Moj portret u jednom danu
Govorim sebi u šetnji
Poštivam stidljivost onih,
Koji zavolješe neke neohične stvari.
Gospodina s mrenom na očima,
Slabim sluhom i opipom,
Koji se čudi sebi iznutra.
Prijatelja izvaljenih koljena,
Koji nekom starom pantomimom
Izražava svoje sumnjive misli.
Lijepe su mi ljubičaste pjesme seoskih krčma
I jedna ruka,
Koja suvišno visi niz stolove;
I neki veslači,
I neke propale skitnice,
Koji su prosjačkog sveca
Smutili licima i alkoholom.
I drag mi je moj umor blijedih boja,
Što prolazi kroz moje oči, ruke i noge.
I poštivam skromnu glavu svoju,
Koja klima o zalazu sunca.
Poštivam stidljivost onih,
Koji zavolješe neke obične stvari.
Luđakinju malu pred kavanom,
Koja rastjera posjetioce,
A ima samo tanke ruke i noge.
I strah svoj volim,
Jer moja mama želi da živim.
— Pažljivo, a ne s ljubavlju,
Prelazim ulicu!
Na pločniku
Toliko sam strpljiv,
Da mi ruke razvlače ramena.
Upozoravam se na igračke u izlozima,
Ali ne mogu se smijati.
I onda poblijedim od mira.
Na uglu sam se udobno smjestio u popodnevu
Oznojen i slab od očekivanja.
Onaj dolje, koji cvili prošnju,
Od strpljivosti ima ruke teže od mojih.
Zato sam nekom svecu
Zabunom ponudio novac.
— Ja sam danas 22 čovjeka
S ovješenim sjećanjem.
Kroz park
Ovom sam dječaku bio prijatelj
Prije osamnaest godina.
Tako znam, da svaki dan
Ne sretem sve prijatelje.
— Uokolo starci nesigurno guraju riječi
Kroz nekoliko zubi.
Nisam mekog srca
I nikoga nemam da zovnem.
Odlazim bez pratnje
I nimalo svečano.
Ulazeći u rastanak
Vrata su moje kuće samo za mene napravljena
I sve do moje sobe jedne su stepenice.
U cijeloj ovoj građevini izražena je pakost samoće.
Moja kuća — kuća bez susreta.
Pod prozorom klecaju dani skromni i slabi.
Ni za jedan dan, koji se ponavlja
Ne treba čistiti cipele.
Za svaki dan, koji se ponavlja
Previše je par očiju.
Kad su mi misli počele gubiti sigurnost,
Praznina mi se popela na glavu u neugodnom društvu.
Zaključio sam bez imalo strave:
Ah, mi sasvim živimo bez čudaka.