Sumerani spadaju u prvu visokorazvijenu civilizaciju nastalu u četvrtom tisućljeću prije Krista na području južne Mezopotamije. Podrijetlo Sumerana nije utvrđeno, ali prevladava mišljenje da su doselili sa sjevera i pomiješali se sa zatečenim stanovništvom.
U drugoj polovici četvrtog tisućljeća pr. Kr. nastali su u Sumeru prvi gradovi-države. Najpoznatiji su bili Uruk, Ur, Kiš, Nipur i Lagaš. Na čelu svakog grada nalazio se vladar zvan ensi (upravljač) ili lugal (veliki čovjek). On je bio vrhovni svećenik koji je u ime zajednice komunicirao s bogovima. Središte grada bio je hramski kompleks s dominirajućom građevinom četverokutnog tlorisa ziguratom na čijem se vrhu nalazio grad posvećen glavnom gradskom božanstvu, a služio je i kao zvjezdarnica. U sumerskim gradovima-državama sve zemaljsko smatrano je vlasništvom bogova. Najviše zemlje pripadalo je vladaru, a zatim hramovima. Ostali stanovnici (seljaci, obrtnici) bili su samo korisnici zemlje. Stanovništvo se u osnovi dijelilo na vladajući sloj, u koji je uz vladara i vjerodostojnike spadalo svećenstvo i činovništvo, te na seljaštvo i obrtnike. Robova je bilo malo i potjecali su iz ratnih pohoda, a pripadali su isključivo vladaru ili hramovima. Promatranje zvijezda u Mezopotamiji je imalo veliku važnost jer se na temelju njihova kretanja određivalo vrijeme nastanka poplave. Tako je nastao i prvi kalendar kojeg su izradili sumerski svećenici, a djelio je godinu na 12 mjeseci.
U Sumeru su bili cijenjeni umjetnost i umjetnički radovi, a osobito su bili vrsni sumerski zlatari, keramičari i staklari. No, glavna je djelatnost u Sumeru, kao i u cijeloj Mezopotamiji, bilo ratarstvo.
Pismo
Smatra se da su Sumerani prvi počeli koristiti pismo jer su najstariji poznati zapisi nađeni u Sumeru. Prvotno je sumersko pismo bilo piktografsko i ideogramsko i imalo je više od 2000 znakova. Pisalo se zašiljenom trskom na glinenim pločicama. Postupno su se linije znakova oblikovale u manje grupe utisnutih crtica s jednim zadebljanim krajem. Kako takvi znakovi nalikuju na klin, pismo je nazvano klinastim pismom.
Mit o stvaranju svijeta
Prema znanstvnoj rekonstrukciji mita, sumerski svećenici smatrali su da su iz prvobitnog mora, čiji je gospodar bila božica Namu, nastali Nebo i Zemlja u obliku velike planine. Namu je stvorila boga Ana, gospodara Neba, i Ki, gospodaricu Zemlje. Njihov je sin bio Enlil, bog zraka koji je razdvojio Nebo od Zemlje. Zemlja je bila zamišljena kao ploča koja pliva na vodi, a Nebo kao čvrsti svod. Kako je sve bilo u potpunom mraku, Enlil je stvorio mjesec, zvijezde i sunce, te boga Nanua, koji je stvorio Utua, boga sunca. Enlil i njegova majka Ki stvorili su uz pomoć Enkija, boga slatke vode[nedostaje izvor] biljni i životinjski svijet na zemlji. Čovjek je bio smatran djelom više božanstava. Trijadu vrhovnih bogova činili su bogovi An, Enlil i Enki.
Tokom 2000 godina drevni mezopotamski mitovi bili su gotovo posve zaboravljeni. Sacuvano je nekoliko njihovih iskrivljenih prikaza sto su ih napisali klasicni pisci na grckom i latinskom, a nekoliko ih se puta usputno spominje u Bibliji; no predajom su se pripovijesti bespovratno pobrkale.
Prvi su ih put zabiljezili izvorni mezopotamski pisari, pisuci na gilnenim plocicama na sumerskom ili akadskom jeziku, a oba su se jezika sluzila slozenim, takozvanim klinastim pismom (u obliku klina). To je pismo izaslo iz upotrebe tokom posljednjih stoljeca pne., pa sumerska i akadska knjizevnost nisu bile otkrivene sve dok evropski naucnici nisu u 19. vijeku desifrovali klinasto pismo.
Uprkos desifriranju, sumerski i akadski jezik nije bilo lako razumjeti. Cak i danas nema pouzdana i cjelovita rjecnika tih jezika, a svi prevodi objavljeni prije 1939. godine, gotovo su zasigurno nepouzdani .Posljednjih su godina jezicna istrazivanja uveliko napredovala i arheolozi su u rusevinama mezopotamskih gradova otkrili mnostvo ispisanih plocica. Vazno je imati na umu tu promjenjivost situacije, jer ce tokom narednih desetljeca nase ce se znanje uveliko prosiriti.
Prvi pismeni stanovnici Mezopotamije nazivali su svoju zemlju Sumer i zvali su se Sumerani. Cini se da su doseljenici, iako jos nije izvjesno odakle su dosli. Mozda su priblizno 3500 godina pne. naselili na najistocnijem dijelu svijeta gdje se govorilo semitskim jezicima. Sumerski nije bio semitski jezik, ali se pismo kojim se sluzio doskora stalo upotrebljavati za dosad nepisani semitski jezik nazvan akadski. na hiljadama sacuvanih plocica moguce je rekonstruisati nesto od onoga sto su ljudi vjerovali o bogovima, iako ne mozemo biti sigurni u dublji smisao tih vjerovanja ili, pak, koliko su ona bila rasprostranjena u mezopotamiji. Drugu poteskocu predstavlja odvajanje sumerskih od semitskih elemenata jer se cini da je mijesanje tih dviju kultura uticalo na sadrzaj mitova.
Stvaranje i potop
Najrasireniji poznati mezopotamski mit odnosi se na potop kojeg su poslali bogovi kako bi unistili svekoliki zivot na zemlji. Mezopotamska verzija je veoma slicna biblijskoj pripovjijesti , ali je napisanan u stihu a ne u prozi. Cetvero bogova sudjelovalo je u pripremanu potopa, i svi nose sumerska imena: Anua se opisuje kao "oca", Enilila kao "savjetnika, Ninurtu, Enilova sina, kao "nositelja prijestolja", a Ennugia kao "nadzornika kanala". Peti bog, poznat pod imenom Ea, otkrio je tajni plan covjeku zvanom Utnapistim i kazao mu da igradi brod kako bi se spasio.
Utnapistim je izgradio brod strogo se pridrzavajuci mjera koje mu je dao bog. Snadbjeo ga je sivm vrstama zaliha, ukljucujuci srebro i zlato, i smjestio unj svoju porodicu i nekoliko zvijeri. Tada je nastupila strasna oluja koja je cak zastrasila i bogove na nebu. "Bogovi su se skutrili poput pasa, scucurivsi se uz vanjske zidine.".
Potop je trajao sedam dana i noci. Kad je zavrsio i brod se zaustavio na nekoj planini, Utnapistim prvo oslobodi golubicu, potom lastavicu i tada gavrana. Prvo dvoje mu se vratilo, ali gavran nije, sto je znacilo da se voda povukla. Utnapistim je prinio zrtvu i na obred pozvao sve bogove izuzev Enlila, jer je on bio najodgovorniji da je doslo do potopa. Enlil bijase ljutit da je bilo ko prezivio, ali je ipak pristao da posveti Utnapistima i njegovu zenu rekavsi da ce postati ravni bogovima. Nakraju, Utnapistim je odveden da zivi na udaljenu mjestu "na uscu rijeka".
Daljnje obavijesti o bogovima spomenutim u tom mitu poticu iz drugih izvora, a posebno iz mita o stvaranju. U njemu se Anua opisuje kao potomak drugih dvaju bogova, Ansara i Kisara, a kao Nudimmudova oca koji se zove i Ea. Svi su oni opisani kao "veliki bogovi", jer predstavljaju prvu grupu potomaka prabogova Apsua i Tiamatu. U tome dvojstvu, Apsu predstavlja masu svjeze vode za koju se vjerovalo da nalazi ispod zemlje i iz koje isticu izvori i rijeke, a Tiamat masu morske vode oko zemlje.
Veci dio pripovijesti toga mita ne govori mnogo o stvaranju svijeta, vec naglasava postojece neprijateljstvo medju razlicitim skupinama bogova. Opisane su dvije bitke. U prvoj Ea porazava Ansara, a u drugoj, o kojoj zavisi cjelokupna pripovijest, Marduk ubija prazudoviste Tiamatu i od njezina tijela stvara svijet. Marduk je nacionalni bog Babilonije i nakon njegove pobjede podignuto je svetiste - "prebivaliste Marduka, Enilila i Ea".
Ocigledno velicanje Marduka u mitu odrazava pohvalu za dostignuca Babilona kao drzave. Junackom je bogu dodijeljeno pedeset pocasnih naziva, Anilil mu je udijelio posljednji - "gospodar zemalja". kad je to bilo ucinjeno, Ea je progovorio u cast pobjednika.
On cije su ime proslavili njegovi oci
Zasigurno je postao poput mene; ime ce mu biti Ea.
On ce vrsiti sve moje raznovrsne obrede
I izvrsavati sve moje naredbe.
Kazivanje toga mita smatralo se patriotskim cinom, sto potvrdjuje druga plocica koja opisuje obred kojim su Babilonci proslavljali Novu godinu. Proslava je trajala jedanaest dana, i cetvrtoga dana svesteniku je propisano da kazuje taj dugi mit o stvaranju koji se sastojao od vise od hiljadu redaka teksta. Nije to jedini tekst koji je trebalo reci, ali se cini da je bio jedan od najvaznijih. Ocekivalo se da kralj pisustvuje obredu, a citanje mita o Mardukovu uspjehu trebalo je, cini se, izrazavati nadu o uspjesnu nadolazecu godinu. I, doista, ako iz nekih razloga kralj ne bi prisustvovao svecanosti, smatralo se to losim znakom za buducnost.
Smrt i podzemlje
U stara su vremena mezopotamski mitovi bili poznati na sirokom podrucju. Dva vazna mita okrivena su za vrijeme iskapanja egipatskog grada Tell el Amarne. U jednome je rijec o junaku Adapa kojem se pruzila mogucnost da zadobije besmrtnost, ali ju je izgubio upravo u trenutku kad mu je bila nadomak ruke. Adapa je zivio u gradu Eridu u juznoj Mezopotamiji. Bog Ea, "mudrac iz Erida", stvorio ga je na primjer ljudima kako bi trebali izgledati. Svakoga dana Adapa je camcem odlazio na bozije svetiste, ali ga jednom prilikom vjetar izbaci na more. Camac mu se prevrnuo i Adapa "sidje do kuce riba". Razljucen, on zaprijeti da ce juznome vjetru iscupati krilo i cim je to izustio, vjetru se krilo slomilo. Nakon sedam dana, Anu, kralj bogova, cuo je sto se dogodilo i naredio da Adapa dovedu pred njega. Ea, koji je stvorio Adapa, ga upozori:
"Kad ti ponude kruh smrti, ne jedi ga.
Kad ti ponude vodu smrti, ne pij.
kat ti ponude halju, odjeni je.
kad ti ponude ulje, pomasti se."
Pa ipak, kad je Adapa dosao pred Anua, bog ga nije osudio, kao sto se moglo ocekivati vec je ukorio Ea.
"Zasto je Ea razotkrio plan neba i zemlje
Bezvrijednu ljudskom bicu?
Koliko je do nas, sto da ucinimo sa Adapom?
Ddaj mu kruha zivota da jede!"
Kad su mu donijeli kruh zivota, nije jeo.
Kad su mu odnijeli vodu zivota, nije pio.
Kad su mu donijeli halju, odjenuo se.
Kad su mu donijeli ulje, pomastio se.
Adapovo odbijanje da jede kruh i pije vodu zivota iznenadi Anua. Naredi da ga odvedu i vrate na zemlju. Adapa je propustio priliku da postane besmrtan. Zavrsetak mita do danas nije poznat jer su plocice slomljene, ali cini se da je grad Eridu u ocima bogova uzivao izuzetan i povlasteni polozaj zbog toga sto je Adapa "isao na nebo". Ako je tome tako, mit objasnjava poseban polozaj sto ga je grad uzivao u vezi sa pitanjima gradske uprave. Drugi mitoloski tekst nadjen u Tell el Armarni opisuje teskoce saobracanja izmedju neba, na kojem borave glavni bogovi, i podzemnog svijeta kojega nadzire gospodarica Ereshikigal. Kad su bogovi pripremali svecni objed.Poslali su glasnika svojoj sestri Ereshkigal;
"Mi ne mozemo sici do tebe, a ti ne mozes doc k nama.
Stoga posalji nekoga da zume tvoj dio hrane"
Ereshkigal posalje svog glasonosu Namtara da obavi taj zadatak, ali ga jedan od bogova, Nergla, uvrijedi. kad je o tome izvijestio gospodaricu, ona ga posalje natrag sa rijecima:
"Boga koji nije usto pred mojim glasnikom -
Dovedi preda me da ga ubijem!"
Namtar nije mogao iznova pronaci Nergala jer je on otisao zatraziti pomoc u Ea, "svoga oca". Ea mu je obecao da ce poslati demone da zastite Nergala prilikom njegova susreta sa bijesnom Ereshkigal.
Nergal sidje do vrata podezmenog svijeta i Ereshkigal mu naprasno priprijeti da ce ga ubiti. Na tom je mjestu plocica veoma ostecena, ali nekoliko redaka pri dnu pokazuju da je Nergal uspio savladati Ereshkigal.
Unutar kuce on uhvati Ereshkigal,
Vukuci je za kosu spusti je s prijestolja
Na zemlju da joj odsijece glavu.
dok je molila da joj spasi zivot, plakala je i kazala:
"Budi mojim muzem i ja cu ti biti zenom.
Osiguracu ti ugled u tom prostranom podz4emlju.
Polozicu u tvoje ruke plocicu mudrosti.
Ti ces biti gospodar, a ja gospodarica."
Nergal je polubi i utjesi kratkom, ali dirljivom recenicom: "Sto si od mene trazila tokom proslih mjesci, sada ce biti tvoje."
Plocice sudbine
Marduk je posjedovao "plocice sudbine" i to je bio jedan od simbola njegove moci i ugleda. Iako nije jasno sta su zapravo bile (mozda simbol kraljevskog ugleda), postiji pripovijest prema kojoj ih je navodno ukrala tajanstvena ptica zvana Zu. Plocice na kojima je zapisanan pripovijest o tome veoma su ostecene, ali je iz onoga sto je preostalo vidljivo da je ankon gubitka plocica sudbine medju bogovima zavladala krajnja pometnja.
Njihov savjetnik, otac Enilil ostao je bez rijeci,
Pojavila se zasljepljuca svjetlost, zavladala tisina,
Cijela skupina manjih bogova bila je uznemirena,
Sjaj je svetista potamnio.
Anu odluci stupiti u akciju i rece da ce ime bilo kojeg boga koji uspije ubiti Zu postati vecim od svih. Najprije su se obratili Adadu, bogu oluje, ali on se nije htio boriti sa strasnom pticom. Pozvali su Gibila, boga vatre, i Saru, "Istarinu prvorodjenicu", koja je takodje odbila da se sukobi sa pticom. Na tom je mjestu tekst toliko unisten da ga nije moguce sa sigurnoscu prevesti; stoga ne mozemo resi ko je nakraju bio izabran da se suprotstavi Zu. Na nekim se plocicama spominje Ninurtu. Prema nekim predanjima, Mardukovo se ime povezuje sa pobjedom nad Zu.
Posljednjeg izazivaca, ma ko on bio, govorom je ohrabirila boginja koja se ponekad naziva Makh, ili Nanse (sto moze biti drugo ime za Istar) ili Mammi:
"Nek' je tvoj zastrasujuci poklik svlada,
Nek' iskusi tamu, nek' joj se vid probrazi u najgore,
Nek' ne pobjegne kad te susretne, nek' joj snaga postane slabost,
Nek' sunce nad njom ne sije, nek' joj se dan preobrazi u tminu,
Unisti njezin zivot, ukroti Zu,
Neka je vjetar odnese na nepoznata mjesta."
Pripovijest je do tog dijela preuzeta iz najstarijih dostupnih rukopisa koji su napisani u starobabilonskom razdoblju, priblizno 2000 god. pne. Medjutim, mnoga nasa znanja o staroj mitologiji poticu iz kasnijih rukopisa koje su prepisali pisari asirskog kralja Asurbanipala (7 vj. p.n.e) i pohranili u njegovoj kraljevskoj biblioteci u Ninivi. Ti rukopisi sadrze vise podataka o pocetku pripovijesti. Proizilazi da je bila Enlilova sluskinja i da je zbog posla cesto bila u prilici da vidi plocice sudbine. Polakomila se za njima i rekla:
"Uzecu bozanske plocice sudbimne.
Tako cu nadzirati odluke svih bogova."
Zu je cekala priliku i jednoga dana, dok se Enlil u zoru prao, odletje sa njima na neku udaljenu planinu. ZaprepSten, Enlil se posavjetovao sa drugim bogovima o tome ko ce ubiti Zu i vratiti plocice.
Nedavno su pronadjeni mnogi dijelovi plocia koji govore o tome mitu. Najduza plocica opisuje borbu sa Zu i toj je vrziji pobjednik Ninurta, a pomagao mu je bog oluje Adad koji je poslao oluje i bujice.
"Oblasi smrti poslali su kisu, bljeskovi munja parali su nebo poput strelica".
Ali nijedna strelica nije mogla doseci Zu dok je posjedovala plocice sudbine, i tako je Ea, nedgledajuci bitku zi daljine, izdao naredjenje da se pozove juzni vjetar da nadvlada pticu. Tada ce biti moguce "odrezati njezina krila i razbacati ih nadesno i nalijevo".
Pripovijest pokazuje kako se nase poznavanje mezopotamskih mitova nadogradjuje iz brojnih razlicitih rukopisa, od kojih se svaki znacajno razlikuje u pojedinostima; pokazuje kako su bogovi preuzimali uloge drugih osoba u mitoloskim pripovijetkama, shodno vremenu i mjestu zapisivanja mita. Takodje to primjer kako mit u mezopotamiji nije bio naprosto narodna pripovijest, vece se njime sluzilo u vjerskoj praksi. Postojao je poseban obred izrade i posvecenja novog bubnja u hramu. Kozu za bubanj trebalo je odrati sa crnog bika, i dok se bika ubijalo svecenik mu je morao bajati vradzbine u uho. U lijevo mu je uho kazao alpu illitu Zi attama, "Ti, o, bice, ti si potomak Zue". Nakon jos nekoliko vradzbina i formalnosti, bik je zaklan, a srce mu je zakopano ispred bubnja, no nije jasan razlog povezivanja odmetne Zu i svetog bika.
Ovaj otisak veoma detaljnog pecatnog cilindra prikazuje boga Ea okruzena vodom sa ribama koje plivaju oko njega. On drzi pticu (vjerovatno Zu), koja gleda u Samasa, sunce, sto se dize iza planine ispred krilata bozanstva. Sa lijeve strane stijelac cuva lava, dok je sa desne strane lik sa dva sunca.
Ep o Gilgamesu
Svi ti mitovi o bogovima bili su napisani u stihu, i zacijelo su se redovno govorili u svecanim prilikama. Jedan drugi mit, kojeg bi pravilnije bilo nazvati epom, usredotocuje se na djelovanje ljudskog junaka zvanog Gilgames. Njegove su pustolovine zapisane na 11 plocica sa dodatnim tekstom na dvanestoj. Prepisi su pronadjeni u rusevinama Asurbanipalove biblioteke u Ninivi te na mnogim drugim podrucjima na kojima su u staro doba postojale biblioteke. Gilgames je bio kralj grada Uruka, ali tesko je sa sigurnoscu reci u koje je vrijeme vladao.
Spominje ga se u brojnim zapisima na zgradama, pa mora da je doista postojao, no u sluzbenim spisima vladara opisuje ga se kao "bozanskog Gilgamesa" koji je vladao 123 godina. Ocigledno je postao legendarnom licnoscu, nadljuskom, ali ne do kraja bozanskom.
"Njegove dvije trecine bile su bozanske, dok je jedna trecina bila ljudska" - tako se opisuje Gilgamesa na pocetku epa, gdje on dolazi u sukob sa Enkiduom, cudovistem koje su bogovi stvorili da bi provjerili Gilgamesovu moc u Uruku. Enkiduovo tijelo bijase pokriveno kudravom dlakom, kosa mu na glavi bila poput zenske, "uvojci mu bijahu poput zitnog polja". Pojava tog stvorenja izazvala je veliku pometnju u zemlji pa je Gilgames izasao da se sa njim bori.
Druga i treca plocica opisuju Gilgamesa kako izaziva nkidua kojega je nasao gdje se zabavlja sa bludnicom.
Uhvatili su se ukostac dograbivsi se poput bikova, Smirskali su dovratnike, zidovi su se tresli.
Ocigledno je medjutim, da nijedan nije pobijedio jer na trecoj plocici stoji: "Poljubili su se i sprijateljili."Potom su dva prijatelja posla u sumu sedrova u kojoj obitava div Humbaba, "koji zavija poput oluje, kojemu je oganj u ustima i izdise smrt". Potukli suHumbabu i pobjeda se, cini se svidjala bozici Istari jer na sestoj plocici ona poziva Gilgamesa da joj bude ljubavnikom i obecava mu brojna dobrocinstva. Prilicno zacudjujuce, junak je odbija i ukorava sa njezine nestalnosti.
"Kojeg si ljubavnika voljela zauvijek,
Koji ti se od tvojih pastira cijelo vrijeme svidjao?
Cak se i Tamuza, ljubavnika tvoje mladosti,
Oplakivalo svake godine po tvojoj naredbi."
Ljutita se Istar potuzi "svome ocu" Anuu i Antumi, "svojoj majci", te joj oni dozvolise da na Gilgamesa posalje "nebeskog bika". Uz Enkiduovu pomoc, Gilgames ga ubije.
Sedma plocica pocinje sa opisom Enkidua u zalosti nakon sto je u snu saznao da je Enilil odlucio kako on mora umrijeti. U svome jadu susretne bludnicu i proklinje je.
"Spavaces u pustinji,
Stajaces u sjeni zida,
Trn i kupina ranjavace ti noge,
Pijani i zedni udarat ce te po obrazima."
Zanimljivo je da slicnu kletvu izgovarala Ereshkigal eunuhu u "Istarinu silasku". Enkidua smiruje Samas, bog sunca, no on potom sanja o silasku u podzemni svijet koji je podrobno opisan kao i u "Istarinu silasku", a ima jos mnogo posve idneticnih recenica. kako koji dan prodje, Enkidu trpi sve vece boli i strah od smrti sve je veci. Osma plocica opisuje njegovu smrt i Gilgamesovu zalost.
Posljednji dio pripovijesti opisuje kako je i sam Gilgames pokusavao umaknuti smrti. najprije odlazi na "Planinu dusa", gdje susrece djevojku, "bozansku sluzbenicu", koja ga pita zasto junak koji je pobijedio Humbaba i zaklao bozanskg bika izgleda tako slab i star. On joj objasnjava da, poput svog prijatelja Enkidua, i sam mora umrijeti ukoliko mu Utnapistim ne razotkrije tajnu besmrtnosti koju posjeduje zahvaljujuci milosti bogova. On odlucuje da prijedje "more smrti" kako bi stigao u Utnapistimovo prebivaliste. Nakon sto je oborio "dva put po sezdeset stabala od sezdeset lakata svaki", koja su mu posluzila kao gradja za plosnat camac, uspjesno je presao preko opasnih voda i susreo se sa Utnapistimom. Gilgames ga upita kako je "usao u vijece bogova". Utnapistimov odgovor predstavlja pripovijest o potopu. Pripovijest je veoma duga kad ju je utnapistim dovrsio, Gilgames je vec spavao, sto pokazuje koliko je junak uistinu bio iznemogao. Kad se probudio, odluci pronaci tajnu biljku za koju mu je Utnapistim kazao da ce mu dati besmrtan zivot, a nalazi se na dnu mora.
On priveze tako kamenje za noge i ono ga povuce na dno mora.
Ugleda biljku i, iako je bila trnovita, uze je u ruku.
odreze spone kamenju i more ga izbaci natrag na obalu.
Tada Gilgames krenu natrag u Uruk, gdje je namjeravao pojesti biljku i "povratiti se u svoje mledenastvo". Ali se na putu zaustavi pokraj hladna izvora da se okupa. Zmija mu ukrade biljku, svukavsi kosuljicu dok je klizeci uzmicala. Tada Gilgames zaplace:
"Za koga sam prolijevao krv svog srca?
Nijedan dar nisam dobio za sebe,
Poklon sto sam ga dobio bio je namjenjen zmiji
I voda ce ga odnijeti dvadeset milaj odavde."
Taj pregled mezopotamske mitoloske knjizevnosti pokazuje koliko su izvori medjusobno povezani. Nije naprosto rijec o razlicitim mitovima kojima su zajednicki isti narativni motivi Cesto su im zajendicki isti poetski stihovi, ali to je prirodna posljedica bogate sumene predaje koja je morala postojati medju Semitma prije nego sto su Sumerani nastanili to podrucje, a mitovi su bili zapisani pod uticajem Sumerana.
Nadalje, to ukazuje na to kako su satre pripovijesti bile nasiroko rasprostranjene. Cesto nije moguce makar i priblizno povezati neki mit na temelju gragmenata nadjenih samo na jednom nalazistu; valja se posluziti sa mitovima iz drugih podrucja, iz Iraka, Sirije, Turske ili cak sa onima iz Egipta, kako bi se razjasnio neki tekst. Ponovno otkrice mezopotamske knjizevnosti, sa svojim paralelama u kasicnoj ili bibilijskoj knjizevnosti, pokazuje koliko je cvrsto bila utemeljena knjizevna traidcija Istoka tokom klasicnog razdoblja ranoistorijskog doba. Kada se klasicna Grcka javila kao prva medjunarodna sila ciji se civilizatoriski uticaj sirio po svijetu, mezopotamska knjizevnost, njeni pisari i biblioteke vec su svjetali barem 2000 godina.
Silazak Istare
Podzemni svijet se spominje u mnogima mitovima, ali mozda najbolji opis nalazimo u pripovijesti poznatoj pod nazivom "Istarin silazak". U tom se teksu podzemlje naziva "zemljom bez povratka".
Za one koji ovdje udju vise nema svjetla.
jedu prasinu i ilovacu.
Odjeveni su poput ptica, opremljeni krilima.
Prasina pokriva vrata i zasune.
Istar, prekrasna bozica ljubavi, sisla je u podzemni svijet. Kraljica podzemlja Ereshkigal naredila je vrataru da se prema Istari ponasa "u skladu sa drevnim obicajima". To je znazilo da se bozici, dok bude prolazila kroz sedam vrata podzemlja, oduzima odjecu i ukrase, na prvim vratima joj se oduzima krunu, na drugima nausnice, potom ogrlice, prsni oklop, opassac, narukvice u ukrasne kolutove na gleznjevima te najposlije halju. Tada su je doveli nagu pred Ereshkigal koja je stavlja na "sezdeset muka", muceci svaki dio njezina tijela.
Posljedice Istarina zatocenistva osjetile su se na zemlji zivih bica jer je zemlja postala besplodna i kao, sto su bogovi objasnili "kralju" Eai:
"Otkad je Istar sisla u zemlju bez povratka,
Bik vise ne skace na kravu.
Magarac vise ne pokriva svoju zenku,
Covjek vise na putu ne prilazi djevojci."
Ea stvori eunuha i on od eda se susretne sa Ereshkigal. Kad ju je zamolio da pije iz kozate kese u kojoj je bila "voda zivota", ona ga prokune:
"Tvoja ce hrana biti u gradskom smetlistu,
Tvoja ce voda biti u gradskom odvodu,
Stajat ces u sjeni ispod zida,
Boraviti na stepenicamam ispred kucnih vrata
A pijani i zedni udarat ce te po obrazima."
Eunuh je, cini se, trebao posluziti ako zamjena za Istar, sto ironicki upucuje da se u podzemnom svijetu neplodnost moze zamijeniti za plodnost. Ereshkigal je naredila da se Istar poskropi vodom zivota i potom su je ispratili iz podzemlja. Dok je iznova prolazila kroz sedam vrata, vraceni su joj odjeca i nakit, i tada se, vjerovatno (iako je posljednjih nekoliko redaka narocito tesko iscitati), sve na zemlji vratilo u uobicajeno stanje.
Ta semitska verzija mita veoma je slicna sumerskoj, u kojoj bozica Inanna sliazi u podzemlje da oslobodi svog ljubavnika Dumuzija. Jos i vise, pripovijest je ociglendo naporedna prici o Orfeju u klasicnoj mitologiji i egipatskom ciklusu pripovijesti o Ozirisu. Zbog tih je paralela prirodno zapitati se da li su se ti mitovi govorili prilikom nekog mezopotamskog obreda plodnosti, ali do danas nema o tome dokaza. pronadjeni su hramovi po9sveceni Istari, ali se ne zna kakvi su se u njima obredi odrzavali.
Velika ekipa njemackih arheologa izvrsila je iskapanja u Babilonu prije drugog svjetskog rata i brojni su predmeti iz tog nalazista sacuvani u Istocnom Berlinu. Jedan od najznacajnijih izlozaka jeste rekonstrukcija jednih gradskih vrata, Istarinih vrata, prekrasno ukrasenih fajansnsnim plocicama. ovaj detalj sa vrata prikazuje jednog od glasovitih babilonskih lavova kao i dekorativni friz.
Glavna bozanstva
Anu - kralj bogova, bog neba
Enilil - savjetnik bogova, bog vjetrova, oluje i kise
Ninurta - "nosilac prijestola", Enlilov sin
Adad - semitski bog oluje i kise, pandan sumerskome Enlilu
Ea (Enki) - bog vode i mudrosti
Ninhursag - bozica zemlje, Eaova brazna druzica
Samas (Utu) - bog sunca
Sin (Nannar) - bog mjeseca
Istar (Inanna) - bozica plodnosti i ljubavi, i bozica rata
Oko ← 3500. je početak mlađeg kamenog doba (neolita, do oko ← 2500.). U Mezopotamiji, Egiptu i dolini Inda nastaju prve visoke kulture. U Mezopotamiji u središtima najstarijih gradova nastaju prvi obredni objekti (zigurat u Uruku); pronalazak kotača i pluga.
Iz oko ← 3000. datiraju najstarije kočije s kotačima u Sumeru. Iz oko ← 3200. datiraju najstariji čitljivi dokumenti iz Mezopotamije.
Oko ← 3000. Mezopotamiju pokoravaju Sumerani, ratnički seljački narod iz istočnih brdskih predjela. Oni osnivaju više gradova-država (među ostalima Ur, Uruk, Suza i poslije Lagaš, Mari i Babilon), kojima vladaju kraljevi kao zastupnici božanstava (teokracija). Sumerani grade terasaste hramove u čast gradskih božanstava. Zemlja se natapa pomoću kanala. Umjetnička obrada bakra, cinka i zlata. Razvija se slikovno pismo od kojega nastaje klinasto pismo. Činovnici i pisari nadziru davanja seljaka. Pri tom se služe sustavom brojeva čije je jedinica 60 (heksadecimalni sustav). Za diobu vremena učenjaci sastavljaju mjesečev kalendar od 354 dana. U Prednjoj Aziji pronalazi se točak. Oko ← 3000.-2500. "Ep o Gilgamešu", rana Sumerska herojska priča.
← 2400. u Ebli (Sirija) razvija se književnost na lokalnom semitskom jeziku. Bogata proizvodnja posuđa, nakita, brončanog oružja i amuleta od bjelokosti.
Početak civilizacije [You must be registered and logged in to see this image.] Sumerska ostavština I sami Egipćani su tvrdili da prve civilizacije i religije nisu nastale u Egiptu već u južnoj Mezopotamiji. Civilizacija sa zaista velikim´C´jest Sumer. Tamo su, nedugo nakon 4 000. godine prije Krista (prije gotovo 6 000 godina) IZNENADA procvjetali svi najvažniji elementi visoko razvijene civilizacije. Svi korijeni današnje civilizacije se mogu pronaći u Sumeru; gradovi, visoke građevine, ulice, tržnice, žitarice, dokovi, škole, hramovi, metalurgija, medicina, kirurgija, proizvodnja tekstila, gurmanska jela, poljoprivreda, navodnjavanje, upotreba opeke, izum peći, najstariji kotač, teretna kola, brodovi i navigacija, međunarodna trgovina, utezi i mjere, zakoni, sudovi, porote, glazba, glazbene note, glazbeni instrumenti, ples i akrobacije, domaće životinje, ratovanje, obrtništvo, prostitucija i uz sve to, golemo poznavanje astronomije, u mnogomu i opširnije nego danas. Jer sumerski zapisi sadrže informacije o našoj galaksiji koje je suvremena znanost otkrivala postepeno tijekom godina… U sumerskim zapisima tog vremena se jasno govori o´onima koji s neba dođoše na Zemlju´. Ove pridošlice Akađani i Sumerani nazivaju bogovima. Akađani su ih zvali Ilu´Uzvišeni´,iz čega potječe hebrejsko, biblijsko El. No, na začetku svih religija, Sumerani su ih zvali DIN.GIR, prevedeno kao «pravedni iz raketnih brodova». Iz sumerskih kozmoloških priča i tekstova koji su služili kao autobiografije ovih bogova, iz popisa njihovih uloga, odnosa i gradova, iz kronoloških i povijesnih bilješki zvanih «Popisi kraljeva», te mnogih drugih crteža i natpisa, Sitchin sastavlja svjedočanstvo o tome što se događalo u pretpovijesnim vremenima i kako je sve počelo. Priča počinje u pradavnim vremenima, dok je sunčev sustav bio još mlad. Tada se iz vanjskog svemira pojavio veliki planet koji potom biva uvučen u Sunčev sustav. Sumerani su ga zvali NIBIRU,´Planet križanja´;njegov babilonski naziv je bio Marduk (sjetite se božanstva istog naziva kojeg štuju Babilonske krve loze). Fascinantno životno djelo Z. Sitchina [You must be registered and logged in to see this image.] Fascinantni prikazi Bogova Dok je prolazio kraj vanjskih planeta, njegova putanja skreće prema Suncu i ukrštava se s putanjom jednog starog planeta zvanog Tiamat. Kada su se približili, Mardukovi sateliti razbili su Tiamat na dva dijela. Njegov niži dio se raspao u komadiće stvorivši krhotine planeta čija je orbita bila između Jupitera i Marsa. Tiamatov gornji dio i njegov glavni satelit odbačeni su u novu orbitu i tamo su postali Zemlja i Mjesec. Sam Marduk, koji je ostao netaknut, uhvaćen u ogromnu eliptičnu orbitu oko Sunca, vraća se na mjesto´nebeske bitke´između Jupitera i Marsa svakih 3 600 zemaljskih godina. Tako po Sumeranima u sunčevom sustavu postoji dvanaest planeta, Sunca, Mjeseca (kojeg su Sumeri smatrali ravnopravnim nebeskim tijelom), devet planeta koje poznajemo i dvanaestog; Marduka. U sudaru s Tamatom, dio tamošnjeg života prešao je na Zemlju. Njegov razvoj je preslika evolucije života na Marduku. No na Zemlji su se primati pojavili kada su na Marduku inteligentna bića dosegla visoku razinu civilizacije i tehnologije. S tog dvanaestog člana Sunčevog sustava, prema tvrdnjama Sumerana, na Zemlju stižu astronauti – ´Bogovi neba i Zemlje´. Iz Sumerskih vjerovanja, ovi su bogovi stvorili ljudski rod i dali mu civilizaciju, sve znanje i znanost (što objašnjava mnoge stvari koje dan danas muče povjesničare – izvrsno sofisticirano poznavanje astronomije, i ostalih znanosti, građevinu itd. , u pradavna vremena). Moderna astronomija je tek relativno nedavno otkrila planete koji su Sumerima bili uvelike poznati, a nisu se mogli vidjeti niti promatrati golim okom. U Sumeru su, a ne stoljećima kasnije u Grčkoj, zvijezde bile po prvi puta u povijesti locirane, identificirane i smještene u sazviježđa i nazvane imenima. Smještene su u Sumerske tablice točnim redoslijedom kojeg koristimo i dan danas! Uistinu je fascinantno to životno djelo Zatcharie Sitchina. SKRIVENO TV: Are we alone? Dokumentarac o istraživanju Z.Sitchina
Pon 8 Avg - 20:39
