Predosećaj i šesto čulo

Ljudski um posjeduje moci razumijevanja koje su izvan dometa pet cula. Fenomeni iz oblasti ESP su nepobitna cinjenica za koju nauka još nije našla racionalna objašnjenja!

Četrnaestogodisnji Stenli Kripner jako je zelio jednu enciklopediju. Roditelji mu je nisu mogli kupiti, jer su bili vocari i zbog lošeg roda jabuka te godine ostali su gotovo bez novaca. Stenli je otišao u svoju sobu i rasplakao se. Nakon izvjesnog vremena poceo je da razmišlja o nacinima kako da dode do novca i misli su mu se okrenule ka bogatom ujaku Maksu. Odjednom, kroz glavu mu je prošla strašna misao: Ujka Maks mi ne može pomoci, jer je umro!
Nakon mnogo godina Kripner - sada jedan od vodecih americkih istraživaca parapsiholoških pojava kaže:
"U tom casu sam zacuo kako zvoni telefon. Majka se javila, a onda je pocela jecati, jer joj je moj rodak saopštio da se Maks iznenada razbilo
i da je upravo umro!"

Tri objašnjenja

Hiljade ljudi su imali slicna iskustva. Na neki cudan i neobjašnjiv nacin saznavali su informacije, koje su im stizale mimoilazeci uobicajne puteve. Tokom posljednjih pedeset godina istraživaci to nazivaju terminom ekstra senzitivna percepcija - ESP.
Da bi objasnili taj nesvakidašnji fenomena do sada je izvedeno na stotine hiljada eskperimenata. Pa ipak, znanstvenici se nisu odmakli od pocetka. Ono što je postalo svima jasno jeste da ESP nije neki izolovani fenomen. Naprotiv!
Uzmimo, na primjer, Kripnerovo iskustvo. Postoje tri parapsihološka objašnjenja:
Telepatija: Moguce je da se djecakova svijest ukljucila u rodakovu
svijest i procitala mu misli u trenutku dok se on spremao da im javi tužnu vijest.
Vidovitost: Sasvim je vjerovatno da je mladi Kripner posjedovao svijest
o ujakovoj smrti - osjetio je da se dogodila a da niije postojala nikakva komunikacija izmedu njihove dvije svijesti.
Predskazivanje: Treca mogucnost je da je saznanje o ujakovoj smrt do njega pristiglo iz – buducnosti! On je na neki neobšanjivi nacin skocio u buducnost i spoznao šta ce mu majka saznati iz telefosnkog razgovora.
Postoji i cetvrta mogucnost: umrli ujak je možda posmrtno komunicirao sa svojim necakom. Da je to bio slucaj, Kripneru bi bile potrebne neka vrsta ekstrasenzorne moci da bi bio svjestan prisustva umrle osobe. Takva komunikacija se obicno naziva sposobnošcu medija i izvan je podrucja naucnog istraživanja ESP-a.

Slučaj gospođe Luter

Ljudi koj istražuju ESP, parapsiholozi, bave se vrlo složenom temom u okviru koje se moraju razmatrati mnoga alternativna rješenja, ukljucujuci i ona iz konvencionalne nauke. Povremeno je teško odluciti gdje se završava telepatija, a gdje zapocinje vidovitost.
Rani istraživaci krajem XIX vijeka poceli su da skupljaju i sreduju najupecatljivije slucajeve. Tako se pojavila knjiga svjedocanstava – uglednih sudija, ljekara, advokata - koji su doživjeli neobicna iskustva.
Medu tim iskustvima se našao i slucaj gospode Luter, ženee profesora F. S. Lutera, glasovitog matematicara iz Kembridža.
Gospodu je Luter jedna prijateljica upitala da li ima knjigu pjesnika Emersona. «Nemam!» - odgovorila je iskreno, ali je te noci sanjala kako tu knjigu poklanja prijateljici. Istovremeno, i prijateljica je sanjala kako od gde Luter prima tu knjigu. Iduceg dana profesor je opazio kako mu žena prevrce po policama za knjige. U jednom trenutku, dohvatila je primjerak nekog casopisa i nasumice ga otvorila. Preko dvije stranice bio je ispisan naslovo - "Emersonove kuce i prebivališta".
Takvi spontani slucajevi se dogadaju kad ih ljudi najmanje ocekuju,
tako da se ne mogu objektivno izucavati, a cekanje da se ESP desi u laboratorijskim uvjetima je toliko rijetko i uzaludno kao da ste se odlucili na cekanje da vam grom udari u kucu ili da vam komad meteora padne u dvorište. Ali, skeptici su godinama lako odbacivala i spontane slucajeve, objašnjavajuci ih slucajnošcu. Zbog toga je bilo neophodno uciniti nešto kako bi se izucananje ESP postavilo na naucnu osnovu.

Dr Rajn dijeli karte

Postalo je ocigledno da postoje ljudi kojima su parapsihološka iskustva
relativno uobicajena, pa su istraživaci poceli da izvode kontrolirano
testiranje s njima, pokušavajuci da dokažu postojanje telepatije.
Pionir u ovom poslu bio je dr Džozef Benks Rajn koji je sa svojom suprugom vodio prvi ESP projekat na americkom Sveucilištu Djuk.
Rajnovi su prvobitno bili biolozi sve dok sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeca zanimanje za paranormalne pojave nije postao njihov glavni intares. Zahvaljujuci inicijativi profesora MakDugala bilo im je omoguceno da 1927. godine otpocnu znanstvena istraživanja. Tako je, prvi put u povijesti, parapsihologija dobila «pravo gradanstva» i ušla u znanstvene laboratorije. Upravo dr Rajn je stvorio termin ESP i tom fenomenu posvetio preko 50 godina života, sve do smrti 1980. godine.
Metod Rajnovih istraživanja ESP bio je da se ispitanicima daju zadaci pogadanja. Obicno su se služili špilom od 25 karata, koje su dijeljene na pet hrpa po pet karata, a svaka hrpa je imala razlicite simbole: zvijezda, krug, krst, vijugave linije, pravougaonik. Ove karte, nazvane Zenerovim kartama po imenu jednog od istraživaca izmiješane su a onda ih je istraživac gledao jednu po jednu. U drugoj prostoriji primalac ili ispitanik bi pokazivao na simbole za koje je smatrao da ih onaj drugi gleda. Prema zakonu vjerovatnoce ispitanik bi obicno pogodio pet od 25 karata. Povremeno, ako bi mu sreca bila naklonjena, mogao je imati i više od pet pogodaka, ali u drugim prilikama bi on slabije pogodao, tako da bi se u jednom produženom nizu testova rezultati izjednacili.
S druge strane, ako je ispitanik uistinu posjedovao ESP sposobnosti, rezultat bi bio natprosjecan, a to je upravo ono što je dr Rajna interesiralo.

Otklonjene sumnje

Jedna od Rajnovih "zvijezda" bio je covjek po imenu Lincmajer, koji je volio da ga se zabavlja dok pogada. Rajn bi ponekad, dok bi se vozili, zaustavljao automobil kako bi obavili testiranje na licu mjesta. Jednom prilikom Lincmajeru je pošlo za rukom ono što nije uspjelo nikome prije njega - da pogodi petnaest karata!
U eksperimentu pogadanja karata u Rajnovom automobilu izgleda da je Lincmajer citao istraživaceve misli. On je, takoder, ucestvovao u testovima u kojima se od njega tražilo da imenuje kartu prije nego
što je okrene. Pošto niko nije znao o kojoj je karti bilo rijec, Lincmajer se, da bi pogodio, morao služiti vidovitošcu. Pa ipak, njegovi su rezultati
bili znatno iznad prosjecnih što je dokazivalo da Lincmajer odista posjeduje parapsihološke moci.
Tokom sljedecih deset godina, dr Rajn je istraživao moci pojedinih ljudi da sagledavaju buducnost. Od ispitanika je tražio da pogode unaprijed kakav ce biti poredak Zenerovih karata kad se izmiješaju. Lincmajer je i ovdje postizao impresivne rezultate.
Kad je 1934. godine prvi put objavljen rad doktora Rajna, on je izazvao ogromno zanimanje javnosti. Mnoge njegove kolege, naucnici, nastojali su da otkriju propuste i grške u njegovim istraživanjima, ali je Rajn na sve njihove kritike zadovoljavajuce odgovore.
Ako ovdje nije bilo greške, razmišljali su skeptici, onda mora da je pogrešna Rajnova statisticka analiza. Možda natprosjecni rezultati, koje je bilježio, nisu bili manifestacija ESP-a vec statisticki hir?!…
I ta sumnja je oklonjena 1937. godine, a otklonio ju je niko drugi do Americki institut za statistiku!


bosnic.com

Pomoc svestenika iz Vavilona

Jedne veceri, sredinom marta 1982, Herman Hilpreht, profesor asiriologije na univerzitetu u Pensilvaniji, sedeo je u svom kabinetu zamisljen inezadovoljan. Dva parcenceta ahata, dragog kamena, na kojima je bio nekakav zapis, uporno su cuvala svoju tajnu. U hramu Baala, u Nipuru, nadjeno je mnogo slicnih delica ovog kamena, ali njemu su bili jasni jedino crtezi na njima.

Ova dva parceta profesor je smatrao delovima prstena i utvrdio da poticu iz vremena izmedju 1700. i 1140. stare ere. I, posto je na jednom od njih nasao klinastim pismom ispisano "KU", zakljucio je da pripadaju vavilonskom kralju koji se zvao Kurigalcu. Na njegovu veliku zalost, drugo parce kamena vise je upucivalo na one delice koji jos nisu bili razvrstani. Blizila se ponoc, profesor je prekinuo s radom i posao u krevet. Zaspao je brzo i usnio cudan san: ugledao je visoku i vitku sredovecnu osobu u dugackoj odezdi licila je na svestenika iz Vavilona!
- Podji sa mnom rekao je svestenik dajuci mu znak rukom da ga sledi.

A onda su zajedno poleteli kroz vreme i prostor... da bi najzad stigli u jednu prostoriju s blagom u hramu posvecenom bogu Baalu. Tu se nalazio drveni kovceg za cuvanje dragocenosti, a citav pod u vidu mozaike bio je prekriven parcicima ahata i lapislazulija. Pratilac mu je tada rekao:
- Dva parceta dragog kamena koji te muceo deo su jedne celine, ali to nije prstenje. Medju darovima koje je kralj Kurigalcu (1300. pne) poklonio Baalovom hramu nasao se i jedan zavetni cilindar nacinjen od ahata. Upravo u to vreme mi svestenici dobili smo zadatak da napravimo par nausnica od ahata za statutu boga Niniba. Nasli smo se na muci jer nismo imali vise tog kamena. Nije nam ostalo nista drugo nego da zavetni cilindar isecemo na tri dela. Svaki od tih delova sadrzi deo originalnog teksta posvete. Prva dva prstena upotrebili smo kao nausnice za statuu boga. Dva delica koja upravo proucavas pripadaju njima. Spojis li ih na pravi nacin, videces da sam ti rekao istinu. Treci prsten dobices od ostalih parcica. Ako ih nisi nasao u toku iskopavanja, neces ih nikada ni naci.

Posle ovoga svestenik je nestao. cim se probudio, Hilpreht je navalio na posao... I kad je najzad uspeo da spoji sve delove, dobio je natpis: "Bogu Ninibu, sinu Baala, svom gospodaru Kurigalcu, prvosvestenik Baala poklanja ovo".

(Sylvan Muldoon: "Psychic Experiences of Famous people"]


Da li je svet mogao da bude drugaciji?

Sredinom avgusta 1918. Judzin Lil, novinar iz Amerike, napisao je tekst pod naslovom "Rat 1938" koji je objavljen septembra iste godine u "Magazinu za svakog" ("Everybody's magazine"). Bilo je to pred kraj Prvog svetskog rata, u stvari, rat se zavrsio samo dva meseca kasnije.

U svom napisu, Lil naglasava da ce se Nemacka, ukoliko nije porazena do te mere da nema izgleda da se oporavi, ponovo dici i izazvati jos strasniji rat!

Prolazile su godine i pocele su da kruze glasine kako Nemacka u tajnim skrovistima ima ogromne rezerve oruzja i da priprema neka nova, jos delotvornija sredstva za upotrebu u ratnim uslovima. Posebno su zabrinjavale vesti o tome kako je, pod izgovorom da se radi o sportskim aktivnostima, oko 50.000 mladica ukljuceno u vojne vezbe. Umnozavali su se i "klubovi" aeronauticara, a pilote su u redovnoj nastavi osposobljavali i za vazdusne borbe. Najzad se saznalo i to da Nemacka ima 20 miliona vojnika, dobro naoruzanih i spremnih za akciju

Sve je to do tancina opisao Lil u svom clanku i to sa zapanjujucom preciznoscu. Pogresio je jedino godinu pocetka novog rata i predvideo je kapitulaciju Francuske i Velike Britanije pred Hitlerom 1938. u Monaku.

["American history ilustrated", 1976.]

Pakao u mirnom brodogradilistu

Godine 1932. dvojica nemackih novinara, Bernard Haton i fotograf Joahim Brant, dobili su zadatak da obidju brodogradiliste u Hamburgu i naprave reportazu. Posao su brzo obavili, ali u trenutku kada su kolima napustali brodogradiliste zaculi su zvuk aviona, a odmah zatim i grmljavinu protivavionske odbrane. Pocele su da praste i bombe, nastao je pravi pakao. Bernard i Haton odlucili su da se vrate. Na ulazu su zapitali cuvara da li mu je potrebna pomoc na sta ih je ovaj pogledao zaprepasceno. Tek tada su njih dvojica shvatila da unaokolo vlada mir.

cim su stigli u redakciju, odjurili su u laboratoriju da razviju film jer je Brant sve vreme skljocao fotoaparatom, ali na njemu nije bilo nista od onog uzasa. Kada su uredniku ispricali sta su doziveli, on je samo vrteo glavom ubedjen da su previse popili

Pre nego sto ce izbiti Drugi svetski rat, Haton je napustio Nemacku i nastanio se u Engleskoj. tu je 1943. u novinama video slike vazdusnog napada na Hamburg. I opis i slike odgovarali su onome sto su on i brant "videli" jedanaest godina ranije.

[Bernard Hutton: "On the other side of reality"]

Sklonite veceru dok prodje napad

Za vreme II sv. rata stanovnici Londona postali su, zbog cestih vazdusnih napada na ovaj grad, ako ne ravnodusni, a ono bar prilicno nesmotreni. To nije vazilo i za predsednika vlade Vinstona cercila koji je po prirodi bio hrabar i nije dozvolio da ga zastrase Hitlerove bombe. Ali, nekakav unutrasnji glas vise puta mu je nagovestio opasnost i on je znao da sacuva glavu.

Jednom prilikom dok je vecerao sa trojicom ministara u Dauning stritu 10, tradicionalnoj rezidenciji predsednika vlade u Londonu poceo je vazdusni napad. cercil nije dozvolio da to pokvari veceru. Skocio je i odjurio u kuhinju i rekao kuvarima da sklone hranu i sidju u skloniste, a zatim se vratio gostima. Samo tri minuta kasnije na zgradu je pala bomba i potpuno unistila samo kuhinju!

cercil je imao obicaj da u toku noci obilazi baterije za protivvazdusnu odbranu. Posle jedne takve posete svojim vojnicima, umesto da po obicaju sedne odmah iza sofera, seo je na suprotnu stranu. I dok je automobil jurio mracnim ulicama Londona, negde je eksplodirala bomba. Od vazdusnog udara automobil se opasno nagnuo na onu stranu gde je sedeo sofer i sigurno bi se u brzini prevrnuo da cercil svojom tezinom nije odrzao ravnotezu.

["The unexplained mysteries of mind, space and time", knjiga 2]

Raspucin je mogao da zna

Godine 1925. Lusi Hemon, vidovnjak zvani "Grof", prorekao je engleskom kralju Edvardu VIII da ce ostati bez krune zbog zene koju ce neizmerno voleti. Jedanaest godina kasnije, 1936. umro je engleski kralj Dzordz V i na presto je dosao njegov sin Edvard VIII. Vladao je samo 325 dana, a onda je morao da se odrekne krune jer su vlada i Parlament bili protiv njegovog braka sa Amerikankom Volis Simpson koja je bila obicna gradjanka i uz to dva puta razvedena.

Za Hemona se culo jos ranije kada je novinaru Vilijemu T. Stedu proporucio da ne putuje brodom sredinom aprila 1912. Sted se bavio fenomenima psihe, ali se nije obazirao na Hemonovo upozorenje i ukrcao se na "Titanik".

I mnogo ranije, 1905. Henon je prorekao sudbinu Raspucinu, takodje vidovnjaku. Rekao mu je "da ce umreti od otrova, noza i metka", a grob ce mu biti ledena Neva.

Raspucin je imao veoma jak uticaj na porodicu cara Nikolaja II, narocito za caricu. Ucestvovao je u postavljanju i smenjivanju vojnih zapovednika i ministara koji su 1914. sklopili zaveru protiv njega verujuci da ce, ako ga uklone, spasti monarhiju i dinastiju. Zaverenici su pokusali da ubiju Raspucina nozem, ali nisu uspeli. Dve godine kasnije, 29. XII, knez Jusufov pozvao ga je na veceru u kojoj je bilo i otrova. Posto otrov nije delovao, Jusufov mu je pucao u ledja I kao sto je Hemon prorekao, na kraju su ga bacili u Nevu.

[Omar V. Garrison: "The encyclopedia of prophesy"]

Deset dana kosmara

Dvadesettrogodisnji Dejvid But poceo je najednom, iz noci u noc, da sanja isti san prvo bi cuo kako se gase snazni motori, a zatim video kako avion gubi visinu, pada i nestaje u paklenom pozaru. Ovaj kosmar trajao je deset noci zaredom.

Dejvida je san prilicno izmucio i nesto mu je govorilo da ce se nesreca zaista dogoditi. Upravo zato u utorak 22. V 1979. telefonirao je Federalnoj vazduhoplovnoj upravi na medjunarodnom aerodromu u Sinsinatiju da ih upozori, opisujuci do tancina mesto nesrece. Pozvao je cak i jednog psihijatra sa Univerziteta Sinsinati da neko ne bi pomislio da je lud.

25. maja jedan "DC-10" srusio se na medjunarodnom aerodromu u cikagu. Bila je to najveca nesreca u istoriji americkog vazduhoplovstva: poginulo je 275 osoba. I tek kad je sve proslo, strucnjaci su utvrdili da opis mesta nesrece iz Dejvidovog sna odgovara aerodromu u cikagu.

["The unexplained mysteries of mind, space and time", knjiga 1]

Svako ima sesto culo

Prema jednom istrazivanju iz pedesetih godina koje je sproveo V. E. Koks iz cikaga, u vozovima koje je zadesila nesreca toga dana bilo je manje putnika nego obicno. Da bi dosao do podataka, Koks je od zeleznickih kompanija sirom zemlje pribavljao izvestaje o broju putnika u tim vozovima. Zanimao ga je njihov broj u trenutku nesrece, kao i tacan broj putnika vise nedelja unazad. Tako je voz "Dzordzijan", koji saobraca na relaciji cikago Istocni Ilinois, na dan nesrece 15. VI 1952. imao samo sest putnika. Prethodnih nedelja bilo ih je 68, 60 i 70. Drugi primer odnosi se na voz Čikago Milvoki . Sent Pol koji je u trenutku nesrece 15. XII 1952. imao 55 putnika. U nasumice izabranim danima pre toga bilo ih je uvek preko sto, sto znaci 50% vise nego onog dana kada se nesreca dogodila.

Koks je zakljucio da ljudi, svesno ili nesvesno, u odredjenim prilikama izbegavaju da sednu u voz, autobus, avion...



["Journal of the American Society for Psychic research", 1956]

Četrnaestogodisnji Stenli Kripner jako je zelio jednu enciklopediju. Roditelji mu je nisu mogli kupiti, jer su bili vocari i zbog lošeg roda jabuka te godine ostali su gotovo bez novaca. Stenli je otišao u svoju sobu i rasplakao se. Nakon izvjesnog vremena poceo je da razmišlja o nacinima kako da dode do novca i misli su mu se okrenule ka bogatom ujaku Maksu. Odjednom, kroz glavu mu je prošla strašna misao: Ujka Maks mi ne može pomoci, jer je umro!
Nakon mnogo godina Kripner - sada jedan od vodecih americkih istraživaca parapsiholoških pojava kaže:
"U tom casu sam zacuo kako zvoni telefon. Majka se javila, a onda je pocela jecati, jer joj je moj rodak saopštio da se Maks iznenada razbilo
i da je upravo umro!"

Tri objašnjenja
Hiljade ljudi su imali slicna iskustva. Na neki cudan i neobjašnjiv nacin saznavali su informacije, koje su im stizale mimoilazeci uobicajne puteve. Tokom posljednjih pedeset godina istraživaci to nazivaju terminom ekstra senzitivna percepcija - ESP.
Da bi objasnili taj nesvakidašnji fenomena do sada je izvedeno na stotine hiljada eskperimenata. Pa ipak, znanstvenici se nisu odmakli od pocetka. Ono što je postalo svima jasno jeste da ESP nije neki izolovani fenomen. Naprotiv!
Uzmimo, na primjer, Kripnerovo iskustvo. Postoje tri parapsihološka objašnjenja:

Telepatija: Moguce je da se djecakova svijest ukljucila u rodakovu
svijest i procitala mu misli u trenutku dok se on spremao da im javi tužnu vijest.

Vidovitost: Sasvim je vjerovatno da je mladi Kripner posjedovao svijest
o ujakovoj smrti - osjetio je da se dogodila a da niije postojala nikakva komunikacija izmedu njihove dvije svijesti.

Predskazivanje: Treca mogucnost je da je saznanje o ujakovoj smrt do njega pristiglo iz – buducnosti! On je na neki neobšanjivi nacin skocio u buducnost i spoznao šta ce mu majka saznati iz telefosnkog razgovora.
Postoji i cetvrta mogucnost: umrli ujak je možda posmrtno komunicirao sa svojim necakom. Da je to bio slucaj, Kripneru bi bile potrebne neka vrsta ekstrasenzorne moci da bi bio svjestan prisustva umrle osobe. Takva komunikacija se obicno naziva sposobnošcu medija i izvan je podrucja naucnog istraživanja ESP-a.



Slučaj gospođe Luter

Ljudi koj istražuju ESP, parapsiholozi, bave se vrlo složenom temom u okviru koje se moraju razmatrati mnoga alternativna rješenja, ukljucujuci i ona iz konvencionalne nauke. Povremeno je teško odluciti gdje se završava telepatija, a gdje zapocinje vidovitost.
Rani istraživaci krajem XIX vijeka poceli su da skupljaju i sreduju najupecatljivije slucajeve. Tako se pojavila knjiga svjedocanstava – uglednih sudija, ljekara, advokata - koji su doživjeli neobicna iskustva.
Medu tim iskustvima se našao i slucaj gospode Luter, ženee profesora F. S. Lutera, glasovitog matematicara iz Kembridža.
Gospodu je Luter jedna prijateljica upitala da li ima knjigu pjesnika Emersona. «Nemam!» - odgovorila je iskreno, ali je te noci sanjala kako tu knjigu poklanja prijateljici. Istovremeno, i prijateljica je sanjala kako od gde Luter prima tu knjigu. Iduceg dana profesor je opazio kako mu žena prevrce po policama za knjige. U jednom trenutku, dohvatila je primjerak nekog casopisa i nasumice ga otvorila. Preko dvije stranice bio je ispisan naslovo - "Emersonove kuce i prebivališta".
Takvi spontani slucajevi se dogadaju kad ih ljudi najmanje ocekuju,
tako da se ne mogu objektivno izucavati, a cekanje da se ESP desi u laboratorijskim uvjetima je toliko rijetko i uzaludno kao da ste se odlucili na cekanje da vam grom udari u kucu ili da vam komad meteora padne u dvorište. Ali, skeptici su godinama lako odbacivala i spontane slucajeve, objašnjavajuci ih slucajnošcu. Zbog toga je bilo neophodno uciniti nešto kako bi se izucananje ESP postavilo na naucnu osnovu.

Dr Rajn dijeli karte

Postalo je ocigledno da postoje ljudi kojima su parapsihološka iskustva
relativno uobicajena, pa su istraživaci poceli da izvode kontrolirano
testiranje s njima, pokušavajuci da dokažu postojanje telepatije.
Pionir u ovom poslu bio je dr Džozef Benks Rajn koji je sa svojom suprugom vodio prvi ESP projekat na americkom Sveucilištu Djuk.
Rajnovi su prvobitno bili biolozi sve dok sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeca zanimanje za paranormalne pojave nije postao njihov glavni intares. Zahvaljujuci inicijativi profesora MakDugala bilo im je omoguceno da 1927. godine otpocnu znanstvena istraživanja. Tako je, prvi put u povijesti, parapsihologija dobila «pravo gradanstva» i ušla u znanstvene laboratorije. Upravo dr Rajn je stvorio termin ESP i tom fenomenu posvetio preko 50 godina života, sve do smrti 1980. godine.
Metod Rajnovih istraživanja ESP bio je da se ispitanicima daju zadaci pogadanja. Obicno su se služili špilom od 25 karata, koje su dijeljene na pet hrpa po pet karata, a svaka hrpa je imala razlicite simbole: zvijezda, krug, krst, vijugave linije, pravougaonik. Ove karte, nazvane Zenerovim kartama po imenu jednog od istraživaca izmiješane su a onda ih je istraživac gledao jednu po jednu. U drugoj prostoriji primalac ili ispitanik bi pokazivao na simbole za koje je smatrao da ih onaj drugi gleda. Prema zakonu vjerovatnoce ispitanik bi obicno pogodio pet od 25 karata. Povremeno, ako bi mu sreca bila naklonjena, mogao je imati i više od pet pogodaka, ali u drugim prilikama bi on slabije pogodao, tako da bi se u jednom produženom nizu testova rezultati izjednacili.
S druge strane, ako je ispitanik uistinu posjedovao ESP sposobnosti, rezultat bi bio natprosjecan, a to je upravo ono što je dr Rajna interesiralo.

Otklonjene sumnje

Jedna od Rajnovih "zvijezda" bio je covjek po imenu Lincmajer, koji je volio da ga se zabavlja dok pogada. Rajn bi ponekad, dok bi se vozili, zaustavljao automobil kako bi obavili testiranje na licu mjesta. Jednom prilikom Lincmajeru je pošlo za rukom ono što nije uspjelo nikome prije njega - da pogodi petnaest karata!
U eksperimentu pogadanja karata u Rajnovom automobilu izgleda da je Lincmajer citao istraživaceve misli. On je, takoder, ucestvovao u testovima u kojima se od njega tražilo da imenuje kartu prije nego
što je okrene. Pošto niko nije znao o kojoj je karti bilo rijec, Lincmajer se, da bi pogodio, morao služiti vidovitošcu. Pa ipak, njegovi su rezultati
bili znatno iznad prosjecnih što je dokazivalo da Lincmajer odista posjeduje parapsihološke moci.
Tokom sljedecih deset godina, dr Rajn je istraživao moci pojedinih ljudi da sagledavaju buducnost. Od ispitanika je tražio da pogode unaprijed kakav ce biti poredak Zenerovih karata kad se izmiješaju. Lincmajer je i ovdje postizao impresivne rezultate.
Kad je 1934. godine prvi put objavljen rad doktora Rajna, on je izazvao ogromno zanimanje javnosti. Mnoge njegove kolege, naucnici, nastojali su da otkriju propuste i grške u njegovim istraživanjima, ali je Rajn na sve njihove kritike zadovoljavajuce odgovore.
Ako ovdje nije bilo greške, razmišljali su skeptici, onda mora da je pogrešna Rajnova statisticka analiza. Možda natprosjecni rezultati, koje je bilježio, nisu bili manifestacija ESP-a vec statisticki hir?!…
I ta sumnja je oklonjena 1937. godine, a otklonio ju je niko drugi do Americki institut za statistiku!

Dođem oko 17 sati na Haoss, zuja tamo, zuja vamo. Čituckam. Ma reko, idem danas Trogse puštati.

I pustim.





Reko, nisam ih dugo slušao, napunim Haoss s pjesmama.

I krenem da pustim:

,

kad zazvoni telefon, bem ti i telefon.

Normalno zaboravih što sam naumio.

Pa zazujim na Muzičke novosti. Prvo nabacim RATM, kad ono, šok.

Led u stomaku.

Nađem vijest da je jučer umro.

Reg Presley.

Frontmen Trogsa.

Pa si sad mislim.

Čiju da pjesmu stavim.

Sve me strah.