Oto Horvat

Ein Nachmittag 
 
Brojao sam ostrva na tvojim leđima usnulim 
i pratio pogledom posle kako se češljaš 
pred ogledalom i zaboravljaš da te gledam. 
 
Posmatrao sam ti leđa i grudi i pokrete ruke 
i talasanje kose i sebe pri tom prizoru. 
 
Poslepodne beše iza nas kao jedrilica 
koja je uplovila u naše vreme 
iz donjeg ugla ogledala. 
 
I videh još more prekriveno sporim talasima 
i kako se okrećeš prema meni. 
 
Vraćaš kao sa dalekog puta kući. 
 

Krit, 1996. 

Moja greška 
 
               un travestimento etc. 

Bila je to moja greška. 
nisam trebao da predložim da odemo na ručak 
u restoran te subote 
 
trebali smo da nastavimo sa životom 
dosadnih supružnika koji to još nismo postali 
ti da se baviš tvojim native people 
ja mojim prevodima Sangvinetija 
 
radovati se i radovati mi se 
 
bila je greška otići na ručak te subote i naručiti 
primo piatto e poi secondo e dolce e vino e 
mezzo litro d'acqua non gassata e caffè 
i osećati se ponovo kao vrelo zaljubljen par 
 
jer posle dok sam plaćao 
ugledao sam se u ogledalu iznad šanka 
i primetio moju sedu kosu i bradu 
i tebe u daljini sa moje leve strane 
kako sediš još uvek kao šumska nimfa 
 
i pretrnuo užasnut 
 
da nas dvoje dakle ipak 
uprkos svemu uprkos nama 
 
sve smo bliži 
prahu i pepelu 

Oto Horvat:

Sabo je stao

Čovjek je živi stroj za probavljanje smrti. Oca, majke, braće i sestara. Ima načina da se kroz sebe propusti i ona u usmenoj i pripovjednoj mitologiji najzvonkija smrt: djeteta, sina, kćeri, unuka. Jedina smrt koja nikako ne prolazi i ne preživljava se, najteža od svih smrti ona je žene i muža. Oni su odabrani, a ne naslijeđeni, rođeni i prirođeni, nisu naša krv, nego su naše srce, izabrani po nekoj višoj srodnosti. Njihova smrt je nemoguća, kao što je i naša vlastita, neprihvatljiva je, bezumna, nepreživljiva i neprobavljiva. Stoji kao kamen u utrobi, i raste. To je razlog, a ne išta drugo, što udovci brzo odlaze za svojim ženama. Ne umanjujući nijednu drugu žalost, valja reći da veće žalosti od ove nema. I nema veće srodnosti od one koja je svjesno izabrana.

Oto Horvat (ili, kako ponegdje već piše – Otto Horvath) nekad novosadski pjesnik, rođen 1967, ovog čitatelja prati već tridesetak godina, na stranicama književnih časopisa i novina, u nekim davnim pregledima mladih književnosti, gdje smo se obojica pojavljivali, po mjeri vlastitih književnih senzibiliteta, talenata i socijalnih slučajnosti. Jednom, možda 1988, na zadnjoj stranici onih starih novosadskih Polja velikog formata, objavili su nas u zajedničkom aranžmanu: devet mojih vrlo kratkih priča plus Horvatova pjesma. Nikada se, međutim, nismo sreli. Ako i jesmo, taj susret bio je kratak, svakako manje važan od susretanja po časopisima, bibliografijama i književno-kritičkim panoramama i pregledima jedne nestale književnosti.

Zavjesa se spušta s jeseni 1991, gase se reflektori, nad publikom pada mrak, zajednička nam više nije književnost, nego široki svijet, po kojem smo se rasuli kao zrna riže po kuhinjskom podu. Oto Horvat završio je germanistiku, živio posvuda okolo, u Njemačkoj, u Budimpešti, na kraju u Firenci, prevodio s madžarskog, njemačkog i talijanskog, i u vrlo širokim vremenskim intervalima objavljivao knjige pjesama, koje sam nalazio po Beogradu i Novom Sadu, i čitao ih s istim interesom i iz istih razloga kao i ranije. Nije mi bilo teško, niti mi je bilo mrsko mijenjati državljanstva, lične karte i pasoše, zapravo to mi je bilo svejedno, ali nije bilo potrebe ni načina da mijenjam svoje književne i kulturne pripadnosti. Svaki korak u tom pravcu bio je krivi i, nepotrebno, konfliktan. S plemensko-nacionalnim književnostima treba se svakodnevno miriti. I ne pripadati im.

“Sabo je stao”, prva prozna knjiga Ota Horvata, objavljena je 2014, u izdanju Kulturnog centra Novog Sada, i u tristo primjeraka. Knjiga je, dakle, rijetka, ali njezin tiraž i nije tako mali: deseterostruko je veći od prosječnoga tiraža umjetničke grafike. Knjiga nije ni tako nedostupna: osim što je se može naći u dvije-tri beogradske knjižare, i u jednoj ili dvije u Novom Sadu, lako je se naruči od izdavača. Treba li knjiga biti masovnije raširena, i što tiraža govori o njenoj kvaliteti? Isto što o vrijednosti Leonardove Posljednje večere govore naklade njenih reprodukcija, po Vilerovim goblenima, bombonijerama ili nabožnim kalendarima.
Oto Horvat nikada nije bio instinktivni pjesnik, kojemu slike i stihovi naviru po volji gospodnjoj ili u posebnim stanjima svijesti, koja se među pučinom i inom stokom golemom nazivaju – inspiracija ili nadahnuće. Promišljen, cerebralan, kultiviran, bio je, ovome njegovom čitatelju, u ono vrijeme na istoj polici s Alešom Debeljakom. Volio sam takve pjesnike, jer je onih drugih, nadahnutih, jedva i bilo, a scena je bila smorena lažnim nadahnućima, kafanskim ili kvorumovskim, to je na kraju svejedno. Horvatov dar zapažanja, njegovo književno obrazovanje – ništa kao čitanje ne štiti pisca od lažnih nadahnuća i općih mjesta, i svojevrsni zazor od nevažnih životnih i društvenih povoda kao moguće književne teme, bili su svih ovih godina tiha konstanta njegovih rijetkih i sve rjeđih pojavljivanja na stranicama književnih časopisa.

Knjiga “Sabo je stao” roman je iz jednoga glasa, ali iz više gramatičkih lica. To ne znači da se mijenjaju pripovjedačke perspektive, perspektiva je jedna ista, nepromjenjiva. Ali u jednom trenutku ona je sadržana u pripovjedačevom ja, dok u drugom on sebe vidi sa strane, izdvojen iz tijela i iz života. Kao zlokobna inkantacija, ponavlja se iskazivanje vlastite krivnje za njenu smrt. To je autoflagelacija, to je autocinizam, to je, na kraju kao i na početku, sama istina one jedne, neprihvatljive i nepreživljive smrti. A ponekad i pojedinih drugih, ponešto lakših i ljudskijih smrti. Kada ti umre netko blizak, pogotovo ako je umiranje trajalo i ako ti je bio na brizi, osjećaš se krivim, osjećaš da si pridonosio smrti, umjesto da štitiš, pomažeš i liječiš, osjećaš da si bio taj koji je vodio ravno u smrt; nisi bio nemoćni pratilac, kao što će to reći drugi, ili kao što to objektivno jest. Ali što, uopće, znači objektivnost, i koga je briga za objektivnost u ovakvim stvarima.
“Sabo je stao” nije linearno ispripovijedana priča. Ovo i nije roman o smrti, nego je roman o njezinim živim posljedicama. Ujedno, to je i najljepši roman moje generacije, za koji znam. Udesilo se tako da pisci među nama nisu pisali ljubavne romane. Kao djeca i mladići, mislili su da je ljubav sentimentalna, pa se o njoj više ne može pisati. Sazrijevanjem se pokazalo da je ljubav strašna, tako da se o njoj još može pisati samo na način na koji to čini Oto Horvat. Čitatelj, naravno, misli da je on prisiljen pisati upravo ovako i nikako drukčije. To je važna indikacija velike književnosti: ostavlja nas u uvjerenju da se nije moglo drukčije nego baš tako, i da je nešto izvanjsko vodilo i sililo pisca da tako piše.

Bilo je u našem čitateljskom iskustvu dobrih knjiga i moćnih pisaca s temom ljubavi i umiranja. Bilo je voljenih, koji odlaze u umiraonice, u ludnice i na groblja… Bilo je ledenih dokumentarističkih izvještaja, dugih hanekeovskih oproštaja, velike i male književnosti, uputstava kako postupiti ako vam se, ne daj Bože, dogodi nešto takvo. Napokon, smrt bračnoga druga ili ljubavnog partnera jedna je od omiljenih, ali i komercijalnijih, tema modernih psihoterapeuta. Gloriji i Storyju poskoči prodaja čim se s njihovih punomasnih stranica začuje naricanje udovaca i udovica. Ljudi uživaju da takve stvari čitaju, jer u njima osjete dobru i utješnu – laž. U kulturi koja zazire od golotinje, od scena javnoga i grupnog seksa posred javne pozornice, sprovodi su najmiliji pornografski ceremonijali. Općenito, na sprovode se odlazi iz istog razloga iz kojeg se gledaju pornografski filmovi. Nigdje kao na sprovodima rulja se ne osjeća tako besmrtnom. Umiru samo izopćeni. Naravno, zadnja rečenica je laž, ali u nju se vjeruje. Istina je, međutim, strašna, kao što je strašan pravi ljubavni roman.
“Sabo je stao” jedna je biografija, i još jedna autobiografija. Priča o onome što je bilo prije nego što su se sreli, o jugoslavenskome socijalizmu, o svakovrsnom manjinstvu i o Sarajevu. O Novom Sadu, Vojvodini, o ocu koji bi se skidao gol nasred plaže koja nije nudistička, o drugom ocu koji nije čitao ništa osim kaubojskih i krimi romana. O još mnogočemu drugom, pripovijedajući o neprebolu, pripovijeda Oto Horvat. Način na koji to čini je neponovljiv, kao što je, uostalom, i ova knjiga neponovljiva. Pisca je sustigla sudbina, sustigla ga je nesreća dostojna njegova književnog dara. Koliki talent, tolika i nesreća. To je ono, a ne čitateljsko voajerstvo, što ovaj roman čini neponovljivo dojmljivim i snažnim. Jedva sto i dvadeset stranica, koje pregaze čitatelja tako da i ne razmišlja što je tu istina a što nije. Istina je, naravno, sve. Nema utjehe.

I nema odgovora. Samo sram dječaka s kojim majka razgovara na pogrešnom jeziku: “Kada razmislim o tom događaju, o kontekstima i značenjima jedne takve rečenice u prepunom novosadskom gradskom autobusu ne mogu da ne nastavim sa pretpostavkom da su mu njegovi vršnjaci ili prijatelji njegovih roditelja sigurno često postavljali pitanja, mogao bih ih nazvati i kviz pitanjima, kao da se radi o nekakvoj šali, a ne o uvredi i ponižavanju. O sadizmu. Pitanja koja su se navodno uvek ticala sporta, da li je bilo reč o fudbalu, rukometu ili vaterpolu, bilo je svejedno. ‘Za koga navijaš kada igra Jugoslavija sa Mađarskom?’”

M Jergović

Neno, bravo za temu!

Rovinj: Nagrada 'Mirko Kovač' za roman 'Sabo je stao' Ota Horvata

5.10.2015.

Sabo stao da bi se pisac odmakao

Pisac Oto Horvat povodom nove zbirke priča "Kao Celanovi ljubavnici". Autorov
 izlet u prozu nije kratkog daha







PISAC Oto Horvat koji je, nakon sedam pesničkih knjiga, sa proznim prvencem - romanom "Sabo je stao" iz 2014. osvojio publiku, kritiku i brojna priznanja, dokazuje da njegov "izlet" u prozu niti je bio slučajan, niti je kratkog daha. Gostujući nedavno u Beogradu, Pančevu i Novom Sadu, gde je predstavio novu zbirku priča "Kao Celanovi ljubavnici" ("Akademska knjiga"), Horvat nam je otkrio da ne zna kada će pisati nešto novo, ali sumnja da će to biti stihovi - iako je upravo naleteo na odličnog nemačkog liričara Toma Šulca koji mu je poeziju učinio ponovo interesantnom.

Otkrio nam je i da "Oto Horvat nikada nije stao, već je zastao samo da bi stvorio Saba":
- Sada mislim da sam daleko od Saba - kaže pisac koji živi i radi u Italiji. - Bila mi je potrebna distanca prema tom romanu i mislim da je ova knjiga priča u tome uspela. Otvorio sam sebi, a verovatno i čitaocima, novi prostor za susrete.
Dela pesnika Pola Celana, "prozvanog" već u naslovu zbirke, ali i Tomasa Bernharda - pod čijim je uticajem očito nastao bar deo od dvanaest priča u njoj sabranih, Horvat je upoznao studirajući germanistiku u Nemačkoj, i postali su mu omiljeni autori.
- Celan mi je ostao zagonetan, nimalo jednostavan za tumačenje, ali osećam energiju u tim stihovima - kaže Oto. - To je čista umetnost. A Bernharda ili volite ili mrzite, tu nema između. Ja pripadam onoj prvoj grupi, a u svojoj knjizi priča sam namerno pisao u njegovom maniru, nazvao jednog junaka Tomaso Bernandini... Sve je to deo književne igre.
Horvat je uveren da nijedna od priča iz zbirke ne bi mogla da se pretoči u roman, jer su previše intenzivne da bi se takav intenzitet održao na više stotina stranica. Plan mu je bio da, na mnoštvo tema koje su mu se u tom periodu samo rojile u glavi, svaku priču napiše drugačije, da svaka ima drugačiju perspektivu, stil pripovedanja... A taj stil je lakše menjati iz priče u priču nego "unutar" romana, što je za pisca zavodljivo i izazovno.
Ipak, odnos prema toj kratkoj formi ni u Italiji nije mnogo drugačiji nego kod nas:
- I tamo postoji izvestan nipodaštavajući pogled na priču, kao da napisavši roman autor postaje vredniji za čitanje, dostojniji pažnje. Štampa se gomila đubreta, znam jer mi je priroda posla takva da dnevno "pregledam" i po više od stotinu knjiga. Ima puno takozvanih "plati pa štampaj" izdavačkih kuća, velike izdavačke kuće su kao dinosaurusi, pa su manji izdavači, oni koje goni žar književnosti, ti koji održavaju nivo i ne izbegavaju knjige priča.

POZIV NA SLOBODU
- MISLIM da je dobro i korisno što je Deklaracija o zajedničkom jeziku napravljena - kaže Horvat, kao autor koji "u tom jeziku" radi, misli, piše, ali ne živi. - Pretpostavljao sam da će većina reagovati onako kako je naučena, i u tome i jeste problem. Ova Deklaracija je poziv na slobodu.

novosti.rs

PONAVLJANJE SMRTI

Svečani banket na obali mora u hladu pinija:
laute su u pratnji šuma vetra u krošnjama.
Bezbrižan je smeh prisutnih kao pejsaž u dnu slike.

Iznenada iz grmlja zapomažući istrčava devojka duge plave kose
za njom dva psa i crni konjanik sa izvučenom sabljom
koju neće upotrebiti jer psi već obaraju devojku
i zarivaju svoje zube u njeno nago telo.

Ali devojčino lice ne odaje bol i lice konjanika ne govori o besu,
na njima se više čita začuđenost da su ih bogovi osudili
na ponavljanje ove scene svakog petka u podne.
I senka dosade bora im lica.