............
"VREME": Ničega se ne sjećate?
VOJO STANIĆ: Ne, bogami. Recimo, činilo mi se kako, naslonjen na kušin, sjedim u krevetu u nekoj bijeloj prostoriji: bijeli zidovi, krevet, kušini, bijeli prozori, sve! Na vratima je cio dan stajao neki čo’ek, i on sav u bijelom; pričao je nešto, ali da me ubiješ, ne bih znao da ti rečem što. Sestre vele da sam mrmljao, biće razgovarao sa tim u bijelom… Kada su došli i rekli da je Njake umrla, u prvom momentu sam mislio da sanjam…
Ko vam je rekao?
Sin… Njake je i umrla i sahranjena dok sam bio u bolnici, e… Bila je slaba, ali su doktori govorili kako se sa tom sklerozom može koliko hoće. Eto… Otišao sam u bolnicu i više je nijesam vidio. A bio sam zavisan od nje: brinula je o svemu, ja sam samo slikao… Davno sam sebi obećao da ću umrijeti bez pomoći doktora.
Kako to?
Lijepo! Neće mi vala doktori pomagati da umrem! Mogu i bez njih, a… Inače, nikada nijesam išao kod ljekara. Jer, kada čo’eka nešto zaboli, ili prođe ili umre; nema treće, e! Vazda je prolazilo. Sada nije. Star sam, šta li?! Stid me je koliko imam godina. Iako za to nijesam ništa kriv… Otkako je Nada umrla, osim u tu kafanu pored Kusturičinog kina, četiri mjeseca nijesam izašao iz kuće. Ne mogu… Emocije su ti komplikovana, jebena stvar. Teško je, iako sam odlučio da živim do kraja. Jer, ne mogu poslije toga, e… Raspričao sam se… Ja vazda "ti"; ne ljutiš se, a?"
Ne ljutim se…
Mrzim "vi"; zvuči daleko, vještački, je l’ da?! Ovdje su, u vrijeme Kraljevine Crne Gore, svi govorili "ti"; čak su se i kralju Nikoli obraćali na taj način. U školi sam svima govorio "ti", pa su me i profesori i roditelji često zbog toga opominjali.
Školu ste završili u Nikšiću?
Jesam. I osnovnu i gimnaziju. Rođen sam u Podgorici i, pošto mi se nešto nije svidjela, kada sam imao samo osam mjeseci, preselio sam se u Nikšić. Tamo sam živio do svoje dvadesete; ostatak života, izuzev tih nekoliko beogradskih godina studija, proveo sam ovdje, u Herceg Novom. Ali vazda velim da sam Nikšićanin.
Zašto?
Zato što vjerujem da su za svakog čo’eka, za njegovo formiranje, najvažnije tih prvih petnaestak godina. Tada naučiš jezik, počinješ da upoznaješ ljude, svijet oko sebe; to je kičma. A i doživljaj je najsnažniji. Sliku koju poneseš iz djetinjstva, iz roditeljske kuće, poslije samo uljepšavaš; ili je, ako baš nemaš sreće – pokvariš.
Šta ste uradili sa tom slikom? Jeste li zadovoljni?
Đavoli bi ga znali… Ali, velim ti: prvi utisak, onaj formiran na osnovu podsvijesti, on je bitan. Podsvijest je naša prava svijest, jer je spontana. Važna je, je li, i svijest, ali, budući nastala kao rezultat iskustva i obrazovanja, na nju se nikada nijesam previše oslanjao. U slikarstvu, u umjetnosti uopšte, ono što je vrijedno potiče iz podsvijesnog. Vazda sam slušao instinkt. Umjetnost je intuicija. Naivnost je osobina djeteta i, srećom, postoje ljudi koji su isuviše ozbiljni da bi sebi dozvolili da tu naivnost izgube.
...............
Čet 28 Apr - 19:16
