filip II. i njegova buduća supruga Olimpija, roditelji Aleksandra Velikog. Prvi zapisani rimski posvećenik bio je uveden 149. g. pr. Kr. Od tog je datuma nadalje broj posvećenika bio sve veći, a navodno je i car Hadrijan posjetio otok 123. g. i bio primljen u misterije.

ULOGA MISTERIJA

Epiktet naglašava moralne vrijednosti samotračkih posvećenika, a Diodor Sicilski potvrđuje da postaju pobožniji, pravedniji i u svakom pravcu bolji. Platon kaže da je stvarna zadaća misterija bila vratiti dušu njezinoj primordijalnoj čistoći, položaju savršenstva iz kojeg je “pala” u manifestirani svijet. On uspoređuje ono što se “gleda” u misterijima s onim što čovjek “vidi” dok je izvan tijela, poslije smrti: …kao misti i epopti pristupali (smo) tajni savršenih i jednostavnih i nepromjenjivih i blaženih pojava, koje nam se otkrivaju u čistoj svjetlosti, čisti i neuprljani onim što sada sa sobom nosimo i nazivamo tijelom, u koje smo zatvoreni kao oštrige u svoju školjku. Klement Aleksandrijski prenosi da se u Velikim misterijima omogućavalo upoznavanje prirode i svih stvari kakve one jesu.
Religija drevnih naroda Samotracki-misteriji-reljef-plesacice

Religija drevnih naroda Samotracki-misteriji-reljef-plesacice

Misteriji nisu pružali čovjeku ništa izvan njega samog, već su pomagali buđenju njegove svijesti i oslobađanju duše. Tajna znanja koja su se prenosila imala su ulogu omogućiti posvećeniku da “upoznajući samoga sebe, upozna svijet i bogove”. U samotračkim Malim misterijima čovjeka se nastojalo pročistiti od svih svjetovnih stvari, lišiti ga njegovih animalnih nagona, svega onog što bi moglo ometati njegov napredak, kako bi mogao dotaknuti srce stvari i uzdići se do epopteie, sagledavanja svega. Kad je stanjen veo iluzija što ih čovjeku oko osjetila tka vidljivi svijet, dolazi podučavanje o podrijetlu stvari i stvaralačkim snagama prirode. Tada se otvara “prilaz” Velikim bogovima – Kabirima.
Religija drevnih naroda Samotracki-misteriji-nika

Religija drevnih naroda Samotracki-misteriji-nika

Novom posvećeniku se govorilo da O ovoj zaštiti koju su imali posvećeni za života i nakon smrti govore mnogi izvori. Tko je jednom spoznao da je njegova “kap” dio oceana svijeta, da je njegova “iskra” dio vatre svijeta, da je njegova duša dio duše svijeta i jedinstva svega što postoji, nikada neće biti sam… Svjestan svoje božanske prirode i oslobođen straha od kraja zemaljskog života, posvećenik je nadilazio svoju slabost i ograničenost, te je spremniji dočekivao putovanje koje slijedi nakon smrti.
Zavjet šutnje o postupcima i sadržajima misterija koji je obvezivao posvećenika nije ga, međutim, odvajao od ostalih ljudi. Jer kao što se ni duboka ljubav ni duboka bol ne iskazuju riječima, tako se ne iskazuje riječima ni najdublji doživljaj tajanstvenih snaga koje upravljaju Životom, već tišinom i djelima. Stečeno znanje i iskustvo inicirani su filozofi, umjetnici, državnici i oni manje poznati izražavali kroz vlastiti primjer moralnog usavršavanja i kroz svoja djela koja su bila na dobrobit svih.

* * *

Na mjestu slavnog samotračkog svetišta pronađeni su brojni žrtvenici, uljanice, pehari, prstenovi od magnetiziranog željeza te popis inicijanata fragmentarno sačuvan na kamenim stelama, što samo po sebi ne otkriva gotovo ništa o samotračkim misterijima jer njihov je stvarni sadržaj potonuo zajedno s mitskom tradicijom. Tek je jedna zanimljivost vezana uz arheološka iskapanja na Samotraci, koja su u XIX. stoljeću započeli Francuzi, vrijedna spomena. Među prvim otkrićima u svetištu Velikih bogova pojavila se, poput kakve znakovite poruke iz davnine, veličanstvena krilata skulptura Nike sa Samotrake, božice pobjede.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Naša stara vjera, knjiga našeg istaknutog nedavno preminulog jezikoslovca Radoslava Katičića, na jednostavan način predstavlja sažetak njegova tridesetogodišnjeg istraživanja o vjerovanjima slavenskih naroda prije pokrštavanja. To nije bila laka zadaća jer materijalnih ostataka skoro da i nema. Ne zna se jesu li slavenski narodi imali pismo prije kristijanizacije, ali do nas su sva vjerovanja i tradicije došle usmenim prenošenjem.

Religija drevnih naroda Nasa-stara-vjera-perun-veles

Reljef iz Žrnovnice (VIII. st.) – prikazuje pobjedu Peruna nad Velesom.

Slaveni se na europskoj sceni pojavljuju kasno; prvi ih spominje bizantski povjesničar Prokopije u VI. stoljeću. Jedna od bitnih karakteristika stare slavenske vjere raznolikost je njezine tradicije, što je posljedica slabe povezanosti plemena s obzirom na veliko područje koje su naselili, od Baltika do Crnog mora i Jadrana. Ipak, kao da se kroz sva ta vjerovanja provlači jedna zajednička nit koja, prema Katičiću, vodi sve do indoeuropskih korijena. Još je Antun Mihanović dokazao da slavenski jezici pripadaju među indoeuropske te da je slavensko obredno pjesništvo podudarno s indijskim Vedama, iranskom Avestom i germanskom Eddom.

Religija drevnih naroda Nasa-stara-vjera-veles

Veles – bog zemlje, voda i podzemlja.

Zanimljivo je da Katičić odbacuje izraze pogani i poganstvo, a upotrebljava termin naša stara vjera. Proces pokrštavanja slavenskih naroda trajao je nekoliko stoljeća, a negdje i duže, međutim, stara vjerovanja nisu tek tako nestala pa stara predaja dolazi do nas u kršćanskom ruhu, što Katičić naziva dvojevjerje.
Narodu se ne može odlukom vjera iščupati iz duše. Narod je i poslušan. Svi su javno kršćani, posjećuju nedjeljne i svetačke liturgije, slave crkvene blagdane. Ali u duši većina njih vjeruje kako su i prije vjerovali, dobro pamte svete mitove, poznaju sveta mjesta, potajice vrše i dalje svete obrede, pretvarajući ih dijelom u narodne običaje koje s vremenom niti pred župnikom više ne treba skrivati.
Još u XIV. stoljeću u dolini Soče nepoznati franjevac zapisao je da stanovnici koji tamo žive poštuju kao božanstvo neko drvo i pod njim vrelo. To štovanje moglo bi se dovesti u vezu s Perunom i Velesom, iako su stanovnici javno bili kršćani.

Religija drevnih naroda Nasa-stara-vjera-svarog

Svarog – bog vatre i neba, stvoritelj svega na nebu i zemlji.

Dvojevjerje se održalo tako dugo jer se nova i stara vjera zapravo nisu potirale, nego prije dopunjavale. Naime, ta dva vjerovanja nisu se odnosila na isto, kršćanstvo je u prvom redu govorilo o onostranom, odnosno životu na onom svijetu, a stara je vjera pak bila ovostrana. Tako je na primjer zagrobni život u Irju značio prostor gdje ptice selice provode zimsko doba. I sjedište značajnih bogova starih Slavena, Peruna i Velesa, bilo je na zemlji – Peruna na vrhu brda ili visokog stabla (pokraj Splita postoji planinski vrh zvan Perun), a Velesa u dolini, u polju, močvari ili nekoj vodi (razni toponimi kao Veles, Velenje i sl.). Iz dugog vremena dvojevjerja jedna je pojava izuzetno važna, a to je podudaranje bogova i božica stare vjere s kršćanskim svecima i sveticama. Tako gromovnik Perun postaje sv. Ilija gromovnik, a često i sv. Mihovil, vojskovođa vojske nebeske, a i sv. Vid. Kršćanski preoblik božice Mokoš je Majka Božja, a često i sv. Petka. Mladi bog Jarilo pretvara se u sv. Jurja. Upravo te zamjene često nose ključ za shvaćanje stare vjere. Prema Katičiću, staru vjeru najlakše možemo prepoznati iz praslavenskih obrednih tekstova koje je jezična znanost dosad uspjela rekonstruirati. U panteonu staroslavenskih bogova ističu se dvojica: gromovnik Perun u obliku orla ili sokola i bog stoke Veles u obliku zmije, zmaja ili medvjeda.

Religija drevnih naroda Nasa-stara-vjera-mokos

Božica Mokoš – oličenje majke prirode i njezine plodnosti.

Mit o sukobu Peruna i Velesa u tzv. božanskom boju izuzetno je važno vjerovanje, jer razotkriva bit stare vjere. Naime, ovdje nije riječ o sukobu dobra i zla, kako kaže Katičić, i pretpostavlja da joj ishodište seže do indoeuropskih davnina, a to su utvrdili i ruski znanstvenici Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov i Vladimir Nikolajevič Toporov. Sam boj u kojem Perun pobjeđuje i ubija zmaja, zmiju, medvjeda ili mitsko biće – zmiju s medvjeđom glavom, ovisno o zemljopisnom porijeklu mita, ne znači ubojstvo u doslovnom smislu. Ovdje riječ ubiti ne znači usmrtiti, nego prije – vratiti zmaja na njegovo mjesto, a to znači vratiti prirodni poredak stvari. Zmaj, odnosno Veles, nema negativno značenje, on je vladar stoke, voda i dolina, ali kada odluči zauzeti mjesto Peruna, vladara planinskih vrhova, dolazi do božanskog boja. Oni se ne bore uvijek, suživot je prisutan, a tu često posreduje Perunova žena, božica Mokoš. Kad Perun zauzme mjesto gore, a Veles dolje – svijetom vlada mir.
Od ženskih božanstava važna je božica Mokoš, domaćica i vladarica Perunova dvora. Po tome je Mokoš prototip domaćice u slavenskom domu. Ona je i neumorna tkalja. Njezino karakteristično mjesto je močilo, mjesto na rubu sela gdje se moče lan i konoplja. Ona je i zaštitnica plodnosti i braka.

Religija drevnih naroda Nasa-stara-vjera-jarilo

Jarilo – bog vegetacije, sin boga Peruna i božice Mokoš.

Sveta svadba Perunove djece opisana je u ruskoj pjesničkoj tradiciji. Djece je mnogo, no spomenut ćemo dvoje: sina Jarovita ili Jarila i njegovu sestru Maru – Moranu. Katičić smatra da su u vjerskoj slici svijeta starih Slavena vrlo prisutni jer igraju važnu ulogu u smjenjivanju godišnjih ciklusa plodnosti i u životu ljudi. Uz to dvoje vezan je mit o svetoj svadbi, svadbi u okviru najbližeg roda, koja u simboličkom značenju ima snagu da pokrene svu godišnju radost i održi na životu ljudski rod. Mladi bog Jarilo odlazi daleko i zatim se vraća da bi došao na vjenčanje s Marom. Savladava velike prepreke i time što odlazi i vraća se, pokreće svijet. Potiče rodnost godine i pokreće njezin ciklus tako da se u pjesmama stvara posebna veza između Jarilova hoda i proljetnog buđenja prirode. Urod žita moguć je samo ako Jarilov hod bude uspješan. To najbolje pokazuje jedna ophodarska pjesma: Kud Jura hodi, tud polje rodi. Jarilova sestra Mara čeznutljivo ga čeka. Kad se sjedine, postaju nositelji božanskog života dok ne odu kao starci, Jarilo i Morana, a potom se ponovno rađaju i žive u godišnjim ciklusima.
Prema Katičiću, osim spomenutih, u obrednom pjesništvu i folkloru starih Slavena postoje još i drugi bogovi, kao na primjer Svarog, Svarožić i Dajbog, sunčana i vatrena božanstva. Kao bog vrela spominje se Ladi ili božica Lada, a kod južnih Slavena Troglav ili Triglav. Božicu Ladu se također povezuje uz ljubav i ljepotu. Spominju se i božica proljeća Vesna i njezine pratilje, dodole. Bog Sunca i svjetla je Svetovid ili Svantevid, povezan s ratovima i proricanjem. Opisan je kao bog s četiri glave, a na Baltiku je pronađena i njegova statua.
Katičić smatra da je pouzdano utvrđena povezanost staroslavenskih obrednih tekstova s pradavnim indoeuropskim svetim pjesništvom i tradicijom. A to nas dalje vodi prema jedinstvenom dalekom izvoru iz kojeg su se napajale mnoge stare vjere svijeta…

**Učlanjen** : 18.12.2021

Proučavanje egipatskog kalendara potvrđuje snagu tradicije i pažljivo osmišljen sustav koji nam se često čini dalekim. Istraživanje godišnjih svetkovina pokazuje da su Egipćani imali prosječno 105 praznika u godini. Razlikovale su se kalendarske (Nova godina, počeci godišnjih doba…), ratarske (poplave Nila, sjetva, žetva…), narodne, vjerske, kraljevske (krunidba, veselje) i pogrebne svetkovine. No sve su one postojale jer su imale svoj smisao: za Egipćane su bile trenutak obnavljanja jedinstva s uzvišenim načelom: s vremenom, prirodom, kozmosom ili faraonom. Tome je bilo tako jer je religija predstavljala središnju os svake te javne manifestacije. Egipćani nisu zaboravljali svoje svetkovine, već su dolazili iz svih krajeva da bi ih proslavili.
Religija drevnih naroda Svetkovine-dame-blagdan-nebamunova-grobnica

Religija drevnih naroda Svetkovine-dame-blagdan-nebamunova-grobnica

Kronike iz Edfua ističu da je dan osnutka Horusova hrama, dan kad je bio “posvećen svom učitelju”, bio znameniti datum: Grad je bio u svetkovini, srca punih veselja, čitava njegova okolica u zanosu; buka tog veselja razlijevala se otvorenim prostorima, ulicama prepunim radosti, hrana se dijelila u izobilju; dim žrtvenih ponuda uzdizao se do neba; tamjan se palio u kadionicama pomiješan sa zrnjem drugih mirisnih smola; grad je blistao od svečanog sjaja, sav ukrašen cvijećem; proroci i božanski oci bili su odjeveni u najfinije laneno platno, kraljeva pratnja bijaše odjevena u kraljevsko ruho, a mladi bijahu prekrasni; klicanje i veselje dopiralo je sa svih strana, duž čitavih ulica i nije se moglo spavati do svitanja.
Tijekom tih svetkovina Egipat je oživljavao, radovao se i plesao, ali se ipak nije zaboravljalo da su svi ti događaji samo zbog odavanja počasti bogovima i obnove saveza s prirodom i ljudima.
Ako želimo razumjeti istinsko značenje svetkovina u starom Egiptu, moramo ih shvatiti kao “sretni ponovni susret”. Svaka svetkovina poziva na ponovni susret, a taj ponovni susret živi se s radošću.
Religija drevnih naroda Svetkovine-karnak-amun-ra-hram-luxor

Religija drevnih naroda Svetkovine-karnak-amun-ra-hram-luxor

Pogrešno je zamijeniti taj vedri narod sa slikom mračnih i turobnih grobara, jer još i danas kao da možemo zamisliti živahnu glazbu koja izvire pod prstima harfista oslikanih na freskama. Prirodna bliskost sa snagama univerzuma učinila je Egipćanina čovjekom sposobnim živjeti u neprekidnoj svečanosti. Obnavljanje prirode prilika je za veselje, a odlazak ususret bogovima također je bio radostan događaj. Ta sposobnost entuzijazma – točnije, sposobnost buđenja božanskog u čovjeku i optimizam mudro usmjeren ka stabilnosti i jedinstvu države – možda su bili velika tajna dugovječnosti tog naroda.
Egipćani su sretan život i zadovoljstvo pronalazili u malim stvarima, slijedeći učenja mudraca starog Egipta, spremni na svaku mogućnost koju donosi život.
Treba se prisjetiti da se bogove štovalo svakoga dana, slijedeći točno određeni obred. Francuski egiptolog Étienne Drioton detaljno opisuje tu svakodnevnu komunikaciju svećenika s božanstvom: Ceremonija je započinjala rano ujutro. (…) Svećenik je palio svjetiljke, punio kadionice i počinjao prvo kađenje da bi se boravištem Boga širio ugodan miris. Učinivši to, uputio se prema svetištu hrama (…) i otvorio vratnice. Statua se pojavila pred njegovim očima, još nepokretna i uspavana jer se božanstvo još uvijek u nju nije spustilo. Svećenik se bacao na koljena i izgovarao himnu štovanja; ustajući potom zagrlio bi statuu. Taj čin, čin sina koji želi dozvati iz sna svoga oca, “budio” je boga i činio da se spusti njegova božanska duša. Točnije rečeno, štovanje je tada moglo započeti.

Religija drevnih naroda Svetkovine-opet-sveti-prijenos-barke-karnak

Religija drevnih naroda Svetkovine-opet-sveti-prijenos-barke-karnak

Služenje Bogu odvijalo se u ritmu kretanja Sunca na nebu. U Staroj državi (a vjerojatno i u Novoj), ono je obuhvaćalo tri faze koje su odgovarale izlasku, zenitu i zalasku Sunca. Najvažnija je bila jutarnja faza. Žrtveni su se darovi prije svanuća pripremali u hramskim radionicama, a svećenici su se obredno kupali u svetom jezeru, simbolički ulazeći u životno počelo iz kojega u trenutku stvaranja izvire svijet i iz kojega svake godine izranja egipatsko tlo, spremno za novu sjetvu nakon poplave.
Nakon toga obilazili su hram, lijevali vodu i palili mirisne smole (“one koje sadrže božansko”), kako bi se udaljile nepoželjne sile koje su se mogle uvući u prostorije. Svečana povorka nosila je hranu za boga u jednu od dvorana hrama gdje su bili postavljeni mali posvećeni žrtvenici.
Vrhovni svećenik otvarao je vrata svetišta i žurio k bogu da bi potaknuo njegovo buđenje. Vratnice najsvetijeg dijela hrama otvarao je u trenutku kad bi se zvijezda života, Sunce, pojavila na obzorju. Tek rađajuća svjetlost prožimala je boga energijom novog dana. Hrana se tada postavljala pred kip, praćena prikazom božice Maat, simbola kozmičkog Reda, koja božanstvu daje snagu potrebnu za svakodnevno obnavljanje tog reda. Potom bi kip božanstva bio razodjenut, okupan i iznova odjenut, ukrašen i pomazan, namirisan i pročišćen. Najsvetiji dio hrama i prostor svetišta ostali bi potom zatvoreni do sljedećeg jutra.
Religija drevnih naroda Svetkovine-opet-egipat

Religija drevnih naroda Svetkovine-opet-egipat

Podnevna služba sastojala se u škropljenju vodom i kađenju tamjanom. Tijekom večeri pristupalo se obnavljanju žrtvenih ponuda.
Ta ceremonija imala je za cilj podsjetiti na neprekidno kretanje Sunca, svemira i života. Svećenik je osiguravao točnost obreda koji je oživljavao svaki aspekt dana i svaki aspekt godine. Egipatski se narod kroz svetkovine usklađivao s kretanjem vremena koje je određeno prirodom i životom. Ako tom redovnom godišnjem ciklusu posvećenom hodu zvijezda pridodamo i zvjezdane međuodnose koje su Egipćani smatrali temeljnima, tada možemo razumjeti, kako je rekao pjesnik, da je za Egipćane “univerzum hram, a Zemlja njegov oltar”.
Sudjelovanje u ciklusima predstavljalo je svijest o jednom manje materijalnom planu i veću osjetljivost na zov nevidljivog svijeta. U suprotnom, čovjek bi ostao okovan materijalnim i pojavnim, zaboravljajući da naš planet lebdi u zvjezdanom prostranstvu.

RELIGIJSKE SVETKOVINE

Svetkovina Nila

Petnaestog dana mjeseca Thota, godišnjeg doba Akhet, slavila se svetkovina Nila. Bio je to trenutak dolaska boga Hapija koji je u egipatske zemlje donosio obnovu života. Tijekom ceremonije kralj je plesao ispred kipa božice Hathor u Denderi i pružao joj vrč vina prije no što bi ga sam ispio. Prvi dan godine ili izlazak Sirijusa slavio se također tijekom mjeseca Totha.

Svetkovina Opet
Jedna od najvažnijih u godini, svetkovina Opet, održavala se u mjesecu Paophi, godišnjeg doba Akhet. U razdoblju Nove države trajala je osam dana. Tom je prilikom kip boga Amona napuštao svoj hram u Karnaku da bi se uz veliku svečanu povorku uputio prema hramu u Luxoru, gdje se ponovno susretao sa svojom suprugom. Kolonada hrama u Luxoru, koju je dao ukrasiti Tutankhamon, prikazuje tijek svetkovine koja je započinjala žrtvenom ponudom ispred Amonove barke – njegova pokretnog svetišta.
Povorka potom napušta hram: trideset svećenika pridržava tešku Amonovu barku koju prati kralj. Uz pjesme i zvuk bubnjeva, povorka se ukrcava na lađe, a kralj i kraljica zauzimaju svoje mjesto u svečanoj plovidbi.
Mnoštvo na pristaništu pozdravlja malu skupinu brodova: to je posada zadužena za povlačenje barki uzvodno. Tu su i vojnici sa svojim časnicima; Libijci i crnci također zauzimaju mjesto u povorci, uz glazbenu pratnju sistruma i stare himne koje izvodi skupina pjevača i svećenika.
Po dolasku u Luxor povorka kreće putem prema hramu. Prvo svećenici, noseći na glavi Amonovu barku, potom kralj i kraljica sa svojom pratnjom i naposljetku mnoštvo koje se pridružilo procesiji. U povorci su se mogle vidjeti i barke božice Mut i boga Khonsua. Uz vojnu počasnu pratnju neprekidno se izmjenjuju skupine glazbenika i lagano odjevenih plesača.
Religija drevnih naroda Svetkovine-medinet-habu

Religija drevnih naroda Svetkovine-medinet-habu

Uz put su načinjene uzvisine, poput umjetnih brežuljaka, na čijim vrhovima svećenici prinose žrtvene darove. U hramu kralj osobno izvodi ceremoniju. Povratak se odvija prema istom ritualu. Opis možda ostavlja dojam da je ceremonija trajala jedan dan. Zapravo je trajala osam dana u vrijeme Tutmozisa III., a do dvadeset i pet dana u vrijeme Ramzesa III.
Naziv Opet označava izobilje i govori o karakteru putovanja u svetište. Bio je povezan s obredom hijerogamije (svetog braka).

Horusovo rođenje i mladost

Bog Horus se rodio u mjesecu Mechiru. Svečanost njegova božanskog rođenja u Staroj državi odvijala se u posebno izgrađenim kućama rađanja, takozvanim mammessima. Prema tradiciji, Delta Nila prima novorođenče obavijajući ga svojim muljem kako bi ga sakrila od očiju opasnog boga Seta; dama zmija Outo neprestano bdije nad njim.
Zanimljivo je da se ta svetkovina odvijala 25. prosinca, na dan na koji se mnogo kasnije slavilo rođenje Mithre i Krista. Mnogi su autori uočili podudarnost između tog datuma i zimskog solsticija jer Sunce tada započinje svoju obrnutu plovidbu prema antipodima, u trenutku svoje prividne starosti.
U mjesecu Phamethot, godišnjeg doba Peret, slavilo se Horusovo proljeće, njegova mladost i pobjeda nad tamom. U Edfuu su se odvijale parade brodovlja na Nilu: govorilo se da kip boga tada napušta grad da bi otišao u Denderu, u potragu za božicom Hathor koju će ponovno vratiti u njezin dvorac.

Svetkovine plodnosti
Mjesec Parmenthi posvećen je slavljenju plodnosti: prikazi poljodjelskih radova mogu se vidjeti na freskama hrama Medinet Habua.
U mjesecu Padron, godišnjeg doba Chemou, slavljen je bog Min. Bio je to mjesec žetve. Svetkovine su se odvijale u Koptu gdje je Min imao svoju palaču: organizirala su se natjecanja životinja i odabirali najbolji primjerci radi poboljšanja vrste. Taj je mjesec također bio posvećen bogu Svjetla i bogu Sunca u liku Pacht ili Bastet, nazvanoj Mačka Heliopolisa, onoj koja je pobijedila tmine neznanja ili Apofisa. Taj trenutak odgovara konstelaciji Ovna koju su u starom dobu smatrali početkom godine. Taj je mjesec bio posvećen slavi božice Izide, majke plodnosti koja je dala život Horusu.

Svetkovina doline

U mjesecu Payni u Tebi se slavila svetkovina Doline.
Bog Amon napuštao je svoje svetište da bi tijekom dvanaest dana posjetio bogove i mrtve kraljeve tebanske nekropole. U velikoj ophodnji koja se kretala od hrama sudjelovalo je mnoštvo glazbenika, pjevača, plesača i akrobata. Nošen od strane svećenika, Bog je polagan na ouserhat, raskošno ukrašeni brod potpuno prekriven zlatom, čija je kabina (ili kovčeg u kojem je počivao kip) bila načinjena od elektruma, legure zlata i srebra. Kraljev brod koji se nalazio na čelu flote i koji je pokretalo šezdeset veslača, vukao je za sobom brod s kipom boga. Ploveći niz rijeku kip boga unosio se u svaki od kraljevskih hramova izgrađenih na granici obrađene zemlje.
Religija drevnih naroda Svetkovine-nut

Tamo gdje bi se bog zaustavio, odvijale su se nove ceremonije. A nakon svega bio je predviđen ponovni susret između boga Amona i božice Hathor. Amon konačno stiže u hram Medinet Habua i u nekropolu u Deir el-Medini, mjesto gdje prema tradiciji stoluje primordijalna Oktoada Hermopolisa iz koje potječe Amon. Svetkovina Doline je prije svega obnavljala jedinstvo bogova i tradicije, živih i mrtvih, ljudi i njihovih predaka.

Sretni ponovni susret
U mjesecu Epiphi, godišnjeg doba Chemou, odvijao se Sretni ponovni susret između Horusa i Hathor. Tekstovi opisuju kako je tijekom velike svečanosti božica Hathor, praćena čitavom povorkom, napuštala svoje boravište u Denderi da bi se u Edfuu susrela sa svojim božanskim suprugom. Nakon petnaest dana općeg slavlja, božica i njezino brodovlje vraćali bi se u Denderu na obalu rijeke. Postojala su tri božanska sjedinjenja u Egiptu, vezana uz stvaranje duhovnog, psihičkog i fizičkog plana.

Obred insolacije

U mnogim se egipatskim hramovima tijekom godine često obnavljalo sjećanje na svetkovinu Sjedinjenja sa Sunčanim diskom. To sjedinjenje predstavljalo je obred obnavljanja jer je duša božanstva, silazeći s neba, svojim zrakama prožimala zemaljski kip. Božanska statua bila je postavljena tako da su na nju padale Sunčeve zrake, što je predstavljalo božansku prisutnost. Sam obred obavljao se na krovu hrama u Denderi, u jednoj i danas dobro očuvanoj kvadratnoj kapelici. Povorka koja je prenosila kip prikazana je na zidovima stubišta: na zapadnoj strani vidi se povorka koja se penje spiralnim putom, dok je kosina okrenuta prema istoku služila za povratak.
Religija drevnih naroda Svetkovine-zraka-sunca-kroz-krov-hrama-hator-dendera

Religija drevnih naroda Svetkovine-zraka-sunca-kroz-krov-hrama-hator-dendera

Taj je obred imao za cilj sjediniti kip s izvorom božanske energije u univerzumu: statua je primala sunčani zagrljaj, obnavljajući tako izvorni pokret kojim je Prvo Sunce, užareni Feniks, izlilo Prvu energiju svojoj djeci Šu i Tefnut.
Sjedinjenje sa Sunčanim diskom omogućuje da stvaralačka energija preplavi i ispuni kip svjetlošću, u koji će se tada spustiti i Ka, duh boga. Ta ista zaštitnička snaga pokreće i faraona i konačno se širi čitavim Egiptom.
Učvrstiti to sjedinjenje s izvorima znači osigurati univerzalni red i istinsko uvjerenje da je mnoštvo bogova proisteklo iz primordijalnog Jedinstva i da će mu se na kraju vremena vratiti.

—

Proputovali smo krug vremena, godišnji ciklus, i vidjeli kako svaki početak godišnjeg doba za Egipat simbolizira jednu pobjedu. Početak doba poplava jest pobjeda prirode i primordijalnog života koji se rasprostire u velikim valovima naraslog Nila. Početak doba sjetve pobjeda je čovjeka kojeg simbolizira Horus pobjednik, u trenutku u kojem se slavi krunidba i kraljeva svečanost. Početak doba žetve, obilježen kultom Mina i ponovno rođenog Sunca, pobjeda je svjetlosti i snage.
Tijekom tisućljeća Egipat je redovito slavio ove sretne ponovne susrete između nebeskog i onog vidljivog Egipta, kroz određene životne etape svakog posebno, kao i kroz etape života Egipta kao države.
Religija drevnih naroda Svetkovine-dendera

Religija drevnih naroda Svetkovine-dendera

Nakon što je Egipat oslabio, njegovu religiju potiskuju kršćanstvo i islam. Ritam svetkovina je ipak ostao snažno utisnut u život, tako da su mnoge od njih prilagođene novim religijama.
Liturgija se s vremenom mijenjala, a s njom i upotreba sakralne geografije s kojom su svetkovine bile sve manje i manje povezane.
Sa španjolskog prevele: Daliborka Kiković i Snježana Zorić
Izbor iz knjige: Géographie sacrée de l’ Egypte ancienne. Nouvelles Editions Oswald. París. 1979.
Autor: Fernand Schwarz

**Učlanjen** : 18.12.2021

Velika pjesma o plemenu Bharata

Ovaj stari indijski ep često nazivaju indijskom enciklopedijom povijesti i mitologije, politike, zakona, teologije i filozofije. Osim povijesnih elemenata koji ocrtavaju razvoj i promjene unutar drevne arijske civilizacije, Mahabharata odražava kako svijet jedne od najstarijih poznatih religija, religije Veda, tako i svijet povijesno puno mlađeg hinduizma. Najstarija i danas temeljna indijska filozofska učenja o svemiru, prirodi i čovjeku progovaraju kroz stihove, mitološka bića, simbole, parabole, kroz nebrojene stranice Mahabharate.
Danas se taj tekst smatra jednim od najopsežnijih epova u svjetskoj književnosti; prema predaji, sadrži sto tisuća sloka (staroindijski dvostih).
Starost Mahabharate procjenjuje se samo približno, na temelju određenih povijesnih, društvenih i kulturoloških činjenica. Vjeruje se da je cjeloviti oblik epa nastao u razdoblju od IV. do III. st. pr. Kr. Međutim, sami događaji opisani u epu vezuju se za tzv. vedsko razdoblje indijske civilizacije (1500. – 600. g. pr. Kr.). Pretpostavlja se da je tom razdoblju prethodila arijska ekspanzija dolinom Gangesa te da se sadržaj epa odnosi na već strukturiranu civilizaciju unutar koje su se vodile borbe među vladarima kraljevstava na sjeveru Indije.
Smatra se da je Mahabharata kao cjeloviti tekst stvarana stoljećima postupnim dodavanjem novih epizoda, priča i legendi koje su nosile određenu poruku i bile više ili manje vezane za osnovnu jezgru epa, a to je sukob dvaju ogranaka kraljevske loze u plemenu Bharata.
Iako Mahabharata još uvijek u mnogočemu predstavlja zagonetku, ipak nije potpuno nedostupna i nerazumljiva današnjem čovjeku. Ne ulazeći u njezin složen teološki simbolizam, niti u složene filozofske sustave i pojmove, pokušat ćemo dotaknuti poruke koje taj drevni pedagoški tekst namjenjuje – ne teologu ili mudracu, već čovjeku koji svakodnevno živi svoje dane i često se pita: Kako? Dotaknut ćemo, dakle, jedan aspekt etike starih Arijaca u kojem oni vrlinu drže osnovnim sredstvom duhovnog razvoja čovjeka kao bića i čovječanstva kao cjeline. Vrlina je za njih odgovor na pitanje kako živjeti, odnosno pomanjkanje vrline uzrokuje propadanje čovječanstva. Poruke koje nam prenosi taj aspekt Mahabharate jednostavne su, razumljive i začuđujuće aktualne pa stoga mogu biti bliske današnjem čovjeku.
Mahabharatu se često naziva petom Vedom te se smatra autoritetom u pravilima etičkog ponašanja. Unutar drevnih arijskih učenja o rađanju i životu svemira te filozofskih postavki o uređenim odnosima unutar prirode, čovjek u Mahabharati predstavlja element koji povezuje različite svjetove, svijet zakona ili Neba i svijet materije ili zemlje. Čovjek je biće čiji je zadatak uspinjanje k nebeskom svijetu. Međutim, kaže Mahabharata, uspon počinje i odvija se unutar čovjeka, u njegovoj vlastitoj duši. O tome će ovisiti i njegovo djelovanje u zemaljskom svijetu. Što je duša čovjeka više okrenuta vrijednostima Neba, to je život čovjeka plemenitiji, a djela pravednija. Tako se zakoni Neba odražavaju i na dio prirode koji zovemo čovjekom, ostvaruje se veza između Neba i zemlje, a na dobrobit svih ostalih bića.
Cilj uspona duše stapanje je s božanskim, besmrtnost, a sredstvo kojim to čovjek postiže moralna je čistoća.
Mahabharata iznosi sustav vrijednosti pomoću kojih čovjek treba ispravno živjeti, odnosno pomoću kojih disciplinira um i volju te ispravno djeluje.

ISPRAVNO DJELOVANJE

“Na ovome svijetu čovjek može steći glasovito ime na dva načina: uzdržavajući se od oštrih riječi i prezirući loše ljude. Vlastite volje nemaju ni žena koja žudi za čovjekom kojeg drugi obožavaju, ni čovjek koji poštuje drugoga samo zato što ga drugi poštuju. Želje su siromašnoga i gnjev slaboga kao trnje zabodeno u tijelo. Svuda je hvaljen onaj koji nije ljubomoran na druge, ljubazan je prema slabima, ne prepire se i ne govori oholo i nije zlopamtilo. Onaj tko osjeća sram, makar njegovi grijesi bili samo njemu poznati, visoko se poštuje među ljudima.”
Opraštanje
“Uvredu treba oprostiti onome tko ti je prije učinio neko dobro, makar bio kriv pred tobom i za tešku nepravdu. Sjeti se dobra koje ti je učinio. I onima koji vrijeđaju zbog svojega neznanja i ludosti, treba oprostiti, jer čovjek teško stječe mudrost.”

Gnjev
“Gnjev je pogubitelj ljudi, ali i njihov tvoritelj. Gnjev je korijen svega blagostanja i sve neimaštine. Nema djela koje ljutit čovjek neće učiniti ni riječi koju neće izustiti. Ljutit čovjek pada u grijeh. Ubit će čak i svojega učitelja, a starije će uvrijediti oštrim riječima. Ne može razlučiti što treba reći, a što ne. U bijesu može ubiti i nevinoga, a ukazati poštovanje onome koji zaslužuje smrt. Kako onda netko poput mene smije puštati na volju gnjevu kad je on tako poguban za svijet? Mudar čovjek koji, premda uvrijeđen, ne dopusti da ga to raspinje, raduje se na onome svijetu jer je ravnodušnošću nadvisio uvredu svojega zlotvora. Samo se neznalicama čini da je gnjev isto što i snaga… Da među ljudima nema onih koji su strpljivi i snošljivi kao Zemlja, ne bi na svijetu bilo mira, nego samo neprestano ratovanje koje izaziva gnjev…”

Bol
“Ako osjećaš da te jad preteško pritišće, moraš ga suzbijati, a ne prepuštati mu se. Duševna se bol ubija mudrošću kao što se tjelesna ubija lijekom. Mudrost ima tu moć, ali oni koji su nerazumni, nikada ne steknu duševni mir. Djela učinjena u prethodnom životu neumitno prate čovjeka u ovom sadašnjem, i u kojemu ih je obliku čovjek učinio, u tom će obliku uživati ili trpjeti njihove plodove. Čovjeku je vlastita duša najveći prijatelj, a može mu postati i najopasniji neprijatelj.”
Djelovanje
“Ja ništa ne činim željno iščekujući plodove djelovanja. Dužnost mi je da dam i ja dajem… Činim najbolje što mogu i izvršavam ono što obiteljski čovjek mora izvršavati, a ne obazirem se hoće li to uroditi kakvim plodom ili neće. Uzor su mi dobri i mudri i ne očekujem plodove svojih djela, već se trudim da ne prestupim odredbe Veda. Moje srce privlači pravednost po sebi. A onaj koji žudi da obere njezine plodove, varalica je i nikada se tih plodova ne domogne, kao ni onaj tko u nju sumnja, i to upravo zbog te kolebljivosti. Zato ti govorim kako mi Vede nalažu jer one su u tome najviši sudac. Nikada ne sumnjaj u vrlinu!… Luda koja sumnja u vjeru i oslanja se na dokaze proistekle iz svojega vlastita uma, ne obazire se ni na kakve druge dokaze i vidi samo vanjski svijet koji zadovoljava njezina osjetila, a slijepa je za sve ostalo. Djelovanje na ovome svijetu ima svoje plodove i u vječnosti, premda ih sada ne možeš vidjeti. Ne sumnjaj u pravdu i ne kleveći Boga koji je gospodar svih stvorenja, već uči kako da ga upoznaš! Pokloni se onome čijom milošću smrtni čovjek stječe besmrtnost.”

Pravda
“Tisuće majki i očeva, stotine sinova i supruga rađaju se na ovome svijetu i s njega odlaze, a oni što poslije njih dolaze, na isti će način otići. Nađe se tisuće prilika za radovanje i na stotine prilika za strahovanje. Iz dana u dan to može uznemiravati nepostojana, ali nikada mudra čovjeka… Nitko ne bi smio odbaciti pravednost ni radi zadovoljstva ni radi požude, a ni zbog straha. Pravdu ne treba zaboraviti čak ni radi samog života! Pravda je vječna, a bol i zadovoljstvo su prolazni. Duša je vječna, a prolazni su uzroci njezina vezivanja s tijelom.”
Pobjeda
“Onda Yudhišthira, problijedivši pri pogledu na Duryodhaninu vojsku, oslovi Arđunu: -Arđuno, možemo li doista svladati tu golemu vojsku? Pred njom je Bhišma, naš nepobjedivi djed. Vojska je Kurua doista tolika da se pitam kako bismo je mogli nadjačati. Na to će Arđuna: – Kralju, oni koji žele pobjedu, ne pobjeđuju toliko snagom i smionošću koliko istinom, obazrivošću, pravednošću i trudom. Treba razlučiti pravdu od nepravde, razumjeti što je gramzivost, pa onda uložiti napor i započeti bitku bez oholosti, jer pobjeda je tamo gdje je i pravda.”

=>

**Učlanjen** : 18.12.2021

VREMENSKI CIKLUSI

Opisujući promjene i opadanje moralnih vrijednosti, Mahabharata objašnjava smjenjivanje yuga, velikih ciklusa postojanja čovječanstva.
“Yuga koja se naziva krta, razdoblje je u kojemu postoji samo jedna i neprolazna vjera. U toj najboljoj od yuga, svatko je vjernik bez mane i zato nema potrebe za djelima koja će potkrjepljivati vjeru. Vrlina se ne izopačuje i narod se ne kvari. Zato se to razdoblje naziva krta, savršeno… Dok je trajala ta yuga, nije bilo bolesti, a ni pomućenih osjetila, ni pakosti, oholosti i licemjerja. Nije bilo nesuglasica, zlovolje, prijevare, straha, bijede, ljubomore i nezasitnosti, a svevišnji Brahman¹ , to prvo utočište yogina, bilo je dostupno svakome. Narayana, duša svih stvorenja, imao je bijelu put, a različita svojstva brahmana, kšatriya, vaišya i šudra bijahu sama po sebi razumljiva i svatko je savjesno obavljao svoje dužnosti. Jedan Jedini Duh bijaše cilj svakoga zadubljenja, a postojala je i samo jedna mantra: OM. Vladao je jedinstveni poredak i, premda različiti, svi su slijedili pouke jedne jedinstvene Vede. U vremenu koje se naziva krtayuga vjera se sastojala u prepoznavanju sebe kao brahmana.
Kad je nastupila tretayuga, počeše priređivati žrtvovanja, a vrlina se smanji za četvrtinu. Narayana, duša svih stvorenja, posta crven. Ljudi su cijenili istinu i posvećivali se vjeri i vjerskim obredima pa nastadoše mnogobrojne žrtve i zavjeti. U tretayugi ljudi počeše izmišljati načine kojima će se domoći onoga što žele, a postizali su to obrednim činima i darovima. Nikada nisu odstupili od vrline, a bijahu skloni isposništvu i davanju poklona. Četiri su se kaste pridržavale svojih dužnosti i održavale bogoslužja.
U dvaparayugi vjera se smanji na polovicu, a Narayana posta žut. I Vede se razdijeliše na četiri dijela, pa su neki sačuvali u sjećanju četiri Vede, neki tri, a neki samo jednu, dok neki više nisu znali ni za ršije. Raspinjani strastima, ljudi su se posvećivali isposništvu i darežljivosti. Budući da su se umne sposobnosti podosta smanjile, uz Istinu ih ostade samo nekolicina, a kada narod odbaci od sebe Istinu, postade žrtva različitih bolesti. Rodi se grijeh i razne prirodne nedaće. Ugroženi narod utekne se isposničkoj pokori, a neki prinošahu žrtve ne bi li stekli blagostanje na zemlji ili se domogli Nebesa. Kada je došla dvaparayuga, ljudi postadoše nevjernici i iskvariše se.
Sine Kuntin, u kaliyugi ostat će još samo četvrtina vrline. Kada počne to željezno doba, Narayana će dobiti crnu boju, a Vede, nauka, vrlina i žrtve prestat će se poštovati. Zavladat će svakojake pošasti i boleštine, klonulost i srdžba, pojavit će se svakakve nakaznosti, prirodne nedaće, tjeskoba i strah od oskudice. Kako se yuge smjenjuju, tako se vrlina smanjuje, a stvorenja se zbog toga izopačuju i njihova se narav kvari. Čak i oni koji dožive nekoliko yuga, podvrgnuti su tim promjenama.”

KASTE

U staroindijskom obrascu društva postojala su četiri staleža: brahmani – svećenici i čuvari svetih znanja; kšatriye – ratnici i vladari; vaišye – ratari, stočari, obrtnici, trgovci; šudre – sluge.
Mahabharata promatra i tu društvenu hijerarhiju kroz sustav moralnih vrijednosti:
“… Ova povijest kazuje se sada, a kazivat će se i u budućnosti. Treba je slušati onaj tko želi steći vrlinu.
… Bujao je nov naraštaj blagoslovljen dugim životom i vrlinom. Ponovno se uspostavio stari poredak od četiriju staleža kojima na čelu bijahu brahmani.
… Tako se izrodi golemo mnoštvo bića, stotine i stotine tisuća, i množili su se i dalje te živjeli u vrlini oslobođeni tuge i bolesti. Tako na zemlji opasanoj morima opet zavladaše kšatriye. Radovahu se tome i brahmani, a i ostale kaste, jer kraljevi zaboraviše opačine rođene iz grijeha i gnjeva, i pravedno su dijelili kazne onima koji zaslužuju pa su tako štitili svekoliku Zemlju…
Brahmani su proučavali Vede i Upanišade, i među njima ne bijaše ni jednoga koji bi Vede prodavao.
Vaišye su orali zemlju pomoću volova, ali krave nikada nisu ujarmljivali… u tim danima nije bilo ni trgovca koji bi na mjeri zakidao. Svatko se držao puta Vrline i u nju je stalno upirao pogled.”

Brahmani i šudre

“Nato Yudhišthira stade besjediti: – Prvače među Zmijama, mudri ljudi kažu da je brahman onaj u kojemu su istina, milosrđe, pomirljivost, uzorno vladanje, dobrostivost, samilost i savjesnost u obredima koji su dužnost njegova staleža.
Svojstva što ih ima šudra ne mogu se naći u brahmana i obrnuto. Ali šudra nije šudra samo zato što se kao takav rodio, niti se brahmanom postaje po rođenju. Mudri ljudi rekoše da je brahman onaj u kome se nalaze Brahmanove vrline, a šudra onaj koji tih vrlina nema, makar i bio po porijeklu brahman.”

Kralj

“Nebeski mudrac Narada postavlja kralju Yudhišthiri čitav niz zahtjeva:
– Prthin sine, prihvaćaš li s milosrđem onemoćala neprijatelja koji traži tvoje okrilje nakon što je pobijeđen u boju? O zemaljski gospodaru, držiš li se jednako prema svim ljudima, i može li ti svatko prići kao da si mu ti otac i majka? Pokrivaju li se tvoji troškovi polovicom, trećinom ili četvrtinom tvojih prihoda? Dočekuješ li uvijek svoju rodbinu, starije, trgovce, starce, nevoljnike i sve kojima treba zaštita i daješ li im hrane i blaga? …Jesu li ljudi koji se bave zemljoradnjom, uzgojem stoke, trgovinom i pozajmicom na probitak, ljudi časni i pošteni? O tome ovisi sreća tvojega naroda, o Kralju!
Bharato, nadam se da su tvoji doglavnici nepodmitljivi i da pravedno sude kada se povede spor između bogata i siromašna. Bharato, je li daleko od tebe četrnaest kraljevskih poroka: bezbožništvo, laž, gnjev, neopreznost, neodlučnost, zapostavljanje mudrih, lijenost, površnost, slušanje samo jednog savjetnika, savjetovanje s neznalicama, nauke o koristi, odustajanje od plana, obznanjivanje tajni, neostvarenje dobrih zamisli i brzopletost?”

DOLAZAK NA NEBO

Uspon čovjeka prema Nebu praćen je ispitima vrline. Dosegnuti Nebo može samo onaj tko živi vrlinu bez obzira na cijenu koju za to plaća.
Mahabharata opisuje posljednju kušnju pravednog kralja Yudhišthire, pred samo stupanje na Nebo:
“Yudhišthira krenu dalje i više se nijednom nije okrenuo. Za njime je išao još samo pas koji mu osta jedini drug. Najednom zatutnjaše i zemlja i nebesa i pred njime se pojavi Indra, kralj bogova, vozeći se na svojim kolima.
– Došao sam da te povezem! – reče on Yudhišthiri.
No, kralj je izgarao od boli za braćom i za čestitom Draupadi pa mu ovako odgovori: – Prvače među bogovima, sva moja braća popadoše putem! Oni moraju poći sa mnom jer ja se bez njih ne želim zaputiti u nebeske predjele. Gospode, nježna kraljevna Draupadi lišena je ovdje svake udobnosti! Molim te da i ona pođe s nama.
– Vidjet ćeš svoju braću na Nebu. – odvrati mu na to Indra. – Oni su još prije tebe, odbacivši ljudsko tijelo, dospjeli onamo. Vidjet ćeš i njih, a i Draupadi, i nemoj više za njima žaliti, glavaru Bharata! Ja sam došao da tebe povezem u tom tvojem tijelu na Nebo!
Tada će Yudhišthira: – O Gospodine prošlosti i sadašnjosti, ovaj mi je pas vrlo odan. Trebalo bi da i on pođe sa mnom! Moje srce prepuno je samilosti za njega.
Nato Indra odvrati: – Danas si stekao besmrtnost i položaj ravan mojemu i sva blaženstva Neba stoje pred tobom, Kralju!
Ostavi tog psa, nema u tome ničega sramotnoga.
No, Yudhišthira će nato: – O Tisućuoki, ti si pravedan i znaš da je onome tko je pravedan vrlo teško učiniti kakvu nepravdu. Ja ne želim onu sreću koju bih stekao kad bih odbacio nekoga tko mi je odan.
Indra uzvrati: – Na Nebesima nema mjesta za one koji vode pse za sobom!
Ali Yudhišthira je ostao pri svojemu: – Rečeno je da je neizmjeran grijeh odbaciti nekoga tko ti je odan. Ja neću ostaviti ovoga psa da bih tako stekao sreću! Zavjetovao sam se da nikada neću napustiti onoga tko je uplašen ili je meni odan, ili traži moju zaštitu, ili je pak u nevolji, a slab je da se sam zaštiti. Taj zavjet nikada neću prekršiti sve dok u meni ima života!
Indra još uvijek nije odustajao: – Zašto si tako tvrdoglav? Zašto ne ostaviš tog psa i ne pođeš sa mnom u predjele koji su određeni za bogove? Time napuštaš svoju braću i Draupadi.
Religija drevnih naroda Mahabharata-II-yudhisthir-indra

Religija drevnih naroda Mahabharata-II-yudhisthir-indra

A Yudhišthira odgovori: – U svim svjetovima dobro je znano da s onima koji su mrtvi nema ni sastajanja ni rastajanja! Onda kad su umrli, ja ih nisam mogao oživjeti, a nisam ih ostavio dokle god su bili živi. Ostaviti onoga tko ti je odan, jednak je grijeh kao i zastrašivati onoga tko od tebe traži zaštitu, ubiti ženu, opljačkati brahmana ili uvrijediti prijatelja.
Kada kralj Yudhišthira to izreče, tada mu božanstvo, poprimivši vlastiti lik Dharme, progovori:
– Iz dobrog si roda, Kralju kraljeva, i krase te razum i dobro vladanje kao što su krasili i tvoje valjane očeve. U tebi ima samilosti za sva stvorenja tako da si maločas čak odbio i ući u kola vladara bogova samo zbog psa koji ti je vjeran. Zato, Kralju, nema nikoga tko bi se mogao mjeriti s tobom!”
Put dosezanja Neba, dosezanja vlastitog cilja postojanja, stari Arijci nazivali su putem Dharme. Dharma predstavlja univerzalni zakon, prototip moralnog i kozmičkog reda koji moraju slijediti i odražavati čovjek i čovječanstvo u cjelini. Za Arijce svako biće u prirodi ima svoju dharmu, cilj kojem evolucijski teži, stanje usklađenosti s univerzalnim zakonom u kojem u potpunosti ostvaruje sebe kao biće.
Čovjek svoju dharmu ostvaruje svjesnim izborom kvalitete svog djelovanja, usprkos zemaljskim okolnostima koje mu se postavljaju kao prividna prepreka. Tekstovi Mahabharate nedvosmisleno savjetuju vrlinu kao ispravan izbor, a zemaljske, vanjske okolnosti koje prate čovjeka samo su kušnja, testne situacije na koje bi trebao ispravno odgovoriti. Čak ni posljednja kušnja, pri samom dosizanju besmrtnosti, nije prema Mahabharati neko veličanstveno djelo, već “obična” ljudska samilost…
Jezik Mahabharate, bez obzira na starost i egzotičnost njene drevne filozofije, može jasno razumjeti svaki čovjek, neovisno kojem vremenu i kojoj civilizaciji pripada. Dobrota je u svim vremenima imala isti smisao: čovjeka koji treba tu dobrotu živjeti.
¹Brahman – naziv za najviši duh koji je bezobličan i vječan, od kojeg sve potječe, koji prodire u sve i sve prožima. Isti naziv upotrebljava se i za pripadnike najviše od četiri kaste u Indiji, brahmane.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Citat :: Ljepota ispred mene,
Iza mene,
Ispod mene,
Svud oko mene.
U ljepoti govorim.
Annie Kahn, Navajo

Oduvijek su postojali ljudi koji su ukazivali na ljepotu, smisao i važnost kulture kojoj su pripadali. Takav je bio Hosteen Klah, umjetnik i iscjelitelj koji je, između ostalog, zaslužan da su se neka znanja, učenja, obredi, simboli i svečanosti sjevernoameričkih Indijanaca ipak sačuvali, bez obzira na promjene tijekom vremena.
Hosteen je bio Navajo Indijanac, vrač, slikar u pijesku i tkalac tapiserija koji je svijetu otkrio magičnu ljepotu navaške obredne umjetnosti prožete duhom drevnih vremena.
Religija drevnih naroda Hosteen-klah-foto

Religija drevnih naroda Hosteen-klah-foto

Rođen je 1867. godine na Medvjeđoj planini, u blizini Fort Wingatea u Novom Meksiku. Prvi dio njegova imena, Hosteen, obilježje je poštovanja, poput “gospodin”, dok je Klah u prijevodu s navaškog jezika značilo “Ljevoruki”. Njegov pradjed Narbona bio je ratni poglavica kada su Navajo Indijanci bili na vrhuncu slave, što govori o njegovom plemenitom podrijetlu.
Vrlo rano otkrilo se da je nadleeh, odnosno da posjeduje i ženske i muške karakteristike, što je u njihovoj tradiciji imalo osobito značenje jer se, prema mitologiji, smatralo da takve osobe imaju izvanredne sposobnosti.
U tradiciji Navajo Indijanaca djelatnosti su bile podijeljene po ženskim i muškim ulogama. Vračevi i voditelji ceremonija bili su muškarci, dok su žene tkale i izrađivale tepihe, odjeću i tapiserije.
Poduku je dobio unutar obitelji i plemena. Majka i sestra poučile su ga tkalačkom umijeću, u čemu se s vremenom pokazao izvanrednim. Već kao mladi tkalac izabran je da sudjeluje na Svjetskoj kolumbijskoj izložbi u Chicagu 1893. godine.
Osim tkanja, Klah je još kao dječak pokazivao živo zanimanje za ceremonije. Nakon ozljede pri padu s konja, njegov ujak, iscjelitelj, izveo je za oporavak Pjesmu Vjetra. Izvedba je trajala pet dana, nakon čega je održana i ceremonija Vatre. Opčinjen tradicionalnim načinom liječenja i obredima, poželio je i sam naučiti više o njima.
Ujak ga je počeo poučavati majstorstvu pjevanja napjeva i izradi svetih crteža u pijesku, što je bilo dio obuke za hataalii, vrača ili iscjelitelja. Pamćenje te prijenos znanja i iskustva s učitelja na učenika bilo je ključno za održanje što izvornijeg izraza i potpunijeg razumijevanja ceremonija. To je zahtijevalo veliku ozbiljnost, odgovornost i posvećenost tom drevnom zvanju. O povezanosti učenja, rada i utjecaja na zajednicu, koje je prožimalo tradicionalni način života Indijanaca, John Collier u knjizi Indijanci obiju Amerika kaže: Oni su imali i imaju sposobnost za život koju je naš suvremeni svijet izgubio – kao pogled na svijet i pogled na sebe, kao tradiciju i instituciju, kao praktičnu filozofiju koja dominira njihovim društvima i kao umjetnost najvišu među svim umjetnostima.
Njegova obuka za vrača trajala je pune dvadeset i četiri godine, sve do 1917. godine kada je koristeći napjeve i simbole samostalno izveo devetodnevnu ceremoniju Puta Noći. Time je postao priznat kao službeni vrač.

Citat :: Ceremonija Puta Noći

Obred je obično trajao devet dana i smatrao se izuzetno moćnim, svetim te zahtjevnim za izvođenje. Na početku obreda vrač i osoba u ulozi Hasteyaltia, vrhovnog boga, uvode plesače putem označenim žrtvenim darovima u hrani. Plesači s različitim maskama predstavljaju ostala božanstva, kojih je u toj ceremoniji znalo biti do dvadeset i četiri. Nakon toga pridružio bi im se oboljeli nudeći iz košare svoje darove bogovima. Vrač bi tada počeo pjevati obrednu pjesmu ponavljajući određeni izraz četiri puta. U isto su vrijeme četiri plesača i Hasteyalti plesali pomičući se laganim ritmičkim pokretima, dajući blagoslov pri kraju svake molitve. Ples i pjesma djelovali su hipnotički i umirujuće na slušatelje.

Velika se važnost pridavala i slikama u pijesku, a za tu ceremoniju upotrebljavalo se dvanaest motiva. Unutar jednog obreda odabiralo ih se najviše šest, i to četiri velike i dvije manje, a u izboru je sudjelovao oboljeli sa svojom obitelji. Određene slike pratile bi posebno određene pjesme, molitve, ples i ostale obredne postupke. Oboljeli je na njima sjedio ili spavao i tako se povezivao sa snagama sadržanim u simboličkim prikazima. Vrač bi mu kasnije nanosio pijesak iscrtan simbolima i crtežima na bolne dijelove tijela kako bi se pospješilo izlječenje.

Posebno se isticao u poznavanju ceremonijalnih pjesama. Bilo je uobičajeno naučiti dvije do tri jer su bile veličine poema od više stotina stihova. Savladao ih je najmanje osam, među kojima su bile: Put Pozdrava, Put Noći, Put Vjetra…
Religija drevnih naroda Vrac

Smatrali su ga glavnim vračem svog vremena, ali i onim koji je prvi objedinio umijeće slikanja u pijesku i tkanja tapiserija. U izradi tapiserija cijenila se vještina i autentičnost kojima je svaki tkalac davao vlastiti doprinos razvoju tog umijeća. Podukom su se prenosili motivi i tehnike koji su bili dio tradicije, ali je svakome ostavljena mogućnost da u rad unese dio svoje imaginacije.
Hosteen je u tom smislu označio prekretnicu u izradi navaških tapiserija. Kao iscjelitelj bio je svjestan svetosti izrade obrednih slika u pijesku. Postupno ih je počeo koristiti kao motive u izradi tapiserija, što je bilo neuobičajeno za njihov svjetonazor. Slike u pijesku bile su ključan element ceremonija iscjeljenja. Indijanski izraz za njih bio je iikaah, “mjesto gdje bogovi dolaze i odlaze”. Crtež se izrađivao na podu unutar hogana, tradicionalne navaške nastambe u kojoj su se izvodile ceremonije, predstavljajući središnje mjesto obreda ili privremeni žrtvenik na kojem se odvijao susret božanskih snaga (Svetih ljudi) i sudionika svetog događanja. Po završetku ceremonije, crteži su se obavezno uklanjali raspršujući ostatke pijeska izvan hogana. Smatralo se da crteže mogu bez opasnosti upotrebljavati samo određene osobe, a s obzirom na to da su imali značenje svetog, nisu se koristili u profane svrhe. Zbog toga je naišao na negodovanje kada ih je počeo tkati kao motive na svojim tapiserijama.
Religija drevnih naroda Klahov-sag

Bio je to njegov pokušaj očuvanja tradicije i drevnih učenja, jer da nije više bilo puno onih koji su bili voljni posvetiti se dugoj obuci, pamćenju napjeva i raznovrsnih motiva te njihovom odgovornom i predanom izvođenju. Jedini njegov učenik, Beaal Begay, preminuo je iznenada 1931. godine, ostavivši Klaha bez nasljednika.
Prije nego što je počeo utiskivati svete simbole u tapiserije, tražio je savjet i odobrenje svoje obitelji. U svoj rad postupno je uključio i dvije nećakinje.
Njegovim prvim poznatim radom smatra se veliki svečani prekrivač s motivom vrtloga – svastike iz pjesme Puta Noći koji je izradio 1916. godine. S vremenom je u radu sve više koristio detalje ceremonijalnog života Navajo Indijanaca i slika u pijesku.
Sa svojim nećakinjama izradio je sedamdesetak istkanih slika – simboličnih prikaza u pijesku koje su bile dio pet pjesama. Najveći broj radova, njih četrdeset i devet, prikazuje motive pjesama vezanih uz ceremoniju Puta Noći, devet ih je iz Puta Pozdrava, deset iz Puta Izbacivanja te po jedan iz Puta Planine i Puta Orla.
Religija drevnih naroda Klahov-rad

Na njegov rad, kao i na očuvanje navaške tradicije, utjecala je Frances Johnson Newcombe. Upoznali su se 1912. godine kada je došla sa svojim suprugom, trgovcem, i počela podučavati u lokalnoj školi. Sudjelujući u ceremoniji Puta Noći na koju ju je Hosteen pozvao zainteresirala se za pješčane crteže snažne simbolike. Njihovo poznanstvo nadahnulo ju je da napiše knjigu u kojoj kroz život tog intrigantnog Indijanca i njegove obitelji govori o dvjesto značajnih godina navaške povijesti.
Tijekom života razvio je još jedno blisko prijateljstvo koje se pokazalo značajnim za njegov pokušaj očuvanja navaške tradicije. U suradnji s Mary Cabot Wheelwright te uz njezinu novčanu pomoć, osnovan je Muzej navaške ceremonijalne umjetnosti (Museum of Navajo Ceremonial Art), prvotno nazvan Navaška kuća molitve i Kuća navaške religije. Kasnije je preimenovan u Wheelwright muzej, a taj naziv nosi i danas. Smješten je u Santa Feu, u Novom Meksiku, i sadrži Klahove najznačajnije radove. U njemu je dokumentiran dio povijesti da bi buduće generacije stekle uvid u jedan zaboravljeni svijet čiji izvori živo vibriraju u izloženim djelima.
Religija drevnih naroda Umjetnik-i-tapiserija

Religija drevnih naroda Umjetnik-i-tapiserija

Posljednje njegovo tkanje, s prikazom neba iz Puta izbacivanja, nije dovršeno za njegova života. Dovršile su ga njegove nećakinje.
Umro je u veljači 1937. godine. Radovi koje je ostavio iza sebe govore nam o drevnoj tradiciji koja je posjedovala duboka znanja o onom nevidljivom i nama danas nedokučivom, za koje je istraživač Joseph Epes Brown rekao: Svijet prirode bio je njihov hram i unutar tog svetišta oni su izražavali veliko poštovanje prema svakom obliku života, ulozi i snazi. Takav sveti odnos, koji se razvijao putem obreda i ceremonija, Hosteen Klah nastojao je oteti zaboravu utkavši ga u tapiserije.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Rumijev put

Sufizam je jedan od duhovnih puteva koji naglašava mističnu stranu islamskog učenja. Riječ dolazi od arapske riječi sufi koja označava mistika, a izvedena je od riječi suf, tj. “vuna”, što je vjerojatno vezano uz vunenu odjeću prvih derviša.
Sufizam možemo dovesti u vezu i s riječju saf koja znači “čistoća”. Čistoća podrazumijeva uklanjanje stranih elemenata iz bîti nečega, što u konačnici dovodi do otkrivanja i prepoznavanja čovjekovog stvarnog Ja.
Jedan od najpoznatijih sufijskih redova, mevlevijski, osnovali su 1273. godine sljedbenici Mevlane Dželaludina Rumija nakon njegove smrti. Red je utemeljio Rumijev sin, sultan Veled u Konji u Turskoj, odakle se red postupno proširio cijelim Osmanskim Carstvom.

Rumijevo učenje

Najvažniji pojam u islamu, pa i u sufizmu, je tawhid prema kojemu je Bog jedan i jedinstven. To je manifestacija principa Jednog koji je nužno Biće o kojem ovisi postojanje svih stvari. Sve je od Boga i sve se njemu vraća. (Ku’ran)

Tawhid kao učenje o jedinstvu, govori da je čitav Univerzum odraz toga jedinstva, a krajnji je čovjekov cilj razumjeti i živjeti to jedinstvo, što je također i krajnji cilj sufizma.
Ono što posebno obilježava Rumijevo učenje je ljubav prema Voljenom (Bogu), što podrazumijeva okretanje od prolaznog svijeta i usredotočenost na ono neprolazno – Boga. Ljubav potiče na davanje, žrtvovanje i usavršavanje ljudskog bića. Božanska ljubav postoji unutar čovjekove bîti, ali zbog zaokupljenosti mnogim stvarima ne možemo tu Ljubav ni čuti ni osjetiti. Jednom kad je čuje ili osjeti poput bljeska, čovjek nastoji tu Ljubav ponovno čuti i pojačati.

Citat :: … Kada se spustim u rudnik, On je rubin i kamen dragi,
kada u more uronim, On je biser bijeli.
Kada pustinjom hodim, On je oaza;
kada se nebeskim sferama verem, On je zvijezda….

Put kojim se približavamo Bogu, prema Rumiju uključuje glazbu, poeziju i ples. Glazba pomaže posvećenicima da se čitavim svojim bićem usredotoče na božansko, a obredni ples sema, koji je osmislio Rumi, vodi nutarnjoj sabranosti. Neprekidnom vrtnjom oko svoje osi, s rukama uzdignutim prema nebu, posvećenik se oslobađa vezanosti za ovozemaljsko, simbolički kreće prema istini, raste kroz ljubav, stišava svoj ego, nalazi istinu i dolazi do Savršenog. S tog duhovnog putovanja vraća se zreliji za pružanje ljubavi i služenje svima, bez obzira na uvjerenje, rasu, klasu ili narod kojem pripada.
Danas Mevlevijev red postoji u cijelom svijetu, kao i škole koje proučavaju Rumijeva učenja. Ona privlače mnoge tragaoce zbog univerzalnih ideja i poziva na Ljubav, jer kako kaže stih:

Citat :: Dođi, dođi tko god da jesi
bilo da si tragalac, bilo nevjernik,
bilo da se moliš Vatri.
Naša nije karavana očaja
Dođi, čak ako si prekršio svoj zavjet tisuću puta
dođi, dođi, i još jednom… dođi!

**Učlanjen** : 18.12.2021

Izlazak duše na svjetlost Sunca – Egipatska knjiga mrtvih

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Unasova-piramida

Unutrašnjost piramide faraona Unasa iz V. dinastije. Unasova je piramida najmanja od piramida iz razdoblja Stare države i nalazi se u Sakari neposredno uz tzv. stepenastu piramidu faraona Djosera. Iako je od nje ostala gomila kamenja, njena je unutrašnjost bila veliko iznenađenje za istraživače. Naime, 1881. godine Maspero je pronašao tamnoplavo obojene svodove hodnika, predsoblja i pogrebne odaje na kojima su bile oslikane žute zvijezde, a na zidovima predsoblja i u pogrebnoj odaji urezane magične formule. Unasova piramida je prva piramida u kojoj se javljaju ovi urezani tekstovi, kasnije nazvani Tekstovi piramida.

Zbir tekstova koji potječu iz različitih razdoblja, a nalaze se uklesani u unutrašnjosti piramida, u pogrebnim hodnicima, u sarkofazima ili ispisani na papirusima položenim uz mumije, nazivaju se Knjiga mrtvih, iako je to netočan naziv.

Njeno izvorno ime moglo bi se prevesti kao “Knjiga izlaska duše na svjetlo dana” ili kao “Knjiga izlaska duše na svjetlost Ra”.
To je naizgled heterogen zbir recitativa ili formula koje se obično smatraju dijelom obreda, a čija je općenito prihvaćena svrha osigurati uskrsnuće na drugom svijetu izbjegavajući opasnosti koje vrebaju na tom putu.
Suvremeni su prijevodi u nekim slučajevima pokušaj rekonstrukcije “idealne” Knjige mrtvih i polaze od različitih izvora. Poznata su tri osnovna izvora:

[list="box-sizing: border-box;"][*]Tekstovi piramida, hijeroglifi zapisani u unutrašnjosti piramida, a najstariji su iz razdoblja V. dinastije (piramida faraona Unasa). Ovi tekstovi postoje i u drugim piramidama koje pripadaju razdoblju do VIII. dinastije, a sve se nalaze u Sakari.
[*]Grobnice Tetija, Pepija I., Merenra, Pepija II. i Aba, uz one koje pripadaju kraljevskim suprugama Pepija II.: Neit, Ipuit i Uđebten.
[*]Tekstovi sarkofaga, koji se pojavljuju od velike krize Prvog međurazdoblja i šire, tijekom Srednje države, posebno među plemstvom.
[/list]

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Vaganje-duse_Hunefer

Prikaz “vaganja duše” ili “vaganje srca umrloga” iz Knjige mrtvih pisara Hunefera. Papirus se čuva u Britanskom muzeju u Londonu. Vaganje duše odvija se u Dvorani pravde, pred Ozirisovim prijestoljem. Središnje mjesto zauzima vaga na kojoj bog Anubis, čuvar i zaštitnik mrtvih, važe srce pokojnika kako bi ispitao da li je ono lagano poput pera Maat – pravde koje se nalazi na drugoj plitici vage. Desno od vage u liku čovjeka s glavom ptice ibis vidimo boga Thota koji predstavlja univerzalni zakon i mudrost. On na daščici kistom zapisuje pojedinosti suđenja. Vrhovni sudac je Oziris, a tu su i četrdeset i dva božanstva koja prisustvuju suđenju.

Ovima treba nadodati Knjige mrtvih – rekompilacije kojima se dodaju nova poglavlja. Ona se pojavljuju i proširuju posebno za vrijeme Nove države i praktički su bile dostupna svakome tko je mogao platiti prijepis.

Među ovim posljednjima postoje i različite priznate verzije. Papirus Ani pripada tzv. tebanskoj verziji, gdje poglavlja nisu u kanonskom ili fiksnom poretku, kao što je to slučaj sa saitskom verzijom koja je bila u upotrebi od XXVI. dinastije do ptolemejskog razdoblja.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_140_Corazon

Obredna posuda u obliku srca, središta čovjekove svijesti. Na posudi je prikazan Benu, ptica Feniks, simbol uskrsnuća.

Knjiga mrtvih je knjiga zaziva

Kako bi se pomoglo duši umrlog, ili njegovom “dvojniku”, u njegovom putovanju u nepoznato, svećenik je prije nego što bi se zapečatila posljednja vrata njegove grobnice pokraj mumije polagao inicijatski papirus. Ovaj se papirus pojavljuje pod različitim nazivima: Knjiga mrtvih, Knjiga zaziva Suncu, Knjiga skrivenog boravišta, Knjiga vratiju, Knjiga disanja, Knjiga onoga koji se nalazi u Duatu ili Knjiga izlaska duše na svjetlo dana.
Prvu poznatu Knjigu mrtvih činili su tekstovi urezani na zidove piramida i grupirani u 453 poglavlja, a koji su puno kasnije, u VII. st. pr.Kr., u vrijeme vladavine Psametika, podijeljeni u 165 poglavlja. Najbolji primjer ovog tipa je papirus dug 20 m koji se sada čuva u Egipatskom muzeju u Torinu, a koji je prvi puta objavio Lepsius koji je s Busenom istraživao Egipat i Nubiju 1842. g. i izvršio redakciju brojnih, još uvijek mjerodavnih djela. Lepsius je također preveo velik broj Tekstova sarkofaga s unutarnjih stijenki sarkofaga. Navedimo također i radove G. Máspera koji je zamijenio Mariettea na mjestu voditelja iskapanja i egipatskih starina, a kome dugujemo otvaranje Unasove piramide u Sakari, čije su nam prostorije omogućile pristup najstarijim poznatim egipatskim religijskim tekstovima te senzacionalno otkriće kraljevskih mumija u pogrebnom hramu kraljice Hatšepsut u Deir el Bahari.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_063_WB_09-Ka-KP-hands

Drveni kip dvojnika, Ka, kralja Hora, XIII. dinastija, pronađen u njegovoj grobnici u Dahšuru.

Zazivi i natpisi

Knjiga mrtvih obuhvaća oko dvjesto pjevanja, od kojih su neka jako dugačka i jako stara, a druga stanu u nekoliko redaka. Njihovo će poznavanje omogućiti pokojniku sigurno snalaženje u podzemnom svijetu Duatu, koji treba proći tijekom neizvjesnog putovanja kroz njegovih dvanaest područja. On će isto tako morati prepoznati bogove koji će mu biti blagonakloni i čuvare pilona i gradova. Njihovu naklonost morat će pridobiti molitvama, dok se nipošto ne smije prestrašiti mnogobrojnih zlotvornih duhova. Također se ne smije uplašiti demona-zmijâ koji umrlom jedu ime, sjećanje ili utrobu i stalno žive u sjeni carstva mrtvih. Tijekom cijele pogrebne svečanosti svećenici čitaju zazive iz Knjige mrtvih nagnuti nad mumijom pokojnika. “Ovo čitanje”, piše S. Mayassis u djelu Misteriji i inicijacija, “simulira žurnu inicijaciju u posljednjem trenutku kada neinicirana duša napušta zemlju.” Neke zazive prate “natpisi”, odnosno kratke bilješke koje određuju način recitiranja takvih i sličnih molitvi uz korištenje magičnih predmeta koji sadrže snagu čija nam stvarna namjena nikada neće biti otkrivena.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Tutankhamon-Anubis

Bog Anubis s glavom šakala bio je čuvar i zaštitnik mrtvih.

Značenje Knjige mrtvih

Za Knjigu Mrtvih se tvrdi:

da je u početku bila namijenjena samo kraljevima i da je kroz proces demokratizacije stigla u ruke plemića, a kasnije naroda.
da je pogrebni tekst.
da je njena svrha bila osigurati uskrsnuće, zahvaljujući poznavanju izraza ili molitvi, koje je bilo zajamčeno time što su ovi tekstovi ostavljani uz pokojnika.
da je njezin sadržaj bio ili magijsko-praznovjerne vrste ili da odražava vjerovanja koja su se protezala od najprimitivnijih faza i istovjetna su vjerovanjima centralnoafričkih plemena. S tim u vezi navodi se kanibalska himna Unasa, gdje faraon kaže da guta bogove, svoje podanike i obitelj.
da je spomenuto uskrsnuće omogućavalo da se izbjegne raspadanje tijela i omogući ponovni povratak u život u nekoj dalekoj budućnosti s istim tijelom, uključujući “obavljanje nužde”, “jedenje” i “održavanje spolnih odnosa”. Ovo posljednje također se tvrdi i za bogove.
da raj Egipćana pokazuje proturječne aspekte i međusobno različite opise, gdje su neki od njih tek projekcija idiličnog seoskog života. U vezi s tim spominju se ušabtiji – male statue polagane uz pokojnika – i magijske recitacije namijenjene tome da ih se probudi kako bi im se moglo zapovijedati, kao primjer da je na onom svijetu potrebna pomoć slugu.
da različitost bogova koji se pojavljuju u tekstovima i učestalost kojom se pojavljuju neki od njih nije drugo do izraz teoloških varijacija koje ovise o većem ili manjem utjecaju svećeničkih kasti u različitim razdobljima egipatske povijesti.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Tutankhamon

Posmrtna maska faraona Tutankhamona.

Ove i mnoge druge tvrdnje sličnog tipa pojavljuju se u većini priručnika o drevnom Egiptu, ponekad tako kategorički da se čini kako ne ostavljaju mjesta sumnji, ali kako je Učitelj rekao, “stablo ćete prepoznati po plodovima”. A plod našeg vremena je pretjerana težnja za znanstvenošću. Egiptologija rado ističe svoj znanstveni naslov jer su se njeni instrumenti istraživanja modernizirali i koristi blagodati drugih područja ljudskog znanja i tehnologije. Međutim, ako znanost ne shvaćamo kao tehnologiju već kao mentalni stav, sposobnost predviđanja fenomena, klasificiranje promatranog u otvorene sustave koji omogućavaju korištenje znanja koje je otvoreno za prihvaćanje temeljnih istina, a suzdržano prema onome što se sa sigurnošću ne zna, tada bismo došli do zaključka da je egiptologija još uvijek jako daleko od tog ideala.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Tutankhamon-Dulap

Vanjska kanopska škrinja koju čuvaju četiri božice – Izida, Neftida, Neit i Selket; pozlaćeno drvo, visina 2 m, grobnica faraona Tutankhamona.

Starost i podrijetlo Knjige mrtvih

“Pogledajte blijedo lice i spremnog strijelca. Zlo je u svim krajevima. Ne postoji više čovjek od jučer. Pogledaj pljačkaše u svim krajevima. Sluga prisvaja sve na što naiđe. Nil se izlijeva, ali više nitko ne obrađuje zemlju. Svi uzvikuju: “Ne znamo što se dogodilo u zemlji”… I žene su neplodne, niti jedna ne začinje; Khnum, stvoritelj formi, više ne stvara tijela za čovječanstvo zbog stanja koje vlada zemljom…
(…) Pogledajte Tajnu odaju, njeni tekstovi pokradeni i njene tajne razotkrivene. Magijski izrazi objavljeni, magijske riječi shemu i sajenu nedjelotvorne jer ih ljudi ponavljaju. Arhivi su otvoreni i opljačkani. Sluge su sada gospodari sluga, pisari su ubijeni i njihovi tekstovi pokradeni. Proklet bio ja što živim u bijedi ovoga vremena…”
Ove strašne riječi podsjećaju nas da civilizacije, kao i ljudska bića, prolaze trenutke krize. Radi se o tekstu koji se pripisuje prvom međurazdoblju, a pretpostavlja se da ga je napisao plemić po imenu Ipuwer. On nam otkriva ključ zašto su se sveti tekstovi Knjige mrtvih počeli razglašavati, prvo među plemićima, a kasnije i u narodu te tako u posljednjim razdobljima egipatske povijesti dospjeli u ruke onih koji su ih mogli financijski priuštiti.
U svakom slučaju, ova zbirka tekstova pripisivala se samom Thotu, no imamo li u vidu da Thot predstavlja mudrost i čitavu jednu zajednicu pisara i upravitelja u Kućama života, moramo naznačiti njeno podrijetlo i prijenos od strane zajednice mudraca koja se održala kroz čitavu egipatsku povijest. Ona je bila temelj egipatskog društva i njegovog sustava obrazovanja, pisanja i znanja, a njen korijen se krije u najdubljoj prošlosti.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_P1010100

Bog Oziris, Senedžemova grobnica, Deir el.Medina, Zapada Teba

Pogrebna knjiga?

Knjiga mrtvih nije pretrpjela, kako se obično kaže, proces demokratizacije, već proces dekadencije. Kao i u drugim civilizacijama, kroz dugi vremenski period njene formulacije su se po svoj prilici prenosile samo usmenim putem ili, ako su bile zapisane, čuvale se izvan dohvata znatiželjnika. U svakom slučaju, već kod prvog pojavljivanja zapisi na zidovima posjeduju veliku složenost i kompletan sustav izražavanja, što upućuje na dugu prethodnu evoluciju.
Osnovni sadržaj Knjige mrtvih je mističnog tipa, povezan s inicijacijom, a kako ćemo u nastavku pokazati, preostali dio čine himne ili dijelovi liturgijskih prikazanja.
Nesumnjivo je simbolička veza između inicijatske i fizičke smrti vodila tome da se malo po malo, osobito u razdoblju pada, često koristila kao pogrebna knjiga, iako to nije bila njena prvotna namjena.
Moglo bi se postaviti pitanje da li se iza ove tajnovitosti skrivao određeni tip elitističkog egoizma, no zaboravljamo da i danas upis na sveučilište zahtijeva zadovoljenje određenih uvjeta i polaganje pristupnih ispita, i da sve zemlje čuvaju svoje vojne tajne i tehnologije zbog štete koju bi one mogle izazvati. Ipak, danas se na internetu mogu pronaći upute od toga kako izvršiti samoubojstvo pomoću lijekova do toga kako izraditi bombu u kućnoj radinosti. Pravilno i u prikladno vrijeme stečeno znanje daje slobodu, ali inače je vrlo opasno.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Tutankhamon-CapDulap

Božica Selket, jedna od čuvarica kanopske škrinje.

Tekstovi Knjige izlaska duše na svjetlo dana bili su po svom podrijetlu mistični i religijski, a ne pogrebni kako ih se pokušava prikazati. Na argument da su pronađeni u grobnicama, treba ustvrditi upravo suprotno: da u većini grobnica nisu pronađeni, i da su kroz dugi vremenski period bili većinom nepoznati. Uz to se još treba prisjetiti da su nam preostale samo ruševine hramova i grobnica, ali što se dogodilo s kraljevskim arhivima i arhivima Kuća života, da ne spominjemo same misterijske škole?

Svatko tko je živio ili boravio u Kairu može potvrditi da većina vozača uz upravljač svojih automobila uvijek ima Kuran. Pretpostavljam da zbog toga nitko neće pomisliti da je to priručnik za vožnju. U brojnim kršćanskim grobnicama pojavljuju se urezani odlomci iz Biblije, a ne tako davno postojao je običaj da se uz pokojnika položi i jedan primjerak Evanđelja koji mu se stavljao u ruke, što se ponekad i danas čini, kao što se može vidjeti u bilo kojoj katedrali na skulpturama koje prikazuju sahranjene plemiće ili biskupe. Ipak, nitko neće tvrditi da je Biblija pogrebna knjiga.
Kada kršćanski svećenici ili muslimanski hodže u crkvi ili džamiji, ili na samom mjestu ukopa, koriste rečenice i odlomke iz Biblije ili Kurana, to također ne govori o pogrebnoj prirodi ovih tekstova, premda govori o njihovoj religioznoj upotrebi u tim prilikama.
Kada su plemići starog Egipta davali na zidove svojih grobnica uklesati dijelove obreda, činili su to s istom namjerom kao i kršćanski plemići i moćnici našeg vremena koji naručuju veličanstvene grobnice uokvirene čitavim nizom kerubina, anđela i svetih prikaza.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Andro_Teba-63_CB

Detalj iz Senedžemove grobnice, Deir el-Medina, Zapadna Teba.

Kada se Ani pojavljuje na vinjetama prikazan uz same Bogove, to je jednako slikarskim prikazima renesansnih kršćana na kojima se naručitelj slike pojavljuje klečeći pred kraljevima-mudracima.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Hunefer_Spell023_CB

Obred “otvaranja usta umrlog” prije polaganja mumije u grobnicu. Papirus Ani.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Ani_Spell089_CB

Duša Ba iznad mumije. Papirus Ani.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Ptah-i-Dusa_CB

Vinjeta s prikazom Ba i sjene umrlog. Poglavlje iz Knjige mrtvih iz grobne komore Irinefera. Teba, XIX. dinastija.

I tako do u beskraj možemo tražiti slične primjere. Ono religijsko i mistično, zbog svoje vlastite prirode, logično se koristi kao simbol i instrument za sve ono što donosi prelazak u drugu sferu života ili s one strane, a da to u navedenom dokumentu ili tekstu ne upućuje ni na što pogrebne prirode.

Treba naglasiti jednu važnu činjenicu kako bismo razumjeli zbog čega se ne može uopćavati kad je u pitanju dokument pogrebne namjene: broj stanovnika Egipta, prema najnižim brojčanim procjenama, kretao se između tri ili četiri milijuna i manje-više se održao kroz tisuće godina. Uzimajući u obzir da plemići i osobe na državnim funkcijama čine nekih 0,5% populacije, morali bismo imati tisuće preslika nastalih tijekom više od 5000 godina egipatske povijesti, a o tome nema nikakvih naznaka.
Tvrdnja da nisu svi imali potpune preslike, da je možda bio dovoljan samo poneki odlomak, vodi do zaključka koji smo naznačili ranije: da je njegova upotreba bila proizvoljna, kao u slučaju bilo kojeg kršćanina koji bi odabrao neki odlomak iz Svetog pisma. Ako se tvrdi suprotno: da je mnogo tisuća papirusa izgubljeno jer su uništeni prolaskom stoljeća, onda dolazimo do stava spomenutog ranije: da ne posjedujemo dovoljno podataka te da ne možemo uopćavati ukoliko za to nemamo dokaze. Pronalazak određenog broja više ili manje potpunih papirusa ne daje nam za pravo da tvrdimo da su tekstovi bili isključivo pogrebne namjene.

Priručnik za uskrsnuće?

Knjiga mrtvih nije bila nekakav “priručnik” za uskrsnuće. Da je to bila, njene formule bi za običnog smrtnika imale puno jasniji i “čitkiji” smisao. Međutim, iz samog teksta se vidi da umrli posjeduje određena tajna znanja i iskustva, upravo ona koja su ga činila dostojnim da bude praćen “priručnikom” kao podsjetnikom na njegove duhovne dosege za vrijeme života i njegova očekivanja vezano za drugi svijet.
Obično se smatra da su tekstovi poput podsjetnika koji pokojniku služi da bi mogao proći sud i uskrsnuti, što nas dovodi do prilično zanimljivog apsurda: kako objasniti da se pokojnik mogao kretati, potražiti papirus i pročitati ga, ako još nije uskrsnuo niti stekao moć za slobodno kretanje, pa makar i u formi “fantoma”?
Ovo treba razjasniti: da, bio je korišten za ponovno rođenje u onom svijetu, ali u smislu inicijacije u novi život, i tek u kasnijim vremenima, kada se knjiga popularizirala, zadobila je smisao koji je više povezan s fizičkom smrću i uskrsnućem u Amentiju. Ali ovo pripada izvedenicama teksta u kasnijem razdoblju, a ne prvotnoj namjeri.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Ani_Spell125_CB

Poznati prikaz “vaganja duše” iz Anijevog papirusa, gdje vaganju prisustvuju svi aspekti vidljive i nevidljive prirode Anija.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Anubis_Grobnica-Nebenmaat_CB

Bog Anubis naginje se nad mumijom, držeći u ruci metalni predmet od meteoritskog željeza koji se koristio za obred “otvaranja usta umrlog”.
Grobnica Nebenmaat, Teba, XX. dinastija.

Prvobitni jezik ili abrakadabra?

Pažljiva simbolička analiza pokazuje nam profinjenost misli i istančanost njenih visokih metafizičkih izraza. Kao dokaz tome dovoljno je navesti velik broj publikacija, uključujući i ovu, koje više ili manje uspješno nastoje objasniti kompleksnost teološko-hermetičke misli.
Kao primjer nedostatka razumijevanja simboličkog navodimo nesretni prijevod takozvane kanibalske himne faraona Unasa, u kojoj faraon govori da se hrani bogovima, svojim podanicima i vlastitom obitelji. U ovom tekstu odgovarajući hijeroglif koji je preveden kao “jesti” istovremeno ima značenje apsorbirati i asimilirati.
Ideja koja se pojavljuje u tekstu jest da se faraon identificirao sa svime, apsorbirao esenciju svega u samome sebi. Da je bio budist, rekao bi da se reintegrirao u sve uranjajući u nirvanu. Pa ipak, egiptolozi obično navode da se u ovom slučaju radi o aluziji ili znaku koji upućuje na kanibalsku prošlost među Egipćanima.
Kada Egipćani za bogove kažu da imaju sposobnost razmnožavanja, riječ koja se prevodi kao razmnožavati obično nema taj smisao. Zaista, u mnogo slučajeva radi se o varijanti koja bi se mogla prevesti kao snaga ujedinjenja, a ponekad kao generativna moć u nematerijalnom smislu.
Krivo se interpretira kada egipatski kraljevi sebe nazivaju sinovima Amona ili Ra, a tekstovi koji govore o silasku božanstva, o inkarniranju njegove biti u ženi, prevode se riječima razmnožavati ili oploditi. Ipak, kada bismo se na isti način postavili prilikom prevođenja tekstova drugih religija, trebalo bi se reći isto, jer ono što se obično prevodi kao začeti, riječ je čiji korijen označava nešto slično, budući da u semitskim jezicima gen i njegove varijante imaju konotacije poput podrijetlo, početak, sjemenka, genitalije, spol, razmnožavanje i sl. Na sreću, ne prevodi se na ovaj način jer se podrazumijeva mističan smisao riječi, no kada se primjenjuje na “poganske” religije, prevodi se u njenom najgrubljem obliku.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Toth_Anijev-papirus_CB

Pokraj boga Thota nalazi se Ammet, Čudovište-koje-proždire-srca, a predstavlja kaos u koji upadaju zli.

Drugim riječima, proučavanje egipatskih tekstova zahtijeva da im pristupimo s istom skromnošću, strpljenjem, razumijevanjem i poštovanjem kao kad proučavamo svete tekstove drugih religija. Treba imati na umu da su to tekstovi jedinog civiliziranog naroda u tom dijelu svijeta, civiliziranog tisućama godina u najužem i najmodernijem smislu te riječi, i da su ti tekstovi bili korijen mnogih obreda i metafizičkih pojmova kasnijih religija.

Duhovni ili osjetilni raj?

Odmah treba naglasiti da nije postojala niti jedna poznata civilizacija koja nije zamišljala raj kao vrt ili mjesto puno plodova. Ali, ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da se u gotovo svim religijama govori o dvije vrste raja. Prvi je onaj najpoznatiji, to je onaj koji um običnih ljudi lako poima, koji ne traži pretjerana objašnjenja već sigurnost u bolju budućnost. U ovom raju postoje stvari, osjetilni objekti, to je ugodno mjesto gdje se uživaju plodovi istog tipa kao i za vrijeme života, ali, napominjemo, puno profinjenije. Ovo je gotovo proturječno: od vjernika se u ovom životu traži odricanje, da bi potom griješio u onom životu.
Opis drugog raja je drukčiji. To je stanje svojstveno svim misticima; stanje gdje se ne uživa u stvarima, već u punom postojanju u božanskom okrilju: jedino zadovoljstvo je konačno sjedinjenje s Bogom.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Ani_Spell185-186_CB

Zadnja scena iz Anijevog papirusa (glava 186.) Na prikazu s lijeve strane je bog Sokar-Oziris, a iza njega su božice Toeris i Hator koji dočekuju umrlog u Poljima mira, odnosno u egipatskom raju.

Pitajte nekog prostodušnog kršćanina što misli o raju, a zatim postavite isto pitanje kršćanskom mistiku. Ponovite isti eksperiment s bilo kojim muslimanom, a potom pročitajte tekstove sufija.

U Indiji se govori o devahanu ili boravištu anđela kao o stanju koje se nalazi između dva života u kojem se ljudska duša, kao za vrijeme noćnog počinka, odmara od silaska u zemaljsku egzistenciju, uživajući u jednom stanju blažene sreće u svemu u čemu je oskudijevala za života: prijateljima, obitelji, itd. Također se govori i o jednom drugom, drukčijem stanju koje se može dosegnuti i na zemlji, a naziva se samadhi ili nirvana, u kojem je ono što je važno svjesna disolucija ili apsorpcija unutar božanskog.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Crtez_grobnica-Tutmosisa-III_CB

Crtež u grobnici Tutmozisa III. u Tebi, Dolina kraljeva, XVIII. dinastija. Božica Izida stoji na pramcu božanske barke tijekom njenog noćnog putovanja kroz podzemni svijet. Zajedno s božicom magije Hekom pomaže posadi broda u savladavanju demona podzemlja.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Hunefer_Spell125b_CB

Vrhovni sudac Oziris na svome prijestolju u podzemnom svijetu. Detalj s papirusa pisara Hunefera.

Prvi od ova dva raja odnosi se, dakle, na međustanje, odmor koji je dostupan svima, jer i zločinac spava i odmara se noću, premda njegovi snovi nisu kao snovi pravednika. Radi se o stanju između jedne i druge inkarnacije. Drugi se odnosi na cilj svih mistika, na stanje konačnog stapanja s božanskim, bez vraćanja u prethodno stanje.

U drevnom Egiptu nailazimo na sličnu shemu. Zato se ponekad govori o ulasku u svjetlo, u blistavi horizont kao uzvišeni duh, a ponekad se radi o ulasku u Polje Iaru ili Raj, gdje je sve idealno, pšenica raste sedam lakata visoka, vode ima u izobilju i pokojnik ima sve potrebno za život.
Opisano odgovara dvama stanjima i dvjema ljudskim potrebama. Ima onih koji žude za povratkom kući da bi se najeli dobrog pečenja zalivenog vinom, a ima i onih koji čeznu za kućnim ognjištem kako bi se odmorili uz Mozartovu glazbu. Ako bi oni međusobno zamijenili mjesta, njihovi mali kućni rajevi pretvorili bi se u pravi pakao. Onaj tko nema nebeske uši, ne može čuti nebesku glazbu. Raj ili stanje blaženstva post mortem ovisit će o tome što smo razvijali na zemlji, o tipu očiju, ušiju i osjetila koje smo stekli. Zato će raj za mistika biti načinjen od svjetla.
Faraona se često pokapalo s malim statuama nazvanima ušabti ili oni koji odgovaraju. Obično se kaže da je njihova uloga bila pomoći pokojniku u njegovim poslovima na onom svijetu. Ipak, trebalo bi se upitati kakav je to raj u kojem plemići i kraljevi – koji čitavog života nisu takli dršku pluga – rade, oru i trebaju pomoć ušabtija, “onih koji odgovaraju”. Takav bi raj prije bio pakao. Ušabtiji su imali potpuno drukčiju ulogu, oni su bili predstavnici moći iniciranoga, njegovi pomoćnici u drugom svijetu, gdje je ono što se uzgajalo bila božanska pšenica i božansko vino, na isti način na koji kršćani govore o uzimanju “ nebeskog vina i kruha” u raju.

Religija drevnih naroda IZLAZAK_Hunefer_Spell125a_CB

Detalj s papirusa pisara Hunefera prikazuje 11 od 42 božanstva koji prisustvuju suđenju duši umrlog.

Egipatska je civilizacija u sebi samoj, u svojim izrazima, bila duboko religiozna, mistična, puna simboličkog značenja koje je prožimalo svakodnevni život u svakom njegovom činu. Da bismo mogli proučavati njenu misao, a osobito njene svete knjige, moramo usvojiti njenu osobitu viziju, bez obzira vjerujemo li u nju ili ne, no ono što ne smijemo učiniti jest projicirati naše moderne koncepcije na prošlost.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Egipatski hvalospjev Ra-u
HVALOSPJEV RAU KAD SE DIŽE NA ISTOČNOM DIJELU NEBA
Vidi Ozirisa Anija, pisara, koji bilježi svete darove svih bogova
koji kaže: “Klanjam ti se, o, ti koji dođe kao Hepera, Hepera, tvorac bogova.
Ti se dižeš, ti sijaš obasjavajući majku svoju (Nut), ti okrunjeni care bogova.
Tvoja majka Nut ti poštovanje iskazuje svojim objema rukama.
Zemlja Manu prima te sa zadovoljstvom i boginja Maat grli te u dva
razdoblja

. Religija drevnih naroda Eye-of-horus-brian-brake

Religija drevnih naroda Eye-of-horus-brian-brake

Neka on da sjaj, i moć, i pobjedu i izlazak (uskrsnuće), da kao živa duša vidi Horusa dvaju obzorja,
ka-u Ozirisovim, pisaru Aniju, pravednim1 pred Ozirisom
koji kaže: Zdravo da ste, svi bogovi Hrama Duša,
koji nebo i zemlju na tezuljama mjerite
i koji hranu i meso u izobilju pribavljate.
Zdravo Tatunene2, Jedini,

Tvorče ljudi i srži bogova juga i sjevera, zapada i istoka.
Pripišite hvalu Ra-u, gospodaru nebesa,
Vladaru, Životu, Zdravlju, Snazi, Tvorcu bogova,
I divite mu se dok se u svom divnom Prisustvu uzdiže u barci atet3.
Oni koji borave u visinama i oni koji borave u dubinama, obožavaju te.
Tot i Maat su tvoji pisari.
Neprijatelj tvoj je predan vatri, zlotvor je pao;
ruke su mu svezane, a Ra mu je noge odsjekao.

Religija drevnih naroda K

Djeca nemoćne pobune neće više nikad ustati.
Kuća Vladareva slavi i glas onih koji se raduju u moćnom je boravištu.
Bogovi likuju kad vide da se Ra diže;
zrake Njegova svjetla svijet preplavljuju.
Veličanstvo Boga, koga se treba bojati, pokazuje se i ulazi u zemlju Manu;
on blistavom zemlju čini svakog dana dok se rađa;
on dolazi do mjesta na kome je jučer bio.
O, budi u miru sa mnom;
daj da gledam ljepotu tvoju;
da po zemlji idem;
da Magarca4 udarim; da zlotvora smrskam;
da Apepa5 uništim u času njegovom;
da vidim ribu abtu6 u vrijeme stvaranja njenog,
I ribu ant u stvaranju njenom,
I barku ant u jezeru njenom.
Da vidim Horusa za krmom,
I Tota i Maat pored njega;
da držim pramac barke sektet7 I krmu barke atet.
Neka on dopusti ka-u Ozirisa Anija da promatra Sunčev disk

Religija drevnih naroda Eff72228034caecb1c048d1eeb7062b2

Religija drevnih naroda Eff72228034caecb1c048d1eeb7062b2

I gleda boga-Mjeseca svakog dana, bez prestanka;
I neka mi duša izađe I prođe tamo-amo i gdje god joj se prohtije.
Neka mi se objavi ime kad pronađe na prostrtom stolu s darovima;
neka mi se daju darovi u mom prisustvu,
isto kao što se daju sljedbenicima Horusovim;
neka mi se pripremi sjedalo u Sunčevoj barci na dan izlaska boga-Mjeseca
I neka mi se dozvoli pristup Ozirisu u zemlji pobjedonosnoj!
Anijev papirus, E. A. Wallis Budge, Beograd, 1989., str.168-171

Religija drevnih naroda 3c7957c372b2c4ca59ec6198f850ccb3

Religija drevnih naroda 3c7957c372b2c4ca59ec6198f850ccb3

Ra, južni zid Hatorina hrama, Dendera

1Maaheru ili maatheru ili Maa Kheru: “istinitog glasa”, “opravdan”; fraza se često stavljala na kraj imena pokojnika kako bi označila da se pokojnik sjedinio s Bogom, tj. da je prošao divinizaciju, teozu
2Tatunen bio je kao I Seb s kojim je poistovjećen, bog zemlje. Njegovo ime je često pridodavano Ptahovom, I tada je opisan kao tvorac bogova I ljudi I stvoritelj jajeta sunca I mjeseca. U jednom vidu je bio razaratelj svega stvorenog.

3Ime barke večernjeg sunca
4Personifikacija tame I kaosa, kao I zmija Apep I krokodil
5Personifikacija tame I kaosa
6Ribe abtu I antu su ponekad prikazane na kovčezima kako plivaju uz pramac sunčeve barke
7Ime barke izlazećeg sunca

**Učlanjen** : 18.12.2021

I ching – Knjiga promjena

Citat :: “Sunce počiva na granicama planina,
Žuta se rijeka ulijeva u ocean.
Želim li veći krajolik obuhvatiti,
Moram se uspeti za još jednu stepenicu.”
Wang Zhihuan (688. – 742.)

I Ching ili Knjiga promjena drevna je kineska knjiga proricanja, odnosno jedno je od najstarijih i najznačajnijih djela kineske tradicije koja ga ubraja u svoja temeljna djela, poznata pod nazivom Šest klasičnih djela. Već je Konfucije (rođen 551. g. pr.Kr.) smatrao ovu knjigu jako starim tekstom, a prema predaji potječe od “četiri mudraca”. Legendarni Fu Hsi (2825. – 2738. g. pr.Kr.), prvi poznati vladar u kineskoj povijesti, tvorac je trigrama. Nastanak heksagrama pripisuje se kralju Wenu (1231. – 1150. g. pr.Kr.), rodočelniku dinastije Chou. Zatočen od strane posljednjeg vladara dinastije Shang, Wen se u tamnici posve predao proučavanju Knjige promjena, pridodavši heksagramima nazive i kratak opis značenja. Njegov sin, vojvoda Chou, zaslužan je za tumačenja linija heksagrama, čime je temeljni tekst Knjige promjena bio zaokružen, i u takvom ga je obliku zatekao Konfucije. On se u svojoj starijoj dobi posvetio njenom proučavanju i govorio da kad bi poživio još pedeset godina, sve bi ih iskoristio za njezino proučavanje. Konfuciju i njegovim učenicima pripisuje se tzv. Deset krila, najranijih komentara Knjige promjena, koji zauzimaju približno polovicu obima knjige u današnjem obliku.

Konfucije

Prvi prijevodi, koji su se pojavili u XVIII. stoljeću preko misionara koji su bili u Kini, odmah su zaintrigirali neke od najvećih umova Europe. U godinama koje su slijedile pojavilo se nekoliko, više ili manje vjernih prijevoda Knjige promjena, a filozofi poput Leibnitza, Schopenhauera i Hegela, pokušali su ovom tekstu dati vlastito tumačenje. Vremenom se na Zapadu razvio pravi kult Knjige promjena koji je privukao i laike i ugledne mislioce.

Najbolji prijevod knjige do danas onaj je izvanrednog sinologa Richarda Wilhelma (1873. – 1930.), koji je uz pomoć svog kineskog učitelja na njemu predano radio deset godina. Wilhelma, koji je u Kini boravio kao misionar, potpuno je zaokupila kineska kultura, sasvim mu promijenivši život.
Iako ovdje želimo prvenstveno govoriti o filozofskoj dimenziji djela, potrebno je približiti jednostavan i praktičan kineski mentalitet u kojem je nastalo. Tradicionalna kineska kultura zasnovana je na intuiciji koja se razvija iz svijesti okrenute nutrini stvari i pojava. Pažljivo promatrajući svijet oko sebe, drevni su kineski mudraci spoznali da je sve što osjetila opažaju podložno promjeni i da je upravo promjena jedino postojana i kao takva vječni princip. Stoga, za razliku od ostalih knjiga drevne mudrosti koje naglašavaju vječno i nepromjenjivo kao najviši čovjekov cilj i ideal naspram prolaznog, Knjiga promjena u središte razmatranja postavlja promjenu.
“Kad Sunce zađe, izlazi Mjesec. Kad Mjesec zađe, izlazi Sunce. Sunce i Mjesec se izmjenjuju i tako se rađa svjetlost. Kad prestane hladnoća, dolazi vrućina. Kad vrućina ode, stiže hladnoća. Hladnoća i vrućina se izmjenjuju i tako se navršava godina. Prošlost se steže, skuplja, budućnost se rasteže. Stezanje i rastezanje djeluju jedno na drugo i tako nastaje ono što je blagonaklono.”
I Ching doslovno znači Knjiga (ching) promjena (I) i opisuje zakone po kojima se odvijaju sve promjene u ovom manifestiranom svijetu, jer je promjena njegova osnovna karakteristika. Višeznačnost naziva knjige ogleda se i u značenju ideograma I koji je i znak za kameleona – životinju koja stalno mijenja boju tijela u skladu s okolinom, a ching je i znak za osnovu tkanja, glavnu nit oko koje mnogostrukim preplitanjem nastaje cjelokupna manifestacija.

Citat :: Sam simbol tao chi – apsolutno u nerazlučenom obliku; njegov razlučeni oblik yin i yang pokazuje kako u svakoj od dualnosti postoji “klice promjene”, klice pokreta koje ne dopušta da jedna dualnost prevagne, prevlada i tako poremeti prirodnu ravnotežu. I yin i yang polako narastaju i u trenutku dosezanja maksimuma, mijenjaju se u svoju suprotnost, a svojim preplitanjem i prožimanjem tvore cijeli univerzum.

Kineski su mudraci spoznali da promjena nije slučajna niti proizvoljna već je podložna univerzalnom zakonu – Tao. Također su otkrili zakon periodičnosti, prema kojem promjena slijedi kružno kretanje poput kretanja nebeskih tijela, godišnjih doba, smjene dana i noći. Spoznaja ključna za proricanje bila je ta da, iako nedostupni našim osjetilima, u nevidljivoj dimenziji postoje stvari i događaji koji još nisu stupili u vidljivu stvarnost.
Richard Wilhelm u svom uvodu prijevoda Knjige promjena kaže: “Svaki događaj u vidljivom svijetu proistječe iz ideje u nevidljivom svijetu. Prema tome, sve što se događa na zemlji, samo je takoreći reprodukcija događaja u svijetu koji nadilazi naše osjetilno opažanje, a što se tiče same njegove manifestacije u svijetu, ona samo slijedi promjenu na nadosjetilnom planu. Sveti ljudi i mudraci, koji su u dodiru s tim višim sferama, imaju pristup idejama kroz intuiciju te imaju sposobnost utjecati na događaje u svijetu. Tako je čovjek povezan s nebom, nadosjetilnim svijetom ideja, i sa zemljom, materijalnim svijetom vidljivih stvari. (…) Pomoću Knjige promjena razabiremo klice stvari koje trebaju doći, učimo se predviđati budućnost, kao i razumjeti prošlost. Na ovaj način, simboli na kojima se heksagrami zasnivaju služe kao obrazac za pravovremeno djelovanje u naznačenim situacijama, što ustvari omogućuje prilagođavanje prirodnom tijeku stvari.”

Citat :: Richard Wilhelm (1873. – 1930.), njemački sinolog, stigao je u Kinu 1899. godine u svojoj 26. godini kao protestantski misionar, da bi služio kao pastor u njemačkom kolonijalnom gradu Ch’ingtao, provincija Shandong. Uskoro je otkrio da ima urođeni dar za kineski jezik i predao se proučavanju kineske kulture i starih tekstova. 1911. godine u 38. godini susreo je čovjeka koji će ostaviti izniman trag na njegov život, kineskog mudraca imenom Lao Nai Hsuan. Wilhelm piše u uvodu svog prijevoda Knjige promjena: “Nakon kineske revolucije, kad je Ch’ingtao postao stjecište brojnih uvaženih učenjaka stare škole, među njima sam susreo i mog uvaženog učitelja Lao Nai Hsuana.”
Godine 1913. Wilhelm je s Laom započeo desetogodišnji prijevod Knjige promjena s kineskog na njemački, i ovaj se prijevod smatra najutjecajnijim zapadnim prijevodom ovog drevnog teksta, koji je zatim preveden na mnoge druge jezike. O njihovom zajedničkom radu zapisao je: “Lao je prvo otvorio moj um prema čudesnosti Knjige promjena. Pod njegovim iskusnim vodstvom ushićeno sam putovao kroz ovaj stran, a opet blizak svijet. Prijevod je načinjen nakon iscrpnih rasprava. Zatim je njemačka verzija ponovno prevedena na kineski, i tek nakon što je značenje teksta u potpunosti sravnjeno, našu smo verziju smatrali vjernim prijevodom.” Lao je umro 1921. g., a Wilhelmov prijevod i komentar konačno je dovršen 1923.

Nakon 20 godina života u Kini, Wilhelm se 1924. g. vratio u Njemačku, preuzevši mjesto profesora na kineskim studijama na Sveučilištu u Frankfurtu, a 1925. g. utemeljio je Kineski institut na čijem je čelu ostao do smrti. Bio je dobar prijatelj Carla Gustava Junga, koji je napisao uvod Wilhelmovim prijevodima, I Ching: Knjiga Promjena i taoističkoj alkemijskoj raspravi Tajna zlatnog cvijeta, a što je zauzvrat živo utjecalo na Jungove teorije i djela.
Wilhelm je rekao Jungu da tijekom svih njegovih godina u Kini nije pokrstio niti jednog Kineza. On je naime osjećao da je njegova misija stvoriti most između zapadne i istočne duhovnosti. Jung je zapisao u svojim memoarima: “Wilhelm je bio savršen učenik kineskog mudraca, Lao Nai Hsuana, ispunjenje željenog sna mudraca.”
Richarda Wilhelma nazivaju i Marcom Polom nutarnjeg svijeta Kine. On je, više od drugih, zaslužan za otvaranje Zapadu golemog duhovnog nasljeđa Kine.
Wilhelmov prijevod Knjige promjena temelji se na verziji knjige iz vremena vladara K’ang Hsija (1662. – 1722.), pod nazivom Chou I Chê Chung koja po Wilhelmovom sudu sadržava najbolje komentare svih vremena.

Otkrivajući zakonitosti promjena, čovjek je mogao zauzeti odgovarajući stav i usmjeriti svoje djelovanje u pravom smjeru. Na takav način ova knjiga u sebe uključuje i temelje svake etike na razini pojedinca, odnosno politike na razini zajednice. Ova je etika povezana s prirodnim ili kozmičkim poretkom. Stoga su se kineski carevi svih vremena oslanjali na Knjigu promjena kako bi najbolje vodili poslove države.
Neograničena mnogostrukost očitovanja stvarnosti, činjenica i događaja potpada u svome “neredu” pod red imanentan prirodi stvari, ili drugim riječima, taj je nered samo prividan. To znači da se svaka situacija preobražava u neku drugu, iako osnova “tkanja” ostaje nepromijenjena: kao što se potka neke tapiserije može raščlaniti i zamijeniti drugim motivom, dok osnova uvijek ostaje jedna te ista.

Promjena i Presuda

Osnovni pojmovi Knjige su: i (promjena), hsiang (simboli) i tz’u (presuda).
Pojam I jedan je od osnovnih pojmova tradicionalnog mišljenja, a smatra se da ima tri razine značenja: lakoća i jednostavnost, promjena, te stalnost, tj. neprekidnost promjene.
U komentaru heksagrama br. 32 Dugotrajnost (Hêng) se kaže: “U ovom svijetu nikada nije bilo ničega što bi bilo dugotrajno, a da se nije kretalo. Kroz kretanje, ’ono završava i zatim iznova počinje’. Zato može biti dugotrajno, a da se ne iscrpi. Nikada nije bilo ničega stvorenoga od neba i zemlje što bi odolijevalo promjeni, čak ni čvrstoća ni veličina golemih planina. Zato dugotrajnost nije isto što i ukočenost (I Ting). Ono što je ukočeno ne može biti dugotrajno. Stalni je Tao samo u promjenama u skladu s vremenima.”
U Konfucijevim Izrekama (Analekti) nalazimo: “Stojeći pored rječice Konfucije reče: ’Ah! I prolazi ovako, ne stajući danju ni noću.’”
Sve promjene rezultat su međudjelovanja dviju primordijalnih sila: aktivne yang i pasivne yin. Interakcija tih dviju sila uzrokuje sve vrste kretanja i promjene.

Osam osnovnih trigrama

64 heksagrama nastaju kombinacijom dvaju trigrama – gornjeg koji predstavlja Nebo i donjeg koji predstavlja Zemlju.

Pojam I također podrazumijeva stvaranje i obnavljanje; naime, stvaranje i obnavljanje teku u skladu s neprestanim kretanjem yina i yanga koje pak teži prirodnoj ravnoteži ili harmoniji puta sredine koji je Tao.

Za onoga tko je shvatio pojam promjene Wilhelm kaže: “Pažnja se više ne usmjerava na pojedinačne stvari koje protječu i prolaze, nego na vječan i nepromjenjiv zakon koji je na djelu pri svakoj promjeni. Taj zakon je Lao Tzuov Tao, struja, Jedno u mnogostrukome.”

Kineski ideogrami koji predstavljaju I ching.

Tao kao nepromjenjivo i bezimeno, nedjeljivo i veliko prvo stvara hsiang, a nakon toga iz hsianga u postojanje stupa wu (forma ili oblik). U Velikoj raspravi se kaže: “Na nebesima su simboli (hsiang) koji se tamo upotpunjuju. Na zemlji su oblici i pojedinačnosti (hsiao) koji se tu formiraju. Na taj se način ukazuju promjene i transformacije.” Drugim riječima, simboli služe kao modeli, odnosno obrasci na osnovu kojih se uobličava sva manifestacija.

Pojam tz’u (komentar, tumačenje, odluka, presuda) polazi od toga da sami simboli (hsiang) nisu dovoljni za iskazivanje smisla i tumačenja Knjige promjena pa se tako u Velikoj raspravi kaže: “Predaja je složila simbole da bi izrazila punoću njihovih ideja. Izumila je heksagrame da bi iskazala punoću istine i neistine. Pridavala je tumačenja da bi njihovim riječima dala punu izražajnost.” Na drugom mjestu kaže: “Promjena (i) osvjetljava ono što je prošlo i razabire ono što će upravo doći. Ona čini vidljivim ono skriveno i iznosi na svjetlo ono što je u tami…”
Može se reći da presude “pretaču” simbole (trigrame/heksagrame) u riječi, ukazujući na ispravan smjer djelovanja. U presudama te u tumačenjima koja su im pridodana od vremena Konfucija, otkriva se najbogatije vrelo kineske mudrosti, koje savjetuje čovjeka kako usmjeriti i oblikovati vlastiti život i uskladiti ga s Tao koji leži u korijenu svega što postoji.

Trigrami i heksagrami

“Da bi se (Tao) očitovao, on potrebuje neku odluku, neko polazište. To temeljno polazište veliki je prvi početak svega što postoji – tai chi, u doslovnom značenju ´sljemena greda´. Sa ’sljemenom gredom’, koja sama po sebi predstavlja jedno, dvojnost dolazi u svijet, jer ova prva linija odjeljuje ono gore od onog dolje, desno od lijeva, naprijed od nazad – drugim riječima, svijet suprotnosti. Ove suprotnosti su kasnije postale poznate pod nazivima yin i yang.” (Richard Wilhelm)
U početku je Knjiga promjena bila zbir linearnih znakova koji su se koristili u svrhu proricanja. Najranija proricanja ograničavala su se na odgovore “da” i “ne”, što u stvari i predstavlja temelj Knjige promjena. Ovi odgovori “da” i “ne” prikazivali su se linijama koje su simbolički prikaz dviju temeljnih oprečnih sila prirode: yina i yanga; neprekinutom linijom (___) prikazivao se pozitivni odgovor (yang, muški element), a prekinutom linijom (_ _) negativni (yin, ženski element).
Međutim, potreba za većom diferencijacijom proricanja dovela je do kombinacije linija, koje su najprije bile u parovima, da bi im kasnije bila pridodana i treća linija. Tako je nastalo osam trigrama koji su imali mnogostruko značenje i predstavljali određene procese u prirodi.
Religija drevnih naroda I-CHING_Pejzaz3

Trigrami su sazdani od primordijalnih sila yin i yang pa su kao takvi u stanju stalne promjene, budući da u svakoj od tih dviju sila postoji “klica” promjene, pokreta koji ne dopušta da jedna prevlada i tako poremeti prirodnu ravnotežu. I yin i yang polako rastu i u trenutku dosezanja maksimuma, mijenjaju se u svoju suprotnost. Iz međudjelovanja i prožimanja tih dviju oprečnih sila prirode nastaje i održava se život.
Zadubljen u Knjigu promjena, kralj Wen je trigrame posložio u parove. Tako su nastala 64 heksagrama.
Na ovaj je način linijama simbolički predočeno sve što se događa na nebu i na zemlji. Svaka od tih situacija zahtijeva odgovarajuće djelovanje, koje može imati ispravan ili neispravan smjer; ispravan smjer donosi sreću, dok neispravan donosi nesreću. Ključno pitanje koje se postavlja jest: koji je ispravan smjer u bilo kojoj danoj situaciji? Odgovor su dali premudri kralj Wen i njegov sin vojvoda Chou koji su heksagramima i linijama putem kojih se proricala budućnost dodali savjete za ispravno djelovanje. Knjiga promjena je tako od knjige proricanja postala knjiga mudrosti.

Fu Hsi

Uz svaki heksagram pojavljuju se četiri grupe tumačenja: osnovni tekst heksagrama, komentar (tumačenje), slika (simbol) i tumačenja uz pojedine linije heksagrama. Osnovni tekst izravno govori o okolnostima vezanim uz postavljeno pitanje te se stoga naziva i “presudom”, budući da pruža mogućnost razmatranja i uvida u prevladavajuće okolnosti vezane uz pitanje. Komentar detaljnije objašnjava osnovni tekst heksagrama, pripadajuće procese i promjene te njihove prirodne uzroke, dok simbol ili slika govore o prirodi i značenju dva sastavna trigrama, te o novoj kvaliteti koja se rađa njihovim spajanjem.

Konzultirajući Knjigu promjena odgovori se dobivaju kroz dva heksagrama koje je potrebno sintetizirati u jednoznačan odgovor. Povezivanje dobivenog odgovora s postavljenim pitanjem ključni je moment koji traži jasan i miran um, prijemčiv prepoznati nevidljive klice budućih događaja i pojava koje još nisu stupile u stvarnost dostupnu našim osjetilima i razumu. Za to je nužna danas zanemarena i gotovo zaboravljena sposobnost, a to je intuicija – pritajena snaga naše svijesti koja nam omogućuje da dijelove cjeline složimo u jednu jedinstvenu sliku.
Knjiga promjena iznosi na vidjelo nevidljive tendencije, tj. “klice” budućih događaja. Stvari se mogu kontrolirati dok su u začetku, ali jednom kad izrastu do pune veličine i zrelosti, zadobiju toliku moć da je čovjek pred njima nemoćan. Prema Knjizi promjena, oni koji poznaju “klice” i zakone promjene, gospodari su vlastite sudbine.
Knjiga promjena ne sugerira što će se dogoditi, već koji je najbolji smjer djelovanja u danim okolnostima. Umjesto da se oglušujemo ili suprotstavljamo djelujućim silama i stvarnosti oko sebe i u sebi, Knjiga promjena sugerira da surađujemo s njima. Tradicionalno kinesko umijeće življenja zahtijeva poznavanje ne samo kada i kako djelovati, već i kada ne djelovati, tj. da se vješto uskladimo s neumitnim promjenama. Pokušamo li djelovati u pravcu suprotnom od naznačenog, iako ćemo možda ostvariti privremeni uspjeh, uništavamo harmoniju koja postoji između nas i kozmičkih sila i takvo će ponašanje na kraju uroditi neprilikama.
Nije stoga slučajno da je u Knjizi promjena riječ koja se najčešće susreće shun – mirno ili zadovoljno prihvaćanje onoga što je bilo, što jest i što će biti. U Kini se posebno veličaju osobine vode. Voda rijeke ne napada nesavladive prepreke, već mirno slijedi svoj put oko njih i uvijek stiže do mora.

Autor: Branko Zorić

**Učlanjen** : 18.12.2021

Maslenica – Ruski karneval

Religija drevnih naroda Lutla_spaljena_cb

Tradicionalni običaji vezani uz karneval do prije par stoljeća bili su prisutni u mnogim zemljama, pa tako i u Rusiji. Korijeni ove tradicije potječu još iz drevnih vremena i bili su vezani uz proljetne svetkovine. Dolaskom kršćanstva tradicija karnevala prilagodila se vremenu i okružju te postala uvod u Veliki post koji prethodi Uskrsu.
U većini zemalja u kojima se tradicija karnevala i održala do danas, tradicionalni su običaji i vjerovanja u velikoj mjeri zaboravljeni, tako da se karneval kao forma sve više udaljava od svojih korijena. Karneval se danas veže uz maškare, međunarodne povorke, razuzdane zabave i sl.
Ipak, u ruralnim krajevima Rusije tradicija karnevala, Maslenice, sačuvala se u većoj mjeri nego drugdje.
Maslenica se održava sedam tjedana prije Uskrsa, traje tjedan dana i prethodi tjednu Velikog posta, te se u njoj miješaju običaji starih Slavena i kršćanski svjetonazor. Naziv svetkovine dolazi od ruske riječi maslo. Naime, tijekom posta ne jede se mesna hrana, a glavno jelo su blini – palačinke u koje se dodaje maslac, a simboliziraju hranu i za tijelo i za dušu. Blini se poklanjaju susjedima i prijateljima, a kako su okrugli, kaže se da simboliziraju Sunce, odnosno želju da se Sunce nakon zime opet vrati u život.
U to su vrijeme ljudi osobito gostoljubivi i srdačni, a seoski domovi otvoreni za posjete. Riječ “maslenica” odnosi se kako na samu svetkovinu, tako i na pust – lutku od slame u ženskom obličju koja personificira staro vrijeme, odnosno ono čega se treba osloboditi da bi se moglo krenuti dalje. Zadnji dan svetkovine lutka Maslenica se nosi kroz selo i svi se opraštaju od nje. Kad povorka dođe do kraja sela, lutka se spali na lomači, potopi ili izreže na komade, ovisno o običajima kraja gdje se svetkovina održava. U tom trenutku graja utihne jer se ovom ceremonijom označava kraj svetkovine.

Religija drevnih naroda Zima_slika_cb

Religija drevnih naroda Maslenica_moskva_cb

Spaljivanje lutke Maslenice, koja u ruskoj tradiciji predstavlja zimu, omogućuje povratak Sunca i dolazak proljeća. Lomače na kojima se spaljuje “zima”, odnosno ono staro i suvišno što ostaje iza nas dolaskom proljeća, povezuju Zemlju i Nebo te tako omogućuju Suncu, dahu novog života da se iznova približi Zemlji. Maslenica tako simbolički objavljuje kraj jednog vremena i početak drugog, odnosno, obilježava prelazak iz zime u proljeće i početak nove godine u drevnoj Rusiji.
Ova se svetkovina zasniva na staroslavenskom pretkršćanskom obredu u čast Zemlji, kojim se zaziva njenu plodnost i bogatu žetvu. To je obred buđenja Zemlje iz zimskog sna, odnosno zazivanje podzemnog svijeta i prinošenje darova Zemlji kako bi njegovala posijane sjemenke i omogućila im da narastu i rode.
Zadnji dan Maslenice, dan kad se pust spaljuje i sahranjuje, Rusi nazivaju “nedjeljom oprosta”. Tada se rješavaju stari dugovi i obično traži oprost od onih koje smo namjerno ili nenamjerno povrijedili svojim postupcima, kako bi u novo razdoblje zakoračili čisti.

Religija drevnih naroda Cvijece_cb

Dan nakon završetka Maslenice počinje čišćenje na svim planovima, temeljito se čiste kuće te se pazi na čistoću tijela, misli, osjećaja i djela.
Ceremonije koje su pratile prijelazno razdoblje između dva ciklusa, starog i novog, zime i proljeća, bile su izvorno povezane s nutarnjom obnovom koja traži da uslijed dolaska novog razdoblja ostavimo ono staro iza sebe kako bismo stvorili mjesto za dolazak novog.
Kad je Petar Veliki u Rusiju uveo zapadnjačke običaje, nije napustio tradicionalne ruske običaje poput Maslenice. Vrhunac ove svetkovine – paljenje pusta – odvijao se kod Crvenih vrata, na ulazu na Crveni trg. Car je osobno otvarao svetkovinu i veselio se s narodom.
U vrijeme komunizma Maslenica je bila zabranjena, a nakon perestrojke počela se ponovno obilježavati, no zbog dugog prekida mnoge bitne pojedinosti ipak su zaboravljene. Ali, bez obzira na to, tijekom sedam dana ruskog karnevala u Moskvi se pjeva i pleše, oprašta se od zime i pozdravlja proljeće. Dobrodošli su svi koji žele vidjeti zimu na odlasku. Kažu da je u to vrijeme Rusija još srdačnija i gostoljubivija.

Autor: Vedrana Dragojević

**Učlanjen** : 18.12.2021

Asklepijevo svetište u Epidauru

Religija drevnih naroda EPIDAURUS_Asklepije

Epidaur, danas jedan od nezaobilaznih arheoloških lokaliteta u Grčkoj, poznat po kazalištu s izvanrednom akustikom, nekada je bio svetište boga Asklepija (rimski Eskulap) i najčuvenije antičko lječilište. Nalazi se na poluotoku Peloponezu na ravnici okruženoj brdima uz koja su vezane drevne priče i legende.
Mjesto na kojem se nalazi Epidaur oduvijek je bilo posvećeno liječenju. Još od ranih mikenskih vremena (XVI. st. pr.Kr.) ovdje se štovao Maleatas, bog kojemu se pripisivala iscjeliteljska moć. Prema predaji, njegov je grob na Kinortionu, brdu na čijim je obroncima kasnije izgrađeno čuveno kazalište.
Prolaskom stoljeća stara božanstva zamijenili su olimpski bogovi. Atribute i uloge starih bogova preuzeli su novi, a moć liječenja Maleatasa na sebe je preuzeo Apolon, otada poznat kao Apolon Maleatas. Na Kinortionu su 1948. godine otkriveni ostaci njegovog svetišta.
Kasnije, u dolini podno Kinortiona, nastaje novo svetište posvećeno Asklepiju. Ne zna se kada je osnovano. Spominje se VI. st. pr.Kr. Najstariji natpisi koji se danas mogu vidjeti u muzeju potječu iz IV. st. pr.Kr., no to je razdoblje kada je svetište već bilo na svom vrhuncu. U I. st. pr.Kr. opljačkao ga je Sula sa sicilijanskim piratima. Novi procvat u II. st. donijet će mu rimski senator Antonin Pije koji obnavlja stare i podiže nove građevine. Svetište se bliži svome kraju kada ga 395. razaraju Goti. Konačno, 426. godine Teodozije II. zabranjuje hodočašća, a potresi 522. i 551. g. sravnjuju svetište sa zemljom.
Prva iskapanja obavila je 1829. godine francuska znanstvena ekspedicija, a Grčko arheološko društvo, osnovano 1837., nastavilo je iskapanja tako da su od 1870. do 1926. g. otkrivene sve najvažnije građevine u Epidauru. Kao najzaslužniji ističe se grčki arheolog Kavvadhias.

Plan kompleksa u Epidauru: 1. Propileji; 2. Afroditin hram; 3. Cisterna; 4. Stoa; 5. Kupatila; 6. Kupatila; 7. Asklepijev hram; 8. Tolos; 9. Abaton; 10. Artemidin hram; 11. Palestra; 12. Gimnazij; 13. Rimski odeon; 14. Kupatila; 15. Stadion; 16. Konačište; 17. Kazalište

Asklepije

Postoje brojni mitovi o njegovom rođenju. Jedan od tih mitova zabilježio je Pauzanija (II. st.). Kada je tesalski kralj Flegija došao na Peloponez, pratila ga je kćer Koronida, krijući pred ocem da nosi Apolonovo dijete. Potajno je rodila na brdu Titionu, a brigu o djetetu preuzeli su koza i pastirski pas. Pastir Arestana je primijetio da mu nedostaje jedna koza i pas, te je krenuo u potragu za njima. Našao ih je uz dijete, no kada je htio uzeti dijete, vidio je oko njega svjetlost, te je odstupio zbog straha da se radi o božanskim stvarima. Uskoro se pročulo da dječak pronalazi lijek za svaku bolest.
Liječničko umijeće naučio je od svog oca Apolona, ali i od kentaura Hirona koji mu je otkrio ljekovitost biljaka. Legende kažu da je njegovo umijeće bilo toliko veliko da je mogao ne samo izliječiti od svake bolesti, nego čak i vraćati iz mrtvih. Stoga se Had, bog podzemnog svijeta, požalio Zeusu da mu Asklepije “krade podanike”. Zeus će Asklepija, kao rušitelja reda koji vlada u svijetu, kazniti usmrtivši ga munjom, ali i vratiti u život.

Citat :: Propileji

U drevna vremena do svetišta su vodila dva puta. Jedan je počinjao u starom Epidauru, gradu na obali, i prolazio je između brda Tition i Kinortion. Pješaku je trebalo tri sata da prijeđe tu udaljenost. Drugi je počinjao u gradu Argu. Oba puta spajala su se ispred svetišta i posjetitelja vodila prema monumentalnom ulazu – propilejima. Uloga propileja bila je simbolična, jer svetište nije imalo nikakve zaštitne zidine. Kočija nije mogla proći kroz njih, dakle, trebalo je ući pješice. Sveti put koji je vodio od propileja do Asklepijevog hrama sagradio je arhitekt Teodot između 380. i 375. g. pr.Kr.

Od oca Apolona naslijedio je i moć proricanja. Jedan od njegovih simbola bila je proročka zmija. Ona mu je otkrila tajne koje krije zemlja, kao i misterij života i smrti. Zmija se oduvijek povezivala s obnovom života jer odbacuje staru, a dobiva novu, mladu kožu. Kaže se da su zmije vezane uz Asklepija bile malene i svijetlocrvenkaste, a živjele su samo na području Epidaura.
Asklepije je imao tri sina i dvije kćeri. Sinovi Mahaon i Podalerija sudjelovali su u Trojanskom ratu kao zapovjednici, ali i kao znameniti liječnici. Mahaon je liječio ranjenog Menelaja. Treći sin, Telesfor, imao je moć da ubrza izlječenje. Kćer Panakeja oslobađala je od svih bolesti, a Higija je darivala zdravlje. Ublažavanjem bolova svoj doprinos je davala i njegova žena Epiona.
U Homerovo doba Asklepije nije bio smatran bogom i Homer o njemu govori kao o smrtniku koji je živio u vrijeme Trojanskog rata i bio kralj u Tesaliji. Međutim, njegova slava kao liječnika s vremenom je rasla tako da je prerastao u boga liječništva. Atenjani su njegov kult uveli za vrijeme kuge 429. g. pr.Kr., a Rimljani 293. g. pr.Kr., također za vrijeme kuge. Po savjetu proročišta u Delfima, iz Rima je krenulo poslanstvo u Epidaur kako bi od Asklepija zatražili pomoć. Legenda kaže da se Asklepije ukrcao na njihov brod u obliku zmije. Kada je brod uplovio u rijeku Tiber, zmija je napustila brod i izašla na jedan otok. Rimljani su na tom otoku podigli hram u čast Asklepija, a bolest je iznenada nestala.

Citat :: Asklepijev hram

Asklepijev hram bio je samo srce svetišta, a ostale građevine podignute su oko njega. Zbog svojih prekrasnih ukrasa smatran je jednim od najznamenitijih antičkih hramova. Izgrađen je tijekom pet godina (380. – 375. g. pr.Kr.), a arhitekt i nadglednik radova također je bio Teodot. Dimenzije hrama bile su 24,5 x 13,2 m. Hram je bio okružen dorskim stupovima, i to s po šest stupova na užim, a jedanaest stupova na dužim stranama. Stajao je uzdignut na platformi (krepidoma), a ulaz je bio na istočnoj strani – ulazilo se preko rampe ili stepenicama.
Nutarnja fasada hrama bila je ukrašena s dva propilonska stupa koja su vodila u glavni dio hrama – celu. U celi se nalazio Asklepijev kip od zlata i bjelokosti. Bio je prikazan kako sjedi na tronu s izrazom blagosti na licu, u jednoj ruci drži žezlo (kao i Zeus u Olimpiji), a druga mu je ruka položena na glavu božanske zmije. Uz tron leži pas, sveta Asklepijeva životinja. Ovog kipa više nema, a njegov nam je izgled poznat s novčića pronađenih u iskapanjima, sa zavjetnih reljefa pronađenih u svetištu, te iz Pauzanijevih opisa.
Od Asklepijevog hrama kratka popločena cesta vodila je do svete fontane čije su se vode koristile za pročišćenje. Danas je od nje preostala samo njena baza.

Religija drevnih naroda EPIDAURUS_Lijecenje

Slika Johna Williama Waterhousea Bolesno dijete dovedeno u Asklepijev hram, ulje na platnu, 1877. g. Slika se danas nalazi u vlasništvu Društva za likovnu umjetnost, London.

Enkoimesis – liječenje u snu

Posjetioci bi svetištu prilazili kroz svečani ulaz – propileje. Na spomen-ploči bile su upisane temeljne upute vjernicima:

Citat :: “Kada ulaziš u božje boravište
koje miriše tamjanom, moraš biti čist,
a misao je čista kada misliš pobožno.”

Samo svetište bilo je ograđeno zidom, a jedan stari zakon propisivao je da se nitko ne smije roditi niti umrijeti unutar posvećenog prostora. Zato je i katagogion, konačište u kojem su odsjedali posjetioci, bilo izvan ovog zida.
Od propileja je sveti put vodio prema Asklepijevom hramu u kojem se nalazio veličanstveni Asklepijev kip. Uz hram je bila i sveta fontana, od koje je danas preostala samo njena baza; pretpostavlja se da su se njene vode koristile za simboličko pročišćenje bolesnika. U blizini hrama također se nalazio i žrtvenik; obveza je hodočasnika bila ponuditi žrtve Apolonu i Asklepiju.

Citat :: Tolos (Timel)

Zapadno i malo južnije od Asklepijevog hrama nalazi se najljepša, te ujedno i najzagonetnija građevina svetišta. Pauzanija je naziva tolos, a u drevnim zapisima naziva se timel. Od samog tolosa preostala je jedino kružna struktura promjera 13,36 m koju čine tri koncentrična kruga od velikih kamenih blokova. Ona predstavlja svojevrsni labirint jer za doći u središte kruga treba proći svaki od krugova. Namjena ove strukture je nepoznata. Zanimljivo je da je pri iskapanjima Asklepijevog svetišta u Pergamu također pronađena kružna struktura ovog tipa. Predaja govori da Asklepijev simbol zmija živi u ovom podzemnom labirintu koji je i sam u obliku sklupčane zmije.
Labirint je nekoliko stoljeća stariji od cijele građevine. Nalazio se ispod poda kružne cele, a pristup u ovo podzemno svetište zatvarao je jedan pomični bijeli kamen u sredini same cele.
Tolos je sagrađen u IV. st. pr.Kr., vremenu procvata svetišta. Arhitekt je bio Poliklet, nećak čuvenog argejskog kipara istog imena, a za njegovo je dovršenje trebalo trideset godina. Tolos je imao i dvije kružne kolonade koje su izvana i iznutra okruživale celu. Vanjsku kolonadu činilo je 26 dorskih stupova, a nutarnju 14 korintskih. Između njih je bio zid koji je iznutra i izvana bio obložen crnim i bijelim mramorom kao i reljefnim palmama, viticama i vijencima. Od tisuća komadića sakupljenih u iskapanjima, arheolog Kavvadhias uspio je složiti dio tolosa.

Religija drevnih naroda EPIDAURUS_Gimnazij

Palestra – Južno od Artemidinog hrama bila je palestra, natkrivena građevina u kojoj su atlete vježbali kada vrijeme nije dopuštalo vježbanje na otvorenom.

Religija drevnih naroda EPIDAURUS_Palestra

Gimnazij – Južno od palestre proteže se još jedna velika građevina – gimnazij (75,57 x 69,53 m). Služio je kao vježbalište u kojem su pod nadzorom posebnih trenera vježbali atlete, ali i bolesnici kojima je vježbanje određeno kao terapija. U rimsko doba gimnazij očito nije služio svojoj svrsi jer je, najvjerojatnije krajem III. st., unutar njega sagrađeno malo kazalište – odeon.

Poslije molitvi, pročišćenja i žrtvi, bolesna bi osoba pristupala određenim obredima kako bi osnažila svoju vjeru i pripremila se za susret s bogom. Danas ne znamo gdje su se održavali i kako su izgledali ovi tajni obredi. Znamo da je za postizanje ovog posvećenog stanja duše, između ostalog, važnu ulogu imala i glazba – pjevali su se peani, himne posvećene Apolonu. Nakon ovih priprema, svećenici su bolesnike odvodili u abaton ili enkoimeterion. To je bila građevina u čijim su dvoranama bolesnici provodili noć. Svećenici bi se povukli, a bolesnici, ostavljeni u mraku, prepuštali bi se blagotvornom snu u kojem im se javljao sam bog Asklepije i donosio čudesno izlječenje. Sljedeće bi se jutro bolesna osoba probudila izliječena, a zauzvrat je svetištu ostavljala dar. Kakav je to bio dar, odlučivao je sam bog ili svećenici, no on je uvijek bio u skladu s bolesnikovim mogućnostima. To su mogle biti tek keramičke vaze, brončane posude, zavjetni natpisi, ali i kipovi, žrtvenici, fontane, pa i cijele građevine.

Zaspavši u abatonu, jedno je dijete koje je bolovalo od kamenca usnulo boga koji ga je pitao što će dati svetištu kada bude izliječeno. Dijete je odgovorilo da će dati svoje kamenčiće za igru. Zapis kaže da se bog na to nasmijao te izliječio dječaka.
O Asklepijevim čudima najviše saznajemo sa spomen-ploča (stela), odnosno zavjetnih natpisa koji donose priče izliječenih o njihovom izliječenju. Do danas je sačuvano oko sedamdeset opisanih čuda.

Citat :: Abaton

Sjeverno od hrama i tolosa, cijelom dužinom (75 x 9,5 m) proteže se abaton, mjesto gdje su bolesnici provodili noć. Duž južne strane je stoa, trijem, s dvostrukim redom jonskih stupova. Kraći, istočni dio sagrađen je u IV. st. pr.Kr., a duži, zapadni dio u III. st. pr.Kr. Na kraju istočne stoe bio je dubok zdenac. Voda je vjerojatno smatrana svetom, jer je imala važnu simboličku ulogu u pročišćenju duše.

ZAVJETNI NATPISI

Jedno nijemo dijete došlo je u svetište moliti boga da mu dade glas. Nakon izvođenja svih pripremnih žrtvi i obreda, svećenik se okrenuo djetetovom ocu i upitao ga: “Obećavaš li, ako tvoje dijete bude izliječeno, da ćeš u roku od godinu dana donijeti dar za liječenje?” “Obećavam”, iznenada je odgovorilo dijete.
Pandharos iz Tesalije imao je mrlje na čelu. Dok je spavao u abatonu, imao je viziju: bog je omotao vrpcu oko njegovog čela i naredio mu da ode iz abatona, ukloni traku i posveti je u hramu. Kad je svanulo, ustao je iz kreveta i skinuo traku. Čelo mu je bilo posve čisto. Mrlje su ostale na traci. Tada ju je darovao hramu.

Artemidin hram – Južno od Asklepijevog hrama bio je hram Apolonove sestre, božice Artemide. S dimenzijama 13,5 x 9,6 m bio je po veličini drugi hram u cijelom svetištu. Pročelje sa šest dorskih stupova bilo je okrenuto na istok, a dvanaest jonskih stupova išlo je duž triju unutrašnjih strana cele.

Dječak koji je jako ozlijedio prst bio je iznešen izvan abatona, kao što su određivala pravila, i dok se odmarao, zaspao je… Tada je iz abatona izgmizala zmija, polizala ranu na njegovom prstu i vratila se natrag. Dječak se probudio izliječen i ispričao kako mu se u snu pojavio plavokosi mladić i stavio lijek na njegovu ranu.Jedan čovjek, s paraliziranim prstom, čitao je čuda zapisana na stelama, ali nije vjerovao u moć boga… Bog ga je u snu izliječio i zatim ga upitao da li još uvijek ne vjeruje. Čovjek je odgovorio da se sada uvjerio i otišao izliječen nakon što je primio ime Apistos (Onaj koji ne vjeruje)…Jedan bolesnik je boravio u abatonu, a da nije doživio niti viđenje u snu niti izliječenje, i vratio se kući… Ali, jedna od Asklepijevih zmija omotala se oko osovine kola koja su ga vozila, i kad je stigao kući, ona se spustila s kola i izliječila ga. Grad je poslao izaslanstvo u Delfe da zatraži savjet o ovom događaju, a proročište im je naložilo da sagrade Asklepijevo svetište…Slikovit je zapis iz II. st. koji je na zavjetnoj spomen-ploči ostavio Apel. Bolovao je od hipohondrije i teške probave: “Dok sam putovao u svetište i približavao se Egini, pojavio se bog i rekao mi da ne budem jako ljut. Kad sam došao u svetište, uputio me je da, budući da je padala kiša, pokrijem glavu, da jedem kruh, sir, celer, zelenu salatu, da se okupam bez pomoći sluge, da vježbam u gimnastičkoj dvorani, da pijem limunov sok, da šetam. Konačno, bog mi je naložio da sve ovo zapišem na kamen. Svetište sam napustio zdrav, zahvalan bogu.”

Stadion

Svetište nije bilo samo religijsko središte. Palestra, gimnazij, kupke i stadion čine potpunu atletsku cjelinu. Stadion, sagrađen u IV. st. pr.Kr., prilično je uništen. Trkalište je bilo dugo jedan stadij (181 metar). Duž obje uzdužne strane bile su kamene klupe. Na sjevernoj je strani nadsvođen prolaz kroz koji su atlete ulazili na stadion, dok su gledatelji ulazili s južne strane. Na jednoj od kraćih strana može se uočiti startna linija, mjesto gdje su trkači stajali prije početka utrke. Mjesto svakog trkača bilo je označeno malim stupovima.
Igre u Epidauru, poznate kao Asklepije, održavale su se svake četiri godine između travnja i lipnja. Iako nisu imale panhelenski karakter, imale su velik ugled. Ovdje su se održavala natjecanja u trčanju, te glazbena i pjesnička natjecanja.

U drevna vremena sva su izlječenja pripisivana isključivo božanstvu, no tijekom stoljeća u liječenje su se sve više uključivali i sami svećenici. Svi običaji kulta su zadržani, ali prije enkoimesis, svećenici bi bolesnika ispitivali o njegovoj bolesti, te mu davali osnovne upute. Ujutro bi bolesnik ispričao svoj san, a svećenici bi, koristeći svoje medicinsko znanje, tumačili božje upute i propisivali terapiju. U liječenje se uvode biljke, a jedna od najčešćih terapija postaje ona s vrućim i hladnim kupkama koje su u tu svrhu i bile izgrađene u kasnijim vremenima.

Citat :: Kazalište

Zbog svoje elegancije, sklada proporcija i akustike, ovo je najbolje konstruirano kazalište čitave antike. Iz njegovih viših redova pruža se prekrasan pogled na pitomi krajolik Epidaura.
Djelo je arhitekta Polikleta i nastalo je u IV. st. pr.Kr. Nakon prolaska kroz veličanstveni ulaz, parodos, dolazi se do orchestre, kružnog podija promjera 20 m, u čijem je središtu bio žrtvenik. U orchestri se nalazio kor. Akustika uvijek zahtijeva vrlo složenu tehniku, posebno na otvorenom, a u ovom remek-djelu graditeljstva šapat u orchestri čuje se čak i u najvišim redovima.
Kazalište Epidaura nikada nije doživjelo promjenu koju su prošla ostala drevna kazališta u rimskom periodu. Naime, pošto se promijenio tip drame i načini izvedbe, pozornica je pomaknuta bliže publici i krug orchestre je, nužno, presječen napola. Stoga kazalište u Epidauru predstavlja jedinstven primjer drevnog kazališta.
Gledalište je popločenim prolazom bilo podijeljeno na dva dijela, viši i niži; niži je imao 21 red, a viši 34. Gledatelji su ulazili u niže redove kroz paradose i odatle se penjali do svojih redova radijalnim stepeništem. Stručnjaci smatraju da je viši dio dodan naknadno kako bi se broj mjesta povećao sa 6200 na 12300.
Od 1954. godine u ovom se kazalištu svakog ljeta organizira festival na kojem se izvode drevne grčke tragedije i komedije.

Slava Epidaura, najglasovitijeg lječilišta helenskog svijeta, nije potamnjela niti u rimskim vremenima. Nebrojeni bolesnici ovdje su tražili lijek svojoj bolesti, a kako su darovi koje su ostavljali ostajali isključivo u okviru svetišta, u Epidauru su podignute mnoge građevine čuvene po svojoj ljepoti. No, od velebnih građevina ostale su samo ruševine kao blijedi tragovi nekadašnje veličine i značaja ovog mjesta.

Citat :: Svetište Apolona Maleatasa

Na brdu Kinortionu, oko jedan kilometar od kazališta, nalaze se ostaci svetišta Apolona Maleatasa. Ovo svetište je vrlo staro, datira još iz mikenskog razdoblja (IV. i III. tisućljeće pr.Kr.), a održalo se sve do rimskih vremena. Maleatas je kao ozdravitelj i liječnik, neovisno o Apolonu, štovan u mnogim dijelovima Grčke.
Na tri terase nalazili su se žrtvenici i hramovi. Najpoznatije građevine su Apolonov hram, hram posvećen Muzama, trijem i kuće u kojima je boravilo svećenstvo. Iskapanja ovog svetišta su nedovršena i još nemamo njegovu potpunu sliku.

Ovo staro iscjeliteljsko i kulturno središte, danas najpoznatije upravo po svom antičkom kazalištu i dramskom festivalu koji se u njemu održava svakog ljeta, bilo je prije svega blagotvorno mjesto vraćanja izgubljene harmonije – zdravlja.
Autor: Snježana Tomašević

**Učlanjen** : 18.12.2021

Bog Svevid i obećanje egipćanki – analiza predaje o Hagari

HAGARA – PRAMAJKA ARAPA: ŽENSKA VERZIJA ABRAHAMA I OBRNUTI PROTOTIP ŽIDOVSKOG ROPSTVA U EGIPTU

Prva žena iz Biblije koja stupa u pozitivan, vanredni odnos s Bogom, egipćanka, žena kojoj je Bog dao obećanje slično kao i Abrahamu, majka Arapa, žena koja je „poslužila“ kao surogat majka, ropkinja, na kraju prognana u pustinju, “majka” muslimana (prema islamskoj predaji koja drži da je upravo ona “pramajka” Muhameda), žena iz „sjene“ – zove se Hagara, i o njoj će ovdje biti riječ.

Religija drevnih naroda 6260464486_7c3b8d02bc_b

Poglavlja i autori

Hagara se pojavljuje u knjizi Postanka na dva mjesta: u poglavlju 16 i 21. Priča o njoj dolazi iz tri različita izvora koji su se na kraju slila u jedan kolažirani tekst:

Poglavlje 16: Jahvistički tekst – mlađi – s umecima svećeničkog izvora (rr.1a.3.15-16)
Poglavlje 21: ugl. Elohistički tekst – stariji – (pomiješane tri predaje 1a.2a.7 nadovezuje se na 18,15 i jahvistički su; rr 2b.5 nadovezuju se na 17,21 i svećenički su; rr 1b.6 elohistički

Obje predaje vežu se uz jedan zdenac u pustinji Negev i objašnjavaju rodbinske veze između Jišmaelaca (Arapa) i Izakovih potomaka, Izraelaca. Ali okolnosti u kojima je otjerana Hagara i ponašanje svih likova u ta se dva izvješća razlikuju

Zajednički elementi s varijacijama:

	POGLAVLJE 21 – ELOHIST	POGLAVLJE 16 – JAHVIST
HAGARA ODLAZI	Hagara otjerana na nagovor Sare, jer Sara nije htjela bliskost između svog i Hagarinog sina (r.10)	Hagara pobjegla jer ju je Sara pritisnula (r.6)
PUSTINJA	Vrludala je amo-tamo po pustinji Beer Šebe. (r.14) pustinja Negev, J Izrael	…na putu prema Šuru. (r.17) pustinja Negev, J Izrael
IZVOR U PUSTINJI	…Bog (joj) otvori oči pa ona opazi studenac (hebr. b(a)er majim) r.19	uz vrelo (hebr. ain ha-majim) što je na putu prema Šuru (r.7)
OBJAVA BOGA I OBEĆANJE	»Što ti je, Hagaro? Ne boj se! Jer je Bog čuo plač dječaka u njegovoj nevolji. Na noge! Digni dječaka i utješi ga, jer od njega ću podići velik narod.« (r.17-18)	»Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?« (…) »Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.« Dalje joj je anđeo Jahvin rekao: »Gle, zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj. On će biti kao divlje magare: ruka će se njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega; i pred licem sve mu braće on će stan sebi podići.« (r.8.12)

(najvjerojatnije vrijeme zbivanja je oko 1800.g.pr.Kr., dok je sam tekst, kakvog danas imamo pred sobom, dovršen negdje između 6. i 4.st.pr.Kr.)

Egipatska ropkinja kao kontrast hebrejskih robova u Egiptu

Citat :: Abramova žena Saraja nije mu rađala djece. A imaše ona sluškinju Egipćanku – zvala se Hagara.

st 16,1

Ime Hagara dolazi od hebr. הָגָר‎ (Hagar) čiji je korijen HGR, a iz kojeg se izvodi: stranac, strankinja; tuđinac; autsajder. Dakle ime Hagara znači doslovno „strankinja“.

Rabinski komentatori su držali da je Hagara bila faraonova kćer. U midrašu „B’reshith Rabba“ opisano je kako je Sara došla do svoje robinje Hagare. Naime, dok je Saraja bila u faraonovom haremu (Post 12,15) faraon joj je dao Hagaru kao robinju govoreći: „Bolje je da moja kćer bude ropkinja u kući ovakve žene nego ljubavnica u drugoj kući.“ Sara se prema Hagari odnosila dobro, a sve koji su je dolazili posjetiti redovito bi upoznavala sa Hagarom. No, kada je Hagara zanijela s Abrahamom prema Sari se počela odnositi zlobno, provocirajući je tako da ju je Sara morala „pritisnuti“, te joj zadavala teške poslove.

S obzirom da je za Židove najvažniji događaj izlazak iz Egipatskog ropstva, ne može se ne zamjetiti sličnost tematike, samo obrnute: u ovoj priči netko iz Egipta služi Izraelu i pritisnut je istom tlakom kakvom je bio pritisnut i Izrael u Egiptu. To ropstvo je, izgleda, nužno jer tek nakon te muke dolazi veliki blagoslov. I kao što je Izrael bio stranac u Egiptu, tako je Hagara strankinja i Kanaanu.

Predaja iz 16. poglavlja

Citat :: 3Tako, pošto je Abram proboravio deset godina u zemlji kanaanskoj, njegova žena Saraja uzme Hagaru, Egipćanku, sluškinju svoju, pa je dade svome mužu Abramu za ženu. 4Uđe on k Hagari te ona zače. A kad je vidjela da je začela, s prezirom je gledala na svoju gospodaricu. 5Tada reče Saraja Abramu: »Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam svoju sluškinju tvome zagrljaju, ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom na me gleda. Jahve sudio i meni i tebi!« 6Nato Abram odvrati Saraji: »Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci: kako ti se čini da je dobro, tako prema njoj postupi!« Saraja postupi prema njoj tako loše da ona od nje pobježe.

Hagara odlazi od Abrahama, James Tissot, 1896-1902

7Anđeo Jahvin nađe je kod izvora u pustinji – uz vrelo što je na putu prema Šuru – 8pa je zapita: »Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?« »Bježim, evo, od svoje gospodarice Saraje«, odgovori ona.
9Nato joj anđeo Jahvin reče: »Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se!« 10Još joj reče anđeo Jahvin: »Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.«11Dalje joj je anđeo Jahvin rekao: »Gle, zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj. 12On će biti kao divlje magare: ruka će se njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega; i pred licem sve mu braće on će stan sebi podići.« 13A Jahvu koji joj govoraše nazva: »Ti si El Roi – svevid Bog, jer« – reče ona – »vidjeh Boga i nakon viđenja – još živim!« 14Stoga se taj zdenac zove Beer Lahaj Roi – Zdenac životvornog Svevida, a eno ga između Kadeša i Bereda.
15Rodi Hagara Abramu sina, a Abram sinu što mu ga rodi Hagara nadjene ime Jišmael.16Abramu je bilo osamdeset i šest godina kad mu je Hagara rodila Jišmaela.

Nofret, staroegipatska umjetnost

Surogat majčinstvo

Citat :: I reče Saraja Abramu: »Vidiš, Jahve me učinio nerotkinjom. Hajde k mojoj sluškinji, možda ću imati djece.« Abram posluša riječ Sarajinu.

Post 16, 2

Po mezopotamskom pravu neplodna je žena mogla dati svom mužu za ženu jednu od svojih sluškinja. Taj se slučaj ponovio i kod Rahele (Post 30,1-6) i kod Lee (Post 30,9-13) Djeca rođena iz takvog odnosa imala su jednaka prava kao i djeca koju je rodila prva žena (možda kasnije, kao u slučaju Sare).

Najstariji tekst mezopotamskog zakona o braku datira iz 1900.g.pr.Kr. u kojem stoji da ako žena ne rodi u roku dvije godine, može kupiti sluškinju za muža. Iako izgeda kao kupovanje druge žene, ona po statusu to svakako nije bila.

glinena pločica s arheološkog mjesta Kültepe-Kanesh; stara oko 4000.g., moglo bi ju se nazvati dokumentom o sklopljenom braku; međuostalim piše da muž može uzeti “surogat majku” ako mu žena nakon dvije godine ne rodi dijete

Poligamija među starozavjetnim Židovima, kao i među babiloncima (i šire), nije bila preporučiva, ali ako je i došlo do te potrebe (jer je prva žena nerotkinja) i za to su postojale odredbe. Ili je žena birala konkubinu ili muž. Ako ni druga nije mogla roditi moglo ju se prodati.

Iz Hamurabijevog zakonika čl. 144

Citat :: „Ako se muškarac oženi, a žena mu dade sluškinju i ona mu rodi djecu, a muž sebi hoće uzeti još neku drugu ženu, onda mu se to ne smije dopustiti; on ne smije uzeti drugu ženu.“

Ako nastavimo čitati čl.145 kaže da i ako muž uzme drugu ženu (samo pod uvjetom da mu prva ne može roditi djecu!) ona neće imati jednaka prava kao prva. Ovaj zakon je na snazi dan-danas u islamskom svijetu.

Sara “nudi” Hagaru Abrahamu, Adriaen van der Werff

Slijedeća dva retka ponavljaju što je već rečeno što je dobar primjer kolažiranja različitih izvora predaje. Ono što prvi izvor ne prenosi je da je prošlo deset godina odkako su Abram i Saraja stigli u Kanaan, te da je Hagara u Saraji izazivala ljubomoru koja će dovesti do konflikta.

Citat :: Tako, pošto je Abram proboravio deset godina u zemlji kanaanskoj, njegova žena Saraja uzme Hagaru, Egipćanku, sluškinju svoju, pa je dade svome mužu Abramu za ženu. Uđe on k Hagari te ona zače. A kad je vidjela da je začela, s prezirom je gledala na svoju gospodaricu.

Konflikt izazvan ljubomorom i strahom (r.5-6)

Jahvistički (noviji) izvor prenosi da je Hagara pobjegla, dok elohistički izvor (stariji) govori da je protjerana. No, i u jednom i u drugom tekstu očiti kreator Hagarine sudbine je ljubomorna Saraja:

J (16): “5Tada reče Saraja Abramu: »Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam svoju sluškinju tvome zagrljaju, ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom na me gleda. Jahve sudio i meni i tebi!« 6Nato Abram odvrati Saraji: »Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci: kako ti se čini da je dobro, tako prema njoj postupi!« Saraja postupi prema njoj tako loše da ona od nje pobježe.” Post 16,5-6

E/S (21): “9Jednom opazi Sara gdje se sin koga je Egipćanka Hagara Abrahamu rodila igra s njezinim sinom Izakom, 10pa reče Abrahamu: »Otjeraj tu sluškinju i njezina sina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom – s Izakom!« 11To je Abrahamu bilo nemilo, jer je i Jišmael bio njegov sin. 12Ali Bog (Elohim) reče Abrahamu: »Nemoj se uznemirivati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. 13I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak.« 14Rano ujutro Abraham uze kruha i mješinicu vode pa dade Hagari; stavi to na njezina ramena, zajedno s dječakom, te je otpusti.” Post 21,9-14

Sara traži da Hagara bude otjerana, Aert de Gelder

U Izl 1,9-14 možemo uočiti slične razloge zašto su Egipćani (Sara) bili okrutni prema Izraelcima (Hagara): strah da će postati brojniji, moćniji i neovisni. Da bi ih se održalo u pokornosti nameću im te teški radovi. Čak i nastavak priče u kojoj faraon namjerava ubiti mušku novorođenčad izraelaca odgovara Sarinom postupku tjeranja Hagare u pustinju – što je ravno smrti. No, i jednu i drugu moguću smrt spriječava Božja Providnost.

Izgon Hagare, Gustav Dore

Hagara u pustinji prema elohističkom izvoru, Gustav Dore (»Što ti je, Hagaro? Ne boj se! Jer je Bog čuo plač dječaka u njegovoj nevolji. Na noge! Digni dječaka i utješi ga, jer od njega ću podići velik narod.« Post 21,17-18)

Hagarin susret s nad-nacionalnim Bogom kod bunara

Citat :: “Anđeo Jahvin nađe je kod izvora u pustinji – uz vrelo što je na putu prema Šuru – pa je zapita: »Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?« »Bježim, evo, od svoje gospodarice Saraje«, odgovori ona.”

Post 16, 7-8

Anđeo Jahvin (hebr. Malak Jahveh), isti onaj koji se obraća Abrahamu (Post 22,11-15), Mojsiju u gorućem grmu (Izl 3,2-4), te se pojavljuje na mnogim drugim mjestima poput: Br 22, 22-38, Zah 1,12, itd. On zapravo nije neko duhovno biće odvojeno od Boga, već Bog sam koji poprima taj „oblik“ kada stupa u komunikaciju s ljudima.

hebr. ajin: oko; izvor; mudrost

Izvor, hebr. ajin, ujedno je i ime šesnaestog slova hebrejske abecede: ע Samo slovo se razvilo iz proto-semitskog piktografa koje je ilustriralo oko, te se „ajin“ majčešće prevodi kao „oko“. Drugo značenje je „izvor“, a treće (u širem smislu) „znanje, spoznaja, mudrost“ (Sir 21,13: Bar 3,12

Ova višeslojna slikovitost se savršeno uklapa u cijeli kontekst priče u kojoj se Bog objavljuje kao Onaj koji sve vidi „Svevid“, a i Onaj kojeg se može vidjeti (r.13), kao izvor bujnog života, Duha, moći, milosti i svake sreće, a što će biti analizirano kasnije.

U Bibliji vrela i bunari su često vezani za žene, te mogu biti i sam simbol žene kao izvora života. Jung pak bunar smatra arhetipom duše kao izvorišta unutrašnjeg života i duhovne snage, a sama duša (grč. psyche) je u grčkoj ikonografiji prikazivana uvijek u ženskom liku.

Ovu scenu (Hagare na izvoru koja razgovara s Bogom) može se promatrati paralelno s dvije novozavjetne scene, te je smatrati kao prototip. Prva scena je ona gdje Isus razgovara sa Samarijankom kod bunara Obje žene, i Hagara i neimenovana samarijanka, su predstavnice stranaca, „ne-Židova“, prema kojima su Židovi gledali s visoka. I jedan i drugi tekst prenose poruku da Bogu nije bitno porijeklo, nacionalnost ili bilo koja druga „pripadnost“, te da svakom može pristupiti u njegovoj nevolji, dostupan je svima.

Isus i Samarijanka kod bunara – Mughal miniature from the book by Padre Jerome Xavier

Druga scena je scena Navještenja. Naime, u apokrifnom Jakovljevu protoevanđelju (gl. XI, 1) piše: „Jednog dana uze Marija vrč i iziđe da zagrabi vode i, gle, začu glas koji joj reče: Zdravo milosti puna! Gospodin je s tobom, blagoslovljena si među ženama.“ Ona se obazre uokolo, desno i lijevo, da vidi odakle dolazi glas. I zadrhtavši od bojazni, vrati se u kuću, odloži vrč, lati se purpurne pređe, sjedne na svoje sjedalo i stane presti.“ Zatim dok je prela pojavi se anđeo u vidljivom obliku, te se prizor Navještenja odvija kao u Lukinu evanđelju. Anđeoski pozdrav na bunaru karakterističan je motiv bizantske ikonografije

Marija na bunaru: scena Navještenja, iluminirani manuskript, 13.st., Bibliothèque Nationale de France

Kao što ćemo vidjeti i Hagari se Bog na izvoru obraća vrlo sličnim riječima: “Gle, zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael…“ U 21,17 vidimo i Božje ohrabrenje: „Ne boj se!“

U Lukinom evanđelju čitamo:

„Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus.“ Lk 1,30-31

U oba slučaja Bog nastavlja s objašnjenjem kakvo će to dijete biti, kakva je njegova sudbina.

Još jedan takav specijalni navještaj začeća čitamo u knjizi o Sucima (13) gdje Bog (opet u liku anđela) dolazi neimenovanoj (jalovoj) ženi i najavljuje da će začeti i roditi Samsona.

Šur je mjesto koje se vjerojatno nalazilo na sjevero-istoku egipatske granice u Negevskoj pustinji, što daje naslutiti da se Hagara vraćala doma.

Bog Hagaru pita „odakle dolaziš i kamo ideš?“, kao što pita i Adama „gdje si?“ (Post 3,9). Površno čitajući javljaju se rasprave o Božjem sveznanju koje je ovdje upitno, itd. Ali radi se o ovome, o sveopćem ljudskom iskustvu: kada se čovjek u životu pogubi pita sam sebe „kako sam ovdje došao, do ove točke? Što me tu dovelo? Što sam napravio? Da li je bilo ispravno? Kuda me to vodi?“ i taj osobni glas može ući u dijalog s Bogom, ili se ispreplesti s Božjim glasom, duboko u svojoj savjesti, svetištu gdje je čovjek sam (simbolika pustinje) s Bogom. Tek u samoći ili poteškoći čovjek započinje dijalog transcedentnim izvorom (zamjetimo kako Adam do momenta “pada” nije niti jednom ušao u dijalog s Bogom). I Hagara, slično poput Adama („sakrio sam se“), odgovara: bježim.

Božje obećanje potomstva – muka pa nagrada

Citat :: Nato joj anđeo Jahvin reče: »Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se!« 10Još joj reče anđeo Jahvin: »Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.«11Dalje joj je anđeo Jahvin rekao: »Gle, zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj. 12On će biti kao divlje magare: ruka će se njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega; i pred licem sve mu braće on će stan sebi podići.«

st 16, 9-12

Ovaj zahtjev da se Hagara treba vratiti može izgledati iznenađujuće, posebno s obzirom na Pnz 23,16, zakon koji govori o odbjeglom robu:: „Ne smiješ gospodaru izručivati roba koji je od svoga gospodara utekao k tebi.“ No, tekst je više simboličan i ima paralelu s Post 15,13-14 u kojem Bog Abrahamu govori da će njegovi potomci biti degradirani robovi prije nego dožive oslobođenje, iskupljenje. Židovi će biti stranci u tuđoj zemlji, kao što je i Hagara strankinja u kanaanskoj zemlji.

Abrahamu	Hagari
Izvede ga (Bog) van i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« Post 15,5	Još joj reče anđeo Jahvin: »Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.« Post 16,10

Ime Jišma-el (יִשְׁמָעֵ֔אל) znači „Bog sluša“ (kako sam tekst i objašnjava) ili „Bog čuje“ – hebr. šama שָׁמַע (slušati) + El אל (Bog)

više o Božjem imenu El, Elohim:

Opet se može uočiti paralela s pričom Židova u egipatskom ropstvu gdje je „Bog čuo njihovo zapomaganje“ (Izl 2,24), te i u jednom i u drugom slučaju imamo Boga koji samoinicijativno, iz milosrđa pristiže čovjeku u pomoć.

Hagara i Jišmael (nedovršeno), Jean-François Millet

Hagara i Jišmael, Camille Corot, 1835

Jišmaela bismo mogli nazvati djetetom „plača“, a Izaka djetetom „smijeha“, jer Izak (hebr. יִצְחָק) znači „onaj koji se smije, nasmijani“ (s obzirom da se i jedan i drugi roditelj nasmijao kada im je Bog rekao da će u dubokoj starosti postati roditelji

Jišmael će biti, kaže tekst, kao divlji magarac, „neukrotiv“, borben. Jišmaelovi potomci jesu pustinjski Arapi, samostojno i lutalačko pleme poput divljeg magarca (usp. Job 39,5- Cool

Kao i Jakov i Išmael je ima dvanaest sinova. (Post 25, 12-18)

[H] El Roi – Svevid Bog

Citat :: 13A Jahvu koji joj govoraše nazva: »Ti si El Roi – svevid Bog, jer« – reče ona – »vidjeh (hebr. raiti) Boga i nakon viđenja – još živim!« 14Stoga se taj zdenac zove Beer Lahaj Roi – Zdenac životvornog Svevida, a eno ga između Kadeša i Bereda

Post 16,13-14

El Roi znači „Bog viđenja / Bog koji gleda, vidi“.

hebr. רֱאִי roi – gledati, vidjeti

od raa(h); vidjeti; pojaviti se, pokazati

u katoličanstvu simbol Božje Providnosti, Boga Svevida

U Bibliji možemo naići na stav da obični smrtnik Božje lice ne može vidjeti i nakon toga ostati živ (jer Bog u sebi ostaje misterij (npr. Pnz 4,33; 5,24)), no može se vidjeti jedan njegov “dio”, kao npr. leđa

r.13 u originalu: וַתִּקְרָ֤א שֵׁם־יְהוָה֙ הַדֹּבֵ֣ר אֵלֶ֔יהָ אַתָּ֖ה אֵ֣ל רֳאִ֑י כִּ֣י אָֽמְרָ֗ה הֲגַ֥ם הֲלֹ֛ם רָאִ֖יתִי אַחֲרֵ֥י רֹאִֽי

Vatikra (i nazva) šem-Jahveh (ime Jahve) hadober (koji je govorio) eleha (njoj) atah (ti si) El-roi (El-koji vidi) ki (jer) amerah (rekla je) hagam (također) halom (ovdje) raiti (sam vidjela) ahare (leđa) roi ((onog) koji vidi).

JB ispušta “leđa” i dodaje “nakon viđenja još živim” Zašto je tome tako?
hebr. ahar אַחַר se može prevesti kao: poslije, iza, nakon; ostati iza; stražnja strana
Što znači da je Hagara vidjela leđa Jahvi jasnije će biti uz slijedeći tekst iz knjige Izlaska u kojem je opisano na koji način i koji dio Boga je Mojsije vidio:

Citat :: »Pokaži mi svoju slavu«, zamoli Mojsije. »Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj«, odgovori, »i pred tobom ću izustiti svoje ime Jahve. Bit ću milostiv kome hoću da milostiv budem; smilovat ću se komu hoću da se smilujem. A ti«, doda, »moga lica ne možeš vidjeti (hebr. lirot, od hebr. raa), jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati. Evo mjesta ovdje uza me«, nastavi Jahve. »Stani na pećinu (hebr. al-hacur)! Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u pukotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem. Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa (hebr. ahoraj, od hebr. ahar) vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti.«

Izl 33,18-23

pravoslani tip prikaza Boga Svevida, tj. Božje Providnosti

Zdenac Beer Lahaj Roi može se tumačiti: Zdenac Živoga koji me vidi; tu će biti Izakovo boravište (24, 62; 25,11)

Religija drevnih naroda Image001

Zaključak 16. poglavlja

Citat :: 15Rodi Hagara Abramu sina, a Abram sinu što mu ga rodi Hagara nadjene ime Jišmael.16Abramu je bilo osamdeset i šest godina kad mu je Hagara rodila Jišmaela.

Post 16,15-16

Čini se kao da se tekst nastavlja u 21. poglavlju koje se, kao, događa četrnaest godina poslije, ali zapravo, kako je u početku objašnjeno, radi se o istom događaju drugačije interpretiranom.

Hagara u pustinji s Jišmaelom prema starijoj predaji iz 21. poglavlja knjige Postanka

**Učlanjen** : 18.12.2021

KAMEN kao simbol Boga

kratki pregled simbolike kamena u drevnom Židovstvu i Mezopotamijskim kulturama, drevnom Egiptu, drevnom i suvremenom hinduizmu, drevnoj Grčkoj i Islamu:

ŽIDOVSTVO (Levant i Mezopotamija)

Jakovljev san u Betelu – KAMEN (masaba/macaba) KAO SIMBOL BOŽJE PRISUTNOSTI

Citat :: “Stigne u neko mjesto i tu prenoći, jer sunce bijaše već zašlo. Uzme jedan kamen s onog mjesta, stavi ga pod glavu i na tom mjestu legne. 12I usne san (…) 16Jakov se probudi od sna te reče: »Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!« 17Potresen, uzviknu: »Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja (hebr. bet Elohim), ovo su vrata nebeska!« 18Rano ujutro Jakov uzme onaj kamen (hebr. ha-eben) što ga bijaše stavio pod glavu, uspravi ga kao stup (hebr. macebah) i po vrhu mu izlije ulja. 19Ono mjesto on nazva Betel, dok je ime tome gradu prije bilo Luz.”
Post 28,11.16-19

hebr. macebah ili matsebah (מצבה‎) – uspravljeni stup; sam pojam se u Bibliji pojavljuje tridesetak puta, odnoseći se na religiozni objekt koji nosi poruku “ovdje je Bog”, tj. Božja prisutnost simbolizirana je u uspravljenom kamenu, steli (naziv Betel doslovno znači “kuća Božja” (bet: kuća, El: Bog), a na temelju teksta koji dalje kaže “ovo su vrata nebeska”, može se zaključiti da je to mjesto gdje Bog ulazi i izlazi u ovaj svijet (portal)); označava i mjesto saveza, zavjeta, dogovora (Post 28,20; 31,13), stoga je kamen poput dokumenta koji to potvrđuje

Citat :: “A ovaj kamen (hebr. eben) koji sam uspravio kao stup (hebr. macebah) bit će kuća Božja.”

Post 28,22

Podići kamen u znak Božje prisutnosti bila je religiozna radnja prisutna u skoro cijeloj drevnoj Mezopotamiji i šire, ili drugim riječima: podići macebah bila je stvar “opće religiozne kulture” onog vremena (od cca III. tisućljeća pr.Kr. (neki navode i mnogo, mnogo prije), do cca 8.st.pr.Kr.). Izraelci s vremenom zauzimaju neprijateljski stav prema toj praksi (a koju su i sami prakticirali), te će je kasnije početi osuđivati (više: vidi tekst ispod)

Religija drevnih naroda Hazor-statue-833x474

Religija drevnih naroda Hazor-statue-833x474

rekonstrukcija kanaanskog svetišta u Hazoru iz 13.st.pr.Kr. – u njemu je bilo 10 podignutih stupova (maceba), stol za žrtvene prinose i kip čovjeka koji sjedi

Jedan od najvažnijih arheoloških nalazišta (što se tiče hramova) je onaj u Hazoru, zvan „hram stele“. Napravljen je između 1550-1200.g.pr.Kr. (brončano doba). Klupe su bile uza zidove, a vješto isklesani kamenovi na podu služili su kao stolovi za žrtve prinosnice. U kultnoj niši pronađeno je deset bazaltnih stela i kip muškog lika koji sjedi i drži zdjelu. Na grudima mu je bio obrnuti mjesečev srp. Na jednoj od stela je reljef s dvije ruke koje se pružaju uvis prema mjesečevu srpu i krugu. Ti simboli, vjerojatno, znače da je hram bio posvećen bogu mjeseca…

cela u izraelskom hramu u Aradu sa dva žrtvenika, kadionicom i dvije masabe (uspravljena kamena) u pozadini; veličina površine je oko 1,5m x 1,5m

Osim toga, stele su se podizale na granicama, tj. kao znak granice zemljišta ili kao znak vlasništva određene zemlje (praksa je bila prisutna i u Grčkoj, Rimu, Mezopotamiji,…)

mezopotamci su takvo kamenje zvali kudurru. Kudurru kamen se doslovno prevodi kao „granični kamen“. To je veliki polirani kamen na koji je uklesan tekst o darovanoj ili prodanoj zemlji. Uglavnom su pronađeni u hramovima gdje stoje kao zapis o darovima kralja (iako se pretpostavlja da su to replike, dok je original stajao na dotičnoj darovanoj ili prodanoj zemlji). Takvo kamenje je pronađeno samo u južnoj Mezopotamiji. Koristilo se sve do 7.st.pr.Kr. (od Kasita do neo-babilonskog razdoblja) Na gornjem dijelu kudurru kamena prikazivani su simboli božanstava za koje se vjerovalo da nadgledaju i vode proces ugovora (zaštitnici ugovora). Onaj tko bi pekršio ugovor , govori uklesani tekst, snaći će ga prokletstvo od drugih bogova (koji nikada nisu prikazani na kudurru kamenu).

Religija drevnih naroda 90858-kudurru-bm

diljem Mezopotamije postavljalo se ovakvo kamenje, zvano kudurru, kao znak granice (izvor)

Religija drevnih naroda 102485-kudurru-bm

macebah (u ranom biblijskom razdoblju) kao znak govori o:

prisutnosti Boga
sklopljenom dogovoru (savezu) između ljudi i Boga (ili bogova) i u tom smislu je dokument
zemljišnoj granici
vlasništvu

Ugovor između Labana i Jakova – KAMEN KAO ZNAK ZEMLJIŠNE GRANICE

Citat :: »Ovdje je, evo, gomila; ovdje je stup (hebr. ha-macebah) koji sam uspravio između sebe i tebe: 52ova gomila (hebr. ha-gal) i ovaj stup (hebr. ha-macebah) neka budu jamac (hebr. edah) da ja u zloj namjeri neću ići na te iza ove gomile i da ti nećeš ići na me iza ove gomile i ovog stupa (hebr. ha-macebah). 53Neka Bog Abrahamov i Bog Nahorov budu naši suci!« Jakov se zakune Bogom – Strahom svoga oca Izaka. 54Poslije toga Jakov prinese žrtvu na Glavici i pozva svoje ljude da blaguju.”
Post 31, 51-54

komentar Jeruzalemske Biblije (na 53 r.): prema običajima kod starih ugovora za svjedoke se prizivaju bogovi jedne i druge ugovorne stranke

Religija drevnih naroda Seven-small-masseboth-as-found-in-nae1b8a5al-shehoret-with-a-small-copper-nodule-at-the-foot-of-the-central-massebah

sedam malih maceba, pred središnjim stupom pronađen mali bakreni predmet, Naḥal Shehoret

MAZANJE KAMENA ULJEM: ZNAK BOŽJE PRISUTNOSTI

Citat :: “Na mjestu gdje je Bog s njim govorio Jakov uspravi stup (hebr. macebah), stup (hebr. macebet) od kamena (hebr. aben); na njemu prinese žrtvu (hebr. nesek) i izli ulja (hebr. šamen).”
Post 35, 14

više o biblijskoj simbolici pomazanja: klikni
Religija drevnih naroda Upper-wadi-eteq-masseboth-israel-in-negev-desert-near-eilat

maceba, arheološki lokalitet gornji Wadi Eteq, Izrael, pustinja Negev, pokraj Eilata

DVANAEST STUPOVA: dvanaest plemena
tekst se odnosi na razdoblje negdje između 14.-12.st.pr.Kr.:

Citat :: “Tada Mojsije popiše sve riječi Jahvine. A ujutro podrani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stupova (hebr. macebah) za dvanaest plemena Izraelovih.”
Izl 24,4

Jošua, koji se često uspoređuje s Mojsijem kao izbaviteljem/osvajačem/vođom, daje nalog da se podigne dvanaest spomen-kamenova:

Citat :: “Pošto je sav narod prešao preko Jordana, reče Jahve Jošui: »Izaberite iz naroda dvanaest ljudi, od svakoga plemena po jednoga, i zapovjedite im: ‘Dignite odavde, iz sredine Jordana – s mjesta gdje stoje noge svećenika – dvanaest kamenova koje ćete ponijeti sa sobom i položiti na mjestu gdje budete noćas prenoćili.’ “…
Kad vas jednoga dana budu pitala vaša djeca: ‘Što vam znače ovi kamenovi?’ – reći ćete im: ‘Voda se Jordana razdijelila pred Kovčegom saveza Jahvina kad je prelazio preko Jordana.’ I ovo će kamenje biti vječni spomen sinovima Izraelovim.«
Još 4,1-3.6b.7

maceba kamenje s arheološkog lokaliteta Gezer, Izrael

MACEBA(H) OKOLNIH NARODA I STVARANJE SPECIFIČNE ŽIDOVSKE KULTURE

U slijedećim recima vidi se da je praksa bila prisutna i kod okolnih naroda. U ranoj Izraelskoj povijesti (cca od 17.st.pr.Kr. do cca 13.st.pr.Kr.) nije se imalo ništa protiv toga da se ta religiozna praksa dijeli s drugima (kao što vidimo iz prethodnih tekstova), no s vremenom, kako jača Izraelska nacionalna svijest, podizanje stupova se sve strože osuđuje kao nešto krivo.

Citat :: “Ne pravite sebi kumirâ; ne podižite sebi ni kipa ni spomen-stupa (hebr. macebah); ne postavljajte u svojoj zemlji kamenja s likovima da pred njih padate.”
Lev 26,1

Ne samo da Izraelci prestaju podizati vlastite stupove, već ruše i tuđe (macebah). Ovo uništavanje vlastitih i tuđih stupova može se protumačiti kao svojevrsni ikonoklazam, a koji se pak temelji na prvoj Božjoj zapovijedi (Izl 20,4), tj. Mojsijevom zakonu, prema kojem se ne smije izrađivati (ili uzimati iz prirode) nikakav lik koji bi predstavljao Boga. Na taj način stvara se specifična, “očišćena”, ikonoklastična, Židovska kultura.

Citat :: “…ne postupaj kako oni rade, nego njihove kumire poruši i stupove (hebr. macebotehem) im porazbijaj.”

Izl 23,24

Religija drevnih naroda Baal_thunderbolt_louvre_between-late-15th-century-and-early-13th-century-bc

stela s prikazom Boga gospodara, Baala (“baal” doslovno znači “gospodar/gospodin”) s munjom u ruci, Ugarit, rađen između 15. i 13.st.pr.Kr.; visina 142cm

Citat :: “Čuj! Jahve sipa munje,
Jahve sipa munje ognjene!“

Ps 29,7

Uništiti macebah stup ne znači samo agresivno odbijanje druge religije, već i nepriznavanje tuđe granice, tuđe politike (s obzirom da macebah nema samo religiozno značenje). To bi bilo nešto poput uništavanja tuđih dokumenata o vlasništvu.

Citat :: “Nego porušite njihove žrtvenike, oborite njihove stupove (hebr. macebotam), počupajte im ašere!”
Izl 34,13

8./7.st.pr.Kr., Levant – ovakvi stupićasti kipići boginje majke Ašere (žene El-a) nađeni su u velikom broju na području nekadađnjeg Judinog kraljevstva unutar domaćinstava, što znači da je štovanje božice majke koegzistiralo uz monoteističko židovstvo

“ašere” se odnose na religiozne objekte koji su služili u ritualima semitskoj boginji Ašeri. Ašera je bila žena najvišeg Boga, El-a. Arheološki nalazi zapisa iz 9./8.st.pr.Kr., iz južne Palestine indiciraju da je, izgleda, bila štovana i kao Jahvina žena.

Religija drevnih naroda 420px-p1050763_louvre_code_hammurabi_face_rwk

stela na kojoj je uklesan poznati Hamurabijev zakonik (jedan od najpoznatijih zakona odavde je “Oko za oko, zub za zub” koji stoji i u Starom zavjetu), na vrhu: Hamurabi pred bogom Šamašom od kojeg prima zakon, c.1800.g.pr.Kr.

Citat :: “Jer su i oni podigli uzvišice, stupove i ašere na svakom brežuljku i pod svakim zelenim drvetom.”
1 Kralj 14,23

još: Pnz 7,5; 12,3; 2 Kralj 3,2; 17,10; 18,4; 23,14; 2 Ljet 14,3; 31,1

OSTALE “KAMENE” REPREZENTACIJE BOGA

Prahistorijski rituali na otvorenom u Mezopotamiji vjerojatno su uključivali prirodni kamen ili hrpu kamenja ili zemlje, ali s razvojem hramova i svetišta rađeni su očitiji oltari od gline, kamena ili cigle. Oltar je, osim mjesta susreta Boga i čovjeka, ponekad i simbol samog Boga, tj. njegove prisutnosti.

Religija drevnih naroda Bamah-beersheba-260x195

rekonstrukcija kamenog oltara s četiri roga nađenog u Beershebi (Izrael)

Religija drevnih naroda 767ec49a2f16064e0be055eb75dc4156

oltar kralja Tukulti-Ninurta, 1400-1000.g.pr.Kr., Asirija (iz Ištarinog hrama u Aššuru), oltar posvećen bogu Nuskuu (bogu svjetlosti), no neobično je to, zamjećuju povjesničari umjetnosti, što nedostaje glavni simbol boga Nuskua, a to je svijetiljka; umjesto nje na oltaru stoji ploča i pisaljka: simboli boga Nabua (bog mudrosti, znanja, pisanja i pisara)

Ova (gore) reprezentacija Boga u obliku ploče nedvojbeno asocira na kamene “ploče saveza” koje se spominju u Starom zavjetu, a koje se su se držale u “kovčegu saveza”, židovskom centralnom religioznom objektu. Kovčeg saveza bio je svojedobno prijenosni hram, s obzirom da su hebreji u to vrijeme bili nomadi. Kasnije će kovčeg biti inkorporiran u Židovski Hram, i ostat će jedina vizualna reprezentacija nevidljivog Boga, Jahve.

Citat :: “Reče Jahve Mojsiju: »Okleši dvije kamene ploče kao i prijašnje pa ću ja na ploče napisati riječi koje su bile na prvim pločama što si ih razbio.“
Izl 34,1

Religija drevnih naroda Screen_shot_2016-03-04_at_11.03.17_am-750x430

digitalna rekonstrukcija “kovčega saveza” prema biblijskom opisu; ovaj kovčeg držao se u najposvećenijem dijelu hrama (kojem je prethodio šator), tzv. svetinji nad svetinjama; predstavlja Božju prisutnost

Jahve, izvor mudrosti, svoj trag ostavlja u kamenu; daje hebrejima uputstva za ispravan život, sklapa s njima savez, partnerski dogovor (koji, kako se prema biblijskom tekstu saznaje, hebreji nisu bili spremni poštivati/održavati). Ploče su znak ugovora, tj. ugovor sam, ugovor između Neba i Zemlje, tj. Boga i ljudi.

Citat :: “…iza druge pak zavjese bio je Šator zvan Svetinja nad svetinjama – u njoj zlatni kadionik i Kovčeg saveza, sav optočen zlatom, a u njemu zlatna posuda s manom i štap Aronov, koji je ono procvao, i ploče Saveza…”
Heb 9,3-4

sadržaj Kovčega saveza prema poslanici Hebrejima: ploče saveza (“ugovor”), Aronov štap (“vodstvo”) i posuda s manom (“nebeska, božanska hrana”)

Citat :: “Odbacio je Boga koji ga stvori i prezreo Stijenu (hebr. tsur) svog spasenja.”
Pnz 32,15

…

FENICIJA (KANAAN)
Religija drevnih naroda Jah-2018-0019_abb_011

Votivna stela posvećena feničkom bogu Baal Hammonu iz 6.st.pr.Kr. (Archivio Fotografico del Museo Archeologico Regionale Antonino Salinas di Palermo). U gornjem dijelu stele prikaz oltara sa tri betila (o “betilu” vidi ispod u podnaslovu “Stara Grčka”).

EGIPAT

Egipatski ben-ben (piramidion) kamen kao simbol Boga

Prateći evolutivni razvoj egipatske piramide (“preteču” piramide) dolazimo do tzv. ben-ben kamena. Benben kamen je, prem egipatskom (heliopolitskom) opisu stvaranja svijeta, izronio kao brežuljak iz pravoda (Nu). Prema jednoj verziji na taj brežuljak se smjestio Atum (čije ime doslovno znači “Potpuni/Cjeloviti”), a prema drugoj verziji Atum jest sam taj brežuljak, tj. koji se formirao u benben kamen, tj. piramidion.

piramidion Nesnubhotepa; tekst i simboli na njemu povezani su s kultom svjetlosti (tj. suncem kao simbolom božanske svjetlosti), 26. dinastija, Abydos, Egipat (The Petrie Museum of Egyptian Archaeology, London)

Osim što je benben prepoznatljiv po piramidalnom obliku, tu je i drugi oblik: oblik stupa sa zaobljenim vrhom koji pak podsjeća na amorfni prikaz Boga Šive, o čemu ćemo kasnije:

benben kamen (u sredini) pored kojig (desno) je ptica Benu – oboje predstavljaju Boga Stvoritelja ili samo stvaranje

Tekstovi piramida (Utterance 600, § 1652) govore o Atumu koji je “ustao poput benbena u velikoj Kući (ptice) Benu u Heliopolisu“. Benu ptica (od wbn, što znači “rasti u sjaju” ili “sjati”) predstavljala je Božji duh (tj. ona je ba Ra-a) koji stvara i preporađa (povezano: Bog-ptica). Benu je letio iznad pravoda prije samog stvaranja, što podsjeća na biblijski opis stvaranja:

Citat :: “Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio (hebr. mirahefet) je nad vodama.”
Post 1,2

hebr. mirahefet dolazi od rahaf (RHF): ležati (na jajima), leći (jaja); iz korijena RHF izvode se glagoli koji označavaju stanje inkubacije, opuštenosti, relaksacije; stanje suprotno od pomicanja, kretanja

isti glagol susrećemo i u Pnz 32,11: “Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći (hebr. j-rahef)…”

Ugl. egipatske piramide predstavljaju pra-brdo, geometrijsko brdo, tj. geometrijsku planinu iz koje je poteklo stvaranje, Život. One su svojedobno bile, međuostalim, podsjetnik na Boga Stvoritelja, na Izvor koji je “gore” na “vrhu”, na dar života u jednom širem smislu.

HINDUIZAM
Lingam kao simbol Boga

Lingam (ili linga), koji doslovno znači „znak, simbol, oznaka“, jest apstraktni prikaz, simbol hinduističkog Boga Šive, njegove potencije, stvaralaštva, plodnosti, moći. Ponekad stoji sam za sebe, a ponekad na (ili u „kombinaciji“ s) yoni (simbolom boginje Šakti) što simbolizira sjedinjenje muškog i ženskog principa, izvor stvaranja.

Religija drevnih naroda Mukha-linga-7-8-st

lingam s licem, tzv. mukhalinga

linga-yoni (Lingam koji, kao stupić, stoji na (često četverokutnoj) bazi predstavlja cjelokupni svemir, svekoliku kreaciju prožetu Bogom, a koja je utemeljenu (bazirana) u Bogu)

Prikazan je (prepoznat) u različitim formama kamenja: ovalnom, malom kamenju, većem kamenju stupastog oblika (ponekad izrazito falusoidnog), a ponekad kao dio stijene kao u Amarnath hramu.

Religija drevnih naroda F03ad2b34e17b991d7b55f2fb33d33ff

Religija drevnih naroda Lngm02-2-shiva-lingam-stones-india-900x900

Lingami su, kao ovalno kamenje ili zaobljeni stupići, pronađeni na mnogim arheološkim nalazištima diljem Indije i jugoistočne Azije. Ponekad na sebi imaju izrezbareno simplificirano lice (mukha), te time poprimaju antropomorfni izgled.

Religija drevnih naroda Shiva-abhishekam-thirukadaiyur

radnja slična ovoj spominje se i u Starom zavjetu gdje se kamenje pomazivalo, tj. na njega se izlijevalo ulje kao znak Božje prisutnosti

Prema Šiva Purani lingam je zapravo stup vatre, stup koji se proteže u nedogled gore i dolje, stup bez početka i kraja, iz kojeg se pojavio Šiva kao uzrok svih uzroka. U tom smislu lingam predstavlja axis mundi, izvor i centar života, Boga.

Citat :: “Videći ovo neminovno poništenje, bestjelesna forma Šive poprimila je strašnu formu ogromnog stupa vatre u njihovoj sredini. Videći taj prekrasni fenomen, spustivši oružje, zapitali su se: „Kakva je ovo prekrasna forma? Kakav je to stup vatre koji se podigao, koji je izvan dohvata osjetila? Moramo pronaći njegov vrh i dno.“

Stup vatre kao Božja manifestacija spominje se i u Starom zavjetu. Jahve, Bog, noću je (pred)vodio narod “…u stupu od ognja da im svijetli.” (Izl 13,21)

Boginje u seoskim svetištima nemaju kipa, nego ih simbolički predstavljaju krčag ili lonac (simbol ženske utrobe). Na sjeveru se štovala Šitala koja se često prikazuje kao kamen s oslikanim licem.

STARA GRČKA

Omfalos (ὀμφᾰλός: dosl. pupak) ili betilus je pojam koji se odnosi na kamenje koje se u grčkoj držalo svetim. Bili su ili posvećeni Bogu ili su predstavljali samog Boga.

Religija drevnih naroda Baetylus_sacred_stone

rimski novčić s prikazom betil kamena u centru hrama (u Emesi, Sirija) posvećenog Bogu (Ilāh hag-Gabal, dosl. Bog planine)

STARI RIM

Termin (lat. Terminus) je u rimskoj mitologiji bog granicâ, zemljišnih međa, zaštitnik nepovrjedivosti posjeda. Kult kamena međaša (lat. terminus) bio je kod italskih naroda vrlo star, o čem svjedoči legenda da se Termin, jedini od svih bogova na Kapitolu, nije uklonio Jupiteru, pa je kamen međaš bio uzidan u Jupiterov hram. Smatralo se kako je Termin samo Jupiterov aspekt (jedno od Jupiterovih lica) a kao takav je nosio ime “Jupiter Terminalis”.

Međaši su bili smatrani svetinjama, a njihovo pomicanje svetogrđem. Terminov blagdan Terminalia slavio se prskanjem međaša krvlju žrtvovane životinje, prinošenjem žitarica, pčelinjeg voska i vina, te pjevanjem himni Terminusu 23. veljače, posljednjega dana stare rimske godine; po tome je Termin bio zaštitnik i vremenskih granica, rokova, kraja, svršetka.

Religija drevnih naroda 375px-design_for_a_stained_glass_window_with_terminus_by_hans_holbein_the_younger

ISLAM

U Meki, u sklopu Kabe, nalazi se crni kamen za kojeg se vjeruje da je tu od postanka svijeta, tj. da je pao s neba ravno pred Adama i Evu kako bi od njega napravili prvi oltar. Dakle, ovaj crni kamen predstavlja oltar, ali ujedno i centar svijeta.

No, realno, ova praksa ima svoje korijene s maceba kamenjem o kojem je bilo govora na početku.

Religija drevnih naroda 5340105981_b3115eb536_b

Kaba svetište i crni kamen

Religija drevnih naroda 800px-coveting_the_black_stone

musliman nastoji dotaknuti kamen prilikom čega izgovara tikbir: “Alah je velik”; vjeruje se da kontakt s kamenom odnosi sve grijehe

**Učlanjen** : 18.12.2021

Elohim (hebrejski אֱלוֹהִים, אלהים) hebrejska je riječ koja označava pojam božanstva. Očigledno je srodna s novohebrejskom riječi Ēl, čak iako se morfološki sastoji od hebrejske riječi Eloah (אלוה) i nastavkom plurala (može se smatrati ranim pluralisom maiestatisom).

Elohim je treća riječ u hebrejskom tekstu Knjige Postanka, a pojavljuje se često i u Tanakhu. Točno značenje je sporno.

Riječ Elohim u Bibliji može označavati boga Jahvu, ali i druga božanstva (Baal, Ašera).

U mormonizmu se riječ Elohim koristi za Boga Oca, ali ne i za Isusa, Boga Sina

Alternativni Biblijski prevoditelji poput Maura Biglina tvrde da je riječ Elohim upravo ono što i je, množina od riječi Eloah. On smatra da Biblija govori o više bogova, a Jahve je samo jedan od njih.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Elohim (hebrejski אֱלוֹהִים, אלהים) hebrejska je riječ koja označava pojam božanstva. Očigledno je srodna s novohebrejskom riječi Ēl, čak iako se morfološki sastoji od hebrejske riječi Eloah (אלוה) i nastavkom plurala (može se smatrati ranim pluralisom maiestatisom).

Elohim je treća riječ u hebrejskom tekstu Knjige Postanka, a pojavljuje se često i u Tanakhu. Točno značenje je sporno.

Riječ Elohim u Bibliji može označavati boga Jahvu, ali i druga božanstva (Baal, Ašera).

U mormonizmu se riječ Elohim koristi za Boga Oca, ali ne i za Isusa, Boga Sina

Alternativni Biblijski prevoditelji poput Maura Biglina tvrde da je riječ Elohim upravo ono što i je, množina od riječi Eloah. On smatra da Biblija govori o više bogova, a Jahve je samo jedan od njih.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Vatra je predmet kulta od najdrevnijih vremena. Štovana je pod otvorenim nebom i u hramovima, na kućnim ognjištima, kao i u nutrini čovjeka. Podizani su joj oltari na prirodnim ili umjetnim bregovima i piramidama. U njenu čast građeni su velebni hramovi, jednako kao i obične drvene štalice ili mali kućni larariji. Čak i danas gotovo svaki grad i svako selo imaju neku svoju svečanost posvećenu vatri koja iz godine u godinu privlači brojne sudionike.
U Škotskoj se svečanostima vatre porijeklom iz vikinške tradicije, poput one u Lerwicku pod nazivom Up Helly Aa, obilježava kraj vladavine zime. Najveća svečanost održava se u Edinburghu na Hogmanayu, noći uoči Nove godine, a poznata je po procesiji u kojoj desetine tisuća ljudi prolaze ulicama grada sa zapaljenim bakljama u rukama. Tom prilikom muškarci obučeni u vikinške odore ulicama grada prate drakar, vikinški brod, čijim će ceremonijalnim spaljivanjem početi novogodišnje slavlje.

Religija drevnih naroda KULT-VATRE_Vatra2

Edinburgh, svečanost na Hogmanay, noć uoči Nove godine

Povodom Fašnika u Liestalu u Švicarskoj organizira se vatrena procesija s neobičnim velikim bakljama koju nose pripadnici povorke od gradskih kapija do središnjeg trga. Svrha joj je ista kao i kod svih karnevalskih svečanosti: na kraju karnevalskog ludovanja spaliti ono što ne valja da bi mogao otpočeti proces korizme, preduskršnjeg pročišćenja.

Katalonci pred Uskrs slave La Patum de Berga, svečanost porijeklom iz pradavnih vremena, vezanu uz proljetni solsticij, koja je s vremenom postala dio kršćanskog ceremonijala. Na glavnom gradskom trgu ples u kojem se izmjenjuju brojni mitski likovi popraćen je bakljama i mnogim pirotehničkim sredstvima.
Pedeset dana prije Nowruza, perzijske Nove godine koja pada na proljetni solsticij, Iranci slave svečanost vatre pod nazivom Sadeh. Za tu svečanost, kojoj je porijeklo vrlo drevno i obično se povezuje sa zoroastrinskim kultom, dječaci s okolnih brda donose suhe grane koje se odlažu u jamu iskopanu ispred ulaza u hram. Vatru muškarci održavaju cijelu noć, a ujutro žene dolaze po žar kojim će posvetiti kućna ognjišta. Ostatak vatre pohranjuje se u hramu. Sadeh je posvećen pobjedi svjetla i topline nad hladnoćom i tamom zime.

Religija drevnih naroda KULT-VATRE_Japan

Nachi-no-Hi-Matsuri, japanska svečanost vatre koja se održava na slapu

Religija drevnih naroda KULT-VATRE_Liestal

Vatrena procesija s bakljama u Liestalu u Švicarskoj

Povodom drevne svečanosti Inka koja obilježava rođenje Sunca na južnoj hemisferi, u Cusco se slijevaju stotine tisuća ljudi na sedmodnevno ritualno događanje. Inti Raymi, Svečanost Sunca, pada na 24. lipnja. Na taj dan, kao u drevna vremena, procesija kreće od Koricanche do utvrde Sacsayhuamán gdje se odvija glavna ceremonija paljenja nove vatre. Stotine glumaca predstavljaju povijesne figure iz vremena Inka, oponašajući ritual koji još uvijek ima iznimno važno značenje za peruanske starosjedioce.

Japan je, pored Indije, zemlja s vjerojatno najvećim brojem svečanosti vatre na svijetu. Sadržaji su vrlo različiti. Nachi-no-Hi-Matsuri je jedna od tri najveće. Pripada šinto tradiciji, a održava se 14. srpnja. U planinama Kumano u prefekturi Wakayama nalazi se najveći japanski slap Nachi-no-Otaki, visok 133 metra, koji Japanci smatraju božanstvom. Dvanaest prijenosnih svetišta visokih deset metara i s brojnim ogledalima te dvanaest velikih baklji od pedeset kilograma svećenici nose stazom prema vodopadu. Svetišta su stanovi Kumano bogova kroz dvanaest mjeseci u godini. Vatrene baklje i kapljice vode koje pršte sa slapa trebaju ih pročistiti, te na taj način posvetiti slijedeću godinu.
Još jedna zanimljiva svečanost vatre veže se uz datum Kineske nove godine, a slavi se 14. veljače. Obilježava se na sličan način od Južne Koreje do Japana, a izdvajamo svečanost Hiburi Kamakura u prefekturi Akita u sjevernom Japanu. Za tu svečanost u vatru se stavljaju vreće s rižom vezane na konop dužine jednog metra. Zapaljene vreće sudionici ceremonijala potom vrte oko sebe sve dok konop ne izgori ili se vreća ne raspadne. Svrha je svetom vatrom otjerati teškoće s njiva i omogućiti dobar urod.
Svakako najvažnija svečanost vatre u Indiji je petodnevna svečanost zvana Diwali, odnosno Deepavali, što znači “Red svjetiljki”, a obilježava se krajem listopada ili početkom studenog, dvadeset dana nakon Dussehra, prema hinduističkom lunarnom kalendaru. Diwali je službeni praznik u Indiji, Nepalu, Šri Lanki, Mianmaru, Mauricijusu, Gvajani, Trinidadu i Tobagu, Surinamu, Maleziji, Singapuru i Fidžiju. Kalendarski mu prethodi još jedna svečanost vatre – Timiti, ceremonija hodanja po žeravici kojom se završava dvomjesečni ritual pročišćenja. Diwali je praznik svjetla koji obilježava pobjedu pravde nad duhovnom tamom, pobjedu dobra nad zlom. Izvorno, to je bila svečanost berbe i žetve s molitvama i žrtvenim ponudama Lakšmi, božici plemenitosti, obilja i blagostanja. Svaki od pet prazničkih dana sadrži posebna značenja povezana s prosperitetom i blagostanjem. Treći dan smatra se najvažnijim. Obitelji se bude u zoru kako bi se okupali u uljnoj kupki. Zatim se oblače u tradicionalne nošnje i odlaze u hram na molitvu. Oko kuća i u kućama pale se male, glinene uljne lampe koje gore cijeli dan. Vrata se ukrašavaju svježim lišćem manga, a prag kolamima, simboličkim crtežima živih boja, često u obliku mandale, koji iskazuju dobrodošlicu božici Lakšmi. Četvrtog dana navečer po ulicama i trgovima pale se uljanice posvećene božici Lakšmi i Ganeši, bogu mudrosti i sretnog početka.
Na Dalekom Istoku vrlo su rašireni obredi s vatrom koji se svakodnevno izvode, poput obreda Homa. Različiti oblici ovog obreda prisutni su u okvirima ne samo hindu tradicije, već i budističkih, jainskih i drugih kultova. U pravilu se sastoje od paljenja posvećene vatre, prizivanja određenog božanstva i prinošenja žrtvenih ponuda.

Bogovi i elementi

Pitamo se, zbog čega su naši preci s tolikom predanošću štovali vatru? Je li iz strahopoštovanja ljudi na primitivnom stupnju razvoja, kako to već nekoliko stoljeća tvrdi struja znanstvenog pozitivizma? Prema ovom tumačenju, ljudi iz predlogičkog razdoblja povijesti su zbog vlastitog straha fantazijom zaogrtali neshvatljive prirodne pojave. Štovali su ih pokušavajući se na taj način zaštititi od opasnosti pred nepoznatim, čudnim i fascinantnim, a ima li išta fascinantnije od vatre, bilo da se radi o plamenu, gromu ili sunčevoj toplini i svjetlosti?

Religija drevnih naroda KULT-VATRE_Hiburi

Svečanost Hiburi Kamakura u sjevernom Japanu

Međutim, ovakva tumačenja teško mogu objasniti zašto su bogovi vatre istovremeno povezivani s umom, poput npr. grčkog Prometeja čije ime znači “Onaj koji predviđa”. U Eshilovoj tragediji Okovani Prometej čitamo kako je Prometej kažnjen zbog toga što je ljudima dao vatru razuma koju je ukrao bogovima:

No ljudske čujte nevolje,
Smrtnika kako, gdjeno prije bješe glup,
Obdarih umom, dijelak dadoh razbora!
Al’ kazat neću, grdnjom da ga pogrdim,
Već darom svojim da dobrotu dokažem
On, gledajući prije, zalud gledaše
I slušaše, al’ ne ču, već ko slika sna
On dugo, dugo vremena sve miješaše
Bez glave.
Danas moderne znanosti poput kvantne fizike, ekologije, sistemske biologije, psihologije i drugih, pomalo dokidaju kartezijansko-mehanicističku sliku svijeta i dolaze do spoznaje da je univerzum živa, međuovisna i interaktivna cjelina. Na sličan način filozofija povijesti, još jedna relativno mlada znanstvena disciplina, mijenja naše predodžbe o starim kulturama i njihovim spoznajama, uviđajući da ono što je donedavno smatrano predlogičkim i infantilnim sadrži dublji smisao.

Religija drevnih naroda KULT-VATRE_Indija

Diwali, praznik svjetla u Indiji

Kada su stari filozofi tvrdili da je svijet sastavljen od elemenata, nisu pri tome mislili na kemijske elemente koje mi poznajemo, već na četiri oblika ili stanja svega postojećeg: tvarno, energetsko, psihičko i mentalno stanje. Nazvali su ih zemlja, voda, zrak i vatra prema njihovim vidljivim manifestacijama: krutom, tekućem, plinovitom i ognjenom stanju fizičke materije. Međutim, za njih su to bile samo četiri od ukupno sedam manifestacija univerzuma. Peta koju su Grci nazivali eter (grč. aither: gornji, viši zrak) tek je djelomično dostupna našoj svijesti, a preostale dvije za sada potpuno izmiču našoj sposobnosti poimanja. Prema njihovim riječima, svi elementi proizlaze iz jednog, odnosno sve ima istu bit.

Četiri elementa se međusobno prožimaju počevši od vatre, najsuptilnije, pa do zemlje, najgrublje materijalne forme. Vatra je pokretački element, onaj koji oživljava, potiče i preobražava niža tri stanja. U Rg Vedi (X -190,1,3) čitamo:
Iz usplamtjelog žara,
Sunce i Mjesec stvorio je
Dosljedni Stvoritelj,
I dan i zemlju,
I zračno prostranstvo,
Zatim svijet.
Platon u Timeju piše da elementi proizlaze jedni iz drugih matematičkom pravilnošću, te razvija teoriju prema kojoj oni na temelju međusobnog privlačenja i odbijanja stvaraju i razgrađuju složena tijela.

Religija drevnih naroda KULT-VATRE_Sadeh-300x220

Svečanost Diwali

Religija drevnih naroda KULT-VATRE_Vestalke-300x208

Alessandro Marchesini, Posvećenje vestalske djevice

Religija drevnih naroda KULT-VATRE_Prometej-300x272

Jean-Simon Berthélemy, Prometej stvara čovjeka

Pošto je od četiri elementa vatra oduvijek smatrana primarnom, ne treba nas čuditi da bogovi Vatre imaju temeljnu važnost u većini panteona. U stvari, moglo bi se čak reći da u starim religijama postoje samo bogovi Vatre, povezani s različitim manifestacijama koje ona može poprimiti: stelarna (zvjezdana) vatra, sideralna (eterična) vatra, mentalna vatra, psihička vatra, energetska vatra (vatra vode) i vatra zemlje.

Većina navedenih aspekata simbolizma vatre može se vidjeti u najstarijem i najpoštovanijem božanstvu drevnog indijskog panteona predstavljenog u Rg Vedi, Agniju. On je vatra (oganj) i bog Vatre. Povezuje se sa svim ostalim bogovima vatre, bilo da se radi o Suryi (Sunce, stelarna vatra), Ušas (Zora, nutarnja vatra), Indri (eterična vatra), itd.
U Atharva Vedi piše: Agni se nalazi u zemlji, Agni se nalazi u biljkama, Agni je u vodi, Agni je u kamenju, Agni je u ljudima, a također u kravama i konjima. I dalje: Na nebu je Sunce, u zraku je zraka, na zemlji je vatra,…
U svim kulturama svijeta susrećemo slična simbolička obilježja bogova vatre, bilo da su sva pridodana jednom božanstvu, ili su raspodijeljena između više različitih bogova. Tako npr. u grčkoj kulturi pored Prometeja koji simbolizira vatru uma nalazimo Hestiju, božicu ognjišta, Hefesta, boga kovačke vatre i Heliosa, boga stelarne vatre. U Egiptu je staro božanstvo Ptah bog kreativne inteligencije, odnosno božanske mudrosti, sličnih atributa kao i grčki Prometej, dok Horus predstavlja Sunčevu vatru, te je opisan na način sličan Agniju. Drevni Meksikanci štovali su Huehueteotla, čije ime znači „Stari-stari bog vatre”, a predstavlja sveprisutnog boga stvoritelja, gospodara blizine i zajedništva.

Značenja svečanosti vatre

Premda znamo da su najstariji poznati kultovi vatre povezani uz Atharvane, svećenike boga Agnija, o njima ne znamo gotovo ništa. Znamo da su štovali vatru na oltarima u prirodi, često na vrhovima brda. No ni jedan oltar njihovog kulta nikad nije pronađen. Moguće je da su oltare podizali samo za te prilike i potom ih uklanjali, jer njihovi nasljednici, bramani prilikom svojih obreda postupaju upravo na taj način. Vrlo malo znamo i o drugim drevnim kultovima vatre. Ono što nam ipak može pomoći da shvatimo suštinu tih obreda i svečanosti je simboličko značenje koje proizlazi iz osobina bogova Vatre.
Vatra je prvenstveno smatrana stvaralačkom snagom, te sredstvom obnove kroz pročišćenje i žrtvu. Kao takva ona je životna snaga koja stvara i obnavlja kroz godišnja doba. Zato su upravo solsticij i ekvinocij, kao kardinalne točke godišnjih ciklusa povezani s ceremonijalnim događanjima i svečanostima, jer se tada mijenja odnos snaga svjetla i tame. Tako na zimski solsticij prestaje prevlast tame i svjetlo počinje rasti. To je vrijeme svečanosti posvećenih čuvanju vatri svetih ognjišta. Ceremonijalno se obnavlja kozmička drama stvaranja svijeta pri čemu se pali nova vatra kao što pokazuje staroslavenski običaj paljenja badnjaka, noć uoči Božića.

Agni

U proljeće vatra Sunca pokreće vode života. Za mnoge civilizacije to je početak godine. Ali tom početku treba prethoditi obnova i pročišćenje. Obredi i svečanosti koji prethode proljetnom solsticiju imaju tu svrhu, poput npr. poklada. Karnevalska ludovanja i maškaranja služe tome da sudionici kroz ples i veselje izbace iz sebe negativnosti nakupljene tijekom godine, koje se potom obredno spaljuju kao fašnik. Nakon toga slijedi obnova kroz post i korizmu. Na ljetni solsticij, kada je snaga vatre na vrhuncu, ceremonijama poput Ivanjskih krijesova veliča se njena blagotvorna i ljekovita moć kojom se blagoslivljaju usjevi i blago. Na jesen kada nutarnja vatra omogući zrelost plodova, svečanostima i žrtvama u znak zahvalnosti obilježavao se završetak godišnjeg ciklusa.

Pošto je čovjek prirodno biće, godišnji ciklusi utječu i na njega. Utoliko svetkovine vatre nisu samo društvene svečanosti, već i prilike za pročišćenje i obnovu čovjeka. S tim je u vezi još jedan simbolički aspekt vatre. Ona je sredstvo transformacije i transmutacije, koja se odvija kroz alkemijski proces, čime se postižu oblikovna i sadržajna promjena. Kovačke vatre mijenjaju oblik metala, vatre atanora mijenjaju olovo u zlato. Vatrom uma čovjek može dosegnuti znanje, a duhovnom vatrom može biti prosvijetljen. Za izvorni bramanizam vatra i čistoća su sinonimi koji ukazuju na proces i cilj ljudskog postojanja. Cilj tog procesa može se sažeti u slijedećoj rečenici iz Sumyuttanikaya Upanišade: Moje je srce ognjište, plamen je ukroćeno Ja.

Autor: Jerko Grgić

**Učlanjen** : 18.12.2021

Neki od drevnih naroda zauvijek su napustili povijesnu pozornicu; drugi nastavljaju živjeti kroz svoje biološke potomke. Evo nekoliko zanimljivosti o njima!

Gusarenje kao način života

Potkraj petog stoljeća prije Krista, ratoborno pleme Ardijejaca osnovalo je prvu višeplemensku saveznu državu Ilira, koja se prostirala od Neretve do Epira u Grčkoj. Kraljevi te države učestalo su ratovali sa susjedima, Makedoncima i Grcima, sve dok Aleksandar Veliki nije pretvorio Makedoniju u svjetsko carstvo. Iliri su tada osvajanja preusmjerili ka gradovima u Epiru, a gusarstvo, po kojem su otprije bili zloglasni, doživljava vrhunac. Svojim malim i brzim brodicama, lembima, nesmiljeno su pljačkali grčke i italičke brodove koji su plovili uz istočnu obalu Jadrana. Zanimljivo, prepade tog tipa nisu smatrali razbojništvom – za njih je gusarenje od davnina predstavljalo moralno prihvatljiv način privređivanja!

Zaštitnica bludnica

Mezopotamska religija nije bila jedinstvena cjelina, već društveni alat koji se mijenjao usporedno s porastom kompleksnosti društva. Većini mitova je, međutim, bila zajednička činjenica da su bogovi određivali tijek događaja na Zemlji, često se miješajući i u banalne ljudske poslove. Vladar neba Anu, najstariji i najmoćniji od bogova, oblikovao je ljudsku rasu iz gline, udahnuvši joj život. Imao je moć suditi onima koji bi počinili bilo kakav prijestup, a upravo on je bio taj koji je davao božanski autoritet zemaljskim kraljevima. Njegov sin Enlil, isprva štovan u Sumeru kao gospodar vjetra, bio je personifikacija snage prirode. Treći u tzv. “velikoj trijadi” bio je Enki, gospodar voda i magije. Velika majka Ištar također je bila važna božica sumersko-babilonskoga panteona, a u njenoj “jurisdikciji” je, osim plodnosti, bilo ratovanje. Zanimljivo je da su je smatrali i zaštitnicom prostitucije, pa je njen kult bio posebno raširen u gradovima punim kurtizana.

Daščica glavu čuva

Ainu, bjelački prastanovnici Japana koji se u kronikama prvi put spominju u osmom stoljeću, na čunovima građenim bez ijednog čavla postizali su nevjerojatne lovačke rezultate, a osobito vješti su bili u ubijanju foka dugačkim željeznim harpunima. Njihovi jedinstveni drveni mačevi, koji su čak epski opjevani, bili su im pak glavno oružje protiv Japanaca. Umjesto oklopa, u borbama su nosili odjeću načinjenu od povezanih daščica, koja je, istinabog, izgledala nezgrapno ali je pružala solidnu zaštitu od ranjavanja.

Primitivne tetovaže i neobično pismo

Pikti (na slici!), rimski naziv za narod koji je u antičko doba nastanjivao sjevernu Škotsku, dolazi od riječi “pictus”, što znači “naslikan”. Pretpostavlja se da to ime ovaj narod, potomci pretkeltskoga domorodačkog stanovništva Irske i Britanije, duguje običaju bojanja tijela odnosno primitivnoj vrsti tetoviranja. Dijelili su se na više plemena, a često su upadali na rimsko područje, vodeći okršaje s graničnim postrojbama. Upravo radi obrane od njih, Rimljani su izgradili složene sustave utvrda, poput Hadrijanova zida. Pokršteni su u petom i šestom stoljeću, a do kraja devetog stoljeća etnički su se asimilirali sa susjednim Škotima. Na piktskom jeziku očuvano je tek nekoliko natpisa, pisanih ogamskim pismom. Riječ je o najranijem alfabetu kojim se zapisivao arhaični oblik staroirskoga jezika. Sastojao se od crtica (za suglasnike) i kružića (za samoglasnike), koji su se urezivali na jednu okomito postavljenu crtu, u smjeru odozdo prema gore. Ti iznimno teško čitljivi natpisi upućuju na zaključak da su Pikti govorili neindoeuropskim jezikom.

Eros i thanatos

Jednu od najstarijih civilizacija Južne Amerike stvorio je narod Moche. Cvala je od prvoga do osmog stoljeća na sjevernoj obali današnjeg Perua, a kako je iščezla mnogo prije dolaska Europljana, spoznaje koje o njoj imamo posljedica su arheoloških iskapanja. Brojni dokazi svjedoče o prinošenju ljudskih žrtava božanstvima, a neki stručnjaci smatraju kako korijene ove jezive prakse valja tražiti u učestalim poplavama u tim krajevima: masovna žrtvovanja trebala su, pretpostavljaju, umilostiviti božanstva u čijoj su nadležnosti bile elementarne nepogode. Valja, međutim, naglasiti da Moche nisu prezirali život; naprotiv, slavili su ga u njegovoj punini. Jedan od dokaza njihova hedonističkog svjetonazora su brojne freske i ulomci keramike s realistično prikazanim erotskim prizorima, što je motiv koji se vrlo rijetko sreće kod drugih pretkolumbovskih civilizacija.

Sveta jetra

Budući da je religija imala središnje mjesto u životu Etruščana, drevnih stanovnika Apeninskog poluotoka, svećenici – tumači i provodnici volje bogova – imali su ogromnu moć u društvu. Velik dio njihova posla svodio se na ono što bismo danas nazvali gatanjem. Haruspicij, tumačenje volje bogova iz jetre žrtvovane životinje, Etruščanima je bilo najvažnija smjernica pri donošenju odluka. Vjerovali su, naime, da u ovom organu boravi duša, preko koje se čovjek povezuje s božanskim silama. Iz jetre su proricali svećenici, a znak koji bi oni na njoj prepoznali mogao je opovrgnuti zakone, pa čak i i kraljeve odluke.

Piše: Lucija Kapural

**Učlanjen** : 18.12.2021

Postoji nekoliko najstarijih religija. Jedna od njih je religija Sumerana. Imali su prilično složen panteon bogova. Čovjek je morao podrediti svoj život služenju tim bogovima.Posrednici između ljudi i sedam glavnih bogova bili su bogovi koji su se zvali Anunnaki.

Religija drevnih naroda Samie-drevnie-religii-v-mire-6

Religija drevnih naroda Samie-drevnie-religii-v-mire-6

Sumerani su imali svoju drevnu religiju, a jedna od najneobičnijih je religija Inka. Njihov panteon je vrlo raznolik, jer su, osvajajući nove nacije, dodali svoja božanstva u svoj panteon. Od suvremenih svjetskih religija, najstariji je budizam. Pojavio se prije više od dvije i pol tisuće godina. Osnova je bila drevna indijska učenja - želja za božanskim načelom, nirvana i prosvjetljenje. Da biste to postigli, možete se uzdići iznad svih vezanosti, kroz meditaciju i samousavršavanje. Poznato je o takvim drevnim religijama kao što su religija druida, keltska uvjerenja, šamanizam itd.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Obredni mirisi
Religija drevnih naroda Smell_flower

Sve što nije zapisano ili sačuvano kroz usmenu predaju, zaboravljeno je. Koliko li je samo gradova, umjetničkih djela, vjerovanja, starih jezika nestalo iz našeg povijesnog sjećanja!
Ako se različitim, danas rijetko sačuvanim tragovima vratimo u daleku prošlost, istražujući povijest upotrebe mirisa i njihovu važnost kako u sakralnom tako i u svakodnevnom životu, vidjet ćemo da je za drevne narode miris, uz muziku, ples i molitvu, bio jedan od obrednih elemenata koji je na simbolički način prenosio poruku.
Neizostavan dio žrtvenih obreda bilo je i paljenje aromatičnih biljaka, biljnih smola, mirisnog zrnja i bobica. Mirisni dim se uzdizao uvis kao most između neba i zemlje.

Religija drevnih naroda Egipatskokaenje

Mirisi kroz povijest

Počeci upotrebe mirisa sežu u najdalju prošlost čovječanstva. Svi su stari narodi pridavali veliku važnost blagotvornom utjecaju mirisa. Mirisima su bili ispunjeni i hramovi i domovi, sveti i svakodnevni trenuci.
U jednom egipatskom mitu o stvaranju, lotos je bio prvo što se pojavilo iz voda Nuna, donoseći sa sobom miris. Papirusi i reljefi po egipatskim hramovima svjedoče o tome da su Egipćani upotrebljavali aromatične esencije različitog bilja. Cedar, mira i tamjan samo su neke od njih. Izrada mirisnih pripravaka ponekad je trajala mjesecima, sve dok se ne bi postigla ona posebna mirisna nota potrebna za određenu obrednu svrhu.
U Vedama, staroindijskim svetim spisima, spominju se mirisi sandalovine, jasmina, cedra, čampe (Plumeria), ruže. Stari tekstovi opisuju svečanosti i navode blagotvoran utjecaj upotrebe mirisa. U filozofiji hinduizma, cvijeće i s cvijećem povezani mirisi imaju simboličnu i duhovnu vrijednost. Paljenjem dara na žrtveniku oslobađao se blagotvoran miris koji je povezivao ljudski duh s onim transcendentnim.
Stari Kinezi i Japanci koristili su mirise u ceremonijama u čast predaka koje su trebale osloboditi pokojnika od loših zemaljskih vezanosti.
Antički Grci, a također i Rimljani, u mnogočemu su bili učenici Egipćana, pa tako i u umijeću izrade i korištenja mirisa. Mirisi su bili dio javnog i privatnog života, a svetkovine su bile obilježene paljenjem mirisnih tvari na javnim prostorima. Za Rimljane je metvica u tome imala važnu ulogu.
U Knjizi izlaska Jahve daje Mojsiju recept za posvećeno ulje za pomazanje i za mirisni kâd, ali ga upozorava da dobiveni miomiris koristi samo u sakralne svrhe. Jahve reče Mojsiju: Nabavi mirodija: natafe, seheleta i helebena. Od tih mirodija i čistog tamjana, izmiješanih u jednakim dijelovima, napravi tamjan za kađenje. Iz Biblije je poznato da su dvojica od trojice kraljeva koji su se došli pokloniti Isusu sa sobom nosili mirise – tamjan i miru.
U početku su crkveni oci osuđivali upotrebu tamjana u ceremonijalnim prigodama jer je on bio neizostavan dio rimskih obreda, a posuda sa žarom i tamjanom također se nosila ispred cara u svečanim povorkama.
I narodi Novog svijeta koristili su u svojim svetkovinama miris – miris duhana, kadulje, cedra i pelina.

Religija drevnih naroda Mira

Mira

Cedar

Tamjan

Mirta

Mirisno bilje i mirisne tvari

Navest ćemo samo neke od mirisnih tvari koje su obilježile različite kulture.

Tamjan
Upotreba tamjana starija je od svih pisanih izvora. Njegov dubok, topao i bogat miris kao da u sebi nosi nepokvarljivost smole od koje je napravljen. Tamjan ima sposobnost usporiti i produbiti disanje i time dovesti čovjeka u stanje smirenosti i sabranosti potrebno za molitvu i meditaciju. Kađenje tamjanom zadržalo se kao dio obreda u broj-nim religijama.
I moderna aromaterapija naglašava ista svojstva tamjana. Tamjan djeluje antidepresivno, smanjuje hiperaktivnost, nestr-pljivost, razdražljivost i nemir, te poboljšava koncentraciju.
Mira
Povijest upotrebe mire isprepliće se s upotrebom tamjana. Te su se dvije biljke koristile u liturgijske svrhe, te za raskuživanje, balzamiranje i izradu melema.
Mira je ulazila u sastav kadova, preparata za balzamiranje, lijekova, kozmetičkih preparata i parfema. Spominje se i u egipatskim papi-rusima, Vedama, grčkim i rimskim spisima, Starom i Novom zavjetu i Kur’anu.
Miris njenog ulja djeluje umirujuće i često se koristi za postizanje meditativnog stanja.

Sandal

Sandal je u Indiji, Kini i Indokini od davnina imao važnu ulogu u hinduističkim i budističkim reli-gijskim obredima. Za Istok je sandal bio ono što je za Zapad tamjan. Sandalovo ulje je aromatično ulje s najduljom tradicijom.
Kao i tamjan, i sandal djeluje umirujuće i harmonizirajuće, sma-njuje napetost i konfuziju i pomaže u stanjima straha, tjeskobe, stresa, depresije i nesanice pa se zato koristi u aromaterapiji.
Od njegovog plemenitog i mi-risnog drveta izrađivao se skupocjen namještaj koji je svojim mirisom ispunjavao prostor.

Cedar

Cedrovo ulje jedno je od najstarijih nama poznatih eteričnih ulja. Njegov topao, čist i dugotrajan miris, kao simbol duhovne snage, plemenitosti i dostojanstva, korišten je za kâd u svetištima. Paljenjem cedrovine i mirte izražavala se zahvalnost bogovima. Od cedrovine su se često gradila svetišta, ali i namještaj, kandila, sarkofazi i škrinje u koje su pohra-njivani sveti tekstovi. Osobito je bio cijenjen libanonski cedar.
Stari su ga Egipćani koristili pri balzamiranju. Faraonova ceremonijalna barka gradila se i od cedrovine. Spominje se među mirisima u Epu o Gilgamešu, ali i u najstarijem poznatom medicinskom dokumentu, sumerskoj pločici ispisanoj klinastim pismom prije pet tisuća godina.
Moderna aromaterapija smatra da cedar osvježava i tonizira cijelo tijelo, istovremeno reducirajući stres, tjeskobu i napetost, dok su od davnina poznata njegova protumi-krobna svojstva.

Ružmarin

Grančice ružmarina pronađene su već u grobnicama I. egipatske dinastije. Grci i Rimljani ovu su biljku smatrali svetom. Nazivali su ga “kadni grm” i palili su ga u svojim kućnim svetištima.
Njegov snažan, ali topao miris bistri um, stimulira, stabilizira i osnažuje.

Timijan

Sumerski zapisi bilježe da je ova biljka korištena još prije pet i pol tisuća godina.
Snažna antiseptična i konzer-virajuća svojstva timijana bila su dobro poznata u starom Egiptu, pa su ga koristili u procesu balzamiranja. Grci su njime kadili kuće kako bi se zaštitili od zaraznih bolesti.
Miris timijana opjevan je u mnogim književnim djelima.
Naziv thymus (timijan) izvodi se od grčke riječi thymon, što znači odvažan, i uz to značenje povezani su mnogi običaji. Rimski su se vojnici kupali u vodi u koju su dodavali timijan kako bi postali srčaniji. Dame srednjovjekovne Europe svojim su vitezovima poklanjale grančice timijana.

Izop

Njegov miris, ugodan i aromatičan, podsjeća na kadulju, mažuran i lavandu.
Za Grke i Židove izop je bio sveta biljka. Nekoliko je puta spomenut u Starom Zavjetu: Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega. (Psalam Davidov 51.9.)
Koristio se za čišćenje svetih stvari i svetih prostora.

Lovor

Lovor su upotrebljavali još stari Egipćani. Grci i Rimljani vjerovali su da ih lovor štiti i čuva od zla i posvećivali su ga Apolonu, bogu svjetlosti, iscjeljenja, proricanja i harmonije. Sveti lovorov list simbolizirao je pobjedu pa se od lovorovih grančica pleo pobjednički vijenac, a u srednjem su se vijeku za vrijeme kuge na javnim mjestima palile grančice lovora.
Iako je drevno znanje o mirisima izgubljeno, oni nam i danas mogu stvoriti ugodan, čist i mirisan ambi-jent. Aromaterapija ponovno otkriva njihovo važno djelovanje na ljudsko tijelo, osjećaje i um.
Jezik mirisa je “izgubljen jezik”, ali će pažljivi tragalac i iz ovih krhotina moći naslutiti ulogu koju su mirisi imali u drevna vremena, o tome kako su uznosili ljudski duh u molitvi.

Autor: Marta Marić

**Učlanjen** : 18.12.2021

Asklepijevo svetište u Epidauru
Religija drevnih naroda EPIDAURUS_Asklepion-pogled

Epidaur, danas jedan od nezaobilaznih arheoloških lokaliteta u Grčkoj, poznat po kazalištu s izvanrednom akustikom, nekada je bio svetište boga Asklepija (rimski Eskulap) i najčuvenije antičko lječilište. Nalazi se na poluotoku Peloponezu na ravnici okruženoj brdima uz koja su vezane drevne priče i legende.
Mjesto na kojem se nalazi Epidaur oduvijek je bilo posvećeno liječenju. Još od ranih mikenskih vremena (XVI. st. pr.Kr.) ovdje se štovao Maleatas, bog kojemu se pripisivala iscjeliteljska moć. Prema predaji, njegov je grob na Kinortionu, brdu na čijim je obroncima kasnije izgrađeno čuveno kazalište.
Prolaskom stoljeća stara božanstva zamijenili su olimpski bogovi. Atribute i uloge starih bogova preuzeli su novi, a moć liječenja Maleatasa na sebe je preuzeo Apolon, otada poznat kao Apolon Maleatas. Na Kinortionu su 1948. godine otkriveni ostaci njegovog svetišta.
Kasnije, u dolini podno Kinortiona, nastaje novo svetište posvećeno Asklepiju. Ne zna se kada je osnovano. Spominje se VI. st. pr.Kr. Najstariji natpisi koji se danas mogu vidjeti u muzeju potječu iz IV. st. pr.Kr., no to je razdoblje kada je svetište već bilo na svom vrhuncu. U I. st. pr.Kr. opljačkao ga je Sula sa sicilijanskim piratima. Novi procvat u II. st. donijet će mu rimski senator Antonin Pije koji obnavlja stare i podiže nove građevine. Svetište se bliži svome kraju kada ga 395. razaraju Goti. Konačno, 426. godine Teodozije II. zabranjuje hodočašća, a potresi 522. i 551. g. sravnjuju svetište sa zemljom.
Prva iskapanja obavila je 1829. godine francuska znanstvena ekspedicija, a Grčko arheološko društvo, osnovano 1837., nastavilo je iskapanja tako da su od 1870. do 1926. g. otkrivene sve najvažnije građevine u Epidauru. Kao najzaslužniji ističe se grčki arheolog Kavvadhias.

Plan kompleksa u Epidauru: 1. Propileji; 2. Afroditin hram; 3. Cisterna; 4. Stoa; 5. Kupatila; 6. Kupatila; 7. Asklepijev hram; 8. Tolos; 9. Abaton; 10. Artemidin hram; 11. Palestra; 12. Gimnazij; 13. Rimski odeon; 14. Kupatila; 15. Stadion; 16. Konačište; 17. Kazalište

Asklepije

Postoje brojni mitovi o njegovom rođenju. Jedan od tih mitova zabilježio je Pauzanija (II. st.). Kada je tesalski kralj Flegija došao na Peloponez, pratila ga je kćer Koronida, krijući pred ocem da nosi Apolonovo dijete. Potajno je rodila na brdu Titionu, a brigu o djetetu preuzeli su koza i pastirski pas. Pastir Arestana je primijetio da mu nedostaje jedna koza i pas, te je krenuo u potragu za njima. Našao ih je uz dijete, no kada je htio uzeti dijete, vidio je oko njega svjetlost, te je odstupio zbog straha da se radi o božanskim stvarima. Uskoro se pročulo da dječak pronalazi lijek za svaku bolest.
Liječničko umijeće naučio je od svog oca Apolona, ali i od kentaura Hirona koji mu je otkrio ljekovitost biljaka. Legende kažu da je njegovo umijeće bilo toliko veliko da je mogao ne samo izliječiti od svake bolesti, nego čak i vraćati iz mrtvih. Stoga se Had, bog podzemnog svijeta, požalio Zeusu da mu Asklepije “krade podanike”. Zeus će Asklepija, kao rušitelja reda koji vlada u svijetu, kazniti usmrtivši ga munjom, ali i vratiti u život.

Citat :: Propileji
U drevna vremena do svetišta su vodila dva puta. Jedan je počinjao u starom Epidauru, gradu na obali, i prolazio je između brda Tition i Kinortion. Pješaku je trebalo tri sata da prijeđe tu udaljenost. Drugi je počinjao u gradu Argu. Oba puta spajala su se ispred svetišta i posjetitelja vodila prema monumentalnom ulazu – propilejima. Uloga propileja bila je simbolična, jer svetište nije imalo nikakve zaštitne zidine. Kočija nije mogla proći kroz njih, dakle, trebalo je ući pješice. Sveti put koji je vodio od propileja do Asklepijevog hrama sagradio je arhitekt Teodot između 380. i 375. g. pr.Kr.

Od oca Apolona naslijedio je i moć proricanja. Jedan od njegovih simbola bila je proročka zmija. Ona mu je otkrila tajne koje krije zemlja, kao i misterij života i smrti. Zmija se oduvijek povezivala s obnovom života jer odbacuje staru, a dobiva novu, mladu kožu. Kaže se da su zmije vezane uz Asklepija bile malene i svijetlocrvenkaste, a živjele su samo na području Epidaura.
Asklepije je imao tri sina i dvije kćeri. Sinovi Mahaon i Podalerija sudjelovali su u Trojanskom ratu kao zapovjednici, ali i kao znameniti liječnici. Mahaon je liječio ranjenog Menelaja. Treći sin, Telesfor, imao je moć da ubrza izlječenje. Kćer Panakeja oslobađala je od svih bolesti, a Higija je darivala zdravlje. Ublažavanjem bolova svoj doprinos je davala i njegova žena Epiona.
U Homerovo doba Asklepije nije bio smatran bogom i Homer o njemu govori kao o smrtniku koji je živio u vrijeme Trojanskog rata i bio kralj u Tesaliji. Međutim, njegova slava kao liječnika s vremenom je rasla tako da je prerastao u boga liječništva. Atenjani su njegov kult uveli za vrijeme kuge 429. g. pr.Kr., a Rimljani 293. g. pr.Kr., također za vrijeme kuge. Po savjetu proročišta u Delfima, iz Rima je krenulo poslanstvo u Epidaur kako bi od Asklepija zatražili pomoć. Legenda kaže da se Asklepije ukrcao na njihov brod u obliku zmije. Kada je brod uplovio u rijeku Tiber, zmija je napustila brod i izašla na jedan otok. Rimljani su na tom otoku podigli hram u čast Asklepija, a bolest je iznenada nestala.

Citat :: Asklepijev hram
Asklepijev hram bio je samo srce svetišta, a ostale građevine podignute su oko njega. Zbog svojih prekrasnih ukrasa smatran je jednim od najznamenitijih antičkih hramova. Izgrađen je tijekom pet godina (380. – 375. g. pr.Kr.), a arhitekt i nadglednik radova također je bio Teodot. Dimenzije hrama bile su 24,5 x 13,2 m. Hram je bio okružen dorskim stupovima, i to s po šest stupova na užim, a jedanaest stupova na dužim stranama. Stajao je uzdignut na platformi (krepidoma), a ulaz je bio na istočnoj strani – ulazilo se preko rampe ili stepenicama.
Nutarnja fasada hrama bila je ukrašena s dva propilonska stupa koja su vodila u glavni dio hrama – celu. U celi se nalazio Asklepijev kip od zlata i bjelokosti. Bio je prikazan kako sjedi na tronu s izrazom blagosti na licu, u jednoj ruci drži žezlo (kao i Zeus u Olimpiji), a druga mu je ruka položena na glavu božanske zmije. Uz tron leži pas, sveta Asklepijeva životinja. Ovog kipa više nema, a njegov nam je izgled poznat s novčića pronađenih u iskapanjima, sa zavjetnih reljefa pronađenih u svetištu, te iz Pauzanijevih opisa.
Od Asklepijevog hrama kratka popločena cesta vodila je do svete fontane čije su se vode koristile za pročišćenje. Danas je od nje preostala samo njena baza.

Slika Johna Williama Waterhousea Bolesno dijete dovedeno u Asklepijev hram, ulje na platnu, 1877. g. Slika se danas nalazi u vlasništvu Društva za likovnu umjetnost, London.

Enkoimesis – liječenje u snu

Posjetioci bi svetištu prilazili kroz svečani ulaz – propileje. Na spomen-ploči bile su upisane temeljne upute vjernicima:

Citat :: “Kada ulaziš u božje boravište
koje miriše tamjanom, moraš biti čist,
a misao je čista kada misliš pobožno.”

Samo svetište bilo je ograđeno zidom, a jedan stari zakon propisivao je da se nitko ne smije roditi niti umrijeti unutar posvećenog prostora. Zato je i katagogion, konačište u kojem su odsjedali posjetioci, bilo izvan ovog zida.
Od propileja je sveti put vodio prema Asklepijevom hramu u kojem se nalazio veličanstveni Asklepijev kip. Uz hram je bila i sveta fontana, od koje je danas preostala samo njena baza; pretpostavlja se da su se njene vode koristile za simboličko pročišćenje bolesnika. U blizini hrama također se nalazio i žrtvenik; obveza je hodočasnika bila ponuditi žrtve Apolonu i Asklepiju.

Citat :: Tolos (Timel)
Zapadno i malo južnije od Asklepijevog hrama nalazi se najljepša, te ujedno i najzagonetnija građevina svetišta. Pauzanija je naziva tolos, a u drevnim zapisima naziva se timel. Od samog tolosa preostala je jedino kružna struktura promjera 13,36 m koju čine tri koncentrična kruga od velikih kamenih blokova. Ona predstavlja svojevrsni labirint jer za doći u središte kruga treba proći svaki od krugova. Namjena ove strukture je nepoznata. Zanimljivo je da je pri iskapanjima Asklepijevog svetišta u Pergamu također pronađena kružna struktura ovog tipa. Predaja govori da Asklepijev simbol zmija živi u ovom podzemnom labirintu koji je i sam u obliku sklupčane zmije.
Labirint je nekoliko stoljeća stariji od cijele građevine. Nalazio se ispod poda kružne cele, a pristup u ovo podzemno svetište zatvarao je jedan pomični bijeli kamen u sredini same cele.
Tolos je sagrađen u IV. st. pr.Kr., vremenu procvata svetišta. Arhitekt je bio Poliklet, nećak čuvenog argejskog kipara istog imena, a za njegovo je dovršenje trebalo trideset godina. Tolos je imao i dvije kružne kolonade koje su izvana i iznutra okruživale celu. Vanjsku kolonadu činilo je 26 dorskih stupova, a nutarnju 14 korintskih. Između njih je bio zid koji je iznutra i izvana bio obložen crnim i bijelim mramorom kao i reljefnim palmama, viticama i vijencima. Od tisuća komadića sakupljenih u iskapanjima, arheolog Kavvadhias uspio je složiti dio tolosa.

Palestra – Južno od Artemidinog hrama bila je palestra, natkrivena građevina u kojoj su atlete vježbali kada vrijeme nije dopuštalo vježbanje na otvorenom.

Gimnazij – Južno od palestre proteže se još jedna velika građevina – gimnazij (75,57 x 69,53 m). Služio je kao vježbalište u kojem su pod nadzorom posebnih trenera vježbali atlete, ali i bolesnici kojima je vježbanje određeno kao terapija. U rimsko doba gimnazij očito nije služio svojoj svrsi jer je, najvjerojatnije krajem III. st., unutar njega sagrađeno malo kazalište – odeon.

Poslije molitvi, pročišćenja i žrtvi, bolesna bi osoba pristupala određenim obredima kako bi osnažila svoju vjeru i pripremila se za susret s bogom. Danas ne znamo gdje su se održavali i kako su izgledali ovi tajni obredi. Znamo da je za postizanje ovog posvećenog stanja duše, između ostalog, važnu ulogu imala i glazba – pjevali su se peani, himne posvećene Apolonu. Nakon ovih priprema, svećenici su bolesnike odvodili u abaton ili enkoimeterion. To je bila građevina u čijim su dvoranama bolesnici provodili noć. Svećenici bi se povukli, a bolesnici, ostavljeni u mraku, prepuštali bi se blagotvornom snu u kojem im se javljao sam bog Asklepije i donosio čudesno izlječenje. Sljedeće bi se jutro bolesna osoba probudila izliječena, a zauzvrat je svetištu ostavljala dar. Kakav je to bio dar, odlučivao je sam bog ili svećenici, no on je uvijek bio u skladu s bolesnikovim mogućnostima. To su mogle biti tek keramičke vaze, brončane posude, zavjetni natpisi, ali i kipovi, žrtvenici, fontane, pa i cijele građevine.

Zaspavši u abatonu, jedno je dijete koje je bolovalo od kamenca usnulo boga koji ga je pitao što će dati svetištu kada bude izliječeno. Dijete je odgovorilo da će dati svoje kamenčiće za igru. Zapis kaže da se bog na to nasmijao te izliječio dječaka.
O Asklepijevim čudima najviše saznajemo sa spomen-ploča (stela), odnosno zavjetnih natpisa koji donose priče izliječenih o njihovom izliječenju. Do danas je sačuvano oko sedamdeset opisanih čuda.

Citat :: Abaton
Sjeverno od hrama i tolosa, cijelom dužinom (75 x 9,5 m) proteže se abaton, mjesto gdje su bolesnici provodili noć. Duž južne strane je stoa, trijem, s dvostrukim redom jonskih stupova. Kraći, istočni dio sagrađen je u IV. st. pr.Kr., a duži, zapadni dio u III. st. pr.Kr. Na kraju istočne stoe bio je dubok zdenac. Voda je vjerojatno smatrana svetom, jer je imala važnu simboličku ulogu u pročišćenju duše.

ZAVJETNI NATPISI
Jedno nijemo dijete došlo je u svetište moliti boga da mu dade glas. Nakon izvođenja svih pripremnih žrtvi i obreda, svećenik se okrenuo djetetovom ocu i upitao ga: “Obećavaš li, ako tvoje dijete bude izliječeno, da ćeš u roku od godinu dana donijeti dar za liječenje?” “Obećavam”, iznenada je odgovorilo dijete.
Pandharos iz Tesalije imao je mrlje na čelu. Dok je spavao u abatonu, imao je viziju: bog je omotao vrpcu oko njegovog čela i naredio mu da ode iz abatona, ukloni traku i posveti je u hramu. Kad je svanulo, ustao je iz kreveta i skinuo traku. Čelo mu je bilo posve čisto. Mrlje su ostale na traci. Tada ju je darovao hramu.

Artemidin hram – Južno od Asklepijevog hrama bio je hram Apolonove sestre, božice Artemide. S dimenzijama 13,5 x 9,6 m bio je po veličini drugi hram u cijelom svetištu. Pročelje sa šest dorskih stupova bilo je okrenuto na istok, a dvanaest jonskih stupova išlo je duž triju unutrašnjih strana cele.

Dječak koji je jako ozlijedio prst bio je iznešen izvan abatona, kao što su određivala pravila, i dok se odmarao, zaspao je… Tada je iz abatona izgmizala zmija, polizala ranu na njegovom prstu i vratila se natrag. Dječak se probudio izliječen i ispričao kako mu se u snu pojavio plavokosi mladić i stavio lijek na njegovu ranu.Jedan čovjek, s paraliziranim prstom, čitao je čuda zapisana na stelama, ali nije vjerovao u moć boga… Bog ga je u snu izliječio i zatim ga upitao da li još uvijek ne vjeruje. Čovjek je odgovorio da se sada uvjerio i otišao izliječen nakon što je primio ime Apistos (Onaj koji ne vjeruje)…Jedan bolesnik je boravio u abatonu, a da nije doživio niti viđenje u snu niti izliječenje, i vratio se kući… Ali, jedna od Asklepijevih zmija omotala se oko osovine kola koja su ga vozila, i kad je stigao kući, ona se spustila s kola i izliječila ga. Grad je poslao izaslanstvo u Delfe da zatraži savjet o ovom događaju, a proročište im je naložilo da sagrade Asklepijevo svetište…Slikovit je zapis iz II. st. koji je na zavjetnoj spomen-ploči ostavio Apel. Bolovao je od hipohondrije i teške probave: “Dok sam putovao u svetište i približavao se Egini, pojavio se bog i rekao mi da ne budem jako ljut. Kad sam došao u svetište, uputio me je da, budući da je padala kiša, pokrijem glavu, da jedem kruh, sir, celer, zelenu salatu, da se okupam bez pomoći sluge, da vježbam u gimnastičkoj dvorani, da pijem limunov sok, da šetam. Konačno, bog mi je naložio da sve ovo zapišem na kamen. Svetište sam napustio zdrav, zahvalan bogu.”

Stadion
Svetište nije bilo samo religijsko središte. Palestra, gimnazij, kupke i stadion čine potpunu atletsku cjelinu. Stadion, sagrađen u IV. st. pr.Kr., prilično je uništen. Trkalište je bilo dugo jedan stadij (181 metar). Duž obje uzdužne strane bile su kamene klupe. Na sjevernoj je strani nadsvođen prolaz kroz koji su atlete ulazili na stadion, dok su gledatelji ulazili s južne strane. Na jednoj od kraćih strana može se uočiti startna linija, mjesto gdje su trkači stajali prije početka utrke. Mjesto svakog trkača bilo je označeno malim stupovima.
Igre u Epidauru, poznate kao Asklepije, održavale su se svake četiri godine između travnja i lipnja. Iako nisu imale panhelenski karakter, imale su velik ugled. Ovdje su se održavala natjecanja u trčanju, te glazbena i pjesnička natjecanja.

U drevna vremena sva su izlječenja pripisivana isključivo božanstvu, no tijekom stoljeća u liječenje su se sve više uključivali i sami svećenici. Svi običaji kulta su zadržani, ali prije enkoimesis, svećenici bi bolesnika ispitivali o njegovoj bolesti, te mu davali osnovne upute. Ujutro bi bolesnik ispričao svoj san, a svećenici bi, koristeći svoje medicinsko znanje, tumačili božje upute i propisivali terapiju. U liječenje se uvode biljke, a jedna od najčešćih terapija postaje ona s vrućim i hladnim kupkama koje su u tu svrhu i bile izgrađene u kasnijim vremenima.

Citat :: Kazalište

Zbog svoje elegancije, sklada proporcija i akustike, ovo je najbolje konstruirano kazalište čitave antike. Iz njegovih viših redova pruža se prekrasan pogled na pitomi krajolik Epidaura.
Djelo je arhitekta Polikleta i nastalo je u IV. st. pr.Kr. Nakon prolaska kroz veličanstveni ulaz, parodos, dolazi se do orchestre, kružnog podija promjera 20 m, u čijem je središtu bio žrtvenik. U orchestri se nalazio kor. Akustika uvijek zahtijeva vrlo složenu tehniku, posebno na otvorenom, a u ovom remek-djelu graditeljstva šapat u orchestri čuje se čak i u najvišim redovima.
Kazalište Epidaura nikada nije doživjelo promjenu koju su prošla ostala drevna kazališta u rimskom periodu. Naime, pošto se promijenio tip drame i načini izvedbe, pozornica je pomaknuta bliže publici i krug orchestre je, nužno, presječen napola. Stoga kazalište u Epidauru predstavlja jedinstven primjer drevnog kazališta.
Gledalište je popločenim prolazom bilo podijeljeno na dva dijela, viši i niži; niži je imao 21 red, a viši 34. Gledatelji su ulazili u niže redove kroz paradose i odatle se penjali do svojih redova radijalnim stepeništem. Stručnjaci smatraju da je viši dio dodan naknadno kako bi se broj mjesta povećao sa 6200 na 12300.
Od 1954. godine u ovom se kazalištu svakog ljeta organizira festival na kojem se izvode drevne grčke tragedije i komedije.

Slava Epidaura, najglasovitijeg lječilišta helenskog svijeta, nije potamnjela niti u rimskim vremenima. Nebrojeni bolesnici ovdje su tražili lijek svojoj bolesti, a kako su darovi koje su ostavljali ostajali isključivo u okviru svetišta, u Epidauru su podignute mnoge građevine čuvene po svojoj ljepoti. No, od velebnih građevina ostale su samo ruševine kao blijedi tragovi nekadašnje veličine i značaja ovog mjesta.

Citat :: Svetište Apolona Maleatasa
Na brdu Kinortionu, oko jedan kilometar od kazališta, nalaze se ostaci svetišta Apolona Maleatasa. Ovo svetište je vrlo staro, datira još iz mikenskog razdoblja (IV. i III. tisućljeće pr.Kr.), a održalo se sve do rimskih vremena. Maleatas je kao ozdravitelj i liječnik, neovisno o Apolonu, štovan u mnogim dijelovima Grčke.
Na tri terase nalazili su se žrtvenici i hramovi. Najpoznatije građevine su Apolonov hram, hram posvećen Muzama, trijem i kuće u kojima je boravilo svećenstvo. Iskapanja ovog svetišta su nedovršena i još nemamo njegovu potpunu sliku.

Ovo staro iscjeliteljsko i kulturno središte, danas najpoznatije upravo po svom antičkom kazalištu i dramskom festivalu koji se u njemu održava svakog ljeta, bilo je prije svega blagotvorno mjesto vraćanja izgubljene harmonije – zdravlja.
Autor: Snježana Tomašević

**Učlanjen** : 18.12.2021

KAMEN kao simbol Boga

kratki pregled simbolike kamena u drevnom Židovstvu i Mezopotamijskim kulturama, drevnom Egiptu, drevnom i suvremenom hinduizmu, drevnoj Grčkoj i Islamu:

ŽIDOVSTVO (Levant i Mezopotamija)

Jakovljev san u Betelu – KAMEN (masaba/macaba) KAO SIMBOL BOŽJE PRISUTNOSTI

Citat :: “Stigne u neko mjesto i tu prenoći, jer sunce bijaše već zašlo. Uzme jedan kamen s onog mjesta, stavi ga pod glavu i na tom mjestu legne. 12I usne san (…) 16Jakov se probudi od sna te reče: »Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!« 17Potresen, uzviknu: »Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja (hebr. bet Elohim ), ovo su vrata nebeska!« 18Rano ujutro Jakov uzme onaj kamen (hebr. ha-eben) što ga bijaše stavio pod glavu, uspravi ga kao stup (hebr. macebah) i po vrhu mu izlije ulja . 19Ono mjesto on nazva Betel, dok je ime tome gradu prije bilo Luz.”
Post 28,11.16-19

hebr. macebah ili matsebah (מצבה‎) – uspravljeni stup; sam pojam se u Bibliji pojavljuje tridesetak puta, odnoseći se na religiozni objekt koji nosi poruku “ovdje je Bog”, tj. Božja prisutnost simbolizirana je u uspravljenom kamenu, steli (naziv Betel doslovno znači “kuća Božja” (bet: kuća,El : Bog), a na temelju teksta koji dalje kaže “ovo su vrata nebeska”, može se zaključiti da je to mjesto gdje Bog ulazi i izlazi u ovaj svijet (portal)); označava i mjesto saveza, zavjeta, dogovora (Post 28,20; 31,13), stoga je kamen poput dokumenta koji to potvrđuje

Citat :: “A ovaj kamen (hebr. eben) koji sam uspravio kao stup (hebr. macebah) bit će kuća Božja.”

Post 28,22

Podići kamen u znak Božje prisutnosti bila je religiozna radnja prisutna u skoro cijeloj drevnoj Mezopotamiji i šire, ili drugim riječima: podići macebah bila je stvar “opće religiozne kulture” onog vremena (od cca III. tisućljeća pr.Kr. (neki navode i mnogo, mnogo prije), do cca 8.st.pr.Kr.). Izraelci s vremenom zauzimaju neprijateljski stav prema toj praksi (a koju su i sami prakticirali), te će je kasnije početi osuđivati (više: vidi tekst ispod)

Religija drevnih naroda Hazor-statue-833x474

rekonstrukcija kanaanskog svetišta u Hazoru iz 13.st.pr.Kr. – u njemu je bilo 10 podignutih stupova (maceba), stol za žrtvene prinose i kip čovjeka koji sjedi

Jedan od najvažnijih arheoloških nalazišta (što se tiče hramova) je onaj u Hazoru, zvan „hram stele“. Napravljen je između 1550-1200.g.pr.Kr. (brončano doba). Klupe su bile uza zidove, a vješto isklesani kamenovi na podu služili su kao stolovi za žrtve prinosnice. U kultnoj niši pronađeno je deset bazaltnih stela i kip muškog lika koji sjedi i drži zdjelu. Na grudima mu je bio obrnuti mjesečev srp. Na jednoj od stela je reljef s dvije ruke koje se pružaju uvis prema mjesečevu srpu i krugu. Ti simboli, vjerojatno, znače da je hram bio posvećen bogu mjeseca

cela u izraelskom hramu u Aradu sa dva žrtvenika, kadionicom i dvije masabe (uspravljena kamena) u pozadini; veličina površine je oko 1,5m x 1,5m

Osim toga, stele su se podizale na granicama, tj. kao znak granice zemljišta ili kao znak vlasništva određene zemlje (praksa je bila prisutna i u Grčkoj, Rimu, Mezopotamiji,…)

mezopotamci su takvo kamenje zvali kudurru. Kudurru kamen se doslovno prevodi kao „granični kamen“. To je veliki polirani kamen na koji je uklesan tekst o darovanoj ili prodanoj zemlji. Uglavnom su pronađeni u hramovima gdje stoje kao zapis o darovima kralja (iako se pretpostavlja da su to replike, dok je original stajao na dotičnoj darovanoj ili prodanoj zemlji). Takvo kamenje je pronađeno samo u južnoj Mezopotamiji. Koristilo se sve do 7.st.pr.Kr. (od Kasdita do neo-babilonskog razdoblja) Na gornjem dijelu kudurru kamena prikazivani su simboli božanstava za koje se vjerovalo da nadgledaju i vode proces ugovora (zaštitnici ugovora). Onaj tko bi pekršio ugovor , govori uklesani tekst, snaći će ga prokletstvo od drugih bogova (koji nikada nisu prikazani na kudurru kamenu).

diljem Mezopotamije postavljalo se ovakvo kamenje, zvano kudurru, kao znak granice

macebah (u ranom biblijskom razdoblju) kao znak govori o:

prisutnosti Boga
sklopljenom dogovoru (savezu) između ljudi i Boga (ili bogova) i u tom smislu je dokument
zemljišnoj granici
vlasništvu

Ugovor između Labana i Jakova – KAMEN KAO ZNAK ZEMLJIŠNE GRANICE

Citat :: »Ovdje je, evo, gomila; ovdje je stup (hebr. ha-macebah) koji sam uspravio između sebe i tebe: 52ova gomila (hebr. ha-gal) i ovaj stup (hebr. ha-macebah) neka budu jamac (hebr. edah) da ja u zloj namjeri neću ići na te iza ove gomile i da ti nećeš ići na me iza ove gomile i ovog stupa (hebr. ha-macebah). 53Neka Bog Abrahamov i Bog Nahorov budu naši suci!« Jakov se zakune Bogom – Strahom svoga oca Izaka. 54Poslije toga Jakov prinese žrtvu na Glavici i pozva svoje ljude da blaguju.”
Post 31, 51-54

komentar Jeruzalemske Biblije (na 53 r.): prema običajima kod starih ugovora za svjedoke se prizivaju bogovi jedne i druge ugovorne stranke

sedam malih maceba, pred središnjim stupom pronađen mali bakreni predmet, Naḥal Shehoret

MAZANJE KAMENA ULJEM: ZNAK BOŽJE PRISUTNOSTI

Citat :: “Na mjestu gdje je Bog s njim govorio Jakov uspravi stup (hebr. macebah), stup (hebr. macebet) od kamena (hebr. aben); na njemu prinese žrtvu (hebr. nesek) i izli ulja (hebr. šamen).”
Post 35, 14

više o biblijskoj simbolici pomazanja:
Religija drevnih naroda Upper-wadi-eteq-masseboth-israel-in-negev-desert-near-eilat

maceba, arheološki lokalitet gornji Wadi Eteq, Izrael, pustinja Negev, pokraj Eilata

DVANAEST STUPOVA: dvanaest plemena
tekst se odnosi na razdoblje negdje između 14.-12.st.pr.Kr.:

Citat :: “Tada Mojsije popiše sve riječi Jahvine. A ujutro podrani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stupova (hebr. macebah) za dvanaest plemena Izraelovih.”
Izl 24,4

Jošua, koji se često uspoređuje s Mojsijem kao izbaviteljem/osvajačem/vođom, daje nalog da se podigne dvanaest spomen-kamenova:

Citat :: “Pošto je sav narod prešao preko Jordana, reče Jahve Jošui: »Izaberite iz naroda dvanaest ljudi, od svakoga plemena po jednoga, i zapovjedite im: ‘Dignite odavde, iz sredine Jordana – s mjesta gdje stoje noge svećenika – dvanaest kamenova koje ćete ponijeti sa sobom i položiti na mjestu gdje budete noćas prenoćili.’ “
…

Kad vas jednoga dana budu pitala vaša djeca: ‘Što vam znače ovi kamenovi?’ – reći ćete im: ‘Voda se Jordana razdijelila pred Kovčegom saveza Jahvina kad je prelazio preko Jordana.’ I ovo će kamenje biti vječni spomen sinovima Izraelovim.«
Još 4,1-3.6b.7

maceba kamenje s arheološkog lokaliteta Gezer, Izrael

MACEBA(H) OKOLNIH NARODA I STVARANJE SPECIFIČNE ŽIDOVSKE KULTURE

U slijedećim recima vidi se da je praksa bila prisutna i kod okolnih naroda. U ranoj Izraelskoj povijesti (cca od 17.st.pr.Kr. do cca 13.st.pr.Kr.) nije se imalo ništa protiv toga da se ta religiozna praksa dijeli s drugima (kao što vidimo iz prethodnih tekstova), no s vremenom, kako jača Izraelska nacionalna svijest, podizanje stupova se sve strože osuđuje kao nešto krivo.

Citat :: “Ne pravite sebi kumirâ; ne podižite sebi ni kipa ni spomen-stupa (hebr. macebah); ne postavljajte u svojoj zemlji kamenja s likovima da pred njih padate.”
Lev 26,1

Ne samo da Izraelci prestaju podizati vlastite stupove, već ruše i tuđe (macebah). Ovo uništavanje vlastitih i tuđih stupova može se protumačiti kao svojevrsni ikonoklazam, a koji se pak temelji na prvoj Božjoj zapovijedi (Izl 20,4), tj. Mojsijevom zakonu, prema kojem se ne smije izrađivati (ili uzimati iz prirode) nikakav lik koji bi predstavljao Boga. Na taj način stvara se specifična, “očišćena”, ikonoklastična, Židovska kultura.

Citat :: “…ne postupaj kako oni rade, nego njihove kumire poruši i stupove (hebr. macebotehem) im porazbijaj.”
Izl 23,24

stela s prikazom Boga gospodara, Baala (“baal” doslovno znači “gospodar/gospodin”) s munjom u ruci, Ugarit, rađen između 15. i 13.st.pr.Kr.; visina 142cm

Citat :: “Čuj! Jahve sipa munje,
Jahve sipa munje ognjene!“

Ps 29,7

Uništiti macebah stup ne znači samo agresivno odbijanje druge religije, već i nepriznavanje tuđe granice, tuđe politike (s obzirom da macebah nema samo religiozno značenje). To bi bilo nešto poput uništavanja tuđih dokumenata o vlasništvu.

Citat :: “Nego porušite njihove žrtvenike, oborite njihove stupove (hebr. macebotam), počupajte im ašere!”
Izl 34,13

8./7.st.pr.Kr., Levant – ovakvi stupićasti kipići boginje majke Ašere (žene El-a) nađeni su u velikom broju na području nekadađnjeg Judinog kraljevstva unutar domaćinstava, što znači da je štovanje božice majke koegzistiralo uz monoteističko židovstvo

“ašere” se odnose na religiozne objekte koji su služili u ritualima semitskoj boginji Ašeri. Ašera je bila žena najvišeg Boga, El-a. Arheološk, nalazi zapisa iz 9./8.st.pr.Kr., iz južne Palestine indiciraju da je, izgleda, bila štovana i kao Jahvina žena.

stela na kojoj je uklesan poznati Hamurabijev zakonik (jedan od najpoznatijih zakona odavde je “Oko za oko, zub za zub” koji stoji i u Starom zavjetu), na vrhu: Hamurabi pred bogom Šamašom od kojeg prima zakon, c.1800.g.pr.Kr.

Citat :: “Jer su i oni podigli uzvišice, stupove i ašere na svakom brežuljku i pod svakim zelenim drvetom.”
1 Kralj 14,23

još: Pnz 7,5; 12,3; 2 Kralj 3,2; 17,10; 18,4; 23,14; 2 Ljet 14,3; 31,1

OSTALE “KAMENE” REPREZENTACIJE BOGA

Prahistorijski rituali na otvorenom u Mezopotamiji vjerojatno su uključivali prirodni kamen ili hrpu kamenja ili zemlje, ali s razvojem hramova i svetišta rađeni su očitiji oltari od gline, kamena ili cigle. Oltar je, osim mjesta susreta Boga i čovjeka, ponekad i simbol samog Boga, tj. njegove prisutnosti.

rekonstrukcija kamenog oltara s četiri roga nađenog u Beershebi (Izrael)

oltar kralja Tukulti-Ninurta, 1400-1000.g.pr.Kr., Asirija (iz Ištarinog hrama u Aššuru), oltar posvećen bogu Nuskuu (bogu svjetlosti), no neobično je to, zamjećuju povjesničari umjetnosti, što nedostaje glavni simbol boga Nuskua, a to je svijetiljka; umjesto nje na oltaru stoji ploča i pisaljka: simboli boga Nabua (bog mudrosti, znanja, pisanja i pisara)

Ova (gore) reprezentacija Boga u obliku ploče nedvojbeno asocira na kamene “ploče saveza” koje se spominju u Starom zavjetu, a koje se su se držale u “kovčegu saveza”, židovskom centralnom religioznom objektu. Kovčeg saveza bio je svojedobno prijenosni hram, s obzirom da su hebreji u to vrijeme bili nomadi. Kasnije će kovčeg biti inkorporiran u Židovski Hram, i ostat će jedina vizualna reprezentacija nevidljivog Boga, Jahve.

Citat :: “Reče Jahve Mojsiju: »Okleši dvije kamene ploče kao i prijašnje pa ću ja na ploče napisati riječi koje su bile na prvim pločama što si ih razbio.“
Izl 34,1

digitalna rekonstrukcija “kovčega saveza” prema biblijskom opisu; ovaj kovčeg držao se u najposvećenijem dijelu hrama (kojem je prethodio šator), tzv. svetinji nad svetinjama; predstavlja Božju prisutnost

Jahve, izvor mudrosti, svoj trag ostavlja u kamenu; daje hebrejima uputstva za ispravan život, sklapa s njima savez, partnerski dogovor (koji, kako se prema biblijskom tekstu saznaje, hebreji nisu bili spremni poštivati/održavati). Ploče su znak ugovora, tj. ugovor sam, ugovor između Neba i Zemlje, tj. Boga i ljudi.

Citat :: “…iza druge pak zavjese bio je Šator zvan Svetinja nad svetinjama – u njoj zlatni kadionik i Kovčeg saveza, sav optočen zlatom, a u njemu zlatna posuda s manom i štap Aronov, koji je ono procvao, i ploče Saveza…”
Heb 9,3-4

sadržaj Kovčega saveza prema poslanici Hebrejima: ploče saveza (“ugovor”), Aronov štap (“vodstvo”) i posuda s manom (“nebeska, božanska hrana”)

Citat :: “Odbacio je Boga koji ga stvori i prezreo Stijenu (hebr. tsur) svog spasenja.”
Pnz 32,15

FENICIJA (KANAAN)
Religija drevnih naroda Jah-2018-0019_abb_011

Votivna stela posvećena feničkom bogu Baal Hammonu iz 6.st.pr.Kr. (Archivio Fotografico del Museo Archeologico Regionale Antonino Salinas di Palermo). U gornjem dijelu stele prikaz oltara sa tri betila (o “betilu” vidi ispod u podnaslovu “Stara Grčka”).

EGIPAT

Egipatski ben-ben (piramidion) kamen kao simbol Boga

Prateći evolutivni razvoj egipatske piramide (“preteču” piramide) dolazimo do tzv. ben-ben kamena. Benben kamen je, prem egipatskom (heliopolitskom) opisu stvaranja svijeta, izronio kao brežuljak iz pravoda (Nu). Prema jednoj verziji na taj brežuljak se smjestio Atum (čije ime doslovno znači “Potpuni/Cjeloviti”), a prema drugoj verziji Atum jest sam taj brežuljak, tj. koji se formirao u benben kamen, tj. piramidion.

piramidion Nesnubhotepa; tekst i simboli na njemu povezani su s kultom svjetlosti (tj. suncem kao simbolom božanske svjetlosti), 26. dinastija, Abydos, Egipat (The Petrie Museum of Egyptian Archaeology, London)

Osim što je benben prepoznatljiv po piramidalnom obliku, tu je i drugi oblik: oblik stupa sa zaobljenim vrhom koji pak podsjeća na amorfni prikaz Boga Šive, o čemu ćemo kasnije:

benben kamen (u sredini) pored kojig (desno) je ptica Benu – oboje predstavljaju Boga Stvoritelja ili samo stvaranje

Tekstovi piramida (Utterance 600, § 1652) govore o Atumu koji je “ustao poput benbena u velikoj Kući (ptice) Benu u Heliopolisu“. Benu ptica (od wbn, što znači “rasti u sjaju ” ili “sjati”) predstavljala je Božji duh (tj. ona je ba Ra-a) koji stvara i preporađa (povezano: Bog -ptica ). Benu je letio iznad pravoda prije samog stvaranja, što podsjeća na biblijski opis stvaranja:

Citat :: “Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio (hebr. mirahefet) je nad vodama.”
Post 1,2

hebr. mirahefet dolazi od rahaf RHF): ležati (na jajima), leći (jaja); iz korijena RHF izvode se glagoli koji označavaju stanje inkubacije, opuštenosti, relaksacije; stanje suprotno od pomicanja, kretanja

isti glagol susrećemo i u Pnz 32,11: “Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći (hebr. j-rahef)…”

Ugl. egipatske piramide predstavljaju pra-brdo, geometrijsko brdo, tj. geometrijsku planinu iz koje je poteklo stvaranje, Život. One su svojedobno bile, međuostalim, podsjetnik na Boga Stvoritelja, na Izvor koji je “gore” na “vrhu”, na dar života u jednom širem smislu.

HINDUIZAM
Lingam kao simbol Boga

Lingam (ili linga), koji doslovno znači „znak, simbol, oznaka“, jest apstraktni prikaz, simbol hinduističkog Boga Šive, njegove potencije, stvaralaštva, plodnosti, moći. Ponekad stoji sam za sebe, a ponekad na (ili u „kombinaciji“ s) yoni (simbolom boginje Šakti) što simbolizira sjedinjenje muškog i ženskog principa, izvor stvaranja.

lingam s licem, tzv. mukhalinga

linga-yoni (Lingam koji, kao stupić, stoji na (često četverokutnoj) bazi predstavlja cjelokupni svemir, svekoliku kreaciju prožetu Bogom, a koja je utemeljenu (bazirana) u Bogu)

Prikazan je (prepoznat) u različitim formama kamenja: ovalnom, malom kamenju, većem kamenju stupastog oblika (ponekad izrazito falusoidnog), a ponekad kao dio stijene kao u Amarnath hramu.

Lingami su, kao ovalno kamenje ili zaobljeni stupići, pronađeni na mnogim arheološkim nalazištima diljem Indije i jugoistočne Azije. Ponekad na sebi imaju izrezbareno simplificirano lice (mukha), te time poprimaju antropomorfni izgled.

radnja slična ovoj spominje se i u Starom zavjetu gdje se kamenje pomazivalo, tj. na njega se izlijevalo ulje kao znak Božje prisutnosti

Prema Šiva Purani lingam je zapravo stup vatre, stup koji se proteže u nedogled gore i dolje, stup bez početka i kraja, iz kojeg se pojavio Šiva kao uzrok svih uzroka. U tom smislu lingam predstavlja axis mundi, izvor i centar života, Boga.

Citat :: “Videći ovo neminovno poništenje, bestjelesna forma Šive poprimila je strašnu formu ogromnog stupa vatre u njihovoj sredini. Videći taj prekrasni fenomen, spustivši oružje, zapitali su se: „Kakva je ovo prekrasna forma? Kakav je to stup vatre koji se podigao, koji je izvan dohvata osjetila? Moramo pronaći njegov vrh i dno.

Stup vatre kao Božja manifestacija spominje se i u Starom zavjetu. Jahve, Bog, noću je (pred)vodio narod “…u stupu od ognja da im svijetli.” (Izl 13,21)

Boginje u seoskim svetištima nemaju kipa, nego ih simbolički predstavljaju krčag ili lonac (simbol ženske utrobe). Na sjeveru se štovala Šitala koja se često prikazuje kao kamen s oslikanim licem.

STARA GRČKA

Omfalos (ὀμφᾰλός: dosl. pupak) ili betilus je pojam koji se odnosi na kamenje koje se u grčkoj držalo svetim. Bili su ili posvećeni Bogu ili su predstavljali samog Boga.

rimski novčić s prikazom betil kamena u centru hrama (u Emesi, Sirija) posvećenog Bogu (Ilāh hag-Gabal, dosl. Bog planine)

STARI RIM

Termin (lat. Terminus) je u rimskoj mitologiji bog granicâ, zemljišnih međa, zaštitnik nepovrjedivosti posjeda. Kult kamena međaša (lat. terminus) bio je kod italskih naroda vrlo star, o čem svjedoči legenda da se Termin, jedini od svih bogova na Kapitolu, nije uklonio Jupiteru, pa je kamen međaš bio uzidan u Jupiterov hram. Smatralo se kako je Termin samo Jupiterov aspekt (jedno od Jupiterovih lica) a kao takav je nosio ime “Jupiter Terminalis”.

Međaši su bili smatrani svetinjama, a njihovo pomicanje svetogrđem. Terminov blagdan Terminalia slavio se prskanjem međaša krvlju žrtvovane životinje, prinošenjem žitarica, pčelinjeg voska i vina, te pjevanjem himni Terminusu 23. veljače, posljednjega dana stare rimske godine; po tome je Termin bio zaštitnik i vremenskih granica, rokova, kraja, svršetka.

ISLAM

U Meki, u sklopu Kabe, nalazi se crni kamen za kojeg se vjeruje da je tu od postanka svijeta, tj. da je pao s neba ravno pred Adama i Evu kako bi od njega napravili prvi oltar. Dakle, ovaj crni kamen predstavlja oltar, ali ujedno i centar svijeta.

No, realno, ova praksa ima svoje korijene s maceba kamenjem o kojem je bilo govora na početku.

Kaba svetište i crni kamen

musliman nastoji dotaknuti kamen prilikom čega izgovara tikbir: “Alah je velik”; vjeruje se da kontakt s kamenom odnosi sve grijehe

**Učlanjen** : 18.12.2021

Paleolitska religija

Podrazumeva religijska shvatanja, kultove i rituale ranog čovečanstva, tj. najstarijih predstavnika ljudskog roda - Homo habilisa, Homo erectusa, Homo sapiensa i fosilnog Homo sapiensa, koji su tokom ledenog doba (pleistocena) ostvarili kulture starijeg kamenog doba (paleolita). Tokom tog dugog razdoblja, čije se trajanje procenjuje na približno dva miliona godina, postavljeni su temelji religijskog mišljenja celog čovečanstva: izvršena je sakralizacija pojedinih elemenata prirode i prirodnih pojava, razdvojeno je profano od sakralnog i utvrđeni su načini komuniciranja sa natprirodnim, odnosno božanskim svetom i silama. Sve religije kasnijih razdoblja baštine elemente religijskog života koje su uspostavili Homo habilis i Homo erectus tokom starijeg paleolita (pre približno dva miliona i 120000 godina), Homo sapiens tokom srednjeg paleolita (pre približno 120000 i 40000 godina) i Homo sapiens sapiens fosilis tokom mlađeg paleolita (pre oko 35000 i 10000 godina).

Paleolitsku religiju je mogućno rekonstruisati jedino na osnovu arheoloških nalaza. Ti nalazi su brojni, ali se najvećim delom svode na kamene rukotvorine namenjene svakodnevici. Sporadični arheološki nalazi iz pouzdano sakralnog konteksta potiču tek iz srednjeg paleolita, a njihov broj i vrste naglo se uvećavaju tokom mlađeg paleolita. S druge strane, arheološka građa jasno pokazuje da kulturni razvoj tokom paleolita nije tekao u svim oblastima ravnomerno, odnosno u Evropi se veoma rano izdvajaju regionalne kulture sa osobenom tehnologijom izrade oruđa, ekonomikom društvenim ustrojstvom i religijom. Iako su sve zajednice kamenog doba male i usredsređene na lov i sakupljanje hrane, ipak se na karti Evrope iz tog doba razlikuju oblasti koje su u kulturnom smislu vodeće od onih koje su kulturno zaostale ili marginalne. Sve to pokazuje da ni najranije čovečanstvo nije imalo jedinstvenu religiju. Zbog toga je, pod odrednicom paleolitska religija, mogućno samo naznačiti elementarne forme religijskog mišljenja i ponašanja ljudi u ledeno doba.

O najranijem čovečanstvu, a samim tim i o prvobitnoj religiji veoma se malo zna jer se arheološka građa s početka ledenog doba svodi na kamena oruđa nađena u istočnoj Africi (Kenija, Tanzanija). Tvorac tih oruđa, takozvani vešti čovek (H. habilis) koji je hodao uspravno, bio omnivor i imao moždanu zapreminu od 600 do 800 cm³, ustanovio je osobenu i dugovečnu kulturu, nazvanu kultura oblutaka. U toj kulturi najveća pažnja poklanja se kamenu, najčešće oblutku, neuobičajenom bilo po obliku, boji, sjaju ili tvrdoći, bilo po prirodnom okruženju, po vezanosti za određeni izvor, reku, procep, pećinu ili neki drugi osobeni ambijent. U svim prebivalištima H. habilisa nađeno je nekoliko tipova oruđa proizvedenog primenom jednoobrazne tehnike, kao i nerukotvoreni kamen donesen sa veće ili manje udaljenosti. Brižno odabiranje kamena i njegovo samo delimično preoblikovanje - dva postupka koji su jasno dokumentovani u svim najstarijim ljudskim prebivalištima - neophodno podrazumevaju određeno poštovanje osnovne sirovine za izradu oruđa, tj. sakralizaciju kamena.
Teško je naslutiti, koja je sve svojstva H. habilis pridavao kamenu, ali svi posvedoči postupci u izradi prvih kamenih rukotvorina pokazuju da je već u najranijem razdoblju kulturne istorije čovečanstva pojedinom kamenju pridavana izuzetna moć, tj. da su bila stvorena uverenja o natprirodnim silama utelotvorenim u određenoj steni ili kamenu. Te prve religijske ideje verovatno su delimično sačuvane u kolektivnom pamćenju kasnijeg čovečanstva, na šta upućuju poštovanje amorfnog kamena u religijama drevne Evrope (v. Betil) i pojedina mesta u Starom zavetu, gde je svetost prirodnog, ljudskom rukom neokaljanog kamena posebno naglašena. Neobrađeni kamen smatran je svetim i savršenim, a s obzirom na to da ga ljudska ruka skrnavi, neophodno je da se pre njegove obrade obave određeni obredi pokajanja. Utvrđen redosled gestova koji je H. habilis koristio prilikom izrade prvobitnog oruđa zapravo ukazuje da je preoblikovanje kamena veoma dugo bilo svojevrstan obredni čin. Za neke od najstarijih kamenih rukotvorina, na primer za pravilno oblikovanje kamene kugle, takozvane sferoide, nije izvesno da su imale bilo kakvu praktičnu namenu, a i izrada funkcionalnih oblika - raznih cepala ili sečiva - svakako da nije obavljana bez magijskih obreda, jer je bilo potrebno osigurati njihovu uspešnost, trajnost ili ubojitost. Već u tom najranijem razdoblju stvorene su verovano prve predstave o magijskim silama skrivenim u oruđu i oružju.

Počev od pre približno 1,600.000 godina, rukotvorine od kamena, tehnički i oblikovano sve raznovrsnije, osim u Africi, pojavljuju se i u jugoistočnoj Aziji, a pre oko 1.500.000 godina i u Evropi. Njihov tvorac, nazvan uspravni čovek (H. erectus), koji je imao zapreminu mozga od 800 do 1200 cm3, ostvario je takozvanu ašelsku kulturu, okarakterisanu ručnim klinom, univerzalnim kamenim oruđem oblikovanim sa izrazitim smislom za simetriju. Tehnološki progres, jasno uočljiv u proizvodnji oruđa ašelske kulture, motivisan je verovatno sve intenzivnijom vezanošću H. erectusa za kamen, tj. daljom sakralizacijom osnovne sirovine. Uočeno je da na najsavršenije oblikovanim i najvećim ručnim klinovima nema tragova upotrebe i da su takvi primerci ostavljani na određenim mestima. Te činjenice, kao i podatak da su pojedini primerci neupotrebljivi jer su dugi više od 40 cm i teški po nekoliko kilograma, utvrđuju sakralni karakter ručnog klina. Ti veliki i izuzetno vešto oblikovani ručni klinovi mogli bi biti oznaka vlasti i autoriteta, moćni fetiši, kamenje munje koje stvara oganj i povezuje nebo i zemlju, kultni instrument, votivni dar ili, pak, deo rituala inicijacije kojim onaj koji se posvećuje svoju zrelost dokazuje majstorskom obradom ručnog klina.

Sa veštinom obrade kamena povezana je verovatno i veština ovladavanja vatrom. Varnice koje vrcaju prilikom okresivanja kamena uverile su rano čovečanstvo da magijske sile kamena vezuju za sebe i sile svetlosti i toplote. Svako okresivanje oslobađa za trenutak te sile, ali je tek H. erectus u razdoblju od pre približno 500.000 - 400.000 godina otkrio način da iskru iz kamena trajno održi, da je preobrazi u stalno goreći plam, u vatru.

Najstarija vatrišta u Evropi arheološki su dokumentovana nagorelim oblucima koji se u svim kasnijim razdobljima praistorije smatraju najboljim čuvarima vatre i toplote. Odomaćenje vatre podrazumeva uvođenje mnogih odredbi u vezi s njenim održavanjem, na kojima se zasnivaju sva kasnija verovanja i rituali vezani za ognjište. Vatra je iz osnova preobrazila život ranog čovečanstva: izmenila je ishranu ljudi, umanjila strah od hladnoće, mraka i zveri, produžila vreme individualnog delovanja i društvenog okupljanja, a time bitno doprinela razvoju verbalne komunikacije, čuvanju tradicija, razigravanju mašte i stvaranju atmosfere pogodne za ispredanje legendi i mitova. Zbog toga osnovna verovanja vezana za vatru i ognjište treba datovati najkasnije u razdoblje od približno pre 400.000 godina.

U razdoblju od pre oko 300.000 - 120.000 godina u Evropi i ostalim oblastima starog sveta formira se nov antropološki tip, nazvan umni čovek (H. sapiens), koji se razvija u dva smera - u Aziji prema tipu savremenog čoveka (H. sapiens sapiens), a u Evropi prema jednoj osobenoj ljudskoj vrsti, prema takozvanom neandertalskom čoveku (H. sapiens neandertalensis) sa moždanom zapreminom koja doseže ili čak nadmašuje moždanu zapreminu današnjih ljudi. Neandertalac je bitno promenio tradicionalnu kulturu i prvi uspostavio kult mrtvih i verovanja o zagrobnom životu. Mahom je živeo po pećinama, gde je uspostavio prisni odnos sa svetom stenom. U kulturi koju je ostvario (tzv. mustijerska kultura) uočava se sve izrazitije razdvajanje tehničke od simboličke misli, a postepeno i osamostaljivanje likovnih zamisli. U srednjem paleolitu (između 120.000 i 35.000 g. pre n. e.) naglo su se umnožila simbolička i sakralna značenja kamena, a otkrivene su i praktičke i simboličke vrednosti još nekih sirovina, pre svih kosti, rožine i slonovače. Pojedine vrste mekih stena, upadljivo kolorisane, razvile su kod neandertalca osećanje za boje. U njegovim prebivalištima otkriveno je grumenje mineralnih boja, najčešće oksid gvožđa (oker) i oksid mangana, a ređe kalcinisani hematit, pirit i galenit. S druge strane, na nekoliko nalazišta je uočeno da su sva oruđa izrađivana od kamena iste boje. Pretpostavlja se da je bojom označavana pripadnost određenoj grupi ili da su prilikom raznih rituala njome ukrašavani obnaženi delovi tela. Činjenica da su u nekoliko slučajeva pokraj skeleta neandertalca nađeni komadi okera jasno dokazuje da se simbolika boja utvrđuje u tom razdoblju.

Neandertalac je prvo ljudsko biće koje je svoje mrtve s pijetetom sahranjivalo i tom prilikom povezivalo sa kamenjem. Na nekoliko mesta u Francuskoj i Italiji pokojnik je zaštićen lomljenim kamenom, oblucima ili kamenim pločama. U Regurduu (Francuska) pokojnik je položen na veliku gomilu kamena, pokraj koje je sagrađena kamena konstrukcija za skelet medveda. Ta i nešto jednostavnije konstrukcije u pećini Monte Čirčeo (Italija) anticipiraju celokupnu kasniju funeralnu arhitekturu u kojoj kamen zadobija simboličnu vrednost jer štiti i učvršćuje ono što zaslužuje najveći pijetet i što se smatra najvećom svetinjom.

Na pojedinim skeletima neandertalca primećeni su tragovi izvesnih oboljenja koja su dovodila do sakatosti ili nesposobnosti za kretanje i rad. Činjenica da su i takvi članovi zajednice negovani i s pijetetom sahranjeni ukazuju na humana osećanja neandertalaca. Mrtvi su sahranjivani u stavu spavača, tj. polagani su na bok, najčešće desni, sa povijenim kolenima. U La Ferasiju (Francuska), u grobovima odraslih i dece nađene su brižno oblikovane kamene alatke kao grobni prilozi. Da je ljudskoj glavi ukazivano posebno poštovanje, pokazuju izdvojeno sahranjene lobanje ili običaj d se bazalna strana lobanje proširuje kako bi se izvukao mozak. Zajednica neandertalaca koja je naseljavala Krapinu (Hrvatska) lomila je kosti pokojnika s namerom da dođe do srži. Ti tragovi kanibalizma upućuju u stvari na ritualno kušanje mesa umrlih srodnika, kakvo je posvedočeno u mnogim kasnim kulturama, kao i u kulturi današnjih zaostalih zajednica. Kult lobanje i ritualna antropogafija možda su čak bili poznati i H. erectusu, jer na to upućuju činjenice da su ostaci te ljudske vrste najčešće nalaženi u fragmentima. Za kult predaka se verovatno vezuje i elipsoidna pločica od mamutovog zuba obojena okerom, koja je nađena u Tati (Mađarska), a koja veoma mnogo podseća na čuringe kod današnjih zaostalih zajednica.

Skladištenje kostiju medveda u kamenoj konstrukciji u Regorduu, kao i stavljanje medveđih lobanja u pećinske niše, koje je dokumentovano na više mesta u alpskom prostoru, a i u Jugoslaviji (Veternica), teško je pouzdano protumačiti. Takvi nalazi upućuju na zaključak da je čovek srednjeg paleolita uspostavio bliski odnos sa određenim vrstama životinja i da je njihove kosti brižno sakupljao i slagao, možda s ciljem da se iskupi za njihovo ubistvo ili obezbedi njihovo oživljavanje.

Neandertalac je tvorac i najstarijih sakralnih konstrukcija. Neke pećine ili pojedine odaje u njima preobražene su u svetilišta na taj načni što su u njima formirane gomile od sferoidnih krečnjačkih oblutaka (npr. u Hijeninoj pećini kod Arsir Kira u Francuskoj) ili tako što je ljudsku lobanju polagao u venac od kamena (npr. u pećini na Monte Čirčeu u Italiji). Slične gomile oblutaka nađene su i u nekim prebivalištima neandertalaca u Africi, i to pokraj izvora. Ostaje neizvesno da li su te gomile žrtvenici, zavetni darovi ili obeležja mesta epifanije natprirodnih sila. Postoje mnoge analogije u kasnijim kulturama: kamene gomile u grčkom svetu posvećene Hermesu i one iz Starog zaveta koje su znak božanske prisutnosti i obeležje magijskih mesta. Pomenute konstrukcije pokazuju da je kamen, a posebno oblutak, u srednjem paleolitu povezan sa onim što je u svim kasnijim razdobljima smatrano svetinjom: sa grobom i precima, sa svetim mestima i sa boravištima natprirodnih bića. Te konstrukcije anticipiraju kamenu grobnicu, kameni žrtvenik, kameni omfalos i idol.

Arheološki i antropološki nalazi iz slojeva datovanih između 35.000 i 30.000 g. pre n. e. dokumentuju dramatična zbivanja koja nalikuju na veliki genocid: nov antropološki tip - čovek u savremenom smislu reči (H. sapiens sapiens) potiskuje neandertalca, koji gubi identitet i lagano izumire. Danas se samo sluti poreklo savremenog čoveka. Nekoliko antropoloških nalaza iz južne Afrike i Azije ukazuju da tamo već pre približno 60.000 godina nastaje H. sapiens sapiens, koji je oko 35.000 g. pre n. e. naseljavao celu Evropu. Njegova prednost nad neandertalcem ne zasniva se na većoj moždanoj zapremini već jedino na razvijenoj tehnologiji i psihičkoj superiornosti, manifestovanoj prvenstveno u umetničkom stvaralaštvu i religiji.

Za razliku od arhajskog H. sapiensa i neandertalca, H. sapiens sapiens fosilis nije svoje likovne i religijske zamisli samo prenosio na stenu i kamen već je umeo i da ih vizuelno opredmeti: na pećinskim zidovima je linijama i bojama predstavio bića koja su zaokupljala njegovu maštu, najčešće bremenite životinje, a kamen je preoblikovao u skulpture, najčešće u žensku figuru sa naglašenim odlikama materinstva. Suština mitskog koncepta koji je na ovim predstavama očigledan sastojala se verovatno u povezivanju čoveka i svih živih bića sa kamenom, možda i u rađanju ljudi i životinja iz kamena. Na mnogim nalazištima u Francuskoj i Italiji likovi životinja bukvalno kao da sami nastaju iz pukotina i neravnina kamenih pećinskih zidova i svodova, koje sugerišu njihove glave ili delove tela. Kako se u tim slučajevima dodatnim linijama i bojama, najčešće crvenim okerom, ostvaruje celovit prikaz određene životinje, na primer bizona ili konja, čini se da se likovnom predstavom iz stene izmamljuje samo ono što se pretpostavljalo da ona od ranije u sebi nosi i krije. Na pećinskim zidovima često su pokraj životinja prikazane ljudske šake ili su primetni plići i dublji zarezi i tragovi udaranja kamenom. Sve to ukazuje da je čovek u tom razdoblju slikanjem, graviranjem i vajanjem obavljao određeni ritual i da je oslikavanjem pećinskih zidova i modelovanjem reljefa i figurina podsticao obnavljanje života. Možda su već tad anticipirani kasniji mitovi o rađanju iz kamena (mit o Deukalionu i Piri ili Mitri).

Oslikane pećine, od kojih su najreprezentativnije one iz Franko - kantabrijske oblasti, glavni su izvori za upoznavanje religije mlađeg paleolita. Na zidovima tih pećina predstavljene su životinje, mahom bovidi, ekvidi i cervidi, ređe apstraktni znaci, a sasvim izuzetno i ljudske figurine. Brižnim istraživanjem ikonografije stotinak oslikanih pećina utvrđeno je postojanje određene sheme: uvek je grupa ekvida odeljenja od grupe bovida. Kako je uočeno da se za ekvide vezuju znaci koji simbolišu muškost, i za bovide znaci koji simbolišu ženskost, pretpostavlja se da pećinsko slikarstvo u osnovi izražava ideju o muškom i ženskom principu, o suprotnosti polova, njihovom izmirenju, a time i o oplođavanju i stalnom obnavljanju života. Činjenica da su te predstave izvedene često u dubini pećina, u teško pristupačnim i mračnim delovima, ukazuje da se verovalo da pećina otvara put u unutrašnjost zemlje, gde se u mraku njene utrobe vrši oplođavanje, umnožavanje ili rekreiranje celog život sveta, prvenstveno čoveku korisnih životinja.

Pojedine predstave na zidovima pećina veoma su zagonetne. To se posebno odnosi na različite hibridne životinje i scene koje se mogu povezivati sa lovačkim ritualima i ceremonijama. U pećini Tri brata (Francuska) prikazane su figure takozvanih maskiranih igrača, u stvari bića sa ljudskim nogama i glavama bizona ili hibridnih životinja (jelen sa glavom bizona ili medved sa vučijom glavom). Njima se pridružuje i prikaz takozvanog čarobnjaka ili šamana, takođe jednog fantastičnog bića, čovekolikog u donjem delu, ali sa repom konja i jelenskim rogovima na glavi. U pećini Lasko (Francuska) prikazan je bizon, a ispred njega opružena ljudska figura raširenih ruku i ptica na visokom štapu. Ta scena je tumačena kao prikaz šamana u transu, a još neke ljudske figure sa ptičjom glavom ili predstave ptica u paleolitskoj umetnosti dovedene su u vezu sa šamanizmom.

Za pojedine predstave medveda pretpostavlja se takođe religiozni ili magijski kontekst. U pećini Tri brata prikazan je medved pogođen strelama, a iz njega kulja krv u mlazevima. Slična predstava, kao i skladištenje lobanja i kostiju medveda po pećinama upućuju na ceremonijalno ubijanje medveda kakvo su obavljale kasnije lovačke zajednice, a za koje se vezuju i određeni motivi u kojima se medved pojavljuje kao rodonačelnik ili kao sin vrhovnog božanstva (v. Ugro-finska religija).

Širom Evrope, od Atlantskog okeana do Urala, zajednice lovaca i sakupljača hrane modelovale su tokom mlađeg paleolita i antropomorfne, ređe i zoomorfne figurine, od raznih vrsta kamena, kosti, mamutovih kljova, a izuzetno - od pečene zemlje. Mada te figurine nisu nalažene u sakralnom kontekstu, ipak se pretpostavlja da su korišćene u magijske svrhe, odnosno da izražavaju određene religijske ideje. Najkarakterističnije su takozvane Venere, u stvari figurine koje prikazuju nagu ženu stilizovane glave, ruku i nogu, ali sa istaknutim oznakama materinstva (dojke, bedra, gluteji). Primarne polne oznake najčešće nisu istaknute, a u nekim slučajevima naglašena je bremenitost. Zbog isticanja delova ženskog tela koji se vezuju za bremenitost, rađanje ili dojenje, paleolitske Venere se najčešće tumače kao simboli materinstva i plodnosti, a kako su najčešće nalažene u sezonskim staništima objašnjavane su i kao zaštitnice lova i prebivališta, kao gospodarice životinja ili kao boginje podzemlja do kojih u transu dospevaju šamani da bi izmolili uspešan lov i umnožavanje lovnih životinja.

Svakako su religioznog karaktera i reljefne predstave koje su nađene na nekim mestima u jugozapadnoj Francuskoj. U Loselu, na ograničenom prostoru, nađeno je šest kamenih blokova obojenih okerom, sa reljefnim predstavama ljudskih figura od kojih su posebno zanimljiva dva reljefa sa predstavom nage žene koja u desnoj ruci drži rog nekog bovida. Na jednom reljefu predstavljen je nag muškarac sa pojasom, dok su na ostalim blokovima manje jasne ljudske figure, na jednom možda prikaz porođaja. Pomenuti blokovi, kao i još nekoliko reljefa sa predstavama različitih životinja, možda su uokviravali prostor manjeg svetilišta. Ostaje nejasno da li je na tim predstavama rog u ruci ženske figure atribut božanstva ili recipijent za žrtvovanje.

Lovačke zajednice mlađeg paleolita prinosile su na žrtvu određene životinje, pre svega mamuta, irvase i pećinskog medveda. Ostaci tih životinjskih žrtava otkriveni su ili u okviru prebivališta ili u njihovoj neposrednoj blizini. U pećini kod Mauera (Bavarska) na debelom sloju crvene zemlje otkriven je skelet nedoraslog mamuta, a preko njega perle od slonovače i različito sileksno oruđe, koji su takođe bili obojeni crvenom bojom. U neposrednoj blizini, u crvenoj zemlji izmešanoj sa gareži, nađena je još jedna lobanja mamuta, polomljene kosti drugih životinja i različiti privesci. Mamuti žrtvovani na sličan ili na neki drugi način otkriveni su na još nekoliko mesta, i to u Mađarskoj, južnoj Rusiji i Sibiru. Na lokalitetu Jelisejevići (centralna Rusija), unutar kruga formiranog od 27 lobanja mamuta, otkrivena je gomila kostiju i polomljenih mamutskih kljova ukrašenih gravurama, a ispod njih i statueta koja prikazuje nagu žensku figuru.

Osim mamuta, na određen način žrtvovan je i pećinski medved. U pećini Drahenloh (Švajcarska), koja se nalazi na nadmorskoj visini većoj od 2000 m, pokraj velikog vatrišta otkrivene su dve kamene konstrukcije u vidu sanduka. U jednoj od njih nađeno je ugljevlje sa nagorelim kostima pećinskog medveda, a u drugoj - medveđe duge kosti i sedam medveđih lobanja okrenutih njuškama ka ulazu u pećinu. Malo dalje, iza jednog kamenog zidića, skladištene su kosti medveda, a u dubini pećine, u nišama, položene su medveđe lobanje, zaštićene kamenom. Kult medveda, odnosno žrtvovanje te životinje posvedočeno je na još nekoliko mesta, od alpskog prostora do Ukrajine.

Na sasvim drugačiji način su krajem paleolitskog razdoblja žrtvovani irvasi. Na dva nalazišta u blizini Arensburga (Nemačka) nađeni su u nekadašnjim baruštinama skeleti ženki irvasa čiji je grudni koš bio otvaran i ispunjavan kamenjem. Ta činjenica pokazuje da su ulovljeni irvasi namerno potapani u vodu. Podatak da je u njihovoj blizini nađena dugačka motka sa lobanjom irvasa ukazuje da je ovo mesto bilo obeleženo kao kultno.

Poštovanje mrtvih, koje je uočeno već kod neandertalaca, veoma je izrazito kod H. sapiens sapiensa. Gotovo u svim delovima Evrope otkriveni su grobovi iz mladog paleolita, a u nekim od njih pokojnici su bili sahranjeni sa bogatim prilozima, najčešće sa ličnim nakitom. Način sahranjivanja nije u svim oblastima istovetan. Pokojnici su polagani u grob najčešće u stavu spavača, ali i u opruženom stavu, kao i u izrazito zgrčenom položaju. Orijentacija je raznolika, a u gotovo svim oblastima mrtvi su posipani okerom. Uočeno je uokviravanje groba kamenom, kao i da je glava pokojnika katkad zaštićena kamenim pločama ili kostima mamuta. Na nekoliko lokaliteta u Italiji i Nemačkoj otkriveni su grobovi sa dva ili više pokojnika. U nekoliko slučajeva su stavljene lobanje pojedinih životinja (konj, bizon, mamut) najčešće tumačene kao žrtva ili kao grobno obeležje. Dokumentovano je i parcijalno sahranjivanje, pre svega skladištenje lobanja, koje je praktikovano tokom celog mlađeg paleolita, i to u raznim oblastima Evrope. Po katkad je na jednom mestu sahranjivano po nekoliko lobanja, na primer u pećini Le Placarad, gde je u grupi sahranjeno pet lobanja. Na posebno sahranjenim lobanjama, bilo da su pripadale muškarcu, ženi ili detetu, zapažaju se tragovi udara koji su prouzrokovali smrt. Zbog toga se pomišlja na ritualno ubijanje, odnosno žrtvovanje, pojedinih članova zajednice. Na nekoliko nalazišta u Francuskoj i Čehoslovačkoj otkrivene su kalote lobanja koje su posebno obrađene u vidu recipijenta za tečnost; najčešće su objašnjavane kao ritualne posude za piće. Sasvim izuzetno otkriveni su i grobovi sa bogatim i raznovrsnim prilozima. U Brnu (Čehoslovačka) jedan sredovečni muškarac sahranjen je s diskoidnim predmetom od krečnjaka, kostiju i mamutovih kljova, sa više od 600 obrađenih perli od dentalium školjke i, što je sasvim izuzetno, sa jednom figurinom od slonovače koja prikazuje nagog muškarca.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Ako se civilizacija vrati na poljoprivredne korene, nema ničeg prirodnijeg od proslave zimske kratkodnevice kao trenutka ponovnog rađanja i obnove.
Religija drevnih naroda _122309045_1

Naslov možda zvuči čudno za savremeno zapadno društvo koje poreklo Božića tradicionalno vezuje za rođenje Isusa pre 2.000 godina i sva verska učenja hrišćanstva izgrađena su na toj osnovi.

Međutim, ima mnogo dokaza da su ljudi već slavili Božić oko 7.000 godina pre Hrista, što ovu proslavu čini starom skoro koliko i sam koncept civilizacije.
Objašnjenje leži u prirodnim znamenitosti.
Ako se civilizacija vrati na poljoprivredne korene, nema ničeg prirodnijeg od proslave zimske kratkodnevice kao trenutka ponovnog rađanja i obnove.

Naravno, mi razmišljamo iz perspektive ljudi na severnoj polulopti.
Zimski solsticij, koji pada u ovom delu sveta oko Božića, ukazuje na to da će vreme kada je od tog dana dan trajati duže.
U vremenu kada nauka nije postojala, a ljudi su prirodnim fenomenima pripisavali natprirodne moći i značenja.
Sunčeva svetlost se u to vreme ponovo rodi, svakog dana se povećava trajanje i intenzitet.
I to je ono što poljoprivrednicima donosi nove useve, a svima hranu za sledeću godinu.
U knjizi Religija u Rimu, istoričari Meri Bird i Džon Nort podsećaju da je period slavljenja solsticija u potpunosti posvećen jednom bogu - Mitri - trajao nedelju dana i bio je prožet proslavama između porodica, razmenom poklona i hranom.
Dakle, ništa se ne razlikuje od savremenog Božića.
Mitra je bio persijski bog mudrosti, koji je predstavljao svetlost i pobedu dobro nad zlom.
Postepeno, u rimskom svetu, ljudi su počeli da uvode i drugo božanstvo u taj prostor - Saturn.
To je bio početak „novog" sunca - prirodno je bilo da se ljudi zahvale bogu poljoprivrede.
Ali Mitra je bio i božanstvo koje se mešalo sa samim Suncem.
Sa njegovim kočijama putovao je nebom svakog dana želeći da donese svetlost i zaplaši sile tame

Dvadesetpeti decembar počinje da se obeležava u trećem veku naše ere - ali i dalje bez kakve aluzije na Isusa.
„Krivicu" za to snosi rimski car Aurelije (214-275).
On je odlučio da institucionalizuje praznik koji je već mnogo slavio rimska vojska.
„Mnogo vojnika je poštovalo i klanjalo se božanstvu Sol Inviktus", kaže istoričar Andre Leonardo Ševitareze.
On je profesor postdiplomskih studija uporedne istorije na Instituta za istoriju Federalnog univerziteta Rio de Žaneiro.
U društvima koja su u osnovi zavisna od ciklusa prirode i u periodu kada ljudi nisu imali naučno znanje da objasne promene vremena, bilo je logično da božanstva i proslave imali, u srcu, cilj da opravdaju dobre i loše rezultate useva.
„Bilo je mnogo proslava datuma rođenja istorijskih ili mitskih likova, a neki datumi su se poklopili sa ravnodnevnicima i solsticijima.
„A promene godišnjih doba poljoprivrednici su uvek radosno dočekivali", kaže filozof i teolog Fernando Altemjer Žunior, profesor na Papskom katoličkom univerzitetu u Sao Paolu.

Dakle, Božić je...

Religija drevnih naroda _122309048_2

Paralelno sa proslavom, ta nova religija je rasla i postajala sve jača i značajnija.
Bila je to najpre progonjena jevrejska sekta, a onda i nova doktrina - hrišćanstvo.
U osnovi religije bio je čovek rođen u Vitlejemu, rimskoj provinciji u Judeji, na Bliskom istoku.
Tačan datum?
Niko nije znao tada, a ne zna ni danas.
„Nije bilo jasnih podataka, niti dokumentacije oko navođenja datuma rođenja Isusa", kaže Ševitareze.
„Ne znamo tačno ni godinu kada je rođen, a kamoli dan. Informacije iz jevanđelja napisana su oko 70. godine naše ere, 40-ak godina posle navodne Isusove smrti.
I tu imamo neke informacije koje se istorijski ne poklapaju sa onim što znamo", Gerson Leite de Moraes, objašnjava istoričar, filozof i teolog, profesor na Univerzitetu Mekenzi Prezbiterijan.
Ševitareze podseća da se prilikom analize drevnih spisa može prepoznati da su hrišćanske zajednice, kada su pisale o ovim događajima to radile na osnovu podataka koji su već bili nepouzdani.
„Više nije bilo načina da se bilo kakva priča vrati kako bi se utvrdile činjenice u vezi sa Isusovim rođenjem", dodaje on.
„Ne znamo tačan datum rođenja Isusa, sina Marije i Josifa iz Nazareta", rezimira filozof i teolog Fernando Altemjer Žunior, profesor na Papskom katoličkom univerzitetu u Sao Paolu.

Rimski carevi i Božić
Ako je u vreme Aurelija počeo da se slavi Sol Inviktus, važno je pomenuti još dva rimska cara koji su doprineli stvaranju Božića kakav znamo danas.
To su Konstantin (272-337) i Flavije Teodosije (346-395).
Dok je prvi dozvolio hrišćanima da slobodno praktikuju veru, drugi je hrišćansku religiju proglasip za zvaničnu u Rimu, ističe Moraeš.
„Ono što se dešava u ovom istorijskom klatnu jeste da hrišćanstvo napusti stanje marginalne religije, progonjene sekte i postane zvanična religija imperije", naglašava profesor u Mekenziju.
Dakle, ništa prirodnije od toga da se Isus razume kao „svetlo života", da se obeleži praznik njegovog rođenja i istovremeno praznika boga Sol Inviktus, koja nije ništa više od ponovnog rađanja Sunca.
Solsticij pokazuje da, od tog dana, sunce postaje sve veće.
„U pripovedanju, ideja povezivanje Isusa sa svetlošću, sa zvezdom koja obasjava puteve, ima smisla.
Dakle, od druge polovine trećeg veka pa nadalje postoji dubok dijalog i razmena verskih iskustava i to je veoma zanimljiv pokret za hrišćanstvo", komentariše Ševitareze.
Na taj način, 25. decembar kao Božić nije bio nešto „izmišljeno", već nešto „što je logično", objašnjava sociolog Francisko Borba Ribeiro Neto.
„Drevni Rimljani slave, na taj dan, zimsku kratkodnevnicu na severnoj hemisferi.
Hrišćani su u najranijem periodu povezivali Isusa sa svetlošću koja osvetljava čovečanstvo i vodi ga iz tame", kaže on.
„Dakle, identifikacija sa Suncem je bila sasvim prirodna mentalitetu tog vremena.
Rane hrišćanske crkve su takođe često koristile materijale prikupljene iz paganskih hramova, kako bi pokazale da stara verovanja nisu odbačena, već su integrisana u nova", kaže on.
„Hrišćani su opet počeli da slave novu vrstu praznika prirode kojem su dali novo značenje rođenjem Sina Božijeg", dodaje Altemjer Žunior.

Kada se Isus rodio?

Tačan datum rođenja istorijskog Isusa je misterija koja nikada neće biti otkrivena, veruju istraživači.
Nema podataka iz tog vremena, a najpribližnijih su sačuvani, jevanđelja, nije obraćana pažnja na detalje te vrste.
„Ono što su Mateja i Luka učinili je mnogo više teološki pregled koji prepričava Isusovo rođenje u kontekstu božanskog događaja", tvrdi Ševitareze.
„Tako je Isus stekao karakteristike božjeg sina, božanskog čoveka, nekog drugačijeg, moćnog, čudotvorca, egzorciste.
„Takvo njegovo rođenje već je na neki način odredilo da bude neko drugi.
„Ne govorimo o datumu, jer datum nikada nije utvrđen", dodaje istraživač.
„I istoričari sumnjaju da je Isus možda rođen na kraju vladavine Iroda Velikog, između šeste i četvrte godine pre naše ere.
„Zamislite tu ludnicu da kažete - Isus je rođen pre Hrista.
„Vremenom se došlo do 25. decembra kao datuma", zaključuje on.
Religija drevnih naroda _122309050_3

Kada je hrišćanstvo postalo zvanična rimska religija, održan je niz crkvenih saveta na kojima su određene doktrine.
Tada se prvi put pojavilo današnje shvatanje Božića.
„U četvrtom veku postojali su veliki crkveni saveti koji su određivali dogme i važne datume.
„Tada smo imali fiksaciju na ono što zovemo Božić.
„Zamena proslave nekog praznika je uobičajena praksa", kaže istoričar Moraeš.
Ovaj službeni postupak je sproveo papa Julije Prve.
On je 350. godine izdao dekret kojim se proglašava da se umesto boga Sunca slavi datum Isusovog rođenja.
To je bio način da spreči paganske zimske gozbe.
„Hrišćanstvo je znalo kako da vodi dijalog sa pripadnicima drugih vera.
„To je ono što mu je pomoglo da opstane - sposobnost da se menja", analizira Ševitareze.
Hrišćanstvo je izgrađeno na već postojećoj bazi, slaže se Moraeš.
„Drugi narodi su već slavili taj datum. Kako je hrišćanstvo rođeno u Rimskom carstvu, taj datum su prisvojili hrišćani.
„Ali to se nije desilo preko noći."
Sociolog Ribeiro Neto ukazuje da „postoji strategija koja je dobro poznata i koristi se i danas".
„Lakše je preispitivati prakse i običaje koji su već ukorenjeni u životima ljudi nego stvarati nove ", naglašava on.
„Na primer, skoro sve proslave koje obeležavaju trenutke u životima ljudi, kao što su diplome i inauguracije, sa paradama i pompe, oponašaju slične gestove koje imate i u religijama", kaže sociolog.
„Osim toga, hrišćanstvo je zasnovano na pretpostavci da ljudsko srce uvek žali za Bogom, čak i ako ga ne poznaje ili negira.
„Zato je za hrišćansku logiku bilo prirodno da je dolazak Hrista već bio intuitivan i slavljen i pre nego što se rodio."
Izdizanje Sunca ujutru ili povratak najdužih dana u godini posle zimskog solsticija bili su znaci koji su ohrabrili ljude da se nadaju da će Bog doći da im olakša život.
„Baš kao što se sunce uvek vraća posle noći", dodaje Neto.

Religija drevnih naroda _122309051_4

Sadašnje promene
U tom smislu, Božić prošao kroz različita značenja dok nije dostigao sadašnji model - komercijalni, ne nužno i religiozni.
„Danas je to datum koji je konsolidovala i prisvojila kapitalistička tradicija.
„Drugim rečima: hrišćanstvo je dalo novo značenje Božiću, ali on i dalje dobija nova", analizira Moraeš.
„Hrišćanstvo je prihvilo neke delove prethodnih verovanja i zato mi i danas slavimo Božić", nastavlja on.
„Međutim, Božić se i dalje menja i dobija nova značenja - kako kroz kapitalistički način proizvodnje, tako i kroz proslave."

» Religija i nasilje
» Paleolitska religija
» Mezolitska religija
» Religija i Satanizam
» Religija i nauka

Religija drevnih naroda

MIT I ZBILJA

ZARATUSTRINO UČENJE I REFORMA

***

MISTERIJSKE RELIGIJE

HEROJI NA SAMOTRACI

KULT KABIRA – VELIKIH BOGOVA

MISTERIJI

ULOGA MISTERIJA

* * *

RELIGIJSKE SVETKOVINE

Svetkovina Nila

Horusovo rođenje i mladost

Svetkovina doline

Obred insolacije

—

Velika pjesma o plemenu Bharata

ISPRAVNO DJELOVANJE

VREMENSKI CIKLUSI

KASTE

Brahmani i šudre

Kralj

DOLAZAK NA NEBO

Ceremonija Puta Noći

Rumijevo učenje

Knjiga mrtvih je knjiga zaziva

Zazivi i natpisi

Značenje Knjige mrtvih

Starost i podrijetlo Knjige mrtvih

Pogrebna knjiga?

Priručnik za uskrsnuće?

Prvobitni jezik ili abrakadabra?

Duhovni ili osjetilni raj?

Promjena i Presuda

Trigrami i heksagrami

Asklepije

Propileji

Asklepijev hram

Enkoimesis – liječenje u snu

Tolos (Timel)

Abaton

ZAVJETNI NATPISI

Stadion

Kazalište

Svetište Apolona Maleatasa

Bogovi i elementi

Značenja svečanosti vatre

Mirisi kroz povijest

Sandal

Cedar

Ružmarin

Timijan

Izop

Lovor

Propileji

Asklepijev hram

Tolos (Timel)

Abaton

ZAVJETNI NATPISI

Stadion

Kazalište

Svetište Apolona Maleatasa

Paleolitska religija

Kada se Isus rodio?