Taj mistični pojam samuraj u našim je umovima uvek odzvanjao neviđenom tajanstvenošću, egzotikom, čak i nedodirljivošću. Gejše, samuraji, legenda o 47 ronina, harakiri, sepuku, kabuki itd, sva ta egzotična terminologija opčinjavala nas je jednako kao i cela kultura Japana. Samuraji ili još nam draži tajanstveni ubojiti ninđe nisu bili za igru zahvalni likovi, u našim umovima to su bile smrtno ozbiljne gotovo neme face minimalnih pokreta i reči, ali pune dostojanstva, časti i hladne ubojitosti. Nema sumnje, rediteljski genije Akira Kurosawa svojim je filmskim remek-delima gotovo vlastoručno upisao neke stereotipne obrasce o samurajima u kolektivnu memoriju sveta.
A njegov ´kućni glumac´ Toshiro Mifune svojim je glavnim ulogama u tim filmovima zauvijek postavio onu nenadmašivu letvicu, gotovo kao neku šablonu ili obrazac, kako treba glumiti samuraja i kako samuraj treba izgledati.
Dakle, preko malih ekrana, Mifune svojim ulogama, a Kurosawa svojim filmovima, apsolutno su uobličili naša prva poimanja samuraja.
Njegovi stari crno-bijeli filmovi, snažni i jezivi, nadahnuti zamislite Shakespearovim dramama, Sedam samuraja, Rashomon, The Hidden Fortress, Krvavo prijestolje(Macbeth), Yojimbo, te kasnije obojani Kagemusha te Ran/kralj Lear , diktirali su tadašnjem Hollywoodu kako se filmovi trebaju snimati i nadahnuli celu novu generaciju američkih filmova i reditelja (npr. 7 Samuraja - Sedmorica veličanstvenih).
Još jedan ozbiljan pod-fetiš zapadne civilizacije a vezan uz samuraje je fenomen opčinjenosti samurajskim mačem, katanom, po mnogima kultnim ultimativno ubojitim oružjem. Ako je mogao u scenarij biti uguran, nema gdje samurajski mač i nije bio uguran, nekad s ukusom i smislom, a puno puta i bez jednog a i drugog. Pa se tako katana mogla naći svugdje, od crtića Ninja-kornjače ili SF saga kao što je npr. Highlander pa sve do romantičnih ljubića, za što bi najbolji primjer recimo bio Telohranitelj, u kojem K.Costner pored svih svojih ubojitih i zavodničkih oružja naravski posjeduje i samurajski mač toliko oštar da se na njemu u slobodnom padu i dvosmislenoj erotskoj predigri rasiječe svileni šal Whitney Houston rolleyes No vrhunac opčinjenosti samurajskim mačevima po meni je najlepše prikazan u Tarantinovom Kill Billu, u kojem je Q. s velikim poštovanjem i divljenjem snimio prelepu odu vrhunskoj umetnosti izrade tog oružja i oružju samom.
Kod nas je u približavanju te daleke civilizacije ogromnu ulogu imalo i delovanje velikog zaljubljenika u Japan Vladimira Devidea koji je svojim prevodima, publikacijama, haiku-poezijom, pričama isl, mnogima otkrio nepoznate lepote japanske kulture – hvala ser Devide. No pored Kurosawinih filmova i Devideovih publikacija u našoj opčinjenosti samurajima veliku ulogu odigrala je jedna kultna serija. Jedna cela generacija odrasla je na toj kultnoj seriji, a ta serija zvala se
Shogun/Šogun!
Šogun sa Richardom Chamberlainom u glavnoj ulozi, stariji će vrlo dobro znati o čemu pričam, serija o zapadnjačkim brodolomcima koji se nađu nasukani na obalama dalekog srednjovjekovnog i nepoznatog Japana usred međuklanovskih (klanja) borbi samuraja.
Snimljen je i izuzetno drag poetski Poslednji samuraj, u celosti nadahnut Bushidom-samurajskim kodeksom časti, film u kojem su gle čuda dva podeljena sveta dvaju dalekih kontinenata i civilizacija (Indijanci i samuraji) maštom scenarista i čudom modernog filma našla povezanost.
Ovo japansko oružje je dio kulture i tradicije Japana. Ona predstavlja simbol legendarnih ratnika koji su ga nekada ponosno nosili. Iako je u zapadnjačkoj kulturi slavna kroz holivudske blokbastere, katana zauzima mjesto koje joj sa pravom pripada. Činjenica je da je katana jedan od najfunkcionalnijih sječiva za borbu svih vremena, međutim ona se ne zaustavlja tu, već zahvaljujući svojoj nevjerovatnoj izradi postaje umjetničko djelo. Ustvari, može se reći da se ona u modernom društvu približava više umjetnosti nego oružju. Ovi mačevi se i danas prave. U Japanu postoji par stotina kovača mačeva koji učestvuju u takmičenjima u izradi katane u organizaciji japanske asocijacije majstora ovog zanata.
Katana je zakrivljeni mač sa jednom oštricom, kojeg su nosili samuraji poslije početka petnaestog stoljeća. Manja sječiva slične izrade, wakizashi ili shoto su obično nošeni zajedno sa katanom. Ovaj komplet zvao se daisho, i predstavljao je čast i ponos jednog samuraja. Dok je sama katana korištena za sukob na ratištu, ovi manji mačevi korišteni su za borbu u manjim prostorima ili seppuku, vrstu ritaulnog samoubistva koji su činili samuraji, ako bi izgubili čast.
Katana je zamišljena tako, da bude pogodna i za sječenje i za ubadanje neprijatelja.
Kada bi se njeno ime bukvalno prevelo, katana bi jednostavno značila „mač“. Međutim, postoji još jedan naziv za ovo oružje: Nihonto, koji originalno vodi porijeklo iz kineskog jezika i znači „japanski mač“.
Pojava i razvoj
Izrada mačeva u Japanu ima jaku dugu historiju. Međutim, mačevi do početka desetog stoljeća (Heian perioda) nisu bili nekog osobitog kvaliteta. U ovom periodu dolazi do uvoza tehnika kovanja mačeva iz Kine.
Katana kakvu mi poznajemo, nastala je upravo sredinom Heian perioda. Ona svoj oblik dobija zahvaljujući činjenici da je konjica postala najraširenija borbena jedinica. Raniji mačevi, koji su bili sasvim ravni, nisu bili pogodni za djelovanje dok bi se jahalo. Zato se uvodi ovaj blago zakrivljeni oblik koji je dosta praktičniji u tu svrhu.
Kada nije bilo rata, japanski majstori izrade mačeva pravili su artističke oštrice. U takvim periodima nastajale su katane najljepše izrade, a karakteristične su po graviranju koje se zvalo horimono. Motivi su bili jednostavni i sa puno ukusa, a nastali su iz religijskih razloga. Ova vrsta kovanja katane je karakteristična za Edo period. Međutim, iako su mačevi iz ovog period možda najljepši, kvalitet oštrice je slabiji. Ove katane su se zvali shinto, što znači „novi mač“ i smatralo se da su generalno lošijeg kvaliteta od koto („stari mač“), koji se kovao između 987. i 1597. god. Period „starog mača“ smatra se za najkvalitetniji period izrade katane. Međutim, kroz ratove koji su se desili poslije ovog perioda, vještina izrade koto-a je izgubljena. Trebalo je naći način da se stari kvalitet japanskog mača ponovo vrati.
Suishinshi Mashaide, majstore izrade katane, javno je propagirao da su shinto katane, lošije od onih iz koto perioda, te da se stare tehnike moraju ponovo otkriti. Majstor Mashaide je odlučio da putuje Japanom i da prenosi sve ono što zna majstorima u cijeloj zemlji. Posljedica ovoga bio je shinshinto, „novi, novi mač“. Period 1761 – 1825 god. svojevrsna je renesansa u izradi katane. Nastao je stil koji je ponovo otkrio tehnike kovanja iz koto perioda. Smatra se da je shinshinto bolji od shinto, a lošiji od originalnih koto mačeva.
1876. god. nošenje mačeva i vatrenog oružja je zabranjeno u Japanu. Katana se koristila još samo u policiji. Proizvodnja japanskog mača u ovom periodu stagnira. Međutim, početkom 20-tog stoljeća ukazala se potreba da se vojska naoruža katanama. Ove katane su imale kraće oštrice od onih u shinto i shinshinto periodu Također, težilo se tome da im se ugravira serijski broj. Ovaj mač se zvao gunto i može se reći da je više ličio zapadnjačkim, konjičkim sabljama nego katani.
Nakon ovog perioda, do početka Drugog svjetskog rata drevna tradicija se održala zahvaljujući naporu nekoliko pojedinaca. Ovi majstori su pravili takve mačeve koji su bili u rangu sa onim iz starijih perioda. Japanska vlada izdaje 1934. god. vojnu specifikaciju za shin gunto, „novi, vojni mač“. Ovaj mač rađen ručno i mašinski, biće korišten u Drugom svjetskom ratu.
Krajem Drugog svjetskog rata oružane snage SAD-a u okupiranom Japanu su zabranile proizvodnju katane sa oštricom. Tek će se kasnije dogovoriti da se smiju proizvoditi samo oni mačevi koji imaju umjetničku vrijednost. Svi gunto mačevi su trebali biti uništeni. Međutim desilo se da su američki vojnici otkupljivali katane po jako niskim cijenama i nosili ih sa sobom nazad u SAD. Iako je na taj način iz Japana izvezen i određeni broj starijih, kvalitetnijih mačeva; najveći broj njih u stvari je bio gunto. Govori se o broju milion ili više katana mačeva koji su odne-šeni, tako da je 1958. god. u SAD-u bilo više katana nego u Japanu.
Katana koja se danas proizvodi zove se shinsakuto, bukvalno prevedeno: „novo-napravljeni mač“. Ovi mačevi se još mogu zvati i shinken, kada su pravljeni za borbu. Zbog popularnosti katane, pravi se i veliki broj replika. Ove replike se prave uglavnom od nehrđajućeg čelika.
U Japanu se izrada katane vidi kao umjetnost, a ne kao izrada oružja. Izrada ovog mača se kroz radove nekih entuzijasta njeguje i u nekim drugim zemljama.
Nošenje, dijelovi i dekoracije
Jedinica dužine oštrice japanskih mačeva zove se shaku i ekvivalent je približno 30 cm. Oštrica kraća od jednog shaku zove se tanto (nož); oštrica duža od jednog shaku ali kraća od dva, zove se shoto (kratki mač); dok se oštrica duža od dva shaku zove daito (dugi mač).
Kroz svoje veoma dugo postojanje, katana je nošena na više načina. Onaj najpoznatiji kod kojeg se ona nosi na boku, a oštrica je okrenuta gore naziva se buke-zukuri. Pod punim oklopom samuraj je svoj mač nosio sa oštricom okrenutom dole, jer mu je tako bilo lakše da izvuče svoj mač iz korica. Kada ne bi bio oklopljen, samuraj bi katanu nosio na buke-zukuri način jer bi mu tako bilo omogućeno da jednim brzim potezom izvuče mač i napadne protivnika.
Na diagramu su prikazani dijelovi oštrice i opreme katane. Evo objašnjenja nekih osnovnih pojmova. Mekugi predstavlja mali čavao, vrlo često od bambusa koji drži oštricu u tsuka (ručici); a mala rupica u dijelu sječiva koji ide u ručku zove se Mekugi Ana u nju se stavlja mekugi. Ha je sama oštrica mača, dok je Shinogi rub na oštroj strani katane, a Habaki predstavlja rub oko oštrice, koji se nalazi iznad tsuba-e. Poklopac na dnu ručke naziva se Tsukagashira, a pregrada koja dijeli oštricu od ručke naziva se Tsuba. Kurigata je mali dugmić za koji je pričvršćen Sageo, vrpca kojom se Saya (korice) veže za ratnika, dok se čep na dnu Saya-e naziva Kojiri.
Dekoracije na katanama ne moraju biti vidljive. Jedna od najznačajnijih gravura se vrši na Nakago, dio oštrice koji dolazi ispod tsuka-e. Nakago se ne smije čistiti jer on treba da pokazuje kako oštrica podnosi starenje. Čišćenje ovog dijela katane može joj smanjiti vrijednost za polovinu. Postoji i graviranja na samu oštricu, kao npr. već spominjani horimono koji je tu u čast bogova, zmajeva i sl. Dekoracija se također odnosi i na korice (saya), a i na već spominjanu pregradu između oštrice i ručke (tsuba).
Izrada
Kada govorimo o tradicionalnoj, drevnoj izradi, gotovo nikad jedan majstor nije radio čitavu katanu. Grubi dio bi uradio jedan, malo precizniji dio drugi; a za poliranje, graviranje, izradu ručke i tsuba-e bio bi još po barem jedan majstor za svaki zadatak Izrada katane je mogla trajati čak i mjesecima i smatrala se svetim procesom.
Da bi se postigla u isto vrijeme i čvrstoća i žilavost, katana je pravljena sa vanjskim tvrđim i unutrašnjim mekšim čelikom. Na taj način je ovaj mač bio tvrd i jako oštar, a smanjena je i mogućnost lomljenja.
Hadagane, vanjski tvrdi sloj, pravljen je tako što bi se zagrijao komad visoko kvalitetnog čelika, da bi se zatim čekićem oblikovao u šipku. Ovako oblikovan čelik bi se hladio i razdvojio na manje komade da bi se provjerio od nečistoća, zatim bi se ponovo grijao i spajao u cjelinu. Ovaj postupak ponavljao bi se nekoliko puta.
Shingane, unutrašnji sloj, pravljen je od relativno mekšeg čelika sa manjim procentom karbona, nego što je to bio slučaj kod Hadagane. Procedura kovanja je gotovo ista. Jedina razlika je u tome, što se proces uzastopnog zagrijavanja i hlađenja ponavljao manje puta.
Kada je rađen zadnji ciklus zagrija-vanja shingane; hadagane bi se ponovo zagrijavao te kovao u oblik slova „U“. Nakon toga se ove dvije mase spajaju i čine Sunobe, koji se dalje udara čekićem kako bi se izbacio vazduh i sve ostale nečistoće između dva kompozitna sloja. Nakon što se Sunobe očistio; dolazi faza parcijalnog grijanja i oblikovanja kako bi se postigao prepoznatljiv oblik katane.
U ovom momentu mač je poluzavršen i ostavljen je da se ohladi, nakon čega će se pristupiti finalnom procesu očvršćavanja oštrice, koji se zove yaki-ire. Ovaj proces tradicionalno se radio noću. Kovač bi grijao sunabe držeći ga u usijanom uglju, dok ne bi po boji procijenio da je dovoljno zagrijan. Nakon toga, mač bi se stavio u vodu, da se ohladi. Temperatura ugrijanog mača i vode u kojoj se on hladi su strogo čuvane tajne majstora. Korištenje gline u različitim pe-riodima kovanja mača, omogućuje čeliku da se brže ohladi u momentu kada se uroni u vodu a samim tim i da bude čvršći, odnosno mač oštriji. Yaki-ire je najbitniji proces kod pravljenja mača i upravo tu je majstorovo umijeće dolazilo do izražaja.
Katana je legenda, to je neosporna činjenica. Ona je dio kulture i folklora Japana ne samo u vojnom smislu nego i u svakom drugom. Ovaj mač je simbol sjajne tradicije ovog velikog naroda. Jedna legenda kaže da kada je Bog sebi pravio katanu i prilikom Yaki-ire procesa uronio mač u okean da ga ohladi, četiri kapi istopljenog čelika pale su u moru i stvrdle se. Te kapi bile su: Hokaido, Honshu, Shikoku i Kyushu; četiri otoka koja čine Japan.
budo Način borbe - ime prihvaćeno u xx vijeku za borilačke vještine,sa naglaskom na njihove miroljubive osobine
buši Ratnik - ime dato svim ratnicima koji su stvorili porodice sa vojničkom tradicijom
bušido Put ratnika - kodeks časti
daimjo Feudalni gospodar,posjeduje veliki broj samuraja u svojoj službi,koji mu se zaklinju na vjernost u skladu sa "bušidom"
ken-jutsu Umjetnost ratovanja mačem - umijeće korišćenja mača od trenutka izvlačenja iz korica,sa ciljem napada na protivnika
naginata Oružje koje je koristila pješadija u borbi protiv konjice; inače,omiljeno oružje samurajevih žena i monaha-ratnika
ninja Grupa muškaraca i žena,specijalno treniranih za špijunažu i ubistva.Uzimani su iz donjih društvenih slojeva;daimjo ih je koristio za smaknuća neprijateljskih daimja i za upade u protivničke tvrđave
ronin Tokom perioda Tokugave,ovo ime je davano samurajima koji nisu više služili svog gospodara,bilo zbog njegove smrti, ili zbog gubitka zemlje.Mnogi su postajali učitelji borilačkih vještina
samuraj Ratnik - samuraji su štitili svog gospodara i bili su specijalno trenirani u oblasti borilačkih vještina
sepuku Ritualni čin samoubistva koji su mogli izvoditi samo samuraji
šogun Titula koju car daje onom daimju koji se pokaže bogatijim i snažnijim od ostalih gospodara
so-jutsu Tehnika korišćenja koplja,koja se izvodila u tradicionalnom oklopu samuraja
Ne bi trebalo često isticati da je za idealnog ratnika,put samuraja bio put smrti.Velika važnost se pridavala činjenici da način na koji se umire,ne ostavi nikakvu mrlju i ne ukalja čast.Zbog toga se smatralo neprihvatljivim i pomisliti na moguću smrt ili ranu.Ovo je,naravno,u domenu psihologije,što se može dokazati mnogobrojnim ličnim iskustvima.Stoga se divimo velikoj mudrosti Usegi Kenzina,koji je podsticao svoje sljedbenike ovim rečima: "Idite na bojno polje,čvrsto ubeđeni u pobjedu pa ćete se kući vratiti bez ikakve rane.Uđite u borbu potpuno uvereni da ćete poginuti - i ostaćete živi.Ali,ako želite da u bici preživite,sigurno ćete poginuti.Ako napuštate dom,ubjeđeni da ga više nećete vidjeti,sigurno ćete se vratiti živi,i ako samo pomislite da se vratite živi - nećete se vratiti".
Vešti mačevalac ne bi trebalo ni da pomišlja na pobedu.Nije potrebno posebno naglašavati da se ovakva samodisciplina prilično retko nalazila u stvarnosti,ukoliko nije dugo i uporno uvežbavana.
Čin sečenja sopstvenog stomaka je toliko neverovatan način samoubistva,da je verovatno postao najpoznatiji elemenat samurajske mitologije.Na zapadu je poznatiji kao hara-kiri ("vulgarno"-ali ovaj izraz sigurno nije bio korišten u to doba).Ovaj čin je zahtevao nadljudsku hrabrost,te je tokom godina postao privilegija samuraja.Obični ljudi su se mogli obesiti ili udaviti,žene samuraji su rezale sopstvene vratove;samo je samuraj mogao izvršiti sepuku.Biti uobičajeno pogubljen je bilo sramno i obično rezervisano za izdajice.U Edo periodu,sepuku je postao visoko razvijen ritual sa prizvucima šintoa.
Prvo bi se postavljao tatami (strunjača),omeđen belom bojom,sa velikim,belim jastukom na sredini.Svedoci bi se diskretno povukli na jednu stranu, u zavisnosti od važnosti predstojećeg samoubistva.Samuraj bi,obično obučen u beli kimono,kleknuo na jastuk.Nesto preko metra iza njegovih leđa,sa leve strane,kleknuo bi njegov "kaišakunin" - pomagač.On je obično bio blizak prijatelj osuđenog i njegova dužnost nije bila baš popularna.Njegov posao je bio da spreči samuraja da izvrši sepuku u velikim mukama i da ne pokaže znake bola,tako što bi mu odsekao glavu.Traljavo obavljena dužnost je bila velika sramota,te su pri tom činu bile potrebne mirne ruke. Ispred samuraja bi ležao nož na lakiranom poslužavniku.Kada je spreman,samuraj bi odvezao pojas na svom kimonu i otkrio stomak.Tada bi podigao nož jednom rukom,a drugom bi ga izvadio iz korice,ostavljajući je sa strane.Zatim bi zabio nož u levu stranu stomaka i prevukao ga na desnu stranu.Potom bi nož trebao okrenuti u stomaku i povući oštricu prema gore.Mnogi samuraji nisu mogli da izvrše ovaj zadnji,nevjerovatno bolan potez,pošto bi mu pomagač odsekao glavu na prvi znak boli.Rez izveden do kraja je bio poznat kao "jumonji" i njegovo izvođenje je smatrano posebno impresivnim sepukuom.
U bitci Dan no Ura,Noricune je bio riješen da uzme glavu velikom vođi protivničke vojske (Minamoto Jošicune)do kojeg je bilo nemoguće doći.Preskakao je sa čamca na čamac, tražeći svoj plijen.Međutim,tri Minamotova ratnika su mu prilazila da ga odgovore od njegove namjere (jer nije imao šanse), ali je Noricune u žaru naleta jednog već bacio u more.Zatim se pohrvao sa ostalom dvojicom.Uhvatio je drugog ratnika - Zanemicua,ispod lijeve miške i njegovog mlađeg brata Đira ispod desne, čvrsto ih stisnuo i bacio se u talase govoreći: "Dobro dođite!Budite mi društvo u planinama Šidoa.Imao je dvadeset i šest godina.
Saburoceman je bio sin nisko rangiranog člana porodice Hđo Bakufe.1333. godine Hođo je bio poražen od Go-Daidža i Kamakura (glavni dvorac) je bio napadnut.Saburocemanov otac je odlučio da izvrši samoubistvo zajedno sa svojim učiteljem, ali je rekao sinu da pobjegne i da nastavi život kao monah.Saburoceman je to odbio: "Iako nisam aktivno i lično povezan sa našim učiteljem, kao tvoj sin vaspitan sam pod zaštitom njegove mudrosti.Da sam rođen kao monah,bilo bi drugačije.Rođen u samurajskoj porodici, kako mogu da ostavim tebe i našeg učitelja i da spasim sebe?Nema veće sramote od takve.Ako ćeš da dijeliš sudbinu našeg učitelja, dopusti mi da ti budem vodič u naredni život!" Prije nego što je završio govor, prosjekao je svoj stomak.
Ovaj veliki ratnik, poznatiji po tituli "Jurozemon", odjahao je da zaštiti povlačenje Asakure, poslije izgubljene bitke protiv Tokugave Ijasuom i Odom Nobunagom kod Anegave 1570. godine.Zajedno sa svojim sinom, boreći se sa nekoliko puta brojnijom vojskom, držao je odstupnicu da bi kupio što više vremena.Konačno, okruženi dobokim vodama Anegave, Makara i njegov sin Naomoto su bili odsječeni od svoje vojske - ali ne prije nego što je Asakura sigurno pobjegao.
Zbog neuspjelog rata protiv Oda Nobunage,Macunaga je bio suočen sa izvršavanjem samoubistva, dok su neprijateljske snage provaljivale zidine njegovog dvorca.Macunaga je bio poznati majstor čaja i znao je da je Nobunaga pored njegove glave želio njegov slavni lončić za čaj "Hiragumo".Naredio je da se poslije njegovog samuobistva,njegova glava i Hiragumo zavežu zajedno i raznesu barutom.
Morinobu je bio peti sin poznatog daimja Takede Šingena.Njegov stariji brat , Kacujori je izgubio bitku kod Nigašina 1575.i sada su trupe Ode Nobunage polako osvajale Takedine zemlje.Skoro svuda je Takedina vojska dezertirala, ali je dvorac Takato još uvijek odolijevao.Odbijali su napad za napadom, a među braniocima su bile čak i fizički spremnije žene.Kada je dvorac konačno provaljen, Morinobu se popeo na zid i počeo da dovikuje napadačima.Nabrajao je sve Nobunagine zločine i prorekao da dolazi vrijeme njegovog pada.Zatim izvrsio sepuku pred svima.Oda Nobunaga je umro nekoliko mjeseci poslije ovog događaja.
Vođa je onaj koji vodi, a ne onaj koji razmišlja da li ga netko želi za vođu ili ne. Vođa se jednostavno svojim stavom, postupcima, ponašanjem, osobnošću, elokvencijom, etičnošću, brzinom donošenja odluka, reagiranjem u raznovrsnim situacijama, … jednostavno nameće kao vođa. Tu paradigmu da nas netko treba ili želi za vođu u potpunosti negiram jer je vođa, vođa sam po sebi, a ne po tome kako ga netko doživljava ili vidi. Vođen tom mišlju opisao bih vođu, kao modernog samuraja vođenog načelima bushida .
Ispravnost i pravednost. U bushidu su opisani kao prvi kodeks bez kojeg on nema smisla. „Ispravnost je moć odlučivanja o određenom načinu ponašanja u skladu s razumom, bez kolebanja – umrijeti kada je potrebno umrijeti, udariti kada je ispravno udariti.“ Pravednost je put koji treba slijediti jer on kako piše u ovom drevnom kodeksu vodi do izgubljenog raja. Po meni vođa treba biti ispravan i pravedan, odnosno vođa je čovjek koji može odlučiti u nekoj situaciji razumno, pravedno, a ako nema vremena i brzo. Treba braniti svoj stav, svoju viziju ne kalkulirajući što bi pritom mogao izgubiti. Ako tome dodam pravednost onda to znači preuzeti odgovornost za svoja djela i odluke, te zaštititi ljude koji bi pritom mogli stradati, poslovno naravno.
Hrabrost, duh smjelosti i trpljenja. Hrabrost je činiti ono što je ispravno, odnosno izlagati se riziku, a ako je potrebno ići i u granice nepoznatoga. Smjelost se vidi u staloženosti i razumnom donošenju odluka čak i pod velikim pritiskom okoline i rokova, a za svoje odluke treba otrpjeti i kritike.
Dobrohotnost, osjećaj patnje i uglađenost. Ljubav, velikodušnost, osjećaj za druge, sućut, ljubaznost i uglađenost manira oduvijek se smatraju uzvišenim vrlinama. Kao vođa trebao bi posjedovati vrline. Time vođa iskazuje ljudskost, poštovanje i stječe povjerenje sljedbenika koji će slijediti vođine vizije i pretočiti ih u ciljeve, odnosno zadatke.
Istinoljubivost i iskrenost. Prema svojim sljedbenicima, vođa treba biti iskren, dogovoran, participativan, demokratičan, pun pohvala, zadovoljstva i otvorena srca, što dugoročno dovodi do pozitivne radne atmosfere, a samim time i do ostvarivanja ciljeva određenih zadanih projekata.
Čast. Časnost je bila najveća vrijednost i karakteristika samuraja odgajanog da cijeni dužnosti i privilegije svog poziva. Vođa treba stajati iza svojih riječi i obećanja, a isto tako treba znati koja je vrijednost njegovog ugleda, odnosno časti. U starom Japanu čak i za najmanje uvrede i povrede časti potezao bi se mač i na taj način bi bilo izgubljeno mnogo života. U današnje vrijeme moderni samuraj ne bi reagirao na taj način već bi uključio razum i mudrost, te nastojao smiriti uzburkane strasti i svesti ih pod kontrolu za dobrobit svih sudionika u događaju.
Lojalnost. Dužnost sebi, obitelji, poduzeću, domovini, društvu u cjelini, … Samuraji su bili lojalni feudalcu, kodeksu bushido i njegovim načelima, a po meni današnji vođa bi trebao u svoj život osim posla kojem je lojalan uključiti i ostala načela koja se odnose na obitelj, osobnost, …
Obrazovanje i obuka. Obrazovanje je sve prisutno na svakom koraku i bez kvalitetnog i obrazovanog vođe nema napretka. Također je bitno da vođa u sebi sadrži i samurajski trolist koji se sastoji od: mudrosti, dobrohotnosti i hrabrosti. Treba naglasiti da po raznim školama učenja, jedni smatraju da su te osobine urođene, i da ih se ne može naučiti, dok drugi smatraju da se sve može naučiti. Mišljenja sam da je istina negdje na pola puta, i da trebamo imati urođene predispozicije vođa, ali da učenjem možemo razviti i produbiti svoje vještine i sposobnosti. Budući ja sebe smatram modernim samurajem svoju obuku osobne izgradnje provodim kroz treninge aikida[2], odnosno kroz njegove duhovne, energetske i borbene aspekte.
Rezimirajući, svaki dobar vođa po principima bushida, a i aikida bi trebao imati ova tri oblika: trokut – izvor i stvaranje, krug – mirnoću i savršenstvo, kvadrat – stabilnost i kontrola, odnosno četiri kvalitete prirode: čvrstoću, postojanost i preciznost dijamanta, prilagodljivost vrbe, dinamičnost i fluidnost vode i energiju univerzuma, odnosno svima nam je dano na izbor da budemo ono što jesmo – vođe.
Kako je samurajima izvor energije, ljepote i savršenstva trešnjin cvijet tako i mi danas moderni samuraji trebamo težiti za svojim savršenim vizijama, misijama, ciljevima i zadacima, naravno u skladu sa navedenim etičkim načelima.
Mnogo mitova, urbanih i drevnih, dolazi iz Japana. Samuraji nisu mit. Ratnici koji se javljaju u feudalnom Japanu imali su misiju – odbrana feudalca, plemića ili samog cara. To je bila srž njihove časti. Samuraja koji bi ostao bez časti, cekalo je samoubistvo.
Sve do kraja 19. veka bili su privilegovana ratnička klasa u Japanu, i morali su biti poštovani. Imali su pravo ubiti svaku osobu koja im se drsko obratila ili ih napala. Retko su koristili to pravo.
Onda su krajem 19.veka došle reforme i Japan je dobio moderniju vojsku zapadnog tipa. One koji su ostali verni maču, i dizali pobunu ”umirila” je vatra iz oružja nove vojske.
Istorija ih ne zaboravlja. Nekima su tihi ratnici časti ali su nazivani i japanskim ”nacistima” , naročito u Zapadnoj Evropi.
Najveći cilj samuraja jeste odbrana gospodara!
”Nikada u svom životu nisam stavljao svoje iznad interesa mog gospodara. Čak i kad umrem, vratiću se u život sedam puta da čuvam kuću svog gospodara.” ( ”Hakagure”, knjiga jednog samuraja iz 18.veka)
Poseban odnos samuraj je imao prema smrti.
”Put samuraja je put smrti. Svakog jutra odluči se kako ćeš umreti. Svake večeri osveži svoje misli razmišljajući o smrti.”
Bilo je veoma važno da način na koji samuraj umire bude takav da ne ukalja čast. Nije smeo brinuti o smrti i rani, jer je to nečasno. U borbu se ide srčano i do kraja.
” Ko u borbu ulazi s mišlju da preživi, poginuće!”, verovali su.
Smrt nije najstrašnija za samuraja. Najstrašnije je ostati bez časti. A čak i onda treba izabrati časnu smrt. Ritaul sepuku je nama poznat kao hara-kiri. ( hara – trbuh, kiru – seći)
Sepuku je časna smrt i može je izvesti samo samuraj. Zahtevao je nadljudsku snagu. Često je bio i kazna koju je samuraj morao izvršiti nad sobom.
Zanimljivo je da je samuraj pri ovom činu imao i ”pomagača”, koji je obično bio blizak prijatelj.
Zapravo, sepuku i nije samoubistvo u doslovnom smislu, već nanošenje bola sebi, rezovima po trbuhu, da bi pomagač nakon rezova sjekao glavu osuđenom samuraju.
Samuraj je vaspitavan spartanski. Odmah bi naučio od oca, da u osnovnim životnim funkcijama, kao sto su uzimanje hrane i polni čin ne sme tražiti zadovoljstvo i treba ih obavljati kao nužnost i što brže.
Figura oca svetlela je u svakom kutku samurajskog drustva. Tradicionalna japanska izreka kaže da su tri najveca fenomena života: zemljotres, vatra i otac.
Samuraji su svoju decu vrlo rano ”bacali u vatru”. Poznati ratnik, Kusonoki Masašige, koga je potomstvo duboko poštovalo kao ideal odanog samuraja, pošao je u jednu bezizlaznu bitku, a pratio ga je njegov sin Masacura, za koga se pričalo da nije imao više od deset godina.
Zene su u samurajskom drustvu imale podređen položaj. Samuraj je morao na prvo mesto stavljati svoju obavezu prema gospodaru, a zatim prema roditeljima. Malo mesta pripalo je romantici. Ninđo, tako su se zvala tanana osećanja koja se mogu razviti prema suprotnom polu. Ali ona nikako nije smela da ugrozi giri, tj. odanost i obavezu koja je najvažnija u ratničkom životu samuraja.
Pošto se seksualna vernost muža nije smatrala nekom posebnom vrlinom, ljubakanje s kurtizanama, ukoliko je bilo lakomisleno i nerazmetljivo, smatralo se samo jednim oblikom muške razonode.
Ipak, ozbiljniji arbitri o samurajskoj etici, i na ovo zadovoljstvo, ukoliko je ono bilo samo popuštanje sebi, gledali su s omalovažavanjem. Kao i u grčkim gradovima-državama, na žene se u samurajskom društvu gledalo kao na potencijalne ili stvarne majke, ili kao na neku vrstu objekta koji pruža fizička zadovoljstva.
Ali, ukoliko bi žena uspela da uznemiri muškarca — ma kakva ona bila — to bi se obično smatralo nedostojnom, čak i sramnom, nezgodom, čiji bi kraj mogao biti tragičan, izazvavši bar jedno ili dva samoubistva. Na takvo romantično zaljubljivanje gledalo se kao na giri-ninđo krizu neizmerljivih proporcija.
Sedam vekova dominirali su Japanom. Danas ”žive” u filmovima, u japanskim televizijskim serijama, u video igricama. Ili nije tako?
Ipak, tri neobična događaja sedamdesetih godina XX veka podsetila su nas da duh samuraja još živi. Novembra 1970. godine jedan od največih japanskih romanopisaca izvršio je harakiri. Marta 1974. jedan poručnik Carske armije pojavio se iz džungle Lubanga, na Filipinima, posle nekih tridesetak godina upornog sakrivanja. Marta 1976. jedan mladi glumac namerno je uništio avion udarivši u kuću u predgrađu Tokija, želeći da ubije ne samo sebe nego i vlasnika kuće koga je mrzeo i prezirao zbog navodne korupcije.
Bila je to svesno sprovedena operacija, kao što su u ratu činili piloti-kamikaze, koji su se svesno ugledali na heroizam samuraja. Nijedan od ova tri događaja ne može da se shvati bez poznavanja samurajskog kodeksa.
Harakiri je vrsta ritualnog samoubojstva, karakteristična za kulturu Japana. Samoubojstvo su činile osobe koje su izgubile čast ili im je to naredio gospodar, te kao izraz prosvjeda u slučajevima kada se vlastita moralna načela nisu slagala s gospodarovom naredbom. Međutim harakiri nije izvorni naziv tog japanskog ritualnog običaja.
Ustvari, "Sepukku" je originalni naziv samoubojstsva počinjenom bodežom na osobito svirep i bolan način.
Harakiri je Američki i Evropski naziv za Sapukku.
Muškarci si ovim nožem prerezuju trbuh, a žene direktnim ubodom u srce. Ritual sapukkua je posebno pripreman na gotovo ceremonijalan način:
Ukoliko je bilo vremena, izvodio se cijeli ritual. Samuraj bi napisao posmrtnu pjesmu i obukao bijeli, labavi kimono. Seppuku se često izvodio u vrtu ili nekoj drugoj lokaciji na tatamiju. Kaišaku-nin (sekundant) bi stajao iza samuraja koji treba počiniti samoubojstvo dok je njegov wakizashi ili tanto (koji bi se nalazio na malenom stoliću s dijelom oštrice omotanim u papir) bio ispred njega. Kaishaku-nin bi polio svoj mač vodom i podigao ga u gotovo okomiti položaj tako da se pripremi za odrubljivanje glave. Samuraj bi zatim uzeo wakizashi, otvorio gornji dio kimona i zabio mač u trbuh, režući u dva poteza: slijeva u desno i zatim prema gore. Nakon toga bi mu kaishaku-nin na znak odrubio glavu čime se postizala brza smrt.
Godine 1868. Seppuku je zabranjen u Japanu. Kad je car Hirohito, 10. kolovoza 1945. objavio kapitulaciju u ratu protiv Sjedinjenih Američkih Država, poraz je značio izgubljenu čast, i dosta Japanaca je vjerovalo da će car počiniti seppuku, što on nije učinio. Posljednji počinitelj ove krvave tradicije bio je japanski pisac Yukio Mishima. 1970. počinio je pred novinarima najavljeni seppuku a asistirao mu je jedan prijatelj.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Dok je samuraj termin koji se isključivo veže za muškarce, u japanskoj buši klasi (socijalna klasa odakle potiču samuraji) postojale su žene koje su prolazile slične treninge borilačkih vještina i strategije. Ove žene su se zvale “Onna – Bugeisha” i bile su poznate po tome što su učestvovale u bitkama rame uz rame sa svojim muškim saborcima. Njihovo oružje uglavnom je bila lagana naginata – koplje sa zakrivljenom oštricom, nalik maču.
S obzirom na to, da istorijski spisi sadrže veoma malo zapisa o ovim ratnicama (tradicionalna uloga japanske časne žene uglavnom se odnosila na čuvanje i brigu od domu), pretpostavlja se da ih je bilo tek nekoliko. Ipak, skorašnja istraživanja ukazuju da su japanske žene učestvovale u bitkama mnogo više nego što se to priznaje u istorijskim knjigama. Kada su ispitivani ostaci tijela ratnika koji su učestvovali u bitci kod Senbon Matsubaru 1580.godine, DNK testovi su pokazali da je 30 od 105 tijela pripadalo ženama.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Najupečatljiviji dio na samurajima su njihovi neobično ukrašeni oklopi. Ipak, svaki dio je bio itekako funkcionalan. Samurajski oklop, za razliku od onih koji su nosili evropski vitezovi, uvijek je pravljen tako da omogućava lakoću pokreta. Dobar oklop je trebao da bude čvrst, a opet dovoljno fleksibilan da omogući onom ko ga nosi slobodno kretanje na bojnom polju. Oklopi su pravljeni od lakiranih metalnih ili kožnih ploča, brižljivo povezivanim svilenim ili kožnim vrpcama. Ruke samuraja su bile zaštićene velikim, čevrtastim ramenim štitnicima i laganim metalnim rukavima. Desna ruka je uglavnom bila bez metalnog rukava, kako bi se omogućilo nesmetano pokretanje.
Najneobičniji dio samurajske opreme za koji je trebalo izdvojiti mnogo vremena je kabuto kaciga. Njena školjka je izrađena od iskrivljenih metalnih ploča, dok su lice i čelo bili zaštićeni kožnim dijelom oklopa koji se vezivao oko glave. Najpoznatija kaciga inspirisana i dizajnirana na osnovu samurajskih je kaciga Dart Vejdera, lika iz Ratova zvijezda. Samurajske kacige čuvale su ratnika od strijela i napada mačem sa svih strana. Mnoge su imale ukrasne i prikačene detalje, uključujući brkatu, demonsku mengu masku koja je istovremeno čuvala lice ratnika, ali i zastrašivala neprijatelje. Kožna kapica za glavu stavljala se da bi nošenje kacige koliko-toliko bilo udobnije.
Iako je samurajski oklop vremenom doživio značajne izmjene , njegov izgled je za nevješto oko posmatrača ostao prilično nepromijenjen. Zapravo, bili su toliko dobri i efikasni, da su američka vojska prve moderne pancire napravila po izgledu na samurajske oklope.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Malo je poznato da su samuraji bili izuzetno širokih shvatanja kada je riječ o seksu. Poput Spartanaca – još jedne ratničke sile, samuraji nisu samo prihvatali postojanje istopolnih seksualnih veza u njihovoj kulturi, već su ih i podsticali. Ove veze su uglavnom ostvarivane između iskusnog samuraja i mladića kojeg je trenirao (opet, veoma slična situacija kao kod Spartanaca). Ova praksa je bila poznata kao wakashudo ili “put mladosti”, i bila je gotovo nezaobilazna kod svih samuraja. Zapravo, wakashudo je toliko uobičajena stvar da su pojedini mladići koji nisu prošli wakashudo bili suočeni sa, tada, neugodnim pitanjem – zašto se nijesu uključili.
Premda se wakashudo smatrao fundametalnim aspektom puta samuraja, istorija je relativno prećutkivala te podatke. Pop kultura zamišlja samuraje kroz vizir reditelja Akire Kurosave i njegovog vjernog glumca Toširo Mifuna, i u njihovim filmovima se nikad ova činjenica nije prikazala.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Samo su četiri čovjeka koja nisu iz Japana zaslužila titulu samuraja
Oni koji su gledali Poslednjeg samuraja, sa Tom Kruzom u glavnoj ulozi, možda znaju da se pod određenim uslovima, neko van Japana mogao boriti rame uz rame sa samurajima, pa čak i da postane jedan od njih. Ova specijalna čast (koja je uključivala samurajsko oružje i novo, japansko ime) mogli su dobiti samo najbolji od moćnih lidera, poput daimyos (teritorijalnih kneževa) ili shogun-a, odnosno vojvoda.
Kroz istoriju poznata su četiri čovjeka koji su zaslužila počasnu samurajsku titulu: pustolov Vilijam Adams, njegov kolega Žan Justen van Lorenstajn, pomorski oficir Judžin Kuliž i prodavac oružja Edvard Šnel. Od ove četvrice, Adams je bio prvi i najuticajniji. Bio je lični shogun-ov savjetnik. Intresantno, nijedan od ljudi (Frederik Tounsen Vord i Džuls Brunet) na osnovu kojih je i osmišljen lik kojeg glumi Tom Kruz u Posljednjem samuraju, nikada nije postao samuraj.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Mnogi misle da su samuraji bili rijetka elitna ratna snaga (poput Navy SEALS ili ruski Specnac) ili mala, zatvorena kasta privilegovanih. Zapravo, samuraji su činili cijelu socijalnu klasu. Samuraj znači “onaj koji služi u ime časti”. Vremenom, ovaj termin je postao povezan sa bushi klasom, visokom klasom srednjeg staleža koju su uglavnom činili vojnici. Interesantno je da je na vrhuncu njihove moći, čak 10 odsto Japanaca imalo titulu samuraja. Zbog njihovog velikog broja i jakog uticaja na japansku istoriju, za svakog živog Japanca danas se kaže da u sebi ima bar malo samurajske krvi.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Samuraji su bili ultra popularne ličnosti svog doba i njihov stil oblačenja je bio itekako uticao na modu. Ipak, osim za formalne prilike, samuraji ne nisu oblačili tako da skreću pažnju na sebe. Njihova garderoba je bila veoma složena, ali svaki njen dio skrojen je tako da im zadovoljava sve potrebe kao ratnicima. Obični autfit su činile široke hakama pantalone i kimono, ili hitatare – dvodjelni ogrtač. Odjeća je ostavljala slobodne ruke, a hitatare su mogli lako skinuti u slučaju iznenadnog napada. Karakterističan dio samuraj mode je punđa, koju su nosili gotovo svi, osim budistički monasi koji su brijali glave. Mnogi su imali punđe, ali i djelimično izbrijane glave iz praktičnih razloga, jer im je tako bilo lakše da nose kacige.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Kao vojnici, samuraji su koristili više različitih oružja. Prvobitno su nosili mač zvani chokuto, što je u suštini bila tanja i manja verzija mačeva koje su kasnije koristili srednjevjekovni vitezovi. Kako je tehnika izrade napredovala, samuraji su prešli na zakrivljene mačeve koji su vremenom prerasli u katane – najpoznatije mačeve u svijetu i zaštitni znak samuraja. Bushido – samurajski kodeks, glasio je “Duša samuraja je u njegovoj katani”. Katane svakako nijesu bile jedino oružje, a nošene su zajedno sa manjom oštricom – daisho, koja je predstavljala isključivo statusni simbol samuraja. Samuraji su prepoznatljivi po yumi – dugom naklonu koji se praktikovao, sve do izuma baruta. Njihovo oružje su kasnije postale tanegashima – puške kremenjače koje su bile popularne kod Edo samuraja i njihove pješadije.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Većina samuraja je bila veoma obrazovana. U vrijeme kad je malo koji Evropljanin umio da čita, nivo samurajske pismenosti je bio izuzetno visok. Takođe su bili veoma vješti i u matematici. Bushido kodeks je nametao da samuraji moraju da razvijaju brojne vještine, pored onih vezanih za borbu. Poezija, ukrasni vrtovi, slike u tuš tehnici, ceremonija čaja i druge, bili su veoma uobičajeni aspekti samurajske kulture. Takođe, izučavali su kaligrafiju, književnost i tehnike cvjetnog aranžmana.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Upadljivi oklopi i oružje činili su da samuraji izgledaju ogromno, kao što su opisivani, ali i prikazani kroz brojne filmove, što je daleko od istine. U stvarnosti, većina samuraja je veoma sitna i nije bila višlja od 160 do 165 cm. Poređenja radi, evropski vitezovi u istom periodu bili su visoki od 180 do 196 cm. Štaviše, samuraji nisu bili tako “čisti”. U poređenju sa prosječnim Japancem, samurajska klasa je bila primjetno dlakavija, a njihova koža svjetlija. Njihov profil, odnosno nos je bio više evropski. Ironično, postoje indikacije da su samuraji zapravo potomci etničke grupe Ainu, koja se smatrala inferiornom u odnosu na Japance i često je bila predmet diskriminacije.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Jedna od najstrašnijih stvari kod samurajskog načina života je seppuku ili hara-kiri. To užasno samoubistvo su morali uraditi samuraji koji nisu uspjeli da slijede bushido kodeks ili su bili zarobljeni. Seppuku može biti dobrovoljan čin ili kazna. U svakom slučaju, smatra se izuzetno časnim načinom da neko umre.
Mnogi su upoznati da sa bojnom verzijom seppuku-a, gdje se oštricom probada stomak i reže lijevo-desno . Tada ga, obično samuraj prijatelj, obezglavjulje, jer bi u suprotnom smrt bila isuviše duga i bolna. Ipak, potpuni seppuku je mnogo složeniji proces.
Formalni seppuku je dugi ritual koji počinje ceremonijom kupanja. Tada samuraj obučen u bijelu odoru dobija svoj omiljeni obrok. Nakon jela, nož se stavlja na njegov prazan tanjir, a samuraj piše svoju poemu o smrti, tradicionalnu tanku, u kojoj će biti njegove posljenje riječi. Kada završi poemu, uzima nož, obmotava ga odorom i probada se. Tada ga neko od samuraja obezglavljuje, ali na način da ostavi komad kože koji će zadržati njegovu glavu da ne padne sa tijela – kao znak sramote. Da hara – kiri nije nužno čin koji simbolizuje časnu smrt podstaknutom sramotom samuraja koji se lišava života, govori i podatak da bi i dželat, u slučaju da glava koju odsječe odleti prema posmatračima, zbog toga bio doživotno osramoćen.
M.N.
Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Samuraji (bushi) su bili neustrašivi ratnici drevnog Japana koji su se prvenstveno borili protiv zla, ali i protiv drugih samuraja. U periodu između 1603. i 1867. godine, oni su postali vladajuća vojna klasa, kao i najveći društveni stalež Japana. Sa katanom u ruci, vođeni strogim kodeksom poznatim kao Bushido (“put ratnika”), samuraji su bili nevjerovatno disciplinovana vojska, strah i trepet svih neprijatelja Japana, horda drevnih ratnika koji se nisu bojali smrti, ratnika koji su uvijek stavljali čast ispred svog života. Ovo su neke od fascinantnih činjenica o samurajima:
Samuraji su služili mnoge funkcije u Japanu, međutim, njihova najpoznatija uloga je ratnik. No, ono što ih je izdvajalo od ostalih ratnika širom svijeta nisu bili samo drugačiji oklop i mač. Oni su bili obrazovana, politički aktivna elitna klasa. Iako se njihova uloga u Japanu mijenjala tokom stoljeća, četiri stavke koje definišu pojam samuraja su ostale konstantne: 1. Samuraj je dobro obučen, izuzetno vješt borac; 2. Samuraj služi svom Daimyoiju ili gospodaru, s apsolutnom lojalnošću, čak i do smrti (sama riječ samuraj znači “oni koji služe”); 3. Samuraj je član elitne klase, smatra se superiornijim od običnih građana i običnih ratnika; 4. Samurajevim životom vlada Bushido, strogi kodeks ponašanja i životne filozofije na čijem se čelu nalazi čast. Rat je bio sastavni dio samurajevog života, ali oni su također bili pjesnici, političari, očevi i poljoprivrednici. Upravo su oni i odigrali ključnu ulogu u posljednjih 1.500 godina japanske istorije. U stvari, istorija tog razdoblja u Japanu je zapravo istorija samuraja.
Gost
Gost
Naslov: Re: Samuraji Ned 17 Maj - 20:19
Za samuraje homoseksualnost nije bila tabu tema, naprotiv…
[You must be registered and logged in to see this image.] Samuraji nisu bili isključivo homoseksualci, ali je dobro poznata činjenica da su neki od njih imali otvorene istospolne veze koje su u to vrijeme bile sasvim normalna i uobičajnena pojava. Ne samo da za samuraje homoseksualnost nije bila tabu tema, oni su ovakve veze čak i ohrabrivali – jer su smatrali da će ljubavni odnosi ojačati same vojnike koji će dobiti motiv više za pobjedu. Ovakva praksa je bila poznata kao wakashudo (“put mladosti”), a odnosila se na samuraje svih godina. Prema istorijskim zapisima, niko nebi upitao Daimya,“gospodara”, zašto je stupio u homoseksualnu vezu sa mlađim ratnikom, ali bi ga zato upitali zašto nije. U stvari, wakashudo je bila toliko uobičajena stvar, da se Daimyoi mogao suočiti sa jako neugodnim pitanjima ako je nije praktikovao. Iako se wakashudo smatra temeljnim aspektom života samuraja, istorija je ovaj stil života uglavnom ignosrisala, a popularne knjige i filmovi ga gotovo nikada ne spominju.
Sre 18 Jul - 0:44
