Biljke mesožderi

Dionaea muscipula

U biljke mesoždere spada oko 400 međusobno prilično različitih vrsta koje osim specifičnog načina pribavljanja određenih supstanci uglavnom imaju malo zajedničkog. Sve one "vare" svoj plen procesom hemijskog razlaganja koji odgovara varenju kod životinja. Razlaganje vrše enzimi koje biljka izlučuje, bakterije koje biljka "gaji" na sebi ili i jedni i drugi. Krajnji rezultat ovog procesa su azotna jedinjenja i minerali koje biljka apsorbuje.

Biljke mesožderi pripadaju dikotiledonim biljkama, jednoj od dve velike grupe cvetnih biljaka [druga grupa su monokotiledone]. Najveći broj pripada redu Nephentales a mesoždera ima i u redovima Scrophulariales i Rosales. Ukoliko Vas zbunjuju ovi pojmovi i niste sigurni koja hijerarhija važi: grupe ili klase se dele na redove, redovi na familije, a familije na rodove i vrste.

Vizuelno verovatno najpoznatija biljka mesožder je muholovka [Dionaea muscipula] iz reda Nephentales. Ova višegodišnja biljka je postala pznata pre svega zahvaljujući svom izgledu koji je mnogim piscima horor priča služio kao inspiracija. U stvarnosti muholovnku veličina ograničava na hvatanje insekata i sitnih životinja. Njeno prirodno stanište su vlažni močvarni predeli Severne i Južne Karoline u Sjedinjenim Državama. Posebno prilagođeni listovi su podeljeni na dve podjednake polovine koje na ivicama imaju duge oštre bodlje. Na insektima privlačnoj crvenoj sredini lista između dve polovine nalaze se "okidači" - tri dlačice na svakoj polovini, koje kada ih plen dotakne aktiviraju zatvaranje lista. Privučen mirisom koji izlučuje biljka na crvenoj unutrašnjosti lista, insekt dodirom aktivira zamku a list se zatvara za pola sekunde. Sama brzina iako za biljni svet izuzetna, ne predstavlja jedini faktor uspeha. Bez "rešetki" na ivicama lista biljka verovatno ne bi bila ni upola tako efikasna. U slučaju da je lov uspešan žlezde u listu intenziviraju lučenje crvenkastog enzima koji rastvara telo insekta. Sam proces može potrajati i deset dana posle čega se list otvara i ponovo postaje spreman za lov. Jedan list je u stanju da proces hvatanja i varenja ponovi tri do četiri puta posle čega se suši i otpada.


Iako pripadaju istom rodu, drugačiji pristup ovom problemu demonstriraju listovi biljaka koji formiraju duguljaste ćupaste zamke u kojima se uhvaćeni insekti rastvaraju zahvaljujući enzimima i bakterijama. Obod jednog ovakvog ćupastog lista prekriven je veoma sitnim dlačicama usmerenim na dole koje insektima prilično otežavaju penjanje nagore ka izlazu iz "ćupa". Ivica oboda ima zadatak da privuče insekte i to čini svojim sjajem i slatkastim mirisom. Kada insekt jednom zakorači ka unutrašnjosti povratka mu uglavnom nema, ukoliko ga ne spasu izuzetne letačke sposobnosti. Iznuren od pokušaja da se popne uz dlačice insekt se najčešće prepušta gravitaciji koja ga vuče pravo u "stomak". Probavni enzimi rastvaranjem insekta obezbeđuju nephodne sastojke za rast. Pripadnici tri familije u koje spadaju ove biljke mogu se naći na svim kontinentima. Evroaziju nastanjuje familija Nepenthaceae dok se na američkom kontinentu mogu sresti mesožderke iz familije Sarraceniaceae. Australijska muholovka, Cephalotus follicularis sama čini familiju Cephalotaceae. Podaci o konačnom broju vrsta ovih biljaka variraju iz razloga što se ove biljke lako međusobno ukrštaju i na taj način stalno povećavaju taj broj. Najveći primerci na svetu mogu se videti u Kinabalu, malezijskom nacionalnom parku, gde zapremina tečnosti u samo jednom listu dostiže i 2l.


Treća grupacija [prema načinu hvatanja plena] obuhvata pet rodova biljaka iz familije Lentibulariaceae kojima je zajednički mehurast oblik i otvor na "mehuru" okružen dlačicama. Nastanjuju i zemlju i vodu a takođe su i najrasprostranjenije među svim biljkama mesožderkama. Mehurovi ovih biljaka najčešće rastu do 0.5 cm u prečniku. Kada insekti ili manje ribe dotaknu dlačice na otvoru mehura, on se naglo poveća ususavajući i zarobljavajući plen. "Vrata" se iza plena zatvaraju za cca 0.3 sekunde. Ostatak procesa veoma nalikuje onom kod ostalih biljaka mesoždera. Nakon izvesnog vremena potrebnog za rastvaranje tela insekta ili ribe i apsorbovanje potrebnih elemenata "vrata" mehura se otvaraju a preostali sadržaj se ispumpava napolje.

Osim opisanih, neke biljke su razvile i sistem lučenja providnih, lepljivih i mirišljavih kapljica koje insektima izgledaju kao rosa. Kada dodje u kontakt sa ovim lepkom insekt se u svojim pokušajima da se ortrgne zapravo samo sve više umotava u smrtonosnu masu koja ga prvo udavi a potom rastvori.

Nabavite li neku od pomenutih prirodnih muholovki unapredićete svoj životni prostor na više načina. Upotreba neprijatnih i često iritirajućih insekticida za uništavanje letećih insekata u zatvorenim prostorijama će postati izlišna a same prostorije će dobiti jedan i više nego originalan detalj. Kako se u ovom slučaju radi o višegodišnjim biljkama potrošeni novac neće biti bačen uzalud...

zivotinjsko-carstvo.com

Ако се нисте никада бавили гајењем биљака или неговањем цвећа, вероватно мислите да су биљке осетљиве, нежне и крхке.

Међутим, постоји више врста биљака које се хране инсектима, и за сваку би се могло рећи да је исто онако „лукава“ и „свирепа“ као било која животиња која ловом обезбеђује себи храну.


Међу најпознатије свакако спада крчаг-биљка (Nepenthes), која расте на острву Борнеу и у тропским пределима Азије. Та биљка лучи сладак сок којим привлачи инсекте. Да би још сигурније заварала жртве, природа ју је обдарила привлачно обрубљеним ивицама лишћа у виду бокала црвенкасте боје са неком врстом поклопца, којим биљка може да поклопи тај лист. Инсект слети привучен изгледом и мирисом цветног „бокала“, жељан да се напије мало нектара. Површина листа је тако равна и глатка да инсект склизне наниже, немоћан да се заустави. А тамо, на самом дну удубљеног листа, већ га чека прави базен неке моћне течности. Инсект се удави у тој течности, која брзо затим почиње да дејствује и да га „вари“.


Росуља или дрозера (Drosera) је име друге једне биљке инсектоједа која преваром намамљује инсекте. Горњи део сваког листа те биљке лако је прекривен израслинама попут длака које испуштају сладуњаву течност примамљиву за инсекте. Та течност личи на росне капи што светлуцају кад на њих падну сунчеви зраци, те је зато биљка и добила име „росуља“. Чим неки инсект дотакне једну једину длакасту израслину, нема му више спаса. Тог истог тренутка све остале длакасте израслине почињу да се савијају ка средишту листа, склапајући се око инсекта све док га сасвим не поклопе. Течност коју биљка излучује натапа инсекта и одмах започиње варење. После два дана инсект је сварен, длакасти пипци се опет отворе и спремно чекају на нову жртву.


У неким земљама пронађена је биљка инсектојед којој је дато име мухоловка (Dionaea muscipula). За њу се слободно може рећи да је прави прождрљивац међу биљкама инсектоједима. Израслине у лишћу су попут широко разјапљених отвора, те умногоме подсећају на отворену и пожудну чељуст. И када лептир дотакне длакасте израслине листа, овај се намах затвара брзином поклопца једне мишоловке. Чим биљна течност „свари“ уловљеног лептира, лист се поново отвара, спреман да дочека нову жртву.

riznica.wordpress.com

Biljke mesožderke ili karnivorne biljke (Carnivorous plants) su biljke opremljene organima za hvatanje i probavu malih životinja, mesožderne biljke; ukoliko je ulov insekt, što je najčešće, nazivaju se i insektivorne biljke. Ove biljke ne mogu proizvesti tvari neophodne za život procesom fotosinteze. Kako uobičajeno rastu na područjima posebno siromašnima nitratima, taj problem rješavaju iskorištavajući nitrate iz životinjskih bjelančevina. U tu svrhu uslijedila je modifikacija listova kojima na aktivan ili pasivan način love svoj plijen. Neke od ovih biljaka žive kao epifite – rastu i žive na drugim biljkama ili životinjama ali ne kao paraziti već sami proizvode svoju hranu, te su primorane nedostatak minerala i azota nadoknaditi hvatanjem i rastvaranjem insekta i drugih sitnih životinja, koje koriste kao izvor tvari i energije. Da bi pojedine biljne vrste bile svrstane u grupu karnivornih biljaka moraju zadovoljiti slijedeće kriterije:

1. Moraju biti sposobne privući plijen (npr. mirisom, bojom, nektarom)

2. Moraju razviti posebnu prilagođenost za hvatanje životinja ( npr. zamka u obliku vrča s glatkim i ljepljivim stranama, zamka u obliku školjke koja se može zatvoriti, zamka u obliku ljepljive trake)

3. Moraju posjedovati posebnu prilagođenost kako bi razgradili uhvaćene životinje (npr. probavne enzime, simbiotske gljive, bakterije)

Ono po čemu su jedinstvene su njihovi mehanizmi koji im omogućuju da privuku insekta, uhvate ga, ubiju, razlože i apsorbiraju kao proteinsku hranu. Atraktivna boja cvijeta privuče insekta koji se nađe uhvaćen u zamci. Njihova životna staništa su tresetišta, močvare i karbonatne stijene. Obilne kiše i malo hranjivih sastojaka su razlog zašto su ove biljke adaptirane na ishranu insektima. Bjelančevine dobivene ovim putem osiguravaju životni ciklus mesožderki. Najčešća su dva tipa zamke:

Aktivna zamka, koja se pomjera da bi uhvatila plijen , one su kudikamo zanimljivije; naime njihovi listovi su tako preobraženi da aktivnim pokretanjem uhvate i onesposobe plijen koji zatim razgrade uz pomoć probavnih sokova.

Pasivna zamka se ne pomjera već mami insekta u biljku gdje zatim biva uhvaćen, obično imaju dio lista preobražen u strukturu nalik na vrč ili lijevak u kojem se nalaze probavni sokovi. Životinja jednostavno upadne u takvu strukturu, se i biva probavljena.
Biljke mesožderke imaju životni ciklus kao i ostale biljke cvjetnice. Mogu se razmnožavati seksualnim ili aseksualnim(bespolnim) putem. Neke vrste se razmnožavaju vegetativnim putem - formirajući pupoljke koji rastu i postaju identični roditelju Osnovni procesi životnog ciklusa su:

1) Klijanje sjemena
2) Sazrijevanje biljke, najčešće tokom jedne godine, ali za neke je to višegodišnji proces
3) Cvjetanje biljke
4) Oprašivanje biljke vrše najčešće insekti, rjeđe vjetar. Nastaje sjeme, pada na zemlju i proces se ponavlja.

Karnivorne biljke su vrlo specijalizirane i nemaju puno predstavnika u biljnom svijetu. Svega nekoliko porodica ima karnivorne predstavnike, a to su od poznatijih porodice Sarraceniaceae, Nepenthaceae, Droseraceae i Lentibulariaceae.

wikipedija

Biljke mesožderke


Biljke mesožderke ili karnivorne biljke ( Carnivorous plants) su biljke opremljene organima za hvatanje i probavu malenih životinja, mesožderne biljke; ukoliko je ulov kukac, što je najčešće, nazivaju se i insektivorne biljke, tj. kukcožderke. Ove biljke ne mogu proizvesti tvari neophodne za život procesom fotosinteze.

Kako uobičajeno rastu na područjima posebno siromašnima nitratima, taj problem rješavaju iskorištavajući nitrate iz životinjskih bjelančevina. U tu svrhu uslijedila je modifikacija listova kojima na aktivan ili pasivan način love svoj plijen. Neke od ovih biljaka žive kao epifite – rastu i žive na drugim biljkama ili životinjama ali ne kao paraziti već sami proizvode svoju hranu, te su primorane nedostatak minerala i dušika nadoknaditi hvatanjem i rastvaranjem insekta i drugih sitnih životinja, koje koriste kao izvor tvari i energije.

Da bi pojedine biljne vrste bile svrstane u skupinu karnivornih biljaka moraju zadovoljiti slijedeće kriterije:

1. Moraju biti sposobne privući plijen (npr. mirisom, bojom, nektarom)
2. Moraju razviti posebne prilagodbe za hvatanje životinja ( npr. zamka u obliku vrča s glatkim i skliskim stjenkama, zamka u obliku školjke koja se može zatvoriti, zamka u obliku ljepljive trake)
3. Moraju posjedovati posebne prilagodbe kako bi razgradili uhvaćene životinje (npr. probavne enzime, simbiotske gljive, bakterije)
Ono po čemu su jedinstvene su njihovi mehanizmi koji im omogućuju da privuku insekta, uhvate ga, ubiju, razlože i apsorbiraju kao proteinsku hranu. Atraktivna boja cvijeta privuče insekta koji se nađe uhvaćen u klopci. Njihova životna staništa su tresetišta, močvare i karbonatne stijene. Obilne kiše i malo hranjivih sastojaka su razlog zašto su ove biljke adaptirane na ishranu insektima. Proteini dobiveni ovim putem osiguravaju životni ciklus mesožderki. Najčešća su dva tipa klopka:

Aktivna klopka, koja se pomjera da bi uhvatila plijen , one su kudikamo zanimljivije; naime njihovi listovi su tako preobraženi da aktivnim pokretanjem uhvate i onesposobe plijen koji zatim razgrade uz pomoć probavnih sokova. Pasivna klopka se ne pomjera već mami insekta u biljku gdje zatim biva uhvaćen, obično imaju dio lista preobražen u strukturu nalik na vrč ili lijevak u kojem se nalaze probavni sokovi. Životinja jednostavno upadne u takvu strukturu, utopi se i biva probavljena.
Biljke mesožderke imaju životni ciklus kao i ostale biljke cvjetnice. Mogu se razmnožavati seksualnim ili aseksualnim(bespolnim) putem. Neke vrste se razmnožavaju vegetativnim putem - formirajući pupoljke koji rastu i postaju identični roditelju

Osnovni procesi životnog ciklusa su:
1) Klijanje sjemena
2) Sazrijevanje biljke, najčešće tijekom jedne godine, ali za neke je to višegodišnji proces
3) Cvjetanje biljke
4) Oprašivanje biljke vrše najčešće insekti, rjeđe vjetar. Nastaje sjeme, pada na zemlju i proces se ponavlja.

Karnivorne biljke su vrlo specijalizirane i nemaju puno predstavnika u biljnom svijetu. Svega nekoliko porodica ima karnivorne predstavnike, a to su od poznatijih porodice Sarraceniaceae, Nepenthaceae, Droseraceae i Lentibulariaceae.

Cjevolovka (Sarracenia sp.)

[You must be registered and logged in to see this image.]

S.purpurea, S. flava, S. rubra, S. alata, S. leucophylla, S. oreophila, S. minor, S. psittacina

Povijest Saracenija ukratko

Predivne i lake za uzgoj Sarracenije slove kao jedne od najproždrljivih i najmanje cijenjenih biljaka u hortikulturi. Zgodno te kad tad bizarno lišće Sarracenija može ponekad uloviti i na tisuće kukaca a najčešći ulov su mravi, muhe i ose. Cvijeće se posebno ističe te je dodatni bonus već jako lijepoj biljci. Sarracenije su jedne od najlakših mesožderki za uzgoj te su po mišljenju mnogih jedne od zabavnijih i zahvalnijih biljaka mesožderki. Uglavnom sve vrste Sarracenija rastu u jugo-istočnim predjelima Sjedinjenih Američkih Država te broje 8 poznatih vrsta. Jedna se vrsta prostire istočnom obalom sve do Kanade. Za jedne takve ne uobičajene i u prošlosti rasprostranjene biljke prvim europskim doseljenicima nisu odmah upale u oko. Prva izdana ilustracija prikazivala je Sarraceniju minor sa Floride 1756 godine. 1700 godine Tornefort opisao je S.porpureau iz skupa biljaka koje mu je poslao Dr. M.S. Sarrazin iz Quebeca. Nedugo nakon toga Linneaus je rodu američke cijevolovke dao ime Sarracenia 1731 godine. William Bartram u knjizi koju je napisao 1793 godine o putovanjima južnim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država prvi put opisao nakupljanje kukaca u klopkama ovih biljaka no izrazio je sumnju da biljke imaju koristi od takvog ulova. Darwin je posumnjao u njihove moguće mesožderske sklonosti no nije ih proučavao. Tek je 1887 godine Dr. Joseph Melichamp dokazao da se Sarracenije hrane kukcima. Znanje o tim biljkama proširio se tridesetih godina prošloga stoljeća zahvaljujući studijama koje je proveo Dr. Edgar Wherry te nedavnim studijama Drs. Donalda Schnella i Fredricka Casea.

Njihovo stanište

Habitat u kojem žive američke cijevolovke su močvare jugoistočnih predjela sjeverne Amerike. Tla su pjeskovita i puna treseta koji se stvorio nakupljanjem i truljenjem mahovine. Zbog čestih požara uzrokovanih grmljavinom gotovo da i nema visoke vegetacije pa Sarracenije uglavnom raste izložena sunčevim zrakama. Klima je slična našoj Hrvatskoj. Kiša pada tokom cijele godine a ljeta su topla i vlažna. Zimi su hladne a temperatura se noću spušta i ispod ništice.

Životni ciklus

Sjeme Sarracenija sazrijeva u jesen a prve mlade biljke Sarracenije počinju nicati krajem zime i početkom proljeća kada zatopli. Do kraja godine mlade će Sarracenije proizvesti i sićušne cijevolovke duge i do dva centimetara. Sarraceniji od sjemenke do odrasle biljke treba otprilike pet do osam godina. Godišnji životni ciklus Sarracenije započinje krajem zime što označava i kraj zimskog mirovanja koji je neprohodan za ovu vrstu. Svako središte rasta razvit će po jedan cvjetni stalak dugačak i do 50 centimetara u visinu. Nove cijevolovke Sarracenije neće se razvit prije nego li se cvijet otvori kako klopka ne bi ulovila kukca i tako ga spriječila u oprašivanju.

Smrtonosne dame

Sarracenije privlače kukce na način da izlučuju nektar na rubu klopke. Pri samom kraju klopke nalazi se rub te “poklopac” koji ima funkciju kišobrana te sprečava nakupljanje vode unutar cijevolovke a kukcima kao staza za slijetanje. Unutarnji dio poklopca koji se nalazi iznad rupe u cijev rastu sitne dlačice okrenute prema dolje. Njihova je funkcija onemogućiti kukcima da se kreću prema vani. Skliskava podloga koja se nalazi sa unutarnje strane ruba pa sve do nekoliko centimetara unutar klopke kobna ja za većinu kukaca. Pri kraju smrtonosnog tobogana nalaze se još dlačica te žlijezde sa probavnim enzimima. Kako se kukci nakupljaju i počinju trunuti tako se žlijezde aktiviraju i hrane biljku.Klopke Sarracenija traju od nekoliko tjedana pa do nekoliko mjeseci ovisno o tome koliko su kukaca uspjele uloviti. Truljenje kukaca neizbježno stvara i truljenje klopke pa klopke pune kukaca brže odumiru. Zimi biljka miruje te ne proizvodi nove klopke. One koje su ostale od ljeta u većini se slučajeva osuše.

Uzgoj

Sarracenije vole duboko usaditi svoji korijen pa za njih koristimo duboke vaze. Kod nekih Sarracenija, posebno onih nešto starijih, nije na odmet koristiti i široke vaze jer će biljci biti potrebno jako puno prostora. Kao i za većinu ostalih mesožderki koristimo sistem podloška vaze punom vodom. Kod Sarracenija pazimo na to da je podložak visok i uvijek pun vode. Što više vode to bolje. Neki uzgajatelji Sarracenija korite podloške koji su visoki koliko i sama vaza u kojoj se biljka nalazi te je razina vode u razini sa biljkom.


Bijeli Treset i perlit, sunce i voda, zimsko mirovanje

Za Sarracenije također koristimo mješavinu perlita i bijelog treseta u omjeru 50-50. Treset mora imati pH vrijednosti između 3,5-4,5. Za zalijevanje Sarracenija koristimo destiliranu vodu, vodu dobivenom procesom inverzne ozmoze ili kišnicu. Biljke držimo na južnom balkonu gdje će dobiti što više sunčeva svjetla. Biljke se ne prihranjuju umjetnim gnojivima. Sarracenije prestaju sa rastom već krajem rujna što označava početak njihovog zimskog mirovanja. Biljke stoga možete držati na balkonu tokom cijele godine i nije preporučljivo previše ih micat. Niske temperature nisu pogubne za ove biljke.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dionaea muscipula

[You must be registered and logged in to see this image.]


Dionaea muscipula je najpoznatija biljka mesožderka na svetu. Nije egzotična biljka kao što mnogi misle, već raste u Sjedinjenim Državama u državi Karolina. Dionaea raste u močvarnim područjima gde je prisutnost vode konstanta, tako da, zbog nedostatka visoke vegetacije ima uvek puno direktnog sunčevog svetla. Zimi se temperature spuštaju blizu nule, ali retko kad se temperatura spušta ispod nule. Pošto zimi u prirodi nema onoliko kukaca koliko ih ima tokom leta, Dionaea zimi usporava svoj rast tako da uglavnom proizvodi listove koje rastu uz tlo. Brzina kojom se klopka zatvara u slučaju nadražaja je jako spora, pa biljka zahteva manje vode tokom hladnog perioda.

Dionaea muscipula privlači pažnju zbog svog specifičnog lista koji se nakon nadražaja zatvara munjevitom brzinom. Njen list se sastoji od dva glavna dela, izduženi deo i klopka sa sitnim dlačicama koje su osetljive na dodir.

Ono što je zanimljivo jeste da se klopka ne zatvara u potpunosti nakon prvog dodira, već nakon drugog. Često se uzgajatelji mesožderki šale na račun muholovke nazivajući je najpametnijom biljkom na svetu, jer zna da broji do dva. Objašnjenje za takvo ponašanje je jednostavno. Kada bi se klopka zatvarala u potpunosti nakon samo jednog nadražaj biljka bi utrošila jako puno energije, a ne bi imala nikakvu garanciju da je nešto ulovila. Na taj način kada kukac po prvi put "nagazi" na dlačicu, klopka se zatvara. Nakon što je sa svojim trepavicama onemogućila beg kukcu, počinje nekontrolisano da se kreće, kako bi pronašao izlaz i na taj način stimulira i ostale dlačice i signalizuje biljci da nastavi sa zatvaranjem. Kada se klopka u potpunosti zatvori, biljka započinje sa procesom probavljanja plena i izlučuje probavne enzime. Probavljanje kukca traje deset do petnaest dana nakon kojih se klopka otvara. U klopci ostaje probavljeni kukac, ukoliko biljka ne "pojede" celog kukca, već deo koji je razgradiv. Nakon prvog ulova sa istom klopkom isto će moći da ponovi još samo dva puta, a nakon trećeg ulova klopka će pocrniti i osušiti se. Stanice koje su zadužene za brzo zatvaranje klopke nisu obnovljive, pa odumiru nakon što se istroše.

Karakteristika klopke jeste da se njena unutrašnja strana leti boji u crveno, kako bi privukla pažnju kukaca. Na rubnom delu klopke koji završava izduženim trepavicama muholovka izlučuje sočni nektar koji je zajedno sa bojom jednostavno neodoljiv kukcima. U letnjem razdoblju listovi se uzdižu desetak centimetara iz središnjeg dela biljke, a klopke dostižu dužinu do 3 centimetra. U proleće muholovka cveta. Stabljika cveta uzdiže se i do 40 centimetara od biljke i na taj način omogućuje kukcu da na sigurnoj udaljenosti opraši cvet.

Posebna napomena: bez obzira na to što vas klopka muholovke fascinira, moraćete svoje prste držati na distanci, ne zato što bi mogla da Vas ugrize, već zato što ćete biljku nepotrebno izložiti stresu. Biljka svakim zatvaranjem klopke potroši veliku količinu energije koja očekuje da će joj se vratit kada ulovi plen.

Venerina muholovka (Venus flytrap)



[You must be registered and logged in to see this image.]


Venerina muholovka najbolje raste u hladnom stakleniku, pod staklenim zvonom ili na prozoru; ljeti joj odgovara temperatura 23-30 Celzijevih stupnjeva, a zimi 2-12 Celzijevih stupnjeva. Biljci je obvezno potrebno barem 5 mjeseci hladnog zimskog vremena da bi preživjela. U koliko nema hladnog perioda biljka će uvenuti i to je gotovo uvijek razlog zbog kojeg venerine muholovke venu. Biljku preko zime trebate staviti na hladno mjesto gdje nije potrebno puno svijetla i mora se paziti da temperatura ne padne ispod 2 Celzijeva stupnja. Budući da kao i sve karnivorne biljke, i venerina muholovka treba puno vlage u tlu i zraku, biljku treba obvezno držati u velikom podlošku u kojem uvijek mora biti 0,5 cm vode. Umjesto u loncu biljku možemo uzgajati u većoj staklenoj posudi ili terariju. U tom slučaju na dno treba staviti sloj silicijskog pijeska (6 cm) i na to sloj mješavine treseta u koji se biljka posadi. Biljku ne smijemo saditi u običnu zemlju za cvijeće.

Za polijevanje se mora upotrebljavati ili čista kišnica (makar u današnje vrijeme zbog zagađenog zraka kišnica nije preporučljiva) ili destilirana voda. Nikada ne smijemo upotrebljavati običnu vodu iz slavine jer ona sadrži vapnenac koji će neutralizirati kiselost treseta. Venerina muholovka može rasti samo u kiselom tlu bez minerala, pa će vrlo brzo uginuti ako je polijevamo običnom vodom. Biljka se isključivo zaljeva u posudicu ispod tegle koja uvijek mora imati barem 0.5 cm vode. Ako je biljka u terariju, onda treba paziti da sloj pijeska na dnu bude uvijek u vodi, tako da treset bude u dodiru s vodom i uvijek vlažan. Ljeti je naročito važno više puta dnevno poprskati biljke ručnom prskalicom.


[You must be registered and logged in to see this image.]