Gibonni

Zlatan Stipišić, Gibonni, (Split, 13. avgust 1968.), je hrvatski muzičar.

Džibonijeva muzika (svojevrsna mješavina popa, etno i world muzike) je posebna po jedinstvenoj,
melanholičnoj mediteranskoj atmosferi i intimnoj lirici. Njegove pjesme izvodili su brojni poznati
umjetnici, a na mnogim muzičkim festivalima osvajale su glavne nagrade.



Početak karijere

Karijeru je počeo kao pjevač splitskog hard-rok benda "Osmi putnik" nakon čijeg raspada
i kratke karijere u "Divljim jagodama" sarađuje s Dinom Dvornikom i Oliverom Dragojevićem.
U tom razdoblju piše i komponuje neke od svojih najvećih hitova.

Sa mnom ili bez mene

Ubrzo je nakon njegovog prvog albuma nazvanog »Sa mnom ili bez mene« došlo do preokreta
koji je promijenio cijelu njegovu buduću karijeru: Džiboni je napisao pjesmu »Cesarica« za
Olivera Dragojevića. Danas se u Hrvatskoj ta pjesma smatra najvećim hitom ikad ispjevanim.
Džiboni je odmah postao traženi kompozitor čije su pjesme bez izuzetka postajale veliki hitovi.



Noina arka

Na album »Noina arka« (1993.) uvrstio je pjesme "Zlatne godine", koju je napisao u saradnji
sa Zrinkom Tutićem za istoimeni film, te "Mi smo prvaci" koja je proglašena himnom hrvatskog
Olimpijskog saveza. U tom albumu su i hitovi "Nek se dite zove kao ja", "Dobri judi" i
"Tebe nisam bio vrijedan".

Kruna od perja, Ruža vjetrova

Samostalno nastupa s Brunom Kovačićem, a zatim formira grupu u sastavu: Džiboni,
Bruno Kovačić, Renato Švorinić, Gordan Dorvak i Josip Andrić. U tom sastavu Džibonijeva
grupa snima dva albuma: »Kruna od perja« (1995.) i »Ruža vjetrova« (1997.) Premda u
tom periodu Džiboni stvara svoje najljepše pjesme (Dvije duše, Ozdravi mi ti, Život me umorio,
Lipa moja, Ovo mi je škola, Tempera, Ako me nosiš na duši, Ej vapore), tek nakon raspada te
grupe i sa sljedećim albumima sazrijeva vrijeme za prva službena priznanja i nagrade u obliku Porina.
Time počinje komercijalnija Džibonijeva faza koja izaziva velik uspjeh među širim masama i kritičarima.



Judi, zviri i beštimje

Sljedeći Džibonijev solo album »Judi, zviri i beštimje» (Dallas Records) objavljen je
u Februaru 1999. i bio je to u tom trenutku najprodavaniji album u Hrvatskoj i Sloveniji
s osvojenih 7 Porina. Na njemu su objavljeni hitovi »Činim pravu stvar», »Projdi vilo«
i »I ja ću budan sanjati«. 1999. i 2000. Džiboni je bio na turneji po Hrvatskoj, Sloveniji
i Bosni i Hercegovini i održao je brojne velike koncerte (npr. u zagrebačkoj dvorani
»Vatroslav Lisinski«). Poslije uspjeha s albumom »Judi, zviri i beštimje« objavljen je
DVD, »Milenijski koncert«, snimljen u Hrvatskom narodnom pozorištu »Ivan pl. Zajc«
u Rijeci, gdje su mu se, zahvaljujući novoj ISDN tehnologiji, pridružili brojni poznati gosti:
Vlatko Stefanovski i klapa Kambi.
Džiboni drži rekord najposjećenijeg koncerta s koncertom održanim na zagrebačkom
stadionu Maksimir pred 32.000 ljudi. Osnovao je fond za talentovanu djecu bez roditelja,
objavio je knjigu pjesama na Brilovom pismu pod nazivom »Dvije duše« čiji prihod od prodaje
je bio namijenjen slijepim ljudima iz lokalne zajednice, a takođe je učestvovao na brojnim
dobrotvornim aukcijama.
Njegove muzičke korijene je lako pronaći jer je njegov otac, Ljubo Stipišić, vjerojatno najaktivnij
i arhivar tradicionalnih pjesama svog područja i cijenjeni etnomuzikolog.
Jedni od Džibonijevih omiljenih umjetnika, klapa Kambi, objavili su 2001. album »Vrime od nedije«
na kojem su u tradicionalnom i jedinstvenom dalmatinskom folk izvođenju obrađeni Džibonijevi hitovi.



Mirakul

Džibonijev dugo očekivani album »Mirakul«, objavljen je 16. oktobra 2001. i u nekoliko je
dana postao najprodavaniji album u Hrvatskoj. Do danas je »Mirakul« prodan u više od
60.000 primjeraka (u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini) i najprodavanije je izdanje
u 2001-oj i 2002-oj godini. Brojne odlične kritike proglasile su »Mirakul« za najbolji album 2001.
(što se proteglo i na 2002.) s nekoliko pjesama koje već sada zauzimaju značajno mjesto u
hrvatskoj muzičkoj istoriji. Na »Mirakulu« se nalazi 13 pjesama na kojima učestvuje nekoliko
međunarodno poznatih muzičara kao što su bubnjar Manu Katche, basisti Pino Paladino i
Toni Levin, zvijezda world muzike Geoffrey Oryema, frontmen talijanskog benda »Stadio«
Gaetano Kureri i Vlatko Stefanovski.
Godine 2003. Zlatan Stipišić bio je UNICEF-ov ambasador dobre volje.



Unca Fibre

18. maja 2006. izašao je Džibonijev album "Unca Fibre (vodič za brodolomce i anđele čuvare)".
'Vrime Da Se Pomirin Sa Svitom' je pjesama koja je prva otvorila album 'Unca Fibre' na kojima
je Džiboni ostvario saradnju sa Goranom Barom te Maja-om Azućena u pjesmi Anđeo U Tebi
za koji je takođe snimljen spot. To nisu jednini dueti koje je Džiboni ostavrio. Pjevao je sa Vanom
(bivšom članicom grupe E. T.) u pjesmi Ja ću budan sanjati te Oliverom Dragojevićem u pjesmi
U ljubav vjere nemam. Koncertom na Splitskim Gripama Džiboni je 20.10.2006. po prvi put izveo
kompoziciju - Evo me doma u duetu sa Mladenom iz T. B. F-a. Uz već spomenute na Splitskim
Gripama pridružile su mu se seste Husar te su otpjevali pjesmu Anđeo u tebi.





Diskografija

"Sa mnom ili bez mene", (Kroacija Rekords, 1991.)
"Noina arka", (Kroacija Rekords, 1993.)
"Kruna od perja", (Kroacija Rekords, 1994.)
"Koncert", (Kroacija Rekords, 1995.)
"Ruža vjetrova", (Kroacija Rekords, 1996.)
"Judi, zviri i beštimje", (Dalas Rekords/s. i. n.. 1999.)
"24 Karata/18 Velikih", kompilacija, (Kroacija Rekords, 1999.)
"Mirakul", (Dalas Rekords, 2001.)
"Svi moji punti kad se zbroje", (Box Set) (Dalas Rekords, 2003.)
"Unca fibre (vodič za brodolomce i anđele čuvare)", (Dalas Rekords, 2006.)
"acoustic:electric", (Dalas Rekords, 2007.)
"acoustic:electric", special Christmas limited edition (Dalas Rekords, 2008.)
"Toleranca", (Dalas Rekords, 2010.)

( wikipedija.com )

Gibonni osvaja svijet albumom na engleskom




Ugodno iznenađuje i koherentnost materijala, odnosno povezanost pjesama na albumu s glavom i repom kojim je Gibonni uhvatio duh današnjeg vremena u kojem se ljudi odrasli u analognim vremenima nevoljko ili sve teže snalaze

Gibonni je već dva desetljeća među najpopularnijim autorima i izvođačima u Hrvatskoj i regiji, dovoljno uspješan i, ako baš hoćete, bogat čovjek da mu internacionalna karijera u čisto financijskom smislu nije potrebna. No, vrag mu nije dao mira pa je potražio novi izazov koji je sam financirao za naše prilike vrtoglavo visokim ulaganjem u snimanje posve novog albuma “20th Century Man” na engleskom jeziku s tek dva prepjeva otprije poznatih pjesama s kojim Gibonni planira načeti tržišta Austrije, Njemačke, Italije, Češke, Slovačke i Mađarske.

Kapric pop zvijezde

U tim zemljama distribucija albuma u izdanju austrijskog izdavača već je krenula ili uskoro kreće, a počeli su je pratiti i nastupi u režiji londonskog menadžmenta koji je Gibonnija već stavio u ulogu pratećeg izvođača na praškom i budimpeštanskom koncertu Micka Hucknalla iz Simply Reda, a nešto slično moglo bi se dogoditi i sa Zuccherom u Italiji. Naravno, bit će i samostalnih Gibbonijevih nastupa kojima bi trebao u nama bliskim europskim zemljama promovirati album snimljen u glasovitim londonskim studijima Sphere i Abbey Road.

Prije negoli dreknete kako vam ta Gibonnijeva priča s albumom na engleskom jeziku, snimanom u najprestižnijim i vrlo skupim engleskim studijima, “smrdi” na kapric dobro potkožene hrvatske pop zvijezde dozvolite da vam kažem kako je “20th Century Man” ponajbolje Gibonnijevo djelo koje više nego dobro podnosi usporedbu s nizom adult oriented rock i middle of the road albuma objavljenih u 21. stoljeću. Gibonni je precizno odabrao nišu u koju se najbolje uklapa ono što inače radi na ovdašnjem tržištu, odnosno hrvatski know-how umješno uklopio u europsku i svjetsku ponudu classic rocka za što je zaslužan i producent Andy Wright koji je isti posao obavljao za Simply Red, Simple Minds, Eurythmics, Toma Jonesa i niz drugih “top of the pops” izvođača. Zanimljivo, Wright je procijenio kako je u Gibonnijevom opusu najkvalitetniji koncertni album “Acoustic/Electric” pa je za “20th Century Man” setirao organsku produkciju koja bi jakim refrenima na američkim AOR, MOR i adult-pop radio postajama vjerojatno osigurala solidan prolaz kad bi Gibonni tamo imao “pluggera” zaduženog za guranje njegovih pjesama.

Mračna i opasna

To posebice vrijedi za naslovnu skladbu u stilu Boba Segera i odjavnu “Ain’t Bad Enough For R’n’R”, srodnu radovima ZZ Topa iz 80-ih godina dok početna, pomalo mračna pa čak i opasna “Hey Crow” zvuči poput skladbi kakve bi potpisali Counting Crows ili Pearl Jam dok cijeli album, srodan i radovima Toma Pettyja, Johna Mellencampa, Hueya Lewisa, Brucea Hornsbyja i Davea Matthewsa otkriva Gibonnijevu ljubav prema classic rocku 70-ih, 80-ih i 90-ih uz koji je stasao kao autor i izvođač. “Broken Finger”, prepjev “Vesala na vodi” i “Nothing Changes”, prepjev hita “Žeđam” koji su na “Toleranci” postavljeni u stilu hitova Coldplaya ovdje su premješteni u drukčiji kontekst kojem orgulje Maaseja Kovačevića i električna violina Marka Ramljaka, puhači i prateći vokali daju i štih gospel, folk, soul i blues-rocka. Ta Gibonnijeva tranzicija u adult oriented, classic i hard rock - koja mu otvara cijeli niz mogućnosti za kasnija ostvarenja na engleskom ako ih bude - izvedena je gotovo besprijekorno, a produkcija je lišena baroknih ukrasa i premaza koji su ponekad bili višak na Gibonnijevim hrvatskim albumima.




Kritika češkog kolege

Ugodno iznenađuje i koherentnost materijala, odnosno povezanost pjesama na albumu s glavom i repom kojim je Gibonni uhvatio duh današnjeg vremena u kojem se ljudi odrasli u analognim vremenima nevoljko ili sve teže snalaze. Očito je kako i na solidno intepretiranom engleskom Gibonni ima što za reći ne srameći se u 45. godini života iskreno predstaviti kao čovjek 20. stoljeća što je zanimljiv stav koji mu dobro pristaje. Taj gard bi mogao biti i po ukusu publike rođene u 60-ima i ranim 70-ima te ga dovesti do željenog uspjeha.

U telefonskom razgovoru koji sam nedavno vodio s Gibom frcale su njegove iskre entuzijazma zbog koncerata koji ga čekaju i ponosa na novi album. Razloga za oboje Gibonni doista ima, a raduje ga i ocjena jednog češkog kolege kritičara koji je nakon Gibbonijevog nastupa u Pragu napisao kako njegov pjesme nemaju nikakve veze s onom hrvatskom glazbom zbog koje bi kao turist na Jadranu najradije odmah po dolasku pobjegao glavom bez obzira.

jutarnji.hr