Orhan Pamuk

Orhan Pamuk






Ferit Orhan Pamuk je jedan od najpoznatijih turskih pisaca. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2006. i Nagrade za mir 2005. na frankfurtskom sajmu knjiga. Rodio se 7. juna 1952. u Istanbulu.
Pamuk je tesno povezan s postmodernom književnošću. Jedan je od najpoznatijih turskih pisaca, i dela su mu prevedena na već više od trideset jezika. 12. oktobra 2006. dobio je Nobelovu nagradu. On je prvi dobitnik Nobelove nagrade za književnost iz Turske, a u obrazloženju Švedske akademije nauka kaže se, izmedju ostalog:
".u potrazi za melanholičnim duhom svog rodnog grada, otkrio nove simbole sudara i prožimanja raznih kultura“


Sukob sa turskim vlastima

Pamuk je zbog svojih izjava da je nad Jermenima u Turskoj izvršen pogrom (tzv. Genocid nad Jermenima) i da se slično dešava i sa Kurdima danas došao u sukob sa turskom državom. Protiv njega je podignuta optužnica, a nacionalistički i fundamentalistički krugovi su ga optužili za izdaju. Sudski proces je, pod pritiskom svetske javnosti, okončan oslobađajućom presudom. Njegova izjava zbog koje je protiv njega podignuta optužnica glasi:
„U ovoj zemlji(Turskoj) pobijeno je 30 000 Kurda i 1 000 000 Jermena, a niko se, osim mene, ne usuđuje da o tome govori“

Dela prevedena na srpski jezik:

Bela tvrđava
Novi život
Zovem se Crveno
Istanbul
Dževdet-beg i njegovi sinovi
Sneg
Crna knjiga
Muzej nevinosti

Izdavac Orhana Pamuka za Srbiju je Geopoetika, Beograd.

( wikipedia.com )







ŽELIM DA PIŠEM DOBRE KNJIGE

Turski pisac Orhan Pamuk proglašen je za jednog od sto najuticajnijih ljudi na svetu, prema poznatom časopisu Time. Prilikom gostovanja u Beogradu u kući Ive Andrića održao je promociju romana „Zovem se crveno“. Taj događaj kao da je bio nagoveštaj za nešto što će se uskoro desiti u njegovom životu, a to je (bila) Nobelova nagrada za književnost za 2006.godinu.


VOX: Vi ste prvi turski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Nažalost jesam, i zbog toga je cela stvar još dragocenija u Turskoj, što je naravno dobro za Tursku. Međutim, to postaje i osetljivo pitanje i može da predstavlja neku vrstu tereta.


VOX: Naznaka u obrazloženju odluke posebno se odnosi na vašu potragu za melanholičnom dušom u vašem rodnom gradu. Postoji neverovatno duga tradicija pisanja o Istanbulu i u slavu Istanbula. Zašto je taj grad toliko privlačio ljudsku masu?

On je nadomak Evrope a tako različit od evropskih gradova. Misteriozan, čudan, bezkompromisan i potpuno neevropski, iako je Evropa uvek zauzimala veliko mesto u njegovom srcu.


VOX: Još jedna odlika vašeg pisanja jeste način na koji govorite o interakciji različitih kultura. Turska ima savršenu prednost kao mesto na kome se one ukrštaju.

Sukob istoka i zapada i sukob civiliza­cija jeste, nažalost, jedna od najopasni­jih i najužasnijih ideja koja je nastala u poslednjih dvadeset godina. Ta čudna ideja sada, na nesreću, postaje stvar­nost i dovodi do sukoba civilizacija i umiranja ogromnog broja ljudi. Kroz istoriju su se tu kulture mnogo više me-šale nego što se pretpostavlja. Kultura znači mešavinu stvari iz raznih izvo­ra. I moj grad, Istanbul, bio je ta vrsta mešavine. Istanbul i moj rad, zapravo predstavljaju dokaz da istok i zapad mogu lepo da kombinuju kulturu ili da se ponekad na arhaičan način spajaju i to je ono za čim moramo tragati.


VOX: Da li vam je bliskija umetnost istoka ili zapada?

Čini mi se da je striktna podela na istok i zapad veštačka. Moj literarni svet sačinjen je od istočnog i zapadnog, koji su u skladu. Mislim da nije važno kako sami sebe defmišemo, već kako mi sebe definišemo politički, a prisilje­ni smo na to. Uvek se postavlja pitanje kome treba da budemo lojalni, kome treba prvo da služimo. Sirom sveta me pitaju za koga pišem sada, kada sam preveden na više od četrdeset jezika, za turske ili za čitaoce širom sveta. Ali sa ovim pitanjem za koga pišem pojavljuje se problem identiteta. Ako pišem samo za Turke, ja sam dobar momak, ali ako pišem za, na primer, Amerikance, Francuze ili Japance, loš sam i neiskren. Međutim, ako pre sve­ga sebe odredim kao Turčina, onda pišem samo za turske čitaoce - što ne želim. Sebe pre svega definišem kao autora, pisca. Želim da pišem dobre knjige za ljude koji čitaju dobre knji­ge. Pre nacionalne privrženosti, ja sam privržen onome čime se bavim, a to je literatura, pisanje.


VOX: Kako gledate na savremene pri­like u Evropi, ne samo književne?

Mi Turci kucamo na vrata Evropske unije, kao i vi Srbi, ali to ne ide lako. Pitanje je šta to donosi, a šta odnosi.
Evropska literatura jeste zlatna ko-levka književnosti, čitao sam je i čitam, ali kako vidim ničeg posebno novog nema. Mnogo sam zainteresovaniji šta se na tom planu dešava u Kini, Indiji, gde ako ne svi, ono bar elita biva pola­ko uključivana u globalne tokove.


VOX: Možete li nam pojasniti detalje u vezi sa sudskim procesom koji se protiv vas, vodi u Turskoj? (Pamuk je u jednom intervjuu izjavio da je 1915/17 izvršen genocid nad Jermenima i Kurdima i odmah je u Turskoj protiv njega, tim povodom, pokrenut sudski proces).

Proces je gotov i to je sada iza mene. Što se tiče istorijskih pitanja, osećao sam potrebu da reagujem kada sam smatrao da je istina povređena. Pro­blem sa istorijom nastaje onda kada nismo iskreni i otvoreni za istorijska pitanja. Svako od nas mora da gradi moral i identitet kroz nacionalnu, a ne samo opštu istoriju. Svi smo mi Evropljani.


VOX: Uplitanje politike u kulturu nije ništa novo i vi ste to osetili jer vam je suđeno zbog optužbe da ponižavate sve što je tursko. Kako gledate na tu vrstu pritiska?

Ranijih godina bilo je mnogo više toga i bilo je još teže. Pre dvadeset ili tri­deset godina, turski pisci bili su pod mnogo većim ograničenjima, bili su hapšeni, neki ućutkivani, neki ubijani, a ja i dalje mrdam i, evo, sedim sa vama i pričam.


VOX: Mislite li da su procesi globaliza-cije i komercijalizacije veća pretnja za umetnost od političkih pritisaka?

U osnovi, ni jedno ni drugo nisu su­štinski problemi. Za razliku od svega ostalog, prava umetnost odoleva vre­menu. U umetnosti se zapravo radi o imaginaciji, a u literaturi o stvaranju lepe i dobre proze... Komercijalizacija je problem zapadnih, bogatih zemalja. Međutim mi u Turskoj treba da bude­mo srećni kada neka knjiga postigne visoke tiraže, pa makar se to zvalo i komercijalizacija.


VOX: Kako se nosite s popularnošću?

Ne žalim se zbog popularnosti i nika­da neću to učiniti, zato što sam tokom čitavog života i želeo priznanje. Ne bi bilo pošteno žaliti se zbog nečeg što ste priželjkivali. Međutim, slava mi je stvorila političke nevolje. Smatram da su moje izjave zbog kojih sam imao problema bile uzrokovane time što sam postao poznat. Ipak postoji cena kojom plaćamo slavu - to je ljubomora.


Orhan Pamuk je rođen u Istanbulu 1952. godine. Odrastao je u ista-nbulskoj četvrti Nisantasi, u po­rodici nalik onima kakve opisuje u svojim romanima Dževdet-beg i njegovi sinovi i Crna kutija. Po završenoj ginmnaziji studirao je arhitekturu na Istanbulskom teh­ničkom univerzitetu. Napustivši studije arhitekture, upisao se na Institut za novinarstvo Istanbul-skog univerziteta, gde je diplomi­rao 1976.
Pamuk, koji za sebe kaže da je u detinjstvu i mladosti maštao o tome da postane slikar, aktivno se posvetio pisanju 1974. godine. Njegovi najpoznatiji romani su: Dževdet-beg i njegovi sinovi, Crna kutija, Tiha kuća, istorijski roman Bela tvrđava, Zovem se Crveno. Godine 2002. objavio je roman Sneg, a 2003. knjigu tekstova posve­ćenu rodnom gradu, pod naslovom Istanbul: uspomene i grad.
Knjige Orhana Pamuka preve­dene su na četrdeset svetskih jezika i prodate u tiražu od više miliona primeraka.


( Mile Bijelic, Ekonomski fakultet, vox-magazin.com )

"Zovem se crveno"

Poezija i slika, boja i rec, one su sestre, to znas.

A sto se pravog razloga moje usamljenosti tice, to je sto nikako ne mogu da znam koje sam price deo. Trebalo je da budem deo jedne, ali ispadoh iz nje, kao sto list otpadne sa drveta.


Sreca i slikanje. Zeleo bih da moji dragi citaoci koji ce pokloniti paznju mojoj pripovesti i tuzi, srecu i slikanje zauvek zapamte kao ishodista mog sveta. Ovde sam ja svojevremeno bio veoma srecan , medju knjigama, perima i crtezima. Onda sam se zaljubio i bio prognan iz ovog raja.

Slika je rascvetavanje price bojama. Niko ne moze da zamisli sliku koja nema svoju pricu.

" Sneg "

U autobusu je sedeo odmah iza vozaca i razmisljao o tisini snega. Tako bi nazvao ono sto je usebi osecao da je to bio pocetak neke pesme. Tisina snega.

Da nije bio umoran od putovanja i da je malo vise paznje obratio na velike pahulje koje su sa neba padale kao pticija pera putnik do prozora mogao bi da predoseti da se priblizava jaka snezna oluja i moza bi jos od pocetka shvatio da je krenuo na putoanje koje cu mu promenuti citav zivot, pa bi se vratio natrag.

Sta ja radim na ovom svetu pomislio je Ka. Ovako izdaleka pahuljice izgledaju tako zalostivo,a takav mi je zivot. Coek zivi, trosi se, nestaje.Pomislio je kako istovremeno i nestaje i biva:voleo je sebe, s ljubavlju i tugom prati je put kojim je poput kakve pahulje napredovao njegov zivot. Njegov otac upotrebljavao je miris posle brijanja –setio ga se. Setio se hladnih stopala u papucama svoje majke koja je u kuhinji spremala dorucak dok je on njuskao taj miris, jedne cetke za kosu, slatkog ruzicastog sirupa zaiskasljavanje koji su mu davali da pije kad bi se nocu probudio kasljuci, kasike u ustima, sih onih malih stvari sto cine zivot, jedinstva snega, pahuljice...

Orhanu Pamuku Legija časti




Orhan Pamuk, turski pisac i dobitnik Nobelove nagrade, govori nakon što mu je feancuska
ministarka kulture Aureli Filipeti (levo) dodelila odlikovanje Legije časti na jučerašnjoj
ceremoniji održanoj u francuskom Ministarstvu kulture u Parizu (Foto Beta)

PARIZ - Turski književnik Orhan Pamuk, dobitnik Nobelove nagrade za 2006. godinu,
odlikovan je najvišim francuskim odlikovanjem Legijom časti, saopšteno je u Parizu.

Pamuk je jedan od retkih turskih intelektualaca koji se usudio javno da kaže da je
Turska izvršila genocid nad Jermenima, zbog čega mu je više puta suđeno.

Zbog progona je bio primoran da 2007. godine napusti Tursku i od tada živi u Sjedinjenim
Američkim Državama.

Njegove knjige su prevedene na više od 60 jezika i među najprodavanijima su u svetu.

politika.rs
30.10.2012.

”Bela tvrđava” (odlomak iz romana)

Išli smo iz Venecije za Napulj. Turski brodovi su nam presekli put. Mi smo imali ukupno tri broda, а njihovim galijama, koje su se pomaljale iz magle, nije bilo kraja. Na našem brodu je u jednom trenutku zavladala panika i strah; naši veslači od kojih su većina bili Turci i iz zemalja Magreba vrištali su od radosti; iznervirali su nas. Naš brod je kao i druga dva okrenuo svoj pramac prema kopnu, na zapad, ali mi nismo mogli da ubrzamo kao oni. Naš kapetan koji se plašio kažnjavanja ako padne u ropstvo, nikako nije mogao da naredi da snažnije bičuju veslače. Kasnije sam dosta razmišljao o tome kako se čitav moj život promenio zahvaljujući ovom kapetanovom kukavičluku.
A sada, mislim, i da naš kapetan nije podlegao strahu koji je trajao kratko, da bi mi se život upravo tada promenio. Mnogi znaju da život nije unapred predodređen i da su, u suštini, sve priče lanac zasebnih slučajnosti. Ali, opet, čak i oni koji znaju ovu istinu, u nekom dobu svog života, kada se vrate i pogledaju unazad, zaključuju da su sve stvari koje su proživeli kao slučajnost ustvari bile neminovne. I ja am bio u jednom takvom dobu. I dok pokušavam da za jednim starim stolom napišem svoju knjigu, dok sanjam boje turskih brodova koji se pomaljaju iz magle poput utvara, razmišljam da je takav jedan period najpogodniji za otpočinjanje i dovršavanje jedne priče.
Kada je naš kapetan video da su se između turskih brodova druga dva povukla u maglu, osmelio se i ponadao da i mi svojom snagom možemo da prisilimo robove, ali već smo zakasnili, uz to nije mogao da sprovede korbače nad robovima koji su bili uzbuđeni zbog žudnje za slobodom. Više od deset turskih galija koje su razmicale razornu obojenu dimnu zavesu za tren oka su krenuli na nas. Naš kapetan je ovog puta doneo odluku da se bori, i da savlada, ali, ne neprijatelja, već pretpostavljam, svoj stid i strah.: dok je dao da se robovi nemilosrdno bičuju, naredio je da se pripreme topovi, ali njegova žudnja za borbom koja se kasno rasplamsala ubrzo se i stišala. Bili smo zahvaćeni snažnom bočnom vatrom, i ako se ne bismo odmah predali, naš brod bi potonuo, odlučili smo da istaknemo belu zastavu. Dok sam čekao turske brodove na sred mirnog mora, sišao sam u svoju kabinu, i kao da očekujem neke prijatelje da mi dođu u posetu a ne neprijatelje koji će mi promeniti čitav život, uredio sam svoje stvari, otvorio sam svoju malenu škrinju i zamišljeno prelistavao svoje knjige. Oči su mi zasuzile dok sam prelistavao stranice jednog toma koji sam u Firenci kupio za velike pare; slušao sam povike, uznemirene glasove i graju koja je dolazila spolja, pomislio sam da će me uskoro odvojiti od knjige koja mi je u ruci, ali sam želeo da razmišljam o onome što je bilo napisano na stranicama knjige. Kao da se u knjizi, među mislima, rečenicama i jednačinama nalazila čitava moja prošlost koju nisam želeo da napustim, dok sam mrmljajući čitao, kao da čitam molitvu, redove koji su mi slučajno privukli pažnju, poželeo sam da mi se cela knjiga ureže u pamćenje, tako da, kad oni dođu, da se svoje prošlosti ne sećam po njima već po, nekim dragim, s voljom i napamet naučenim rečenicama knjige, poput uspomena.
U to vreme sam bio drugi čovek koga su majka, verenica i prijatelji zvali nekim drugim imenom. Ponekad sanjam tu osobu koja je nekad bila ja ili bar tako sad mislim, i iz sna se budim u znoju. Taj koji me tera da se sećam izbledelih boja, zemalja koje ne postoje a koje ćemo kasnije zamišljati, životinja koje nisu živele, neviđenog oružja, imaginarnih boja, ima 23 godine, izučio je nauku u Firenci i Veneciji, verovao je da se razume u astronomiju, matematiku, fiziku i slikarstvo, takođe bio je jedan samoljubivac koji je prisvajao većinu stvari koje su bile izmišljene pre njega i pred svima se pravio važan.; nije sumnjao da će napraviti još bolje stvari; bio je jedinstven; znao je da je pametniji i kreativnijih od ostalih. Ukratko bio je običan mladić. Teško mi je da poverujem u to da taj mladić koji je sa svojom dragom razgovarao o svojim željama, planovima, svetu i nauci, i kome je bilo sasvim prirodno da mu se verenica divi, da sam to bio ja, i da sam nekad morao da izmislim prošlost kao što sam to često činio. Ali, sam sebe tešim, da će jednog dana, nekoliko osoba koje do kraja, strpljivo pročitaju sve ovo što sam napisao, moći da shvate da taj mladić nisam bio ja. A možda će, ti strpljivi čitaoci, razmišljati baš kao što ja sad razmišljam, da će se priča ovog mladića, kome je prekinut život dok je čitao knjige, jednog dana nastaviti sa mesta gde je stao.

Orhan Pamuk

Muzej nevinosti Orhana Pamuka: Kuća junaka istoimene knjige


Muzej nevinosti Orhana Pamuka u Istanbulu, mesto gde žive junaci njegovog istoimenog
romana. U 83 ormara izloženi upaljači, minđuše, fotografije, tricikl, pisaća mašina...



U LAVIRINTU uskih i strmih istanbulskih ulica popločanih kaldrmom, zgrada Muzeja nevinosti
skrivena je od očiju turista. Baš kao u stara vremena, lica turskih devojaka. Zgrada izgledom i
jarkom fasadom odskače od urušenih i starih kuća u tihoj ulici Čukurdžuma. I danas ovaj kvart
odiše atmosferom osmanlijskog carstva.
Junak romana "Muzej nevinosti" Kemal sakupljao je sve što je dotakla njegova voljena Fusun, a
da bi se zavirilo u svet fikcije Orhana Pamuka, mora se pozvoniti da bi se ispred vas otvorila
masivna drvena vrata. U staklenim vitrinama smešteni su predmeti koji pričaju nebičnu ljubavnu
priču. Ali to su i svedočanstva o životu srednje klase na Bosforu u drugoj polovini proteklog veka:
kućne sitnice, garderoba, igračke, bočice parfema, nakit, bioskopske ulaznice, plakati za filmove
koji su tada prikazivani, cigarete kakve se više ne proizvode, slatkiši koji se sada nigde ne mogu
kupiti...

Pamukov muzej posvećen je likovima iz romana "Muzej nevinosti". Zaljubljeni Kemal iz stana voljene,
a siromašne Fusun, krade sitnice, delove njenog života i od toga pravi neku vrstu svetilišta. Nešto slično
radio je i Orhan Pamuk pišući priču - sakupljao je sve što i njegov junak, pazario na buvljim pijacama
kako bi materijalizovao svaku stvar koju spominje u delu. Neki predmeti na koje je nailazio usmeravali
su čak tok radnje.

Zbog Fusun, Kemal je pogazio sva društvena pravila. Poreklom iz bogate porodice, školovao se u Americi,
spremao se za veridbu sa devojkom koja se uklapa u njegov imućni svet, ali se zaljubljio u svoju dalju,
siromašnu rođaku - osamnaestogodišnju Fusun, podučavajući je matematiku za prijemni ispit na fakultetu.
Povređena zbog njegove veridbe, ona nestaje, a on napušta svoj prethodni život i kreće u potragu za njom.
Njegova opsesija se ne smanjuje ni kada saznaje da se udala za drugog... Počinje da sakuplja sve njeno
do opušaka od cigareta i lenjira sa kojim su vežbali matematičke zadatke. I taj izgrickani lenjir nalazi se
među eksponatima u Muzeju.

Pamuk je svojevremeno izjavio da je samo želeo da napravi "mesto gde će zamrznuti vreme". Na to podseća
i platno u prizemlju na kom je pričvršćeno 4.213 ugašenih cigareta. Njih je, navodno, Fusun od 1976. do 1984.
popušila, a Kemal sačuvao. Poređani u redove i kolone od poda do plafona izdaleka izgledaju kao džinovski
tekst ispisan klinastim pismom. Izbliza, može se videti da su mnogi od filtera obojeni karminom ili ostacima
sladoleda od višanja, koji je junakinja obožavala. Istanbulski vajar i dizajner nakita Kimet Dastan osmislio je
ovaj eksponat.

Osećaj da je Pamuk sa puno pažnje i ljubavi stvarao Muzej, u koji je uložio sav prihod od Nobelove nagrade
i još dosta toga, prisutan je svuda. Za njega on nije samo vremenska kapsula, već i poligon: šansa da se
potvrdi kao kompletan umetnik. Šest do osam meseci, koje godišnje provodi u Istanbulu, posvećivao je u
Muzeju, pokušavajući da sve isplanira do poslednjeg detalja. To je, kako kaže, oživelo uspavanog slikara u
njemu, što je bio njegov dečački san.

Na tri sprata u 83 staklena ormara koji odgovaraju svakom poglavlju romana i nazvani su po njima nalaze
se upaljači, minđuše, fotografije, novinski članci, tricikl, pisaća mašina, nekrolog, porcelanske figurice,
električni brijač... Ogromna je kolekcija ručnih mlinova, koji odražavaju opsesivnu prirodu protagonista,
a prljave šoljice za kafu, polupojedene kriške dinje podsećaju na svakodnevni život glavnih junaka.


Na poslednjem spratu kuće, koja izgleda kao džinovski kabinet radoznalosti, posetioce čeka iznenađenje:
krevet u kom je "između 2000. i 2007." ležao Kemal i pričao svoju životnu priču Pamuku, a pisac sedeo na
stolici u blizini. Sa druge strane nalaze se originalni Pamukovi rukopisi, rukom pisane stranice "Muzeja
nevinosti" i opisi šta je u to vreme radio.

Posetilac saznaje koje delove priče je napisao u Njujorku, a koje u Istanbulu. Tu su i gotovo svi prevodi
romana "Muzej nevinosti", ali, nažalost, i pored toga što je Pamuk ovde voljen i čitan, među njima nema
izdanja na srpskom jeziku.




PISAC I KUSTOS U SVOJOJ KUĆI

IDEJU za Muzej nevinosti Pamuk je dobio 1982. godine, dok je večerao sa poslednjim knezom
otomanske dinastije. Prognan nakon formiranja turske republike, knez je završio u Aleksandriji
gde je radio decenijama u muzeju Antoniadis Palas. Prvo je prodavao ulaznice, a kasnije postao
direktor. Posle pedeset godina izgnanstva vratio se u Istanbul. Bio mu je potreban posao.

Neko mu je te večeri rekao da je potreban vodič u Ihlamur palati, a ko bi bio bolji od vladara koji je
tamo živeo kao dete. Pamuk je tada zamislio kneza kako objašnjava posetiocima: "Znate u ovoj
prostoriji me je pre sedamdeset godina moj učitelj podučavao matematici..." i pokazuje kako je tada
držao olovku. Deset godina kasnije nobelovac je odlučio da realizuje sličnu neobičnu ideju - da napiše
roman u formi muzejskog kataloga i istovremeno sagradi muzej u kom će se naći svi predmeti iz priče.
Njegov prvi korak nije bilo pisanje, pre toga je morao da kupi kuću za Fusun...


novosti.rs

Pamuk i Eko „ukrstili“ koplja





Na prekrasnom kampusu Bosforskog univerziteta (Boazići) u Istanbulu, Umberto Eko i Orhan Pamuk, vodeća imena savremene svetske književnosti, održali su predavanje-dijalog. Tema predavanja je glasila „O činjenicama, književnoj fikciji i istoriji“, što je bio dobar povod da ova dva autora iznesu svoje viđenje književnosti i uloge romana u savremenom svetu, te vlastitog umetničkog i intelektualnog angažmana.

U pripremi ovog događaja učestvovala je i autorka ovog teksta, koja čitaocima Danasa prenosi fragmente dijaloga između Orhana Pamuka i Umberta Eka.

Tokom tek nešto više od jednog sata razgovora, Eko i Pamuk su mogli samo (duboko) zagrebati po površini teme koju su sami sebi zadali. Bili su, pre svega, zainteresovani da saznaju više jedan o drugom jer se nikada ranije nisu sretali.

Orhan Pamuk: Želja da postanem pisac pojavila se tako što nisam želeo da budem inženjer kao većina članova moje porodice, niti da radim na mestu gde ću primati ili davati naređenja, a ponajviše zbog toga što sam želeo da radim nešto u čemu ću biti ostavljen nasamo, neuznemiravan.

Umberto Eko: Do svoje pedesete godine bio sam profesor semiotike u Bolonji, a onda sam otišao dalje u onom što sam već radio, a to je pisanje radova o jeziku i istoriji komunikacije, ali sada sa strukturom detektivskog romana. Kao mladić pisao sam priče, ali sam zaključio da za romane nemam talenta. Mnogo godina kasnije, kada sam predavao svoju doktorsku tezu mentoru, on mi je rekao da je jedini problem teze njen jezik, odnosno bliskost detektivskom žanru. Ja sam tada pomislio da to nikako nije minus.

Pamuk: Prvo sam počeo da pišem, a potom su mi se počela pojavljivati pitanja o kojima sam verovao da imam šta da ispričam.

Eko: Ja pišem, neki se penju na Monblan, a drugi pljačkaju banke. Ne možemo raspravljati o razlozima izbora profesije.


Sa predavanja na Bosforskom univerzitetu

Pamuk: Postoje pisci koje sam nazvao „naivnim“, koji su samouvereni u svom spontanom izručivanju teksta, i „naivni“ čitaoci koji su često uvereni u njegovo autobiografsko poreklo. „Sentimentalan“ (ili dekonstruišući, samosvesni) pisac je na sasvim drugačijoj poziciji u tekstu: on je ophrvan sumnjom i kontinuirano svestan moći i problema svog zanata. „Sentimentalni“ čitaoci su cinični, usredsređeni na razmišljanje o strukturi teksta, što vide kao „bonus“ uživanja u književnosti.

Eko: Postoje dva nivoa pripovedanja koja dobro ilustruje detektivski roman Agate Kristi „Ubistvo Rodžera Akrojda“. Pripovedač na kraju otkriva da je ubica - on sam, terajući time (zgranutog) čitaoca da počne novu pretragu po tekstu. To je prvi nivo teksta, koji sadrži skrivalicu, a čitaocu donosi iznenađenje. Na drugom nivou se javljaju estetska analiza i ocenjivanje teksta, kao autorovog umeća. I Pamuk i ja smo fascinirani činjenicom da ljudi plaču nad sudbinom Ane Karenjine, a da se pri tome pouzdano zna da je reč o liku koji nije postojao u stvarnosti. Aristotelov pristup katarzi (iz „Poetike“) koristan je za razumevanje odnosa autora prema osećanjima koja se u tekstu nalaze: proživljavanje patnji skupa sa likovima vodi procesu 'homeopatskog' očišćenja od njihovih negativnih posledica. Tragedija vodi ka katarzi, kako bi nam se patnje nakon njenog proživljavanja umanjile.

Pamuk: Može se reći da je reč o dva vida čitalaca: jednima koji plaču kada čitaju „Anu Karenjinu“, i drugima koji „vrše inspekciju“ teksta, analiziraju kontekst i formu, te se tako delu i „podsmehuju“. Međutim, moj argument je da je roman u 19. stoleću uspeo potisnuti sve ostale književne forme upravo zbog toga jer je učinio da otkrijemo mogućnosti našeg uma da proživljavamo i kontradiktorna osećanja: da u jednom mahu budemo plačući naivni čitaoci (i pisci), a u drugom (ili čak simultano) dekonstruišemo tekst i divimo se ili kritikujemo umeće pisaca.



Eko: Slažem se da su ljudi u većini glupi (smeh na pozornici i u sali), a procenat onih o kojima tako mislim povećava se sa godinama starosti. Jer, kada na kraju života budem znao da su svi ljudi glupi, biće mi lako da umrem. Inače, ne znam šta to stvarno znači da Pamuk i ja pišemo postmoderne romane.

Na početku savremenog romana svakako stoji Džojsov „Ulis“, u kojem osamnaest tačaka gledišta korespondira sa osamnaest poglavlja, a pisac narcisistički preuveličava činjenicu da će imati šta ispričati u romanu. Višestruke tačke gledišta se mogu javljati i na nivou jezika i stila. U mom romanu „Ostrvo dana pređašnjeg“, čija se radnja događa u 17. stoleću, likovi bi morali govoriti baroknim jezikom. No, to je meni bilo nepodnošljivo, te se baroknost romana održava strukturom pripovedanja i njegovim idejama, a ne oponašanjem direktnog govora.

Pamuk: Upravo takvim postupcima se počinju prevazilaziti problemi realističnih romana 19. veka, poput Zolinih, te se oni počinju pisati i za ukuse sofisticiranih društvenih slojeva.

Eko: Moji romani „Ime ruže“, „Baudolino“ i „Praško groblje“ su istorijski i oni mi „pašu“ možda i stoga što ne želim da budem emocionalno angažovan u onome o čemu pišem. Nikada ne bih mogao pisati o Fusun (ljubavi glavnog junaka iz Pamukovog „Muzeja nevinosti“) na način kako to čini Pamuk.

Pamuk: Pisci pišu romane i da bi ispričali lične priče, kamuflirajući svoje osećaje. Ipak, u tekstu se mora nalaziti piščev „potpis“, kao, na primer, Hemingvejev opis sunčanog jutra.

Eko: Pa dobro, ne mogu poreći da se moji osećaji ne sadrže u romanima! Pitali su me - šta je najautobiografskiji aspekt vaših romana? Odgovorio sam: glagolski prilozi!

Pamuk: Zahvaljujem se organizatorima, a posebno Eku na prilici da puno naučim.

Eko: Ne mogu ponavljati ono što je Pamuk već rekao, da ne bih upao u plagijat.


PIŠE: ANA DEVIĆ (UNIVERZITET FATIH U ISTANBULU)


danas.rs
b92.net
11.05.2013.

Jedino u romanu možemo gajiti protuslovne osjećaje bez tjeskobe


autor: Nenad Rizvanovic








U knjizi je Pamukovo predavanje iz slavnog ciklusa Charles Eliot Norton
u kojem sudjeluju samo najveći.

Piščeva želja ili potreba da nekako, najčešće u formi eseja ili predavanja samom sebi, ali i drugim piscima i čitateljima objasni svoje književne postupke, stara je valjda koliko i sam roman i nije svediva tek na puku ego-paradu. Ponekad je u ovakvim slučajevima riječ o interesantnom štivu, ali često samo za fanove, književne znalce ili one koji se takvima drze.
Veliki povod
Nije, naravno, neko posebno iznenađenje da je i Orhan Pamuk nakon Nobela za književnost 2006. godine sastavio knjigu autopoetičkih eseja, no ova knjiga - “Naivni i sentimentalni romanopisac” - možda ipak ne bi nikad bila napisana da nije postojao Povod sa zaista velikim p. Turski pisac je, naime, pozvan da na Harvardu održi predavanja u sklopu čuvenog ciklusa Charles Eliot Norton, što je čast koja ne zakači baš svakog nobelovca. Zapravo, zadnji nobelovac kojem je ukazana takva čast je bio Octavio Paz, doduše dvadeset godina prije nego što je uopće dobio Nobelovu nagradu.
Orhan Pamuk, iako novopečeni nobelovac, shvatio je što znači ovaj poziv u ciklusu koji nije rezerviran samo za pisce, već i za slikare, muzičare i arhitekte - a ako je već o piscima riječ, onda su tu radi o teškašima u klasi Borgesa, Eliota, Milosza, Eca, Calvina, Harolda Blooma ili Northopa Frya. Znači, riječ je o pozivnica u elitini klub, odnosno o komplimentu kakav teško da možete dobiti dva puta u životu. Orhanu Pamuku nije bilo na kraj pameti da se upušta u neke rizične teorijske akrobacije, svjestan da javnost možda misli kako su pozivnicu možda prije zaslužili Auster, McEwan ili Coetzee ili da je on prednost dobio kao nobelovac i - valjda se neće pogrešno shvatiti - Turčin.


Jednostavne misli

No Pamuk nije netko koga je lako prestrašiti i tko u orijentalnom svijetu nije već pripremljen na ovakve situacije: on je sve karte pomalo kockarski stavio na sasvim jednostavne, ali možda pomalo zaboravljene misli i istine o romanu; i na vrstu iskrenost koja se ponovno cijeni - Pamuk se predstavlja kao manje-više konzervativni pisac koji i dalje misli da su Dostojevski, Tolstoji , Proust i Mann, posljednji krik mode (manje je iskrena konstatacija o sebi kao pokloniku Thomasa Pynchona). Drugi njegov adut je stil: i doista fascinantna je neobična jednostavna ljepota ovog teksta, kojeg je prevoditeljica Maja Tančik uglačala u rijetko otmjeni hrvatski. Sve to još uvijek nije dovoljno: čovjek jest stil - a i sam Pamuk uživo je sazdan od stila i finih manira - no za harvardsku predavaonicu Pamuk je morao pronaći dodanu vrijednost ili naprosto neki sadržaj.
Različiti egzistencije
Tako je izabrao svima poznati i odavno apsolvirani, a možda također već zaboravljeni esej Friedrich Schillera o naivnom i sentimentalnom piscu kojeg je ponovno lucidno pročitao i interpretirao. Danas bi nam trebao “prevoditelj” za šilerovsku distinkciju sentimentalnost i naivnosti: za Schillera je sentimentalni pjesnik moderni pjesnik koji je izgubio svoj djetinji karakter i “naivnost”. Ili točnije stanje duha daleko od prirodne jednostavnost i snage, “previše zastranjeno osjećaje i umišljaje”: Uzbudljivo je zaista da ono što je nekad bilo “sentimentalno” danas shvaćamo kao “refleksivno”. No, ni naivan nije današnji blesavi naivac, ili “tele”, već netko koga možda ne zanimanju artificijelni vidovi pisanja i čitanja romana, ali je suživljeni s prirodnom, spokojan i okrutan poput Goethea, “spontan, dakle iz prirodnog svemira”.
Pamuk nas navodi da razmislimo o izmiješanim kategorijama refleksivnosti i naivnosti nakon svih strukturalističkih naratoloških i postmodernističkih eksperimenata: Označitelji se jesu malo ispremiješali, no utješno je da još uvijek mislimo uglavnom o istim kategorijama kao Goethe i Schiller.
Dirljivo je kako se na harvardskoj govornici Pamuk usudi “naivno” govoriti o romanu kao “tvorevini” koja postoji jedino da bismo bez tjeskobe gajili protuslovne osjećaje i istodobno shvaćali raznorodna gledišta jer smo jedino tako ‡ barem u romanu - sposobni da vjerujemo kontradiktorne ideje! Nije samo stvar u tome da se od 19. stoljeća ništa važno nije promijenilo i da dihotomije koje su onda postojale, postoje i danas, već danas samo u romanu - za razliku od stvarnosti - možemo slobodno i strasno živjeti različite egzistencije.

............
jutarnji.hr

Optimizam u srcu


Očaravajuće je kako Pamuk nimalo ne podcjenjuje vrstu naivnosti koja piše razmišljanja “po diktatu prirode, Boga ili neka treća sila” te da žudi za tim (izgubljenim?) kategorijama vedrine, neizvještačenosti, sebičnost, samopouzdanja i aristokratskog duha koji se s lakoćom uznosi do uzvišene i genijalne misli.
Veliki roman zato mora i danas u sebi nositi tu ravnotežu naivnog i sentimentalnog i tek s tim balansom - misli Pamuk - pisac može u srcu nositi optimizam kako će znanje što ga sakuplja iz svakodnevnog iskustva biti pravilno uobličeno i da će postati vrijedna spoznaja o proživljenoj stvarnosti. Zato su romani još uvijek naš drugi životi ne samo “kompleksna studija o ljudima, koja održava iluziju stvarnog života” već i istinska potraga za središtem života i teksta, i smisla jednog i drugog. Tek tada su ostvareni uvjeti za stvaranje saveza, a možda i bliskost i povjerenja između pisca i čitatelja i tek tada možemo razgovarati o literaturi.

jutarnji.hr

Najlepši citati: Ferit Orhan Pamuk



Istočnjački začini, nakit, mandolina, medicina, kultura, obožavanje voljenog bića, opiranje zaboravu – oslušnite šapat daljina. Uživajte u prefinjenoj dozi istočnjačke lepe reči i mudrosti – Orhanova dela, vaša dnevna doza inspiracije.

“I muškarcima i ženama, svima nam je jedno zajedničko: noću u snovima grešimo s onima na koje se tokom dana ne usudimo ni pomisliti.”

“Shvatio sam da čovek zaboravlja lice koje dugo ne vidi, ma koliko god ga voleo.”

“I ja sam voleo jednu ženu toliko da sad čuvam njenu kosu, maramice, šnale, sve njene stvari i da u njima godinama nalazim utehu, gospodine Orhane.”

“Samoća je stvar ponosa: usamljenik se na veoma nadmen način utapa u sopstvenom mirisu.”

“Daće Bog da naučimo i kako da jednoga dana svoje živote bez straha prepričavamo kao svoje.”

“Svaki pametan čovek zna da je život lep i da je njegov cilj biti srećan… No, ipak su na kraju samo glupi srećni. Kako to objasniti?”

“Mogućnosti da se zaljubi bojao se nasmrt i gotovo instinktivno: bila je to intuicija poznata ljudima čije se ograničeno ljubavno iskustvo svodi na nisku od boli i stida.”

“Od mene se odvojio moj duh i u nekom rajskom kutku grlio i ljubio Fusun. Požurio sam napolje. Bila je to glupa uobrazilja, a povrh toga Fusun, zapravo, i nije bila baš toliko lepa.”

“Prava umetnost odoleva vremenu, za razliku od svega ostalog.”



“Kultura je mešavina. Kultura znači mešavinu stvari iz raznih izvora.”



“Opsesivna ljubav tiče se i toga da čovek sebe shvata previše ozbiljno, pa tako i svoja osećanja.”



“Za dobro prijateljstvo zajednička tajna je najbolji početak.”



“Svet, život, svaka stvar vrvela je od znakova koje nam je Bog upućivao da bi čovek u svakom trenutku mogao da prorekne svoju sudbinu.”

“Bio je to najsrećniji trenutak u mom životu, mada tada toga nisam bio svestan. A i da jesam, da li bih mogao da sačuvam sreću i da li bi se, u tom slučaju, sve sasvim drugačije odvijalo?
Da, da sam bio kadar da pojmim da je to bio moj najsrećniji trenutak u životu, nikada tu sreću ne bih tako protraćio.
Taj čudesni zlatni tren, što me je celog obavio dubokim spokojem, potrajao je možda nekoliko sekundi, a ipak, meni se činilo da je sreća trajala satima, godinama.”

"Čovjek doista ne traži osmijeh na slici koja prikazuje sreću, nego sreću u životu. Iluminatori to znaju, no upravo je to ono što nisu kadri nacrtati. Stoga sreću života nadomještaju srećom očinjeg vida.
Ali, ljubav mora da je nešto što se može razumjeti nelogikom, a ne logikom osobe poput mene, koja neprestano koristi svoj mozak da bi se zaštitila.
Obuzeo me je nemir, te sam se jako trudio sjetiti se tog lica, no shvatio sam da čovjek zaboravlja lice koje dugo ne vidi, ma koliko god ga volio."



Orhan Pamuk - "Zovem se Crvena"

"Problem pravog pjesnika zapravo je uvijek isti: ako je dugo sretan, postane otrcan. A ako je dugo nesretan, ne može u sebi naći snagu na koju bi se njegove pjesme mogle osloniti... Sreća i pjesništvo - to ne može dugo zajedno. Nakon nekog vremena ili sreća obezvrijedi pjesnika i njegovu poeziju ili mu prava poezija upropasti sreću."



( Snijeg )

EUROPEAN MUSEUM OF THE YEAR AWARD

Pamukov spomenik izgubljenoj prošlosti



Muzej nevinosti nobelovca Orhana Pamuka upravo je proglašen najboljim europskim muzejem

Smrt svakog muškarca započinje smrću oca. Smrću mog oca svi obiteljski predmeti iz djetinjstva pretvoreni su u objekte nemjerljive vrijednosti, svaki od njih posuda je izgubljene prošlosti”... ovako pisac Orhan Pamuk uvodi posjetitelje u svoj Muzej nevinosti u Istanbulu, sagrađen na temelju istoimene knjige, i napominje: “Posjetitelji muzeja moraju sebe natjerati da vide sve izložene objekte; dugmad, igračke, Fusunine češljeve, karte i stare fotografije - ne kao stvarne predmete, nego kao moja sjećanja.”

Nalog srca

Muzej nevinosti nobelovca Orhana Pamuka upravo je proglašen najboljim europskim muzejem. 37. dodjela nagrada EMYA - European Museum of the Year Award održana je u Umjetničkom muzeju u Tallinu. Po nagradu je došao sam pisac, koji je preuzeo skulpturu “Jaje” Henrya Moorea. Nagrada je prenosna. Ona je, naime, u muzeju godinu dana, a zatim se predaje sljedećem pobjedniku.
“Muzej nevinosti može se promatrati kao povijesni muzej koji svjedoči o životu u Istanbulu u drugoj polovici 20. stoljeća, no i mnogo je više od toga. Postavio je nove paradigme u struci”, stoji u obrazloženju nagrade.

A ovako Pamuk opisuje koncepciju potrebnu za uspješan muzej: “U muzeju nastalom nalogom srca tješimo se, ne samo nalazeći u njemu objekte koje volimo, već i tako da izgubimo svaki osjećaj za vrijeme. Pravi su muzeji mjesta gdje se vrijeme pretvara u prostor.” Na temelju svoje istoimene knjige, ljubavne priče, priče o opsesiji mladića Kemala prema lijepoj djevojci Fusun, pisac je sagradio muzej u Istanbulu ispunjen raznim predmetima koji se vezuju uz knjigu, ali i uz Pamukova sjećanja iz djetinjstva, odrastanje 70-ih, u imućnoj obitelji, u elitnom kvartu Nisantasi.

4213 opušaka

Muzej nevinosti je, pak, smješten u kući iz 19. stoljeća, u kvartu Cukurcuma, između jeftinih dućana koji, kako je netko svojedobno opisao, prodaju rabljene grudnjake i već potrošene sagove.
Muzej je Pamuk financirao sam. Uložio je, kaže, otprilike onoliko novaca koliko je dobio za Nobelovu nagradu, oko 1,5 milijuna dolara, uključujući i koštanje stare kuće, koju je kupio dvijetisućite godine, kada su mu pali na pamet, istovremeno, ideja i za muzej i za knjigu: “Koliko mi je poznato, riječ je o prvom muzeju na svijetu koji je baziran na romanu, no nisam se odlučio na muzej radi uspjeha knjige, već se ideja pojavila u isto vrijeme”, rekao je sam pisac (knjiga je izašla u Turskoj 2008., a kod nas 2009. - Vuković&Runjić).
Muzej je prepun predmeta vezanih uz sjećanja i uz opsesije. Među ostalim, i 4213 opušaka cigareta, pa keramički psi, tricikl, listići za lutriju, niz fotografija žena s tamnom crtom preko očiju, što je nekoć bilo uobičajeno u turskoj štampi, kad su se pokazivale žene povezane s bilo kakvim skandalom..


‘Crna Bogorodica’

“Muzej nevinosti” priča je o Kemalu, koji iz dana u dan postaje sve više opsjednut Fusun (on je iz dobrostojeće obitelji, ona prodavačica) te napušta zaručnicu, krade sitne predmete iz njezina doma, koje sakuplja, što postaje njegovim životnim projektom. On sam postaje predmetom ismijavanja najbližih prijatelja. Radi priče, Pamuk je obilazio jeftine dućane u bilo kojem kutku svijeta u kojemu se našao, i tražio stvari koje bi se mogle povezati s glavnim likom, pa je u muzeju, koji je i svojevrsna mapa slomljenog srca, preko tisuću predmeta. Najviše je stvari ipak iz samog Istanbula.
Pamukov je muzej dobio, dakle, glavnu nagradu, a posebno je priznanje dobilo šest muzeja, među njima dva vezana na Drugi svjetski rat: Kazerne Dossin, Muzej, Memorijalni i dokumentacijski centar u belgijskom gradu Mechelenu, na mjestu na kojemu su se prikupljali osuđene prije nego što bi ih poslali u logore (autori su AWG arhitekti), i Memorijal na mjestu nekadašnjeg logora Flossenburg.
Ove je godine u užoj konkurenciji od 25 europskih muzeja bila i zagrebačka Lauba, no nažalost, ostala je bez nagrade. Kao rad koji ih predstavlja odabrali su “Crnu Bogorodicu” Kristijana Kožula.

jutarnji.hr

"Stoljeće u kojem živim stavilo mi je naočale koje sve iskrivljuju, osjećam da ne vidim stvarnost, ali, k vragu, svejedno volim ono što vidim." (Orhan Pamuk - Tiha kuća)

"Moj Bože, Ti si svima nama darovao ovu nevjerojatnu snagu, ali si nam ulio i strah da je ne bismo koristili.
Nisam u stanju razumjeti što mi srce govori: zbog toga i jesam nesretna.
Kad zamislim sliku koja nije dopuna nekoj priči, čini mi se da ona na koncu postaje idol. Budući da nećemo moći vjerovati priči koje nema, vjerovat ćemo tada samoj toj slici...
Svima se to dogadja: ponekad tjednima i godinama gradimo snove, misleći da razumno razmišljamo, a onda jednog dana ugledamo nešto: neko lice, odijelo ili nekog sretnog čovjeka, i u trenu shvatimo da se naši snovi nikada neće ostvariti, da nam, primjerice, nikada neće dati neku djevojku ili da nikada nećemo stići do nekog mjesta."



Orhan Pamuk - "Zovem se Crvena"

Samoća je stvar ponosa: usamljenik se na veoma nadmen način utapa u sopstvenom mirisu.

Mogućnosti da se zaljubi bojao se nasmrt i gotovo instinktivno: bila je to intuicija poznata ljudima čije se ograničeno ljubavno iskustvo svodi na nisku od boli i stida

Umetnost je najbolje mesto za susret različitosti.

"Slikarstvo je tišina uma, muzika oka."

"U slepilu je tama. Dosegnuti najdublje u slikarstvu znači videti ono što se ukazuje u mraku božjem."

"Ljudskoj nesreći knjige samo daju na dubini, za koju mislimo da je uteha."

"Sve bajke su svačije bajke(...) A ne svakog čoveka ponaosob."

"(...) odjednom mi se čitav svet učinio poput neke palate s bezbroj soba čija sva vrata vode iz jedne u drugu. Jedino tako što bismo se sećali i maštali, mi smo iz jedne sobe mogli da prelazimo u drugu, ali je većina nas zbog lenjosti to veoma retko činila i zauvek je u istoj sobi čekala."

"Da li ljubav od čoveka pravi budalu, il' se samo budale zaljubljuju?"

Orhan Pamuk, "Zovem se Crveno"

Bio je to najsretniji trenutak u mom životu, ali to nisam znao. Da sam
znao, jesam li mogao sačuvati tu sreću, i bi li tada sve krenulo drugim
tokom? Da, da sam znao da proživljavam najsretniji trenutak svoga
života, ne bih tu sreću nipošto ispustio iz ruku. Taj neponovljivi,
predivni trenutak, koji me cijeloga prožeo dubokim mirom, trajao je
možda svega nekoliko sekunda, no činilo mi se da moja sreća traje satima
i godinama. U jednome trenutku, bio je 12. svibnja 1975. godine,
ponedjeljak, otprilike četvrt do tri, činilo nam se ne samo da smo
oslobođeni krivnje, grijeha i kazne, nego i da su na Zemlji prestali
vrijediti zakoni gravitacije i vremena. Poljubio sam Fusun u rame,
znojno od vrućine i vođenja ljubavi.

Vani je blještalo nebo, onako kako bliješti za proljetnih dana u
Istanbulu. Njegovi stanovnici, koji su još uvijek robovali zimskim
navikama, znojili su se na ulicama, ali je u zgradama, dućanima i ispod
lipa i kestenova još uvijek bilo svježe. Osjećali smo kako slična
svježina izbija i iz madraca koji je vonjao na plijesan, i na kojem smo,
sretni kao djeca, vodili ljubav zaboravivši na sve oko sebe. Kroz
otvoreni balkonski prozor puhnuo je proljetni vjetar donoseći miris mora
i lipe, podigao zastore od tila i nježno nam ih spustio na leđa, a naša
je gola tijela prožela jeza. S ležaja u stražnjoj sobi stana na drugome
katu mogli smo vidjeti djecu kako u dvorištu igraju nogomet na
svibanjskoj žezi, ljutito psujući jedni druge. Shvativši da radimo
upravo one nepristojne stvari koje izvikuju, načas zastadosmo usred
vođenja ljubavi i nasmiješismo se jedno drugome gledajući se ravno u
oči. Ali, naša je sreća bila tako duboka i velika da smo tu šalu, koju
nam je iz stražnjega dvorišta upućivao život, istoga trenutka
zaboravili.

Događaji i niz slučajnosti koje će mi iz temelja promijeniti život
počeli su prije petnaest dana, dakle 27. travnja 1975. godine, kada smo
Sibel i ja u jednom izlogu ugledali torbu poznate marke Jenny Colon.
Malo pripiti i sretni, moja buduća zaručnica i ja hodali smo Avenijom
Valikonagi uživajući u svježoj proljetnoj večeri. Za večerom u
novootvorenome otmjenom restoranu na Nišantašu, zvao se Foaje, majci i
ocu smo nadugo i naširoko pričali o pripremama za proslavu svojih
zaruka. Bile su planirane za sredinu lipnja jer je iz Pariza trebala
doći i Nurdžihan, Sibelina prijateljica iz gimnazije Dame de Sion i iz
pariških godina. Sibel je dosta vremena prije zaruka od Svilene Ismet, u
to vrijeme najtraženije i najskuplje krojačice u Istanbulu, bila
naručila zaručničku haljinu. Te se večeri moja majka prvi put dogovarala
sa Sibel o tome kako treba obraditi bisere koje će joj ona darovati za
haljinu. Moj budući tast želio je za svoju jedinicu prirediti zaruke po
raskoši ravne vjenčanju, a to se mojoj majci sviđalo. I otac je bio
sretan što će imati snahu koja je studirala na Sorboni; u to vrijeme
istanbulski su bogataši za svaku djevojku koja je studirala u Parizu
govorili da “studira na Sorboni”.

Dok sam poslije večere pratio Sibel kući prebacivši zaljubljeno ruku
preko njezinih čvrstih ramena i ponosno razmišljao o tome kako sam rođen
pod sretnom zvijezdom, Sibel najednom uzviknu: “Ah, kakva lijepa
torba!” Iako me vino bilo prilično omamilo, odmah sam zapamtio trgovinu,
izlog i torbu u njemu, te sam sljedećega dana u podne smjesta otišao po
nju. Nisam, doduše, bio jedan od onih muškaraca koji neprestance ženama
kupuju darove i vrebaju zgodne prigode da im pošalju cvijeće, i koji su
rođeni da budu profinjeni, uglađeni i ženskari, ali sam možda želio
biti takav. U to vrijeme pozapadnjene bogate domaćice iz Istanbula, koje
su se dosađivale u svojim kućama u četvrtima kao što su Šišli, Nišantaš
i Bebek, nisu otvarale “umjetničke galerije”, nego “butike”, te su
nastojale drugim bogatim domaćicama, koje su se dosađivale jednako kao i
one same, po paprenim cijenama prodati odjeću koju su skinule iz
stranih modnih časopisa kao što su Elle i Vogue, kao i odjeću,
krijumčarene tričarije i nakit koji su u kuferima dovlačile iz Pariza i
Milana.

Kada sam sljedećega dana oko pola jedan ušao u butik Champs-Élysées,
oglasilo se brončano zvonce obješeno na vratima (deva s dva batića); od
te zvonjave i danas mi zalupa srce. Unatoč podnevnoj žezi proljetnoga
dana, u trgovini je bilo polumračno i svježe. Najprije sam pomislio da
nema nikoga. Onda sam ugledao Fusun. Dok su mi se nakon podnevnoga
blještavila oči privikavale na polutamu, osjećao sam kako mi se srce
penje u grlo poput divovskoga kotrljajućeg vala koji samo što se nije
razbio o obalu.

Orhan Pamuk : Muzej nevinosti

Novi roman Orhana Pamuka u beogradskim knjižarama

Roman "Čudan osećaj u meni" svetsku premijeru imaće danas u Beogradu,
zahvaljujući Pamukovom srpskom izdavaču, kući "Geopoetika".






NOVI roman nobelovca Orhana Pamuka "Čudan osećaj u meni" svetsku premijeru imaće danas
 u Beogradu, zahvaljujući Pamukovom srpskom izdavaču, kući "Geopoetika". Reč je o prvom
inostranom izdanju dela koje će se, posle turkog originala, pojaviti danas u beogradskim knjižarama,
 a ubrzo i širom Srbije.
Nova knjiga najpoznatijeg turskog pisca (prevod Mirjana Marinković) ima neobičan, pamukovski
podnaslov: Priča o životu bozadžije Mevluta Karataša, njegovim doživljajima, sanjarijama i
prijateljima i Slika istanbulskog života između 1969. i 2012. godine viđena očima mnogih lica.
Roman na kome je Pamuk radio šest godina objavljen je u Turskoj u decembru 2014.
Više od četrdeset godina glavni junak, bozadžija Mevlut na istanbulskim ulicama prodaje kiselo
 mleko, bozu, pilav, čuvar je parkinga. Posmatra kako ulice ispunjavaju različiti ljudi, kako se
veliki deo grada ruši i nanovo gradi, kako svet pristiže iz Anadolije i stiče bogatstvo. Mevlut
istovremeno postaje svedok preobražaja, političkih trvenja i prevrata kroz koje njegova zemlja
prolazi.
Da li je u ljubavi važnija čovekova namera ili njegova sudbina? Da li naša sreća ili nesreća zavise
od naših izbora ili nam se događaju mimo nas neka su od pitanja za kojima traga junak romana
 "Čudan osećaj u meni".



novosti.rs

”Bela tvrđava” (odlomak iz romana)

Išli smo iz Venecije za Napulj. Turski brodovi su nam presekli put. Mi smo imali ukupno tri broda, а njihovim galijama, koje su se pomaljale iz magle, nije bilo kraja. Na našem brodu je u jednom trenutku zavladala panika i strah; naši veslači od kojih su većina bili Turci i iz zemalja Magreba vrištali su od radosti; iznervirali su nas. Naš brod je kao i druga dva okrenuo svoj pramac prema kopnu, na zapad, ali mi nismo mogli da ubrzamo kao oni. Naš kapetan koji se plašio kažnjavanja ako padne u ropstvo, nikako nije mogao da naredi da snažnije bičuju veslače. Kasnije sam dosta razmišljao o tome kako se čitav moj život promenio zahvaljujući ovom kapetanovom kukavičluku.
A sada, mislim, i da naš kapetan nije podlegao strahu koji je trajao kratko, da bi mi se život upravo tada promenio. Mnogi znaju da život nije unapred predodređen i da su, u suštini, sve priče lanac zasebnih slučajnosti. Ali, opet, čak i oni koji znaju ovu istinu, u nekom dobu svog života, kada se vrate i pogledaju unazad, zaključuju da su sve stvari koje su proživeli kao slučajnost ustvari bile neminovne. I ja am bio u jednom takvom dobu. I dok pokušavam da za jednim starim stolom napišem svoju knjigu, dok sanjam boje turskih brodova koji se pomaljaju iz magle poput utvara, razmišljam da je takav jedan period najpogodniji za otpočinjanje i dovršavanje jedne priče.
Kada je naš kapetan video da su se između turskih brodova druga dva povukla u maglu, osmelio se i ponadao da i mi svojom snagom možemo da prisilimo robove, ali već smo zakasnili, uz to nije mogao da sprovede korbače nad robovima koji su bili uzbuđeni zbog žudnje za slobodom. Više od deset turskih galija koje su razmicale razornu obojenu dimnu zavesu za tren oka su krenuli na nas. Naš kapetan je ovog puta doneo odluku da se bori, i da savlada, ali, ne neprijatelja, već pretpostavljam, svoj stid i strah.: dok je dao da se robovi nemilosrdno bičuju, naredio je da se pripreme topovi, ali njegova žudnja za borbom koja se kasno rasplamsala ubrzo se i stišala. Bili smo zahvaćeni snažnom bočnom vatrom, i ako se ne bismo odmah predali, naš brod bi potonuo, odlučili smo da istaknemo belu zastavu. Dok sam čekao turske brodove na sred mirnog mora, sišao sam u svoju kabinu, i kao da očekujem neke prijatelje da mi dođu u posetu a ne neprijatelje koji će mi promeniti čitav život, uredio sam svoje stvari, otvorio sam svoju malenu škrinju i zamišljeno prelistavao svoje knjige. Oči su mi zasuzile dok sam prelistavao stranice jednog toma koji sam u Firenci kupio za velike pare; slušao sam povike, uznemirene glasove i graju koja je dolazila spolja, pomislio sam da će me uskoro odvojiti od knjige koja mi je u ruci, ali sam želeo da razmišljam o onome što je bilo napisano na stranicama knjige. Kao da se u knjizi, među mislima, rečenicama i jednačinama nalazila čitava moja prošlost koju nisam želeo da napustim, dok sam mrmljajući čitao, kao da čitam molitvu, redove koji su mi slučajno privukli pažnju, poželeo sam da mi se cela knjiga ureže u pamćenje, tako da, kad oni dođu, da se svoje prošlosti ne sećam po njima već po, nekim dragim, s voljom i napamet naučenim rečenicama knjige, poput uspomena.
U to vreme sam bio drugi čovek koga su majka, verenica i prijatelji zvali nekim drugim imenom. Ponekad sanjam tu osobu koja je nekad bila ja ili bar tako sad mislim, i iz sna se budim u znoju. Taj koji me tera da se sećam izbledelih boja, zemalja koje ne postoje a koje ćemo kasnije zamišljati, životinja koje nisu živele, neviđenog oružja, imaginarnih boja, ima 23 godine, izučio je nauku u Firenci i Veneciji, verovao je da se razume u astronomiju, matematiku, fiziku i slikarstvo, takođe bio je jedan samoljubivac koji je prisvajao većinu stvari koje su bile izmišljene pre njega i pred svima se pravio važan.; nije sumnjao da će napraviti još bolje stvari; bio je jedinstven; znao je da je pametniji i kreativnijih od ostalih. Ukratko bio je običan mladić. Teško mi je da poverujem u to da taj mladić koji je sa svojom dragom razgovarao o svojim željama, planovima, svetu i nauci, i kome je bilo sasvim prirodno da mu se verenica divi, da sam to bio ja, i da sam nekad morao da izmislim prošlost kao što sam to često činio. Ali, sam sebe tešim, da će jednog dana, nekoliko osoba koje do kraja, strpljivo pročitaju sve ovo što sam napisao, moći da shvate da taj mladić nisam bio ja. A možda će, ti strpljivi čitaoci, razmišljati baš kao što ja sad razmišljam, da će se priča ovog mladića, kome je prekinut život dok je čitao knjige, jednog dana nastaviti sa mesta gde je stao.

Ali dobro citanje nije lagano i pazljivo prelazenje ocima i mislima preko teksta, vec moc da mu covek u potpunosti pripada. Zato se u zivotu zaljubljujemo u mali broj knjiga. I najbolja licna biblioteka treba da se sastoji od tog ogranicenog broja pravih knjiga koje su ljubomorne jedna na drugu.
 
 
Orhan Pamuk, Druge boje

Srpsko izdanje novog romana Pamuka

Roman "Žena crvene kose" Orhana Pamuka je i pred srpskim čitaocima,
 u ediciji "Svet proze" izdavačke kuće "Geopoetika". Zanimljiv spoj mitova,
 stvarnosti i mašte






ROMAN "Žena crvene kose" Orhana Pamuka je i pred srpskim čitaocima, u ediciji "Svet proze"
 izdavačke kuće "Geopoetika".

Za rečima Vladislava Bajca, direktora kuće koja objavljuje sve knjige Pamuka kod nas, ovo novo 
delo turskog nobelovca je osveženje, jer ne samo da je relativno kratko u odnosu na izuzetno 
obimne prethodne romane već je i zanimljiv spoj mitova, stvarnosti i mašte. Pisac se, prema 
rečima Bajaca, inspirisao Sofoklovom dramom o caru Edipu u kojoj ga je ubio sin i persijsku
 priču o Rustemu i Suhrabu iz Firdusijeve Šahname, dva fundamentalna mita Zapada i Istoka.
Treći deo se odnosi na 20. vek i tema mu je gimnazijalac koji želi da zaradi za studije i zato 
se priključuje kopaču bunara koji to radi na starinski način, a u međuvremenu se zaljubljuje
 u glumicu crvene kose iz putujuće družine...

......
b92.net