Grčka mitologija

Pa jel ima ovde neko ko se istinski poznaje u grčku mitologiju i da mi odgovori na moje odavno pitanje? Ja sam pročitao sve što ste napisali ovde, i mnogo je zanimiljivo, baš da znate.

Ako si mislio na Prometeja evo priča i o njemu

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prometej (grč. Προμηθεύς, Prometheús) u grčkoj mitologiji sin je Titana Japeta i Okeanide Klimene, Atlantov, Epimetejev i Menetijev brat; bog koji je ljudima dao vatru.

Prometejevo ime izvedeno je od grčke riječi prometheia te znači "predviđanje", "predumišljaj". Može se usporediti s etimologijom imena njegova brata Epimeteja čije ime znači "primisao".

Prometej je također bio povezan s mitom o Ateninu rođenju. Naime, Zeusa je boljela glava i ništa nije mogao učiniti da prestane. Prometej je rekao da zna kako će ga izliječiti. Uzeo je velik kamen i udarao Zeusovu glavu njime. Iz njegove je glave iskočila božica Atena, a glavobolja je nestala. U drugoj inačici mita, Zeusovu glavu rascijepio je Hefest.

Stvaranje

Prometej i njegov brat Epimetej zalutali su u grčku pokrajinu Bitiju gdje su pravili glinene figure. Atena je uzela figure i udahnula im život. Tako su Prometejeve figure postale ljudi, a Epimetejeve životinje.

Zeus je zahtijevao da mu ljudi prinesu žrtvu da bi pokazali da su poslušni. Prometej je žrtvovao velika vola i podijelio ga na dvije polovice. U prvu je stavio meso i većinu masnoća te sve prekrio volovim trbuhom, a u drugu kosti koje je prikrio masti. Prometej je pozvao Zeusa da izabere. Zeus je uvidio prijevaru te je izabrao hrpu kosti da bi imao razlog da se osveti ljudima. Druga pak inačica mita govori da Zeus doista nije prozreo prijevaru. Otud i tradicija žrtvovanja kostiju, a ljudi bi sebi ostavili meso. Zeus je potom ljut zabranio bratu da civilizira ljude. Atena je međutim odlučila prijeći Zeusa te je poučila Prometeja tako da on isto može učiniti ljudima. Bijesni je Zeus zabranio ljudima vatru.

Epimetej je dao svim životinjama dobre osobine. No, kad je na red došao čovjek, više nije bilo nijedne dobre osobine. Prometej je osjećao da je čovjek superiorniji nad životinjama i da treba imati neki dar koji nije imala nijedna životinja. Prometej je gledao svoja stvorenja kako se smrzavaju i odlučio im je dati vatru, "dobrog slugu i lošeg gospodara". Potajno je uzeo vatru od bogova i donio je ljudima u svome štapu. Ono što je dano od bogova Zeus nije mogao vratiti, stoga je čovječanstvu ostala vatra, ali Zeus je bio bijesan te je odlučio kazniti i Prometeja i njegovu kreaciju - čovječanstvo.

Okovani Prometej

Zeus je zapovjedio Hefestu (u drugoj inačici mita bio je to Hermes) da ga okuje o u neprobojne okove na brdu Kavkazu i poslao orla Etona (potomak Tifona i Ehidne) na nj da mu svaki dan kljuca jetru (orao je bio Zeusova sveta životinja). Prometej je bio besmrtan te je jetra svakoga dana iznova bila obnovljena, ali i dalje je patio, sve dok ga nije oslobodio Heraklo dok je izvršavao svoje zadatke. Također je znao koja će Zeusova žena nositi dijete koje će ga svrgnuti, kao što je i on svrgnuo svoga oca Krona. Moguće je da ga je Zeus htio natjerati da kaže, a Prometej je odbio, stoga ga je Zeus okovao. Kazna je trebala trajati 30 000 godina.

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Eshilovu Okovanom Prometeju Iji Prometej govori da će ga njezin potomak iz dvanaestog naraštaja spasiti. To se i dogodilo - Heraklo je prolazio onuda tražeći zlatne jabuke Hesperida - jedan od njegovih dvanaest zadataka. Došao je do Prometeja i oslobodio ga. Zeusu je kao zamjenu dogovorio besmrtnost Kentaura Hirona. Ubio je orla strijelom. Zeus nije bio bijesan zbog toga što je Prometej izbjegao kaznu, jer Heraklo je bio njegov sin. Prometej je potom pozvan natrag na Olimp, ali i dalje je morao sa sobom nositi stijenu na koju je bio prikovan.

wikipedija

jao jesteee baš ti mnogo hvala shadow za ovaj tekst. Prometej mu je ime, a ja sam to baš bio zaboravio kako se on zove.
A malo sam ja neki dan razmišljao o svim ovim grčkim bogovima, i kad čitam kako su oni radili i ponašali se sve vreme, nešto mi tu nije baš sve božansko u njihovim radnjama. Mislim da oni možda i nisu bili baš pravi bogovi, nego su baš na taj način morali da se predstave kod običnim ljudima, jer su imali veće moći od njih.

Koliko ste puta čuli neki izraz, a zapravo niste znali šta znači i odakle potiče…

[You must be registered and logged in to see this image.]

1. PROMETEJEVA VATRA

Prometej je bio Titan i voleo je ljude. Želeći da im olakša život, ukrao je vatru s Olimpa. To se nije dopalo Zevsu pa je Prometeja okovao na planinu Kavkaz. Godinama je visio okovan, a svako jutro dolazio je orao da mu kljuca jetru, koja bi se preko noći obnovila. Strašnih muka oslobodio ga je Herakle.

2. PANDORINA KUTIJA

Zevs je kaznio ljudski rod jer su ljudi, dobivši vatru, postali moćni. Naredio je bogu Hefestu da od zemlje i vode načini prekrasnu devojku koju su ostali bogovi obdarili svojim darovima (Pandora = svim darovima obdarena). Pandora je dobila i kutiju koju nije smela da otvori. Kad ju je Hermes doveo na zemlju, u nju se zaljubio Epimetej, Prometejev brat. Nije poslušao savet da se ne ženi Pandorom. Pandora je sama, iz radoznalosti ili na nagovor Epimeteja, podigla poklopac i iz kutije su izletela sva moguća zla, nevolje, muke, obesti i bolesti koje su se razletele po svetu. Pandora je brzo zatvorila kutiju, ali bilo je prekasno. Ipak, na dnu je ostala nada.

3. JABUKA RAZDORA

Na svadbu smrtnika Peleja i morske nimfe Tetide bili su pozvani svi bogovi i boginje osim Eride, boginje svađe. Ona je sama došla na svadbu i pred Heru, Atenu i Afroditu bacila zlatnu jabuku s natpisom Najlepšoj! Boginje su se posvađale jer je svaka mislila da je baš ona zaslužuje.

4. PARISOV SUD

Boginje nisu mogle da se slože kojoj će pripasti zlatna jabuka pa su otišle kod Zevsa. On ih je poslao na planinu Idu iznad Troje gde je pastir Paris, ne znajući još da je sin trojanskog kralja Prijama, čuvao kraljeva stada. Paris je bio neodlučan, jer su sve tri bile prelepe. Svaka je ponudila Parisu nešto za nagradu ako baš njoj da zlatnu jabuku. Hera mu je ponudila vlast nad celom Azijom, Atena slavu i pobedu u svakom ratu, a Afrodita najlepšu ženu na svetu. Pastir je jabuku dodelio Afroditi.

5. PENELOPINA VERNOST

Penelopa se za Odiseja udala iz ljubavi a kad im se rodio sin Telemah, Odisej je morao u Trojanski rat. Rat je trajao deset godina, a još deset godina Odisej je lutao morima dok se nije vratio na Itaku. Dvadeset godina Penelopa je verno čekala muža, a s vremenom su počeli da je opsedaju prosci. Penelopa je htela da dobije na vremenu pa je varala prosce. Izjavila je kako će se udati za jednog od njih kad starom Odisejevom ocu Laertu isplete pogrebno ruho. Ona je noću parala ono što je po danu isprela, no prosci su to otkrili. Kad se Odisej vratio, pobio je sve prosce.

6. SCILA I HARIBDA

Bile su morske nemani koje su uništavale brodove. Scila (ona koja razdire) bila je opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda (ona koja usisava), opasan vir koji su brodovi mogli izbeći samo dok je spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu.

7. PESMA SIRENA

Bile su ćerke muze Terpsihore i sve su lepo pevale pa su i same Muze izazvale na dvoboj, koji su izgubile. Muze su ih kaznile tako što su ih pretvorile u čudovišta s ptičjim telom i ženskim glavama. Živele su na cvetnom ostrvu blizu Scile i Haribde i svojim glasom mamile mornare koje bi zadavile i pile im krv. Odoleo im je samo Odisej.

8. SFINGINA ZAGONETKA

Sfinga je neman sa ženskom glavom, lavljim telom i ptičjim krilima. Živela je na planini pokraj Tebe i putnicima postavljala zagonetku koju je saznala od Muza. „Ko ujutro ide na četiri noge, u podne na dve, a uveče na tri”? Sve ljude koji nisu znali odgovor Sfinga bi rastrgla. Zagonetku je rešio Edip: „To je čovek”, a Sfinga se bacila sa stene.

9. EDIPOV KOMPLEKS

Edip je u neznanju ubio svog oca tebanskoga kralja Laja. Rešivši Sfinginu zagonetku postao je tebanski kralj i, ništa ne sluteći, oženio se svojom majkom Jokastom s kojom je imao četvoro dece. Kad je saznao istinu, oslepeo se kopčom sa haljine svoje majke i supruge pošto se ona obesila.

10. HIMERA

Bila je Kerberova sestra. Kombinacija je lava, divlje koze i zmije sa zmajskom glavom. Imala je divovsku snagu i bljuvala je vatru. Ubio ju je strelom Belerofont, približivši joj se na krilatom konju Pegazu kojeg je uhvatio na izvoru.


beogradskaka5anija

TEZEJ (THESEUS)
Glavni junak Atike i Atine bio je Tezej,sin kralja Egeja.Bio je slavan kao Herakle,jer je izvršio mnoga junačka dela.

Najznačajnije Tezejevo delo bilo je oslobođenje njegove zemlje od teškog danka koji se morao slati kritskom vladaru Minosu.Atina je svake devete godine morala da šalje Minosu sedam devojaka i sedam momaka koje je on predavao Minotauru da ih pojede.To je bilo čudovište s čovečijim telom i glavom bika,koje je živelo u dvorcu sa mnogo odaja,tzv.lavirintu, iz koga je bilo veoma teško izaći.Tezej je ipak uspeo da ubije Minotanra i da izađe iz lavirinta.U tome mu je pomgla Ariadna,kći kralja Minosa koja je zavolela Tezeja i dala mu klube konca.Na ulazu u lavirint,vezao je jedan kraj konca,ušao u njegove odaje,pronašao i ubio Minotaura,a zatim pomoću konca izašao iz lavirinta.

[You must be registered and logged in to see this image.]




znanje.org

MIT o SIZIFU

[You must be registered and logged in to see this image.]

Najtezi posao na svijetu

Kao sto je već poznato Zeus nije volio da mu se bilo tko suprotstavlja-ni bogovi a jos manje ljudi. Onaj koji je to najvise osjetio na svojoj kozi bio je Sizif, lukavi gospodar grada Korinta. Ono sto Zeus nikako nije mogao da mu oprosti bilo je to sto se, jednom za njega naroèito nezgodnom prilikom, Sizif pokazao kao prava tuzibaba: kada je Zeus oteo Eginu, kcerku rijecnog boga Azopa, Sizif je smjesta otrcao i tuzio ga njenom ocu. Zeus mu je odmah poslao Tanatosa, boga smrti, da ga vodi u podzemni svijet. Sizif je naredio svojoj zeni da ne prinosi posmrtnu zrtvu za njega. Kad su se bogovi zbog toga naljutili, Sizif ih je ubijedio da ga posalju da opomene zenu na red. Ali kad je stigao kuci vise nije htio da se vrati pa su bogovi po njega opet poslali boga Tantosa. Zeus ga je zbog toga kaznio strasnom kaznom: morao je da gura veliki kamen uz brdo i taman kad bi se priblizio vrhu kamen bi se skotrljao u podnozje. Sizif ga je morao opet gurati uz brdo i tako stalno iznova za vjecna vremena.

Otuda se za posao koji je mukotrpan i tezak, a ne daje nikakve rezultate kaze SIZIFOV POSAO.



Izvor:burek

TANTALOVE MUKE

[You must be registered and logged in to see this image.]

"Tantalovim mukama" nazivamo najteže moguće patnje na koje čovek može biti osuđen. Izraz potiče iz grčke mitologije i odnosi se na sudbinu Tantala, razmaženog sina ljubimca vrhovnog boga Zevsa. On je, naime, na surov način kaznio svog sina koji je prezreo očevu ljubav i sve bogove.

Tantal je bio bogat i moćan kralj grada Sipila u Lidiji na maloazijskoj obali Egejskog mora. Zahvaljujući naporima oca da ga zaštiti od svake nevolje, živeo je u stalnoj sreći i bogatstvu i nije poznavao nijednu brigu ovoga sveta. Razmaženi kralj, koji je često uživao sa besmrtnim bogovima u najlepšim gozbama na Olimpu, počeo je sebe da smatra nadčovekom, a zatim i ravnim svom ocu Zevsu. Postao je obestan, ohol, uobražen i sujetan - odavao je tajne bogova koje bio čuo na Olimpu i krišom donosio i delio prijateljima ambroziju i nektar, božanske hranu i piće koji čine smrtnike besmrtnima.

Iako ga je Zevs opominjao, Tantal nije shvatao očeve pretnje ozbiljno, pa je postao još drskiji. Ubio je svog sina Peloposa, ne bi li proverio da li će bogovi otkriti da je za trpezom posluženo ljudsko meso. Bogovi su Peloposa ponovo oživeli, ali je ovaj postupak Zevs smatrao dovoljnim da svog sina surovo kazni. Zevs je Tantala osudio na trostruke muke - da večno bude u samrtnom strahu, večno gladan i večno žedan. Bacio ga je u Had, podzemni svet, i osudio ga da stoji u bistroj vodi do vrata koja bi se povlačila kada bi pokušao da je pije, a da mu nad glavom vise grane pune najlepših plodova voća koje bi se podizale kada bi on pokušao da ih ubere.

Giganti

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Grč. Gigantes, lat. Gigantes - nakazni dugokosi divovi, sinovi boginje zemlje Geje, rođeni iz kapljica krvi boga Urana) Budući da su bili potomci bogova starijih od olimpskih i budući da su bili neizmerno jaki, nisu priznavali vlast najvišeg boga Zevsa, iako je za svet bila bolja njegova nego Kronova vlast. Boginja zemlje Geja, koja nije mogla da oprosti Zevsu što je svrgnuo njenog sina Krona s prestola, nagovorila je gigante na pobunu. Njih nije trebalo posebno nagovarati, a kad su od Geje dobili čarobnu biljku koja ih je činila neranjivima od oružja bogova, digli su se iz rodne Palene (na poluostrvu Halkidikiju) i napali Olimp. Rasplamsala se žestoka borba i bogovi su se našli u škripcu. Najviši bog Zevs obratio se za pomoć ljudima: poslao je boginju Atenu da dovede njegovog ovozemaljskog sina Herkula. Kad je Geja za to doznala, nastojala je da svojim sinovima nabavi biljku koja bi ih štitila i od oružja ljudi, ali nije uspela da je pronađe, jer je Zevs zabranio bogu sunca Heliosu, pa čak i boginji meseca Seleni, da na svet prospu svoje svetlo, a sam je lično počupao i uništio svaku takvu biljku. Herkulov dolazak zapečatio je sudbinu giganata. Međutim oni se nisu predavali i, umesto da mole za milost, izabrali su smrt u borbi.

Prvi je poginuo Alkionej, najjači gigant. Herkul ga je ranio otrovnom strelom, a zatim u dvoboju izbacio preko granice Palene, jer je znao da je u rodnoj zemlji Alkionej besmrtan. Herkulov uspeh je dao bogovima novu snagu. Hefest je na giganta Klitija bacio planinu užarenog gvožđa, a Atena na ošamućenog Enkelada ostrvo Siciliju; Posejdon je komadom zemlje koji je otrgnuo od ostrva Kosa oborio u more giganta Polibota i tako je nastalo ostrvo Nisir. Ostale gigante Zevs je s Olimpa oborio munjama, a zatim ih je Herkul ošamućene pobio.

Greje

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Grč. Graiai, lat. Graiae - kćeri morskog boga Forkija i njegove žene Kete)


Bilo ih je tri i zvale su se Pefreda, Enija i Dina. Živele su na dalekom zapadu blizu staništa boginje noći Nikte. Rodile su se već stare i sede i sve tri zajedno imale su samo jedno oko i jedan zub. Kad je jedna od njih nosila to njihovo jedino zajedničko oko, morala je da vodi druge dve jer su tada bile slepe, a kad je jedna od njih imala zub, druge dve nisu mogle da jedu pa su gladovale. Za to oko i za taj zub uvek su se svađale i zagorčavala jedna drugoj već dovoljno neveseo život. Njihove sestre bile su nakazne Gorgone, a brat im je bio zmaj Ladon, koji je čuvao stablo sa zlatnim jabukama u vrtu Hesperida. Sa Grejama se susreo i Persej kada je krenuo da ubije Gorgonu Meduzu. On je čekao trenutak kada su oko predavale jedna drugoj, kad nijedna nije videla, oduzeo im ga i, zapretivši da ga neće vratiti, prisilio ih da mu pokažu put do Gorgona.

Grifon

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Grč. Gryps, lat. Griphus - mitsko čudovište, nastao od lava i orla)

U Grčku a otuda u Rim, grifoni su dospeli sa Istoka, gde su nastali mnogo pre "klasičnog starog veka", kao vrsta fantastičnih bića kojima su tamošnji narodi nastanili svet svoje fantazije. Najstarija od tih stvorenja poznata su nam iz Egipta. To su u najčešće kombinacije lava i ptice i lava i čoveka, od kojih je najpoznatija Sfinga. Iz Mesopotamije dolazi mešanac lava ili bika i čoveka, i lava i ptice grabljivice, škorpiona i čoveka, raznih zmajeva i sl. Najpoznatiji njihovi predstavnici bili su siruši ("vavilonski zmajevi") i kerubini, krilati bikovi-stražari s ljudskom glavom. Kako su se od tih bića razvili grifoni, nije pouzdano utvrđeno. Može se reći da je u Egiptu prevladao tzv. ptičji tip, a u Mesopotamiji i Persiji lavlji tip. Na grčkom tlu se susrećemo s grifonima najpre na umetničkim predmetima sa Krita (iz 17-16. veka p.n.e.) a zatim iz Sparte (8-7. vek p.n.e.)
Ta bića se u književnosti prvi put pominju kod Hesioda, ali taj podatak potiče od starovekovnog komentatora njegovog dela. Prvi ih u prvoj polovini 5. veka p.n.e. spominje Herodot. Piše da su to čudovišta s lavljim telom, orlovskim krilima i kandžama, koja žive negde daleko na severu Azije, čuvajući tamo od jednookih Arismapana bogata ležišta zlata. Eshil ih naziva "Zevsovim psima s ptičjim kljunom koji ne laju". Kasniji autori su doznali nešto više o njima. Grifoni su, navodno, bili jači od bilo koje druge životinje, sa izuzetkom lava i slona. Čovek je mogao da ih se domogne samo  neposredno što su se izlegli, a živeli su u Indiji ili Baktriji. U Indiji su progonili kopače zlata, ali ne zbog zlata, već zbog straha za svoju mladunčad. U Baktriji su kandžama sami grebali i iskapali zlato i od njega gradili svoja gnezda, a ljudi su u svojoj pohlepi za zlatom skupljali otpatke od njihovih gnezda. Grifoni nisu došli u neposredan dodir sa junacima grčkih mitova. Od bogova je vezu s njim, još uvek nejasnu, imao jedino bog Apolon.

Kralj Mida

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mida je bio bogati frigijski kralj kome su, za kaznu što je zamjerao sudiji Tmolosu što je u muzičkom takmičenju između Apolona i Pana dosudio pobjedu Apolonovoj liri, izrasle magareće uši, jer mu je više godila Panova svirka. Mida je uši krio kapom, mada je na nesreću njegov berberin morao saznati tajnu. Mida mu je pripretio da će ga ubiti ako kaže ikom. Berberin je pucao u sebi od  tajne i nije izdržao, već je iskopao rupu i u nju šapnuo: " Kralj Mida ima magareće uši." Odmah je zatrpao rupu, ali je na tom mjestu iznikla trska koja je došapnula to drugoj trsci. Uskoro su i ptice čule novost i prenijele je čovjeku po imenu Melamp, koji je razumio njihov jezik. Melamp je rekao prijatelju i ubrzo je Mida čuo svoje ljude kako mu viču da skine kapu, da mu vide uši. Mida je odrubio glavu berberinu, a onda se ubio od sramote.

Hera

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rođena iz braka Hronosa i Ree živela je, sa braćom i sestrama, u Kronosovoj utrobi (za detalje videti Hronos), sve dok ih nije oslobodio Zevs. Posle pobede nad Hronosom, Zevs uzima Heru za suprugu i ona postaje boginja.

Hera se često prikazuje u svečanim odorama noseći na glavi krunu, odnosno polos (visoka valjkasta kruna koju su nosile najznačajnije boginje). U svojoj ruci ona ponekad nosi nar, simbol zdrave krvi, ali i smrti. Nar je takođe i sastojak opijumskih napitaka koji se prave od maka.

Kao i sve boginje Hera je bila samovoljna i hirovita.

Hera je boginja braka i prauzor sjedinjavanja u prvoj bračnoj noći, ali ona nije dobra majka. Njena deca sa Zevsom su Ares (bog rata), Heba (boginja mladosti), Erida (boginja nereda, haosa, razdora i sl.) i Elitija (boginja porođaja). Hera je bila ljuta kad se rodila Atina (ćerka Zevsa i Metide), pa je ona rodila Hefesta (po nekim mitovima Hefest je i Zevsov sin). Zevs i/ili Hera su se gadili Hefesta zbog njegove ružnoće, pa su ga bacili sa planine Olimp. Po nekim drugim mitovima nijedno Herino dete nije Zevsovo jer je ona sama zatrudnela tako što je jela salatu i rukom tukla zemlju.

Hefest je želeo da se osveti Heri zato što ga je odbacila, pa joj je napravio magičan tron. Kada je ona sela na tron više nije mogla da ustane. Drugi bogovi su molili Hefesta da se vrati na Olimp i da oslobodi Heru, ali sve je bilo beskorisno. Zato ga je Dionis napio i doneo do Olimpa na leđima magarca. Hefest je oslobodio Heru pošto su mu dali Afroditu za ženu.

SIRENE- mitska bića sa ženskom glavom

Sirene (lat. Sirenes) mitska su čudovišna bića sa ženskom glavom i ptičjim tijelom, a kćeri su riječnoga boga Aheloja i muze Terpsihore

[You must be registered and logged in to see this image.]

Njihov broj u mitologiji nije poznat i određen, ali razlikujemo ukupno devet predivnih ženskih čudovišta krasnih i umiljatih glasova. Dakle, sirena Aglajofona – Jasnoglasa, pa sirena Telksiepija – Zamamna, pa onda sirena Pisinoja – Umiljata, sirena Molpa – Raspjevana … itd. Naime, sirene su bile vrlo ponosite na svoje glasove, pa su neoprezno na natjecanje u pjevanju pozvale i same muze. Razumije se, sirene su izgubile od muza, pa su ih muze za opomenu kaznile tako što su im izrasla krila, takoreći, muze su sirene pretvorile u pola žene – pola ptice. Po drugoj mitološkoj verziji pronalazimo da je božica Afrodita osobno kaznila sirene jer su bile suprotnost ženama i nesklone ljubavi. No, bilo kako da bilo, nakon što su pretvorene u 'nakaze' sirene su se preselile na otok blizu Skile i Haribde, te su na taj otok umiljatim pjevanjem mamile mornare da bi im pile krv.

Od mitoloških junaka prvi su zamalo platili svoju neopreznost Argonauti koje je spasio Orfej koji je svojom glazbom nadjačao zavodničko i prijevarno pjevanje sirena. Zamalo je glavom platio i sam Odisej koji je svojim mornarima voskom začepio uši, ali je sebe dao vezati za jarbol jer je silno želio čuti zavodnički pjev sirena. Sirene su isprva simboli duhova podzemnog svijeta u mitologiji, jer u nekim zapisima sirene su nazivane i kao 'muze podzemlja'. Tu njihovu funkciju zorno dočaravaju i slike na nadgrobnim spomenicima i mrtvačkim sarkofazima. Kao epilog ovome naglašavam da ne smijemo pomiješati sirene s harpijama koje su također pola žene – pola ptice, ali nisu ista mitološka bića.



wikipedija

Valkire


U nordijskoj mitologiji, valkire (staronordijski valkyrja - "one koje biraju pale u borbi") lijepe su ratnice i niža božanstva koje služe Odinu i odvode najhrabrije ratnike u Valhalu nakon što preminu, gdje se pali heroji zatim pripremaju za konačnu borbu (Ragnarok).

[You must be registered and logged in to see this image.]

Valkire su božice sudbine, koje se prikazuju kao žene uz tkalačke stanove. Za razliku od grčkih majora, valkire su imale vlast nad životom i smrti samo u bitci, one određuju koja će strana pobjediti. Izabrale ratnike odvodile su u Valhalu. Valkire su se pojavljivale u obliku vukova, gavrana, jastrebova, labudova ili žena.

Odin ih je slao na bojna polja da pokupe odabrane mrtve borce (koji su časno i hrabro poginuli). Gunn, Rota i Skuld uvijek su išle u izvidnicu i odlučivale su tko će poginuti. Prelijepe ratnice često su prenosile Odinove poruke. Prema mitu, kada valkire krenu na svojim krilatim konjima, oklopi im tako sjaje da stvaraju Auroru Borealis (sjeverno svjetlo).

Najpoznatija valkira vjerojatno je Brunhilda, koja nije izvršila Odinovu volju već je učinila ono što je sama smatrala ispravnim pa joj je kazna bila da se zaljubi u prvog muškarca kojeg ugleda. Preklinjala je Odina da promijeni kaznu pa je on napokon odlučio da je osudi na san u dvorcu okruženom vatrom sve dok je junak ne probudi pa će tako taj biti onaj kojeg će prvog ugledati i njezina ljubav. To joj je bila velika utjeha jer je znala da je samo hrabar muškarac može spasiti, bez obzira koliko će vremena proći. Prema mitu, valkira ne bi mogla podnijeti da se zaljubi u nevrijednu osobu. Odavde potječe priča o uspavanoj ljepotici Trnoružici i ovo je dio poznate Sage o Niebelunzima.

Dužnost Valkira je i odlučiti o ishodu bitke. Smatralo se lošim znakom vidjeti gavrana prije bitke.

Poznatije valkire

Brunhilda - poznata iz epa Prsten Nibelunga
Skuld - najmlađa od tri Norne
Gudr
Rota
Jord - Thorova majka, te božica i personifikacija same Zemlje
Rindr - Valijeva majka, te božica i princeza istoka
Freya - božica ljubavi, ljepote i rata, Gospodarica ubijenih, mogla bi biti glavna Valkira.




wikipedija

Mit o Edipu
[You must be registered and logged in to see this image.]

U Atici su Grci rado prepričavali mit o Edipu, sinu beotijskog kralja Laja. Edip je odrastao u tuđini i nije znao za svoje roditelje. Jednom na putu za Tebu sretne nekog starca, koji nije htio da mu se skloni sa puta. Edip se sa njim posvađa i ubije i njega i njegove sluge. Samo se jedan sluga spase bjekstvom. Ubijeni starac bio je Edipov otac, ali Edip to nije znao. Kad je Edip dospio u Tebu, u gradu je na jednoj stijeni živjelo strašno čudovište - Sfinga -pola lav, pola žena. Ona je od svakog prolaznika zahtijevala da riješi zagonetku, i ko to ne bi uspio, ubila bi ga. Edip je odlučio da Tebance oslobodi tog čudovišta. Znalo se da će Sfinga izgubiti život ako neko odgonetne njenu zagonetku. Kad joj je Edip prišao, ona ga zapita: "Ko to ujutru ide na četiri, danju na dvije, a uveče na tri noge?" Edip riješi zagonetku odgovorom da je to čovjek: u ranom djetinjstvu on puzi, kad odraste ide na dvije noge, a u starosti se služi štapom. Kad je Sfinga čula odgovor, strmoglavila se sa stijene i precrkla. U znak priznanja i zahvalnosti, Tebanci proglasiše Edipa za kralja umjesto Laja, koga su, kako su oni smatrali, ubili razbojnici. Tada su Edipu dali za ženu Lajovu udovicu Jokastu, tj. Edipovu majku. Zatim je u Tebi pod Edipovom vlašću otpočela da se širi jedna opaka zarazna bolest, od koje je mnogo ljudi pomrlo. Tad bogovi poručiše Tebancima da će sve njihove nevolje i nesreće prestati kad otjeraju onoga čije su ruke umrljane Lajovom krvlju. Rob, koji se spasio prilikom napada na Laja, prepoznao je u Edipu Lajovog ubicu. Kad je Edip to saznao, sam je sebe oslijepio i otišao u dobrovoljno progonstvo, a nesrećna Jokasta se ubila.

DVANAEST VELIKIH BOGOVA

Olimpijski bogovi smatrali su se grupom i nazivali 'Dvanaestoricom' i imali zajedničko svetište u Ateni. Dvanaestoricom smatrali su se većinom oni bogovi koji su živjeli na Olimpu, iako je bilo i drugih božanstava koji su smatrani 'velikima' ali ne spadaju u tu grupu jer nisu živjeli na Olimpu (npr. Had koji je živio u podzemnom svijetu), a opet bilo je i onih koji nisu živjeli na Olimpu a bili su među dvanaestoricom (npr.Posejdon koji je živio u kristalnoj palači na dnu mora).


Njihova se imena razlikuju prema mjestu i vremenu, no ova su općenito prihvaćena:

Zeus

Zeus, sin Krona i Ree, najviši je bog, vrhovni gospodar bogova i ljudi, pa se i njegova braća moraju pokoravati njegovoj volji, iako mu se katkada odupiru. On saziva skupštine bogova i vodi u njima glavnu riječ. Stanuje na najvišem vrhu Olimpa, šalje na zemlju kišu, snijeg i vjetar, sakuplja oblake, baca munje i glasno grmi u visinama.
Njegove su službenice Hore, božice lijepa i ružna vremena, pa po tome božice godišnjih doba. Blagoslov i napredak, smrt i propast dolaze ljudima iz Zeusove svemoćne ruke; on štiti pravo i poredak, kažnjava zločince. Stoga dolaze i Temida (Zakonitost) i Dika (Pravda) kao izvršiteljice njegove volje. On bdije nad ugovorima i zakletvama; proročka vještina stoji pod njegovom vlašću: on objavljuje budućnost šaljući znamenja, često po svojoj ptici orlu. Kao upravljač bitaka drži u ruci svetu vagu na kojoj važe smrtonosne osude.
Zeusa prikazuju obično sa zezlom i munjom, a uz njega stoji njemu posvećeni orao. Od drveća mu je posvećen hrast.

Hera

Hera, Zeusova starija sestra i zakonita žena, veličanstveno lijepa nebeska kraljica, podložna je mužu, ali dostojanstvom i moću natkriljuje ostale bogove, a Homer kao da počasćuje Zeusa kad mu daje nadimak "gromoglasni muž Here". Uz Zeusa i ona ima vlast nad gromom i munjom, olujama i maglom. U čitavu njenom biću vlada ponosna strogost. Kao zaštitnica braka pomaže ženama u času poroda, a nevjeru i preljubu kažnjava. U njezinoj se pratnji nalaze lijepe Harite. Od ptica joj je posvecen paun.

Apolon

Apolon, uzvišeni sin Zeusa i Lete, rodio se na otoku Delu kao brat blizanac Artemidin. Među muškim božanstvima on je uz Zeusa najplemenitiji i najčišči lik, ozbiljan i strog, strasan kao osvetnik zla, a ipak pruža mnogostruki blagoslov i djelotvornu zaštitu. Mnogobrojne su strane njegova bića. On je najprije bog smrti koji ubija mladiće i muževe. Kao takav nosi neizbježive strijele i srebrni luk, stoga se često naziva Dalekometnik (ili Sigurni gađač). Blagim strijelama šalje ljudima laku, naglu smrt. Strašan konac sprema onima na koje se ljuti; njegove strijele uzrokuju i kugu. Ali on je i bog svjetlosti, osobito sunčanoga svjetla (stoga se često poistovjećuje s Helijem). On je bog liječništva i proročanstva; kao "usta Zeusova" govori ljudima ono što nalaže Zeus; kao bog proročanstva udjeljuje ljudima dar proricanja. On je izumitelj i učitelj pjevanja, sviranja na liru i pjesništva; kao takav on je vođa Muza, a uči pjevati epske pjevače. On osniva gradove i države, odbija zlo, kažnjava bezbožnike i drznike. Posvećen mu je lovor, a od životinja osobito labud i pliskavica.

Artemida

Artemida, kći Zeusa i Lete, Apolonova sestra bliznakinja, u mnogome je slična svome bratu: i ona ima uza se luk i neizbježive strijele, ona je božica smrti i božica lova. Kao božica smrti ubija žene, katkada blago i bez bolesti, a katkada naglo i u gnjevu. Kao božica lova kreće se u pratnji nimfa najradije kroz šume baveći se plemenitim lovom. Ljudima se pokazuje korisna kao zaštitnica stada i divljači, ali općenito je stroga, dapače okrutna i tvrda. Pojavom je vitka, krasna djevičanska božica, s kojom se često upoređuju najljepše žene, kao npr. Helena, Penelopa, Nauzikaja.

Ares

Ares, sin Zeusa i Here, strašni bog bojnog polja, sasvim je različit od mudre ratne božice Atene. Divlje ubijanje ljudi njegovo je veselje, i zato mu je zapravo svejedno na čijoj se strani bori. Ostali bogovi, poimence Zeus i Atena, mrze ga, a katkada je zbog svoje nezgrapne surovosti upravo smiješan. Njegovi su ljubimci neobuzdani i prkosni narodi, npr divlji, ratoborni Tračani, kod kojih ima i svoje boravište.

Atena

Atena, miljenica kći Zeusova, iskočila je iz njegove glave i zato mu je duševno najbliža; ona je iza vladarskog para najuglednije božanstvo, ističe se mudrošću, smionošću, strogom ljepotom i djevičanskom čistoćom. Ona upravlja sudbinom naroda u boju i ratu, dok je u ratnom bogu Aresu utjelovljena više surova tjelesna jakost i sila. Egida i koplje njezine su ratničke oznake. Ali ona dobrovoljno unapređuje tjelesno i duševno dobro ljudi ako se marljivošću, mudrošću i hrabrošću pokažu vrijedni. Umjetnost i znanost, pravo i suđenje pod njezinom su osobitom zaštitom, a jednako i ženske vještine, poimence predenje i tkanje. Posvecena joj je sova i maslina.

Afrodita

Afrodita je kći Zeusa i Dione, božice etera. Po drugoj priči se Afrodita rodila iz morske pjene i izašla na kopno kod grada Pafa na otoku Kipru. Tu i na otoku Kiteri bila je osobito poštovana, a odatle joj i nadimci Kipranka i Kiterka. Ona je božica ženske ljepote i ljubavi, najdražesnija među nebesnicima, koja u svom pojasu skriva sve čari ljubavi. Ali njezina moć, ushićenje bogova i ljudi, okreće se često na konačnu nesreću njezinih ljubimaca. Posvećeni su joj osobito golub i vrabac, a od biljaka ruža i jabuka. U njezinoj se pratnji nalaze ljupke Harite, njezin sin Eros i druga umiljata bića.

Hefest

Hefest, sin Zeusa i Here, bio je ružan i hrom, pa ga je zbog toga odmah poslije rođenja njegova majka bacila s Olimpa, ali su ga primile i othranile morske božice Eurinoma i Tetida. Po drugoj priči ošepavio je kasnije: kad se, naime, jednom usudio da pomogne svojoj majci Heri koju je Zeus oštro kaznio, uhvatio ga je otac za nogu i bacio s neba, te je, pošto je padao jedan dan, napola mrtav pao na otok Lemnos, gdje su ga milosrdni ljudi podigli i njegovali. Zato mu je otok Lemnos bio omiljeno boravište. On je bog vatre i kovačke umjetnosti. Na Olimpu je njegova čudotvorna radionica, ona se često također zamišlja u unutrašnjosti Etne gdje su Kiklopi njegovi pomagači. Često se govori o divnim djelima njegove umjetničke ruke; tako je izradio egidu i žezlo Zeusovo, oružje Ahilovo, oklop Diomedov, štit Enejin, a kao graditelj, sagradio je palače bogova na Olimpu. Njegova je žena dražesna Harita ili Afrodita.

Hermes

Hermes, sin Zeusa i Maje, rodio se u arkadskom gorju Kileni. On je najlukaviji i najspretniji među bogovima. Kao glasnik Zeusov posrednik je između bogova i ljudi, vodi čovjeka sigurno kroz opasnosti, a ujedno vodi duše pokojnika u Podzemni svijet. On je jedan od najljupkijih likova stare mitologije, jer su u njemu udružene dobrodušnost i lukavost, ozbiljnost i šaljivost. Ljudima pomaže pribavljati bogatstvo, osobito u stadima, on je zaštitnik puteva i prometa, trgovaca, varalica i kradljivaca, on je izumitelj mnogih umjetnosti i vještina. Prikazivali su ga kao vitka mladića kojem tek probija brada, na glavi katkada ima putnički šesir, na nogama sandale s krilima koje su ga brzinom vjetra nosile kroz zrak. U rukama mu je često zlatna palica kojom uspavljuje ljude, ali mu ujedno služi kao glasnički štap.

Posejdon

Vladar mora je Posejdon, sin Krona i Ree, brat Zeusa i Hada, s kojima je podijelio vlast nad svijetom. Svojim trozubom udara u valove, potresa zemlju i cijepa stijene; općenito je lako razdražljiv i žestok, upravlja elementima koji su mu podvrgnuti. Svoju srdžbu na krivcima iskaljuje ne samo dizanjem valova i poplavom zemalja, nego šalje i strašne morske nemani na nevolju ljudima. Ipak on nastupa kao milostiv darovatelj sretne plovidbe, kao što uopće uzrokuje sve pojave morske. Duboko u valovima stoji njegova kristalna palača Ega. Odatle sa svojom konjskom spregom vozi na sjajnim valovima preko morske površine, a oko njega se igraju ostala božanstva i morske nemani. Uz njega tada često stoji njegova dražesna žena Amfitrita, morska božica. Njihov sin je Triton, moćni morski bog, s ljudskim gornjim tijelom, a s ribljim repom. Kako su se morski valovi uspoređivali s konjima u trku, Posejdon je smatran tvorcem konja, koji mu je i posvećen. Osim toga su mu posvećeni bit i omorika.

Demetra

Demetra, Majka Zemlja, kći Krona i Ree, u neku je ruku pomlađena Gea, koja se ipak poštovala i kao posebna božica. U Demetri se prikazuje osobito blagotvorna snaga Zemlje da rađa bilje. Stoga je slave kao ljudima prijaznu božicu koja daje napredak cvijeću, bilju i poljskim plodovima, kao začetnicu poljodjelstva i time također uređenog života, građanskih zakona i običaja

Hestija

Kći Krona i Reje, bila je poštovana kao božica kućnog ognjišta, bdije nad gostinjskim pravom i zakletvom.

NIKA

(Grč. Nike (Νίκη), lat. Victoria - kćer titana Palanta i božice Stiks, božica pobjede)

[You must be registered and logged in to see this image.]


Ona je sestra Kratosa (Snage), Bie (Sile) i Zelusa (Revnost). Nika i njezina braća i sestre su bili bliski pratitelji Zeusa, krilati provoditelji Zeusove volje koji su bili dio njegove pratnje. Nika kao utjelovljenje pobjede uživala je veliko poštovanje kako među bogovima tako i među ljudima.

Ona je smatrana božicom koja donosi pobjedu u borbi oružjem, umjetničkom ili pak sportskom natjecanju. Nika je svoju moć dokazala u trenutku kada je stala na Zeusovu stranu tijekom njegove borbe s ocem Kronosom. Kasnije se Nika zajedno sa svojim ocem Palantom i djedom, moćnim Okeanom, stavlja na stranu Zeusa tijekom borbe s titanima. U mitologiji se često pojavljuje Nike kao nadimak bogova ili božica radi toga što grčka riječ 'nike' označava pobjedu općenito, pa tako imamo Atenu Nike.

Grci su Niku prikazivali kao krasnu djevojku, najčešće ima i krila, a glavu joj krasi pobjednički vijenac ili palmino lišće. Može vrlo brzo trčati i letjeti, zato je portretirana s krilima. Grci su često štovali Niku uz Atenu. Smatra se da je Nika stajala u Ateninoj ispruženoj ruci na kipu Atene u Partenonu. Prema Pauzaniju, kip božice Atene Nike koji prikazuje Niku bez krila bio je takav da božica nikad ne napusti grad Atenu.
Nika je jedna od najčešćih figura koje su stari Grci stavljali na kovanice.

Spartanci su je prikazivali u lancima da ih ne bi nikad, kao personifikacija pobjede, napustila. Kasnije i Rimljani preuzimaju Niku isto poput drevnih Grka, ali je nazivaju Victorija.


Oltar pobjede

Oltar koji je bio posvećen Viktoriji, rimskoj božici pobjede, a koji je 29. g. p. n. e. postavio Oktavijan August u zgradi Senata u Rimu kao podsjetnik na pobjedu u bitci kod Akcija 31. g. p. n. e. Oltar je sadržavao kip božice Viktorije, odnosno njenog grčkog ekvivalenta Nike, koja je zaplijenjena od epirskog kralja Pira 272. g. p. n. e. za vrijeme rata s njime. Oltar je u Senatu stajao sve do 357. godine kada ga je car Konstancije II kao gorljivi krščanin uklonio, smatrajući ga poganskim idolom. Kratkotrajno je vraćen za vladanja poganskog cara Julijana, da bi ga 382. godine uklonio car Gracijan. Nakratko je oltar ponovno vratio uzurpator Eugenije 392. godine. Što se točno dogodilo sa oltarom i kipom nakon Eugenijevog svrgavanja nije poznato, ali se pretpostavlja da su uklonjene i uništene.

FENIKS

(Grč. Phoinix (Φοίνιξ), lat. Phoenix – vatrena ptica)

[You must be registered and logged in to see this image.]


Feniks, plamteća ptica crveno-zlatne boje koja simbolizira besmrtnost, uskrsnuće, obnovu i život poslije smrti pojavljuje se još u antičkoj Grčkoj i Egiptu gdje je bila povezivana s kultom sunca. Na svijetu može postojati samo jedan primjerak vrste, za kojeg se vjeruje, ovisno o izvoru, da mu životni ciklus traje 500 ili oko 1000 godina. Prema Grcima, feniks živi na području Arabije, pokraj hladnog izvora. U zoru svakoga jutra, bog sunca Helij na trenutak zaustavlja svoju kočiju kako bi poslušao prekrasan feniksov pjev. Prema drugoj verziji priče feniks je živio u Feniciji. Kada mu dođe smrtni čas, feniks gradi gnijezdo od aromatičnog drva koje zatim zapali i izgori u toj vatri. Iz pepela se zatim diže nova ptica. Mladi feniks pepeo od svojeg prethodnika pretvori u jaje načinjeno od sasušenog biljnog soka mire, te ga zatim prinese na oltaru boga sunca u Heliopolisu. Feniksova mogućnost da se ponovno rodi iz vlastitog pepela sugerira da je besmrtan. Legende kažu da se feniksa ne može ubiti niti ozlijediti, a njegove suze imaju moć izlječenja svake rane.

U egipatskoj mitologiji feniks je poznat kao ptica bennu, a pojavljuje se kao duša boga sunca Raa. Postoje dvije legende o nastanku feniksa: jedna kaže da je stvorio sam sebe iz vatre koja je gorjela u Raovom hramu, a druga da je nastao iz Ozirisovog srca. Ptica je obitavala na svetom obelisku Benbenu, za koji se vjerovalo da je ostatak brežuljka nastalog na samom početku stvaranja svijeta. Obelisk se čuvao u hramu boga sunca i bio je najsvetije mjesto kojemu su Egipćani hodočastili. Grci su legendu preuzeli od Egipćana i pticu nazvali feniks, što označuje crveno–ljubičastu boju.

Sibila

(Grč. Sibylla - proročica boga Apolona, odnosno proročica i stara žena inače)


Iz dela autora zna se za niz ovakvih proročica. Platon pominje samo jednu Sibilu, Aristotel više njih. Varon navodi desetak. Prema Eustatiju, prva Sibila, po kojoj su sve ostale dobije svoje ime, je bila kćerka kralja Dardana i nimfe Nese. Prema Plutarhu, prva Sibila je bila na Delfima i zvala se Libisa, a bila je kćerka Zevsa i najade Lamije. Inače, Sibile su se nazivale prema proročištima gde su delovale (na primer Kumska, Eritrejska, Libijska, Trojanska, Delska), pa su prema tome imale i lična imena. Veću ulogu nego u grčkim, Sibile su, prema pisanim izvorima, imale u rimskim mitovima.

Najslavnija među njima bila je Sibila Kumska, koja je poticala iz Eritre u Maloj Aziji, a preselila se u jonsku naseobinu Kimu u Italiji, kasnije rimsku Kumu (Cumae, kraj Napulja). Prema Vergiliju, Kumsku Sibilu Dejfobu je posetio Eneja da mu objavi gde da, prema volji bogova, po dolasku u Italiju, utemelji grad. Sibila mu je posredovala i sastanak s ocem Anhisom na ulazu u podzemni svet. Od Kumske Sibile potiču Herofile, prema predaji, proročke knjige koje su u Rimu bile na velikoj ceni. Prema rimskoj tradiciji, dospele su tamo za vreme vladavine Tarkvinija Superba, krajem 6. veka p.n.e. U prvo vreme su se nalazile u Jupiterovom hramu na Kapitolu, a zatim je car Avgust naredio da se prenesu u novi Apolonov hram na Palatinu. Prvobitno ih je bilo devet i Sibila ih je ponudila kralju Tarkviniju po nečuveno visokoj ceni. Kad je kralj ismejao, bacila je tri knjige u vatru, a za ostale zatražila istu cenu. Nisu se sporazumeli, pa je spalila još tri, a tada je Tarkvinije prestao da se smeje. Platio je za knjige onoliko koliko je Sibila tražila za prvih devet i odneo ih u Jupiterov hram na Kapitolu. Ma kakvo da im je poreklo, tamo su zaista i pronađene i ostale su tamo sve do požara 83. godine p.n.e. koji ih je većim delom uništio. Posle toga su bile opet sastavljene iz različitih izvora, a car Avgust je naredio da se prenesu u novi Apolonov hram na Palatinu. Čuvao ih je zbor sveštenika (najpre dvojica, zatim desetorica), koji je ujedno imao zadatak da službeno tumači njihova proročanstva. Rimski senat, a zatim i car obraćali su im se samo u izuzetnim prilikama. O definitivnom nestanku Sibilinih knjiga bolje se zna nego o njihovom nastanku i prenošenju u Rim. Oko 400. godine n.e. njihovo uništenje naredio je Vandal Stiliho, vojskovođa cara Honorija.

(Grč. Hephaistos, lat Vulcanus - sin Zevsa i Here, bog vatre i kovač, oružar bogova)



Rodio se hrom i zbog toga ga je mati bacila s Olimpa. U velikom luku je leteo čak do Okeana, ali mu se ništa nije dogodilo jer su ga prihvatile morske boginje Eurinoma i Tetida. Odrastao je u njihovoj pećini pod morem i izučio kovački zanat. Kad je već bio majstor svog zanata, načinio je prelepi zlatni presto i poslao ga svojoj majci. Bio je to pre poklon iz osvetoljubivosti nego znak sinovljeve ljubavi prema majci, jer čim je Hera sela na presto, iz njega su izašli skriveni okovi, sputali je i nisu joj dali da ustane. Niko od bogova nije mogao da je oslobodi. Najpre su na Hefesta svi bili strašno ljuti, ali nije im ostalo ništa drugo nego da pošalju po njega. Hefest, međutim, nije čeznuo za tim da se vrati na Olimp, a to je i glasniku bogova, Hermesu, sasvim jasno rekao. Zato su bogovi pribegli lukavstvu. Poslali su Hefestu boga vina Dionisa, koji ga je opio i doveo na Olimp na magarcu. Vinom razgaljeni Hefest zaboravio je na davnu nepravdu koja mu je bila učinjena, oslobodio je majku i odlučio da zauvek ostane među bogovima. Štaviše, tu je odlučio i da se oženi, a njegovi roditelji su ga nagradili davši mu za ženu najlepšu boginju. Prema jednoj verziji, bila je to Harita Aglaja, a prema drugoj, proširenijoj, boginja ljubavi i lepote Afrodita.

Hefestov dolazak na Olimp imao je dalekosežne posledice. Celog ga je izgradio i pregradio. Kako su do tada stanovali olimpski bogovi nije poznato. Iz podataka o Hefestovim delima saznajemo da im je sagradio veličanstvene palate od zlata, srebra i bronze. Nije zaboravio ni sebe, podigao je palatu i u njoj uredio savršeno opremljenu kovačnicu, jer nije hteo da se odrekne svog bučnog i ne baš čistog kovačkog zanata čak ni na Olimpu. Homer, na primer, s divljenjem spominje njegove kovačke mehove koji su sami od sebe raspirivali vatru i primali radne naloge pravo iz Hefestovog mozga. Uprokos tome, Hefest nije zanemario fizički rad. Često su ga viđali oznojenog i umornog, u neprekidnom pokretu, čime se razlikovao od ostalih bogova.

Razume se, Hefest je kao svestrani umetnik među bogovima bio omiljen. Ipak, nisu ga uzimali suviše ozbiljno. Podsmevali su se njegovoj hromosti (a ponekad to i nije bio samo podsmeh, nego poznati homerski "smeh bogova"), na primer kada je umesto boginje Hebe posluživao oko njihovog stola. Njegova žena Afrodita bestidno ga je varala sa bogom rata Aresom. Jedino se Hera prema njemu odnosila s razumevanjem, žaleći što ga je uvredila. Prilikom jedne svađe Zevs ga je bacio s Olimpa. Hefest je u velikom luku leteo ceo dan i pao na ostrvo Lemnos. Tamošnji stanovnici su prema njemu bili prijatni, a i Hefest im je bio zahvalan. Kraj vulkana Moshila uredio je sebi kovačnicu. Kad je iz grčkog panteona prešao u rimski (pod imenom Vulkan), uredio je još jednu svoju kovačnicu na Siciliji, pod Etnom. To je, razume se, bio poduhvat velikih razmera, pa je Hefest pozvao sebi za pomoćnike nekoliko divovskih kiklopa.

U život mitskih junaka Hefest se nije preterano uplitao. Ograničavao se na izradu oružja, a kao dobar oružar davao ga je obema zaraćenim stranama. Na molbu boginje Tetide napravio je, na primer, sjajno oružje njenom sinu Ahilu, ali je, na molbu boginje Eos, napravio jednako sjajno oružje i Memnonu, Ahilovom neprijatelju. Ni u ratove se nije uplitao. Uz jedan jedini izuzetak. U bitkama na trojanskoj zaravni ukrotio je vatrom, na molbu boginje Here, reku Ksant čiji je bog hteo da ubije Ahila talasima. Hefest je brižno štitio svoje poštovatelje, kovače i zanatlije koji svoj posao rade uz pomoć vatre. Zbog toga su mu ljudi zaista bili zahvalni. Uz Ateninu pomoć naučio ih je, barem prema Homerskim himnama, zanatima i umetnostima, pa više nisu morali da žive životom životinja u šumama i pećinama, nego u lepim kućama i gradovima, gde "lako i mirno život svoj žive, kroz godinu celu što teče".

Helios

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Grč. Helios, lat. Sol - sin titana Hiperiona i njegove žene Tije, bog sunca)


Kao blistavi bog sa zlatnom kosom i krunom od sunčevih zraka bio je dostojno otelotvorenje sunca. Stanovao je na istočnoj obali Okeana, u zlatnoj palati, iz koje je svakog jutra izlazio u zlatnim kolima u koja su bila upregnuta četiri krilata konja, i u njima je putovao preko nebeskog svoda. Obasjavao je zemlju zracima koji su joj darovali svetlost, toplotu i život. Uveče je na zapadu opet silazio u vode Okeana. Tamo ga je čekala zlatna lađa kojom se vraćao u svoju palatu, a sledećeg dana bi ponavljao putovanje. Helios je sve mogao da vidi i čuje i bio je bistro oko olimpskog Zevsa. Voleli su ga bogovi, ljudi, životinje i biljke. Jedino u podzemnom Hadovom carstvu nije bio dobrodošao gost. Sam mu se, međutim, uklanjao po sopstvenoj volji.

Heliosova žena bila je okeanida Perza. Na istoku je s njom imao sina Ejeta, koji je postao kralj u Kolhidi, a na zapadu kćer Kirku, moćnu čarobnicu. S Perzinom sestrom Klimenom imao je sina Faetona, poznatog po nesrećnoj vožnji nebeskim kolima, i nekoliko kćeri. Osim njih imao je još dve kćeri s nimfom Neerom. Zvale su se Faetusa i Lampetija, a čuvale su mu stada stoke na ostrvu Trinakiji, današnjoj Siciliji. Tu je bilo sedam stada krava i sedam stada jaganjaca, svako po pedeset komada. Bila su simbol trista pedeset dana i trista pedeset noći (mesečeva godina kod Grka je imala pedeset nedelja po sedam dana). Prema nekim mitovima Helios je osim Perze (pre ili posle nje) imao ženu Rodu, kćer boga mora Posejdona. Po njoj je nazvao ostrvo Rodos, koje je izvukao iz morskih dubina jer na svetu za njega ništa nije ostalo kad su bogovi delili vlast i imanja. Zbog toga su ga stanovnici Rodosa posebno poštovali, kao i svi Grci, a posle njih i Rimljani, iako kod njih kult Heliosa nikada nije imao takvo značenje kao kult sunca i bogova sunca u Egiptu ili u zemljama Bliskog istoka.

Muze



(Grč. Musai, lat. Musae - kćeri najvišeg boga Zevsa i boginje pamćenja Mnemosine, boginje umetnosti)


Bilo ih je devet, a pojedine su umetnosti raspodelile ovako: Kaliopa je bila muza epskog, Euterpa lirskog, a Erata ljubavnog pesništva, Talija komedije, Melpomena tragedije, Terpsihora plesa, Klija istorije, Uranija astronomije, Polihimnija himničkog i horskog pevanja. Njihov broj, kao i podela njihovih funkcija, posledica su srazmerno dugog razvoja. Najstariji autori nisu ih tačno razlikovali. Nekad govore samo o sedam muza, pa o tri ili četiri, a često samo o Muzi uopšteno. Izuzetno, među njima su se isticale i druge muze, na primer Meleta ("Brižnost"), Mnema ("Pamćenje") i Aeda ("Pevanje"). Platon im je dodao i desetu, pesnikinju Sapfu sa ostrva Lezbos, ali to je bila samo počast pridata prvoj poznatoj pesnikinji u istoriji grčke i svetske poezije (iz 7.-6.v. p.n.e.). Muze, dakle, nisu bile zaštitnice svih umetničkih vrsta, ali su bile zaštitnice dvaju područja nauke. Grci su, naime, a nakon njih i Rimljani, astronomiju i istoriju ubrajali među umetnosti, dok su vajarstvo i slikarstvo označavali u širem smislu rečju "tékhne", umećem, tj. rukotvornom ili proizvodnom delatnošću (za rad Fidijin ili Apelov nisu imali drugog izraza osim onoga koji su upotrebljavali za rad kovača). Iako su pojedini umetnici poštovali pre svega muze svoje struke, iskazivali su poštovanje i prema "svih devet", a uz njih su ih poštovali i ostali ljudi. Bez dela umetnika, koji su bili štićenici muza, život baš ne bi bio nešto posebno vredan.

Grci i Rimljani prikazivali su muze kao lepe žene, ravne i najlepšim boginjama. Pripisivali su im sklonost pevanju i plesu, čime su uveseljavale i bogove i same sebe. Voditelj muza bio je bog Apolon. Živele su na Olimpu, ali su se rado zadržavale i kod izvora Hipokrene na šumovitom Helikonu (u Beotiji), ili kod Kastalijskog izvora na Parnasu (u Fokidi). Prema ljudima su bile ljubazne i susretljive, naročito prema svojim miljenicima pesnicima, dramatičarima, pevačima i glumcima. Za nanesenu uvredu i one su se, svakako, svetile. Tako su na primer oduzele glas, sluh i vid tračkom pevaču Tamiru jer se hvalisao da ih je pobedio u nekom takmičenju. Uživale su zaštitu svih bogova, uz izuzetak boga Aresa. Zevs je tako usmrtio tračkog kralja Pireneja kad je hteo da ih nasiljem natera da mu služe. "Srećan na svetu je onaj koga muze vole", kaze se u tzv. Homerskim himnama

Afrodita



(Grč. Aphrodite, lat. Venus - boginja ljubavi i lepote, najlepša boginja antičkih mitova)

Njeno poreklo je nejasno. Prema Homeru, bila je kći najvišeg boga Zevsa i boginje kiše Dione, a prema Hesiodu, rodila se iz morske pene, koju je oplodio bog neba Uran, i izašla iz mora na ostrvo Kipar. Bilo kako bilo, Afrodita je, zahvaljujući svojoj lepoti i čarolijama kojima je vladala, postala jedna od najmoćnijih boginja. Ni bogovi ni ljudi nisu joj mogli odoleti. Osim toga, imala je više pomoćnika i pomoćnica: Harite, boginje ljupkosti i lepote, Hore, boginje godišnjih doba, Peitu, boginju udvaranja i ljubavnog nagovora, Himena, boga ženidbe, i najzad, Erosa, mladog boga ljubavi, čijim se strelama nije moglo umaći.
Budući da ljubav u zivotu bogova i ljudi ima veoma važnu ulogu, Afrodita je bila veoma cenjena. Onaj ko joj je iskazivao počasti i prinosio žrtve mogao je da bude siguran u njenu naklonost. Samo, bila je pomalo nestalna, a sreća koju je pružala često i prolazna. Ponekad bi opet izvodila prava čuda kakva ume da čini samo ljubav: kiparskom vajaru Pigmalionu je tako oživela mermerni kip u koji se on bio zaljubio. Svoje ljubimce štitila je na bojištima, u morskim olujama i od spletaka neprijatelja. Znala i da mrzi, jer mržnja je rođena sestra ljubavi. Bojažljivog mladića Narcisa, koji je prema kleveti ljubomornih nimfi prezreo njene darove, dovela je dotle da se zaljubio u samog sebe i na kraju počinio samoubistvo. Ali, začudo, sama nije imala sreće u ljubavi: naime, nije znala kako da trajno zadrži nijednog svog ljubavnika. Ni brak joj nije bio srećan. Zevs joj je odredio za muža najneuglednijeg boga, hromog i večito oznojenog božanskog kovača Hefesta. Kao naknadu za to tražila je utehu kod jarosnog boga rata Aresa, s kojim je imala petoro dece (Erosa, Anterosa, Dima, Foba i Harmoniju), zatim kod boga vina Dionisa (s kojim je imala sina Prijapa), a uz ostale i kod boga trgovine Hermesa; štaviše, utehu je tražila i kod običnih smrtnika, dardanskog kralja Anhiza, kojem je rodila sina Eneju, i kod lepog Adonisa, strastvenog lovca, za kojeg je od Zevsa izmolila besmrtnost.
Od njenih uplitanja u burne događaje sveta mitova najdalekosežnije je posledice imala njena naklonost prema sinu trojanskog kralja Prijama, mladome Parisu. Kao nagradu za to što joj je u sporu sa boginjama Herom i Atenom dao prvenstvo u lepoti obećala mu je najlepšu od svih smrtnih žena. Ta žena, po nepodeljenom mišljenju bogova i ljudi, bila je Helena iz Arga, žena spartanskog kralja Menelaja. Afrodita je pomogla Parisu da Helenu odvede u Troju. Menelaj nije hteo da se odrekne svoje žene i tražio je da mu se vrati. Kako je Paris to odbio, Menelaj je uz pomoć svog brata Agamemnona, moćnog mikenskog kralja, podigao sve ahejske kraljeve u kazneni pohod protiv Troje. Pod Agamemnonovim vođstvom otplovilo je sto hiljada Ahejaca preko mora i napalo Troju. Afrodita je, razume se, pomagala Trojancima, ali borba nije bila njena jača strana. Bilo je, na primer, dovoljno da je okrzne koplje ahejskog vojskovođe Diomeda pa da plačući uzmakne sa bojišta. U strašnom desetogodišnjem ratu, u kojem su učestvovali svi tadašnji junaci i gotovo svi bogovi, Paris je na kraju poginuo, a nakon njegove smrti pala je i Troja.

Amazonke

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Grč. Amazones, lat. Amazones - narod ratobornih žena, koji je nastanjivao severnu obalu Male Azije, ili krajeve pod Kavkazom, ili današnji Krim. Praotac im je bio bog rata Ares)

Očigledno propadaju mitu, iako grčki istoričari govore o njima kao o istorijskom narodu. U opisima njihove društvene organizacije, koje često daju s pojedinostima vrednim pažnje, moguće je pratiti tragove matrijarhalnog uređenja. "Amazonke su bile narod" sažima mišljenje o njima Diodor Sicilski u 1. veku p.n.e. "kojim su vladale žene. Njihov način života vrlo se razlikovao od našeg. Žene su se obučavale u ratnoj veštini i neko vreme su morale da služe u vojsci. Za vreme vojničke službe ostajale su device. Nakon otpuštanja iz vojske udavale su se da bi imale decu. Ali svu vlast u javnom životu držale bi u svojim rukama. Muškarci su vodili domaćinstvo, kako to u našem društvu čine udate žene".

Ime im je, navodno, bilo izvedeno od reči "amazos", tj. "besprse", jer su sebi, prema nekim verzijama mita, u mladosti spaljivale jednu dojku da im ne smeta pri zatezanju luka. Glavno oružje bile su im sekire. Vladar im je uvek bila kraljica. Kao i muškarci, ratovale su često, a u hrabrosti nisu zaostajale za njima.

Grčki junaci su često dolazili u dodir s Amazonkama. Uz retke izuzetke, najčešće u ratu. Prvi se protiv njih borio junak Belerofont kada su upale u Likiju, i nagnao ih u bekstvo. Protiv njihove kraljice Hipolite krenuo je u ratni pohod i junak Herkul. Atinski kralj Tezej, koji ga je pratio, doveo je kući kao robinju zapovednicu njihove vojske, Antiopu, i njome se oženio. Njene drugarice su došle da je oslobode, ali se Antiopa zaljubila u Tezeja, branila s njim Atinu i u borbi poginula. Amazonke su s Grcima poslednji put ukrstile oružje u trojanskom ratu. Njihova kraljica Pentezileja je došla u pomoć opsednutoj Troji i pala u dvoboju s ahejskim junakom Ahilom. Grci su Amazonkama izručili Pentezilejino mrtvo telo, ali su se one zauzvrat zaklele da više nikada naće ratovati protiv Grka. Svoju zakletvu su održale i u mitovima je ostalo samo sećanje na njih.

Grci su smatrali da su Amazonke utemeljile brojne maloazijske gradove, koji su danas većinom u ruševinama. Među malobrojne izuzetke se ubraja Smirna (današnji turski Izmir). Ime Amazonki preneseno je, čudnim sticajem okolnosti, i u Novi svet. Kad se 1541. godine Francisko Orelano, kapetan konkvistadora Gonzalesa Pizaroa zaputio tokom najveće južnoameričke reke da dovede pomoć svojoj desetkovanoj armiji, naišao je na njenom ušću na indijanska plemena čije su poglavice bile žene. Pod uticajem antičke literature, reku na čijim obalama su vladale žene nazvao je Amazonom.

Andromeda

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Grč. Andromede, lat. Andromeda - žena junaka Perseja, kći etiopskog kralja Kefeja i njegove žene Kasiopeje)

S Persejem se upoznala u čudnim okolnostima: bespomoćno prikovana za stenu na morskoj obali, gde je po nju trebalo da dođe morska neman Ketos. Ketosa je u Kefejevo kraljevstvo poslao bog mora Posejdon da osveti uvredu svojih kćeri i unuka, koje je Kasiopeja uvredila time što je tvrdila da je lepša od svih morskih nimfi zajedno. Neman je uništavala podanike Kefejevog kraljevstva, a svaka borba protiv nje bila je uzaludna. Kefej se za pomoć obratio Amonovom proročištu u Libiji, gde je dobio savet kako da spasi zemlju. To je moglo da se postigne jedino žrtvovanjem vlastite kćeri. Kad je za to doznao narod, prisilio je kralja da posluša savet proročišta. Tako je Kefej prepustio Andromedu na milost i nemilost nemani. Ali sudbina joj nije odredila da umre: baš u trenutku kad joj se neman približavala, pojavio se Persej.

Mladi junak je u Kefejevu zemlju došao s ostrva Gorgona, gde je ubio ne manje opasnu neman Meduzu. Kad je video šta Andromedu očekuje, bez kolebanja je izjavio da će je spasiti ako je dobije za ženu. Andromeda i njeni roditelji su to radosno prihvatili i Persej se pripremio za borbu: pričvrstio je na noge krilate sandale koje su mu omogućile da leti i opasao zakrivljen čarobni mač koji mu je osiguravao pobedu u svakoj borbi. I pored takvog naoružanja i velike Persejeve hrabrosti, borba je dugo bila neodlučena. Razume se, neman nije htela da se odrekne plena, a još manje života. Na kraju, sreća se okrenula na Persejevu stranu: teško ranjeni Ketos se uspuzao na obalu da u samrtnom grču proždere Andromedu, ali ga je Persej dotukao. Andromeda je bila spašena i ubrzo posle toga u Kefejevom domu se slavila svadba.

Međutim, pošto je pre toga Andromeda bila verena za Kefejevog brata Fineja, došlo je do spora. Kada je bila u smrtnoj opasnosti Finej nije ni prstom maknuo da je spasi, a sad je vrlo uporno tražio svoje pravo. Upao je s naoružanim ljudima u svadbenu dvoranu, nazvao Perseja kradljivcem nevesta i zatražio da mu Andromedu odmah vrati. Uzalud mu je Kefej objašnjavao da je pravo na Andromedu izgubio onda kada je pristao da ona bude žrtvovana, a uzalud je i Persej branio svoj opravdani zahtev. Finej je svojim pratiocima naredio da silom otmu Andromedu, a sam je kopljem nasrnuo na Perseja. Kad je Persej video da ne može da se odbrani, pozvao je svoje prijatelje da odvrate pogled i iz torbe izvukao glavu Meduze koja je bila tako strašna da se pri pogledu na nju svako skamenio. Finej i njegovi ljudi pretvorili su se u kamene kipove.

Nakon venčanja, Andromeda je s Persejem otišla na ostrvo Serif, gde je živela njegova majka Danaja, a zatim u Arg, gde je Persej postao kralj. Tamo mu je rodila mnogo potomaka, koji su postali znamenite ličnosti grčkih mitova: Persa, Alkeja, Elektriona, Stenela, Mestora, Elija i Gorgofonu. Njen praunuk je bio i junak Herkul. Nakon smrti bogovi su Andromedu preneli na nebo. Ona i danas sja na noćnom nebeskom svodu zajedno sa svojim mužem Persejem i svojim roditeljima Kefejem i Kasiopejom.