Bukowski Charles

,Vera je odlicna za one koji je imaju. Samo nemojte da me opterecujete njom. Imam više vere u mog vodoinstalatera nego u vecni život. Vodoinstalateri dobro obavljaju posao. Oni cine da govna odu.“

Što mi je manje trebalo bolje sam se osećao.”

Smrt je ništa, brate, život je ono što je teško.“

,Prestao sam tražiti devojku iz snova, samo sam hteo jednu koja nije noćna mora” Proživeo je jedan izuzetno buran i težak život, često na samom dnu, ali je umetnik u njemu uvek pobedio. Pisao je iz egistencijalne nužnosti, da bi preživeo svetlost svakog novog dana.

Poezija je ono što se događa kad ništa drugo ne uspije.

veliko bijelo svjetlo sijeva
preko kontinenta
i cvijeće se na smrdljivom vjetru slijepo otvara,
dok se naše nakaradno i uopće
za život nepodnošljivo
21. stoljeće
batrga u porođajnim mukama.

Charles Bukowski pjesnik je koji je anđele spustio na zemlju (kako kaže Leonard Cohen) i smjestio ih na barsku stolicu kako bi ih oborio svojim egzistencijalističkim razmatranjima o životu. Njegovi stihovi i zapisi često opisuju prolaznost života, odišu razvratnošću, ponekad budu vulgarno i sarkastično, ali i potpuno iskreno napisani, najčešće u trenutku inspiracije koju vuče iz osobnih iskustava i želje da se živi punim plućima i slobodno, kao da sutra ne postoji.

Slobodna duša je rijetka, ali ju prepoznaš kad ju vidiš - u suštini zato jer se osjećaš dobro, veoma dobro, kad si pored takve osobe ili sa njom.

Njegova djela posvećena su onima obespravljenima, neshvaćenima, poraženima i poniženima, svima koje je život na ovaj ili onaj način sj*** ili natjerao da malo "skrenu", dobiju titulu onih koji baš i nisu zdravog razuma (barem u očima društva). Zbog toga je Bukowski često nazivan "laureatom s dna kace".

Neki ljudi nikad ne polude. Kakve uistinu užasne živote mora da žive.

A često je prava istina da su svojim egzistencijalističkim propitkivanjima takvi ljudi zapravo postigli onu razinu svjesnosti koju mnogi nemaju. I još kad su sposobni pisati o tome kao Bukowski, kud ćeš bolje. Eh da, kažem često jer ponekad je istina ipak ona najjednostavnija, neki od tih ljudi su doista pravo puknuli, k'o bačva baruta koja je našla svoje mjesto duboko u rudniku, eksplodirala i završila zatrpana pod teretom svoje neodgovornosti, gluposti, čega god želite. Bukowski je možda živio neodgovornim životom, ali odjek eksplozije njegovog pjesničkog talenta, jedinstvenog uvida u svijet u kojem živimo, ni danas ne nestaje.

Vražji dosadni ljudi. Posvuda po zemlji. Propagiraju još više vražje dosadnih ljudi. Kakva horor predstava. Zemlja je preplavljenja njima.

Pronađi što voliš i pusti da te ubije.

Ukratko, za one koji su slabije upoznati s Bukowskim, rođen je 1920. u Njemačkoj, većinu života proveo u Americi, točnije Los Angelesu, a umro u Kaliforniji 1994. Radio je u pošti, a u 50-oj godini, na nagovor prijatelja koji je bio urednik jedne nakladničke kuće i otkupljivao njegove radove, ostavio je posao i potpuno se posvetio pisanju. Ne bi prošao dan a da Bukowski ne bi nešto napisao (popio i proživio) što je rezultiralo time da se njegovi radovi i do danas posthumno objavljuju, a njegova slava ne blijedi. Kad se zbroje sve pjesme, kratke priče i romani koje je napisao, brojka je oko 60 objavljenih knjiga.

Negdje sam pročitao da ga je i FBI pratio zbog njegove kolumne "Zabilješke starog pokvarenjaka". Iako je kasnije rečeno da je tokom godina FBI pratio i stotine drugih pisaca. Barem se može reći da su gospoda iz FBI-a čitala dobre knjige.

Kod nas je prije par godina izdana odlična definitivna kolekcija poezije ovog gospodina, prikladno naslovljena sa "Užici prokletih" pa bih vam ju i definitivno preporučio.

Što još reći o njegovom pisanju, a da izbjegnem ponavljanje očitog, između ostalog i onog što sam već rekao u nedavnom osvrtu. Pa vjerujem da bi vam bilo zanimljivo čuti njegov komentar o stvaranju, odnosno pisanju svih tih pjesama, priča i romana. Taj komentar, sažet u dvije riječi kojima je on opisivao inspiraciju i kreativnost ("Don't Try"), nalazi se na njegovom nadgrobnom spomeniku.

Ostavit ću i jednu pjesmu koja me se dojmila svojom jednostavnošću i autorovim podsmijehom prema vlastitoj sudbini. Ako vas to dvoje ne privuče čitanju ove zbirke (koja, onako usput, ima oko 300-injak pjesama) onda se upravo izgubili 5 minuta ( i uskoro vjerojatno još 5) čitajući ovaj osvrt. Kako bi Tinchy rekla, žalbe primam svaki treći neparni dan u drugom tjednu neparnog mjeseca svake parne prijestupne godine... pod uvjetom da je taj dan petak 13.

Eto, ovo je kratak izvadak iz pisma J. W. Corringtonu u kojem je Bukowski objasnio značenje svoje čuvene fraze "Ne pokušavaj".
Što radiš? Kako pišeš, kako stvaraš?" bio sam upitan.
"Nikako", rekao sam. "Ne pokušavaš. To je vrlo bitno, NE pokušavati, bilo da se radi o Cadillacima, stvaranju ili besmrtnosti. Čekaš i ako se ništa ne dogodi, nastaviš čekati. To je kao ogromna buba na zidu, čekaš da dođe k tebi. Kad ti se dovoljno približi, posegneš za njom, pljusneš ju i ubiješ. A ako ti se svidi kako izgleda, učiniš ju svojim kućnim ljubimcem."

djevojka je došla
i namjestila mi postelju
oribala i ulaštila kuhinjski pod
oprala zidove
usisala podove
očistila školjku
i kadu
izribala pločice u kupaonici
podrezala mi nokte
i podšišala kosu.

da bi zatim istog dana
došao vodoinstalater
popravio slavinu u kuhinji i odčepio zahod
čovjek iz plinare sredio je grijanje
i telefonist telefon.
sad sjedim tu usred sveg tog savršenstva.
u tišini-
nakon što sam prekinuo sa sve 3 svoje cure.

Osjećao sam se nekako bolje
dok je još sve bilo u neredu.
trebat će mi mjeseci da stvari vratim
u normalu:
nema više ni žohara s kojim bih popričao.

izgubio sam ritam.
ne mogu spavati.
ne mogu jesti.

ovako lišen
svoje nečisti.

Za one koji vjeruju u Boga, većina velikih pitanja je odgovorena. Ali mi koji ne možemo spremno prihvatiti "Božju formulu", veliki odgovori nisu utisnuti u kamenu. Mi se prilagođavamo novim uvjetima i otkrićima. Mi smo savitljivi. Ljubav ne treba biti zapovijed ni vjera točno određena. Ja sam svoj vlastiti Bog. Ovdje smo da zaboravimo što nas je naučila crkva, država i naš obrazovni sustav. Ovdje smo kako bismo pili pivo. Ovdje smo kako bismo ubili rat. Ovdje smo kako bismo ismijavali izglede i živjeli svoje živote takvim ushitom da će i Smrt sama zadrhtiti pred nama.

Mrak

Skratio sam ga za levo uvo;
Zatim i za desno..

Razneo mu alku na opasaču vrelim olovom
i onda ga skratio za sve što valja..
A kad se sagnuo da pokupi svoju olovku
i klikere (sirota kreatura),
sredio sam da ne mora više da se uspravlja.

Zevnuo sam i ušao da loknem nešto
a neki tip kao da me iskosa pogledao
i tako je i umro – iskosa blenući u mene.

Prizor krvi otvorio mi je apetit.
Smazao sam sendvič i odsvirao dve-tri balade…
Pogasio sam olovom sva svetla u toj rupi,
a onda izašao.

Nigde nikog nije bilo,
pa sam ukokao mojeg konja (sirota kreatura).
Tada sam video šerifa kako stoji na kraju ulice
i trese se kao prut na vetru;
Bio je to žaostan prizor,
pa sam ga smirio prvim metkom
I milosrdno ohladio drugim.

Onda sam se malo izvalio na leđa,
i kokao zvezde jednu po jednu,
Upucao sam i mesec, pa sam prošetao
i pogasio sva svetla u gradu.
Ubrzo se smračilo baš onako kako meni prija,
jer ko će još da spava
kad mu neko svetlo bije u lice.

Legao sam i sanjao da sam opet dečak
koji se igra svojom puškicom,
i dobija u svim partijama klikera,
a kad sam se probudio
mojih pištolja nigde nije bilo,
i bio sam vezan, kao da se neko plaši od mene,
i navlačili su omču na moj ružni vrat
kao da bi hteli da me obese,
a neki tip je kačio vrlo zgodnu poruku na moju košulju:
ima zakona za tebe a ima ga i za mene,
ima zakona koji te veša i od tebe pravi leša.

Moram da priznam,
od lepih stihova uvek mi ovlaže oči,
i da ne veruješ, sve su dame plakale,
i kao da su jecale imena nekih drugih ljudi.
Očigledno su plakale zbog mene (sirote kreature),
jer sve sam ih redom imao
a zaboravio sam u onom uzbuđenju
da im kažem svoje ime.

I svi su muškarci izgledali besno
verovatno zbog dece
koja su nepristojno bacala konzerve na mene,
ali rekao sam im da se ne uzbuđuju
jer uopšte nisu pogađala –
niti jedan od tih dečaka
nije delovao da će postati muško od njega:
Sve sam peder..
A neki tip se prodrao: “u pakao s njim!“..

I s trzajem sam zaigrao moj poslednji ples,
pošteno se zaljuljao i pljunuo barmenu u oko
a onda buljio dole u bele sise Neli Adams
tako da mi je opet pošla voda na usta.

Bez Snova

Stare sjedokose kelnerice po kafeima
u noći odustale su,
i dok koračam niz pločnike svjetlosti
i gledam u prozore staračkih domova
vidim da toga više nema u njima.

Gledam ljude po klupama u parku,
i vidim po tome kako sjede i gledaju
da je iščezlo.

Gledam ljude koji voze
i vidim po tome kako voze svoja kola
da niti vole niti su voljeni,
niti više mare za seks,
sve je zaboravljeno kao neki stari film.

Gledam ljude u robnim kućama i samoposlugama
dok se kreću među rafovima kupujući stvari
i vidim po tome kako im stoji odjeća,
i po načinu na koji hodaju,
i po izrazu njihovih lica i očiju
da im nije stalo ni do čega,
i da ničemu nije stalo do njih.

Vidim na stotine ljudi dnevno
koji su sasvim odustali.
Ako odem na hipodrom ili na stadion
vidim hiljade koji ne osjećaju ništa ni za koga,
i niko ne osjeća za njih.
Na sve strane vidim one koji ne žude ni za čim
osim za hranom, krovom i odjećom,
usredsređeni samo na to,
BEZ SNOVA.

Ne shvatam zašto ovi ljudi ne iščeznu,
ne shvatam zašto ovi ljudi ne izdahnu,
zašto ih oblaci ne usmrte,
zašto ih psi ne usmrte,
zašto ih cvjetovi i djeca ne usmrte,
ne shvatam.

Biće da su već mrtvi,
pa ipak ne mogu da se naviknem na njihovo postojanje,
jer toliko ih je mnogo.
Svakoga dana, svake noći sve ih je više,
u metrou, u zgradama, u parkovima.
Oni ne osjećaju užas što ne vole
ili što nisu voljeni.
Toliko, toliko, toliko mojih bližnjih.

Devojke Koje Smo Pratili Kući

Devojke koje smo nekad pratili kući
sada su dame sa torbama,
ili je jedna od njih ona sedokosa
stara vrana
koja te zveknula
štapom.

Devojke koje smo nekad pratili kući
sede na guskama u staračkim domovima,
igraju šaflbord u parkovima.

Ne rone više u
talase sa belim kapama,
te devojke koje smo pratili kući,
ne mažu više svoja tela uljem ispod sunca,
ne lickaju se više pred lepim ogledalom,
te devojke koje smo pratili kući.

Te devojke koje smo pratili kući
negde su otišle,
neke zauvek,
a mi koji smo ih pratili?

Mrtvi u ratovima,
mrtvi od infarkta,
mrtvi od neutoljenjih čežnji,
naši snovi su tv-snovi,
a nekoliko nas,
tako malo nas pamti
devojke koje smo pratili kući
kada sunce kao da je uvek sijalo.
Kada se život kretao tako nov i
neobičan i prekrasan u
svetlim haljinama.

Ja pamtim.

Dok Vetar Duva

Dok vetar ponovo duva s mora
i zemlja je ukaljana razvratom i neredom
oprezno rukuj sabljom izbora,
upamti
ono što je možda bilo plemenito
pre pet stoleća
ili pre samo 20 godina
sada je sve češće
zaludan posao.

Tvoj život samo se jednom živi,
istorija uvek ponovo
pravi budale od ljudi.

Budi na oprezu, dakle,
od svakog naizgled plemenitog čina
ideala ili akcije,
bilo za ovu zemlju
ili ljubav
ili umetnost,
neka te ne povuče trenutak
ili lepota
ili politika
što uvene kao odrezani cvet;

Ljubav, da, ali ne kao bračna uvertira
i čuvaj se loše hrane i preteranog rada;
Daj sebi vremena i pij koliko ti je potrebno
da održiš kontinuitet,
jer piće je oblik življenja
u kome se učesnik vraća po novu šansu
za život;

Osim toga živi što više sam;
Imaj decu ako se to desi
ali potrudi se da nemaš ništa
s podizanjem dece;
Ne uključuj se u sitne prepirke ruke i glasa
osim ako tvoj dušmanin traži život tvoga tela
ili život tvoje duše;
Tada ubij, ako moras;

I kada dođe vreme da umreš
ne budi sebičan —
shvati to kao besplatno putovanje -
pođi bez ikakve mrlje srama ili promašenosti,
ne žali ni za čim dok vetar duva s mora
i vreme teče dalje
zapljuskujući tvoje kosti blaženim mirom.