Vitomir Vito Nikolić

Mir
Cudna me ponekad zelja hvata
da kupim razglednicu i napisem:
"Dobro je: poste rade, nema rata..."
I nista vise.

Zaboraviti
Sve zaboraviti i kafanu
i pjesme i nesne
i SVE
pa opet voljeti neku Anu
iz prve klupe petog ce

pa opet sanjati
nedje uz kisu
gladan i zedan
go i bos
velike ljude koji pisu
i zarko zeljeti
da budes TO

Pa opet cutati Robinsona
i vjerovati
u sve price
pa opet biti
divni siromah
koji sem srca
nema niceg.

Bice jedno vece


Jednom
kad bude vece
kad budes sama
i bude neka kisa lila,
jednom
kad oko svojih usana
nadjes tudji osmijeh , mila
znam,
bice ti tesko a mene nece biti
da ti u tom casu stogod kazem.
Bice jedno vece, jedna kisa i ti
koju sam divno umio da lazem.

Rodjendan...
Dvadeset i peta opomena
za dugujuci zivot.
Vec - dvadeset i peta!
Kako se ludo okrece ova matora planeta,
kao zaljubljena siparica
blesava od srece.

Okreci se ti samo, stara,
okreci, okreci...
Sto se mene tice
- ja cu samo da zacepim usi,
pa i poslije stote opomene,
bicu opet duznik ravnodusni.

Ali da platim
- ne, nikako!
Radje
odlazim iz ovog gnijezda.

Hej,
zaustavite planetu,
ja hocu da izadjem,
idem u vjecnu skitnju izmedju zvijezda.

Sta?...Necete?...
O, ima i tome lijeka,
jer iako nijesam Galilej
ni Djordano Bruno,
ja sam covjek jednog svemocnog vijeka,
pa znam da ce morati,
lijepim il` bunom,
da padne taj jogunasti
sto ne da i steze,
dosta je samo da neko vrisne:
`Dolje apsolutizam zemljine teze!`

Uostalom,
vec su pocela da kevcu stenad po vasioni.

Hej,
zaustavite planetu!
Cujete li - zvonim...

JEDAN NESTO OZBILJNIJI POGLED NA MAGARCA

"Da okupas zebru,
da joj speres share,
sta bi bila zebra ?
Obichno magare.

A da nesto stravis
magarcu na rebra
iste one share
- bi li posto zebra ?

Ja mislim da ne bi
(I sigurno ne bi!)
jer on ne da da se
tek tako pozebri,

ko sto neki lako
svoje ruho svlache
i oblache tudje
pa se - pomagarche..."

PRVI SNIJEG

Snezi, snezi... zavejava...
sve na ljubav jutros lichi.
Mozda, zbilja, negdje spava
lepotica ko u prichi.

Pahuljice pletu ludo...
na shta sve to me podseca.
Hajdmo u to lepo chudo
nocas gradom luta sreca.

Sneg luduje, sneg se smeje
lepotom je sve dotako.
Mila gledaj kako veje
i voli me, eto tako.

Očaj

Dan osvanu a ja Skadar,
zle me sile
pretvorile
u gomile,
do temelja porušile.
Tri godine tako one
mene lome,
a ja više nisam kadar
da se zidam
i survavam
niz litice,

Gojkovice ,
mlada Gojkovice....

Sve je odvec tuzno

Sve je odvec tuzno
da bi bilo ruzno,
i to sto smo slabi
i lako ranjivi,
i to sto smo tako
nesigurno zivi,
i to lisje
koje
padat ne prestaje...
Sve je to lijepo,
pa kakvo je da je,
jer drugo nam
nista
ne
ostaje.

MOŽDA

Možda tu ljepotu
kojom živim sada
u nekom životu
prosanjah
nekada
sad
i ona mi stiže
u mimogredu
u ovom životu
ko zna kom po redu.

Možda bas ovako
i baš ovoliko
stajao sam davno
pred tom istom slikom
ne sluteći da će
ona
jednog dana
izaći da živi
izvan svoga rama!

Zabiljeske sa jednog raskrsca

O, taj grozni strah na raskrsncima
s kojima smo se mnogi u krcme vratili.
O, taj kukavicluk ...
Blazen ko ima
hrabrosti za jedno ili drugo ILI.



Blazen kog ne uspije uzas raskrsnice
da baci pod noge i bijedno smrvi.
Blazen, kazem,
samoubice
i dobrovoljni davaoci krvi.

Vanja T!
Iznenada, oko 13h, kao kisa. ''Je li ovdje Vito Nikolic?''... Sjedjeli smo dugo i razgovarali. Nesrecna, a tako divna djevojka. I veoma lijepa! Zasto je osudjuju? Pa to je uradila samo zbog B. ... Ili- njavise zbog njega.
Poceo snijeg. Prvi ove godine. Pahulja, pahulja... Zgrada VI Beograd. gimnazije koja ispunjava citav vidik moje sobe, putuje kao brod; kao ''Leonardo da Vinci''. Lijepo, utjesno, meko ...

25. decembar 1966.

Dan posjete
Nikoga! A mozda je i bolje? Zapravo, svakako je bolje. Treba se navikavati na samocu. Meni i inace ne preostaje nista drugo. Zasto insistirati na nekim prijateljstvima. Ne, ne... Nikoga vise necu da zovem, ni usmeno, ni pismeno, ni telefonom.
Cekati, mirovati, pomalo rdaiti i to je sve.
Da sam ja imao iole dobrog prijatelja mozda danas ne bih morao ni da lezim ovdje.
Ali, sta mogu - ponekad mi se cini da se covjek moze osloniti na prijatelje pa se zanesem, vjerujem, nadam, a ove nedjelje i cetvrtci udaraju po ocima kao samar.
Dosta vise iluzija, Vitomire!

20. avgust 1973.


Koliko kukavicluka treba za jednu
hrabrost
o jutro dobrodoslo
i koliko opet hrabrosti za kukavicluk
srce moje.

zmedju dva mjeseca
- ponoc - 31. 4. - 1. 5. 1973.

Evo, jos jedan mjesec je zavrsen. Kad pogledam sta sam sve zabiljezio od onog mnostva sto se zbilo, ispada da nisam zabiljezio ni jedan odsto. Skoro nista. Ocigledno da ja ne umijem da vodim dnevnik.
Ovih dana dok citam u ''Politici'' Krlezin dnevnik, divim mu se sa kakvom nonsalancijom to radi i kako je to sve, ipak, velika lilteratura. On, jednostavno, uzme pa nabroji sva ubistva koja su registrovana u dnevnoj stampi nekog dana i napravi od toga izvanrednu sliku vremena, naravi, ljudi ... Ili kako on, odjednom, ''iz cista mira'', povodom neke TV ili pozorisne predstave, oplete neobicnu ocjenu i vidjenje nekog problema ili licnosti.
Vecina nasih ljudi, u koje, na zalost, i ja spadam, radje naklapaju po kafanama, raspredajuci razne teme, nego da sjednu pa to zabiljeze u kakav dnevnik, ili, jednostavno, na kakvu cedulju. Pokojni Banjo Saranovic je imao pune dzepove tih ceduljica. Uvijek je nesto biljezio, ''hvatao''. Ostalo je toga toliko da je njegov brat poslije Banjove smrti izdao prilicno veliku knjigu pod cudnim naslovom ''Teme knjizevne zaostavstine''. Vrlo lijepa i, nadasve, korisna knjiga. Knjiga za knjizevnika! Knjiga za proizvodjaca izvrsne gradje za stotine knjiga. U Beckovicevom ''Coeku'' ima puno stvari uzatih bas iz Banjove knjige, iz tih biljezaka, ceduljica.
Jedared sam razgovarao sa Matijom o tome.
''Je li grijeh uzati odatle? - pitao me je, pa onda sam odgovorio: ''Nije''.
I - nije ... Stvarno nije... Banjo je tragao za leksickim vrijednostima, Matija je kasnije svemu tome dao nove dimenzije, napravio svoju gradju sa nesto Banjovih komponenata, ali, u svakom slucaju, dragocjenih. (Tom prilikom mi je Matija predlozio da nekolicina nas, Banjovih prijatelja, izdamo neku knjigu, posvecenu njemu. Tu bi, prema Matiji, dosli u obzir svi pisci koji su poznavali BAnja i s njim drugovali: Mihiz, Stevo Raickovic, Matija, ja i dr.).

2. maj 1973.

Opet u Niskicu. Setam, a nikoga ne poznajem. Tek tu i tamo neki znanac ili prijatelj.
Slucajno sretoh Sloba Boskovica. Prvi put izassao sa zenom. Lijepa. Prilazi Leko Perovic i cestita Branki.
''Nemoj da cestitas njoj, cestitaj Slobu. Njoj nemas na cemu'' - kazem.
Kasnije odosmo u kafanu ''Onogost''. Pretresamo proslost. Bilo je svega i svacega, ali je sve to danas tako lijepo.

Zasto tvoj mali smijeh
ne moze da se sije
po oranjima crnim;
da klija i zrije,
da zrni
poput psenice?

Tada bih na slapovima mojih vena
sagradio vodenice
i posato mlinar vjecito prasnjav
od tvoga smijeha?

Cije srce nocas grije
tvoj veseli zvonki smijeh.
Sreco moja davno prolsa,
kome li si dobrodosla.

* * *

Sitne duse
prizemljuse
trosne
rusne
pune tmuse
na svaki se sjaj
roguse
na svaki se zov
ogluse
nedozvane
potleuse.

Iz tame
svu noc
snijeg sipa
i vjetar
zvizdi
zima
zima
dobro je
mila
dobro ipak
sto negdje
postojis
sto te
ima.

Tumara gradom nedjelja,
ide od kuce do kuce,
ko da je sluacjno naljegla,
pa ne zna sta ce i kud ce.

Zastane ispred izloga,
da toboz kosu popravi,
a otud nema nikoga
da je bar okom pozdravi.

U krcmi nadje tisinu,
na trgu, opet, tisina,
praznuju ljudi prazninu
i svud je samo praznina.

Tumara gradom nedjelja,
tek da vrijeme ubije;
ko da je greskom naljegla
pa sad bi nekud-sto prije.

...i opet jesen
opet tutnje beskrajne
kishe po niksicu
i opet stare
crne slutnje
i opet sam si, Nikolicu..."
pred zidine duse
ti stavit ces strazu
od sumnje i straja
da se nikad vise
vaka jubav ne ponavja

Neka me ne bude kad budem prestao da volim
jer tad od mene nece ostati nista
mozda samo ugarak neki goli
od citavog ovog velikog ognjista

Buji, paji,
grijehu moj mali,
spavaj, moja lijepa sramoto,
zbog tebe su me protjerali
da tudje rublje prostirem plotom.

Nazvali su me svacim redom
i kleli,
i mene i tebe, sine,
kao da ti nijesi cedo,
lijepe oci materine.

Buji, paji,
da porastes naji,
velik kao oni jablanovi,
snazan kao oni zagrljaji,
lijep kao ona mjesecina.

Spavaj,
lijepa sramoto materina.

Pjeva pijana kafanska drolja
zvučno kukovima vrteci u krug
uporno kao zubobolja
prica nesto moj pijani drug.

Pijan sam eto ali sta to mari
pustite me dragi ja vas molim
u ovom zivotu ima puno stvari
koje samo pijan mogu da prebolim.

Sa tornja odzvanja kasna ura
opominjuc na san nepospale nas
ulicom pijan vjetar tetura
psujuci nesto na sav glas.

Ti zubonja, ja bez zuba
Ja sa kosom, a ti bez nje
Kao da je neko htio obojicu da nas zezne

A da su mi tvoji zubi
I da ti je moja kosa
Bili bi smo nas dvojica
Kao drugih sedam-osam!