Wishbone Ash

Dave Murray i Adrian Smith (Iron Maiden), John Sykes i Mel Galley (Whitesnake), Dave Mustaine i Jeff Young (Megadeth)... To su samo neka od brojnih imena koja su obilježila glazbenu scenu osamdesetih godina dinamičnim gitarističkim dvobojima u sklopu pjesama svojih matičnih sastava. Osamdesetih godina toliko je bendova koristilo postavu sa dvije solo gitare, da se teško sjetiti tko je uopće sa takvom koncepcijom počeo. Odgovor na ovo pitanje, međutim, naći ćemo daleko prije Dave Murraya, Adriana Smitha, Johna Sykesa i ostalih navedenih asova...
Premda su s vremena na vrijeme za dvjema solo gitarama posezali već Beatlesi i Fleetwood Mac, prva grupa koja je konstantno koristila takvu postavu jest - Wishbone Ash. Iako sedamdesetih vrlo poznat sastav, Wishbone Ash su danas manje-više anoniman bend, pa se za njih u tisku često koristi sintagma - "najpoznatiji nepoznati rock sastav svih vremena". Razlog njihovoj današnjoj anonimnosti vjerojatno je katastrofalan odnos diskografske kuće prema grupi (mnogi albumi Wishbone Asha uopće nisu objavljeni u raznim državama, a oni koji su rasprodani nikada nisu reizdani). Primjera radi, album "Just Testing" (1979.) postigao je velik uspjeh kada je prvi puta izašao, čak se plasirao na britanski Top 40, a kada je osamdesetih objavljen na CD-u, rasprodan je praktički preko noći. Paradoksalno, nakon što je album rasprodan, diskografska kuća je zaključila da nema potrebe da ga se reizda! Niz sličnih odluka udaljio je Wishbone Ash od planetarne popularnosti, međutim, njihova glazba uglavnom nije zbog toga trpjela.
Bend je osnovan kasnih šezdesetih, iz pepela grupe Tanglewood u kojoj su svirali braća Glenn (gitara) i Martin (bas) Turner sa bubnjarom Steveom Uptonom. Tanglewood se raspao kada je Glenn Turner odlučio otići svojim putem, ostavivši brata i Stevea Uptona da pokušaju iznova, sa drugim gitaristom. Uz pomoć managera Milesa Coplanda (kasniji osnivač IRS Recordsa) duo je organizirao audiciju, koja je dovela do neobične situacije. Turner i Upton jednostavno nisu mogli odlučiti koga da odaberu između dvojice gitarista koji su se, među ostalima, prijavili na audiciju. Problem je riješen na nesvakidašnji način: prihvaćena su obojica - Andy Powell i još jedan Turner, Ted (nije u rodu sa Glennom i Martinom). Sastav je iskoristio iskustvo komponiranja za puhačke instrumente i gitaru, prebacivši ulogu puhačkih instrumenata na drugu gitaru, i tako je stvoren čuveni "twin-lead-guitar" koncept.
Wishbone Ash je privukao pažnju kritike već svojim debitantskim istoimenim albumom, međutim svjetska popularnost dosegnuta je trećom pločom, "Argus" (1972.). Već tada započeo je konflikt interesa između diskografske kuće i benda: izdavač je odlučio da singl "Blowin' Free" ne distribuira preko prodavaonica
ploča, već samo putem pismenih narudžbi! Objašnjenje tog poteza vrlo je diskutabilno: diskografska kuća MCA je smatrala da singl vrijedi pustiti na šire tržište samo ako se plasira na britanski Top 20, a plasman je ovisio isključivo o prodanosti singla u - britanskim prodavaonicama ploča!!! Usprkos tome, "Argus" je postao klasik, međutim, u takvim okolnostima grupa nije mogla uspjeti na duge staze, pa je već idući album, "Wishbone Four" prošao znatno lošije, iako se danas smatra kultnim ostvarenjem, a pjesma "Ballad Of The Beacon" omiljena je među fanovima grupe.
Na tim, ranim albumima Wishbone Ash prezentirao je neobičnu mješavinu jazz ritmova i folk tema, uokvirenih u rock sound, sa mnogo improvizacija.
Izvrsni koncertni nastupi održavali su popularnost grupe na željenom nivou, pa je logičan idući korak bio - live album. "Live Dates" (1973.) vratio je bend u centar zanimanja, ali je popularnost ponovo izgubljena kada je omiljeni Ted Turner odlučio otići. "Prolazio sam kroz različite glazbene faze," rekao je o svom odlasku, "i više nisam bio zadovoljan sa onime što sam radio unutar Wishbone Ash."
Zamijenio ga je Laurie Wisefield (ex-Home, kasnije gitarist u bendu Tine Turner). Wisefield je naišao na podijeljene kritike, a niz neujednačenih albuma koji su uslijedili koštao je grupu popularnosti. Doista je neobično kako su Wishbone Ash uspijevali u tom periodu objaviti izvrstan, pa prosječan album, zatim opet izvrstan, pa još jedan prosječan, i tako u nedogled. Klasici iz tog razdoblja su "There's The Rub" i "New England", iako se kritičari uglavnom ne slažu u procjenama albuma na kojima je sudjelovao Wisefield. Činjenica je da je sastav nakon odlaska Teda Turnera izgubio smisao za eksperimentiranje i okrenuo se jednoličnijem glazbenom izrazu. "Just Testing" (1979.), jedan od najboljih albuma koji je sastav ikada snimio, vratio je Wishbone Ash u epicentar glazbene scene kasnih sedamdesetih. Da idila ne bi potrajala, pobrinuo se Martin Turner koji se nakon "Live Dates II" upustio u solo karijeru. Zamijenjen je legendarnim Johnom Wettonom (ex-Family, King Crimson, Roxy Music, Uriah Heep, UK, kasnije u Asia i Quango).
Wetton je donio novu promjenu glazbenog usmjerenja, a fanovi očito nisu imali strpljena za nove radikalne zaokrete, pa je vrlo dobar "Number The Brave" (1981.) ostao bez zaslužene pažnje. Niz promjena u postavi označio je daljnji tijek karijere Wishbone Asha, a bend je polako tonuo sve dalje od velikih uspjeha iz sedamdesetih. Niti Trevor Bolder (bas gitara, ex-David Bowie, Uriah Heep) nije mnogo pomogao u oživljavanju interesa za grupom, kao niti nešto kasnije Mervin "Spam" Spence.
Priliku za veliki come back grupi je donio njihov raniji manager, Miles Copland, koji je 1986. predložio da se okupi originalna postava i za njegovu diskografsku kuću IRS Records snimi instrumentalni album. Prijedlog je prihvaćen, a nakon "Nouveau Calls", originalna formacija snimila je i "normalan" album, sa vokalima, "Here To Hear". No, priliku da se ponovo izgradi baza mlađih fanova upropastile su dvije odluke - prvo je Steve Upton odlučio ostaviti bubnjarske palice i postati upravitelj Coplandovog dvorca u Francuskoj (?!), a zatim je i sam Copland doprinio financijskoj katastrofi: još jednom diskografska kuća je zaj***la Wishbone Ash - interesantan i moderan "Strange Affair" album uopće nije objavljen u Americi! Od tada, Wishbone Ash je promijenio niz izdavača i, naravno, članova postave, a konačno glazbeno samoubojstvo izvršeno je sredinom devedesetih, kada se ponovo okupila originalna postava da bi snimila dva house/dance albuma, "Trance Visionary" i "Psychic Terror".
Kasnih devedesetih, Wishbone Ash se vratio svom izvornom, eksperimentalnom soundu, a "Bare Bones" i "Live Dates III" albumi označili su povratak vrhunskoj formi, međutim nakon svih pogrešnih poteza diskografskih kuća, konstantnih promjena članova i stila, pa na kraju i house/dance izleta teško je vjerovati da više itko ima strpljenja za nove formacije i nova usmjerenja ove grupe.

ZANIMLJIVOSTI

Ime Wishbone Ash u prijevodu znači - "pepeo kosti želja". Kost želja je koščica u kosturu kokoši, a prema vjerovanju, dva čovjeka koščicu trebaju prelomiti, pa onaj u čijoj ruci ostane veći komad, ima pravo na jednu želju.

Ime benda je nastalo kao spoj dva prijedloga: "Wishbone" i "Ash".

Gitara Andyija Powella, Flying V Gibson, istog je oblika kao Kost želja.

DISKOGRAFIJA

Wishbone Ash - 1970
Pilgrimage - 1971
Argus - 1972
Wishbone Four - 1973
Live Dates (live) - 1973
There's The Rub - 1974
Locked In - 1976
New England - 1976
Front Page News - 1977
No Smoke Without Fire - 1978
Just Testing - 1980
Number the Brave - 1980
Live Dates II (live) - 1980
Hot Ash (live) - 1981
Twin Barrels Burning - 1982
Raw to the Bone - 1985
Nouveau Calls - 1987
Here to Hear - 1989
Strange Affair - 1991
BBC Live (live) - 1991
Live in Chicago (live) - 1992
Live in Geneva (live) - 1995
Illuminations - 1996
Live Timeline (live) - 1997
Distillations (box set) - 1997
Trance Visionary - 1998
Psychic Terrorism - 1998
Bare Bones - 1999
Live Dates III (live) - 2001
Bona Fide - 2002
Almighty Blues (live) - SACD - 2004
Lost Pearls (demo snimke & neobjavljeni materijali) - 2004