Ivo Tijardović

Gost

Ivo Tijardović,hrvatski skladatelj, literat i slikar.Rođen u Splitu,1895 živeo i stvarao do 1976.
Glazbu je učio u Splitu i Beču., gdje je studirao arhitekturu.Završio je Dramsku školu u Zagrebu. Bio je ravnatelj Opere te prvi intendant splitskog HNK,intendant HNK u Zagrebu i ravnatelj Državnoga simfonijskog orkestra poslije filharmonije. Skladateljski se oslanja na folklor i nacionalni glazbeni izraz, posebice Dalmacije.

Skladao je osam opereta a najistaknutije su mu Mala Floramy i Splitski akvarel..koje dočaravaju splitski ambijent između dva svjetska rata. U opernom stvaralaštvu zanimao se temama iz prošlosti i bliskim povijesnim zbivanjima. Bavio se i slikarstvoma radio je kao ilustrator. Zapaženo djelo je opereta posvećena nogometnom klubu Hajduk pod nazivom "Kraljica lopte"

Maestro Ivo Tijardović, skladatelj čije su melodije postale pučke pjesme, popularne mnogo šire od njegovog dalmatinskog zavičaja, istinska je splitska legenda. Bio je istaknuti rodoljub, dirigent, koreograf, slikar, karikaturist, novinar, poliglot, prevodilac … Rođen je 1895. godine u Splitu u kući uz istočne zidine Palače. S glazbom i slikarstvom došao je u dodir još u gimnazijsko doba. Ratne godine proveo je u talijanskom zarobljeništvu te kao jugoslavenski dobrovoljac u Solunu. U Beču je studirao arhitekturu a u Zagrebu završio Dramsku školu HNK-a. U ranijem stvaralačkom razdoblju dvadesetih godina 20. st. napisao je više opereta (Pierrot Ilo, Kraljica lopte, Zapovjed maršala Marmonta, Mala Floramye i Spli’ski akvarel), a u kasnijim godinama opere Jurek i Štefek, Dimnjaci uz Jadran (s temom okupacije i oslobodilačke borbe), Marko Polo i Dioklecijan (koja nije izvedena). Napisao je i kantatu Judita.

Bio je intendant HNK-a u Splitu (1940. – 1941.).

U godinama talijanske okupacije Dalmacije sudionik je u radu Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta i u ilegalnom Gradskom NOO-u, čiji je predsjednik bio od svibnja 1942. do rujna 1943. Bio je član ZAVNOH-a i predsjednik Oblasnog NOO-a za Dalmaciju.

U kući Ive Tijardovića održan je sastanak odbora umjetnika na kojem je odlučeno da se priredi čuvena ilegalna likovna izložba umjetnika povezanih s NOP-om 1943. godine u Ulici Corso Italia 15 (Zvonimirova), u stanu kipara Marina Studina. Na izložbi je Tijardović izložio nekoliko svojih akvarela i crteža olovkom. Zajedno s grupom splitskih intelektualaca iste je godine krenuo u partizane sudjelujući na Konferenciji kulturnih radnika u Hvaru 1943. U to vrijeme obradio je pučku splitsku pjesmu Marjane, Marjane i priredio više koncerata za ranjenike u Italiji, u Visu i u Splitu.U Split je došao s Kazalištem narodnog oslobođenja 1944. godine obnovivši kazališni život. Bio je intendant HNK-a u Zagrebu i direktor Državne muzičke akademije. Umro je u Zagrebu 1976.

Gost

Gost

Gost

Nakon glazbenog obrazovanja u rodnom Splitu, studija arhitekture u Beču i Dramske škole u Zagrebu hrvatski skladatelj Ivo Tijardović postao je prvi intendant splitskog HNK. Njegov skladateljski opus oslonjen je na folklor i nacionalni glazbeni izraz, posebice Dalmacije. Skladao je osam opereta, među kojima su najpoznatije ''Mala Floramye'' i ''Splitski akvarel''.

Umjetničku karijeru počeo je 1922. u splitskom kazalištu, radeći praktično sve što je trebalo kazalištu. Tijardoviću, premda je bio uglavnom samouk, nije bilo strano gotovo nijedno glazbeno područje, pa tako u njegovu stvaralačkom opusu nalazimo komornu i filmsku glazbu, brojne solo pjesme i zborove, predigre i kantate, operete i opere. Najveći broj djela posvetio je glazbenoj pozornici za koju je napisao opere Dimnjaci uz Jadran, Marko Polo, Dioklecijan, glazbenu komediju Doživljaj u Šangaju, scensku glazbu za Marulićevu Juditu i Goldonijeve Ribarske svađe, mjuzikl Katarina Velika. Uz vrhunske operete Mala Floramy i Splitski akvarel, treba spomenuti i operete Pjero Ilo, Kraljica lopte, Zapovijed maršala Marmonta, Jurek i Štefica.

Ivo Tijardović 49_ivo_tijardovic_110918120900_524x288

Gost

PRIČA O PJESMI IVANA KOZARCA - MILOVO SAM

Pjesma je posvećena Vinkovčanki Mariji Kozarac, udanoj Guttman, Ivanovoj lijepoj rođakinji u koju je Kozarac bio zaljubljen. Marija je bila kćerka Ivina strica pa zato ta veza nije ni mogla završiti drukčije, nego Marijinom udajom za drugoga.
Marija i Ivan su rođeni u istoj ulici, nekad Krnjašu, a danas Kozarčevoj. Dakako da je ta romantična, zabranjena, vedra i tragična ljubav digla prilično prašine za ono doba.
Kozarac je bolova od tuberkuloze. Umro je 1910. godine, navršivši tek 25 godina.
Marija je nadživjela svoga voljenog rođaka punih 69 godina. Umrla je 1979.
Danas često Mariju Guttman i Ivana Kozarca nazivaju šokačkim Romeo i Julijom.
Pjesmu je Kozarac objavio u Savremeniku 1910. godine, pod pseudonimom Vanja Koson.
Desetak godina poslije pjesnikove smrti u Brodu je vojsku služio mladi Splićanin Ivo Tijardović. Tamo je, vjerojatno u Čerininu izdanju Kozarčevih pjesama, pročitao i tu pjesmu. Dojmila ga se, pa je sjeo za glasovir i tako je nastala jedna od naših najljepših ljubavnih pjesama.

Tekst – Ivan Kozarac
Glazba – Ivo Tijardović
Pjevali - Zvonko Bogdan, Rade Šerberdžija, Kraljevi ulice, Slavonija band...

Gost

Skladatelj, dirigent, libretist, karikaturist i slikar Ivo Tijardović (1895-1976) jedan je od najstarijih skladatelja filmske glazbe u Hrvatskoj. Kao što sam evidentirala u knjizi Glazba s ekrana, Tijardovićeva filmografija sastoji se od partitura za osam igranih, četiri dokumentarna i jedan animirani film. Među osam igranih filmova zabilježila sam i strane filmske naslove: Korallenprinzessin i In Banner Kaiser Diokletians. Ti su naslovi ostali bez podataka, jer ih je tako naveo Krešimir Kovačević u knjizi Hrvatski skladatelji i njihova djela. Nedavna istraživanja filmologa Daniela Rafaelića i Leona Rizmaula završila su pronalaskom obaju filmova u Berlinu. Filmovi su nastali 1937, pri čemu je In Banner Kaiser Diokletians bio radni naslov filma Lied der Adria. Ujedno, bila je to godina nastanka prvog hrvatskog kratkog zvučnog filma, Šešir. Taj podatak mijenja dosadašnju perspektivu povijesti hrvatske filmske glazbe: u 1937. godini skladanjem glazbe za filmove okušao se ne samo Eduard Gloz u filmu Šešir, nego i Ivo Tijardović. On je, doduše, pisao za filmove snimane u njemačko-jugoslavenskoj koprodukciji (pri čemu je ondašnja Jugoslavija davala prostor i statiste, pa i neke glavne glumce, ali je glavni producent ipak bio njemački studio Tobis). No, bez obzira na producentsku "pripadnost" ovih filmova, može se reći da je Tijardović među prvima sudjelovao u stvaranju umjetničke vrste koja u to vrijeme na našim prostorima nije postojala.