Vampiri

GROFICA ELIZABETA BATHORY



Originalni portret Grofice Elizabete Bathory

Postoje mnoge legende o vampirima. Najvjerodostojniji su dokumenti iz sedamnaestog stoljeća koji dokazuju postojanje grofice Elizabete Bathory, najkrvožednije vampirice svih vremena.

Grofica Bathory rođena je 1560 godine u jednoj od najstarijih i najbogatijih porodica u Transilvaniji. Imala je puno moćnih rođaka; kardinala, princezu i bratića koji je bio Mađarski premijer. Najpoznatiji pripadnik porodice Bathory bio je Poljski kralj Stefan (1575-86).

  Elizabeta Bathory udala se u petnaestoj godini za grofa Ferencza Nasdasdya. Zajedno su živjeli u dvorcu Csejthe u Mađarskoj. Grof Nasdasdya (sada Nasdasdya-Bathory) puno je vremena proveo u ratovima zaradivši nadimak "Crni heroj". Dok je grof ratovao, Elizabeta se upoznala sa okultnim preko sluge Thorka.

  Mlada grofica je čak pobjegla sa tamnim slugom ali se brzo vratila a Ferenz joj je oprostio. U to je vrijeme već počela mučiti sluškinje uz pomoć svoje stare dadilje Iloone. Tamnim su se obredima pridružili i domar Ivan Ujvary, sluga Thorko i dvije vještice Darvula i Dorottya.

  1600 godine grof Ferencz umire i legenda o Elizabeti Bathory počinje bivati stvarnost. Grofica je bila lijepa i tašta i starenje ju je plašilo više od svega. Jednog je jutra sluškinja češljajući slučajno počupala groficu. Elizabeta ju je udarila jako, do krvi. Krv mlade sluškinje zaprljala je grofičine ruke. Ovoj se učinilo da je njena koža poprimila svježinu i mladost djevojke. Naredila je domaru i Thorku da raščereče sluškinju i iscjede njenu krv u veliki kotao. Elizabeta Bathory se okupala u kotlu punom krvi zbog ljepote vlastitog tijela.



  Tijekom sljedećih deset godina sluge su dovodile nove djevojke za rituale i krvave kupke i jedna je nesuđena žrtva pobjegla. Tajna je procurila i vlast je saznala za grozote koje su se godinama odvijale u dvorcu Csetje. Mađarski kralj Matija naređuje grofu Cuyorgiju Thurzu, upravitelju provincije, da osvoji zamak. 30 prosinca 1610 godine Csetje pada i tamnice dvorca se otvaraju. U samom je dvorcu nađena jedna mrtva djevojka bez krvi, u podrumima nekoliko živih dok su ispod dvorca u katakombama nađeni ostaci 50 žrtava.

  Elizabeta je stavljena u kućni pritvor a suđenje je održano 1611 godine u Bitcsu. Grofica je odbila priznati krivnju ili tvrditi nevinost. Potpuni prijepis suđenja danas postoji sačuvan u Mađarskoj. Domar Ivan Ujvary svjedočio je o umorstvu 37 neudanih djevojaka od kojih je šest on sam doveo u dvorac. Žrtve su bile zavezane i rasječene škarama. Elizabetina dadilja je posvjedočila o mučenju i umorstvu 40 djevojaka.

  Svi umješani u ubojstva osim grofice i vještica su pogubljeni. Sud nikada nije osudio Elizabetu Bathory za zločine. Grofica je živa zazidana u zamku, ostavljena je samo mala rupa kroz koju joj je davana hrana. 1614 godine jedan od stražara poželio je vidjeti tu poznatu ljepoticu i našao je mrtvu.

  Postoji povezanost između Bathorya i Drakula. Zapovjednik ekspedicije koja je pomogla grofu Drakuli da se domogne trona u Transilvaniji zvao se Stefan Bathory. Posjed porodice Drakula, zamak Fagaras prodan je porodici Bathory za vrijeme Elizabete. Obje porodice imale su simbol zmaja u porodičnom grbu.

Istarski krvavo: Kringa, mjesto koje sigurno ne želite posjetiti

Prije četiri stoljeća u Kringi u Istri umro je Jure Grando. Iako je bio potencijalni vampir, na ukopu mu nisu čavlom proboli jezik. Godinama je zlostavljao mještane



Svake je noći izlazio iz groba i lutao mjestom. Plašio je ljude. Lupao im na vrata i prozore. Obilježavao je kuće u kojima je već sljedeće jutro umirao netko od stanara. Istarski vampir Jure Grando proždirao je mještane Kringe, a redovito je obilazio i svoju udovicu.

Upravo ga je ona na kraju i prijavila crkvenim i svjetovnim vlastima. Ispričala je kako je njezin pokojni suprug svake noći posjećuje, maltretira i siluje.

Tek tad, 16 godina nakon Jurine smrti, devet ljudi krenulo je u pohod.
Slovio je kao netko tko će nakon smrti početi "zlu rabotu"

Jure Grando umro je 1656. godine u Kringi blizu Pazina, gdje je živio. O njemu, najpoznatijem hrvatskom vampiru, svjedoči legenda zapisana u djelu "Slava vojvodine Kranjske" slovenskog putopisca i povjesničara Janeza Vajkarda Valvazora. Valvazor je pisao kako Granda kao potencijalnog vampira nisu propisno pokopali i upravo zbog toga mještani Kringe trpjeli su posljedice.

Primjerice, u Istri su pri ukopu potencijalnim vampirima jezik morali probosti čavlom za potkivanje konja. Na Jurinu ukopu, koji je i za života slovio kao netko tko će nakon smrti početi "zlu rabotu", to očito nisu učinili. Dugih 16 godina on je harao mjestom i plašio stanovnike. Nakon što ga je njegova udovica prijavila, pavlinski redovnik “otac Juraj” pokušao se oduprijeti njegovim zlim moćima. Neuspješno.

Težak zadatak preuzeo je župan Miha Radetić. U pratnji osmorice odvažnih mještana uputio se jedne noći 1672. godine na vampirov grob.

- Oboružani dvjema bakljama i raspelom, njih devetorica otvorilo je grob i u njemu zatekli pokojnikovo tijelo, rumeno i živo, kako im se smiješi i upravo otvara usta - piše Valvazor, a poslije su ga citirali mnogi autori poput njemačkog Hermanna Hessea.

Kolac se neprestano odbijao od Grandova tijela

Prestrašeni prizorom, istarski istjerivači duhova razbježali su se svatko na svoju stranu. Ipak, nakon nekog vremena i na županovo su se inzistiranje vratili do groba i pokušali, također prema starom običaju, vampirovo srce probosti glogovim kolcem.

Nikako nisu uspijevali. Kolac se neprestano odbijao od Grandova tijela.

- Na to župan naloži jednom svećeniku da mrtvacu pred lice gurne raspelo i stane govoriti: ‘Vidi ovamo, štrigune! Ovdje je Isus Krist koji nas je izbavio od pakla i umro za nas, a ti ne nalaziš mira’ - pisao je Valvazor.

Na kraju mu odsjekli glavu

Nadalje je u svom djelu opisivao kako se devet najhrabrijih borilo s vampirom. Dok je svećenik vampiru govorio da ne nalazi mira, vampiru su na oči navrle suze. Ipak, glogov kolac i dalje nije prodirao u tijelo, pa je nazočni Micolo Nyena sječivom krenuo odsijecati vampirovu glavu. U pomoć mu je priskočio Stipan Milasich, koji je Grandu naposljetku odrubio glavu. Mrtvac je počeo vikati, trgati se i previjati kao da je živ.

Cijeli grob natopio je krvlju. Istjerivači su zatvorili grob i Grando nakon toga više nije terorizirao mještane.

- U izvjesnost tog događaja nema sumnje jer ja sam osobno razgovarao s ljudima koji su bili nazočni - napisao je slovenski putopisac.

Kringa, mjesto koje ne želite posjetiti

Jezovita legenda i danas ledi krv u žilama. Mještani Kringe, njih 30-ak, nerado govore o Juri Grandu. Najstarija mještanka Danica Rajko (80) prisjeća se kako su joj još kao djevojčici strašne priče o Juri koji je bio pravo zlo i maltretirao sve oko sebe.

Zbog strašnih priča o vampiru malo mjesto Kringa našlo se na svjetskim turističkim kartama. S turističkih prospekata doslovce vrišti slogan: “Kringa, mjesto koje sigurno ne želite posjetiti”. Oni koji ne poslušaju savjet pa se odvaže i dođu u Kringu mogu posjetiti muzej vampira s mračnim labirintom.

Muzej nudi bogatstvo predaje o prvom europskom vampiru iz Kringe. Mrtvački sanduci sa zašiljenim glogovim kolcima, umjetničke slike i skulpture vjerno dočaravaju pravu horor priču istarske legende o vampiru Juri Grandu i njegovoj udovici Ivani.

Pored muzeja vampira u Kringi se nalazi i kafić Vampire, koji nudi vampirski koktel.

Nadahnuće za romane i filmove

Jure Grando je postao junakom u desetak knjiga i kazališnih predstava. Nadahnuće je bio piscima poput Byrona, Sheridana Le Fanua ili Brama Stokera. Osim što je najstariji vampir, Jure Grando je bio povezivan s kugom, koju je prenosio obilježavajući svojim sablasnim kucanjem na kućna vrata oboljelih.

I kao kugonoša vampir je odigrao bitnu ulogu u književnim i filmskim djelima poput Stokerova romana "Drakula" ili ekranizacije "Nosferatu" F. W. Murnaua i Wernera Herzoga.

(24sata.hr)

Barbara Celjska - Crna kraljica

Rijetko su Hrvati tako drhtali kao na spomen - Crne kraljice
Lijepa, okrutna i sklona okultnom, Barbara Celjska je ispunila sve uvjete da postane osoba čiji će se nadimak - Crna kraljica - stoljećima izgovarati uz strahopoštovanje





Legenda kaže da je dušu i Medvedgrad prodala vragu

Kada je Barbara Celjska u pitanju, postoji samo jedna stvar vezana uz nju oko koje se svi možemo složiti - malo je koja žena na ovim prostorima u ljudima tako budila maštu poput nje. Eto, gotovo šest stotina godina iza njezine smrti i danas je spominjemo kao vampiricu ili vješticu, što je tek dio legendi što o njoj kruže.

Bila je iznimno lijepa, odijevala se u crno i bavila 'zabranjenim znanostima', okultizmom i alkemijom

Predstavimo je najprije kroz povijesne činjenice. Kći hrvatskog bana Hermana II. Celjskog i grofice Anne Von Schaunberg, Barbara Celjska je rođena 1392. godine u češkome Melniku te je u toj državi i umrla u ljeto 1451. od kuge.

Imala je samo 16 godina kada se udala za Žigmunda Luksemburškog te je 1420. godine postala češka krajica, a 1433. godine carica budući da je njezin muž okrunjen za njemačko-rimskoga cara.

Knjige bilježe da je bila iznimno lijepa žena, ali i da je njezin život papa Pio II. opisao kao razuzdan i poročan. Također, kažu i to da se odijevala u crno, pa k tome se bavila 'zabranjenim znanostima', okultizmom i alkemijom.

Crna kraljica

Jasno vam je, takav je spoj potaknuo nezaustavljivu lavinu glasina o njoj, a u narodu je zbog odijevanja, navodno oholog karaktera i sklonosti prema 'mračnom nauku', vrlo brzo prihvaćena i prepoznata pod nadimkom Crna kraljica.

Nažalost, lik fatalno lijepe vražje ljubavnice se toliko dopao tadašnjim autorima fantastičnih priča da je čak i samostalno zaživio, pa možemo samo nagađati kada je i u kojoj priči Crna kraljica doista Barbara Celjska, a kada je riječ o nekoj drugoj ženi ili čak izmišljenoj osobi.

Tako je samo pretpostavka da je Barbara Celjska uistinu uvijek baš ta žena o kojoj su ispričane tolike priče u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a među kojima ćemo izdvojiti sljedeće:

Pukni vrag, dam ti Medvedgrad

Crna kraljica je dio života stolovala na Medvedgradu, te je na glasu bila kao izuzetno ohola žena koje se narod silno bojao. Zagrebačke legende bilježe da je bacala svoje ljubavnike sa zidina ili u kavez s veprom i slala gavrana da napada i kopa oči njezinim neprijateljima.

Također, predaje govore i to da je vragu prodala dušu i Medvedgrad kako bi otjerao Osmanlije, zbog čega je nakon smrti postala zmija što i danas čuva svoje blago koje se još uvijek nalazi u tajnim tunelima otprilike podno Markovog trga.

U Samoboru pak bilježe da je održavala razvratne tulume, a jedna od priča govori i to da upravo njoj trebamo biti zahvalni što danas imamo Plitvička jezera jer je u doba velike suše naredila kiši da pada.

Sličnih legendi o njoj ima još, no i ove su sasvim dostatne da zaključimo kako je bila nepresušno vrelo priča koje su se usmeno prenošene i u koje je, logično, svašta dodavano, ovisno o mašti autora.

Barbara kao varaždinska vampirica?

Vjerojatno je tom logikom Barbara Celjska s vremenom postala i vampirica te ćete taj podatak naći u pojedinim knjigama koje se bave tim uvijek intrigantnim stvorenjima.

Tako pokojni francuski književnik Robert Ambelain u knjizi 'Le Vampirisme - de la légende au réel' prenosi bilješke neimenovanog engleskog teozofa kojem su lokalni ljudi pričali o misterioznim epidemijama.

Događale su se periodički na varaždinskom području te su odnosile živote mnogih mladih ljudi. Karakteriziralo ih je to što su žrtve na vratu imale neobične rane koje su, dakako, protumačene kao vampirski ugrizi.

Ambelain u knjizi ne navodi da je za to kriva Crna kraljica, ali zato tom informacijom barata njegov sunarodnjak i novinar Jean Paul Bourre, koji u knjizi 'Les Vampires' piše da je upravo Barbara Celjska bila ta koja je ustala iz groba u Knegincu.

Navodi i to da je Varaždin od njezinih krvoločnih pohoda oslobodio pravoslavni svećenik, ali i ne objašnjava podatak koji odmah upada u oko - kako je Barbara ustala iz groba u Knegincu ako je pokopana u Pragu?

Naravno, malo je vjerojatno da je Bourreu bio taj koji je Barbaru digao iz lijesa, već je sasvim izvjesno da je tu informaciju dobio iz 'dvadeset i druge ruke' od ovdašnjih ljudi, što je samo potvrda koliko je dubok trag ta žena ostavila u našim krajevima, ali potom i svijetu.

Naime, Barbara Celjska je poslužila kao inspiracija Josephu Sheridanu Le Fanu prilikom pisanja vampirske novele Carmilla (1872.), a neki će reći da je ujedno time i zaslužna što je Dracula (1897.) u noveli Abrahama Stokera ispao tako kako je ispao.

(24sata.hr)

Ubiti vampira: Kolekcionar iz Čazme prodao alat za krvopije

Marijan Đanić iz Čazme, koji prikuplja antikvitete, na oglas je stavio drveni kovčeg sa setom za obranu od vampira. Nije ni sanjao da će izazvati toliku pozornost

 

Rijetko koji predmet je na nekom od hrvatskih aukcijskih internetskih portala izazvao toliku pozornost kao što je to napravio Marijan Đanić iz Čazme sa svojim antiknim alatom za ubijanje vampira.

Premda je oglas za 150 godina star drveni kofer u kojem se nalaze češnjak, kliješta, dva glogova kolca, čekić, metalni križ, kubura sa srebrnim metkom, molitvenik i sveta vodica trebao stajati na Njuškalu mjesec dana, Marijan se alata za ubijanje opasnih krvopija riješio nakon prve ozbiljnije ponude već nakon 10 dana. Nije nam htio otkriti za koliko je i kome prodao stvari koje je pregledalo više od 50.000 ljudi, no nadmetanje je počelo s početnom cijenom od 1500 kuna.

- Nisam mogao ni zamisliti da će se ljudi toliko zainteresirati za ovaj predmet. Meni su ti telefonski pozivi potpuno okrenuli život. Ljudi su zvali svaki dan. No najviše me je šokiralo što su me zvali i noću. To me je natjeralo da ugasim mobitel - kaže Marijan Đanić, koji je inače predsjednik Hrvatskih laburista u Čazmi.

Sudeći prema interesu kupaca, strah i jeza na sam spomen vampira u Hrvatskoj i dalje su jaki, no neki su očito imali i druge namjere s ovim profesionalnim alatom.

- Laknulo mi je kad sam alat prodao. Nisam više mogao slušati što su sve ljudi spremni učiniti. Nećete vjerovati. Raspitivali su se za ‘alat’ jer im je to bio jedini način da se riješe supruge za koju su tvrdili da je vampirica - rekao je u šali Marijan Đanić, koji se inače bavi i restauriranjem starina.

Na Njuškalu trenutačno prodaje dva velika džuboksa sa svim pločama, prastari radioprijamnik, bicikl star 50 godina korišten na snimanju filma “Šegrt Hlapić”, ormar star 150 godina, bidermajer kolica za dekor, fenjer za vlak... Kaže da je svoj najzanimljiviji eksponat našao na nekom tavanu u Bjelovaru. Ni sam nije mogao vjerovati da se takve stvari i u 21. stoljeću drže u kućama, ali i da su se ikad koristile na ovim prostorima. Prodaje sve zbog krize.

Njegov kolega iz Aljmaša, Vjekoslav Jurkin, koji sakuplja starine, priča da se ni on nikad nije susreo s takvim alatom. No zaštita od vampira bila je česta u selima u Srbiji u 19. i početkom 20. stoljeća, pa je Marijanov komplet vjerojatno iz tog vremena. Prije nekoliko godina veliku pozornost javnosti izazvala je dražba ostavštine Jimmyja Pippena, poznatog američkog dizajnera i trgovca antikvitetima. U obilju dragocjenih starina posebno se isticao baš alat za ubijanje vampira iz 19. st. Prodali su ga za 14.850 dolara, a zainteresirani su se čudili što se nešto takvo uopće može prodavati jer, kažu, mogućnost borbe s vampirima nema cijenu.
Bili smo u selu srpskog vampira Save: 'Osjetimo da je tu'

U srpskom selu Zarožje krajem prošle godine urušila se vodenica. Stanovnici kažu da je to bio znak povratka legendarnog vampira Save koji je nekoć ondje živio. Svi su se u tom selu smještenom na planinskim obroncima tik uz sablasnu šumu u studenom prošle godine naoružali češnjakom, križevima i kolcima.

Iako su mnogi svjesni da je legenda o Savi Savanoviću, najpoznatijem srpskom vampiru, tek legenda, nije im baš svejedno. Bolje je, ističu seljaci, shvatiti to ozbiljno nego mu pasti u ruke.

Ovaj jedini srpski vampir navodno je pio krv onih koji su dolazili u njegovu vodenicu u gustoj hrastovoj šumi kako bi samljeli žito na bistroj rijeci Rogatici. Vampir je navodno ubijen oštrim kolcem kojim mu je probodeno srce, no legenda kaže kako je njegov duh preživio u tijelu leptira.

Sava je, naime, bio neženja i živio je u vodenici u kojoj je i mljeo žito. No u vodenicu je, kaže legenda, tada došao Strahinja, siromašan mladić koji je htio oženiti bogatu nasljednicu. Poslali su ga na Savinu vodenicu da ga vampir dokrajči, no ovaj je njega probo kolcem.

- Sava je opasan jer nije mrtav, iz usta mu je izletjela leptirica. Vampiri postoje, to svatko zna! Teško nama ako se Sava vrati - rekao je Miodrag Vujetić u studenom prošle godine reporteru Expressa koji je posjetio vodenicu i selo Zarožje kraj Bajine Bašte. Vujetić je uvjeren da se Sava neće vratiti ako se vodenica obnovi.

- Ako se ipak vrati, svaka kuća ima kolac i vijenac bijelog luka - ističe Vujetić.

Neki mještani kažu da su u blizini njegove vodenice čuli režanje, ali ne životinjsko, čudne zvukove i lomljavu. Drugi pak smatraju da vampira Savu treba poštovati kao i ostale susjede, ne ismijavati ga i biti s njim u prijateljskim odnosima.
Sava Savanović je brend zarožja, oživljen je u horor filmu 'Leptirica' 1973.

Srpski pisac Milovan Glišić napisao je pripovijetku o Savi, ali vampir je svoju najveću popularnost doživio tek 1973. kada je prema njegovu djelu snimljen horor film “Leptirica” Đorđa Kadijevića. U javnosti je prije nekoliko godina odjeknuo sukob između stanovnika Valjeva i Bajine Bašte oko toga čiji je Sava i gdje se uistinu nalazi vodenica. Valjevčani su Savu obukli u opanke, stavili mu šubaru i crveni plašt te ga proglasili svojim. No na kraju su ga ipak morali vratiti u Zarožje.

(24sata.hr)

Najpoznatiji srpski vampiri

Verovatno već znate da je reč vampir, pored paprike, jedina srpska reč koja se odomaćila u drugim svetskim jezicima. Razlog leži u činjenici da su prvi zvanično zabeleženi slučajevi vampirizma bili zabeleženi kod srpskog stanovništva. Inače je verovanje u strašna bića koja ispisaju krv bilo prisutno u mnogim krajevima sveta, ali po vampirima su u svetu najviše poznati Transilvanija i Srbija. U Rumunija se vampir zove strigoi ili moroi, dok se kod Vlaha severoistočne Srbije za vampira koristi naziv muronj.



Predstavljamo vam tri najpoznatija vampira iz Srbije koji su postali svetski poznati.



1) Petar Blagojević

Petar Blagojević je bio srpski seljak koji je umro 1725. godine u selu Kisiljevo. Nakon njegove smrti u kratkom vremenskom periodu je umrlo još devet ljudi iz sela, prilično iznenada, a neki od njih su na samrtničkoj postelji rekli da ih je Petar posećivao i pokušao da ih uguši. Petrova žena ga je jednog dana videla u svojoj kući, pa je od straha morala da pobegne u drugo selo. Tada se nekako zadesilo da je taj deo Srbije kratkotrajno pao pod austrougarsku vlast koja se zainteresovala za paniku kod seljaka. Meštani su zatražili za dozvolu da se iskopa telo mrtvaca, kako bi izvršili ritual ubijanja vampira. Vlast nije htela da im odmah da dozvolu, pa su meštani pretili da će napustiti selo, jer su se plašili da ih vampir sve ne pobije. Nekako su se dogovorili da izvrše iskopavanje tela, i na tom iskopavanju su bili pristuni predstavnici austrijske vlasti. Oni su zajedno sa sveštenikom pregledali iskopano telo i prilično se zaprepastili kada su videli da telo preminulog Petra uopšte nije počelo da se raspada, a da su počeli da mu izrastaju nova koža i nokti, a na ustima mu se videla krv, na šta su ih stanovnici sela upozoravali.

Telo je spaljeno, a austrijski predstavnik je poslao zvaničan izveštaj u Beč, sa opisom celog događaja i molbom da ga ne krive za ceo incident, jer su seljaci insistirali da se grob otvori. Izveštaj je objavljen u novinama i o njemu se naširoko pričalo. Neki naučnici su čak pokušavali i da objasne zašto bi to moglo da se desi, ali pojava neraspadanja tela je objašnjena u nauci tek u 20. veku. Tada je sve delovalo kao da vampiri zaista postoje.

2) Arnaut Pavle

Arnaut Pavle je bio bivši turski vojnik koji je živeo u selu pored Svilajnca. Tamo se oženio i normalno živeo, ali je ženi često pričao o svom susretu sa vampirom u Grčkoj kojeg se jedva oslobodio i zbog kojeg je odlučio da se vrati kući. Umro je negde u isto vreme kad i Petar Blagojević, takođe u delu Srbije koja je bilo pod austrougarskom upravom. Nakon njegove smrti počeli su misteriozno da umiru ljudi iz sela, pa je zavladala panika u svim okolnim selima. Napravila se komisija za otkopavanje tela svih preminulih, koja se sastojala od prestavnika austrougarske vlasti i sveštenika. Nekoliko tela nije pokazivalo znake raspadanja, pa se zaključilo da je Petar zarazio još par ljudi, pa su se i oni povampirili. Sva tela su bila probijena glogovim kolcem i spaljena. Međutim, nije se sve završilo na tome. Nekoliko godina kasnije počeli su ponovo da umiru ljudi iz sela. Meštani su smatrali da je jedna od preminulih, žena pod imenom Milica, jela meso ovce koju su ubili vampiri par godina ranije, zarazila se, povampirila i počela da ubija ljude iz sela. Svi su bili prestrašeni, nisu smeli da spavaju sami, već se nekoliko kuća noću skupljalo da spavaju zajedno. Istovremeno je uvedena danonoćna straža protiv vampira. Austrougarski zvaničnici su prvo mislili da je u pitanju neka epidemija, ali su na kraju pristali da se ponovo otkopaju tela radi spaljivanja, i na njihovo čuđenje leševi su opet bili neraspadnuti sa novoizraslim noktima i krvlju na usnama. U selo je došla još jedna komisija, koja je sve ispitala i izveštaje poslala u Beč. Priča o vampirima se raširilia celom Evropom, pa se svuda diskutovalo šta bi to moglo da stoji iza povampiravanja ljudi.

3) Sava Savanović

Sava Savanović je verovatno najpoznatiji srpski vampir. On se proslavio zahvaljujući pripovetci Milovana Glišića pod nazivom „Posle devedeset godina“, na osnovu koje je snimljen i poznati srpski horor film Leptirica. To je vampir koji živi u vodenici u selu kod Bajine Bašte. U skladu sa lokalnom legendom, on je pio krvi svakoga ko je prolazio pored vodenica, a spavanje u vodenici je značilo sigurnu smrt. Vodenica u kojoj je živeo radila je sve do 50-ih godina, a nedavno se sama srušila, pa je bilo izdato upozorenje javnosti da vampir traži novi dom.




daliznate.

Vampir


Vampir je demonsko biće poznato kod svih Slovena. Ljudi mogu postati vampirima nakon smrti, a mogu takođe i za života. Da bi se bolje shvatila priroda vampira treba prvo nešto reći o verovanju Slovena o životu nakon smrti.

Kod Slovena je postojalo verovanje da čovek ima dušu i telo, koji su za života nerazdvojni. Nakon smrti duša se odvaja od tela i odlazi u drugi svet, odnosno svet mrtvih (Nav). Međutim odlazak u drugi svet traje prema predanju i običajima, koji su do danas sačuvani 40 dana. Za to vreme duša obilazi dom pokojnika i boravi na mestima gde je pokojnik najčešće boravio. Ukoliko je smrt teška, to znači da se pokojnik teško rastaje od svoje duše. Verovalo se da se dobri, pošteni i pravični ljudi lakše rastaju od duše od onih zlih i nepravičnih.

Vampiri su obično postajali zli ljudi, kao i oni koji su na samrti teško rastajali od duše. Uglavnom se to događalo u roku od 40 dana, pre nego što duša ode u drugi svet (onaj svet, Nav). Međutim kod zlih ljudi, duša nije imala pristup drugom svetu, te bi ostala zarobljena u svetu živih. Takva duša bi se vraćala u svoje telo i mrtvac bi postao vampir. Ukoliko je duša zarobljena, ona može ući u telo i nakon 40 dana.

Takođe vampir je mogao postati i preminuli preko čijeg groba bi prešla neka životinja. Obično se govorilo o mački. Postojalo je i verovanje da ako se telo čoveka ne spali, nakon smrti, njegova duša može ostati zauvek zarobljena u telu i u ovom svetu i da se taj čovek može povampiriti.

U raznim delovima slovenskog sveta vampir se naziva i drugim nazivima: vukodlak, lampir, lapir, vjedogonja, jedogonja, a najčešće – upir. Na staroslovenskom, reč za vatru je - pir, a un označava negaciju. Unpir, odnosno upir je izraz za biće kome vatra ne može ništa, odnosno označava biće koje je osuđeno na to da bude zarobljeno u telu čoveka koji nije spaljen.

Vampir je zamišljen kao čovek koji je crven od krvi, koji nema mesa, ni kostiju, već je ispunjen crvenom pihtijastom masom. Verovalo se da se vampir može uništiti ako mu se ošteti koža. U tom slučaju bi pihtijasta masa izcurela iz tela. Vampiri su se često vraćali svojim ženama, čak i da su imali decu. Deca vampira mogli su biti i ljudi i vampiri, zavisno od pola vampira i deteta. Ukoliko bi bili istog pola i dete bi postalo vampir. Vampir je mogao biti nevidljiv, a takođe pojavljivao se kao čovek ili kao pas, nekad i kao vuk. Mogao je da prođe i kroz najmanji otvor ili neku rupu. Vampiri su nanosili zlo. Obično su davili žrtve i pili im krv. Ljudi nisu mogli da ih primete, ali prilikom pojave vampira, domaće životinje bi bile uznemirene.

Radi uništavanja vampira su se preduzimale razne mere predostrožnosti kao postavljanje trnja oko groba, kako bi vampir oštetio kožu. Ovakve mere se javljaju pojavom hrišćanstva i prestanka spaljivanja mrtvih. Sloveni su verovali da glog ima magično dejstvo, tako da je glogov kolac bio najefikasnije oruđe u borbi protiv vampira. Čajkanović smatra da je glogovim kocem mrtvac zabijan za sanduk, međutim takođe time bi se oštetila njegova koža.

Nekad je stavljano i vino u usta mrtvaca, jer je ono zamenjivalo krv i time zadovoljavalo vampirsku požudu za pijenje krvi. Vampirom se moglo postati i za života, ukoliko bi čoveka opseo zao duh, ali u pojedinim predelima se smatralo da se za života vampirom moglo postati i ukoliko se detetu ne baja kad treba ili ukoliko čovek sklopi neku vrstu ugovora sa demonskim silama. Živi vampiri su takođe nanosili zlo i pili krv, donosili bolesti, međutim njih je bilo teže uništiti. Imena za živog vampira su i Koldun kod Rusa, Prikoljiš kod vlaha.

Vampir se pominje u Nestorovoj hronici, u Dušanovom zakoniku je predviđena kazna za one koji iskopavaju vampire, dok jedan nomokanon iz 7. veka predviđa kaznu za spaljivanje vukodlaka. Naročitu senzaciju u Evropi su vampiri dostigli početkom 18. veka. Veruje se da je prvo pominjanje pojma u zapadnoj Evropi bilo u austrijskom časopisu „Vossiche Zeitung“, broj 98, koji je objavljen 1725. Tamo se nalazio izveštao o smrti Petra Blagojevića, nakon čega je umrlo još 10 ljudi, koji su na samrti izjavili da im se javio Blagojević. Iz Beča je poslat i tim lekara. Nakon otkopavanja groba, pronađeno je neraspadnuto telo Blagojevića sa tragovima krvi na zubima.

RIJEŠEN MISTERIJ VAMPIRSKIH GROBOVA Znanstvenici: 'Otkrili smo zašto su tako pokopani'



VARŠAVA Kad su arheolozi lani u Poljskoj pronašli grobove s kosturima kojima je preko vrata bio položen srp, mnogi su pretpostavili kako je riječ o ljudima koji su tako pokopani, jer se sumnjalo da su vampiri.

No, novo istraživanje pokazuje kako su osobe pokopane u tim grobovima umrle od kolere, a lokalno stanovništvo bojalo se da će umrli ustati iz groba i tako vratiti smrtonosnu koleru među njih.

U post-srednjevjekovnoj Poljskoj vjerovalo se kako će se prva osoba koja umre prilikom pojave neke zarazne bolesti, ubrzo vratiti kao vampir. Zbog toga su žrtve zaraznih bolesti podvrgavane cijelom nizu rituala kako bi se spriječio njihov povratak među žive, među kojima je i bilo polaganje srpa preko vrata leša.

Neobični grobovi iz 17. i 18. stoljeća pronađeni su među stotinama 'običnih' grobova. Smatralo se kako šest kostura pripada strancima, te da su zbog toga pokopani u neoznačenim grobovima, ali genetska je analiza pokazala kako je riječ o posmrtnim ostacima lokalnog stanovništva.

'Ljudi iz tog vremenskog razdoblja nisu razumjeli način prenošenja bolesti i umjesto racionalnog objašnjenja epidemija, oni su se okretali natprirodnim uzrocima – u ovom slučaju, vampirima', kaže dr. Lesley Gregoricka, autorica znanstvenog rada o 'vampirima' preminulima od kolere koji je objavljen na besplatnom, online znanstvenom časopisu PLOS ONE.

'Smatralo se kako će srp preko vrata odrubiti glavu vampira kad ovaj poželi ustati i izaći iz groba', dodaje dr. Gregoricka.

'I kamen koji se stavljao ispred brade preminulog imao je sličnu funkciju – čvrsto bi zatvorio usta i tako spriječio vampire da grizu žive i piju im krv.'

(Jutarnji.hr)

Riješen misterij vampirskih grobova

Međunarodni tim znanstvenika objavio je ovaj tjedan da je konačno uspjio riješiti tajnu 'grobova vampira' koji su otkriveni na više lokacija u Poljskoj





U novoj studiji, predstavljenoj u časopisu PLOS ONE, istraživana su tijela pokojnika koja su bila zakapana sa srpovima oko vratova ili s kamenjem u ustima kako bi se spriječila mogućnost da ustanu iz mrtvih. Bio je to svojevrstan pandan glogovim kolcima, srebrnim mecima, križevima i sličnim oruđima koja su se s vremenom uvriježila kao najbolja sredstva za trajno upokojenje mitskih krvopija.

No rezultati analize koji pokazuju da su tako zakapani lokalni stanovnici, a ne isključivo doseljenici ili stranci, navode na zaključak da su pokojnici bili žrtve epidemije kolere koja je poharala ovaj dio svijeta. Zašto?

Priče o vampirima koji se vraćaju u život imaju vrlo stare korijene koji sežu sve do drevnih Egipćana, Grka, Babilonjana, pa čak i dalje u prošlost, rekla je suautorica istraživanja Tracy Betsinger, bioarheologinja na State University of New York u Oneonti. U istočnoj Europi postoje najmanje tisuću godina. O njima svjedoče i novinska izvješća od 17. stoljeća na ovamo. Primjerice 1725. austrijski je službenik ispričao priču o srbijanskom seljaku Petru Blagojeviću koji je navodno ubio devet suseljana prije nego što su mu uspjeli zabosti kolac u srce. U to vrijeme vampiri nisu nužno pili krv; ljude su mogli ubiti samim pogledom.

Prema onovremenim vjerovanjima, čovjek je mogao postati vampir na više načina: ako se nije krstio, ako je umro nasilnom smrću, ako je umro kao stranac ili ako je bio prva žrtva epidemije.

Korijeni mita o sisanju krvi

Znanstvenici pretpostavljaju da je ideja da vampiri piju krv mogla nastati za vrijeme epidemija kuge i drugih bolesti, kada su se tijela umrlih znala danima raspadati na ulicama, trgovima ili poljima.

'Ljudi su tada imali izravan i osoban dodir sa smrću, međutim nisu imali dobro objašnjenje o tome što se zapravo zbivalo', rekla je voditeljica studije Lesley Gregoricka, bioarheologinja na University of South Alabama.

U tijelu se nakon smrti u procesu raspadanja stvaraju plinovi. Ono se napuhuje pa tlak iz pluća istiskuje krv kroz usta. U minulim stoljećima grobovi su se nerijetko ponovno otvarali kako bi se pokopali novi pokojnici, osobito u vrijeme epidemija. Prizori napuhnutih tijela usta punih krvi mogli su seljake navesti da zaključe da su se ljudi, koji su za života bili mršavi, obilno napili nečije krvi i udebljali, objasnila je Gregoricka.

Vampirska forenzika

Gregoricka i njezini suradnici analizirali su dijelove kostiju s groblja Drawsko iz 18. stoljeća, u kojem su pronađeni grobovi vampira. Neki leševi ondje su pokopani sa srpovima oko vrata ili s kamenjem u ustima koji su ih trebali spriječiti da se hrane živima.

Kako bi otkrili odakle su 'vampiri' došli, znanstvenici su analizirali količine izotopa stroncija u kostima. Svako mjesto ima određene karakteristične omjere izotopa stroncija, a ljudska tijela ih u istim omjerima apsorbiraju iz okoliša. Rezultati su, neočekivano, pokazali da vampiri nisu bili doseljenici, već lokalni stanovnici. Budući da na njima nisu otkriveni znaci nasilne smrti, tim je zaključio da su najvjerojatnije umrli u epidemiji kolere koja je u ono doba harala tim krajem.



(tportal.hr)